DR VOJISLAV ŠEŠELJ I VELIKOSRPSKA POLITIKA U KANDŽAMA GLOBALIZMA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/sheshel-i-velikosrpska-politika-u-kandhama-globalista/

Ovaj tekst predstavlja svojevrsno „seciranje“ političkog lika i djela dr Vojislava Šešelja. Cilj je ukazati kako njegova „velikosrpska politika“ predstavlja tek puko sredstvo u kandžama globalista.

Prema već ustaljenoj praksi čitaoca lagano uvodim u meteriju koju analiziram. Tako i ovom prilikom želim izvesti određeno komparanje Vojislava Šešelja i njegovog najvećeg političkog neprijatelja – Josipa Broza Tita. Šešelj preko tri decenije javno izražava animozitet prema Brozu i, zanimljivo, intenzitet antagonizma ne splašnjava iako se tako nešto moglo vremenom očekivati. No, pogledajmo šta to povezuje ili razdvaja Šešelja i Broza.

Po meni, zanimljivo je da je porijeklo i Šešelja i Broza predodređivalo za dijametralno suprotne ideologije od onih po kakvima su kasnije postali prepoznatljivi. Broz potiče iz okruženja kakvo bi u najbližem mogli podvesti pod feudalno i njegovo porijeklo teško da ga predodređuje kao komunistu, jugoslavena, ideologa uopšte. Stoga proanalizirajmo u kakvim okolnostima Josip Broz postaje sve ono po čemu ga istorija pamti. Konkretno, Broza kao austrougarskog kaplara zarobljavaju na ruskom frontu. Kao zarobljenik dočekuje oktobarski revolucionarni prevrat. To što se deklarisao kao komunista donosi mu ne samo prijeko potrebnu slobodu, nego i priliku da se u novonastalim okolnostima dalje razvija kao pripadnik vladajuće elite/klase. Moramo se zapitati koliko je za Josipa Broza prihvatanje komunističke ideologije predstavljelo čin ličnog opredjeljenja/uvjerenja, a koliko tek puku priliku za kvalitativne životne promjene?

Na drugoj strani dr Vojislav Šešelj potiče iz tog jugoslavenskog i komunističkog bekgraunda, a iz kog je kasnije „evoluirao“ u ekstremnog desničara, antikomunistu, velikosrpskog nacionalistu i protivnika jugoslavenstva. Tu, kao i u Brozovom slučaju,  nalazimo određene okolnosti, odnosno priliku za pozicioniranje u novonastalim društvenim okolnostima. Šešelj od komunističkog disidenta i robijaša, dakle osobe kakva se u prethodnom društvu nije mogla nadati elitističkom pozicioniranju, bukvalno preko noći postaje četnički vojvoda. Takva ideološko konvertovanje dovodi ga u sam vrh srpske političke i svake druge elite.

Ne želim ovde posebno cjepidlačiti, ali moram istaći kako se Šešelj i Broz bitno ne razlikuju čak ni u ideološkim matricama, u odabiru/korištenju metoda i sredstava političkog djelovanja i ino. No, poentiraću na jednoj drugačijoj tvrdnji – na ovom našem zapadnobalkanskom prostoru ideologiju uopšte treba percipirati sa ozbiljnom rezervom. Ovde rijetko možemo govoriti kako je ideologija stvar ličnog odabira pojedinca ili kolektiviteta, kako ideologija nije pitanje slobode mišljenja i ubjeđenja, nego tek pitanje nametnutih okolnosti ili trenutne prilike.

VELIKOSRPSKA POLITIKA KAO INSTRUMENT GLOBALIZMA

U daljoj analizi pokušaćemo nešto detaljnije proanalizirati prilike unutar kakvih je dr Vojislav Šešelj politički evoluirao, ako se to može tako nazvati obzirom da govorimo ad hoc promjenama prilično revolucionarnog karaktera. Tu, već na prvom koraku, moramo jasno istaći kako Šešeljova „velikosrpska politika“ datira od jednog specifičnog geopolitičkog trenutka nametanja globalne hegemonije od strane jedne svjetske sile – Sjedinjenih Država. Pri tom moram naglasiti kako angloameričku administraciju percipiram tek kao važan instrument u procesu globalizacije, odnosno u rukama zapadnih centara moći kao generatrora globalizacije.

Konkretno, ovde apostrofiram jedan težak zločin protiv međunarodnog prava i čovječanstva uopšte. Govorim o razbijanju Jugoslavije (SFRJ). Idejni kreatori globalizacije (globalisti), a predvođeni administracijom Sjedinjenih Država, protivpravno, nasilno i ciljno uništili su jednu suverenu državu, članicu UN. Nasilno razbijanje Jugoslavije možemo tumačiti kroz otpor koji je ova zemlja pružila globalizaciji i Novom svjetskom poretku, ali i kroz prizmu „disciplinovanja“ drugih država. Danas nedvosmisleno možemo reći kako je većina postkomunističkih društava nakon suočavanja sa „jugoslavenskim primjerom“ prosto pristala na svojevrsno samokolonizovanje i samoporobljavanje u odnosu na Sjedinjene Države kao hegemona.

Dakle, Šešeljovo političko konvertovanje i uopšte ta „velikosrpska politika“ neraskidivo su vezana za proces razbijanja Jugoslavije, odnosno za usko povezan proces nametanja globalne hegemonije. Počesto, istina ne prečesto, možemo čuti tumačenja da je najveći dio tih velikosrpskih političkih opcija sa početka 90-ih stvoreno/instrumentalizovano od strane američke diplomatije i zapadnih centara moći. Dijelim takva razmišljanja i čak sam spreman da pojavu generalizujem u odnosu na većinu njenih tadašnjih aktera: Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Željka Ražnjatovića Arkana, Dragana Vasiljkovića i inih. Kod svih postoji identičan obrazac djelovanja: stvaranje političkih pokreta i partija, formiranje paravojnih jedinica, nacionalistička velikosrpska retorika, antijugoslavensko djelovanje, kriminal, zločinaštvo...

Od samih začetaka političkog djelovanja Vojislava Šešelja i njegovih kumova i „saboraca“ uočavamo kako su ciljevi i pravci djelovanja identični globalističkim. I jednima i drugima cilj je rušenje do tada vladajuće (komunističke) ideologije, razbijanje Jugoslavije, stvaranje novih država na prostoru međunarodno priznate države i ino. No, i metodološki globaliosti i velikosrpski nacionalisti ničim se ne razlikuju, odnosno djeluju protivpravo, nasilno, pod manipulativnim ideološkim matricama, proizvode/koriste haos i opštu dezorjentaciju, bezobzirno progone, pljačkaju, uništavaju...

Ovde se, sasvim logično, nameće pitanje: kakav je interes zapadnih centara moći da u srpsko političko biće instrumentalizuju „velikosrpske nacionaliste“? Postepenom analizom doći ćemo do ovog odgovora. Ukoliko to posmatramo sa aspekta razbijanja Jugoslavije, kao jednog od najvažnijih ciljeva globalista, moramo shvatiti kako je cilj bio stvoriti manipulativnu percepciju prema kojoj se Srbi ničim ne razlikuju od drugih separatistički nastrojenih južnoslavenskih naroda. Upravo Vojislav Šešelj, Vuk Drašković i drugi posložili su za stvaranje mantre prema kojoj su Srbi čak gori šovinisti od ostalih naroda, kako su radikalnije nastojeni, te kako politički jednako nastoje razoriti vlastitu državu (kao što su to činili nacionalisti iz reda drugih etničkih zajednica). Međutim, najteže manipulacije činjene su oko ciljeva borbe pojedinih naroda. Umjesto da se govori o zločinu protiv suverene države od strane separatista i globaliosta, manipulativno je nametnuta matrica prema kojoj su Srbi nastojali stvoriti „Veliku Srbiju“. I upravo srpski nacionalisti su ponajviše korišteni za realizaciju takve manipulacije sviješću.

Kada govorimo o razbijanju srpskog etničkog bića od strane kreatora globalizacije ponovo dolazimo do specifične uloge ultranacionalista. U samim začecima postsocijalističke tranzicije uloga nacionalista bila je u stvaranju ideoloških podjela i sukoba. Snažna unutarsrpska podjela na komuniste i monarhiste datira još sa početka prošlog vijeka, a tokom i nakon Drugog svjetskog rata posebno se teško odrazila na štetu našeg naroda. Pri tom interesantno je naglasiti kako Britanci decenijama održavaju kontrolu nad obe ideološke skupine i kontinuirano dube razdore i animozitete, dok Amerikanci to samo prilagođavaju okolnostima vremana i sopstvenim ciljevima. Srpski nacionalisti početkom 90-ih godina ciljno su proizvodili kolektivnu dezorjentaciju vlastitog naroda, teško manipulisali istorijom i činjenicama, homogenizovali populaciju oko civilizacijski dekadentnih ili prilično sumnjivih ciljeva, te ukupno proizvodili podjele i sukobe unutar sopstvenog naroda. Time nisu štitili opštenarodne ciljeve, nego interese globalista i neprijatelja!

