Sumirajući utiske povodom inauguracije nove hrvatske predsjednice,
gospođe Kolinde Grabar Kitarović, nekako dolazimo do neizbježnog pitanja –
postoje li granice hrvatske narcisoidnosti?
Od svega prezentovanoga sa Markovog trga složio bih se
samo sa jednom, nebrojeno puta ponovljenom, konstatacijom – gospođa Kolinda je
zaista lijepa žena. No, čim vizuelni efekti dobiju svoj audio element (čitaj:
čim progovori) moramo se zapitati da li izbor gospođe Kolinde za Hrvatsku
predstavlja civilizacijsko napredovanje ili nazadovanje?
U odgovoru na ovo pitanje prisjetimo se kako je
inauguralni govor nove predsjednice na poseban pijedеstal
postavio „oca nacije“ Franju Tuđmana. Mogu gospođa Kolinda i njeni istomišljenici,
usljed vlastite narcisoidne zaslijepljenosti, Franju Tuđmana predstavljati kao
„civilizacijsku vrijednost“, međutim, u odnosu na ostatak čovječanstva premalo
je onih koji dijele njihovo mišljenje. Franjo Tuđman je „nusproizvod“ one
krajnje vulgarizacije Marksove filozifske misli kod nas prepoznatljive po
izvedenici „marksizam“, a šta ostatak čovječanstva misli o tim i
takvim kvazikomunistima manje-više je poznato. Sad, šta reći o „marksisti“ koji
je „evoluirao“ do nivoa koketiranja sa surogatima nacizma i fašizma (čitaj:
ustaštvom)? Veličanje Franje Tuđmana povlači cinizam tipa – hrvatska nacija je
baš onakva kakav joj je i „otac nacije“. Pozivanje na djela FranjeTuđmana teško
da se može podvesti pod civilizacijsko napredovanje, no, kada pojedincom i
kolektivitetom dominira narcisoidnost i instrumentalizovana dezorjentacija teško
je uočiti vlastite zablude.
Ipak, bezgranična narcisoidnost ponajviše se ogledala
kroz neprekidno „kokodakanje“: Hrvati, Hrvatska, hrvatsko, svehrvatsko...
Prosto degutantno bilo je slušati kontinuirano egocentrično ponavljanje: „Mi
Hrvati i 'drugi'...“ (čitaj: ostatak univerzuma). No, čak i hrvatska egomanija
razlikuje „druge“ ili „ostale“ kroz dvije suštinske kategorije. Prva je ona
balkanska i slavenska od koje Hrvati uporno nastoje pobjeći, dok se kao druga
nameće ona evro-atlantska kakvoj tako zdušno streme. Tu možemo samo zamišljati
kako je hrvatska narcisoidnost pogođena činjenicom da je ta tako priželjkivana
evro-atlantska „civilizacija“ inauguraciju nove hrvatske predsjednice svela na
nivo ambasadora i izaslanika. Sa druge strane, da upravo ta za Hrvate
neprihvatljiva balkansko-slavenska kategorija nije „uveličala“ inauguraciju, pa
to bi se pretvorilo u pravu katastrofu (socio-patološkog karaktera). Da
politički predstavnici eksjugoslavenskih „državica“ svojim prisustvom nisu podržali ovu inauguraciju, gospođa Kolinda morala bi se
zadovoljiti „veličinama“ poput Marka Perkovića Tompsona, Ćire Blaževića,
Zdravka Mamića, generala Markača i remetinačkog „gosta“ Milana Bandića.Takva
struktura zvanica teško da bi zadovoljila hrvatsku narcisoidnost.
Takve prilike (ili bolje reći neprilike) proizvele su
da je „glavna sporedna uloga“ u ovom inauguralnom scenskom prikazu dodijeljena
srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću. Pitanje nestalih, kakvo je
predsjednica Kolinda Grabar Kitarović apostrofirala kao najvažnije pitanje
hrvatsko-srpskih odnosa, mediji su „uredno“ proslijedili premijeru Vučiću.
