Poturice u Svetosavlju

Moram patrijarha Irineja kritički zapitati: zašto u pravoslavnim hramovima prve redove mahom zauzimaju POTURICE?

Piše: Borislav Radovanović

Negdje krajem 1990. godine u centru Zagreba katolički sveštenik započinje molitvu riječima:

„Pozdravljam vas bivše drugove (komuniste op.a.) u prvim redovima, pozdravljam i gospodu u središtu hrama, a pozdravljam i vas prave vijernike u zadnjim redovima.“.

Ovakav „pozdrav“ dan-danas može izreći većina pravoslavnih sveštenika, no u zadnjih dvije i po decenije to nije uradio niti jedan. Zašto? Ukoliko naši sveštenici iole poštuju postulate Svetosavlja trebalo bi kojekakve bitange i lopove da nazovu pravim imenima.

Elem, upravo suprotno: naši sveštenici se klanjaju ratnim i tranzicijskim profiterima, lopužama koje su opljačkale ovaj narod i društvo, pa čak i njihovim prišipetljama. I sve se svodi na taj prokleti novac, ili pridarivanje kako to naši sveštenici vole da kažu. Još samo čekam da nas ubijede kako Bog voli novac ili kako pare grabe po Božijoj volji.

Nisu naši sveštenici „pali s Marsa“ pa da im nije poznato kako pridareni novac uzimaju od najgorih mogućih grešnika, kako je isti uskraćen sirotinji, opljačkan ili stečen teškim kršenjem Božijih zapovjesti. Sve oni to znaju, ali i pored toga uzimaju ne birajući od koga i bez obzira na popratnu grešnost. Tome nas Sveti Sava nije učio!

U drugoj dimenziji ove grešne pojave moram apostrofirati kako ja sve te „preobučene komuniste“ i ideološku bagru redovno nazivam POTURICAMA! Zašto baš poturicama? Pa upravo zato što je to najprikladniji naziv za ovu kategoriju etnoklerika!

Vidite, pogrešno je termin POTURICA vezivati za vjersko konvertovanje u islam. Takva pojava pravilno se naziva poislamizacija. Poenta je u tome da su ovde i prije i poslije Osmanlija postojali izrodi koji su se priklanjali okupatorima, ali nam je od „turskog vakta“ ostao termin koji takve odlično identifikuje – POTURICE.

Riječ poturica nastala je kao skraćenica od fenomena „POSTATI TURČIN“. Neko je na islam prešao da bi zaštitio suprugu od pohotnoga bega, neko da bi ostatak porodice zaštitio od okupatora, a poneko i zato što se „pronašao“ u novoj vjeri. I takve nikako ne možemo nazvati poturicama.

Poturice su samo oni koji koji kroz novi identitet nastoje postati ono šta porijeklom i nasljeđem nisu. Čak, koliko je meni poznato, termin poturica osmislili su Turci kako bi načinili razliku između sebe i onih koji nastoje postati Turci. Postati nešto šta nisu, niti mogu biti.

Srbin po rođenju može samo to i ostati, pa ma koliko religija i ideologija promijenio. Ne može postati Turčinom ma kako to silno želio. I upravo ta želja da postanu ono šta nisu kod poturica izvlači one najgore osobine.

Najgore od svega jeste odnos poturica prema svojim sunarodnicima. Da bi svojim gospodarima „dokazali“ preobrazbu redovno su ispoljavali brutalnost, ubijali, pljačkali, silovali, pa i na kolje nabijali. Taj „narcizam malih razlika“ nagonio je poturice na zločinaštvo, svirepost i mržnju.

Elem, moram istaći kako je kod poturica gramzivost bila i ostala redovno prisutna osobina. Prosto, koristili su novostečenu moć za bjesomučno i bezobzirno bogaćenje. I na tom polju ponovo su žrtve bile njihovi sunarodnici.

I gle sad „čuda“: poturice su u džamijama zauzimale prve redove i trudile se da hodžama pridare što više. Normalno od onoga šta su grijehom stekli!

I kakva je razlika između poturica i etnoklerika koji danas vladaju srpskim narodom i zemljama? Pa čak i drugim južnoslavenskim narodima i novokomponovanim državama? Nikakva! Zato ja našu kvazielitu, redom barabe i grešnike, nazivam POTURICAMA.

