уторак, 10. новембар 2015.

MIRNA REINTEGRACIJA KOSOVA I METOHIJE


Posljednji dani obiluju događajima zbog kojih bi Srbija trebalo da ozbiljno preispita sopstvenu unutrašnju i spoljnu politiku.


Samo u prošlom vijeku srpski narod je podnio tri teška rata i stravična stradanja, a dominantno zbog toga što političke elite nisu prepoznale nastupajuće globalne promjene. Danas svjedočimo hvalisanju ministra Ivice Dačića kako je ishod glasanja članica UNESKO u stvari rezultat kvalitetne spoljne politike. Pitanje za Dačića: čime potkrepljuje tako velike riječi? Pred samo glasanje ni Rusija nije bila sigurna u ishod, tako da je zatražila odlaganje. Srećom taj prijedlog je većina odbila!

Posmatram ovih dana izjave analitičara, a posebno one koje govore o „uspjehu“ Srbije. Ne bih se načelno složio sa takvom percepcijom onoga šta se objektivno dogodilo u UNESKO. Moj stav je da se čovječanstvo polako, ali sigurno, budi iz manipulativne utopije kakva dominira posljednjih dvije i po decenije. Činjenica je nesporna da je trećina država članica UNESKO, odnosno natpolovična većina čovječanstva, glasala suprotno zahtjevu velikih sila Zapada. Polovina čovječanstva je jasno pokazala da više ne pristaje na ultimatume Sjedinjenih Država i „satelita“. Iskazano je protivljenje! Tako treba tumačiti famozno glasanje povodom prijema Kosova ukoliko želimo događaj tumačiti kroz prizmu njegovog stvarnog značaja.

Možda griješim, ali ovo je prvi veliki javni debakl spoljne politike Sjedinjenih Država i sila Zapadne civilizacije. Zbog toga se moramo potruditi da ostane upamćen i protumačen u smislu objektivnog značenja. Ovaj događaj ukazuje kako čovječanstvom više ne vlada jednoumlje, nego se sloboda mišljenja i izražavanja vraća „na velika vrata“. Osim toga, ovaj događaj ukazuje kako unipolarno čovječanstvo više ne postoji, a ponajmanje stoji percepcija kako jedna sila vlada svijetom. Polovina čovječanstva je kazala: „Njet!“. Polovina čovječanstva je podržala stav zemalja BRIKS, kao živog dokaza da je svijet postao bipolaran (u najmanju ruku).

Dakle, umjesto hvatanja jeftinih dnevnopolitičkih poena na unutrašnjem planu, vlasti Srbije bi trebalo da za trenutak zastanu i ozbiljno preispitaju svoju spoljnu politiku. Tu primarno mislim na politiku prema kojoj ulazak u Evropsku uniju nema alternativu. Glupost! Gro te „prijateljske“ EU je jasno kazalo kako prijemom Kosova u UNESKO otvara put za prijem te zločinačko-kriminalne tvorevine u Ujedinjene Nacije. Ta ista EU, kojoj tako težimo, stava je da narkodileri, trgovci ljudskim organima, teroristi i palikuće imaju pravo da stvore državu na tuđoj zemlji! No, šta očekivati od potomaka trgovaca robljem? Notorna je činjenica da današnje perjanice EU svoje bogatstvo i moć baštine od genocida, trgovine i eksploatacije roblja, nezapamćene pljačke i ino. Da li je neko čuo riječ izvinjenja za zločine sopstvenih predaka? O obeštećenju je iracionalno i govoriti. Ne treba se zavaravati – to je EU kakvoj težimo! I nama je kao „neshvatljivo“ da jedni monstrumi podržavaju druge. Neshvatljivo je jer smo postali i slijepi i gluvi!

Pitanje za Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića jeste: želimo li postati punopravna članica EU kao što je Hrvatska „jednakopravna“? Godinama bi još Hrvatska čekala u predvorju EU da nije odlučila postati puka marioneta Sjedinjenih Država i NATO. I šta se dogodilo nakon što je Hrvatska „ugurana“ u ovu evropsku alijansu? Kad su Hrvati shvatili da pristupanje EU ne znači blagostanje i rješavanje svih problema, eto svjedočimo kako su se „vratili desnici“, ustaštvu i srbomržnji, kao omiljenom „narodnom športu“. No, Vučić i Dačić bi trebalo da uobzire dvije važne činjenice. Prvo, u hrvatskom ustavu nije stajalo da je to vojno neutralna država (kao u slučaju Srbije). Dakle, ukoliko Srbiju žele uvesti u NATO, kao pretpostavku hrvatskog modela ulaska u EU, onda treba da mijenjaju ustav.

