понедељак, 30. април 2018.

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Obavještenje PU Banja Luka



Već na prva saznanja kako naši aktivisti, posebice oni mladi, određene radnje policije  doživljavaju kao uznemirujuće ostvaren je kontakt sa PU Banja Luka. Sa strane odgovornih lica ove uprave data su određena obavještenja kakva ovde parafrazirano prenosimo i važna su za sve članove „PRAVDE ZA DAVIDA“ i građane koji dolaze na naša okupljanja.



Opštepoznato je da na našim skupovima nije zabilježen niti jedan jedini incident. I to je u PU Banja Luka odlično prepoznato, tako da su službene aktivnosti primarno usmjerene na otklanjanje eventualnih spoljnih ugrožavanja. To se može jasno vidjeti po distanci koju policajci drže spram okupljenih građana, te da su najviše raspoređeni na pristupnim lokalitetima.

Moramo shvatiti kako obezbjeđenja ovakvih okupljanja za policiju nisu nimalo jednostavna. Ukoliko nastupe sa snagama adekvatnim veličini skupa biće „optuženi“ da zastrašuju građane. Sa druge strane ukoliko biloko ugrozi okupljene građane sva odgovornost biće „svaljena“ na policiju i to zaista traži poseban način djelovanja.

Policija uvijek mora kalkulisati sa opasnosnošću da nekakve psihopate, kriminalci ili asocijalna lica, iz samo njima znanih razloga, ugroze okupljene. Posebnu opasnost nosi to što ovde bukvalno imamo „porodična okupljanja“ sa velikim brojem malene djece i tinejdžera, i to iz cijele zemlje, gdje je posljednje šta nam treba jeste da neka luda dođe i proizvede incident.

Pored toga valja nam znati kako svojim aktivnostima sve više iritiramo brojne moćnike i moćne kriminalne strukture. Od takvih realno možemo očekivati da pošalju svoje „vojnike“ u cilju zastrašivanja i proizvođenja incidenata. Iznimno je važno da policija takve blagovremeno uoči i onemogući im ulazak u prostor okupljanja.

Da bi adekvatno odreagovala policija mora one sumnjive (poznate i nepoznate) legitimisati, pregledati, provjeriti kroz evidencije i slično. Svako ko je izložen takvim radnjama treba shvatiti kako se preduzimaju u cilju naše zaštite, a nikako protiv okupljanja. Da PU Banja Luka teži spriječiti dalja okupljanja davno bi potegla pitanja potrebnih odobrenja i slično. Niz konkretnih pokazatelja potvrđuje navode odgovornih lica PU Banja Luka da prema ovim i ovakvim okupljanjima građana ispoljavaju poseban senzibilitet.

Iz ove uprave poručuju da građani slobodno dođu i prijave neprimjerena ili neprofesionalna ponašanja pojednih policijskih službenika, te da će svaka prijava biti istražena od za to nadležnih službi. Ističu kako su policajcima još na samom početku naših okupljanja dali posebna uputstva o tome kako djelovati i da budno prate rad na terenu, a samo kako bi se izbjeglo bilokakvo nepovjerenje u rad policije. Cilj PU Banja Luka je da građani imaju puno povjerenje prema njihovim policajcima i svijest da su tu samo kako bi ih zaštitili.

Da ne bi bilo kakve zabune: sa PU Banja Luka kontaktirano je samo oko naših okupljanja i sigurnosti aktivista, dok se eventualnim problemima u domenu istražnih radnji i drugih dešavanja nismo bavili. To naprosto nije u nadležnosti PU Banja Luka, a ne tiče se ni onoga na šta su naši članovi ukazivali.

Znači, na nama je da okupljanja nastavimo kao i do sada – MIRNO I DOSTOJANSTVENO, a policija je tu samo u funkciji naše zaštite. To što mi iskazujemo opravdano nepovjerenje prema pojedincima iz policijskih struktura, i gdje smo svakog poimenično prozvali, nije razlog za opšte nepovjerenje prema policiji, a ponajmanje prema djevojkama i momcima koji svakodnevno revnosno obavljaju svoj posao. Kojekakvim psihopatama, huliganima, kriminalcima (npr. džeparima) ovakvi skupovi su uvijek zanimljivi, a to što ih kontinuirano nema – vjerojatno je rezultat rada policije.

„PRAVDA ZA DAVIDA“

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Ovo je naša zemlja!



Dok čekamo, već sad slobodno možemo reći, istorijsko zasjedanje Narodne skupštine RS valja nam shvatiti odeđene dimenzije i okolnosti naše borbe. Suštinski naša borba svodi se na vrlo jednostavno pitanje: da li je ovo naša zemlja ili tek privatni feud razbahaćenih moćnika – koji mogu čak nekažnjeno ubijati našu djecu?


Piše: Borislav Radovanović

Svaki od nas preko 100 000 deklarisanih boraca (imamo pravo da se tako samoidentifikujemo) „PRAVDE ZA DAVIDA“ odlično zna šta je prepoznao u Davoru i Suzani, te zašto je stao na stranu istine i pravde koju oni traže. Od prvog dana kad su doznali da im je dijete smrtno stradalo i kada su stali na trg u traženju istine i pravde Davidovi roditelji jasno su kazali kako to čine zbog budućnosti svoje i sve druge djece.

To što traže 45 godina robije za sve počinioce i saučesnike Davidovog ubistva nije u funkciji nekakve njihove „satisfakcije“ za stradanje djeteta. Ništa, apsolutno ništa, neće vratiti Davida, niti može nadomjestiti njihovu ličnu tragediju. Ovakvu kaznu, zajedno sa svima nama, traže iz vrlo pragmatičnog razloga – u cilju zaštite sve djece od budućih sličnih zločina.

Drakonska kazna, ukoliko se za nju izborimo, biće „poruka“ svima onima koji se tako bezobzirno odnose spram naših života, naše djece, naše budućnosti. Cilj je da svaki zločinac bar malo promisli prije negoli se odluči na činjenje zločina: da jasno zna kako se suočava sa 45 godina robijanja. Svaki stručnjak će potvrditi kako je kažnjavanje uvijek u funkciji generalne prevencije.

Dakle, konačni cilj naše borbe je da „svojom porukom“ adekvatno odgovorimo na „zločinačku poruku“ koja nam je upućena načinom Davidovog svirepog ubistva. No, prije negoli se vratim na Davidovo stradanje moramo razjasniti jednu raniju „zločinačku poruku“ na koju nismo adekvatno odreagovali, pa su nam monstrumi nastavili slati „poruke“ – sve do ove preko Davida. Govorim o ubistvu Milana Vukelića!

Milan i David dijelili su iste vrijednosti: hrabrost, pravičnost, istinoljublje i čovjekoljublje. Upravo zbog takvih svojih osobina i onoga šta su činili odabrani su za odašiljanje „zločinačkih poruka“. Jedino šta je ovde različito jeste CILJNA GRUPA kojoj je „poruka“ upučena. U Milanovom slučaju ciljnu grupu predstavljaju svi službenici naših institucija.

Milan se od desetina hiljada državnih službenika izdvajao po tome što se otvoreno, dosljedno i HRABRO suprotstavljao kriminalu enormnih razmjera tzv. građevinske mafije. Mogli su i Milana, kao i stotine drugih, otpustiti, progoniti u montiranim procesima, slamati i ino. Već je poznato kako su ga čak policijski moćnici višestruko pokušavali zastrašiti, ali se pokazalo da to ne utiče na hrabrog i pravičnog Milana.

Onda su zlikovci odlučili da preko Milana pošalju jasnu poruku svima koji im se suprotstave. Zato je korišten eksploziv – da „poruka“ odjekne toliko glasno da je svi čuju i zapamte. Da su oni kojima je poruka upućena odlično shvatili vidimo po tome koliko je državnih službenika poslije toga javno istupilo i ukazalo na stravičan kriminal u institucijama. Po zakonima velikih brojeva nesumnjivo u našim institucijama ima hrabrih i pravdoljubivih osoba, ali Milanov primjer je ozbiljna „kočnica“.

Što se tiče našeg Davida priča je ista, samo je ciljna grupa različita. Preko njegovog primjera planirano je „disciplinovanje“ svih onih mladih ljudi već uvučenih ili koje tek namjeravaju uvesti u organizovani kriminal. Da bi shvatili o čemu konkretno je riječ dovoljno je prisjetiti se brojnih svjedočenja sa suđenja poznatih banjalučkih inspektora-narkodilera. Sjećaju se građani svjedočenja kavim brutalnim premlaćivanjima, ucjenama, prijetnjama i ino su se inspektori služili da brojne osobe primoravaju na rasturanje narkotika.

Hapšenjem inspektora-narkodilera niti je ova pojava otkrivena, niti je prestala. Oni su „žrtvovani“ samo kako bi se presjekao „lanac dokazivanja“ do samog vrha kriminalne piramide, a organizovani kriminal je potonje čak dodatno ojačao i raširio pipke. Pogledajte samo u koliko zemalja Evrope su naši građani pohapšeni sa velikim količinama narkotika samo u zadnjih pola godine.

I niti jedna jedina država sa MUP RS nije uspostavila kontakt nužan za istragu. Svima je odlično znano sa kakvim problemom imaju posla i zato neće sa policijom Republike Srpske da uopšte kontaktiraju. Eto, autor teksta je do dolaska Dragana Lukača bio inspektor za organizovani kriminal i zna odlično kakvu međunarodnu saradnju smo imali i kakve sve  pohvale smo dobijali od policija vodećih svjetskih zemalja. I nije tajna da je to bilo vrijeme kada je Siniša Kostrešević sa svojim timom činio okosnicu borbe protiv organizovanog kriminala.

