utorak, 8. svibnja 2018.

Ponavljajmo složno: Ubistvo! Ubistvo“ Ubistvo...!!! (UZNEMIRUJUĆI FOTO)



Postoji vrlo jednostavno objašnjenje zašto Lukač, Ćulum i Ilić javno prijete svima koji Davidovu smrt nazivaju ubistvom. Strahuju da će tužilaštvo, pod pritiskom javnosti i predstojećeg zasjedanja skupštine, ovaj slučaj MORATI pravno okvalifikovati onako kako je to trebalo učiniti prvog dana – kao „Teško ubistvo“. To automatizmom povlači njihovu krivičnu odgovornost i samo zbog izbjegavanja zasluženih kazni (do 45 godina robijanja) povlače poteze kakvima svi svjedočimo. Unaprijed se izvinjavam zbog uznemirujuće fotografije koja nedvosmisleno dokazuje težinu zločina, zbog kog je i nastala ideja „PRAVDA ZA DAVIDA“.


Piše: Borislav Radovanović

Za shvatanje ponašanja Dragana Lukača i njegovih „skutonoša“ treba poznavati kriminalističku psihologiju (posebna praktična i naučna disciplina). Trebalo bi sad da kroz desetine i desetine teških zločina ukazujem kako i zašto mogu vrlo precizno obrazložiti svaki postupak pojedinaca involviranih u monstruozno ubistvo našeg Davida, ili njihovo ukupno ponašanje. No, dovoljno je istaći kako ni moji najveći oponenti nemaju hrabrosti osporavati stručno znanje i iskustvo dokazano nebrojeno puta. Uostalom, neka svako spram vlastite spoznaje i svijesti ocijeni dalje navode.

Od prvog teksta posvećenog konferenciji za štampu i Ilićeve „kriminalističke verzije o nespornoj zadesnoj smrti“ eksplicitno sam tvrdio da policija laže, ali sa vrlo preciznom „ogradom“. Konkretno, tvrdio sam kako je neistinit navod da nad Davidom nije počinjeno krivično djelo, a šta nedvosmisleno dokazuju zaživotno zadobijene povrede. Uz to sam uvijek isticao kako ovo nesporno krivično djelo nasilničke prirode istragom tek treba uzročno-posljedično povezati sa smrtnim ishodom.

Sad to mijenjam i pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću javno tvrdim da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ (više nema nikakvih „stručnih ograda“). Istovremeno, primjenom kriminalističke psihologije i drugih kriminalističkih znanja javno tvrdim:

DRAGAN LUKAČ, DARKO ĆULUM I DARKO ILIĆ SU SAUČESNICI U „TEŠKOM UBISTVU“ NAD DAVIDOM DRAGIČEVIĆEM!   

Ovde dolazimo do još jednog problema. Ukoliko bih navodio sve dokaze, činjenice i indicije na kojima zasnivam prednji navod morao bih tekst „razvući“ na ko zna koliko stranica. Uostalom, neka me uhapse i podnesu „krivičnu prijavu“ (kako prijete!) pa ću svoje navode DOKAZIVATI pred sudom (kako opet prijete!). Svoj stav obrazlažem samo u obimu koji je potreban da moji saborci u „PRAVDI ZA DAVIDA“, građani i javnost shvate poentu.

Upravo ponašanje Lukača, Ćuluma i Ilića pruža osnov da primjenom kriminalističke psihologije ustvrim kako ONI ZNAJU ISTINU o zločinu nad našim Davidom, te da kontinuirano OPSTRUIRAJU ISTRAGU samo kako bi izbjegli istraživanje njihove krivične odgovornosti. Koliko smo unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ informisani istragom je nedvosmisleno utvrđeno da David Dragičević NIJE POČINIO KRAĐU za koju ga je Darko Ilić javno osumnjičio!

Prije više od 40 dana sa pozicije „stručnog lica“ (čija odgovornost za javno izrečeni navod je teža od odgovornosti laika) javno sam Ilića optužio da LAŽE (da nema nikakvih dokaza Davidove posthumne inkriminacije), istragom je već utvrđeno da je LAGAO, a pitanje je samo: zašto još uvijek nije saslušan kao osumnjičeni zbog teške zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja?

Znamo svi odgovor na ovo pitanje. Darko Ilić nije saslušan iz istog razloga zbog kog u svojstvu osumnjičenih nisu saslušani ministar Lukač i direktor policije Ćulum. Naprosto, dovoljno su moćni da i dalje utiču na rad tužilaštva! I to je suštinski problem zašto istraga traje predugo, zašto je ovako nakaradna i ne donosi nikakve konkretne rezultate.