Elem, druga činjenica je mnogo važnija i složenija. Hrvati su ušli u NATO i EU, ali to niti za promil nije ublažilo njihovu nespornu krizu identiteta. Ne može se kolektivni identitet graditi na negaciji veza sa srpstvom! Pisao sam o tome kako su Hrvati izgradili identitet na fenomenu „narcizma malih razlika“ (u odnosu na Srbe). Ovaj fenomen vodi nas neminovno ka sljedećem i povezanom fenomenu „animoziteta malih razlika“, kakav objektivno tumači silne zločine kakve su Hrvati u prošlosti načinili nad našim precima. Osim toga, kriza identiteta današnjih Hrvata možemo posmatrati i kroz prizmu etniciteta. Problematičan je identitet koji mora da izmišlja srednjovjekovne kraljeve (kad nemaju stvarnih). Zato Hrvati probjegavaju konceptu nacija, no, i nacije su se pokazale kao prevaziđen oblik samospoznaje. Time će kriza identiteta kod naših komšija potrajati još decenijama i to neće promijeniti pristupanje kojekakvim alijansama. Još dugo, dugo će u Hrvatskoj dominirati matrica „HDZ – zna se“!

Sa druge strane Srbi su stari narod sa jasnim identitetom, kakav samo treba njegovati i dalje razvijati u okvirima novonastalih okolnosti. No, pri tom ne mislim samo na EU i slične ćerestije, jer tada govorimo tek o 15-ak procenata čovječanstva. Mislim na promjene kakve se događaju na globalnom nivou. Jedan od jasnih pokazatelja globalnih promjena jeste pomenuto glasanje u UNESKO. Srbija se predstavlja kao pravna nasljednica SFRJ. Odlično! Sjetimo se samo uloge SFRJ na polju ukidanja kolonijalizma i neokolonijalizma. Mnogi se čude zbog čega su mnoge muslimanske države glasala protiv prijema Kosova, a zar je teško pomisliti kako je u pitanju gest zahvalnosti zbog svojevremene pomoći Jugoslavije po pitanju oslobađanja od kolonijalizma? Ili, još pragmatičnije, da je u pitanju izraz protivljenja novom kolonijalnom porobljavanju!

U tom kontekstu Srbija treba jasno i glasno da se predstavlja kao začetnik borbe protiv novog globalnog porobljavanja. Da ponosno kaže kako je vodila devetogodišnji rat protiv najvećih sila svijeta i ostala neporažena (nikada nismo potpisali kapitulaciju, nego mirovne sporazume kako to čine neporaženi akteri rata). Ma kakve manipulacije sviješću činio Zapad jedno ostaje nesporno: ljudi poštuju hrabrost! Time smatram da na spoljnopolitičkom planu mnogo više možemo ostvariti širenjem istine o našoj slobodarskoj borbi, nego što to činimo predstavljanjem sebe kao „mlakonja“ kakve može gaziti i pljuvati kako ko hoće. Možda Vučića i Dačića neko može pljuvati, ali Srbi kao narod još uvijek ne pristaju na takva poniženja.

Na čemu pokušavam poentirati? Konkretno, mislim da je pravo vrijeme da u odnosu na kosovsku politiku prekinemo sa matricom Borisa Tadića o tome kako Srbi neće ratovati ni po koju cijenu. Vrijeme je, a i okolnosti to omogućavaju, da kažemo – i ratovaćemo ako treba! Ne možemo tvrditi da smo suvrena država, a da pri tom ne kažemo kako smo sopstveni suverenitet spremni braniti i oružano. I to na kompletnoj teritoriji države. Pitam: koliko Vučić i Dačić javno prezentuju da je Kosovo teritorij suverene države Srbije? Po meni bi bilo logično da gospođi Mogerini kažu: „Hašim Tači je za nas terorista i sa takvima ne pregovaramo!“. I to treba učiniti po cijenu prekidanja svih daljih pregovora. Čovječanstvo bitiše na principima i to bi Vučić i Dačić trebalo da nauče.