Elem, Šešelj i slični nisu se zadovoljili samo političkim djelovanjem, nego ulaze u jednu novu „avanturu“ kakavom posebno štete sopstvenom narodu, a pogoduju globalistima i hegemonima. Govorim o osnivanju paravojnih struktura. Objektivno posmatrano srpskom narodu kao ni „treće oko“ nisu bile potrebne te paravojne jedinice. Sa druge strane kompletna oružana infrastruktura separatista bila je zasnovana na paravojnom, nelegalnom i protivzakonitom  organizovanju. Centri moći Zapada stvarali su paravojne snage separatista, naoružavali ih i opremali, finansirali, medijski podržavali i uopšte instrumentalizovali za razbijanje sopstvene države (kategorije zaštićene međunarodnim pravom). Za hegemone Zapada bilo je važno da i unutarsrpskog korpusa postoje slične pojave ili ponašanja, a posebno zbog stvaranja mantri kako su na Balkanu „svi isti“. Objektivno nismo svi isti, ali kako se boriti protiv generalizacija i stereotipizacija kada vas brojne pojave konstantno demantuju, a Šešelj, Drašković, Ražnjatović, Jović, Vasiljković i slični svojski su se trudili da „hrane“ neprijateljske laži i obmane.

Istini za volju treba apostrofirati kako je Vuk Drašković prvi organizovao srpsku paravojnu jedinicu i uputio je u zaraćenu zonu. No, jednako tako prvi je i prestao sa sličnim aktivnostima. Konkretno, Drašković je stvorio jedan modus operandi, naveo druge na slično autoštetno djelovanje, te se izvukao iz takve priče. Danas Draškovića niko niti ne pominje u kontekstu zločina ili progona, a ponajmanje tu temu otvaraju njegovi američki mentori. Jednostavno, Vuk Drašković je realizovao zadatak dobijen od Amerikanaca. Sa druge strane njegov kum Šešelj i dan danas predstavlja marionetu u kandžama globalista. Onog trenutka kada je po Srbiji osnivao četničke jedinice i sa kumom Vukom se takmičio u tome Šešelj je, kao jedan doktor pravnih nauka, mogao/trebao pretpostaviti  da će jednog dana zasjesti na optuženičku klupu. Žalosno je da ni nakon decenijskog tamnovanja ne shvata da i danas igra ulogu klovna u loše izrežiranoj predstavi!

HAŠKO PRAVOSUDNO POZORIŠTE

Da bi shvatili matricu po kakvoj djeluje Međunarodni tribunal u Hagu potrebno je znati da primarno pravno izvorište ovog kvazisuda čini Nirnberški proces protiv njemačkih nacista. Kada govorimo o Nirnberškom procesu kondicional je na tome da je u pitanju jedna od najvećih podvala čovječanstvu u njegovoj cjelokupnoj istoriji. Ovaj proces možemo percipirati kao svojevrsnu pozorišno-pravosudnu predstavu za lakovjernu javnost. Režija se pobrinula da čovječanstvu predoči snimke i fotografije stravičnih zločina nacista, da javnost šokira do mjere u kakvoj je dalje bilo bespredmetno raspravljati o uzrocima i karakteru rata, o suštinskoj krivici, o svim akterima rata (uključujući i idejne kreatore, podstrekače ili finansijere).

Nirnberški proces stvorio je manipulativnu matricu prema kojoj se fenomen nacizma posmatra samo kroz prizmu Adolfa Hitlera i njegovih deklarisanih sljedbenika. Akteri procesa pobrinuli su se da čovječanstvo ne postavlja pitanja ko je stvorio i instrumentalizovao Hitlera, ko su finansijeri stvaranja pretpostavki za ratovanje tog obima i ino. Biću konkretan do kraja: fenomen nacizma stvoren je od strane britanske i američke diplomatije, a Njemačkoj i ostatku čovječanstva je podmetnut kao sredstvo ostvarivanja hegemonističkih ciljeva. Njemački nacizam odavno je pobijeđen, no, onaj izvorišni britansko-američki ostao je nedirnut i to do dan danas proizvodi zločine kakvima svjedočimo širom planete. Nirnberška pravosudna predstava poslužila je da čovječanstvo upre prstom u „dežurne krivce“ umjesto onih stvarnih. I takva praksa nastavlja se u desetinama oružanih sukoba kakve je ista britansko-američka nacistička hunta pokrenula poslije svjetskog rata. Uvijek je čovječanstvo uvjeravano kako su za rat krive napadnute države i narodi, kako se sve to događa u ime nekih viših ciljeva umjesto zarad uskih interesa zločinaca.

Osim navedenog, treba znati i kako je Nirnberši proces uspostavio još jednu krajnje nakaradnu i manipulativnu matricu. Konkretno, radi se o vizuri da ratove treba tumačiti sa aspekta ratnih zločina, odnosno POSLJEDICA RATA, a nikako sa aspekta UZROKA. Ratni zločini su uvijek prisutna posljedica ratovanja i ako tumačenja zasnivamo samo na toj dimenziji teško da ćemo doći do objektivne istine. Zbog toga proučavanje i tumačenje uzroka rata predstavlja prioritet, dok se posljedice rata (uključujući i ratne zločine) podređuju i uobziruju.

Ovo je trebalo istaći da bi shvatili kako je i u procesu razbijanja Jugoslavije korištena već toliko puta iskušana matrica svaljivanja krivice na žrtve zločina. Zbog toga je Haški tribunal na pijedestal svoga djelovanja postavio ratne zločine, dok se uzrocima rata decidno odbijao baviti. Može li se zamisliti teži oblik zloupotrebe prava? Pa sjetimo se postupka protiv Slobodana Miloševića, koji je odlično shvatio podvalu kakva mu je pripremljena i uporno nastojao kao predmet rasprave pozicionirati uzroke rata. Sjetimo se kako je u tome bezobzirno sprečavan i kako je kompletan pravosudno-glumački aparat priču sužavao samo na ratne zločine.

Moj stav jeste da su kreatori projekta razbijanja Jugoslavije i krvavog rata već početkom 90-ih unaprijed pripremali instrumente svaljivanja krivice na unaprijed određenog krivca – srpski narod. Zbog toga je unutar srpskog etničkog bića bilo potrebno instrumentalizovati ultradesničarske političke opcije, paravojne strukture, nakaradne ideologije i mnoštvo toga na bazi čega smo kasnije „osuđeni“. Samo zbog ukazivanja na teške manipulacije u ovom trenutku se i bavim Vojislavom Šešeljem.

Na kraju, mišljenja sam da je Vojislav Šešelj, posebno obzirom na inteligenciju i obrazovanje, trebao shvatiti sopstvenu ulogu procesu kakav je vođen protiv njega. To posebno zbog dužine postupka. Umjesto toga prihvatio je ulogu marionete u jednoj predstavi za javnost kakvoj je svrha da čovječanstvo obmane, prevari ili dezavuiše po pitanju istine. Odlično sam svjestan Šešeljove strategije da obesmisli i sud i postupak kakvom je izložen, pa čak i da je u svojim namjerama uspio. No, pitanje istine u ovom slučaju je mnogo važnije, a istina je krajnje jednostavna. Primarni/polazišni zločin od kog je ovaj kvazisud morao poći jeste ZLOČIN PROTIV MIRA. Svi ostali zločini su tek posljedice ovog osnovnog krimena i proizašli iz istog. Svako odstupanje od ovog principa dovodi nas u poziciju marionete u rukama kreatora rata i stvarnih zločinaca.

Dakle, administracija Sjedinjenih Država i istoj bliski centri moći Zapada ciljno i planski proizveli su rat u kom su separatističke snage protivpravo i nasilno razbijale suverenu državu članicu UN. U tijeku devetogodišnjeg  rata idejni /ino(!) kreatori rata više puta su uzimali direktno ušešće u istom. Znači, globalisti su ciljno i planski počinili ZLOČIN PROTIV MIRA, a potom su kroz direktne ili indirektne radnje višestruko učestvovali i u vršenju monstruoznih RATNIH ZLOČINA. Zatim su isti monstrumi organizovali pravosudni cirkus sa funkcijom teškog manipulisanja istinom. Vojislav Šešelj do danas očigledno nije shvatio bit cirkusa u kakvom je učestvovao, tako da je očekivano samo odigrao klovnovsku ulogu kakva mu je dodijeljena i ništa više. Tokom 12 godina postupka bio je u prilici da promoviše objektivnu istinu o spornim događajima i bez obzira na nametnuta mu ograničenja, ali on to naprosto nije učinio.

Ubjeđenja sam da su ga vlastita sujeta i nesklonost ka samokritičnosti  ponajviše ometali u objektivnom shvatanju spornih događaja i nakaradnog krivičnog postupka. Jednostavno, trebao se suočiti sa vlastitim zabludama i greškama, pa tek onda (bistre glave) sa svojim kadijama. Da je shvatio kako je 90-ih bio tek marioneta u kandžama hegemona, ne bi kasnije postao zvijezda njihovog cirkusa!

MILORAD DODIK PRVI GOLMAN REPUBLIKE SRPSKE

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA
na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/milorad-dodik-prvi-golman-republike-srpske/

RTRS javnosti bombastično saopštava: Željko Cvijanović, poznati analitičar i urednik portala Novi standard, tvrdi da Sjedinjene Države ruše Milorada Dodika. Hajde da malo prodiskutujemo o takvim opservacijama.

U startu moram naglasiti kako je Novi standard meni vrlo drag medij, kako zbog stavova kakve zastupa, tako i zbog činjenice da objavljuje moje tekstove. Osim toga, moram naglasiti kako intervju gospodina Cvijanovića dat Presu i sadržaj emitovan od strane RTRS sami po sebi nisu proizveli moju reakciju, nego je u pitanju dodatni impuls za otvaranje javne debate na kakvu se nakanjujem mjesecima.