Elem, taj njihov uticaj na tužilaštvo nije neograničene prirode i toga su oni odlično svjesni. Zato sve češće povlače iracionalne, nezakonite i društveno vrlo opasne poteze. Nema tu nikakvih mudrolija: svi njihovi potezi posljedica su SVE IZRAŽENIJEG STRAHA i svijesti o ograničenosti uticaja na rad tužilaštva, mogućnosti da i dalje OMETAJU ISTRAGU i SPREČAVAJU DOKAZIVANJE. Vrlo konkretno: njihov strah proizilazi iz opasnosti da će tužilaštvo Davidov slučaj morati okvalifikovati kao „Teško ubistvo“ – za šta je zakonodavac zaprijetio robijanjem do 45 godina!

Mogu se pohvaliti da sam vodio slučaj jednog prijedorskog taksiste, koji smo tužilac i ja u startu okvalifikovali kao „Teško ubistvo“ (samo zbog validnosti pribavljanja dokaza), a tek nakon pet dana pronašli smo mrtvo tijelo i dokazali takvu kvalifikaciju krivičnog djela. To se događa kad postupajući tužilac ima profesionalne hrabrosti i volje da počinioca stigne zaslužena kazna (kažnjen je vrlo blizu maksimalno zaprijećene kazne i to sporazumom o krivici, čime je izbjegao „maksimalu“).

Ovo pominjem samo iz razloga što će tužilaštvo kad-tad morati Davidov slučaj okvalifikovati kao „Teško ubistvo“, a potom i istragu usmjeriti ka dokazivanju takvog krimena. Na čemu zasnivam ocjenu da je u pitanju „Teško ubistvo“? Opet vrlo prosto: nad Davidom je zaživotno počinjeno brutalno nasilje i to dokazuju obdukcioni nalazi (oba!). Posljedica tog nasilničkog čina je smrtni ishod! Da li je David ZADAVLJEN, kako to tvrdi njegov otac, ili UGUŠEN prekidom disanja potapanjem u vodu (kako donekle tek sugerišu obducenti), ili je UGUŠEN drugim oblicima onemogućavanja disanja, istragom treba precizno utvrditi. No, u svakoj mogućoj „verziji“ imamo brutalno nasilje koje je rezultiralo smrtnim ishodom. To je krivično djelo „Teško ubistvo“!

Posebno zbog Davora i Suzane, pa i zbog svih onih koje direktno dotiče Davidovo stradanje, teško mi je postaviti fotografiju sa obdukcije. No, to moram učiniti kako bi se svi suočili sa težinom monstruoznog zločina. Pored toga i da svima bude jasno zbog čega govorim o „Teškom ubistvu“. Na fotografiji se dovoljno jasno vide velike modrice i deformacije lica. To su eklatantni DOKAZI teških zaživotno nanesenih povreda, dokazi brutalnog nasilja kom je zaživotno izložen. Tragove ovog monstruoznog nasilja mnogo prije javnosti vidjeli su, ili su mogli to znati, Dragan Lukač, Darko Ćulum i njihov „glasnogovornik“ Darko Ilić. I pored toga izašli su u javnost i ustvrdili kako nema krivičnog djela! No, to nije vrhunac prezentovanja njihove sociopatije, nego su žrtvu monstruoznog zločina „morali“ i lažno kriminalizovati (dokazano!).

OVA FOTOGRAFIJA JE „OPTUŽNICA“ PROTIV LUKAČA, ĆULUMA, ILIĆA I DRUGIH SAUČESNIKA U UBISTVU DAVIDA DRAGIČEVIĆA!

Ovim dolazimo do esencije problema. Zamislite samo: Lukač, Ćulum i Ilić, nakon svih javno razotkrivenih laži u funkciji ometanja istrage i dokazivanja odgovornosti, JAVNO PRIJETE da će represivno djelovati prema svakom ko ovaj slučaj okvalifikuje kao ubistvo. Na prvi pogled mogli bi se zapitati: jesu li uopšte normalni? No, ponavljam, treba malo poznavati i kriminalističku psihologiju.

Gdje leži problem? Tužilaštvo oko Davidovog stradanja još uvijek vodi aktivnu istragu. Šta je mnogo važnije – još uvijek tužilaštvo nije ovaj predmet pravno okvalifikovalo. Dakle, tužilaštvo još uvijek nije ISKLJUČILO MOGUĆNOST da je nad Davidom počinjeno „Ubistvo“ ili „Teško ubistvo“. Sa kog pravnog osnova Lukač i „skutonoše“ tvrde da nije počinjeno ubistvo, pa čak i mimo tužilaštva kao jedinog pravnog subjekta nadležnog za kvalifikovanje krivičnog djela?

Nema ovde nikakvog pravnog osnova, nego je problem što oni odlično znaju kako je David Dragičević ubijen i ponašaju se shodno svojoj svijesti i odnosu spram krivičnog djela (pravno rečeno „VINOST“!). Njihov ogroman i jasno vidljiv strah od odgovornosti navodi ih da povlače poteze kakvima svakodnevno svjedočimo. Zbog sve intenzivnijeg straha loše spavaju, imaju grčenje probavnog trakta, ispoljavaju tešku nervozu i ino. Strah se sve više odražava na njihov metabolizam, a onda zbog svega toga sve teže racionalno razmišljaju. I, očekivano, povlače iracionalne poteze.