Zatim, svakodnevno slušamo o ugroženosti naših svetinja na Kosovu i Metohiji. Istovremeno, i naši sunarodnjaci su jednako ugroženi. Kako aktuelna srpske vlasti već deceniju i po odgovaraju na ugrožavanje našeg naroda i svetinja? Moljakaju okolo ko će zaštititi to „naše“, a pri tom ni pomisliti ne smiju da je to primarni zadatak Beograda. Po meni, pravi je trenutak da „zvanični Beograd“ jasno kaže da će ugrožavanje naših sunarodnjaka i svetinja direktno otklanjati oružanom silom. Takvu poruku treba odaslati i kosovskim vlastima i vaskolikom čovječanstvu.

Sad, slijedi logično pitanje: kako će pojedini svjetski centri moći odreagovati na takav politički stav? Za Zapad se već zna – odreagovaće prijetnjama i obustavljanjem predpristupnih pregovora za prijem u EU. Odlično! No, nemojmo se zavaravati – znamo i kako će odreagovati dvije velike sile, Rusija i Kina. Njihov stav biće da Srbija, kao suverena država, ima pravo na takav stav. Time je bilokakva odluka na našu štetu na nivou Savjeta bezbjednosti UN dugoročno blokirana. Pitanje je ko će nas danas bombardovati ukoliko preduzmemo nekakvu oružanu akciju protiv terorista kakvi ugrožavaju našu braću i kulturnu zaostavštinu. Moja ocjena je da se to više nikada neće dogoditi. Ovde slijedi logično pitanje: hoće li Srbija izazvati još jedan svjetski rat? Neće! I to iz prostog razloga što nas nema ko napasti!


Znači, da rezimiram: ponekad treba koristiti i iskustva naših neprijatelja, Hrvata. Srbija treba da sačini i čovječanstvu objelodani plan „mirne reintegracije“ Kosova u sastavu države Srbije.  Poenta plana treba biti na „mirnoj reintegraciji“, odnosno nuđenju mogućnosti Kosovarima da ovaj plan prihvate i provedu. Istovremeno, treba istaći kako je Srbija, pozivajući se na Rezoluciju 1244, spremna i vojno-policijski reagovati. Svako ko misli da bi ovakav plan/projekat doživio fijasko na međunarodnom planu, upozoriću ga da će najmanje dvije velike sile (Rusija i Kina), te desetine različitih država podržati ovakav stav. Neki će to učiniti zbog pijeteta prema Srbiji, neki zbog vlastitih problema (separatističkih), a naki radi prostog iritiranja Zapada. No, kako god – siguran sam da jedan takav plan neće biti odbačen tek tako (zavisi i od kvaliteta plana). Ne smijemo zaboraviti da nacionalno zakonodavstvo i međunarodno pravo dozvoljavaju jednu ovakvu akciju, a pitanje je samo zbog čega izbjegavamo primijeniti pravo? Kao izbjeglica iz Hrvatske smatram da su nam komšije Hrvati svojevremeno dali odličnu poduku o tome kako dugoročno riješiti problem Kosova! 

понедељак, 2. новембар 2015.

REPUBLIKA SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA



Nekoliko godina razmišljam o konceptu vraćanja oduzetih nadležnosti od Republike Srpske, a posebno u kontekstu političkih animoziteta kakvi mjesecima polarizuju i entitet i populaciju. Ovim tekstom želim doprinijeti opštem boljitku u vidu predlaganja jednog sasvim novog koncepta uređenja Bosne i Hercegovine.



Posljednjih dana svjedočimo polarizaciji srpske političke „elite“, podjelama na patriote i izdajnike, na partizane i četnike, na hajduke i poturice, pa sve do cvrčaka i skakavaca. Koncept reorganizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine kakav ovim tekstom namjeravam predstaviti javnosti više nikada neće Srpsku i srpski narod dovesti u situaciju da na državnom i etničkom nivou vladaju različiti i međusobno sukobljeni politički blokovi.

Drugi benefit kakav proizilazi iz mog prijedloga ogleda se u vidu vraćanja Republici Srpskoj svih izgubljenih (ponajčešće otetih) nadležnosti, uz čak sticanje novih nadležnosti. Konkretno, govorim o poistovjećivanju Republike Srpske sa državom! Bojim se da će ovde mnogi prekinuti sa čitanjem teksta uz pomisao da govorim o nemogućim maštarijama. No, sve je moguće, a koncept kakav želim predstaviti je toliko jednostavan i provodiv da me prosto čudi kako se drugi nisu dosjetili ničeg sličnog.