Vidite, rušenjem komunizma barabe su prepoznale nove prilike i mogućnosti, pa su preko noći od komunista postajali etnoklerici (Srbi i pravoslavci). No, za njihovu konačnu preobrazbu od presudne važnosti bila je okupacija kakva je nastupila poslije ratova/rata. Naš herojski narod suprotstavio se najmoćnijim silama svijeta i to dobrim dijelom uspješno. Izgubili smo Republiku Srpsku Krajinu, ali smo spram Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije potpisali MIROVNE SPORAZUME.

Poražene snage potpisuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume i to je prosto postulat bezbjednosnih doktrina. Međutim, ono šta agresori nisu uspjeli u ratu, na kraju su dobili u mirnodopskim uslovima.

Prvo je Milorad Dodik i njegova klika u Republici Srpskoj, normalno uz pomoć NATO agresora, izveo državni udar (septembar 1997.) i potpunu okupaciju. Nakon toga, ponovo uz pomoć „iskusnoga“ Dodika, DOS-manlije vrše samookupaciju i naše matice.

Zauzvrat, za omogućavanje okupacije, moćnici Zapada svoje agente i saučesnike u zločinu pozicioniraju na vlast. I ovi im od tada vijerno služe do današnjeg dana. No, baš kao i u osmansko doba, naši „vladari“ (okupacioni namjesnici) pokušavaju se identifikovati sa novim gospodarima. Pokušavaju postati „veći Amerikanci“ od Ruzvelta ili Kenedija.

Da bi dokazali svoju „amerikanizaciju“ brutalno gaze po sopstvenom narodu, uništavaju ono šta su naši preci vijekovima branili i stvarali, pljačkaju, razaraju i ino. Da bi bili što sličniji svojim gospodarima grade ogromne vile, kupuju najskuplje automobile, odijela i nakit... Trebalo je dokazati kako je njihova nezajažljivost bar približna onoj novih gospodara, a sve sa leđa ovog napaćenog naroda.

I ovde imamo ideološko konvertovanje od komunista do etnoklerika, a razlika je samo u domenu modela manipulacije. Vidite, upravo okupator svoje sluge instrumentalizuje da bar fiktivno zadrže etnička i vjerska obilježja. To je najprostije rečeno učinjeno kako bi okupator prikrio svoje zločine.

Turci su u tom pogledu bili mnogo pošteniji i nisu „mutili vodu“ oko toga ko je ovde gospodar. Sa druge strane Amerikanci, Britanci i ostala bagra pokazala se mnogo perfidnijom. Nisu se jasno deklarisali kao okupatori, a time i zločinci, nego su „stvari“ prepustili svojim slugama. I tu su vrlo racionalno ocijenili da će njihovi okupacioni namjesnici i moderne poturice prljave poslove raditi mnogo bolje od njih samih. To se pokazalo kao dobra procjena!

Na našu žalost Srpska pravoslavna crkva pokazala se kao odličan „saveznik“ i okupatora i modernih poturica. Dok je pravi simbol svetosavlja, blagopočivši patrijarh Pavle, bio živ koliko-toliko obuzdavao je prednje opisane grešne pojave. Ako ništa drugo činio je to vlastitim primjerom i maksimalnim distanciranjem od ološa svih nivoa moći i uticaja. Elem, nakon njegovog upokojenja nestala je i posljednja prepreka sprege poturica i sveštenstva.

Dakle, mogu se pojedinci deklarisati kako im drago, ali je nedvosmisleno da su u pitanju tek okupacioni namjesnici ili sluge gospodara globalizacije i Novog svjetskog poretka. U konačnici za takve koristim termin uveliko uvrijeđen na ovim prostorima – POTURICE. Kad se neko ponaša po modelu poturica, onda on i jeste poturica bez obzira da li se fiktivno deklariše kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

U rezimiranju ovog teksta postaviću neka pitanja. Ko ponajviše pljačka i uništava srpski narod i Republiku Srpsku? Pa poturica Milorad Dodik. Ko slično čini Hrvatima i Bošnjacima? Poturice Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Doduše, Bakir Izetbegović preko Erdogana doista pokušava postati Turčin i to veći od Kemala Ataturka.

Kad svako malo gledam „bratske zagrljaje“ Milorada Dodika i patrijarha Irineja redovno mi poraste krvni pritisak. Pri tom se pitam: ko je od njih dvojice veći grešnik i izdajnik Svetosavlja? U redu, Dodik je klasični poturica, no kako klasifikovati patrijarha? Kad gledam kako se patrijarh i njegove vladike razmeću vilama, limuzinama i zlatom, kako glorifikuju najgori ološ, pitam se: zar se razlikuju od poturica? Ako nisu poturice, e ni sljedbenici Svetog Save zasigurno nisu!