уторак, 29. мај 2018.

ŠOKANTNA ISTINA: Ko je doista David Dragičević?


Namjerno smo pustili ljude i neljude da se svrstavaju spram „Klinca iz geta“, sina „tamo nekog konobara“. Danas jasno vidimo ko je na kojoj strani. Sad slijedi stravično pitanje: da li je u Banjaluci mučki ubijen jedan od najinteligentinih ljudi na SVJETSKOM NIVOU? Da li je u kanalizaciji završio potencijal koji je po svim parametrima trebao rezultirati STRUČNJAKOM moćnim da mijenja ljudsku civilizaciju? Na to sam mislio kad sam nebrojeno puta aludirao kako će se spram ovog zločina „izjašnjavati“ Savjet Evrope, Ujedinjene nacije...




Piše: Borislav Radovanović

Neko uman davno je rekao: kad ubijete jedno dijete, ubili ste cijelo čovječanstvo. To je bila ideja vodilja zbog koje sam progonio brojne ubojice. Međutim, kad je ubijen Suzanin i Davorov, moj, vaš, svih nas, SIN DAVID – ubijena je budućnost čovječanstva! Zato sam se zarekao da ovaj grijeh neće biti oprošten ni onima koji mjesecima samo ćute o stravičnoj istini koja im je dobro poznata.

Davidove „vajne profe“ nikada nisam pomenuo samo da vidim koliko duboko su spremni potonuti u septičku jamu sopstvenog hedonizma. Sad ih javno prozivam da demantuju dalje navode, bar u domenu onoga šta su ZNALI, a sramno ćutali. Zato tumačenje ko je doista bio započinjem od oblika inteligencije kakav su nesporno morali prepoznati (ako diplome nisu kupili na buvljaku).

Inteligenciju neuki ljudi tumače u dimenziji opšteg, jedinstvenog, no nije to baš tako jednostavna kategorija. Ta nekakva „mjerenja“ kojeficijenta inteligencije su tek SKRINING kojim provjeravamo ima li tu nečeg ili nema. Za Davida je nesporno da je imao izrazito, izrazito, izrazito visoku opštu inteligenciju. No, u daljem ćemo se pozabaviti pojavnim oblicima inteligencije kakvi su kod ovog mladića višestruko prepoznatljivi, a opet činili krajnje specifičnu i svjetski nezapaćnenu simbiozu.

U Banjaluci je opštepoznato da je David računare „znao u dušu“ – i softverski i hardverski. To nas dovodi do njegovog prvog specifičnog oblika izuzetno visoko izražene „praktično-tehničke inteligencije“. Da bi vrhunski ovladali informacionim tehnologijama jednostavno morate se RODITI sa izraženom tehničkom inteligencijom. U ovladavanju modernim tehnologijama možete steći određeno znanje, ali za iole ozbiljniji razvoj morate se roditi sa određenim predispozicijama.

Elem, ono o čemu njegovi profesori „k'o zaliveni“ ćute jeste njegova „naučno-tehnička inteligencija“. Njegovi profesori možda imaju naučne titulare, ali je pitanje: jesu li imali veće znanje? Dječak sa tek dvadesetak godina imao je znanje u oblasti informacionih tehnologija o kakvom su samo mogli sanjati svi ti silni „naučnici“. Zato ćute!

Jeste li znali da se izrazito visoka „naučno/praktična tehnička“ inteligencija u principu tretira kao opasna pojava. Osobe sa takvim tipom inteligencije poznato je da nemaju mnogo obzira spram prirode, društva, etike, čovječnosti... Međutim, kod Davida to nije slučaj. Kod njega imamo i izuzetno visoko izraženu „perceptivnu/spoznajnu inteligenciju“, kao opet jedan opšti oblik inteligencije. Ako to malo tananije proanaliziramo možemo spoznati i visoko izraženu „socijalnu inteligenciju“. Je li činjenica da je kao dijete izlazio na proteste u traženju pravde za druge nastradale mladiće. Kao dijete duboko je shvatio ono šta mi tek nakon njegovog stravičnog stradanja samo naslućujemo – uglavnom intuitivno.