Dakle, šta se najvjerojatnije dogodilo u Davidovom slučaju? Zbog njegove popularnosti u gradu neki su pretpostavili da bi on mogao rasturati ozbiljne količine narkotika. I krenuli su da ga slamaju već poznatim metodama. No, ovoga puta udarili su na mladića vrlo čvrstih uvjerenja, hrabrog, ali i vještog u borilačkim sportovima. Nije za kriminalnu organizaciju problem što David nije htio trovati svoje prijatelje i poznanike, nego što se tome odlučno suprotstavio. To je neminovno dovelo do otvorenih sukoba, gdje su „svemoćni banditi“ poniženi. I kobne noći David im je demonstrirao da ih trojica nije dovoljno da ga uopšte fizički ugroze.

Takve stvari, to bolji poznavaoci kriminalnog svijeta odlično znaju, su „neoprostive“. Kad bi kriminalne organizacije prihvatale da im „vojnike“ tuku lokalni mladići, studenti, pa zar bi opstajale kao takve? David je učinio „neoprostiv grijeh“ na kakav je trebalo munjevito reagovati kako autoritet i moć kriminalnog klana ne bi bio doveden u pitanje. Zato usljeđuje otmica i brutalno prebijanje, a najvjerojatnije sa ciljem da njegovim primjerom drugima pošalju poruku – „ako smo Davida primorali na poslušnost vidite kolika je naša moć“.

Elem, po broju i rasporedu povreda vidimo da je mučenje trajalo dugo, jako dugo. To samo po sebi ukazuje da Davida nisu mogli slomiti ni teškim batinanjem, pa je mučenje nastavljeno, nastavljeno, nastavljeno... Po tome što je zadavljen možemo sasvim racionalno pretpostaviti da zvjersko mučenje nije dalo nikakav rezultat, pa su zločinci odlučili da ga jednostavno dokrajče. Živog ga svakako nisu mogli pustiti nakon onoga šta su mu prethodno učinili.

Kad već nisu uspjeli da ga zaživotno slome valjalo je njegovo mrtvo iskoristiti za „novu poruku“. Odlično je banjalučkoj omladini poznato šta se dešava po gradu (zato ovako čvrsto stoje iza svog druga!). No, zločinci su računali nešto drugačije: kad lokalna omladina vidi kako je njihov drug završio u Crkvini, kako je mrtav kriminalizovan i oblaćen, malo njih će odlučiti se na otpor kakav im je pružio David. Prepoznali su banjalučki mladići i djevojke šta im je poručeno, pa su jedinstveno zauzeli poziciju iza Davidovih roditelja i zločincima „uzvratili porukom“ da su spremni suprotstaviti se, boriti se za svoju slobodu, za svoju budućnost.

Naša omladina nije poput njihovog nastradalog druga, koji je od oca Davora povukao taj viteški karakter, odgovorila pojedinačno, nego su uzvratili masovnošću, jedinstvom i uzvikom: „PRAVDA ZA DAVIDA“. Iza njih su stali njihovi roditelji i hiljade ljudi koji jedino žele bolju budućnost svojoj djeci, pa i sebi (zašto ne?). Kako je vrijeme odmicalo građani diljem zemlje i regiona sve više su prepoznavali „poruku“ koju šalju Banjalučani i danas vidimo efekte solidarne borbe kakvu su započeli Davidovi roditelji i prijatelji.

Trebalo je prednje izložiti kako bi shvatili aktuelni trenutak i predstojeće Davorovo obraćanje parlamentu. Davor i „PRAVDA ZA DAVIDA“ pozicioniraju se spram institucija upravo onako kako bi sistem trebao djelovati. Prvo su zatražili reakcije policije i tužilaštva, a svi znamo šta je na tom nivou učinjeno. Onda je na red došao predsjednik Dodik, koji je bitno drugačije odreagovao. Možda je na početku načinio neki politikantski potez, ali kad je vidio snagu „PRAVDE ZA DAVIDA“ jednostavno se priklonio tome i nastojao da pomogne.

Elem, problem je što vrlo malo ljudi zna suštinske probleme aktuelnog trenutka. Prerano je da ih objeladonjujem do detalja (iako sam prije Davidovog stradanja u par tekstova nagovijestio gdje leži problematika), ali nadam se da će mi čitaoci vjerovati na riječ – Dodik nije ni približno moćan da se sam suprotstavi trenutno najjačoj kriminalnoj organizaciji ex-Yu regiona. Zato je važna reakcija parlamenta. Savez za promjene je povukao potez i zatražio parlamentarnu raspravu, ali se odmah pokazalo da po tom pitanju postoji opšte jedinstvo.

I upravo je OPŠTE JEDINSTVO ono šta nam je krajnje nužno u ovom trenutku ukoliko želimo da se izborimo sa kriminalnom hobotnicom koja ugrožava našu budućnost. Odlično je Davor to shvatio i bez ikakve zadrške sam siguran da će svojim govorom u parlamentu to pokušati produkovati. Teško je pretpostaviti kako će ići potonja rasprava i hoće li skupština zauzeti jedinstven stav, ali se treba nadati tome. I tu je opet važan dosadašnji Davorov stav kako ovaj problem nije pitanje politika, naroda, vjera i slično, nego svih nas i naše budućnosti. Zato politički tabori nemaju mnogo prostora za uobičajena međusobna prepucavanja. Ili će ispoljiti jedinstvo ili neće – nema treće opcije.

Sad, šta bi trebalo da čini esenciju onoga šta očekujemo od parlamenta? Pa ono šta „PRAVDA ZA DAVIDA“ od starta zagovara – da niko ne može biti jači od institucija, a ponajmanje da može institucije zloupotrebljavati za kriminalne interese. Faktički od skupštine očekujemo da stvori pretpostavke za ono šta kontinuirano tražimo – da svi saučesnici u Davidovom ubistvu budu kažnjeni najstrožim kaznama. I to bez jednog jedinog izuzetka!

To je esencija borbe „PRAVDE ZA DAVIDA“, to je naša PORUKA, a od institucijama tražimo da to realizuju – i to zato što se kao legalisti zalažemo da niko ne smije biti moćniji od institucija. Mi samo hoćemo da ovim društvom upravljaju institucije i to u skladu sa zakonima i profesionalnim standardima, a nikako nekakvi „feudalci“ i zločinci. Ukoliko uspijemo postići političko jedinstvo oko ovog pitanja onda se možemo nadati da će profesionalci u institucijama doći u poziciju da odrade ono šta treba i šta im zakon nalaže.

Da budemo kristalno jasni: nema šanse da kriminalistički inspektori odrade ono šta je ovde potrebno sve dok iznad njih stoje saučesnici u zločinu, baš kao što ni od tužilaca ne možemo očekivati optužnice pod „dirigentskom palicom“ Želimira Lepira. Dok su ovakvi na pozicijama ni od suda se nemamo čemu nadati. Dakle, nema tu nikakvih dilema – najviše političko i zakonodavno tijelo Republike Srpske moraće zauzeti jasan stav o tome mogu li već identifikovani pojedinci opstati na sadašnjim funkcijama i dalje opstruirati istragu. Ako već vlada i predsjednik nisu moćni eliminisati kriminalizovane pojedince iz institucija, preostaje nam da vidimo može li parlament dati tu dodatnu snagu potrebnu za stvaranje pretpostavki zakonitog okončanja istrage i kasnijih suđenja.

Zato govorim o tome da ova borba treba odlučiti je li ovo naša zemlja ili tek „feud“ kojekakvih kriminalaca i zločinaca. Nosioci institucionalne moći moraće „prelomiti“ i odlučiti jesu li na strani istine i pravde, ili će banditima i dalje dozvoliti da rade šta hoće. Odlično smo mi svjesni da našim političarima istina i pravda nisu bliske kategorije, ali ovde govorimo o već preko 100 000 deklarisanih članova „PRAVDE ZA DAVIDA“, a gdje su tek simpatizeri i oni koji podržavaju ovu borbu. U Republici Srpskoj trenutno niti jedna plitička grupacija nije brojčanija od „PRAVDE ZA DAVIDA“ i baš sa te strane očekivati je da će svi nastojati ispoštovati naše zahtjeve.

Dakle, da ovo polako rezimiramo: Davor Dragičević poštujući institucionalnu hijerarhiju dolazi pred najviše tijelo vlasti Republike Srpske. Pritom, veličina njegovih poteza je u tome što dosad nikom nije ostavio mnogo manevarskog prostora – ili će stati na stranu istine i pravde, ili će ih stići kazna naroda! To što pojedinci na početku priče nisu shvatili sa kim imaju posla i činili sve ono čemu smo svi svjedočili, a na šta su godinama naviknuti, sad im se mora „obiti o glavu“ kod institucija iznad njih. To je u stvari stvaranje pretpostavki za onih 45 godina robije koje očekujemo za Davidove ubojice i saučesnike, a šta treba biti naša „poruka“ zločincima svih vrsta.

Nadam se da je iz ovako posloženih odnosa i situacije jasnije zbog čega je toliko važna predstojeća sjednica našeg parlamenta i Davorovo obraćanje. Baš kao što će biti važna i potonja rasprava i rezultat zasjedanja. Narodna skupština je u poziciji da načini prvi konkretan korak u odlučivanju po pitanju – ČIJA JE OVO ZEMLJA?! Hoće li ga načiniti ostaje da vidimo, ali naša borba se svakako nastavlja.

