уторак, 30. јун 2015.

APEL KOLEGAMA POLICAJCIMA



Poštovane kolege policajci i drugi zaposleni u MUP-u RS-e,

obraćam Vam se ovim JAVNIM APELOM u kom Vas molim da se zakonito i u skladu sa profesionalnim standardima odnosite prema mom ŠTRAJKU GLAĐU, koji započinjem sutra (01.07.) u 09,00 časova u službenim prostorijama CJB Prijedor.

Od kolega ne tražim nikakvu pomoć, podršku ili šta već. Svako treba da se opredjeljuje u skladu sa sopstvenom savješću. Međutim, postoje ozbiljne najave da će moj štrajk biti nezakonito sprečavan.

Kako doznajem naši pretpostavljeni će pokušati da me silom udalje iz službenih prostorija. I Vi i ja znamo da oni to nikada neće činiti lično, nego da će nekom od kolega narediti takav "zadatak". Podsjetiću Vas da smo zajedno ratovali, zajedno branili Republiku Srpsku, zajedno 20 godina radili ovaj naš "krvavi posao". Ne bi trebalo da zaboravite na naših zajedničkih 20 godina!

Ja nemam namjeru pružati bilokakav otpor ili biti nasilan, tako da svako ko se odluči na nasilje prema meni neka pomisli da li je to zakonito, pravilno i profesionalno prihvatljivo. Ono šta ću uraditi nakon bilokakvog (čak i verbalnog) nasilja prema meni jeste da ću prijaviti to šta je činjeno, tako da bi svako trebao porazmisliti o krivičnoj odgovornosti prije nego na mene podigne ruku ili palicu. 

Lično mislim da PRAVI POLICAJAC i KOLEGA nikada ne bi posegao za nasiljem prema meni, no, postoje i poltroni kakvima je NAREĐENJE PRETPOSTAVLJENOG jedina životna vodilja. Da li će takve pretpostavljeni kasnije zaštititi od krivičnog progona, od osude javnosti i policijske zajednice, e to ostaje da se vidi. 

Nadalje, doznajem kako "stručnjaci" traže načina da me prinudno i PROTIVPRAVNO sprovedu na odjeljenje prijedorske psihijatrije. Svaki kolega koji dobije naređenje da me SILOM sprovodi na psihijatriju treba da zna da sam od nadležne komisije ocijenjen zdravim i sposobnim za rad. Znači pravno sposobnim da odlučujem o tome kada mi je potrebna medicinska pomoć. Kada mi to zatreba -  sam ću se obratiti ljekarima. Uglavnom, svako ko pokuša da me sprovodi u medicinsku ili kakvu drugu ustanovu treba da zna kako ČINI KRIVIČNO DJELO. To što prema meni koristi nasilje po naređenju pretpostavljenog - NIKOG NE OSLOBAĐA KRIVIČNE ODGOVORNOSTI!

Zatim, postoje informacije o tome kako ću biti suspendovan. To bi za pojedince ponovo bio "pravni osnov" da me udalje iz službenih prostorija Centra. I u tom slučaju svako nasilje prema meni tretiraću kao krivično djelo i kao takvo prijaviti nadležnom tužilaštvu. Čak i suspendovan IMAM PRAVO na izražavanje protesta, odnosno na ŠTRAJK GLAĐU! 

Drage moje kolege, ja sam odlično svjestan da našim pretpostavljenima nikako ne odgovara ovo šta sam naumio učiniti, no, to je njihov problem o kom su trebali davno razmišljati. Moj proterst niti jednim atomom nije usmjeren prema Vama, tako da ne vidim razloga za kakvu akciju prema meni. Ukoliko Vam neko i izda naređenje da prema meni nešto preduzmete - jednostavno odgovorite da je u pitanju složena pravna situacija u kakvoj strahujete da ćete izvršenjem naređenja počiniti krivično djelo. Možete zatražiti ponovljeno, a potom i pismeno naređenje. Vidjećete da naši "vrli" pretpostavljeni i nisu spremi napisati i potpisati ono šta usmeno naređuju. To Vam unaprijed garantujem! Znači, jednostavno nemoje dozvoliti da budete izmanipulisani, nego se naprosto držite zakona i onoga šta Vam moral nalaže!

Na kraju, pozdrav i poštovanje svim časnim policajcima Republike Srpske!

                                                                                            Vaš kolega 
                                                                                        Borislav Radovanović

недеља, 28. јун 2015.

NA MOJ ŠTRAJK GLAĐU MILORAD DODIK JOŠ UVIJEK ĆUTI!



Poštovani čitaoci,

u daljem tekstu objavljujem sadržaj akta koji dostavljam Predsjedniku Republike Miloradu Dodiku, Odboru za bezbjednost Narodne skupštine i Ministru unutrašnjih poslova Draganu Lukaču:



Inspektor kriminalističke policije
Borislav Radovanović
CJB Prijedor
PS Prijedor 1


PREDSJEDNIK REPUBLIKE SRPSKE
- Kabinet predsjednika
ODBOR ZA BEZBJEDNOST NS RS
- Predsjednik Odbora
MUP RS BANJA LUKA
- Ministar – putem CJB Prijedor




PREDMET: Obavještenje o započinjanju štrajka glađu, dopuna, dostavlja se.-

VEZA: Obavještenje o započinjanju štrajka glađu od 11.06.2015. godine



Obraćam se Naslovima sa obavještenjem kako dana 01.07.2015. godine od 09,00 časova, sa prvim radnim danom nakon okončanog bolovanja, u službenim prostorijama CJB Prijedor započinjem sa štrajkom glađu koji će trajati neprekidno dok mi to omogućava zdravstveno stanje.

U obrazloženju navodim kako sam i Naslove i javnost već obavijestio o realizaciji ovakve moje odluke i sredstva suprostavljanja krajnje nečovječnim profesionalnim i životnim uslovima kakvima sam izložen duže od sedam i po godina.