Posljednjih godinu-dvije uočavam trend da poznati srpski analitičari ukazuju na ugroženost Republike Srpske od potencijalne destabilizacije, a posebno kroz prizmu napada na predsjednika Milorada Dodika. Ono šta iritira jeste činjenica da vladajuća politička opcija Srpske i mediji pod kontrolom iste ovakve izjave maksimalno koriste zarad sopstvene promocije i ubjeđivanja javnosti u vlastiti patriotizam, kvalitet politike i (najvažnije) opravdanost njihovog ostanka na vlasti. Pri tom upozorenja stručnjaka o potencijalnim izvorima ugrožavanja društva i naroda maksimalno zanemaruju, podređuju ličnim ili politikantskim interesima, odnosno manipulišu ionako napola sluđenom populacijom.

No, vratimo se esencijalnim pitanjima oko kojih želim da otvorim javnu polemiku. Tu, prije svega, želim da prodiskutujemo oko navoda uvaženog gospodina Cvijanovića (i drugih analitičara) da će tokom ove godine doći do ozbiljnije destabilizacije Zapadnog Balkana i to usljed ciljnog djelovanja Sjedinjenih Država. Razumijem o čemu govori urednik Novog standarda i slažem se da je eksjugoslavenski prostor „tempirana bomba“ koja u svakom trenutku može eksplodirati usljed brojnih faktora destabilizacije. Prije dvije godine, dakle februara 2014. godine, sačinio sam opširnu analizu izvora ugroženosti Republike Srpske od nasilnog mijenjanja ustavno-političkog poretka. U tom aktu obrazlažem brojne spoljnopolitičke i unutrašnjepolitičke procese i pojave kakvi temeljito ugrožavaju Srpsku. Govorim o začecima ukrajinske i sirijske krize, o bezobzirnim nastojanjima Sjedinjenih Država da zaustave energetski projekat Južni tok, o vještački instrumentalizovanom socijalnom buntu kakav je po svaku cijenu trebalo prenijeti na tlo Srpske, te o nizu drugih indikatora destabilizacije. U ovoj analizi posebno se bavim ugroženošću predsjednika Dodika od nasilne političke eliminacije (od atentata do hapšenja). I danas stoji većina tada iznesenih opservacija, no, upitan je intenzitet djelovanja, u igri su različiti akteri, bitno su drugačije geopolitičke i geostrateške okolnosti i ino.

Hoću konkretno da ukažem kako danas stoje tek „repovi“ opasnosti kakva su se nad ovim prostorom nadvila te 2014. godine. Koliko je u tim trenucima destabilizacija Balkana bila operativna  opcija Sjedinjenih Država  u cilju sprečavanja projekta Južni tok, danas je ta priča srednjoročno deplasirana. Ovaj projekat je zaustavljen i time je prva kriza okončana. Elem, Vladimir Putin odgovara Turskim gasovodom i to Balkan ponovo dovodi u epicentar svjetskih dešavanja. Srećom po nas Amerikanci i ovaj projekat uspjevaju preduprijediti i bez destabilizacije Balkana. Na ovaj američki potez Putin odgovara vojnim pozicioniranjem na sjeveru Sirije čime onemogućava/sprečava većinu američkih energetskih projekata po trasi Sirija-Mediteran (ispod mora)-Italija. Dva najveća globalna igrača na „šahovskoj ploči“ našla su se u pat poziciji, ali je epicentar njihovog nadmudrivanja značajno udaljen od naših prostora.

Dakle, da uprostim opisana dešavanja i njihove destabilizirajuće refleksije na Balkan. Rusi raspolažu količinama prirodnog gasa dovoljnim za snabdjevanje Evrope i nastojali su uspostaviti energetske koridore kakvima bi to materijalizovali. Cilj Amerikanaca bio je sprečavanje ovakvih ruskih projekcija i u tome su se pokazali uspješnim. Sada se Sjedinjene Države vraćaju svom izvorišnom/osnovnom planu zaposjedanja gasnih izvora Sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka. U biti plan je vrlo jednostavan: korištenjem „kontrolisanog haosa“ (sukoba niskog intenziteta) širiti međumuslimansko krvoproliće (čak genocidnih obilježja) do nivoa u kom domicilna populacija neće imati snage suprostaviti se sadašnjim i budućim „mirovnim misijama“, odnosno odbraniti prirodna bogatstva i druge resurse kakve posjeduju. Znači, cilj je nova pljačka enormnih razmjera!

Samo američki problem leži u činjenici da samostalno nisu sposobni uspostaviti kontrolu nad ogromnom teritorijom od Tunisa do Irana. Pri tom, pokazalo se da od evropskih i inih NATO saveznika nema pretjerane koristi. To Sjedinjene Države navodi na novu „Veliku igru“, odnosno geopolitički i geostrateški zaokret – na partnerstvo/savezništvo sa Rusijom. Upravo ponavlja se situacija iz oba svjetska rata. Mjesecima prije nego je ozbiljno i pominjana ruska vojna intervencija u Siriji napisao sam kako će se Rusija priključiti „alijansi“ protiv Islamske države, upravo naglašavajući kako je to interes Sjedinjenih Država. Pisao sam o tome kako je Putin kvalitetnim sporazumima sa Turskom, Iranom i Egiptom nastojao preduprijediti monstruozne američke planove, no, to se pokazalo neuspješnim. Danas je Rusiji jedino preostalo da aktivnim učešćem u budućim dešavanjima ostvari što veći uticaj i interes. Normalno, u „partnerstvu“ sa Amerikancima.

Ovde dolazimo do pitanja: kako će se aktuelne i buduće krize projektovati na Balkan? Mišljenja sam da na ovom prostoru biti zadržan status quo, odnosno da neće doći do bilokakvih promjena ili ozbiljnije destabilizacije. Ne isključujem mogućnost destabilizacije od strane pojedinih lokalnih aktera, no, tu možemo govoriti o manjim i kratkotrajnim krizama bez učešća velikih sila. Upravo smatram da će Sjedinjene Države nastojati Balkan održati mirnim i to iz prostog razloga što im u ovako složenim prilikama nije potrebno trošenje resursa na prostorima izvan zone primarnih interesa.

Dalje, gospodin Cvijanović i drugi analitičari zastupaju stanovište kako će buduće destabilizacije biti upravljene ka primoravanju Srbije i BiH na ulazak u NATO. Pri tom Milorada Dodika apostrofiraju kao najvećeg protivnika ovakvog srpskog vojnog pozicioniranja. Moram zapitati koliko su takve percepcije utemeljene? Konkretno, što se tiče BiH moram istaći kako formalno pristupanje NATO savezu i nije najveći problem sistema bezbjednosti ove zemlje. Ono što nećete čuti od Milorada Dodika, pa ni od njegovih političkih oponenata, jeste notorna činjenica da su Oružane snage BiH pod punom kontrolom zločinačke američke privatne kompanije M.P.R.I. (Military Professional Resources Inc.). Za one neupućene reći ću da je u pitanju kompanija koja je isplanirala i logistički organizovala zločinačke poduhvate Bljesak i Oluja. Podsjetiću da su ABiH i HVO učestvovale u zločinu koji je izvela M.P.R.I., tako da kontrola nad ovim B-H oružanim komponentama traje iz vremena rata, a nakon formiranja zajedničkih/državnih oružanih snaga djelovanje je prošireno i na srpsku komponentu. Pod izlikom monitoringa ova zlikovačka kompanija suvereno vlada našim oružanim snagama, uključujući i učešća u mirovnim misijama.

Dakle, ovde nije ključno pitanje uspostavljanja kontrole NATO nad Srbijom i BiH, nego formalnog priznanja te notorne činjenice u vidu oficijelnog pristupanja. No, usljed prednje opisanih geopolitičkih procesa i događanja procjenjujem da u narednih nekoliko godina Amerikanci neće otvarati pitanje srpskog pristupanja NATO. Narednih preko deset godina trajaće bliskoistočni oružani konflikti, sa tendencijom širenja, i to će biti apsolutni fokus američke spoljne i bezbjednosne politike. I po pitanjima vojnih saveza status quo biće zadržan u postojećem obličju i intenzitetu uticaja Sjedinjenih Država i Rusije. U tom kontekstu bespredmetno je i raspravljati o „rušenju“ Dodika zarad ovakvih ciljeva.

AMERIČKI PROIZVOD MILORAD DODIK

Dosadašnja analiza primarno se zasnivala na modalitetima američke primjene „tvrde moći“. Nadalje namjeravam osporiti postojanje nekakvog iole ozbiljnog plana rušenja Milorada Dodika i kroz prizmu primjene „meke moći“. U stvari prethodno moramo razjasniti sa kog nivoa američke političke i institucionalne moći postoje radnje upravljene protiv Milorada Dodika i Republike Srpske. Brojni indikatori ukazuju da ni tokom prošle i pretprošle godine, odnosno tokom opisanih dešavanja,  Milorad Dodik nije bio predmet interesovanja najviših zvaničnika američke politike. Danas, usljed novonastalih prilika, Dodikom se bavi nivo trećerazrednih službenika američke ambasade i drugih institucija angažovanih na ovom prostoru. To da postoji snažna i dugogodišnja sprega između bošnjačkog političkog vrha i nižerangiranih službenika američko-britanske diplomatije i nije tajna. Samo to nije nivo odlučivanja kakav može ozbiljno ugroziti poziciju Republike Srpske, pa čak ni Milorada Dodika.