Kako nedavno napisah: uvjeren sam da će svih 100 000 članova „PRAVDE ZA DAVIDA“ jednog dana sa ponosom unucima pričati o svojoj borbi i duboko se nadam da će priču završavati o VELIČINI NAŠE POBJEDE!

субота, 28. април 2018.

Vasković otvorio Pandorinu kutiju!



Objavljivanjem istine o sprezi Darka Ilića i Filipa Ćuluma, kog je za zločin osumnjičio lično David Dragičević, Slobodan Vasković povukao je potez koji će teško uzdrmati Republiku Srpsku. Konkretno, već sad možemo postaviti pitanje: hoće li premijerka Željka Cvijanović primijeniti ovlaštenja i momentalno SMIJENITI ministra Lukača i direktora policije Ćuluma? Ili će čekati da „PRAVDA ZA DAVIDA“ potegne pitanje njene individualne odgovornosti?


Piše: Borislav Radovanović

Prije negoli razjasnimo težinu Vaskovićevog poteza javnost valja obavijestiti kako „PRAVDA ZA DAVIDA“ djeluje kao jedna odlično organizovana grupa, koja svaku aktivnost planira, tempira i svrsishodno preduzima. Nismo „tek tako“ čekali povratak Siniše Kostreševića iz Amerike, pa mu obezbijedili dovoljno vremena da se organizuje i uđe u predmet i ino.

Međutim, to što institucijama dajemo potrebno vrijeme za realizaciju službenih radnji, na čemu Davor Dragičević uvijek insistira, ne znači da ćemo dozvoliti neograničeno razvlačenje istrage i dalje manipulacije pojedinih moćnih saučesnika ovog zločina. No, da „PRAVDA ZA ZAVIDA“ djeluje taktički i planski dokazuju sljedeće neumoljive činjenice.

Možemo samo pokušati zamisliti kako je Davoru bilo gledati sve one silne manipulacije i dezinformacije koje su Lukač i Ćulum lažno podastirali javnosti. Samo je poručio da istinu zna, a njih pustio da SAMI JAVNO DOKAZUJU saučesništvo u ubistvu njegovog sina. Identično je Filipu Ćulumu omogućeno da iznosi sve one silne laži i čak traži zaštitu.

Već tad bile su poznate veze Filipa Ćuluma, njegove seste i brata, sa Darkom Ilićem, pa sve do „golicavih detalja“, ali je trebalo sve saučesnike u zločinu pustiti da javno lažu, manipulišu i u konačnici – sami proizvode dokaze sopstvene krivične odgovornosti. Postoji li jedna jednina osoba koja će povjerovati Lukaču i Ćulumu da nisu znali za višestruku spregu Darka Ilića i porodice Ćulum? Odlično je ministru i direktoru bilo poznato šta se tu dešava, baš kao i nama u „PRAVDI ZA DAVIDA“, samo što smo mi pokazali više vještine i taktičnosti.

Tek sad se možemo referirati na brojne izjave ministra i direktora policije o tome kako stoje iza „kriminalističkih verzija“ Darka Ilića, kako policija ništa ne krije, kako „revnosno“ radi na predmetu i ino. Sličnu izjavu novinarima je vrli direktor policije Ćulum dao i  juče, a ne sluteći kakvo ga iznenađenje čeka za samo nekoliko sati. Pošto su se Lukač i Ćulum jedno vrijeme suzdržavali od davanja izjava valjalo je sačekati da bar jedan od njih PONOVO SLAŽE!

Potom nastupa medijski svakako najuticajniji i najiskusniji Slobo Vasković i bukvalno RAZARA Lukačove, Ilićeve i svih Ćuluma zajedno teške javno izrečene laži i saučesničko dezinformisanje javnosti u cilju ometanja istrage. Da, kada ministar i direktor policije svjesno i manipulativno plasiraju laži oko veza između pojedinih saučesnika u krivičnom djelu to se pravno naziva – ometanjem istrage i kažnjivo je!

Međutim, ovde valja istaći da je Vasković objavio samo jednu okolnost važnu za istragu i to sa ciljem da malo „prodrma“ sve aktere istrage. Pa i da javno demonstrira kako ovde niko nije naivan. Sad ćemo ispratiti reakcije nadležnih institucija, pa se referirati na iste – normalno na svoj način. I da se razumijemo: stradanje našeg Davida je onaj trenutak kad su mnogi odlučili obračunati se sa mafijašima i zločincima u našim institucijama. Da više niti jedno naše dijete ne bude izloženo onome šta je urađeno Davidu – brutalno mučenje i svirepo ubistvo.

Nije David ubijen na tako stravičan način „tek tako“, nego su zločinci njegovim ubistvom pokušali poslati poruku svima onima koji odbiju povinovati se željama zločinačke organizacije i saučestvovati u njihovom kriminalu enormnih razmjera. Samo nisu računali sa tim da je David viteštvo i hrabrost naslijedio od oca Davora, koji danas predvodi obračun sa zlikovcima. Nisu računali ni na to da ovde živi dovoljno slobodoumnih i hrabrih ljudi – spremnih da se odlučno suprotstave zločinaštvu.

Znači, još uvijek stojimo na polazištu da institucije MORAJU DJELOVATI protiv ozbiljno i teško narušene opšte sigurnosti. Ubistvo Davida Dragičevića je tek još jedna posljedica eskalacije organizovanog kriminala sa kojom smo suočeni. Pozadina ovog zločina je toliko teška da će ljudima biti potrebno određeno vrijeme da prihvate istinu. Nije jednostavno suočiti se sa tako teškim društvenim poremećajima.

Kad smo već kod istine oni koji redovito čitaju tekstove Slobodana Vaskovića i mene mogu shvatiti esenciju problma. Ostali će morati čekati nove objave. Godinama Slobo i ja, normalno svaki na svoj način, strpljivo i argumentovano saopštavamo istinu, potpuno svjesni da običnim ljudima treba vremena da se suoče sa teško prihvatljivom realnošću, bar sa pozicije zdravorazumskog promišljanja. Trpili smo godinama etikete tipa „bakirovci“, „sorošovci“, plaćenici, izdajnici... no, danas se jasno vidi ko je na poziciji istine i pravde, a ko su kriminalaci i izdajnici.

Dakle, sve važne aspekte pozadine Davidovog ubistva  Slobo i ja smo davno objavili i nepobitno argumentovali. Ovog trenutka možemo u nedogled reobjavljivati tekstove sa podacima važnim za ovu istragu, ali to opet ciljno ne činimo. Zar da počiniocima pomažemo u uništavanju dokaza i ometanju istrage? Toliko naivni nismo!

Za kraj ostavljam već toliko puta postavljeno pitanje: odakle Davor Dragičević više izvlači snagu da se ovako nosi sa situacijom? Danas više nema dileme oko toga da Davor povlači dobro promišljene i višestruko svrsishodne poteze. To što je izdejstvovao da se direktno obrati najvišem političkom tijelu Republike Srpske, parlamentu, zasigurno nije učinio bezrazložno. Već to što će parlament raspravljati o stradanju našeg Davida i ukupnom teško narušenom bezbjednosnom stanju, pa moguće i zauzeti jedinstven stav, samo po sebi je veliki korak. Ima li Davor za ovu priliku nekakvo „iznenađenje“(?) – moraćemo sačekati da vidimo.

Doduše: i autor teksta ima podosta pripremljenih „iznenađenja“, ali se drži Davorovog načela da što manje javno utičemo na tok istrage.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ = BORBA ZA BUDUĆNOST!

петак, 27. април 2018.

Zvornički policajci žrtve Islamske države



Godišnjica stradanja zvorničkih policajaca u krvavom terorističkom pohodu Nerdina Ibrića prilika je da javno postavimo dva iznimno važna pitanja:

Prvo, da li su naši policajci bili žrtve mnogo širih terorističkih aktivnosti Islamske države/DAEŠ planiranih i sinhrono realizovanih u Makedoniji i Bosni i Hercegovini?

Drugo, snosi li MUP RS direktnu odgovornost za stradanje zvorničkih policajaca i tada teško narušenu opštu sigurnost?


Piše: Borislav Radovanović

Već sam pisao kako na bazi objavljenih presuda i danas dostupnih podataka ponovo analiziram teroristički napad u Zvorniku. Da moje analize nisu nimalo naivne dokazuje činjenica da sam preko četiri godine prije napada MUP-u dostavio sveobuhvatnu i vrlo utemeljenu analizu, sa procjenom kako su policijski objekti u Prijedoru, Višegradu, Zvorniku i Foči posebno ugroženi od terorističkog napada. I bi tako!

Potom sam prvi objelodanio podatak o „tergetiranju“ policajaca Dragana Đurića i Željka Gajića od strane radikalno-islamističkih portala koji promovišu Islamsku državu, a kao navodih „zločinaca srebreničkog genocida“.

Odmah po napadu javno sam zauzeo stav kako MUP RS snosi direktnu odgovornost za stradanje nevinih policajaca i teško narušavanje opšte bezbjednosti produkovano ovim terorističkim činom.

Isto tako poznato je da sam unaprijed predvidio i terorističku oružanu pobunu u Kumanovu. U stvari jedan sam od rijetkih analitičara koji se uopšte bavio povezanošću terorističkih napada u Makedoniji i Bosni i Hercegovini iz 2015. godine, te sa prethodnim povratkom boraca-terorista iz Sirije i Iraka na naše prostore, kao jedinstvenim i po balkanski region iznimno opasnim aktivnostima Islamske države. I sve to predstavio kao „odgovor“ Zapada na gostovanje makedonskih i srpskih predsjednika na vojnoj paradi u Moskvi.