No, postavimo sami sebi vrlo pragmatično pitanje: zašto bi policijski moćnici u pomaganju nekom diretnom počiniocu ubistva išli toliko daleko da rizikuju karijere, pa čak i krivične progone? Ima li tog novca ili druge koristi da toliko rizikuju za nečiji tuđi zločin? Kakav je njihov motiv da javno prijete svakom ko samo pomene riječ ubistvo? Odgovor je jednako pragmatičan: NEMA! Samo direktni saučesnici, a moguće i organizatori, ubistva Davida Dragičevića mogu ići ovako daleko u ometanju istrage i sprečavanju dokazivanja.

Znači, da ovo polako rezimiramo: upravo svojim ponašanjima Lukač, Ćulum i Ilić sve više „dokazuju“ involviranost u zločin nad našim Davidom. Da bi spriječili ispitivanje i utvrđivanje sopstvene odgovornosti od strane nadležnih pravosudnih tijela čine teške nezakonitosti. Njihov suštinski problem jeste što NEĆE MOĆI NEOGRANIČENO protivpravno ometati istragu, ili što će tužilaštvo MORATI ovaj slučaj okvalifikovati kao „Teško ubistvo“. Takva pravna kvalifikacija svemu daje sasvim drugačiju dimenziju i direktno povlači pitanja njihove individualne odgovornosti (naprosto zato što tvrde drugačije od nepobitnih dokaza).

Lukač i bratija sve teže se suočavaju sa pritiskom javnosti da se slučaj okvalifikuje onako kako je to trebalo učiniti prije više od mjeseca – kao „Teško ubistvo“. Na sve to stiže i sjednica parlamenta posvećena Davidovom slučaju. Nema tu pretjerane mudrosti: onaj ko je zatražio zasjedanje parlamenta, Savez za promjene, predložiće i usvajanje određenih zaključaka ili odluka. Zna se i sadržaj prijedloga – SMJENE! Jedino šta ovoga trenutka nije poznato: kako će se spram prijedloga izjasniti Pavićev DNS?

Ono od čega Lukač panično strahuje jeste volja Marka Pavića, a ovaj je već medijski najavio mogućnost traženja ministrove odgovornosti ili podrške takvim prijedlozima. Elem, treba i unutar SNSD-a znati neke probleme, a Lukač ih svakako zna, koji dodatno produkuju njegov paničan strah. Na jednoj strani postoji mogućnost da i „njegov“ SNSD podrži zaključak ili odluku za njegovo i ostatka „bratije“ SMJENJIVANJE. I to čak iz dva razloga: kako zbog unutrašnjih problema (poznatih autoru), tako i zbog očuvanja biračkog tijela (glasova!) pred nastupajuće izbore. Uostalom, dovoljna „poruka“ je to što je SNSD svojim glasovima na kolegiju parlamenta podržao odluku o potrebi održavanja posebne sjednice.

I tu nastupa „tužilac“ od kog Lukač ponajviše strahuje – Davor Dragičević! Normalno, u pripremanju nastupanja našeg „tužioca“ Davora djeluje 200 000 „tužilačkih saradnika“ iz „PRAVDE ZA DAVIDA“, koji su se već dokazali kao vrlo uspješni istražitelji. Predstojeće zasjedanje Narodne skupštine je svojevrsno „pripremno ročište“ protiv Lukača, Ilića, Ćuluma... U stvari esencija težine predstojećeg zasjedanja parlamenta proizilazi iz Davorovog više puta izrečenog obećanja: „Mi i vi više nećemo živjeti zajedno!“. Da li će narodni poslanici odlučiti da žive zajedno sa 200 000 osvjedočenih boraca „PRAVDE ZA DAVIDA“ ili sa šačicom dokazanih zločinaca – moraće svaki od njih javno se izjasniti.

Znači, naše pravo je da glasno i što glasnije možemo uzvikujemo: UBISTVO! UBISTVO! UBISTVO...!!! Naše neotuđivo pravo je da UZBUNJUJEMO JAVNOST i nikakve Lukačove prijetnje nas ne mogu u tome omesti. Štaviše, vrijeme pokazuje da naše uzbunjivačko djelovanje donosi konkretne rezultate. Možda nedovoljne spram naših želja, ali rezultati našeg djelovanja su neupitni. To što naše djelovanje kod Lukača, Ćuluma, Ilića, Vreće, Lepira i sličnih produkuje strah, nervozu i nove nezakonitosti važne za dokazivanje individualne odgovornosti, pa upravo to nas dodatno motiviše da nastavimo sa onim šta očigledno USPJEŠNO ČINIMO. I od čega nemamo namjeru odustati!

„PRAVDA ZA DAVIDA“ – UBICAMA I SAUČESNICIMA 45 GODINA ROBIJE!