Projekti kao što su „Turski gasovod“ (kako je predsjednik Putin „prekrstio“
Južni tok), „Put svile“, „Kina + 16““ i ino jasno pretenduju ka mijenjaju
geopolitičkih odnosa na globalnom nivou, a ove naše prostore nedvosmisleno
vraćaju u epicentar globalnih dešavanja. Zanimljivo je da hrvatsko-srpske
političke „elite“ ne osjećaju potrebu da razgovaraju o razvojnim šansama kakve
ovakvi projekti nude, ili bar o opasnostima kakve veliki geopolitički obrti u
pravilu prate.
U daljem, treba istaći i prisustvo B-H predsjedništva.
Prilično otužno bilo je posmatrati prisustvo dvojca Ivanić-Izetbegović na ovom
proslavljanju pobjede zagovornika uvođenja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.
Nakon što je izostalo njihovo oštro političko upozorenje gospođi Grabar
Kitarović da politički zahtjevi tipa uvođenja trećeg entiteta, a posebno ako su
upućeni iz Zagreba, predstavljaju grubo miješanje u ustavno uređenje druge
države, doživjeli smo da Ivanić i Izetbegović još aplaudiraju zagovornici
takvih zahtjeva. I sve to kako bi umilostivili svog „partnera“ Dragana Čovića.
No, kako u sve šizofrenijoj Republici Srpskoj moramo ozbiljno voditi računa o
izbalansiranosti političke kritike, nužno je cinično primijetiti da Milorad
Dodik, inače najgorljiviji zagovornik trećeg entiteta, nije ni pozvan na
inauguraciju.
Sad, bilo kako bilo, vratimo se premijeru Vučiću i
pitanju zbog čega je upravo njemu dodijeljena uloga „druge zvijezde
ceremonije“? Da li je učinjeno zbog njegovog značaja ili, tek, u funkciji
isticanja hrvatske samobitnosti? Trebalo je još jednom (u nepreglednom nizu
sličnih manifestacija) nedvosmisleno pokazati da Hrvatska i Srbija, odnosno
Srbi i Hrvati, predstavljaju različite, odvojene i nespojive kategorije.
Odgovor na pitanje zbog čega Hrvati tako i toliko
uporno manifestuju otklon spram Srba prilično je jednostavan. Sigmund Frojd je
poodavno uočio i definisao fenomen „narcisoidnosti malih razlika“.
Pojednostavljeno rečeno u pitanju je iracionalno-narcisoidno isticanje razlika
između vrlo sličnih kategorija. Ponekad isticanje razlika između pojedinih
subjekata, kakve niko drugi ne primjećuje, može djelovati čak i zabavno. No, iz
fenomena „narcisoidnosti malih razlika“ izveden je fenomen „animoziteta malih
razlika“ i to teško da možemo podvesti pod zabavu. Naime, u nebrojeno slučajeva
dokazano je da su sukobi između vrlo sličnih kolektiviteta vrlo teški i
brutalni. Hrvatsko-srpska sukobljavanja uvijek treba posmatrati kroz prizmu
upravo tih narcisoidnosti i animoziteta malih razlika ukoliko težimo ka
objektivnoj istini o uzrocima i karakteru sukoba.
Kažu da je o utiscima iluzorno raspravljati, no, teško
se oteti utisku da ukupna dešavanja oko ceremenije inauguracije nove hrvatske
predsjednice, gospođe Kolinde Grabar Kitarović, predstavljaju tek puku
demonstraciju hrvatske narcisoidnosti. U civilizacijskom smislu to je naprosto
nemoguće podvesti pod nekakvo napredovanje. Dakle, preostaje nam opcija prema
kojoj možemo govoriti samo o civilizacijskom nazadovanju, sa trendom dalje
negativne materijalizacije u vidu sve izglednije pobjede HDZ-a na ovogodišnjim
parlamentarnim izborima.