Ovo ističem samo zbog činjenice da su se moje tadašnje analize, zasnovane na dotad poznatim podacima, pokazale nedvosmisleno utemeljenim. Reanalize kakve vršim ovih dana otvaraju niz bukvalno zastrašujućih sumnji o tome sa kakvom opasnošću smo potencijalno bili suočeni, ali i dodatno argumentuju prvobitne sumnje da je Bakir Izetbegović spriječio nove terorističke napade u Republici Srpskoj samo zato što to nije odgovaralo njegovoj redefinisanoj politici iz 2013. o kreiranju unutrašnjih podjela u ovom entitetu – kakvima danas svjedočimo (na šta sam ukazivao još februara 2014.).

Prosto zaprepaštava činjenica da gotovo niko nije istraživao povezanost terorističkog napada u Zvorniku (27.04.2015) sa prethodnim zauzimanjem policijske stanice u Lipkovu (21.04.) od strane OVK terorista i potonjom terorističkom oružanom pobunom u Kumanovu (09.05.), iako se sve dešava u samo 18 dana i povodom obilježavanja Pobjede na fašizmom u Moskvi. To što su u Makedoniji terorističke napade izvodili albanski pripadnici Islamske države u uniformama OVK, a u Zvorniku je napadač bio tek novovrbovani selefista Nerdin Ibrić, treba posmatrati kroz veze aktera koji stoje iza oba napada.

Zar je tako teško istražiti veze Nusreta Imamovića i Huseina Bilala Bosnića sa uticajnim albanskim džihadistim Idrizom Biljibanijem i jednim medijskim promoterom Islamske države iz Skoplja (sarajevski zet, identitet poznat)? U daljem uopšte nije problem dokazati veze Imamovića i Bosnića sa Fatihom-Avdulahom Hasanovićem i njegovim bratom Elvirom, njihovim zetom Muharemom Demirovićem, Kasimom Mehidićem i brojnim drugim pripadnicima selefijske zajednice u Dupnici kod Kalesije.

Danas je neupitno da su prednjepomenuti džihadisti iz Dupnice par mjeseci instrumentalizovali mladog Nerdina Ibrića za krvavi čin koji je počinio (u pohod je krenuo nakon trodnevnog boravka u Dupnici). Mediji su objavili mnoštvo tekstova o tome kako se Nerdin žalio da ga je „obuzeo šejtan“, kako su ga poznanici i prijatelji redom pozivali da prestane ići u Dupnicu, da se mane Fatiha Hasanovića i ino.

Imamo mnoštvo svjedoka o tome kako su obučeni i iskusni džihadisti mjesecima razarali svijest mladog Nerdina, a pitanje je: koliko njih je policija saslušala i njihove izjave dostavila Tužilaštvu BiH? Vidimo danas kako direktor policije Darko Ćulum proziva tužilaštvo (svaljuje krivicu), pa je red da i njemu postavimo nekoliko pitanja.

Prvo i osnovno: koje radnje je policija preduzela na sprečavanju ovog terorističkog napada za čije pripremanje su zvornički policajci doznali pola godine prije izvršenja? U stvari po početnoj informaciji planirana je serija terorističkih napada diljem Republike Srpske (šta nikako nije odgovaralo Bakiru Izetbegoviću koji je radio na razjedinjavanju političkih subjekata Srpske, i posljednje šta mu je odgovaralo jeste srpska homogenizacija oko očuvanja entiteta i naroda kakva bi neminovno uslijedila u slučaju novih napada).

Da pitamo Darka Ćuluma je li MUP RS od policije Srbije i BIA ikada zatražio da istraže dešavanja u Malom Zvorniku i Loznici, gdje su napadi na Srpsku planirani i pripremani? Pa da li je MUP RS u okviru akcije „Damask“ ikada Tužilaštvu BiH dostavilo dokumentaciju sačinjenu povodom saznanja o pripremanju terorističkog napada, gdje su braća Hasanović i zet im Demirović identifikovani kao potencijalni organizatori (ili u minimumu kao saučesnici)? U stvari dostavljanjem informacija MUP se mogao direktno uključiti u istragu i dobiti pristup obilju podataka ranije prikupljenih od strane SIPA, OSA, Granične policije i tužilaštva, pa kroz te podatke tražiti dokaze početnih informacija. Zašto to nije učinjeno?

U stvari nedostavljanjem podataka o pripremanju terorističkih napada Tužilaštvu BiH naša policija je onemogućila tužilaštvo da istraži i ovaj krimen, gdje teško da bi već identifikovani akteri zločina bili pušteni iz pritvora nakon samo dva mjeseca. Čime su došli u poziciju da instrumentalizuju Ibrića i organizuju zločin.

Moramo pitati i direktora policije zašto nad Fatihom Hasanovićem nije uspostavljen pojačani nadzor iako je bilo kristalno jasno da je u pitanju iznimno opasna osoba? Pored sudske mjere obaveznog javljanja zvorničkoj policiji on je potpuno neometano dva mjeseca vršio instrumentalizovanje Ibrića za čin koji je počinio, sve sa dvije puške za čije posjedovanje mu je policija dala validno odobrenje.

Valjalo bi da nam direktor Ćulum podastre dokaze o tome da je tražena saradnja i razmjena podataka, pa sve do zajedničkih aktivnosti, sa Federalnom upravom policije i SIPA. Za neupućene treba istaći kako su policijski službenici ovih agencija čak pravili lažne Fejsbuk profile da bi lakše prikupljali početne podatke o djelovanju povratnika sa sirijskog ratišta i njima bliskih džihadista. Tako i drugim aktivnostima prikupljeni podaci obezbijedili su dobijanje sudske naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji i u konačnici realizaciju akcije „Damask“. Šta su radili „antiteroristi“ MUP-a Srpske?

Elem, ukoliko dosadašnja pitanja nisu dovoljno produkovala sumnju o odgovornosti vrha policije za stradanje naših policajaca – idemo dalje? Fatih Hasanović pritvoren je zato što je tokom izvršenja terorističkog napada telefonom pozivao Ibrića tri puta. Ono šta MUP RS mora odgovoriti jeste: da li je i nakon drugog Fatihovog pritvaranja dostavio tužilaštvu podatke o tome kako se isti dovodi u vezu sa pripremanjem tog zločina? Po tome što je pušten nakom samo mjesec dana možemo sasvim utemeljeno pretpostaviti da nije, a samo kako bi se prikrio nerad naše policije tokom prethodnih pola godine. U stvari, neka nam Darko Ćulum kaže koje radnje je MUP uopšte preduzeo povodom prikupljanja dokaza o umiješanosti Fatiha Hasanovića i drugih njemu bliskih džihadista u ovaj zločin?

Po svemu sudeći direktor policije stoji na istom stanovištu kao i ministar Dragan Lukač – „da partnerske policijske agencije MUP-u nisu dostavile nikakve informacije“. Za njih je očito nepojmljivo da od drugih traže informacije i saranju, nego smatraju da je dovoljno čekati dok im informacije „padnu s neba“. U polazišnoj informaciji zvorničke policije pominje se i kako su planirani teroristički napadi finansirani iz Austrije. Da naša policija samo malo „progugla“ našla bi konkretna imena finansijera terorističke ćelije iz Dupnice, sve sa nekim konkretnim podacima, obzirom da su se mediji i tim segmentom bavili više od naše policije.

Za sami kraj moram postaviti jedno stravično pitanje: da li su poginuli i ranjeni policajci, pa i oni koji su likvidacijom počinioca spriječili mnogo teže stradanje, odlikovani za pretrpljene žrtve i ispoljenu hrabrost? Po dostupnim podacima samo se opština sjetila da im uruči nekakva priznanja, dok je zasluženo ordenje (i druge nagrade) očigledno izostalo. Zašto? Pa upravo zato što se ministar i direktor policije nikada nisu sjetili da predlože dodjeljivanje odlikovanja. Eto toliko o odnosu vrha policije spram stradanja naših policajaca, uz napomenu da ću nakon okončanja istraživanja nadležnim institucijama i formalno dostaviti predstavku zbog teških propusta u radu policije koji su rezultirali stradanjem policajaca.

Policija prijeti „PRAVDI ZA DAVIDA“???



Ovim putem već na prve naznake sumnji da pojedinci iz policije ugrožavaju ili pokušavaju uticati na članove grupe „PRAVDA ZA DAVIDA“ javno pozivamo sve svoje saborce i građane da nam se jave radi pružanja potrebne zaštite. Niko nije moćniji od „PRAVDE ZA DAVIDA“!



Piše: Borislav Radovanović

Unutar grupe „PRAVDA ZA DAVIDA“ imamo vrlo razvijenu međusobnu kominikaciju i razmjenu informacija. Na tome se zasniva naša moć, naše djelovanje. Upravo kompaktnom saradnjom, razmjenom informacija, međusobnim povjerenjem i ino uspjeli smo bukvalno razoriti sve manipulacije pojedinih moćnika oko stradanja našeg Davida.

Zato naše zajedničko djelovanje vremenom postaje ste veći problem pojedinih SAUČESNIKA U DAVIDOVOM UBISTVU iz struktura policije. Upravo zato smo spremni za bilokakve njihove pokušaje zloupotreba ovlaštenja, prijetnji ili ugrožavanja. Zato reagujemo već na prve sumnje da policija ugrožava naše članove.