Posljednjih mjeseci javnost sam obavijestio o brojnim događajima i aspektima kriminalizacije u vrhu policije Republike Srpske. Objelodanio sam dokaze da sam godinama unutar policijskih i pravosudnih organa pokušavao izdejstvovati zakonito i profesionalno procesuiranje brojnih krivičnih predmeta u domenu organizovanog kriminaliteta. I to upravo krivičnih predmeta kakvi jasno ukazuju na spregu pojedinih visokopozicioniranih pojedinaca iz struktura policije i organizovanog kriminala, međutim u tome nisam uspjevao iz prostog razloga što su korumpirani i kriminalizovani pripadnici policije to nezakonito sprečavali. Zatim sam objelodanio dokaze da sam zatražio kontrolu od strane političkih tijela nadležnih za nadzor nad radom policije (Predsjednik Republike, Odbor za bezbjednost NS RS i Vlada), te da su i ta tijela zakazala.


Ipak, najgore je što moju gotovo osmogodišnju borbu prate nevine žrtve i teška stradanja građana Srpske. Krivični predmeti na kakve sam ukazao i za kakve sam tražio kontrolu rada sublimiraju dvadesetak smrtnih stradanja, držanje stotina porodica u bukvalno ropskom odnosu, desetine miliona maraka štete kakva je nanesena pojedincima i društvu, te protivpravno stečenih koristi u milionskim iznosima. Da bi se spriječilo zakonito razjašnjavanje i procesuiranje u tim predmetima unutar mog Poslodavca (MUP RS) činjene su i aktivnosti na mojoj likvidaciji i teškom ugrožavanju sigurnosti porodice. Kad sve to uobzirimo valjda je jasno zbog čega nisam spreman na ono šta mi je Poslodavac namijenio u budućnosti.

Konkretno, po povratku sa bolovanja očekuje me nekih desetak disciplinskih postupaka zbog toga što sam javnost obavijestio o teškim oblicima nezakonitosti unutar struktura policije i o sprezi pojedinaca sa organizovanim kriminalom. Umjesto da moj Poslodavac istraži moje navode (kako to zakoni nalažu), odlučeno je da me i dalje neustavno i nezakonito progone. Iskreno više nisam u stanju sumirati koliko raznih nezakonitih i montiranih postupaka je MUP RS-e vodio protiv mene, ali jedno je nepobitno – u svim postupcima sam dokazao neosnovanost, nezakonitosti i vezu postupaka sa organizovanim kriminalom. I sad to treba da ponavljam u desetak novih slučajeva!? Za tako nešto više nemam ni snage ni volje!

Zatim, moj Poslodavac me ponovo upućuje na postupak vanrednog ispitivanja radne sposobnosti. Već sam o tome pisao u svojim tekstovima, ali nije na odmet da ponovim. Krajem 2013. godine radio sam na predmetu organizovanog kriminala na štetu Fonda zdravstvenog osiguranja, kada su me tadašnji načelnik prijedorskog centra Vojislav Pelkić i direktor policije Gojko Vasić NEZAKONITO udaljili i sa radnog mjesta i od tog krivičnog predmeta. Kada sam bivšeg ministra Radislava Jovičića pismeno upitao šta je sa krivičnim predmetom zbog kog sam udaljen sa radnog mjesta – upućen sam na vanredni ljekarski pregled sa pitanjem – DA LI SAM NORMALAN!? Gotovo pet mjeseci su me nezakonito i nepravilno držali nesposobnim za rad, a vrhunac bezobzirnosti ogledao se u zahtjevu za kliničkim psihijatrijskim posmatranjem. Prinuđen sam da 16 dana provedem na odjelu psihijatrije u Prijedoru, pri čemu mi je onemogućeno da se straram o svojih troje djece, supruzi i majci oboljeloj o karcinoma. Posjedujem pismeni dokument u kom sam ministra Jovičića MOLIO da moju porodicu poštedi takvih okolnosti, a posebno da ih poštedi GLADOVANJA, pošto sam hranilac šestočlane porodice koju je moj Poslodavac ostavio bez ikakvih prihoda. Sve opisano činjeno je samo kao oblik pritiska da odustanem od ukazivanja na spregu organizovanog kriminala i policije.

Unutar mog Poslodavca, a posebno ministar Jovičić, direktor Vasić i načelnik Peklić, bili su vrlo „revnosni“ u mom progonu. Istovremeno po pitanju organizovanog kriminala kom sam se suprostavio i u kom je Fond zdravstva oštećen za milionski iznos jednostavno NIŠTA NIJE ČINJENO. Predmet je mjesecima držan u ladicama. Međutim, u međuvremenu dolazi do smjene ministra Jovičića i načelnika Pelkića, tako da se novom ministru Draganu Lukaču obraćam sa sličnim zahtjevom i ponovo ukazujem na isti predmet. I šta se događa?

Novi ministar Lukač, na moje veliko razočaranje, dozvoljava NOVI PROGON na moju štetu. Ponovo me disciplinski progone, a i već mi je zakazan novi vanredni ljekarski predled za 03. jul (indikativno, nakon što sam najavio štrajk glađu). Pri tom je troma osumnjičenima podnesen izvještaj tužilaštvu zbog kriminala kom sam se suprostavio, ali samo za nekih trećinu od ukupne štete koju su nanijeli društvu i bez obilježja organizovanog kriminala. Jasno sam ministru napisao kako i dalje stojim na stanovištu da je u pitanju organizovani kriminal i da nije posao ministra da pomaže kriminalu i kriminalcima. Našem ministru je „profesionalno prihvatljivo“ da službena lica na tako velikom predmetu ništa ne čine 15 mjeseci (od mog udaljavanja od predmeta), te da onda „skalabudže“ prijavu kakvom pogoduju kriminalcima. Kažu da zbog takvih stavova ponovo moraju preispitati da li sam „normalan“. U redu, ponovo ću odležati na psihijatriji koliko to od mene zatraže, ali po izlasKu ću ponovo pojedincima jasno i glasno reći da su KRIMINALCI i da im je mjesto u KPZ Tunjice, a nikako na pozicijama u strukturama policije.