Prije nego pređem na detalje reorganizacije države moram dati nekoliko naputnica strategijskog i konceptualnog karaktera. U tom smislu vraćam se na Dejtonski mirovni sporazum kao najviši ustavno-politički dokument ove zemlje. Mnogo toga se od Dejtona do danas promijenilo, ali je krucijalni postulat ostao sačuvan: BiH čine tri naroda i dva entiteta! Moja ideja reorganizacije zasniva se na bukvalnoj primjeni ovog postulata u vidu svojevrsne sinergije entitetskih i državnih vlasti, uz jasan etnički paritet unutar institucija države i entiteta.

Sa stručnog stanovišta spreman sam prilično argumentovano braniti stav da je uređenje države kakvo predlažem mnogo bliže esenciji dogovorenog u Dejtonu u odnosu na „državnu skalameriju“ kakva je u međuvremenu stvorena. Današnju BiH mnogi doživljavaju kao nefunkcionalnu i drugoročno neodrživu državu (slažem se!), a da je na početku bila uspostavljena na način kakav predlažem siguran sam da bi u ovom trenutku stanje bilo bitno i kvalitativno drugačije.

Nadalje, konceptualno posmatrano oblik uređenja kakav predlažem mnogo je jednostavniji, učinkovitiji, sadržajniji, stabilniji i bliži ustavno-političkom uređenju zemlje. Pri tom prevenira gotovo iracionalne podjele i animozitete (ili saveze) kakvima svjedočimo, politikantsko „prebacivanje odgovornosti“ unutar različitih nivoa vlasti, pa sve do korupcije kao rak-rane ovog društva. Konkretno govorim o mnogo kvalitetnijem uređenju društva! No, krenimo redom.

ZAKONODAVNA VLAST

U organizaciji modernih država primarni/najviši oblik vlasti čini zakonodavna vlast. Koncept kakav predlažem bazira se na sinergiji ili JEDINSTVU entitetske i državne vlasti. Tu na prvom koraku predlažem ukidanje neposrednog izbora za parlament države i prelazak na delegirani sistem. Konkretno, na bazi jasno uspostavljenih kvota entitetskih i etničkih poslanika, iz parlamenata entiteta određeni broj poslanika delegiramo u državni parlament. U gornji dom delegiramo predstavnike političkih stranaka, dok u donji dom delegiramo predstavnike naroda. Znači bez suštinske promjene dvodomnog predstavljanja i uz promjenu načina izbora poslanika.


Na ovaj način određeni broj poslanika istovremeno su i entitetski i državni poslanici, a izborni legitimitet crpe iz činjenice da su takvu poziciju obezbjedili neposrednim izborom na entitetskom nivou. Istovremeno, obzirom da su u pitanju delegirani poslanici njihovo političko djelovanje direktno ovisi o stanju političkih odnosa u entitetskom parlamentu. Hoću da kažem kako su krize slične ovoj današnjoj u vidu različitih političkih blokova na državnom i entitetskom nivou vlasti moguće samo u nekakvom kratkoročnom i ograničenom obličju. Skupštinska većina parlamenta Srpske jednostavno promijeni delegate koji „talasaju“ na državnom nivou i nema tu prostora za višegodišnje krize poput aktuelne.

No, podjele i sukobe nikada ne treba postavljati kao primarni oblik percipiranja rada državnih tijela. Tako i ovde možemo govoriti kako jedinstvo entitetske i državne zakonodanve vlasti donosi odličnu poziciju za brže i kvalitetnije usvajanje zakona, za usklađivanje zakona na državnom i entitetskom nivou i ino. Uz to moramo znati da su parlamenti najviša tijela kontrole rada drugih/nižih institucija. Danas imamo poziciju da parlamentarna kontrola gotovo ne postoji, odnosno da su parlamenti postali tek „produžene ruke“ izvršne vlasti, a društvo se ne gradi tako i to je naprosto činjenica.  Ako ništa drugo, više nikada nećemo biti u poziciji da entitetske vlasti prebacuju odgovornost na državne i obratno. Kada državne i entitetske vlasti čine jedinstvo, onda je i odgovornost na jednoj i nedvosmislenoj adresi.