Dakle, sve deklarisane članove grupe, simpatizere i građane pozivamo da nam se slobodno jave i kažu šta se događa. Nebitno je da li će se javiti Davoru Dragičeviću ili nekom od naših već poznatih aktivista grupe, šta uključuje i autora teksta, - važno je samo da dojave bilokakva ugrožavanja ili protivpravnosti.

Prvo šta naši članovi i simpatizeri moraju znati jeste da određeni pojedinci NISU MOĆNIJI od policije i za svaku zloupotrebu položaja mogu slobodno računati da će biti uhapšeni čim prijavimo nezakonito ponašanje. Drugo, „PRAVDA ZA DAVIDA“ već ima razrađene mehanizme komunikacije sa najvišim institucijama Republike Srpske i već se zna da sa te strane možemo računati na podršku. 

Eto objavljeno je da će Davor direktno obratiti se poslanicima našeg najvišeg političko-zakonodavnog tijela - Narodne skupštine RS, nakon čega slijedi parlamentarna rasprava o stradanju našeg Davida i stanju bezbjednosti uopšte.  Kakvu moćnu medijsku podršku imamo ovog trenutka iluzorno je i pominjati.

Treće, a u stvari najvažnije, već smo demonstrirali sopstvenu moć. Nije nikakav problem da za par dana organizujemo protestno okupljanje, čak i veće od onog po kom smo postali prepoznatljivi evropskoj javnosti. Normalno, i da javno zatražimo odgovornost ma kog pojedinca u policiji, tužilaštvu i drugim institucijama. Da „na licu mjesta“ provjerimo je li neko moćniji od „PRAVDE ZA DAVIDA“.

Znači, svi deklarisani članovi i simpatizeri „PRAVDE ZA DAVIDA“ trebaju znati kako bez ikakve opasnosti mogu nastaviti sa aktivnim djelovanjem na način kako su to i do sada činili. Ovde reagujemo već na prve naznake sumnje da se vrši nekakvo protivpravno ponašanje prema članovima grupe, a šta ćemo vrlo brzo konkretno istražiti i problematizovati pred institucijama. Nikom, apsolutno nikom, nećemo dozvoliti da utiče na naše djelovanje, na naše jedinstvo, na našu slobodu.


PRAVDA ZA DAVIDA – PRAVDA ZA SVE NAS!

среда, 25. април 2018.

DAVOR DRAGIČEVIĆ: Junak novog doba!


Trebalo je tri decenije i još jedno stravično ljudsko stradanje da se pojavi čovjek koji iz temelja mijenja ove naše nesrećne prostore, budi novu svijest miliona sluđenih pojedinaca i redom slama sve nakaradnosti ovog kvazidruštva. Vrijeme je da kažemo ono o čemu sedmicama ćute hiljade političara, akademika, intelektualaca... Ćute jer nisu zavrijedili da samo pomenu ime Davora Dragičevića!



Piše: Borislav Radovanović

Već sam pisao da će David Dragičević postati simbol novog doba Bosne i Hercegovine i njenog okruženja, ali i da je stvarni nosilac promjena njegov otac Davor – čovjek koji je u najtežim mogućim okolnostima smogao snage da potakne svijest nužnu za pozitivne društvene promjene. Ratni vojni invalid, koji preživljava radeći kao konobar, za mjesec postigao je više nego vaskolika „akademska zajednica“ tokom zadnjih tri decenije. E to se naziva – DRUŠTVENI FENOMEN!

Da bi shvatili veličinu Davora Dragičevića prvo valja znati da ljudi skrhani ličnim tragedijama redom ulaze u sfere iracionalnih interpretacija, zatvaraju se za druge i „opšte dobro“ je posljenje o čemu razmišljaju. Sa te strane Davor je krajnje atipična osoba. Svjedočio mi je njegov stari prijatelj kako je on u jednom trenutku počeo plakati. Davor ga je zagrlio i rekao: „Brate, poslije ćemo zajedno plakati za mojim sinom, a sad se moramo boriti.“. Ovim dolazimo u poziciju da razjasnimo esenciju borbe ovog nesvakidašnjeg čovjeka.

Od prvog dana pronalaženja tijela njegovog sina, zajedno sa majkom Suzanom, stao je na banjalučki trg i od nadležnih institucija zatražio DA RADE SVOJ POSAO: da istraže okolnosti stradanja Davida, te da porodici i javnosti SAOPŠTE ISTINU. Ne Davorovu „istinu“, nego objektivnu i na dokazima zasnovanu istinu utvrđenu od strane profesionalaca u nadležnim institucijama.

Čak i kad su bezobzirni pojedinci pokušali već svima znane manipulacije Davor je jasno razgraničio pojedince od institucija. U svakom državnom organu imenom i prezimenom prozvao je neodgovorne pojedince, ali institucije nikad nije dovodio u pitanje. I danas stoji na istoj poziciji – da nadležne institucije provedu zakonitu istragu i saopšte istinu. Za milimetar nije odstupio od polaznog zahtjeva.

Da bi shvatili veličinu ovakvog za ove prostore krajnje atipičnog ponašanja moramo ući u sferu društvenih nauka, prava, odnosa građanina i države. Bez obzira da li govorimo o SFRJ, republikama, narodima, entitetima i ino tri decenije na sceni imamo identičnu matricu političkih manipulacija upravljenih u interesu određenih oligarhija. Tako nas već decenijama zamajavaju „odbranama“ prava država, naroda, entiteta, kantona i štokakvih sličnih imaginarnih kategorija, a sve kako bi pojedine grupacije lakše ostvarivale svoje interese.

Tako nam kažu da Bosnu i Hercegovinu čine „dva entiteta i tri naroda“. Onda jedni „čuvaju“ državu od entiteta, drugi entitete od države, a svi odreda „brane“ narode. No, u pitanju je tek suptilna prevara i ništa drugo. Svuda u razvijenom svijetu vrlo precizno su definisani odnosi građanina i države, i sve to ne čini se tek tako, nego ima vrlo jasne pozicije obe strane.

Sa jedne strane građanin kroz direktne i indirektne poreze i druge dadžbine finansira rad državnih institucija. To čini sa punom sviješću kako u stvari plaća svoju sigurnost (vojska + policija), pravnu zaštitu, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i ino, a šta mu obezbjeđuju pojedinci zaposleni u institucijama (koji isto tako finansiraju državu). Znači, državu čine institucije! Sa druge strane država kroz institucije građaninu obezbjeđuje prava i zaštitu koje plaća.

Svako zaklanjanje iza države, entiteta, naroda, kantona, lokalnih zajednica i šta već čega u biti je tek puka prevara. Zar narodi plaćaju poreze i pune budžet, ili to čine država i entiteti? Vrhunac prevare je u tome da država, narodi i entiteti su zaštićeni od krivičnog gonjenja, pa je razumljivo zašto se lopovska bratija decenijama skriva iza takvih kategorija. I to je Davor Dragičević svojim istančanim intelektom odlično prepoznao, pa je njegov stav takav kakav jeste.

U svojoj esenciji stvar je vrlo prosta. Davor Dragičević je građanin čiji sin je stradao počinjenjem krivičnog djela. On od za to nadležnih institucija traži da njihovi zaposleni odrade ono za šta su plaćeni i to uz puno poštovanje zakona i profesionalnih standarda. I ništa više, ali i NIŠTA MANJE od toga! Čak i kad se obraća Miloradu Dodiku, on jasno prezentuje da traži reagovanje Predsjednika Republike Srpske kao institucije nadležne za kontrolu rada policije. Dakle, opet od nekog koga građani plaćaju da djeluje unutar institucija države Davor traži da reaguje u domenu svojih ovlaštenja.

Iako bukvalno slomljen ličnom tragedijom Davor izvanredno utvrđuje „pravila igre“ u ovom slučaju. Cijelo vrijeme nikom od mnogih još kako zainteresovanih manipulatora nije dao ni milimetar prostora za politikantstvo na kakvo su decenijama navikli. Zato u svoj ovoj priči nema ni države, ni entiteta, ni naroda... Imamo pojedinca koji od institucija traži da rade ono šta građani (počevši od njega lično) finansiraju i šta im zakoni nalažu.

To je ta svijest kakva je nužna ovom nesrećnom prostoru za proizvođenje pozitivnih društvenih promjena. Da ne bi bilo kakvih zabuna: mnogi u ovoj zemlji na različite načine pokušavaju građane ponukati na takvo samoidentifikovanje, ali naprosto način na koji to Davor čini razlikuje ga od drugih. I to ljudi širom zemlje i regiona sve više prepoznaju. Za naše prilike bukvalno je i više nego reprezentativno da se preko 10 000 građana diljem zemlje samoorganizuje i dođe u Banjaluku na onaj veličanstveni skup. Da je BiH brojčana i imovno moćna poput Sjedinjenih država okupilo bi se milion-dva ljudi (sasvim utemeljeno možemo postaviti takvu analogiju).

MURIZ I DAVOR
Ta okvirno nazvana ideja „PRAVDA ZA DAVIDA“ u fenomenološkom smislu je iznimno zanimljiva, a svakako i važna za buđenje novih i kvalitetnih samospoznaja ovdašnjih ljudi. Davoru su se od početka protesta pridružili Darko Đurović i Muriz Memić, očevi jednako tragično nastradalih Nikole i Dženana, kao i drugi srodnici žrtava neprocesuiranih zločina. I svi redom zauzimaju istu poziciju – njihovu djecu više niko ne može vratiti, ali se može i MORA zaštititi drugu djecu od nekih budućih sličnih zločina.