Dakle, pojedincima ću identično poručiti da su kriminalci baš kao i 2007. godine kada su me nezakonito progonili da spriječe dokazivanje invilviranosti policije u teške oblike zelenašanje i iznuda. Zatim, kako sam im to i 2008. godine rekao nakon njihovog nezakonitog sprečavanja dokazivanja više slučajeva teških ubistava. Isto ću im poručiti kao i 2009. godine kada su me nezakonito udaljili iz kriminalističke policije kako bi spriječili istragu oko najveće organizovane grupe kradljivaca i krivotvoritelja skupocjenih vozila u BiH i regionu. Mogao bih ovako u nedogled nabrajati krivične predmete u domenu organizovanog kriminala na kakvima sam svojevremeno radio, a nisu dobili adekvatan procesni epilog zbog kriminalizacije u strukturama policije, no, poenta je jasna – VRH POLICIJE JE KRIMINALIZOVAN! To je problem kom ću se uvijek suprostavljati i ne postoji progon kakvim će me pojedinci natjerati da prestanem ukazivati na isti.

Na kraju želim poručiti kriminalizovanim i korumpiranim bitangama u vrhu neše policije - možete me progoniti kako vam volja, ali zapamtite da će građani suditi i o vašim postupcima! U onome šta moja porodica i ja trpimo nemamo nikakve pomoći, a ponajmanje imamo prava, no, moje oružje ostaje ISTINA i objelodanjivanje istine građanima Republike Srpske.



U Prijedoru, dana 29.06.2015. godine.



Inspektor kriminalističke policije
Borislav Radovanović s.r.

четвртак, 25. јун 2015.

PREMIJERKU ŽELJKU CVIJANOVIĆ SNIMALA POLICIJA SRPSKE!?



Juče i danas u Narodnoj skupštini traje rasprava po pitanju ko je neovlašteno snimao razgovore premijerke Željke Cvijanović. Moja prva sumnja pada na one koji su premijerku obezbjeđivali – dakle, na samu policiju.

Piše: Borislav Radovanović



Možda sam time prekršio kakav zakon, no, priznajem da sam preslušao sporni snimak. Čisto iz profesionalne radoznalosti, kao kriminalista praktičar. No, svoje mišljenje o tom segmentu iznijeću u daljem tekstu. Prvo se moram referisati na stav specijalnog tužioca Miodraga Bajića.

Na jučerašnjem zasjedanju tužilac Bajić kaže da je snimak krivotvoren. Koliko sam razumio to bazira na tvrdnjama premijerke da nikada nije vodila sličan razgovor i upotrebila sporne termine, odnosno da se nikada nije dogodilo to što je prezentovano snimkom. Pravno se može prihvatiti takva izjava, no, postoji nešto šta se naziva kriminalistička provjera. Zar je očekivati da premijerka tek tako prizna vršenje korupcije i izloži sebe krivičnom progonu, da ugrozi svoju političku karijeru, pa čak i ionako tijesnu skupštinsku većinu? Međutim, zapitajmo se koji stručni organ je dao mišljenje po pitanju krivotvorenosti snimka? Adekvatnim vještačenjem DOSTUPNOG SNIMKA (onog objavljenog) trebalo je da se odgovarajući vještak izjasni kako je isti nepodoban za vještačenje, kako je krivotvoren i ino. To bi predstavljalo kriminalističku provjeru premijerkinih navoda.


Iz jučerašnjeg Bajićevog izlaganja nisam razumio da je Specijalno tužilaštvo PRIBAVILO MIŠLJENJE odgovarajućeg vještaka ili forenzičkog centra prema kom se isti izjašnjavaju kako je OBJAVLJENI SNIMAK nepodoban za vještečenje. To da se može vještačiti samo ORIGINALNI (ili „izvorni“) SNIMAK jeste tek njegova paušalna ocjena kakvu ne potkrepljuje niti jedno stručno tijelo. Ne možemo audio zapise upoređivati sa pismenim dokumentima, pa reći kako je nemoguće vještačiti kopije (ili „reprodukcije“). To jednostavno nisu iste stvari. No, čak i pismene kopije dokumenata dostavljaju se odgovarajućem vještaku kako bi se izjasnio da li su podesne za vještačenje ili nisu, a uvijek postoji mogućnost da vještak primjenom svojih stručnih znanja da neki koristan podatak uočen na dostavljenoj kopiji. Po pitanju audio zapisa traženje mišljenja vještaka je od iznimne važnosti!

Primjera radi treba reći kako je kod vještačenja audio materijala od iznimne važnosti ispitivanje POZADINSKIH ŠUMOVA. To je segment koji nam može odgovoriti na pitanja o lokaciji snimanja, o vremenu, o prisustvu trećih lica (kakvo se i laičkim slušanjem može primijetiti) i ino. Zatim, takvim vještačenjem se može utvrditi gdje i kad je snimljen onaj IZVORIŠNI RAZGOVOR. U principu nikada se ne uzima veći broj razgovora i montira u jedinstven, jer se takve krivotvorine lako otkrivaju. Uzima se jedan „osnovni razgovor“, a potom se krivotvori u tek nekoliko detalja kakvi mu daju željeni i sasvim drugačiji smisao od onog stvarnog. Primjera radi u ovom snimku moglo se dogoditi da je riječ „obezbjedili“ zamijenjena riječju „kupili“. Da je premijerka kazala „obezbijedili“ kompletan razgovor imao bi bitno drugačiji smisao.

Nadalje, u kontekstu spornog snimka treba postaviti jednostavno pitanje – da li je snimak nastao nadzorom telekomunikacijskih uređaja (telefona) ili upotrebom kakvih uređaja za zvučno snimanje. Obzirom da se glas premijerke čuje mnogo jasnije i razgovjetnije od glasa njene sagovornice, te po osnovu pozadinskih zvukova, mišljenja sam da u ovom slučaju nije korištena oprema za telekomunikaciono nadziranje, nego baš mikrofon ili slično sredstvo (npr. kvalitetan diktafon). To nas već navodi na pitanje ko je bio u mogućnosti da snimi jedan takav razgovor (mislim na onaj izvorni, a neću da impliciram kako nije činjeno krivotvorenje istog). Tu sumnju uvijek treba usmjeriti na obezbjeđenje!