Dalje, najveći strah u BiH (osnovano ili ne) zasniva se na majorizaciji. Zato je važno zadržati dvodomni parlament i Dom naroda. Ukoliko bi zbog kratkoročnih ili politikantskih ponašanja pojedinaca došlo do određenog narušavanja prava konstitutivnih naroda, Donji dom je taj korektor kakav sprečava bilokakve oblike diskriminacije. Uz to podsjećam kako su državni poslanici samo delegati entitetskih parlamenata, tako se svako sporno pitanje preispituje na tom nivou zakonodavne vlasti.

U ovoj iracionalnoj državi sve je moguće, pa i problemi unutar ovako konstituisane zakonodavne vlasti, no, nepobitno je da ovakva organizacija predstavlja mnogo bolji oblik zaštite osnovnih konstituensa države (entiteta i naroda) od ovog postojećeg.

IZVRŠNA VLAST

U odnosu na izvršnu vlast predlažem još jednostavniji i učinkovitiji model u odnosu na zakonodavnu vlast. Na prvom koraku potrebno je odlučiti o sastavu Savjeta ministara u smislu koliko ministarstava je ovoj državi nužno potrebno. Uspostavljanje zakonodavne vlasti na prednje predstavljenom modelu smatram da bitno pojednostavljuje taj dogovor obzirom da štiti interese entiteta, ali i one interese entiteta kakve je moguće obezbjediti samo preko državnih institucija.

Nakon toga pristupa se formiranju Savjeta ministara na način da za svako ministarsko mjesto planiramo i zamjeničko mjesto (zamjenika ministra sa jednakim pravima). Možemo to nazvati i suministrovanjem ili kako god, ali poenta je da za svako ministarsko mjesto planiramo dva člana vlade. Ključno je da ministarstva državnog nivoa vode resorni ministri entitetskih vlada. Dakle, kao i u slučaju parlamentaraca, ministri državnog nivoa su istovremeno i ministri entitetskih vlada. Primjera radi, ministar pravde Federacije je istovremeno i resorni ministar Savjeta ministara, dok je njegov kolega iz Srpske na poziciji njegovog zamjenika i sa istim ingerencijama.

Po pitanju predsjednika Savjeta ministara možemo govoriti o istom principu predsjedavajućeg i zamjenika ili o rotaciji, ili kako god, ali je suština da su premijeri entitetskih vlada nosioci ingerencija. Pri tom, potrebno je osmisliti i izbalansirati etničku ravnopravnost unutar državne vlade i mislim da to ne bi trebao biti problem (nešto slično već imamo).

U daljem, postavlja se logično pitanje: šta nam ukupno donosi ovakav oblik JEDINSTVA IZVRŠNE VLASTI? Na prvom mjestu možemo govoriti o izbalansiranosti vlasti u odnosu na štićenje interesa entiteta (kao konstituensa države) i same države. Posao vlada je sačinjavanje zakonskih prijedloga, gdje u samom startu entitetske i državne vlasti više nikada neće biti u poziciji „izgovora“ o nemogućnosti funkcionisanja zbog drugih nivoa vlasti. Potom, čest problem je odnos državnog i entitetskih budžeta. U ovakvoj konstalaciji odnosa prosto je nemoguće „sukobljavanje“ oko budžetskih pitanja. Kada isti tim odlučuje u kreiranju entitetskih i državnog budžeta onda samo njihova nesposobnost može biti izgovor za neuspjehe.

Zatim, jedan od najvećih problema ove države leži u paralelizmu institucija. Država i entiteti prosto se takmiče ko će oformiti više nepotrebnih i nefunkcionalnih instituta, komisija, odbora i sličnih „lezilebovićkih organa“. To se naprosto mora prekinuti i urediti. Zar nije logično da jedinstvo entitetske i državne vlasti predstavlja najbolji osnov za rješavanje ovih problema? Prednje predstavljeno jedinstvo parlamentarne vlasti prosto dodijeli zadatak jedinstvenoj izvršnoj vlasti da to područje uredi u interesu i države i entiteta, a na ministrima je da malčice „uključe mozgove“ (ukoliko nisu sposobni za tako nešto – nudim im besplatnu pomoć).