Iole društveno i lično osvješteni roditelji diljem zemlje i regiona odlično prepoznaju poruke Davora, Muriza, Darka i drugih, a to se najbolje vidjelo na banjalučkom velikom okupljanju. Ono šta gotovo niko u javnom diskursu nije isticao jeste činjenica da se dogodilo jedno veliko PORODIČNO OKUPLJANJE. Autor je tome svjedočio, a snimke nepobitno potvrđuju: na skupu je bilo nekoliko stotina djece mlađe od 12 godina koje su roditelji doveli na to „terorističko poprište“ – po spinovanju režimskih medija. Istovremeno, nosioci tematskih okupljanja kontinuirano su lokalni tinejdžeri i omladinci, čiji roditelji su tu da ih podrže.

Gdje je to u ovoj zemlji zabilježeno da građani Srpske srdačno i iskreno aplaudiraju građanima Federacije, koji su se samoorganizovali i zajedno sa svojom djecom odazvali tom veličanstvenom skupu? Kako to Davor konstantno ističe: ovo nije pitanje vjera, naroda, politika i ino, nego SOLIDARISANJE LJUDI u traženju pravde. To je taj novi kvalitet samospoznaje ovdašnjih ljudi, koji budi nadu u bolje sutra svih nas.

Decenijama se ovdašnji ljudi samoidentifikuju kroz manipulativno i zlonamjerno nametnute oblike kolektiviteta: država, narod, entitet i šta već. U ideji „PRAVDA ZA DAVIDA“ prvo se promoviše kako treba biti čovjek, i to živ, zdrav i siguran čovjek (prvi prirodni nagon). Potom se sugeriše koliko je važna sigurnost naše djece i porodice (drugi prirodni nagon). Dakle, ovdašnji ljudi se (napokon!) samoidentifikuju u skladu sa elementarnim prirodnim nagonima samoočuvanja i produženja vrste.

Prije tri decenije naši ljudi prihvatali su vještački i manipulativno nametnute oblike samoidentifikovanja kroz narode, vjere, države i samo zato smo imali onakav stravičan rat. Da nije narušena naša kolektivna svijest, da smo u samospoznaji zadržali bar zrno prirodnih nagona, a ko bi nas naveo da ratujemo? Rat je uvijek produkt narušene kolektivne svijesti i stanje u kom ljudi masovno zanemaruju osnovne prirodne nagone. I dok god ovde bude tako slobodno možemo govoriti o tome da rat nije okončan.

Šta po ovom pitanju kaže Davor Dragičević: „Od Republike Srpske 'dobio' sam samo kraću nogu i sedam kredita.“ (identično govore i demobilisani borci koji protestvuju u Federaciji). Potom je doživio da se institucije iste te Republike Srpske onako bezobzirno ponašaju spram stradanja njegovog djeteta. To je bila „kap koja je prelila čašu“ i Davor je zavikao: „DOSTA JE!“. To je bio taj povik kakav ovde predugo čekaju milioni građana. Zato imamo ovako masovno solidarisanje sa „PRAVDOM ZA DAVIDA“. Ljudi naprosto hoće da žive sigurno i normalno, baš kao i svuda u svijetu!

No, to je problem na kakav nisu navikle ovdašnje davno odnarođene i samobitne „elite“: političke, ekonomske, intelektualne i ine. Unutar elitističkih krugova imamo masovan „muk“ samo iz razloga što naprosto nemaju svijesti kako objasniti ovaj fenomen, a da pritom ne ugroze sopstveni hedonizam. Da, hedonizam u kakav su se poodavno uljuljkali. Koliko naših „eminentnih akademika“ je javno istupilo i kazalo da je društvo suočeno sa jednim vrlo ozbiljnim problemom?

Problem odavno postoji, samo se o njemu dosad nije govorilo ovako masovno i glasno. Decenijama ovde moćnici i njima bliske osobe provode stravičan zulum, pa sve do brutalnih ubistava nevinih građana. I kako reaguju nadležne institucije? Sve suprotno onome šta im zakoni nalažu i za šta građani plaćaju njihove zaposlene. To je problem!

Davor Dragičević je ovaj veliki društveni problem  objasnio u tri riječi: „Može im se!“. Da, to je sama esencija problema: moćnici i njihovi bližnji ovde mogu nekažnjeno ubijati djecu samo zato što su institucije države pod njihovom punom kontrolom. Šta je najgore u svemu ovdašnji građani decenijama sve to trpe bez adekvatnih reakcija. Zato je Davorovo ponašanje atipično, iako zdravorazumski duboko zasnovano. On spram stradanja svog djeteta jednostavno traži da institucije djeluju u skladu sa propisanim ovlaštenjima. Kako prednje rekoh, on ne traži ništa preko toga, ali ne pristaje ni na manje od toga. To je svijest kakva treba svima nama ukoliko želimo da živimo i približno onome kako žive ljudi u iole normalnim zemljama.

Znači, da ovo polako rezimiramo: suština ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ jeste da se građani jasno i glasno suprotstavljaju onome šta čine krajnje nakaradne novouspostavljene „društvene elite“. No, ovde građani neće da sami „provode pravdu“, nego od institucija i zaposlenih u institucijama traže da sprovode zakone! Da ama baš niko u ovoj zemlji ne može biti moćniji od zakona i institucija. Ovo je u stvari toliko jednostavan zahtjev građana da prosto boli zašto nije ovako grasno i masovno postavljen godinama ranije. Valjda je trebao da se „dogodi“ jedan Davor Dragičević, pa da svojom borbom potakne sve duge da se vrate u sferu zdravorazumskog promišljanja.

Nadam se da je iz prednjeg jasno zašto je „PRAVDA ZA DAVIDA“ ideja koja ovde može donijeti brojne pozitivne društvene promjene, da je to u stvari borba za našu budućnost!

уторак, 24. април 2018.

"PRAVDA ZA DAVIDA": Presuda Alternativnoj televiziji


Svjedočili smo kako urednica Alternativne televizije Milijana Kos histeriše pred Davorom Dragičevićem zbog stradanja svog djeteta, i to bez imalo svijesti da “PRAVDA ZA DAVIDA” brani i njeno i svako drugo dijete.


Nije problem Alternativne televizije što ih “iz groba proziva” samo nesrećni David Dragičević. Čine to Gordana Milosavljević, Doris Bajilo, Irena Predojević, starice Dušanka Stanković i Jerina Bilbija, Sead Kanurić, Predrag Vrban, Ferid Memić, Rade Radinović i brojne druge žrtve policijskih orgijanja sličnih onima u slučaju našeg Davida.


Za sve pomenute žrtve građani i javnost tražili su, baš kao i danas, istraživanje odgovornosti monstruma i psihopata u policijskim strukturama. Šta je radila Alternativna televizija?

Marta 2015. godine emitovali su kontraverzne emisije „Dosije“ u kojima su veličali „uspjehe“ policijskih zlikovaca u istragama stravičnih zločina i pored mojih višestrukih apela da je to nezakonito, nemoralno, neprofesionalno. Jasno sam im poručivao da ti pripadnici policije, što ih tako bezobzirno veličaju, treba da krivično odgovaraju za teške nezakonitosti u istragama brutalnih zločina.

No, Milijana Kos i Alternativna televizija slijedili su „zvanične verzije“ MUP RS (poput one Darka Ilića), a ignorisali inspektora koji je DOKAZAO kako Gordana Milosavljević, Doris Bajilo i Dušanka Stanković nisu bile žrtve „zadesne smrti“ ili tek nestale osobe, kako je to policija lažno prijavila tužilaštvu, nego da su u pitanju „Teška ubistva“ -višestruko povezana sa drugim monstruoznim zločinima.

Otac pokojne Irene Predojević odgledao je emisiju ATV-a o stradanju njegove kćeri i nakon par dana doživio infarkt od kog je ubrzo i umro. Možemo li i ovog mučenika dodati spisku žrtava Alternativne televizije?

Kada sam deset dana ispred CJB Prijedor štrajkovao glađu zbog kriminala u policiji činio sam to zbog svih navedenih žrtava ubistava, zbog još desetak samoubistava žrtava prijedorskih zelenaša (računajući i "uniformisane"), zbog brojnih stravičnih stradanja naših nevinih građana. Odlično su u Alternativnoj televiziji znali zbog čega štrajkuje policijski inspektor, ali to za njih nije bila "vijest" (kao i RTRS-u od kojih se ATV nikada nije razlikovala).

Kao eklatantan dokaz ovakvih optužbi ponovo postavljam „Odgovor na objavljivanje neistinite informacije“ povodom spornih emisija „Dosije“, koji Alternativna televizija suprotno zakonu nikada nije objavila.

SADRŽAJ NIKAD EMITOVANOG ODGOVORA ATV-u:



"Inspektor krim. policije CJB Prijedor
Borislav Radovanović


ALTERNATIVNA TELEVIZIJA BANjA LUKA


Na osnovu Zakona o javnom informisanju Republike Srpske upućujem

ODGOVOR NA OBJAVLjIVANjE NEISTINITE INFORMACIJE

kakvo je višestruko i po javnost obmanjujuće-štetno činjeno u Vašoj emisiji „Dosije“, emitovanoj dana 07.04.2015. godine sa početkom u 21,00 časova. Brojni navodi Vaših novinara i intervjuisanih pripadnika policije su pravno neutemeljeni, neistiniti i po javnost obmanjujući u pogledu onoga šta se stvarno dešavalo u kontekstu ubistava Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i drugih žrtava kakve se pominju u emisiji. Medijima i policiji nametnute su zakonske obaveze da javnost informišu istinito i objektivno, a to je u spornoj emisiji višestruko i grubo kršeno, zbog čega sam prinuđen na ovakvu reakciju.