Da li mi govorili o tome kako su pripadnici premijerkinog obezbjeđenja snimali njenu komunikaciju, ili da su načinili propuste u radu, pa trećim licima omogućili snimanje, u svakom slučaju istraživanje treba započeti od te kategorije. Sad, postavlja se jednostavno pitanje – KO JE MOGAO IZDATI TAKVO NAREĐENJE? Jedno je nesporno, ministar Radislav Jovičić u trenutku snimanja i objelodanjivanja spornog snimka de facto je bio ministar policije, ali uz jasnu svijest kako njegov mandat završava. Zar se jednom dogodilo da razočarani službenik posegne za sredstvima kakvima može kompromitovati svog pretpostavljenog? Ministar Jovičić bio je u poziciji da iskoristi potrebnu opremu, ljude i ino za stvaranje jednog takvog snimka, a imao je i sasvim „pristojan“ motiv.

Doduše, iz takvih „igrica“ nikada ne treba isključiti ni aktuelnog direktora policije Gojka Vasića. Prošle godine bloger Slobodan Vasković objelodanio je transkripte SMS komunikacije glavnog tužioca Miodraga Bajića i zelenaša Branislava Smiljanića Ćele (kopije transkripata). Oni malo bolje upućeni u ovaj slučaj tvrde kako je objelodanjena kopija transkripta koja je dostavljena DIREKTORU VASIĆU.

I na nižim nivoima policije postoji „bogata praksa“ zloupotreba opreme podesne za snimanje komunikacije. Jedan od takvih slučajeva upravo je juče pomenuo specijalni tužilac Miograg Bajić. Pomenuo je slučaj eksplozije nad vozilom načelnika policije u Prijedoru, te kako sud nije prihvatio kao dokaze snimke komunikacije kakve su pribavljene. Ono što glavni tužilac nije pomenuo jeste da su sporni razgovori nezakonito snimljeni od strane PRIPADNIKA POLICIJE. Prvi razgovor snimljen je diktafonom ITC RTRS-e Prijedor, dok je drugi snimljen službenim diktafonom MUP-a RS-e (znači, službenim sredstvom). Policija za takve službene radnje nije imala adekvatnu naredbu suda, tako da iste nije smjela ni preduzimati. Ove „sitnice“ znam iz prostog razloga što sam taj krivični predmet vodio sve do trenutka u kom sam uočio da moji pretpostavljeni koriste nedozvoljene radnje i sredstva, nakon čega i zbog čega sam se isključio iz daljeg rada.

Na kraju moram pomenuti kako sam i sam bio predmet sličnih slučajeva nezakonitog snimanja razgovora i to baš službenim diktafonom MUP-a RS-e, a bez naredbe suda (čitaj: nezakonito). Za taj pokušaj nezakonitog snimanja svog pripadnika zna kompletan vrh policije, znaju i okružno i specijalno tužilaštvo, no, kako rakoh – takve prakse su u našoj policiji odavno ustaljene. Uostalom, vrh policije, specijalno i banjolučko okružno tužilaštvo nisu odreagovali na dokaze o pokušajima koje likvidacije, a da se bave sitnicama oko „snimanja“. Kada su u pitanju neovlaštena snimanja – narode (!) čivaj se policije.













среда, 24. јун 2015.

ŠTRAJKOM GLAĐU DO ZAKONA O „ZVIŽDAČIMA“



Kako sam najavio: 1. jula započinjem štrajk glađu sa primarnim ciljem ukazivanja na tešku kriminalizaciju u vrhu MUP-a Republike Srpske. U traženju sistemskog rješenja za nagomilane probleme ovog društva štrajkom namjeravam ishodovati donošenje Zakona o „zviždačima“.


Piše: Borislav Radovanović


Iz mojih ranijih tekstova vidljivo je kako se godinama suprostavljam lažnoj, neiskrenoj i krajnje manipulativnoj „borbi protiv korupcije“ kakvu promovišu (i provode) institucije Republike Srpske. Nema tu nikakve „borbe“ protiv korupcije, ili sprečavanja i suzbijanja, nego na djelu imamo najgori mogući pojavni oblik institucionalnog ili državnog organizovanog kriminala. Unutar institucija države imamo organizovane kriminalne grupe kakve svoje kriminalne aktivnosti provode koristeći moć i uticaj proizašao iz funkcija na kakvima se nalaze članovi kriminalne grupe.

Kriminalne grupe organizovane unutar institucija Srpske ponekad djeluju samostalno, ponekad u sprezi sa resursima „klasičnog“ kriminala, no, u svakom slučaju riječ je o najtežem i svakako najopasnijem obliku kriminalne djelatnosti i ugrožavanja našeg društva. U pitanju je kriminal kakav razara samu esenciju društva i njegove populacije. Dakle, nešto čemu se treba otvoreno i beskompromisno suprostaviti.

U javnom diskursu Srpske najčešće možete čuti riječi: zakon, pravo, ovlaštenje, odgovornost, društvena kontrola i ino, ali problem je što su u pitanju „otrcane fraze“ bez ikakvog značenja i težine. Funkcionisanje institucija Republike Srpske ne možemo percipireti kroz pomenute termine (kako bi to trebalo biti), odnosno za opis stvarnog funkcionisanja naših institucija dovoljna je samo jedna riječ – BANDITIZAM. To je naša realnost protiv kakve se treba boriti i na kakvu namjeravam ukazati štrajkom glađu.


ZAŠTO BAŠ ŠTRAJK GLAĐU?

Vrlo jednostavan odgovor objašnjava ovo pitanje. Za posljednjih sedam i po godina iskoristio sam sva raspoloživa pravna i instutucionalna sredstva borbe protiv stvarnosti u kakvoj živimo. Cijena mog suprostavljanja ovakvoj stvarnosti kakvu smo moja porodica i ja „platili“ je tako stravična da mi štrajk glađu neće predstavljati nešto radikalno ili posebno teško. Nakon što nadležne institucije nisu adekvatno odreagovale (o čemu postoje dokazi) odlučio sam da javno progovorim/posvjedočim o oblicima manifestovanja banditizma u našim institucijama.