Već iz prednjeg vidimo jedan rijetko zabilježen spoj „praktično-naučno-tehničke inteligencije“ sa „opšteperceptivno-socijalnom inteligencijom“. Već samo to bi, da je rođen u iole normalnom društvu, rezultiralo da ga država stavi pod posebno skrbništvo. Takve dragulje normalna društva pomno čuvaju i nikako ne mogu završiti u kanalizaciji. No, moramo otvoriti još neke pojavne oblike inteligencije kakve kod Davida imamo u nesporno izraženo visokom nivou. Je li sa samo 15 godina snimio tu pjesmu „Klinac iz geta“ koju svakodnevno pjevamo? Čak su dječaci i spot snimili. A koliko je David zaista pjesama napisao? Nisam doznao, ali ga po svemu sudeći možemo nazvati pjesnikom.

To nas dovodi do jedne krajnje složene inteligencije kakvu maloko uopšte pokušava definisati – do „umjetničke inteligencije“. Konfučje je davno govorio kako PRAVI ČOVJEK je tek onaj koji uspostavi uravnilovku između prirode i učenosti. Kod „umjetničke inteligencije“ emocije su iznimno važne, ali ih PRAVI LJUDI moraju kontrolisati. Zato „umjetnička inteligencija“ nije ona koja izlazi izvan racionalnog, nego je u pitanju vrlo suptilna pojava. Elem, ako pogledamo Davidove pjesme vidimo opet nesvakidašnji spoj umjetničke i (prednjepomenute) socijalne inteligencije. Njegovo pjesništvo ukazuje na specifičnu spoznaju sopstvenog socijalnog/društvenog okruženja. Pa pogledajte tekst „Klinca iz geta“.

Kad je „naše, a svjetsko“ dijete David u pitanju imamo još neke vidove izrazito visoke inteligencije. Oni koji su iole ozbiljnije ušli u svijet borilačkih sportova znaju kako tu ne dominida nasilništvo, negu DUHOVNOST. Obzirom da nisam stručnjak mogu izvaliti i termin „sportsko-duhovna inteligencija“ – sposobnost kontrole i razvoja duha kroz izuzetno složene i zahtjevne pokrete. Znate li šta razlikuje sportistu (borilačkih sportova) od uličnog razbijača? Strogo kontrolisana volja! Znate kakvom vještinom i moći raspolažete, ali to nezloupotrebljavate čak i u po vas opasnim okolnostima. Kakva inteligencija je potrebna za takav složen i visok nivo samokontrole?

Svi se bave pitanjem da li je David u tuči sa trojicom protivnika zadobio kakve povrede, a apsolutno niko se nije zapitao – je li on nekog povrijedio? Ili se samo kontrolisano odbranio? Da, ima ta famozna „optužnica“ da je nekom nanio tešku tjelesnu povredu, ali je i tu nesporno da se sukobio da više protivnika. Očigledno ima „tužilaca“ koji se samo fokusiraju na posljedice, a bez mnogo razmišljanja da li je „optuženi“ bio u toliko dominantnoj poziciji nad više protivnika pa je MOGAO izbjeći eventualno nanošenje teže povrede. Ostavićemo neke stvari istrazi, a ovde ćemo se zadržati na tome da se inteligencija najčešće tumači kao sposobnost snalaženja u različitim situacijama (posebno kad ste ugroženi).