Zamislimo hipotetički da bošnjački vrh i pojedine strane diplomate uspiju iz političkog života privremeno eliminisati predsjednika Dodika (npr. hapšenjem i pritvaranjem), moramo se zapitati: koliko bi takva situacija uticala na stabilnost Srpske. Nesporno je da bi se tako nešto odrazilo na ustavno-politički poredak i funkcionisanje Republike Srpske, ali slijedi logično pitanje – ko je odgovoran za takve posljedice? Prosto, Milorad Dodik! Gospodin Dodik je sklon da protivpravno koncentriše vlast oko pozicije koju trenutno obavlja.  U zavisnosti da li vrši premijersku ili predsjedničku funkciju Dodik sve političke tokove i institucionalne resurse podređuje svojoj vlasti i interesima. To je vrlo opasno ponašanje sa aspekta stabilnosti Srpske i srpskog naroda, no, kako to ukazati autokratskom predsjedniku.

U daljem proanalizirajmo mogućnost rušenja predsjednika Dodika primjenom tzv. meke moći. Treba znati da Sjedinjene Države u tom domenu političkog djelovanja primjenjuju krajnje specifične i prepoznatljive metode. Konkretno, Amerikanci u ciljnoj državi oforme opoziciju sa ciljem njenog dovođenja na vlast. No, istog trenutka kada njihova marioneta uspostavi vlast Sjedinjene Države stvaraju nove opozicione političke subjekte sa ciljem njihovog budućeg ustoličavanja na vlasti. Time dugoročno obezbjeđuju kontrolu ili dominaciju nad drugom državom. Upravo Milorad Dodik i SNSD predstavljaju plastičan primjer kako funkcioniše američka meka moć (mislim na poslijeratno uspostavljanje marionestkih vlasti Srpske). Jedan od najboljih pokazatelja da ne postoji nikakav američki „tajni plan“ rušenja Dodika jeste činjenica da se na političkom nebu Srpske nije pojavila nikakva nova individua ili politička stranka kakva bi smijenila vladajuću. Pojedinci kalkulišu sa pojedinim političarima Saveza za promjene (Čavić, Šarović i slično) kao američkim pulenima, no, u tom dijelu treba znati da Sjedinjene Države nikada ne koriste „reciklirane kadrove“. Načelno stvaraju nove političke opcije  i lidere, takve maksimalno finansiraju, promovišu, podržavaju i ino (sjetimo se Dodikovog prvog mandata), i nikada ne eksperimentišu sa „reliktima prošlosti“. Ovdje samo želim naglasiti kako govorim o angažmanu američkog top menadžmenta, a nikako o kojekakvim nižerazrednim smutljivcima američke i britanske diplomatije kakvi nisu sposobni/moćni proizvesti pojave o kakvima govorim.

Zatim, postojanje plana rušenja Milorada Dodika želim proanalizirati i kroz primjenu američkih specijalnih operacija ili „Operacija FID“ (Foreign Internal Defence), odnosno kroz strategije Pentagona poznate kao „Unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“. Pravilo Pentagona FM 100-20 iz 1976. godine definiše osnovnu strategiju „sukoba niskog intenziteta“. Negdje 1984. godine dolazi do usavršavanja ove strategije kroz pravilo FM 100-10 gdje se kao nosioci bezbjednosnih aktivnosti definišu oficijelni politički akteri (marionetske političke stranke i lideri). Upravo preuzimanje vlasti u Srpskoj od strane Milorada Dodika, a potom i od strane DOS alijanse u Srbiji, jeste primjer primjene ove strategije. Na kraju, 1993. godine dolazimo do konačnog usavršavanja predmetnih strategija kroz pravilo FM 100-5. Ovde se kao nosioci aktivnosti javljaju neoficijelni akteri poput NVO, udruženja građana i ino. Konkretan primjer primjene ovog pravila imamo u slučaju formiranja i djelovanja organizacije Otpor.

Ukoliko analiziramo aktuelna dešavanja, od raznih arapskih proljeća i obojenih revolucija, pa sve do niza ciljno proizvedenih oružanih sukoba, možemo zaključiti da se prednje navedene strategije i danas koriste u neizmijenjenom obliku. Sporne 2014. godine bilo je naznaka korištenja FID operacija na području BiH i o tome sam više puta pisao. No, danas nemamo nikakvih naznaka sličnog djelovanja. Jednostavno, trenutno nismo u fokusu američkog interesovanja, pa je valjda logično da na terenu nema ni njihovog djelovanja. Doduše, navedeno predstavlja moje skromno mišljenje o kom bih volio prodiskutovati sa analitičarima koji zagovaraju postojanje plana rušenja Milorada Dodika.

VELIKI BAJA MILORAD DODIK

U  daljem želim se osvrnuti i na navode o tome kako je Milorad Dodik „važan faktor“ u aktuelnim geopolitičkim dešavanjima. Dodik sebe naziva „velikim Bajom“, manipulativno se predstavlja kao činilac oko kog se obrću svjetska dešavanja i slično. No, nerazumljivo mi je da mu ozbiljni analitičari dodjeljuju takav status. To naprosto zbog činjenice da Republika Srpska nije kapacitirana za „velike priče“, pa time ni njen predsjednik nema na bazi čega graditi nekakvu iole važniju međunarodnu ulogu. Mi Srbi naprosto moramo shvatiti kako danas ne postoje okolnosti sa početka 90-ih godina prošlog vijeka kada smo smogli snage i moći odigrati jednu od ključnih uloga tadašnjih geopolitičkih procesa.

Napomenuću da smo krajem prošlog vijeka bili kapacitirani za ono šta smo učinili. Pri tom mislim na gotovo nezapamćen patriotizam kakav je ujedinio generacije sa kraja 40-ih, pa sve do sredine 70-ih, odnosno nekoliko miliona Srba usmjerenih ka istom cilju – odbrane sopstvenih prava. Treba znati da govorimo o vojno osposobljenim kategorijama; kakve su raspolagale sa dovoljno naoružanja, municije i vojne opreme; iza kakvih je stajala kakva-takva ekonomija, kao i niz važnih faktora ratovanja. To nam je omogućilo da vodimo kontinuiran devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i inostranih neprijatelja, protiv najveće svjetske sile. Bez obzira na nečije emocije, podvig koji su Srbi izveli krajem prošlog vijeka ostaće zabilježen u istorijskim analima.

No, danas se samo sa sjetom možemo sjećati tih vremena, a moramo shvatiti kako za slične poduhvate prosto više nismo kapacitirani. Ratna dešavanja ostavila su dubok trag na našu kolektivnu sposobnost samoodbrane, međutim, marionetski režimi tokom posljednjih 15-ak godina potpuno su devastirali naše potencijale. Činjenica je da Srbija više ne predstavlja aktera sposobnog da štiti  sopstveni suverenitet, a o Republici Srpskoj da i ne govorimo. Srpska prosto nije kapacitirana da se kvalitetno suprostavi narastajućem islamističkom radikalizmu na sopstvenoj teritoriji (pisao sam o tome mnogo puta), a kamo li da se upliće u šira dešavanja. To je činjenica!

Biću do kraja konkretan i ustvrditi da Republika Srpska nije sposobna ni svega nekoliko dana izdržati ozbiljniju unutrašnju destabilizaciju. O nekakvim ozbiljnijim oružanim konfliktima ne smijem ni govoriti. Za posljednjih 200 godina (od srpskih ustanaka) Srbi na prostoru BiH, Kosova i Hrvatske nisu bili u goroj situaciji sa aspekta samoodbranbenih potencijala. Istotija je dokazala da su ovdašnji Srbi u iznimno teškim uvjetima uspijevali sačuvati slobodu i terotorije. Danas naprosto nisam siguran da smo iole ozbiljnijem izazovu sposobni odoliti svega nekoliko dana – do dolaska pomoći. No, to nas dovodi do krucijalnog pitanja – čijoj pomoći se možemo nadati? Nenarodni i marionetski DOS-ov režim jasno je isticao kako nije spreman oružano djelovati čak ni u slučajevima teškog ugrožavanja srpskog naroda. To su tokom kosovskog pogroma iz 2004. godine i nedvomisleno pokazali. Time dolazimo do iznimno važnog pitanja – da li se nešto promijenilo?

Od Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića svakodnevno možemo čuti kako je Srbija „garant“ Dejtonskog sporazuma, mira, stabilnosti i šta čega pride. No, ja čekam jednostavan odgovor na pitanje: da li je Srbija spremna oružano zaštititi prekodrinske Srbe u slučaju ozbiljne ugroženosti? Pitanje je vrlo jednostavno i traži jednako tako jednostavan (potvrdan ili odričan) odgovor. Da li ne!? Republika Srpska je jedno razoreno društvo, nesposobno da se samostalno suprotstavi ozbiljnim vidovima ugrožavanja, gdje je pitanje iznalaženja jakih saveznika jedno od ključnih kakvim bi trebalo da se bavimo. Umjesto toga u javnom diskursu svakodnevno slušamo – Milorad Dodik brani Srpsku, brani srpski narod, brani pravoslavlje, brani ovo, brani ono... Pitam: šta je on uopšte? Neki golman!?

DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE SRPSKE ili POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Ovogodišnji 9. januar, Dan Republike Srpske, biće obilježen svečanije, raskošnije i INATNIJE nego prethodnih godina, a ponajviše jer je Bakir Izetbegović to isprovocirao.

Podsjetiću da je Bakir Izetbegović podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH tražeći ocjenjivanje usklađenosti Dana Republike sa Ustavom BiH. Sud je standardnim preglasavanjem troje stranih sudija i dva Bošnjaka, a suprotno volji srpskih i hrvatskih sudija, odlučio kako je ovaj praznik neustavan. U meritumu odluke sud navodi kako se ovaj praznik podudara sa svetim arhiđakonom Stefanom i time je neprihvatljiv nesrpskoj populaciji. Zalud su bili (opravdani!) prigovori da je u pitanju slučajna podudarnost, da srpsko-pravoslavni kalendar svakog dana obilježava nekog sveca, da je u pitanju čisto sekularni praznik i ino. Sud je ostao „gluv“ na argumente.

Tada srpska politička elita jednoglasno odlučuje da neće priznati i implementirati ovu odluku suda. Naoko takva odluka djeluje iracionalno, jer kako ignorisati odluku najvišeg suda države, no, i za takvo ponašanje ponuđen je adekvatan argument. Konkretno, na nivou kantona Federacije BiH do sada nije implementirano oko 90 različitih odluka Ustavnog suda. Ovde bih dodao i nešto u javnosti neizrečeno, a tiče se ustavne strukture BiH. Ovu zemlju tvore dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Dakle, Srbi i kroz entitet i kroz etnicitet čine konstituens države i time imaju višu pravnu snagu od ma kog suda. Ukoliko kroz institucije entitetskog i etničkog nivoa odluče da neka odluka jeste štetna za srpski narod jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi na implementaciju iste bili primorani.

Interesantno je pomenuti da je i međunarodni faktor u BiH (izgleda?) shvatio složenost ovog pitanja, tako da su izostali već prepoznatljivi pritisci na Republiku Srpsku sa težnjom nametanja. Politička elita hrvatskoh naroda, jednako konstitutivnog, takođe nema prigovora po pitanju proslavljanja 9. januara. Dakle, sve se svodi na bošnjački korpus kom smeta ama baš sve vezano za Srpsku. No, kako naš narod kaže – svako zlo za neko dobro, zbog čega ćemo i ovaj problem proanalizirati kroz različite dimenzije.

POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Na prvom koraku treba istaći kako je Bakir Izetbegović ovom apelacijom (i odlukom suda) najblaže rečeno zabio politički autogol. Nakon nekoliko objektivno gledano uspješnih političkih poteza slabljenja Republike Srpske Izetbegović junior je napokon razobličio svoju politiku kontinuiranog srpskog razjedinjavanja. Podsjetiću da je upravo Bakir Izetbegović bio kreator politike prema kojoj je Srpska „neupitna“ za bošnjački narod. Shvatio je Bakir odlično da svako bošnjačko napadanje Republike Srpske u biti proizvodi veću homogenizaciju Srba oko odbrane svog entiteta. Zbog toga je pragmatično „promijenio ploču“ i uveo političku praksu lažnog prihvatanja Srpske kao neupitne kategorije. Usljed umanjivanja spoljnih ugrožavanja došlo je ozbiljnih i složenih raskola unutar srpskog političkog bića, a kakavim svjedočimo svakodnevno.

 Bakir Izetbegović je nekoliko godina mudro manipulisao datom situacijom i unutarsrpskim razmjericama, tako da se njegov posljednji politički potez može smatrati dobrodošlim. I vlast i opozicija su jedinstveno stale u odbranu Srpske, odnosno – napokon smo dobili jedinstven politički stav o nekom važnom pitanju. Predugo je Srpska čekala konsenzus oko zaštite vitalnih interesa. Pri tom, kao još važnija dimenzija aktuelnog trenutka javlja se svijest o spoljnim ugrožavanjima Republike Srpske. Objektivno gledano spoljna ugružavanja Srpske, kako međunarodna tako i unutardržavna, konstantno su prisutna i nimalo naivna. Posljednjih nekoliko godina kontinuirano su zanemarivana spoljna ugrožavanja, a prioritet je davan borbi za vlast i političkikm sukobima. To se sveukupno štetno manifestovalo po Srpsku tako da se svaki potez političkog jedinstva može percipirati kao nešto pozitivno.

U daljem treba podsjetiti na druge političke operacije Izetbegovića juniora, a među prvima na manipulacije oko popisa stanovništva. Dvije godine je bošnjačka politička elita odgađala popis stanovništva. Za to vrijeme, uz svesrdnu pomoć Zapada, provođena je operacija manipulativnog stvaranja bosansko-hercegovačke nacije. Nezapamćena politička i medijska kampanja, lažna istraživanja i kvazinaučni radovi, manipulacije kolektivnom sviješću i ino imale su za cilj dezorjentaciju nebošnjačke populacije po pitanju vlastitog nacionalnog i etničkog opredjeljenja. Cilj je bio što više Srba, Hrvata i pripadnika drugih kolektiviteta navesti na nacionalno (umjesto etničkog) izjašnjavanje. Istovremeno, Bošnjaci su odlično znali kako će se izjasniti na predstojećem popisu. Silne laži oko drugačijeg izjašnjavanja razobličene su samim popisom. Bošnjaci su se u preko 95 procenata izjasnili upravo pod takvim nazivom etniciteta.

Danas bošnjački predstavnici nastoje što duže odgoditi objavljivanje rezultata popisa i to iz prostog razloga što još uvijek nisu nametnuli politiku „jedan čovjek jedan glas“ kao najviši oblik odlučivanja. Inače, preliminarni rezultati popisa ukazuju kako Bošnjaci čine preko 53 odsto ukupne populacije BiH, odnosno natpolovičnu većinu. To i jeste bio cilj operacije u kojoj su Bošnjaci sa svih kontinenata organizovali se i popisali kako je to odgovaralo Bakiru Izetbegoviću i sličnima. Sad im je preostalo da ukinu oblike entitetske i etničke zaštite, te da postojeću natpolovičnu većinu koriste u skladu sa svojim interesima i ciljevima.

Dakle, neobjavljivanje rezultata popisa stanovništva direktno je vezano za druge političke strategije (u realizaciji), a dobrim dijelom jer potpuno razobličavaju brojne laži kakve su manipulativno nametnute kao „činjenice“. Konkretno, narod koji tvrdi da je preživio genocid danas čini natpolovičnu većinu u zemlji, odnosno njihov udio u ukupnom stanovništvu PORASTAO JE za nekih 10 procenata u odnosu na prijeratni period. Bošnjaci su prije rata činili 43-4 procenta stanovništva, a danas imaju natpolovičnu većinu i to NAKON GENOCIDA. Logički neprihvatljivo!

Treba istaći i kako objavljivanje popisa stanovništva otkriva još jednu istinu, a to je da nisu samo Bošnjaci pretrpili teške progone stanovništva (ratni zločin), nego da sličnu sudbinu dijele sva tri naroda. Svojevremeno su čovječanstvo ubijedili u to kako su samo Bošnjaci žrtve, a došlo je vrijeme sušte istine i činjenica. No, ukoliko Bošnjaci uspiju nametnuti „demokratski princip“ jednakog vrednovanja glasa, uz ukidanje etničke i entitetske zaštite, onda neće ni biti važna istina. Moramo shvatiti kako smo suočeni sa vrlo složenim operacijama i projekcijama.

Spoljne i unutrašnje opasnosti po Republiku Srpsku bilo je važno istaći kako bi potreba za srpskim jedinstvom došla do izražaja. Prosto ne stoje tvrdnje kako Republika Srpska nije ugrožena spolja, nego ponajviše iznutra (kriminalom, korupcijom i ino). Spoljne opasnosti su kontinuirano prisutne i nimalo bezazlene, i na to treba podsjećati svakodnevno. No, na opasnosti treba i odreagovati. Možda se čini neprimjerenim inatno obilježavati dan državnosti, ali treba se podsjetiti na trenutke kada nas je inat održao u iznimno teškim trenucima. 9. januar treba obilježiti dostojanstveno, jedinstveno i masovno, pa ako to sadrži i neka obilježja inata dovoljno je jednostavno reći kako taj dan slave Srbi – takvi kakvi jesu. Inat je obilježje našeg identiteta!

U svakom slučaju svim građanima koji Dan Republike Srpske doživljavaju kao svoj praznik želim da isti proslave ove i mnogo narednih godina.

KLETVE SRPSKIH JUNAKA OD BRANKOVIĆA DO MLADIĆA

Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA
na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/kletve-srpskih-junaka/

Svakodnevno smo izloženi tumačenjima razloga zbog kakvih smo suočeni sa trajnim gubitkom Kosova, ugroženošću Republike Srpske i bezidejnim lutanjima Srbije, pa bi bio red reći da nas možda sustižu kletve naših najvećih junaka.

Stoji kvalifikacija da su Srbi poznati mitomani, no, stoji i činjenica da smo licemjerni preko svake mjere i ukusa. Zašto? Pa prosto proanalizirajmo činjenicu da nigdje nema trga ili ulice Vuka Brankovića. Zagovornici „kafanske istorije“ zapitaće se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema obojici (poistovjećivanje). Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice, pa ćemo se vratiti pitanju našeg licemjerja.

Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva. Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“. Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio. Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri! Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?

Kada je u pitanju moj komandant Ratko Mladić jednostavno sam subjektivan i to nemam namjeru mijenjati. Za mene je to jedan od srpskih junaka, velikana kakvima bi se trebali ponositi. Činjenično je nepobitno da je general Mladić organizovao VRS adekvatno tadašnjoj ugroženosti srpskog etničkog korpusa. Srbi nisu doživjeli genocid i teška stradanja kao u prethodnim ratovima jer su oformili vojne snage sposobne da zaštite narod. Kako drugačije nazvati tadašnje činjenje generala Mladića do izvanrednom vojnom vještinom? Podsjetiću samo da su Srbi vrlo brzo i efikasno osvojili preko 70 odsto teritorije BiH na kojoj je stanovništvo bilo zbrinuto i sigurno. To je poduhvat hvale vrijedan!

No, zapitajmo se kako je moguće da u Srpskoj ili Srbiji nema trga ili bar ulice sa nazivom po generalu Mladiću? Vojskovođa koji je uspješno organizovao odbranu Srpstva u iznimno teškim i složenim uslovima kod nas ne zavređuje ni naziv kakve sportske dvorane ili kulturno-umjetničkog društva. Mislim da se takvo ponašanje naziva hipokrizijom! Uostalom, kako nazvati ponašanje u kom svog nespornog heroja hapsimo i predajemo nekakvom „pravosudnom pozorištu“? Gdje svog komandanta gledamo izloženog poniženjima i lažnim optužbama? Možemo to nazvati i izdajom!

Na kraju, zapitajmo se čemu može da se nada narod koji ovako ocrni, ponizi i konkretno izda svoje najveće junake i vojskovođe? Odgovor je vrlo prost: upravo ovome čemi smo danas izloženi. Trpimo sveopšte poniženje, obesmišljavanje i propast, pri čemu za to krivimo i Kurtu i Murtu, a nikako da pogledamo u dubinu svoje duše i priznamo koliko smo licemjerni. Onog trenutka kad svojim istinskim junacima odamo zasluženo poštovanje možemo se nadati nekakvoj boljoj budućnosti. Do tada zapitajmo se: ko će se u nekim budućim opasnostima po Srpstvo odvažiti da stane na branik slobode? Možda ovi što uhapsiše komandanta Mladića?

Za ovako turobno stanje u srpskom društvu potražimo uzroke u pitanju: stižu li nas kletve naših junaka?

MIRNA REINTEGRACIJA KOSOVA I METOHIJE

Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/vreme-je-za-mirnu-reintegratsiju-kosova-i-metohije/

Posljednji dani obiluju događajima zbog kojih bi Srbija trebalo da ozbiljno preispita sopstvenu unutrašnju i spoljnu politiku.

Samo u prošlom vijeku srpski narod je podnio tri teška rata i stravična stradanja, a dominantno zbog toga što političke elite nisu prepoznale nastupajuće globalne promjene. Danas svjedočimo hvalisanju ministra Ivice Dačića kako je ishod glasanja članica UNESKO u stvari rezultat kvalitetne spoljne politike. Pitanje za Dačića: čime potkrepljuje tako velike riječi? Pred samo glasanje ni Rusija nije bila sigurna u ishod, tako da je zatražila odlaganje. Srećom taj prijedlog je većina odbila!

Posmatram ovih dana izjave analitičara, a posebno one koje govore o „uspjehu“ Srbije. Ne bih se načelno složio sa takvom percepcijom onoga šta se objektivno dogodilo u UNESKO. Moj stav je da se čovječanstvo polako, ali sigurno, budi iz manipulativne utopije kakva dominira posljednjih dvije i po decenije. Činjenica je nesporna da je trećina država članica UNESKO, odnosno natpolovična većina čovječanstva, glasala suprotno zahtjevu velikih sila Zapada. Polovina čovječanstva je jasno pokazala da više ne pristaje na ultimatume Sjedinjenih Država i „satelita“. Iskazano je protivljenje! Tako treba tumačiti famozno glasanje povodom prijema Kosova ukoliko želimo događaj tumačiti kroz prizmu njegovog stvarnog značaja.

Možda griješim, ali ovo je prvi veliki javni debakl spoljne politike Sjedinjenih Država i sila Zapadne civilizacije. Zbog toga se moramo potruditi da ostane upamćen i protumačen u smislu objektivnog značenja. Ovaj događaj ukazuje kako čovječanstvom više ne vlada jednoumlje, nego se sloboda mišljenja i izražavanja vraća „na velika vrata“. Osim toga, ovaj događaj ukazuje kako unipolarno čovječanstvo više ne postoji, a ponajmanje stoji percepcija kako jedna sila vlada svijetom. Polovina čovječanstva je kazala: „Njet!“. Polovina čovječanstva je podržala stav zemalja BRIKS, kao živog dokaza da je svijet postao bipolaran (u najmanju ruku).

Dakle, umjesto hvatanja jeftinih dnevnopolitičkih poena na unutrašnjem planu, vlasti Srbije bi trebalo da za trenutak zastanu i ozbiljno preispitaju svoju spoljnu politiku. Tu primarno mislim na politiku prema kojoj ulazak u Evropsku uniju nema alternativu. Glupost! Gro te „prijateljske“ EU je jasno kazalo kako prijemom Kosova u UNESKO otvara put za prijem te zločinačko-kriminalne tvorevine u Ujedinjene Nacije. Ta ista EU, kojoj tako težimo, stava je da narkodileri, trgovci ljudskim organima, teroristi i palikuće imaju pravo da stvore državu na tuđoj zemlji! No, šta očekivati od potomaka trgovaca robljem? Notorna je činjenica da današnje perjanice EU svoje bogatstvo i moć baštine od genocida, trgovine i eksploatacije roblja, nezapamćene pljačke i ino. Da li je neko čuo riječ izvinjenja za zločine sopstvenih predaka? O obeštećenju je iracionalno i govoriti. Ne treba se zavaravati – to je EU kakvoj težimo! I nama je kao „neshvatljivo“ da jedni monstrumi podržavaju druge. Neshvatljivo je jer smo postali i slijepi i gluvi!

Pitanje za Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića jeste: želimo li postati punopravna članica EU kao što je Hrvatska „jednakopravna“? Godinama bi još Hrvatska čekala u predvorju EU da nije odlučila postati puka marioneta Sjedinjenih Država i NATO. I šta se dogodilo nakon što je Hrvatska „ugurana“ u ovu evropsku alijansu? Kad su Hrvati shvatili da pristupanje EU ne znači blagostanje i rješavanje svih problema, eto svjedočimo kako su se „vratili desnici“, ustaštvu i srbomržnji, kao omiljenom „narodnom športu“. No, Vučić i Dačić bi trebalo da uobzire dvije važne činjenice. Prvo, u hrvatskom ustavu nije stajalo da je to vojno neutralna država (kao u slučaju Srbije). Dakle, ukoliko Srbiju žele uvesti u NATO, kao pretpostavku hrvatskog modela ulaska u EU, onda treba da mijenjaju ustav.

Elem, druga činjenica je mnogo važnija i složenija. Hrvati su ušli u NATO i EU, ali to niti za promil nije ublažilo njihovu nespornu krizu identiteta. Ne može se kolektivni identitet graditi na negaciji veza sa srpstvom! Pisao sam o tome kako su Hrvati izgradili identitet na fenomenu „narcizma malih razlika“ (u odnosu na Srbe). Ovaj fenomen vodi nas neminovno ka sljedećem i povezanom fenomenu „animoziteta malih razlika“, kakav objektivno tumači silne zločine kakve su Hrvati u prošlosti načinili nad našim precima. Osim toga, kriza identiteta današnjih Hrvata možemo posmatrati i kroz prizmu etniciteta. Problematičan je identitet koji mora da izmišlja srednjovjekovne kraljeve (kad nemaju stvarnih). Zato Hrvati probjegavaju konceptu nacija, no, i nacije su se pokazale kao prevaziđen oblik samospoznaje. Time će kriza identiteta kod naših komšija potrajati još decenijama i to neće promijeniti pristupanje kojekakvim alijansama. Još dugo, dugo će u Hrvatskoj dominirati matrica „HDZ – zna se“!

Sa druge strane Srbi su stari narod sa jasnim identitetom, kakav samo treba njegovati i dalje razvijati u okvirima novonastalih okolnosti. No, pri tom ne mislim samo na EU i slične ćerestije, jer tada govorimo tek o 15-ak procenata čovječanstva. Mislim na promjene kakve se događaju na globalnom nivou. Jedan od jasnih pokazatelja globalnih promjena jeste pomenuto glasanje u UNESKO. Srbija se predstavlja kao pravna nasljednica SFRJ. Odlično! Sjetimo se samo uloge SFRJ na polju ukidanja kolonijalizma i neokolonijalizma. Mnogi se čude zbog čega su mnoge muslimanske države glasala protiv prijema Kosova, a zar je teško pomisliti kako je u pitanju gest zahvalnosti zbog svojevremene pomoći Jugoslavije po pitanju oslobađanja od kolonijalizma? Ili, još pragmatičnije, da je u pitanju izraz protivljenja novom kolonijalnom porobljavanju!

