Nekad policija, danas „prdačina“

Čitam i ne mogu da vjerujem: banjalučka policija se pohvalila kako je za manje od sata uhvatila kradljivca novčanika. Ala im rezultata! Radi kompariranja ispričaću kako je „prijedorska mraka“, tako su autora zvali u policijskim i kriminalnim krugovima, nekad postizla rezultate kojima su se mediji bavili mjesecima.

AUTOR U AKACIJI

Piše: Borislav Radovanović

Negdje 2005. godine, ako me sjećanje ne vara, u Prijedoru su učestale provale čija je ukupna šteta prelazila nekoliko stotina hiljada maraka. I kako je tada bivalo šefovi me upute da to suzbijem.

Obzirom da sam u to vrijeme bio angažovan na mnoštvu krupnih istraga, pa čak i međunarodnog ranga, nisam imao previše vremena za ovaj problem. No, zato pravi inspektor ima saradnike u svijetu kriminala.

Da ne bih puno lutao pozvao sam saradnika za kog sam ocijenio da bi mogao biti najbliži datoj problematici. I posrećilo mi se – moj saradnik je odmah identifikovao grupu kriminalaca koja je počinila gro krivičnih djela. Pritom, šta je najvažnije, odlično je znao gdje kriminalci „štekaju“ ukradene stvari, alat, oružje i ino.

POHVALA MINISTRA

Za dan-dva saradnik me je uveo u dvije iznajmljene garaže u blizini Crvenog solitera (Prijedorčani znaju o čemu je riječ), koje su bile prebukirane ukradenim predmetima (od automobila, preko kućne tehnike, do bombi. eksploziva i automatskih pušaka). To mi je omogućilo da „laganini“ pribavim naredbe za pretresanje i obavim druge procesne stvari.

No, ja ne bih bio ja kad svoj posao ne bih radio do perfekcije. Pošto je saradnik znao da ova kriminalna grupa za sutradan priprema provalu u prodavnicu oružja odlučio sam postaviti zasjedu i pohvatati ih na djelu.

Zamišljeno – ostvareno: grupa je sljedeće večeri „pala“ u postavljenoj zasjedi, gdje sam se bukvalno poigravao sa njima iako su bili naoružani „do zuba“. Ujutro su uslijedili pretresi kuća i iznajmljenih garaža, a pošto se sve odvijalo pored prostorija „Kozarskog vijesnika“ i tadašnjeg prijedorskog ITC RTRS i novinari su se strkali da vide šta se događa. Tadašnji snimci mjesecima su javnosti prezentovani kad se govorilo o rezultatima policije.

Elem, tu dolazi i do svojevrsnih anegdota, od kojih ću pomenuti jednu. Većinu pokradenih stvari vratili smo vlasnicima, ali za jedan dio nismo odmah znali ko su oštećeni. Zato smo pokradene predmete „deponovali“ u jednu kancelariju, dok ne nađemo vlasnika.

Nakon par dana dolazi jedan čiča iz Njemačke da prijavi kako mu je u prethodnih par mjeseci provaljena kuća. Kolega ga je uveo u pomenutu kancelariju i pokazao mu nađene predmete. Čiča je odmah prepoznao svoju satelitsku antenu, risiver i druge ukradene stvari. Proizilazi da smo ovo krivično djelo riješili i prije negoli je oštećeni doznao da je pokraden.

I nije to prvi put da se slično događalo. Sjećam se jedne prilike kad mi je kriminalac priznao da je ukrao 2 000 maraka iz jedne kuće u Banjaluci. Pozvao sam kolege iz Banjaluke i uputio ih na datu adresu, no vlasnik nije dao ni prozboriti o tome da je pokraden. Kad su mu kolege, poslije dosta ubjeđivanja, kazale da provjeri ispod mašine za pranje veša tek onda je posumnjao na mogućnost krađe – šta je za minut i potvrdio. Eto tako doznamo da neko krije pare i ispod mašine za veš!

Ili, kad sam bihaćkom MUP-u poslao depešu (unaprijed najavio) da se priprema razbojništvo nad vladikom Hrizostomom, a ovi mi nisu vjerovali. Zalud sam im napisao i imena počinilaca, te  registarske tablice vozila sa kojim će djelo biti izvršeno.Kad je za par dana u regionalnim medijima "osvanuo" opljačkani vladika, razbijene glave, e onda su mjesecima "visili" u Prijedoru sve dok im nisam tu pljačku razmrsio. Doduše, ni vladika Jefrem nije povjerovao da mu je u okviru priprema pljačke "uvaljeno" 200 falsifikovanih evra, ali smo to djelo uspjeli otkloniti/spriječiti.

TOKOM ŠTRAJKA GLAĐU

No, da neko ne bi pomislio kako je moj posao bio „prost k'o pasulj“ pomenuću i neke druge slučajeve. Primjera radi ubistva prijedorskog taksiste Milana Zrnića, gdje sam prvo našao osumnjičenog, koji je priznao djelo i odveo nas do leša na Kozari. Mrtvo tijelo se nalazilo u dnu klanca, u jednom potoku, gdje bi ga životinje i priroda ubrzo uništile - nikad ne bi bio pronađen da nisam počinioca brzo naveo na priznanje.

Ili, u slučaju Doris Bajilo gdje je takođe bio  samo prijavljen nestanak osobe. Uhapsio sam Radu Radinovića i za par sati ga naveo na priznanje. Isto tako odveo nas je do mrtvog tijela i tako „zakovao“ teško ubistvo.

Nakon toga, ISTE VEČERI, prikupio sam dokaze za još dva njegova ubistva, koje su inspektorske budaletine tužilaštvu prethodno prijavile kao zadesne smrti (utapanje i gušenje), Gordane Milosavljević i Dušanke Stanković, ali je Radinović u pritvoru počinio vrlo sumnjivo samoubistvo.

Ubio se prije negoli je pomenuta ubista povezao sa ubistvima Irene Predojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića iz Koz. Dubice, kao što sam planirao. Doduše, rečeno mi je unaprijed da je njegova smrt plaćena 50 000 maraka i da do mene više nikada živ neće doći. Ubio se dva dana prije nego je trebao biti doveden na nova saslušanja – i nova priznanja koja su ga koštala glave. Tad sam povezao preko deset ubistava, te posumnjao da bih mogao biti jedanaesta žrtva, pa "nagulio" na bolovanje dok se frka ne smiri.

Ovde ću se zaustaviti jer ako nastavim govoriti o mojim rezultatuma koji su mjesecima intrigirali medije i javnost, onda ovom tekstu neće biti kraja. Možda nekom drugom prilikom!? 

Uglavnom, ostaje mi da sa sjetom čitam „udarne vijesti“ o tome kako je policija za sat vremena našla džeparoša. Eto, ja sam za pet sati od momenta prijave krađe Golfa VI pronašao vozilo u Kranju (Slovenija) i obezbijedio ga u krugu policije, te uhapsio lažnog prijavitelja i njegovog saučesnika. Ima li možda neko da je to uspio u kraćem vremenu? 

PARADOKS: Za sve pomenute rezultate i još stotinu sličnih zna ministar Dragan Lukač, no on ovakvima poput mene uništava karijere (mene je čak suspendovao), a preferira ove što hvataju sitne džepare. Kakav je ministar, policija i nije tako loša!