Znači, kod Davida imamo visoko izrežen cio set pojavnih oblika inteligencije fantastično uklopljen u jednoj osobi. Dugo sam tražio nekog istorijskog velikana sa kojim bih uporedio Davida i na kraju odustao. Jednostavno, uopšte posjedovanje tolikog seta različitih oblika visoko izražene inteligencije nećete naći, a nemojte ni tražiti primjer takvog oblika njihovog uklapanja. Koga god da pomenete – nedostaje mu nešto od onoga šta je David NESPORNO IMAO. I gle sad čuda: sve je to sublimirano u jednom sasvim normalnom, zdravom, veselom, druželjubivom i krajnje jednostavnom mladiću. U Davidu imamo „spoj nespojivog“ obzirom da se različiti oblici inteligencije kakve je imao u principu konfrontiraju, a on ih je s lakoćom „ujedinio“ i njima čvrsto vladao. TO JE FENOMEN!

Možda je neko već odustao od čitanja, ali tek dolazimo do toga da sama po sebi inteligencija ne znači nešto posebno. Nemjerljivo je primjera da visoko inteligentni ljudi ništa nisu postigli. Inteligencija je tek dobra predispozicija da neko izraste u stručnjaka, velikana, moćnika... Tek vrijedan rad i učenje su primarna pretpostavka sticanja znanja i ovladavanja vještinama. Upravo tu dolazimo do ključne riječi – POTENCIJAL.

Potencijal se, kao i inteligencija, uprošteno tumači kao moć, sposobnost i ino. Razlika je jedino što inteligenciju tretiramo u sadašnjem vremenu, a potencijal kroz perspektivu/budućnost. Već se zna šta je David dostigao sa jedva prevaljenih 20 godina, a ključno pitanje jeste: šta je trebao i po mnogim parametrima MOGAO (s lakoćom!) postati? Zašto je David, pored banjalučkog univerziteta upisao prestižnu beogradsku IT akademiju? Zna se, u svojoj Banjaluci je vrlo brzo spoznao kako nema pretpostavki da ostvari svoje želje, pa mu je trebala licenca da studij nastavi u Austriji.

Dakle, David je imao vrlo jasan plan (mapu puta) kako postati PRIZNATI STRUČNJAK mnogo širih razmjera od ovih u kojima je odrastao i koje je davno prevazišao (u domenu mogućnosti daljeg usavršavanja). To što je rođen u skromnoj balkanskoj porodici i bio primoran da se snalazi kako zna i umije, a planovi su mu bili vlo jasno vidljivi, samo pokazuje o kakvoj jedinstvenoj pojavi je riječ. Djeca slična njemu u razvijenim državama nemaju potrebu boriti se za razvoj sopstvenog intelekta jer njima za to institucije obezbjeđuju sve potrebne pretpostavke. Kod nas takva djeca završavaju brutalno unakažena, bezobzirno ubijena i bačena u kanalizaciju.

Opet i opet i opet: moram otvoriti neku novu dimenziju našeg Davida. U aktuelnom trenutku u svijetu informacionih tehnologija diploma ne znači mnogo. U tom smislu diploma treba samo onima koji teže ka hedonizmu – kao Davidove profe. Informacionim tehnologijama ili vladaš ili ne vladaš i to je jedino određenje. David je nesporno vladao i mogao je to pretvarati u materijalizam koliko god mu bilo drago. No, on je nesporno želio biti PRIZNAT STRUČNJAK. Samo zato je studirao – da svoje reference može pokazati u fizičkom smislu – diplomom, a to je tek tercijalni oblik predstavljanja stvarnih referenci. Znanja i vještina nikako!

Zna se već kakve priče banjalučka „kafanska inteligencija“ raspreda o Davidu, ali to su tek načini da budale prezentuju koliko su doista budale. Ono šta je neoborivo jeste da je David nastojao postati akademski i naučno priznat stručnjak (pa zato je studirao!). Upravo to nas vodi ka osnovom pitanju: kako je Davidova nesporna genijalnost spojena sa vrijednim učenjem (ne mislim samo na studiranje) trebala rezultirati u perspektivi? Za njega je već nesporno da je STVARAO i da je to namjeravao dalje širiti na svjetskoj sceni, ali pitanje je njegove limitiranosti u pogledu krajnjih dometa.