Ono šta se emitovanom sadržaju može prigovoriti, već na prvom koraku, jeste pravna utemeljenost navoda da je Rade Radinović „masovni ubica“, zatim „kako je ubica mamio žrtve, ubijao i bacao tijela“, te kako se Vašom emisijom „otkriva istina o monstrumu“. U odnosu na Radinovića ne postoji pravosnažna presuda nadležnog suda kakva pravno utvrđuje navode Vaših novinara i intervjuisanih policijskih službenika, iz čega proizilazi njegovo pravo na poštivanje instituta presumpcije nevinosti u pogledu pominjanih krimena. Time što je „presudio sam sebi“ još u fazi istrage, pokojni Radinović proizveo je pravnu situaciju prema kojoj se njegova involviranost u krivična djela za koja je sumnjičen može javnosti prezentovati samo u kontekstu određenih sumnji, a nikako u vidu pravno relevantnih činjenica.

Zatim slijede višestruko ponavljani navodi kako je Radinović počinjene zločine policiji priznao „bez imalo kajanja“, „bez griže savjesti“, kako je „bez imalo griže savjesti do detalja je opisao...“ i slično. Javno pitam na čemu su zasnovane ovakve konstrukcije? Istina je takva da je Rade Radinović nakon nekoliko časova kriminalističke obrade zatražio da ostanemo sami (da ostali napuste prostoriju), zatim je zamolio da u tišini ispušimo po cigaretu, nakon čega je rekao da je ubio Doris Bajilo. Upitao sam ga da li želi pokazati mjesto na kom je to učinio i on je pristao, te odveo do njenog mrtvog tijela. Dakle, Radinović je samovoljno odlučio da nadležnim organima obezbijedi ključne dokaze o tome da je u konkretnom slučaju počinjeno teško ubistvo (do tada smo ovaj predmet mogli pravno percipirati samo kroz prijavu o nestaloj osobi).

Postupajući tužilac i kolege su na licu mjesta započele sa istražnom radnjom uviđaja, a Radinović i ja se vraćamo u službene prostorije, gdje nastavljamo razgovor. Nakon nekih sat-dva Radinović je rekao da je ubio i Gordanu Milosavljević, suprotno od navoda Vaših novinara o nekakvih „48 časova“ ili „nakon nekoliko dana policija dolazi do šokantnih saznanja - Rade Radinović je poznavao Gordanu Milosavljević“ (upoznali su se tačno 14.02.2008. godine, pa je nejasno i o kakvoj „ljubavnoj vezi“ se govori u emitovanom sadržaju).

U odnosu na njegovo psihičko stanje treba znati da je od momenta započinjanja kriminalističke obrade prezentovao simptome teškog stresa, da je bio rastrojen, konfuzan, te da je nakon izjave da je ubio i Gordanu Milosavljević manifestovao histerične reakcije – zbog kakvih sam dalji razgovor prekinuo. Tek sutradan, nakon što se psihički adaptirao, odveo nas je na Kozaru i pokazao mjesto gdje je Gordana Milosavljević ubijena. Ovdje ističem da je mjesto ubistva Gordane Milosavljević posebno interesantno zbog informacija da su pojedini članovi kriminalne grupe, kojoj je Radinović pripadao, tu praktikovali iznuđivati seksualne odnose od svojih žrtava, pod prijetnjom da će ih ostaviti same u šumi! Potom nas je odveo do više lokacija na kojima je tvrdio da je ostavio njeno tijelo nakon prevoženja sa mjesta izvršenja, gdje je odbacivao njenu garderobu i druge predmete (upravo kako je to odgovaralo prethodno i tada utvrđenim činjenicama).

Suprotno navodima Vaših novinara i sagovornika o tome da je „24 do 48 časova“ nakon ubistva mrtvo tijelo preveženo na lokalitet rijeke Sane,te da „tijelo je skoro mjesec dana bilo u vodi“, ističem kako se Radinović nije mogao izjasniti o datumu tog činjenja, ali je upućivao na nekih 10-ak dana nakon ubistva (po mojoj procjeni i duže, odnosno, mislim da je njeno tijelo na lokalitetu Rasavaca bilo tek nekoliko dana). Pri tom treba dodati i da je objasnio iz kakvih pobuda i razloga je premještao tijelo preminule. Dakle, i u odnosu na teško ubistvo na štetu Milosavljević Gordane upravo osumnjičeni je nadležnim organima obezbjedio ključne dokaze, bez kakvih bi ovakva pravna kvalifikacija bila neodrživa. Iz daljeg teksta biće nešto jasnije zbog čega su njegova priznanja bila od iznimne važnosti na predmetne, ali i na druge teške zločine.

U daljem dolazimo do neistinitih navoda kakvi su me posebno motivisali na ovakvu reakciju. Navodi tipa: „pored čvrstih dokaza da se radi o utapanju...policija ovaj slučaj nije zatvorila“ (G. Milosavljević op.a.), pa „policija je preduzela niz mjera i radnji u cilju pronalaženja Doris Bajilo“, ili „policija je odmah preduzela potrebne mjere... provjeravali su svaki detalj“ i ino, naprosto su neistiniti i obmanjujući. Stvara se percepcija javnosti o visoko ispoljenom profesionalizmu policije, dok se drugi nadležni organi niti ne pominju, ili se njihova angažovanja prezentuju neistinito.

To se posebno odnosi na navod „dr Sredić se izjasnio da je smrt nastupila utapanjem“. Istina je da se pomenuti obducent zbog stanja tijela nije mogao konkretno izjasniti o uzroku smrti Gordane Milosavljević (profesionalno česta i prihvatljiva situacija), te da je naveo više mogućih verzija stradanja. U njegovom nalazu stoji kako se utapanje ne isključuje, no, navedeno je i kako je nasilna smrt mogla biti izazvana djelovanjem ruku na disajne puteve (tačnije gušenjem i to upravo onako kako je to i Radinović prezentovao inspektorima). Dakle, nasilnu smrt ubilačke prirode obducent nije isključio, a ponajmanje je „utvrdio“ kako se u konkretnom slučaju dogodila zadesna smrt utapanjem.

Osim toga treba istaći i ponašanje postupajućeg tužioca. Iako mu je izvještajem prijavljeno da je Gordana Milosavljević nastradala zadesnom smrću utapanjem, iako su mu uskraćivane važne informacije, tužilac je (za svaku pohvalu!) profesionalno i uporno nalagao radnje razjašnjavanja ovog događaja u kontekstu mogućeg krivičnog djela ubistva.

Istina o „profesionalizmu“ policije je bitno drugačija od one prezentovane u Vašoj emisiji. Konkretno, pet dana nakon pronalaska mrtvog tijela Gordane Milosavljević ( a nikako „dva-tri mjeseca nakon... negdje u šestom mjesecu“) dvojica kolega su sačinila i pretpostavljenima dostavila informaciju prema kojoj se u ovom slučaju ne radi o utapanju, nego o ubistvu počinjenom od strane Rade Radinovića. Informacija je sadržavala i niz detalja kakvi su kasnije potvrđeni dokazima i obavještenjima. Nakon što su i mene obavijestili o svojim saznanjima, zajedno preduzimamo određene operativne provjere i pretragu terena, te o novoprikupljenim saznanjima dostavljamo još jednu informaciju. Obe informacije su završile „u ladici“ našeg neposrednog pretpostavljenog, a događaj je i dalje držan kao zadesna smrt. Ubrzo pristižu materijalni dokazi i svjedočenja kakvi dodatno potvrđuju naše sumnje o ubistvu, no, pretpostavljeni se i dalje drže svoje „verzije“. Tada dolazi do više sukoba između pretpostavljenih i mene zbog toga što sam zahtjevao da kolegama i meni omoguće angažovanje na ovom predmetu i dokazivanje profesionalne procjene o počinjenom ubistvu, a šta je redom odbijano.

Zbog takve situacije kolege i ja odlučujemo da samoinicijativno započnemo sa operativno-taktičkim radnjama prema Radinoviću. Učestalo smo ga podvrgavali informativnim razgovorima i kriminalističkim obradama, a nakon čega smo ga opservirali sa ciljem prikupljanja saznanja o drugim licima involviranim u sporne događaje. Takvim radnjama dolazimo do saznanja o vezama drugih lica iz kriminalne grupe kojoj je Radinović pripadao i koja su bila direktno involvirana u ubistva Irene Predojević, Predraga Vrbana, Seada Kanurića i Gordane Milosavljević, sa pojedinim našim pretpostavljenima.

Tada nastupa niz profesionalno krajnje neprihvatljivih događanja. Na jednoj strani od pripadnika ove kriminalne grupe trpimo kontinuirane prijetnje (posebno su bile indikativne one kad nam prijete direktorom policije i našim načelnikom) i čak konkretna ugrožavanja bezbjednosti. Na drugoj strani MUP nas izlaže nizu montiranih unutrašnih postupaka, pritiscima, manipulacijama i drugim nezakonitostima u cilju sprečavanja daljeg angažovanja na započetim službenim radnjama.

U takvim okolnostima dolazi do prijave nestanka Doris Bajilo. U Vašoj emisiji se neistinito tvrdi kako su informacije o kontaktu Doris i Rade na parking prostoru pribavljene nakon Radinovićevog priznanja i pronalaska njenog tijela. Policajci su tu informaciju sačinili i dostavili nekoliko dana ranije! Osim toga, Vaši sagovornici ne pominju da je u momentu počinjenja djela na broj 122 uslijedila anonimna prijava građana u kojoj se opisuje nekakvo verbalno-fizičko sukobljavanje, tačno ukazuje na mjesto događaja, te tvrdi kako Rade Radinović (prepoznan!) bježi preko pruge.