U tom kontekstu Srbija treba jasno i glasno da se predstavlja kao začetnik borbe protiv novog globalnog porobljavanja. Da ponosno kaže kako je vodila devetogodišnji rat protiv najvećih sila svijeta i ostala neporažena (nikada nismo potpisali kapitulaciju, nego mirovne sporazume kako to čine neporaženi akteri rata). Ma kakve manipulacije sviješću činio Zapad jedno ostaje nesporno: ljudi poštuju hrabrost! Time smatram da na spoljnopolitičkom planu mnogo više možemo ostvariti širenjem istine o našoj slobodarskoj borbi, nego što to činimo predstavljanjem sebe kao „mlakonja“ kakve može gaziti i pljuvati kako ko hoće. Možda Vučića i Dačića neko može pljuvati, ali Srbi kao narod još uvijek ne pristaju na takva poniženja.

Na čemu pokušavam poentirati? Konkretno, mislim da je pravo vrijeme da u odnosu na kosovsku politiku prekinemo sa matricom Borisa Tadića o tome kako Srbi neće ratovati ni po koju cijenu. Vrijeme je, a i okolnosti to omogućavaju, da kažemo – i ratovaćemo ako treba! Ne možemo tvrditi da smo suvrena država, a da pri tom ne kažemo kako smo sopstveni suverenitet spremni braniti i oružano. I to na kompletnoj teritoriji države. Pitam: koliko Vučić i Dačić javno prezentuju da je Kosovo teritorij suverene države Srbije? Po meni bi bilo logično da gospođi Mogerini kažu: „Hašim Tači je za nas terorista i sa takvima ne pregovaramo!“. I to treba učiniti po cijenu prekidanja svih daljih pregovora. Čovječanstvo bitiše na principima i to bi Vučić i Dačić trebalo da nauče.

Zatim, svakodnevno slušamo o ugroženosti naših svetinja na Kosovu i Metohiji. Istovremeno, i naši sunarodnjaci su jednako ugroženi. Kako aktuelna srpske vlasti već deceniju i po odgovaraju na ugrožavanje našeg naroda i svetinja? Moljakaju okolo ko će zaštititi to „naše“, a pri tom ni pomisliti ne smiju da je to primarni zadatak Beograda. Po meni, pravi je trenutak da „zvanični Beograd“ jasno kaže da će ugrožavanje naših sunarodnjaka i svetinja direktno otklanjati oružanom silom. Takvu poruku treba odaslati i kosovskim vlastima i vaskolikom čovječanstvu.

Sad, slijedi logično pitanje: kako će pojedini svjetski centri moći odreagovati na takav politički stav? Za Zapad se već zna – odreagovaće prijetnjama i obustavljanjem predpristupnih pregovora za prijem u EU. Odlično! No, nemojmo se zavaravati – znamo i kako će odreagovati dvije velike sile, Rusija i Kina. Njihov stav biće da Srbija, kao suverena država, ima pravo na takav stav. Time je bilokakva odluka na našu štetu na nivou Savjeta bezbjednosti UN dugoročno blokirana. Pitanje je ko će nas danas bombardovati ukoliko preduzmemo nekakvu oružanu akciju protiv terorista kakvi ugrožavaju našu braću i kulturnu zaostavštinu. Moja ocjena je da se to više nikada neće dogoditi. Ovde slijedi logično pitanje: hoće li Srbija izazvati još jedan svjetski rat? Neće! I to iz prostog razloga što nas nema ko napasti!

Znači, da rezimiram: ponekad treba koristiti i iskustva naših neprijatelja, Hrvata. Srbija treba da sačini i čovječanstvu objelodani plan „mirne reintegracije“ Kosova u sastavu države Srbije.  Poenta plana treba biti na „mirnoj reintegraciji“, odnosno nuđenju mogućnosti Kosovarima da ovaj plan prihvate i provedu. Istovremeno, treba istaći kako je Srbija, pozivajući se na Rezoluciju 1244, spremna i vojno-policijski reagovati. Svako ko misli da bi ovakav plan/projekat doživio fijasko na međunarodnom planu, upozoriću ga da će najmanje dvije velike sile (Rusija i Kina), te desetine različitih država podržati ovakav stav. Neki će to učiniti zbog pijeteta prema Srbiji, neki zbog vlastitih problema (separatističkih), a naki radi prostog iritiranja Zapada. No, kako god – siguran sam da jedan takav plan neće biti odbačen tek tako (zavisi i od kvaliteta plana). Ne smijemo zaboraviti da nacionalno zakonodavstvo i međunarodno pravo dozvoljavaju jednu ovakvu akciju, a pitanje je samo zbog čega izbjegavamo primijeniti pravo? Kao izbjeglica iz Hrvatske smatram da su nam komšije Hrvati svojevremeno dali odličnu poduku o tome kako dugoročno riješiti problem Kosova! 

REPUBLIKA SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA

Nekoliko godina razmišljam o konceptu vraćanja oduzetih nadležnosti od Republike Srpske, a posebno u kontekstu političkih animoziteta kakvi mjesecima polarizuju i entitet i populaciju. Ovim tekstom želim doprinijeti opštem boljitku u vidu predlaganja jednog sasvim novog koncepta uređenja Bosne i Hercegovine.

Posljednjih dana svjedočimo polarizaciji srpske političke „elite“, podjelama na patriote i izdajnike, na partizane i četnike, na hajduke i poturice, pa sve do cvrčaka i skakavaca. Koncept reorganizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine kakav ovim tekstom namjeravam predstaviti javnosti više nikada neće Srpsku i srpski narod dovesti u situaciju da na državnom i etničkom nivou vladaju različiti i međusobno sukobljeni politički blokovi.

Drugi benefit kakav proizilazi iz mog prijedloga ogleda se u vidu vraćanja Republici Srpskoj svih izgubljenih (ponajčešće otetih) nadležnosti, uz čak sticanje novih nadležnosti. Konkretno, govorim o poistovjećivanju Republike Srpske sa državom! Bojim se da će ovde mnogi prekinuti sa čitanjem teksta uz pomisao da govorim o nemogućim maštarijama. No, sve je moguće, a koncept kakav želim predstaviti je toliko jednostavan i provodiv da me prosto čudi kako se drugi nisu dosjetili ničeg sličnog.

Prije nego pređem na detalje reorganizacije države moram dati nekoliko naputnica strategijskog i konceptualnog karaktera. U tom smislu vraćam se na Dejtonski mirovni sporazum kao najviši ustavno-politički dokument ove zemlje. Mnogo toga se od Dejtona do danas promijenilo, ali je krucijalni postulat ostao sačuvan: BiH čine tri naroda i dva entiteta! Moja ideja reorganizacije zasniva se na bukvalnoj primjeni ovog postulata u vidu svojevrsne sinergije entitetskih i državnih vlasti, uz jasan etnički paritet unutar institucija države i entiteta.

Sa stručnog stanovišta spreman sam prilično argumentovano braniti stav da je uređenje države kakvo predlažem mnogo bliže esenciji dogovorenog u Dejtonu u odnosu na „državnu skalameriju“ kakva je u međuvremenu stvorena. Današnju BiH mnogi doživljavaju kao nefunkcionalnu i drugoročno neodrživu državu (slažem se!), a da je na početku bila uspostavljena na način kakav predlažem siguran sam da bi u ovom trenutku stanje bilo bitno i kvalitativno drugačije.

Nadalje, konceptualno posmatrano oblik uređenja kakav predlažem mnogo je jednostavniji, učinkovitiji, sadržajniji, stabilniji i bliži ustavno-političkom uređenju zemlje. Pri tom prevenira gotovo iracionalne podjele i animozitete (ili saveze) kakvima svjedočimo, politikantsko „prebacivanje odgovornosti“ unutar različitih nivoa vlasti, pa sve do korupcije kao rak-rane ovog društva. Konkretno govorim o mnogo kvalitetnijem uređenju društva! No, krenimo redom.

ZAKONODAVNA VLAST

U organizaciji modernih država primarni/najviši oblik vlasti čini zakonodavna vlast. Koncept kakav predlažem bazira se na sinergiji ili JEDINSTVU entitetske i državne vlasti. Tu na prvom koraku predlažem ukidanje neposrednog izbora za parlament države i prelazak na delegirani sistem. Konkretno, na bazi jasno uspostavljenih kvota entitetskih i etničkih poslanika, iz parlamenata entiteta određeni broj poslanika delegiramo u državni parlament. U gornji dom delegiramo predstavnike političkih stranaka, dok u donji dom delegiramo predstavnike naroda. Znači bez suštinske promjene dvodomnog predstavljanja i uz promjenu načina izbora poslanika.

Na ovaj način određeni broj poslanika istovremeno su i entitetski i državni poslanici, a izborni legitimitet crpe iz činjenice da su takvu poziciju obezbjedili neposrednim izborom na entitetskom nivou. Istovremeno, obzirom da su u pitanju delegirani poslanici njihovo političko djelovanje direktno ovisi o stanju političkih odnosa u entitetskom parlamentu. Hoću da kažem kako su krize slične ovoj današnjoj u vidu različitih političkih blokova na državnom i entitetskom nivou vlasti moguće samo u nekakvom kratkoročnom i ograničenom obličju. Skupštinska većina parlamenta Srpske jednostavno promijeni delegate koji „talasaju“ na državnom nivou i nema tu prostora za višegodišnje krize poput aktuelne.