Kad sve skupa uobzirimo dolazimo do jedne gotovo nepobitne činjenice – ZA DAVIDA NIJE POSTOJAO NIKAKAV LIMIT. Kao roditelj već sad kod svog prvenca i moje ljubimice vidim krajnje limite, a u pitanju su djeca izuzetnih predispozicija (znaju svi u mom okruženju o čemu govorim). Ovaj najmlađi je još uvijek „neotključana zagonetka“ i od šeste do devete godine je akademski obrazovane ljude nebrojeno puta „patosirao“ obimom i specifičnošću ZNANJA. Moja roditeljska želja je da on samo krene Davidovim putem, a dokle će dosegnuti vidjećemo i to je za ovaj tekst važno samo zbog jedne stvari.

Dakle, sve ovo šta se dešava prije svega doživljavam kao roditelj i u osnovi borim se sa pozicije roditelja. To što posjedujem neka specifična znanja i vještine, pa roditeljsku borbu ispoljavam drugačije od drugih roditelja je irelevantno. Suštinski ovo je naša zajednička/jednistvena roditeljska borba za budućnost naše djece. Nemam vremena pratiti medijska dešavanja, pa se uglavnom referiram spram informacija koje mi saborci iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ i drugi savjesni građani svakodnevno šalju, ali je to dovoljno da prepoznam šta zločinci pokušavaju izvesti. Obiće im se to o glave baš kao i svi prethodni pokušaji jer bilmezi teško da mogu izvesti nešto smisleno. Najviše šta mogu jeste da me fizičkom likvidacijom spriječe da ovu stvar istjeram do kraja, no, tu moraju računati da još uvijek pojma nemaju ko čini „moja leđa“ (deceniju to pokušavaju doznati, a doznaće ako me samo pomisle ugroziti).

Sve u svemu, nepovratno je izgubljen JEDAN potencijal koji je mogao čovječanstvo unapređivati do neslućenih razmjera. To je neoprostiv grijeh i svi oni koji su se ogriješili slobodno mogu računati da će ih stići „kazna“. Nema te kazne koja može „zadovoljiti pravdu“ kad je David u pitanju (čovječanstvo takvu kaznu još nije smislilo), ali je cilj iz našeg okruženja eliminisati monstrume spremne da zarad odvratnog materijalizma ugrožavaju svjetsku budućnost. Ovaj naš maleni prostor je poznat po rađanju svjetskih velikana i možemo očekivati da će se rađati novi „Davidi“. Kad Davor kaže: „Ubili ste ga jednom, drugi put nećete!“ redovito prelazi na pitanje sigurnosti druge djece – one žive! Niste to primijetili?

Za kraj ostaje pitanje: zašto sam ubijeđen da bi Davidov potencijal rezultirao u pravcu pozitivnih iskoraka čovječanstva? Pa već sam ukazao na njegovu visoko izraženu "socijalnu inteligenciju" (šire perceptivnu!). Dakle, nema prostora za sumnju kako bi njegovo znanje išlo u pravcu dobrobiti čovječanstva. Kad dodamo nespornu "umjetničku inteligenciju" možemo ukalkulisati i sposobnost da svoja djela čovječanstvu predstavi na samo njemu karakterističan način. LJUDI, GOVORIM O FANTAZIJI U DOMENU REALNOG!

Zato između nas i monstruma nastojimo iskopati nepremostiv kanjon. Dok smo dopuštali da se svako spram Davida određuje sa pozicije svijesti „Klinca u getu, sina tamo nekog konobara“ pozicija je bila da MI i ONI (neljudi) više nećemo živjeti u istoj zemlji. Sad kad otkrivamo stvarnu istinu o Davidu jedno slovo dobija sasvim drugačiji izgled i esenciju, Sad govorimo o Zemlji. Ako neko nije shvatio poentu reći ću je vrlo jasno:

MI i VI više nećemo živjeti na istoj PLANETI!