Dakle, sinergija između državnih i entitetskih izvršnih vlasti donosi nam mnogo funkcionalniju, organizovaniju i učinkovitiju vlast kakva se može posvetiti problemima građana (umjesto sebi samima kako su do sada činile).

SUDSKA VLAST


Na prvi pogled ovde je očekivati pomisao: naše pravosuđe ni sam Bog ne može urediti! Ne bih se složio! Ukoliko uspostavimo jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti kakvo sam prednje predstavio, a sa jasnim ciljem i zadatkom da urede naše zakonodavstvo, onda smo načinili najvažniju pretpostavku razvoja pravosuđa. Kada naše zakonodavne i izvršne vlasti pokažu da su dosegle potreban nivo funkcionalne sposobnosti, a zbog čega im ne bi omogućili onaj civilizacijski prihvatljiv uticaj na pravosudne organe. Ovde posebno mislim na elemente izbora i kontrole rada. Pogrešna je premisa kako sudska vlast treba i može da kontroliše izvršnu, a da to treba sprečavati u suprotnom smislu. Ne, najbolja je uzajamna kontrola i zbog toga je prije par hiljada godina osmišljen instrument žalbe. Pri tom ne treba zanemariti kako je zakonodavna vlast najviše kontrolno tijelo u modernim društvima.

Kod nas je problem što Visoki sudski i tužilački savjet se pojavljuje kao najviše tijelo kontrole rada pravosuđa, a najviši oblik kršenja procedura kakvim se bavi jeste pitanje da li je neki sudija došao pijan na ročište (disciplinskim prestupima). To je pogrešan model! Svojevremeno smo se zavaravali tako što smo izbili bilokakav uticaj izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku, ali se to pokazalo kao pogrešno. Nakon preko decenije zavaravanja krajnje je vrijeme da tu oblast vratimo u normalne tokove. Prednje opisano jedinstvo izvršne i zakonodavne vlasti odlično je polazište da se pravosuđe „dovede u red“ i na državnom i na nižim nivoima.

REZIME

Posljednje dvije decenije nepobitno su pokazale da je ovakvo bosansko-hercegovačko društvo neodrživo. Ni mnogo bogatije zemlje od naše ne bi opstale sa ovako skupim i komplikovanim (i nefunkcionalnim) sistemom javne uprave. Nekakve promjene je nužno činiti, a ovim tekstom, ako ništa drugo, nastojim čitaoce bar navesti na razmišljanje.

Ma kako to analizirali jedno je nepobitno – dobijamo mnogo jednostavniji model uprave, a u jednostavnosti upravo leži osnovno polazište efikasnosti, funkcionalnosti i ino. Zatim, govorim o mnogo jeftinijem modelu uprave. Nije to samo pitanje koliko poslaničkih ili ministarskih funkcija umanjujemo, nego i koliko sekretara i sekretarica, koliko savjetnika i vozača, koliko kojekakvih partijskih uhljebljivača. Govorimo o desetinama (možda i stotinama) miliona maraka na godišnjem nivou. To konkretno znači da bi se u budućnosti morali mnogo manje zaduživati.

Dalje, što manje „funkcionera“ to znači i manje korupcije (i kriminala). Kako moj prijatelj i sveštenik Slaviša nedavno reče – kada bi u ovoj državi uspjeli samo jedan dan spriječiti korupciju uštedjeli bismo ogroman novac. Jedinstvo vlasti kakvo sam prednje predstavio dobra je pretpostavka smanjenja korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala. Prosto, ukoliko vlasti kako sam ih zamislio ostvare svoju najvažniju funkciju u vidu normativnog i izvršnog funkcionisanja institucija već smo stvorili dobre osnove za suzbijanje korupcije. I sprečavanje materijalne štete kakvu trpimo zbog korupcije.


No, nije sve u parama (ima nešto i u evrima!). Ovde govorim o tome da Republika Srpska vraća sve ingerencije države, a niti jednu nadležnost ne prenosi na državni nivo ukoliko to nije u interesu entiteta i naroda. Zatim, više nikada ne bismo došli u poziciju da strahujemo za budućnost društva zbog politikantskih interesa zavađenih političkih blokova. Ili da svoje ministre optužujemo za izdaju!? Moj sud jeste da je predstavljeni model preuređenje BiH dobar po Republiku Srpsku, te da u tom pravcu trebamo težiti.