Rane porodica nestalih ne zacjeljuju

Moj otac, Dušan - Duško Radovanović, 22 godine nakon pogibije prevežen je u naš centar za nestale u Banjaluci i uskoro će naći vječni smiraj. Zato apelujem na institucije, etnije i građane da pomognu u pronalaženju nestalih osoba jer je to uvijek humana i dobronamjerna gesta.

Piše: Borislav Radovanović

Gotovo mjesec je prošao od kad mi je javljeno da je moj pokojni otac identifikovan u Hrvatskoj i da će biti predan našem Institutu za nestale. Zamislite, nisam smio reagovati na tu decenijama čekanu vijest kako ne bih nekim nepromišljenim aktom šta poremetio ili promijenio. Tragično, ali istinito!


Sad znam da je na "sigurnom" i da ćemo sestre, ostala rodbina i ja sahraniti ga kako to dolikuje njegovom nesljeđu i identitetu, pa mogu ovu vijest i objelodaniti. Teško da čovjek može biti srećan u ovakvim okolnostima, ali kako nazvati emociju ili svijest da nakon tolikog vremena svom bližnjem možete omogućiti onaj konačni ceremonijalni čin? Preko dvije decenije smo mu palili svijeće u crkvama i na drugim mjestima, a eto doći ćemo i u priliku da to ubuduće činimo na grobnom mjestu.



No, ono šta posebno boli jeste činjenica da preko 10 godina znamo kako se njegovo tijelo nalazilo u kosturnici u Zagrebu. Zahvaljujući predanosti hvale vrijednih profesionalaca, poput gospode Ivančevića ili Martinovića, znamo i za primarnu i za sekundarnu grobnicu i druge marifetluke skrivanja zemnjih ostataka našeg oca i njegovih izginulih drugova iz Mazinske brigade Vojske Republike Srpske Krajine. Samo, zalud nam bilo znanje kad nismo imali moći da izdejstvujemo od nadležnih da urede posao za koji su plaćeni. Sad, valjda zbog straha da će ostati bez posla i primanja počeli su da identifikuju i nestale Srbe.

Nadam se da ova moja kritika neće biti pogrešno shvaćena jer manje-više tako je svuda - nehumanost vlada ovim prostorima, a vrhunac je kad porodicama nećete da predate ostatke njihovih najmilijih. To svakako mora prestati. Tome se svi zajedno moramo oduprijeti. Takvo ponašanje prije svega nije ljudsko i odgovorne treba prozvati.

Na kraju ostaje mi samo da apelujem na sve i svakoga da pomognu u pronalaženju nestalih, bez obzira o kome se radi i unutar kakvih okolnosti je do stradanja došlo. Sve su to nečiji sinovi, očevi, braća... sve su to LJUDI!