U početku je tek nekolicina medija prenosilo moje tekstove/svjedočenja o stravičnim zločinima nad nedužnim građanima, no, vremenom je i to prestalo. Svuda u svijetu navodi kakve sam javno iznio proizveli bi opštu senzaciju, oštru reakciju cjelokupnog društva i ino. U odnosu na javnost Srpske ja uopšte „postojim“ samo za građane koji prate moj Blog. Tu naprosto medije i javnost Srpske moram malo „prodrmati“, a to je moguće izvesti samo krajnje radikalnim sredstvima. Koknretno, štrajkom glađu namjeravam da „testiram“ ovdašnje medije i javnost uopšte kako bih provjerio do koje mjere su spremni na „zabadanje glave u pijesak“.

Jednostavno, štrajkom glađu hoću javnost da stimulišem na samo jedno pitanje: zbog čega to činim? Zbog čega tako radikalnim sredstvom privlačim pažnju javnosti? Time autimatizmom otvaram pitanja zbog čega je dvadesetak naših sugrađana moralo da smrtno strada, zbog čega su desetine porodica držane u ropskom odnosu, kako je uništeno na desetine društvenih i privarnih preduzeća, kako su opljačkane desetine miliona maraka, kako je moguće da ovim društvom dominira DRŽAVNI ORGANIZOVANI KRIMINAL? Znači, automatizmom prelazimo na desetine konkretnih KRIVIČNIH PREDMETA za koje odgovorno tvrdim da nedvosmisleno dokazuju moje navode.

Posljednjih trinaest godina istražujem najteže oblike kriminala i prikupio sam sasvim dovoljno dokaza koji jasno ukazuju na kriminalizaciju najviših rukovodilaca policije, šta je sasvim dovoljno za otvaranje jedne široke rasprave po pitanju u kakvom mi to društvu živimo. Samo je problem što u Srpskoj nema institucije kakva bi adekvatno i zakonito istražila moje navode. Uvijek ističem kako iza svakog svog navoda stojim pod krivičnom, disciplinskom i materijalnom odgovornošću. Ukoliko institucije utvrde da je bilokoji moj navod neistinit ili neutemeljen – ja sam spreman da odgovaram. No, za tako nešto je potrebno da preispitaju moje navode. Zašto to institucije izbjegavaju? Prosto, činjenice su na mojoj strani!


Dakle, moj primarni cilj možemo rezimirati u sljedećem: animiranje javnosti štrajkom glađu jeste u funkciji pritiska na nadležne institucije Srpske da se odrede prema mojim navodima u skladu sa važećim zakonima i pravima. MUP Republike Srpske protiv mene trenutno vodi desetak disciplinskih postupaka zbog mojih istupa u javnosti, no, u svemu tome ne vide za shodno da bi javnost trebalo obavijestiti o tome da li sam izrekao kakvu neistinu, da li je neki moj javno izneseni navod neargumentovan ili pravno neutemeljen i slično. Sve se svodi na to da li je Gojko Vasić, aktuelni Direktor policije, odobrio mi ovakav oblik javnog istupanja ili nije. Jasno sam izrekao kako njegovo odobrenje nisam tražio jer smatram da mu je mjesto u KPZ Tunjice, a nikako na poziciji na kakvoj trenutno jeste. Da li je moj ovakav stav utemeljen, pa valjda bi bilo racionalno da institucije prvo to provjere. U životu sam se nagledao gluposti (radim u policiji!), no, ovo je vrhunac stupidnosti: da li sam tražio odobrenje od Gojka Vasića da govorim o njegovoj kriminalizaciji!? Pa gdje to ima!?


ZAŠTO BAŠ ZAKON O „ ZVIŽDAČIMA“?

Pofil mog obrazovanja i zanimanja je u domenu društvenih nauka (kriminalistika, humanistička naučna disciplina), tako da je razumljivo da uvijek težim ka sistemskim rješenjima. Tokom ranije kriminalističke karijere prečesto se događalo da mi se obrate osobe na čija stradanja se sistem oglušio. Zalud su zakoni i pravo na njihovoj strani kad institucije ne poštuju zakone društva u kom bitišu. Danas, nakon mog medijskog istupanja, javljaju mi se osobe slične meni. Na svojim poslovima pretrpile su neviđen progon, a samo zbog toga što su poštivale zakone i profesionalne standarde. Svi zajedno imamo identičan problem – KOME SE OBRATITI?

Žalosno, ali istinito, je da je Srpska jedna od rijetkih društava evropskog kontinenta kakva nema donesen Zakon o „zviždačima“, uzbunjivačima ili kako se to već naziva. U novoj strategiji borbe protiv korupcije vlada Srpske najavljuje donošenje takvog zakona, ali se ne žuri u realizaciji obećanog. Zbog čega je to tako? Prosto, naše vlasti znaju da postoji veliki broj osoba, kvalitetnih profesionalaca kakvi poznaju oblike manifestovanja banditizma u našim institucijama i raspolažu adekvatnim dokazima. Kada bi donijele ovaj zakon i stvorile pretpostavke uzbunjivanja na slučajeve kriminala i korupcije u institucijama, pa zar to ne bi značilo pretpostavku procesuiranja nosilaca moći i uticaja kakve je ova vlast „iznjedrila“. Zakon o uzbunjivačima/zviždačima ugrožava većinu ministara i direktora javnih institucija, tako da će ova vlast teško odlučiti se na donošenje i realizaciju ovakvog zakona. Faktički, lopovi štite sopstvene pozicije i to treba jasno reći!

Svakodnevno nas sluđuju tumačenjima kako je Srpska najbolji dio Bosne i Hercegovine, no, nećete čuti kako je na federalnom i državnom novou donesen zakon o „zviždačima“, pa i da isti već daje prve efekte. Uopšte me ne bi začudilo da jedan takav zakon proglase štetnim po Republiku Srpsku ili kao nekakav oblik zadiranja u „entitetske nadležnosti“. Pojedini banditi sebe su poistovjetili sa Republikom Srpskom i sve što ugrožava njihovu poziciju je „štetno“ po društvo. Da nije tragično, bilo bi smiješno!