No, podjele i sukobe nikada ne treba postavljati kao primarni oblik percipiranja rada državnih tijela. Tako i ovde možemo govoriti kako jedinstvo entitetske i državne zakonodanve vlasti donosi odličnu poziciju za brže i kvalitetnije usvajanje zakona, za usklađivanje zakona na državnom i entitetskom nivou i ino. Uz to moramo znati da su parlamenti najviša tijela kontrole rada drugih/nižih institucija. Danas imamo poziciju da parlamentarna kontrola gotovo ne postoji, odnosno da su parlamenti postali tek „produžene ruke“ izvršne vlasti, a društvo se ne gradi tako i to je naprosto činjenica.  Ako ništa drugo, više nikada nećemo biti u poziciji da entitetske vlasti prebacuju odgovornost na državne i obratno. Kada državne i entitetske vlasti čine jedinstvo, onda je i odgovornost na jednoj i nedvosmislenoj adresi.

Dalje, najveći strah u BiH (osnovano ili ne) zasniva se na majorizaciji. Zato je važno zadržati dvodomni parlament i Dom naroda. Ukoliko bi zbog kratkoročnih ili politikantskih ponašanja pojedinaca došlo do određenog narušavanja prava konstitutivnih naroda, Donji dom je taj korektor kakav sprečava bilokakve oblike diskriminacije. Uz to podsjećam kako su državni poslanici samo delegati entitetskih parlamenata, tako se svako sporno pitanje preispituje na tom nivou zakonodavne vlasti.

U ovoj iracionalnoj državi sve je moguće, pa i problemi unutar ovako konstituisane zakonodavne vlasti, no, nepobitno je da ovakva organizacija predstavlja mnogo bolji oblik zaštite osnovnih konstituensa države (entiteta i naroda) od ovog postojećeg.

IZVRŠNA VLAST

U odnosu na izvršnu vlast predlažem još jednostavniji i učinkovitiji model u odnosu na zakonodavnu vlast. Na prvom koraku potrebno je odlučiti o sastavu Savjeta ministara u smislu koliko ministarstava je ovoj državi nužno potrebno. Uspostavljanje zakonodavne vlasti na prednje predstavljenom modelu smatram da bitno pojednostavljuje taj dogovor obzirom da štiti interese entiteta, ali i one interese entiteta kakve je moguće obezbjediti samo preko državnih institucija.

Nakon toga pristupa se formiranju Savjeta ministara na način da za svako ministarsko mjesto planiramo i zamjeničko mjesto (zamjenika ministra sa jednakim pravima). Možemo to nazvati i suministrovanjem ili kako god, ali poenta je da za svako ministarsko mjesto planiramo dva člana vlade. Ključno je da ministarstva državnog nivoa vode resorni ministri entitetskih vlada. Dakle, kao i u slučaju parlamentaraca, ministri državnog nivoa su istovremeno i ministri entitetskih vlada. Primjera radi, ministar pravde Federacije je istovremeno i resorni ministar Savjeta ministara, dok je njegov kolega iz Srpske na poziciji njegovog zamjenika i sa istim ingerencijama.

Po pitanju predsjednika Savjeta ministara možemo govoriti o istom principu predsjedavajućeg i zamjenika ili o rotaciji, ili kako god, ali je suština da su premijeri entitetskih vlada nosioci ingerencija. Pri tom, potrebno je osmisliti i izbalansirati etničku ravnopravnost unutar državne vlade i mislim da to ne bi trebao biti problem (nešto slično već imamo).

U daljem, postavlja se logično pitanje: šta nam ukupno donosi ovakav oblik JEDINSTVA IZVRŠNE VLASTI? Na prvom mjestu možemo govoriti o izbalansiranosti vlasti u odnosu na štićenje interesa entiteta (kao konstituensa države) i same države. Posao vlada je sačinjavanje zakonskih prijedloga, gdje u samom startu entitetske i državne vlasti više nikada neće biti u poziciji „izgovora“ o nemogućnosti funkcionisanja zbog drugih nivoa vlasti. Potom, čest problem je odnos državnog i entitetskih budžeta. U ovakvoj konstalaciji odnosa prosto je nemoguće „sukobljavanje“ oko budžetskih pitanja. Kada isti tim odlučuje u kreiranju entitetskih i državnog budžeta onda samo njihova nesposobnost može biti izgovor za neuspjehe.

Zatim, jedan od najvećih problema ove države leži u paralelizmu institucija. Država i entiteti prosto se takmiče ko će oformiti više nepotrebnih i nefunkcionalnih instituta, komisija, odbora i sličnih „lezilebovićkih organa“. To se naprosto mora prekinuti i urediti. Zar nije logično da jedinstvo entitetske i državne vlasti predstavlja najbolji osnov za rješavanje ovih problema? Prednje predstavljeno jedinstvo parlamentarne vlasti prosto dodijeli zadatak jedinstvenoj izvršnoj vlasti da to područje uredi u interesu i države i entiteta, a na ministrima je da malčice „uključe mozgove“ (ukoliko nisu sposobni za tako nešto – nudim im besplatnu pomoć).

Dakle, sinergija između državnih i entitetskih izvršnih vlasti donosi nam mnogo funkcionalniju, organizovaniju i učinkovitiju vlast kakva se može posvetiti problemima građana (umjesto sebi samima kako su do sada činile).

SUDSKA VLAST

Na prvi pogled ovde je očekivati pomisao: naše pravosuđe ni sam Bog ne može urediti! Ne bih se složio! Ukoliko uspostavimo jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti kakvo sam prednje predstavio, a sa jasnim ciljem i zadatkom da urede naše zakonodavstvo, onda smo načinili najvažniju pretpostavku razvoja pravosuđa. Kada naše zakonodavne i izvršne vlasti pokažu da su dosegle potreban nivo funkcionalne sposobnosti, a zbog čega im ne bi omogućili onaj civilizacijski prihvatljiv uticaj na pravosudne organe. Ovde posebno mislim na elemente izbora i kontrole rada. Pogrešna je premisa kako sudska vlast treba i može da kontroliše izvršnu, a da to treba sprečavati u suprotnom smislu. Ne, najbolja je uzajamna kontrola i zbog toga je prije par hiljada godina osmišljen instrument žalbe. Pri tom ne treba zanemariti kako je zakonodavna vlast najviše kontrolno tijelo u modernim društvima.

Kod nas je problem što Visoki sudski i tužilački savjet se pojavljuje kao najviše tijelo kontrole rada pravosuđa, a najviši oblik kršenja procedura kakvim se bavi jeste pitanje da li je neki sudija došao pijan na ročište (disciplinskim prestupima). To je pogrešan model! Svojevremeno smo se zavaravali tako što smo izbili bilokakav uticaj izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku, ali se to pokazalo kao pogrešno. Nakon preko decenije zavaravanja krajnje je vrijeme da tu oblast vratimo u normalne tokove. Prednje opisano jedinstvo izvršne i zakonodavne vlasti odlično je polazište da se pravosuđe „dovede u red“ i na državnom i na nižim nivoima.

REZIME

Posljednje dvije decenije nepobitno su pokazale da je ovakvo bosansko-hercegovačko društvo neodrživo. Ni mnogo bogatije zemlje od naše ne bi opstale sa ovako skupim i komplikovanim (i nefunkcionalnim) sistemom javne uprave. Nekakve promjene je nužno činiti, a ovim tekstom, ako ništa drugo, nastojim čitaoce bar navesti na razmišljanje.

Ma kako to analizirali jedno je nepobitno – dobijamo mnogo jednostavniji model uprave, a u jednostavnosti upravo leži osnovno polazište efikasnosti, funkcionalnosti i ino. Zatim, govorim o mnogo jeftinijem modelu uprave. Nije to samo pitanje koliko poslaničkih ili ministarskih funkcija umanjujemo, nego i koliko sekretara i sekretarica, koliko savjetnika i vozača, koliko kojekakvih partijskih uhljebljivača. Govorimo o desetinama (možda i stotinama) miliona maraka na godišnjem nivou. To konkretno znači da bi se u budućnosti morali mnogo manje zaduživati.

Dalje, što manje „funkcionera“ to znači i manje korupcije (i kriminala). Kako moj prijatelj i sveštenik Slaviša nedavno reče – kada bi u ovoj državi uspjeli samo jedan dan spriječiti korupciju uštedjeli bismo ogroman novac. Jedinstvo vlasti kakvo sam prednje predstavio dobra je pretpostavka smanjenja korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala. Prosto, ukoliko vlasti kako sam ih zamislio ostvare svoju najvažniju funkciju u vidu normativnog i izvršnog funkcionisanja institucija već smo stvorili dobre osnove za suzbijanje korupcije. I sprečavanje materijalne štete kakvu trpimo zbog korupcije.

No, nije sve u parama (ima nešto i u evrima!). Ovde govorim o tome da Republika Srpska vraća sve ingerencije države, a niti jednu nadležnost ne prenosi na državni nivo ukoliko to nije u interesu entiteta i naroda. Zatim, više nikada ne bismo došli u poziciju da strahujemo za budućnost društva zbog politikantskih interesa zavađenih političkih blokova. Ili da svoje ministre optužujemo za izdaju!? Moj sud jeste da je predstavljeni model preuređenje BiH dobar po Republiku Srpsku, te da u tom pravcu trebamo težiti.