Policajci su vozilom obišli lice mjesta i u noćnim uslovima nisu uočili mrtvo tijelo, ali su učinjeno zadokumentovali. Četiri dana nakon toga niko nije našao za shodno da u dnevnim uslovima obiđe lice mjesta, pri čemu je tijelo pok. Doris bilo moguće uočiti čak i sa makadamskog puta. Ovo dovoljno govori o „revnosti“ policije kakvom se Vaši sagovornici hvale, a posebno indikativna je činjenica da je počiniocu ponovo ostavljen vremenski prostor u kom je mogao ukloniti dokaze počinjenja, kao i u slučaju G. Milosavljević.

Zatim usljeđuje pomenuto lociranje mob. telefona pokojne Doris (baš kao i u slučaju G. Milosavljević) i tek tada naši pretpostavljeni kolegama i meni omogućavaju uključivanje u sporne predmete (nakon više od pola godine i uz još jedno stradanje nevine žrtve). Vrlo brzo Radinovića dokazno povezujem sa telefonom nestale osobe i prilikom povratka za Prijedor nalažem njegovo lišavanje slobode. Kako je to prednje rečeno, za nekoliko sati utvrđen je „osnov sumnje“ o počinjenju dva krivična djela teškog ubistva.

Ovdje treba istaći kako je policiji dozvoljeno zadržavanje lica svega 24 časa i da je u tom periodu neophodno izvesti i zadokumentovati veliki broj službenih radnji, tako da se razjašnjavanje predmeta vrši samo do nivoa neophodnog za određivanje mjere pritvora. Razjašnjavanje motiva, okolnosti krimena, involviranosti drugih lica u krimene, te drugih obilježja krivičnog djela u ovako složenim predmetima odlaže se za kasnije kriminalističko-operativne i istražne radnje. Upravo od tih budućih radnji očekivalo se potpuno razjašnjavanje predmetnih i brojnih drugih povezanih krivičnih djela, a posebno otkrivanje saučesnika u predmetnim djelima i u djelovanju organizovane kriminalne grupe – čiji je Radinović bio član (kojom sam se godinama profesionalno bavio).

Tokom opisanih aktivnosti dolazim do frapantnog saznanja o tome kako se kod mog pretpostavljenog nalazi burma (materijalni dokaz) pok. Dušanke Stanković, te da su ubrzo poslije njene smrti (dake, još 2005. godine) postojale konkretne informacije prema kakvima je i u ovom slučaju počinjeno teško ubistvo. Uvidom u predmet uočio sam kako su tada postupajući inspektori zadokumentovali niz dokaza i obavještenja prema kakvima se slučaj mogao procesuirati kao ubistvo iz koristoljublja, umjesto zadesne smrti - kako je to službeno prijavljeno tužilaštvu.

Nakon prijetnje da ću zatražiti sudsku naredbu za pretresanje kancelarije svog neposrednog pretpostavljenog dostavljena mi je burma pokojne starice, kakvu u kriminalističkim obradama predočavam svjedocima i ubrzo utvrđujem „osnov sumnje“ da je u konkretnom slučaju Radinović počinio teško ubistvo (šta se moglo i trebalo učiniti još prije tri godine).

Zatim od postupajućeg sudije za prethodni postupak tražim njegovo dovođenje iz pritvorske jedinice KPZ Tunjice radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog, no, u prvim trenucima taj zahtjev je odbijen. Ono šta mi tada nije bilo poznato jeste da se u pritvorskoj jedinici ovog zatvora dogodilo monstruozno fizičko zlostavljanje pritvorenika Ferida Memića, kom nije ukazana adekvatna medicinska pomoć i zbog čega je podlegao. Nakon što sam sudiji objasnio razloge zbog kojih tražim Radinovićevo dovođenje, dogovoreno je njegovo dovođenje nakon vikenda. Sutradan usljeđuje njegovo samoubistvo!

Time dolazimo do Radinovićeve sklonosti da prizna sopstvene krimene i prokaže svoje saučesnike. Takva njegova sklonost bila je poznata i pripadnicima kriminalne grupe u kojoj je godinama djelovao (i kod istih proizvodila strah), ali i kolegama i meni – zbog čega smo od Radinovića mnogo očekivali u pogledu brojnih teških zločina. Ovdje ističem da je Radinović tokom prednje opisanih službenih aktivnosti dao nam više bitnih podataka o ubistvima u Koz. Dubici (kakvima se bavila prethodna emisija „Dosije“), o djelovanju kriminalne grupe kojoj je pripadao i drugim krivičnim djelima.

Sad, da li je Radinović samoubistvo počinio svojevoljno ili uz prijetnju da će mu u suprotnom biti ubijeno dijete (postoje i takve informacije) je pitanje kakvo me i danas intrigira. To posebno zbog činjenice da su mi rukovodioci MUP-a RS-e pune četiri godine odbijali dati na uvid njegovo oproštajno pismo. Uvid u pismo zatražio sam zbog proste sumnje da bi isto moglo sadržavati podatke o ubistvima kakva sam trenutno istraživao, no, suočen sam sa stavom rukovodilaca kako nisam „nadležan“ za istraživanje njegovog samoubistva, te da se službene aktivnosti u odnosu na predmetne zločine obustavljaju. Profesionalno mi je takav stav i danas neprihvatljiv i time su moje ovakve reakcije razumljive. Nakon četiri godine pročitao sam Radinovićevo oproštajno pismo i shvatio da je ponovo došlo do „curenja informacija“, nešto šta se ponavljalo tokom svih predmetnih dešavanja, odnosno da je Radinović znao podatke važne za istragu.

Nadalje, u Vašoj emisiji pominje se i Radinovićevo pritvaranje zbog sumnje na silovanje i podvođenje maloljetnih djevojčica. I taj predmet je važan za shvatanje zločina kakvima ste se bavili. U konkretnom slučaju ispoljena je Radinovićeva sklonost ka priznanjima i prokazivanju drugih saučesnika. Vaš novinar navodi da je Radinović „oslobođen zbog nedostatka dokaza“, međutim, tu je važno znati da je Radinović nakon izlaska iz pritvora u SJB Prijedor prijavio kako je od strane svojih saučesnika otet, u prtljažniku vozila odvezen na Kozaru, gdje je pretučen uz zahtjev da promijeni iskaz dat u istrazi. Treba znati i da je u vrijeme spornih dešavanja (2008.) policiji prijavljeno više slučajeva prijetnji bivšem tužiocu (iz predmeta silovanih djevojčica), žrtvama silovanja i pojedinim policijskim službenicima. To su metode kakvima se obezbjeđuje „nedostatak dokaza“! O svemu tome postoji adekvatna dokumentacija i „zanimljivo“ je da o tome Vaši sagovornici ne govore.

Potom, moram pomenuti kako je dovođenje Radinovića u vezu sa silovanjem i ubistvom starice Jerine Bilbija iz 2003. godine – notorna glupost. Na tom krivičnom predmetu sam bio angažovan i identifikovao potencijalnog osumnjičenog. Pretresom kod istog je pronađena odjeća sa tragovima krvi, kakva je po nalogu tužioca upućena u Tuzlu radi vještačenja nađenih tragova u odnosu na DNA ubijene. Koliko se sjećam, dostavljen je nalaz prema kom od 12 karakteristika DNA ubijene 7 odgovara, ali da tuzlanski institut ne raspolaže potrebnom opremom za dalje vještačenje. U tom nalazu je navedeno kako u nađenim tragovima postoji dovoljno biološkog materijala (!) za dodatna vještačenja u Zagrebu ili Beogradu.

Kada sam sa pretpostavljenima otvorio pitanje upućivanja tragova na dodatna vještačenja, rečeno mi je da je „neko iz Tuzle“ nazvao ih i obavijestio kako je dostavljen pogrešan nalaz i da će biti dostavljen novi. Pošto novi nalaz nije dostavljen, nakon izvjesnog vremena sam ponovo otvorio pitanje upućivanja tragova na vještačenje i tada mi je saopšteno da su tragovi uništeni. Ovo ističem samo kao još jedan pokazatelj toga kako se to „profesionalno“ radi u Prijedoru!

Na kraju izražavam moj profesionalni stav povodom prednje pomenutih teških zločina – MUP RS-e prema javnosti jedino može istupiti UPUĆIVANjEM IZVINjENjA PORODICAMA ŽRTAVA zbog brojnih nezakonitosti i teških nepravilnosti činjenih tokom službenog postupanja. Prezentovanje javnosti ovih događaja kroz prizmu „isticanja profesionalnih rezultata“ je krajnje neprihvatljivo i u odnosu na pojedince čak monstruozno! Dakle, od najviših rukovodioca MUP-a očekujem da narede zakonito i profesionalno istraživanje predmetnih zločina, umjesto da se „hvale“ onim zbog čega bi se trebali postiditi!

Od Vašeg medija očekujem da u zakonom propisanim okvirima objavi ovaj odgovor. Ističem kako sam autorskim tekstom odreagovao i na sadržaj Vaše prve emisije „Dosije“, emitovane dana 31.03.2015. godine, povodom ubistava počinjenih u Koz. Dubici, koji je objavljen na portalu Frontal.RS i na mom blogu (Borislav Radovanovic Blog) i gdje možete naći više detalja o spornim događajima.


U Prijedoru, dana 09.04.2015. godine.


S poštovanjem,


Borislav Radovanović s.r."