Dakle, štrajkom glađu želim ukazati na sopstvenu i pozicije brojnih profesionalaca koji su časno i zakoniti radili svoj posao, a „nagrađeni“ su najgorim mogućim progonom. Dokazi i činjenice su na našoj strani, ali Srpska nema pravnih i institucionalnih okvira u kakvima bi se to procesno utvrđivalo. Zato je Zakon o „zviždačima“ od tako velike važnosti – da stvorimo okvire u kakvima će se zakonitost i pravilnost rada institucija moći adekvatno provoditi i kontrolisati. Donošenje jednog takvog zakona neće automatizmom anulirati nagomilani banditizam, ali će stvoriti pretpostavku da ja i slični meni suprostavimo se ovakvoj krajnje neprihvatljivoj stvarnosti!


четвртак, 18. јун 2015.

ŠTRAJK GLAĐU ZAPOČINJEM 1. JULA!


Poštovani čitaoci,

uočio sam kako su mnogi pogrešno shvatili datum kada započinjem štrajk glađu, odnosno da sam to najavio za 16. juni. Precizno sam rekao POSLIJE 16-og, a nakon okončanja bolovanja!


Dakle, stanje stvari je ovakvo - bolovanje mi je zaključeno sa 1. julom i to će biti datum započinjanja štrajka glađu!


Produženje bolovanja do tog datuma je svojevrstan kompromis između mene i ljekara. Lično sam htio da to okončam ove sedmice, a ljekari su predlagali produženje. 

Međutim, dalje produžavanje bolovanja mi je neprihvatljivo samo iz jednog razloga - DA SVOJIM PRETPOSTAVLJENIMA OMOGUĆIM DA ME SUSPENDUJU i izvedu ostalo šta su naumili.


Kako doznajem planirana je moja suspenzija kao oblik pritiska da prestanem pisati o kriminalizaciji u vrhu naše policije. Po pitanju sprečavanja štrajka glađu doznajem kako namjeravaju da me silom izbace iz zgrade, pa čak i da me prinudno sprovedu na prijedorsko odjeljenje psihijatrije!


Narednih dana ću se ponovo obratiti predsjedniku Miloradu Dodiku, Odboru za bezbjednost NS RS i ministru Draganu Lukaču da ih konkretno obavijestim o okolnostima najavljenog štrajka glađu. Ako ništa drugo, ono bar neće moći glumiti iznenađenost događajima koji će uslijediti.




ZA SVE DALJE INFORMACIJE -


ČITAJTE ZABRANJENOG ANALITIČARA!

среда, 17. јун 2015.

ZAŠTO JE SMIJENJEN ZAMJENIK NAČELNIKA CJB PRIJEDOR VOJISLAV PELKIĆ???




Čudno smo mi društvo. Kada je Vojislav Pelkić smijenjen sa pozicije načelnika CJB Prijedor, na zamjeničku poziciju, to je bila „vijest“ za većinu ovdašnjih medija. Sad kad je „šutnut“ (!) na mjesto inspektora unutrašnje kontrole, to je medijski neinteresantno.


Piše: Borislav Radovanović


Podsjetiću kako je CJB Prijedor formiran novembra 2013. godine, te da je za njegovog prvog načelnika postavljen upravo Vojislav Pelkić. Ovaj „veliki mag“ ubrzo provodi sistematizaciju radnih mjesta tako da sam u prvi mah pomislio kako se radi o nekakvoj našoj internoj šali. Kada su počela pristizati rješenja o raspoređivanju shvatio sam kako su naoko nemoguće ideje postale stvarnost.
Zatražio sam prijem kod ministra Radislava Jovičića sa ciljem da „provjerim“ da li je čovjek uopšte normalan (takav izbor kadrova prosječno inteligentna osoba nemoguće je da prihvati kao zdravorazumsko činjenje). Vajnom ministru Jovičiću, preko preliminarnih razgovora, poručio sam dvije profesionalno neprihvatljive dimenzije raspoređivanja kadrova:

- prvo, načelnik Pelkić i direktor Gojko Vasić činili su ozbiljno prekoračenje zakonom utvrđenih ovlaštenja. Prema tada važećem Zakonu o policijskim službenicima i drugim propisima koji uređuju oblast policijskog napredovanja direktor policije NIJE IMAO PRAVO UNAPREĐIVANJA SVOJIH PODREĐENIH. Napredovanje je moglo biti materijalizovano samo putem internog konkursa i nikako drugačije. Direktor je radnika mogao prerasporediti na drugo radno mjesto samo u istom činu, a nikako na radno mjesto za koje je propisan viši čin. No, na bazi Pelkićevih prijedloga direktor Vasić je unaprijedio desetine radnika, dok je mnogima uskratio pravo na napredovanje za kakvo su ispunjavali propisane uslove.

- drugo, ukazao sam kako se raspoređivanje radnika bazira na kriminalnim i nepotističkim vezama, pa sve do „švalerskih“ (inače na ključnim pozicijama u MUP-u su raspoređeni „švaleri na baterije“). Za mnoge unaprijeđene „kadrove“, od Pelkića pa nadalje, MUP raspolaže pozamašnom službenom dokumentacijom o kriminalizaciji istih. Ovo društvo bi se trebalo ozbiljno zapitati kakvi „kriteriji“ određuju policijsko napredovanje.

Konkretno, poručio sam ministru da je načinio niz nezakonitosti i profesionalno posmatrano gluposti, kakve će se teško manifestovati po bezbjednost. I dogodilo se ono šta sam rekao!


No, vajni ministar se baš „potrudio“ da ispravi gluposti kakve je načinio. To što mene nije primio na traženi razgovor , pa i nije toliko bitno. No, to što je naknadnim promjenama Zakona o policijskim službenicima pokušao „legalizovati“ nezakonitosti kakve je dozvolio predstavlja vrhunac „provođenja zakonitosti u radu ministarstva“. Izmjenama zakona direktoru je dozvoljeno da za jedan čin unapređuje radnike i, po ministru Jovičiću, počinjene nezakonitosti su legalizovane „retroaktivnom primjenom prava“.

Kako sam i prognozirao, „novokomponovani kadrovi“ ubrzo ozbiljno radikalizuju bezbjednosnu situaciju. U odnosu na organizovani kriminal događaju se dva međusobno nevezana ubistva. Prvo nad Grbić Radovanom zvanim Cule, koje je od danas ostalo nerasvijetljeno, a drugo Prijedorčani čine nad Nedžadom Kličićem zvanim Rambo u Cazinu. Ima tu još nekakvih smrtnih stradanja za kakva je još uvijek rano u javnosti „izgovarati velike riječi“, a vezana su za brojne ranije slučajeve ubistava, samoubistava i organizovanog kriminala uopšte.

Sa aspekta ekstremizma imamo dvostruko ubistvo u Trnopolju. Ozbiljne indicije ukazuju kako je ovdje u pitanju težak čin ekstremizma i mogućeg terorizma, a kako je predmet „rasvjetljen“ pokazaće suđenje. No, ono šta na planu „borbe protiv terorizma“ ozbiljno zabrinjava jeste sumnja da je od formiranja Centra policije registrovanim vehabijama i osobama bliskim toj zajednici podijeljeno na desetine odobrenja za nabavljanje vatrenog oružja. Za Zikriju Krkića, osumnjičenog za dvostruko ubistvo u Trnopolju, nedvosmisleno je utvrđena povezanost sa Islamskom državom, a takav je tretiran kao neopasan i kao osoba kakva može legalno posjedovati vatreno oružje.


Uglavnom, za Peklićevog vakta organizovani kriminal se materijalizovao u najgorem pojavnom obliku – ubistvima, ekstremisti su se „legalno naoružavali“ i preko Kozare trasirali „Puteve Alaha“ ka Koz. Dubici i Gradiškoj. Za uvođenje šerijatskih pravila ponašanja malčice su se služili likvidacijama. Divota jedna!


KO JE UOPŠTE VOJISLAV PELKIĆ?

Policija uvijek predstavlja kompleksan i dinamičan sistem. Zato nas ne treba iznenaditi postojanje različitih struja, mišljenja, opredjeljenja, pa i emocija. Tako je imenovanje Vojislava Pelkića za neke bilo uspjeh u vidu postavljenja „svog čovjeka“ na važnu funkciju, dok su drugi to doživljavali kao priliku da se iz sjedišta MUP-a riješe jedne karike poprilično omražene grupacije „razbijača“ naše policije.

Nećete naći deset policajaca koji će vam nešto pozitivno reći o grupaciji Gojko Vasić, Nijaz Smajilović, Indira Rogić, Vojislav Pelkić, Dalibor Ivanić i drugi. To je „ekipa“ kakva je MUP revnosno pretvarala u nefunkcionalan, birokratizovan, nesvrsishodan i krajnje nakaradan sistem. Za čije interese su to radili teško je reći, ali u interesu Republike Srpske zasigurno nisu.

Takvoj grupaciji je prihvatljivo da „profesionalac“, kom je zloupotreba službenog položaja u vidu pogodovanja kriminalcu nesporno utvrđena, obavlja važne funkcije. Nikada u životu nije uhapsio niti jednog kriminalca, nikada nije dostavio niti jednu korisnu informaciju, nikada nije organizovao niti jednu akciju, ali je oduvijek na važnim funkcijama. Zato nas ne trebaju čuditi situacije kada sud utvrdi da je svom kriminalnom saradniku izdao odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja i pasoša, iako to po zakonu nije smio, a takav „kadar“ ostane u redovima policije. To što je u drugostepenom postupku oslobođen na bazi lažnih svjedočenja svojih podređenih i dalje ne negira činjenicu da je zloupotrebio službena ovlašćenja i pogodovao kriminalcima. To je Vojislav Pelkić!

Kada sam došao u redove kriminalističke policije Prijedor nije kontrolisala policija (i Vojislav Pelkić u „prvom mandatu“ načelnika), nego kriminalna organizacija porodice Milaković. Prijedor je bio poznat kao simbol međunarodnog organizovanog kriminala. Za nekih pet godina očistio sam grad od većine kriminalaca kakvi su dominirali njime. No, to je u pravilu pratilo reakcije korumpiranih bitangi naviknutih da plaće dobijaju i od službe i od „družbe“ (čitaj; kriminala). Za vakta Vojislava Pelkića tadašnja SJB Prijedor je izdala na stotine falsifikovanih ličnih dokumenata srbijanskim kriminalcima, registrovala na hiljade kradenih i krivotvorenih skupocjenih vozila, odobrila boravak za stotine „plesačica“ (čitaj: prostitutki držanih u ropskom odnosu), a o klasičnom kriminalu da i ne govorim. Ako se nešto moglo nazvati „oazom kriminala“ – to je svakako bio Prijedor!


I taman kad smo se kriminalizovanih kadrova poput Pelkića riješili (time i oblika kriminala kakve su takvi generisali), kad pojavi se ministar tipa Radislava Jovičića i vrati nam ga nazad. Pokušao sam sebi nametnuti nekakav oblik „autoamnezije“ i zaboraviti popriličan broj istraga kakve su se ticale Pelkićevog kriminala, a u kakvima sam svojevremeno učestvovao. Pokušao sam gledati „svog posla“. No, Pelkić nije zaboravio šta i kako sam radio, tako da sam ekspresno „šutnut“ sa poslova sprečavanja organizovanog kriminala.

Doduše, moje udaljavanje sa radnog mjesta podrazumijevalo je i udaljavanje od službenih aktivnosti na kakvima sam tada bio angažovan. Dobar prijatelj mog vrlog načelnika Pelkića, inače vlasnik privatne apoteke, organizovao je kriminalnu grupu kakva je oko tri i po godine fiktivno prometovala lijekovima i Fond zdravstvenog osiguranja oštetila za preko 100 000 maraka.

Kada sam ministru Jovičiću postavio pitanje šta je urađeno sa tim krivičnim predmetom nakon mog udaljavanja sa radnog mjesta moj Poslodavac/MUP me uputio na vanredni ljekarski predmet. Parafrazirano, rečeno mi je da nisam „normalan“ kad postavljam takva pitanja. Mjesecima su me krajnje bezobzirno „ućutkavali“. No, dolaskom ministra Dragana Lukača i prvom smjenom Pelkića iz februara tekuće godine ponadao sam se da je došlo mojih pet minuta. I ovog ministra sam upitao šta je učinjeno sa ovim krivičnim predmetom za proteklih 15 mjeseci od kada sam onemogućen u okončanju istog. Ekspresno sam „nagrađen“ sa nekoliko nezakonitih i montiranih postupaka. Pri tom je MUP osumnjičenima (napokon!) podnio nekakvu „skalabudženu“ prijavu, nakon koje je organizator kriminalne grupe priredio proslavu na očigled cijelog grada. Zašto ne bi proslavio kad mu se prijavom pogodovalo u mjeri da se to nije bitnije razlikovalo od prethodnog držanja predmeta u ladicama.

Ponovo sam se obratio ministru Lukaču i „zahvalio“ mu na reakciji, no, i apostrofirao kako ovaj krivični predmet i dalje predstavlja akt organizovanog kriminala. Onaj najgoreg pojavnog oblika – u sprezi sa državnim institucijama. Dodao sam još kako slična činjenja imamo i u drugim gradovima, te da je FZO oštećen za milionski iznos. Nije posao ministra policije da prikriva organizovani kriminal, no to nek ide na njegovu dušu.

To što je smijenio Vojislava Peklića dva puta u nekih četiri mjeseca ne može abolirati ministra Lukača iz prostog razloga što nije sanirao štetu kakvu je ovaj načinio društvu. Manje-više svi Pelkićevi „kadrovi“ ostali su na svojim pozicijama, gradom dominira organizovani kriminal, vehabije se legitimno naoružavaju i utiru šerijat, a policija bezglavo luta po bespućima besmisla. Kada jednog dana današnji prijerorski Centar policije (čitaj: gradove Prijedor, Dubica, Novi Grad i Kostajnica) pogodi pogrom kao onaj na Kosmetu 2004. godine neće biti važno da li su krivi Lukač, Pelkić ili Dalibor Ivanić, nego će biti važno sačuvati živu glavu. Znam, na ovakvu sumnju uslijediće meni tako poznata rečenica: „Ima ko misli o tome!“, no, kad se nešto tiče sigurnosti moje porodice – nekako sam navikao da i sam promišljam!


уторак, 16. јун 2015.

MOJ VRH!




Piše: Borislav Radovanović

Sami početak ljeta 1992. godine. Već par mjeseci bio sam angažovan u JNA, a potom u VRS, pa recimo i sa izvjesnim borbenim iskustvom. Daleko od onoga šta sam kasnije postao, no, već tih dana sam znao kako izgledaju poginuli rođaci, drugovi, kako zvižde meci.
Sa 22 godine teško da znate šta je ozbiljan strah. Tada obično nemate porodicu, adrenalin upravlja vašim odlukama, a strah je potisnut željom za dokazivanjem.

Kreće akcija čišćenja vlašićkih šumetina, na kakvima je neprijatelj uspostavio nešto šta bi mogli nazvati linijom. No, brdo, do, šuma, kamen... Orjentacija nam dođe kao „špansko selo“. Kao obučeni snajperista (još iz JNA) obično sam se kretao odvojeno od svoje jedinice. Tako sam bio naučen. Gledam uokolo i pogled mi zape za jedan strmi vrh. Uokolo takvih vrhova tucet, ali je mene ovaj prosto fascinirao.

U glavi mi samo jedna misao – zauzeti poziciju na tom vrhu i... bitka je okončana! Odlično sam znao kakvu pometnju stvara nekoliko preciznih hitaca iz snajperske puške i sve čemu sam bio posvećen bilo je pronalaženje adekvatne lokacije. Ja sam svoju pronašao!
Zaboravio sam pomenuti da je bitka bila već uveliko započeta, a u onoj vrleti odrediti ko odakle puca bilo je kao da igrate lutriju. Ni sam nemam predstavu zašto sam bio ubijeđen da na „mom vrhu“ nema nikoga.

Uglavnom, očas sam se popeo na pedesetak metara visok vrh i gotovo u trku namjeravao zauzeti poziciju. Kad, na metar i po od mene crne sjajne oči, zabezeknut pogled. Iznad očiju, preko crne kose, povezana zelena marama sa nekakvim natpisom – valjda arabica. Iza mog nenadanog „poznanika“ leži 7-8 vojnika i puca na suprotnu stranu od nas. Pojma nemaju šta im se događa iza leđa.

U djeliću sekunde shvatam kako „moj vrh“ već kontroliše ABiH-e i da moja pozicija nimalo nije zavidna. Lijevom rukom držao sam se za vrh brda, koje je u svom najvišem dijelu činilo nešto nalik vulkanskom vrhu. Pravi prirodni rov! U desnoj ruci držim snajper i to za prednji rukohvat. Napola visim niz strmu stranu. Snajperska puška je posljednje oružje kakvo bi poželjeli u bliskoj borbi. Lagano puštam lijevu ruku i svom „prijatelju“ pokazujem otvoren dlan. Izgovaram: „Ne boj se, mi smo!“. U tim trenucima već gubim ravnotežu i nogama se samo odbacujem u dalj.

Nekih dvadesetak metara se kao lutka kotrljam niz strmu stranu, sve dok nisam zvizn'o iza jedne ogromne bukvetine. U trenutku gubim dah, međutim, i u polusvjesnom stanju sam svjestan kako mi je puška ostala u ruci. Sa prvim svjesnim reakcijama shvatam i da mi je od te puške slaba vajda.

Do tad je ostatak ekipe sa „mog brda“ postao svjestan mog prisustva i oko mene je tako zaprašilo da se opalo lišće nikako nije spuštalo na tlo. Podignem glavu i shvatam kako me je Bog „bacio“ iza bukve kakva me savršeno štiti od vatre neprijatelja. Odlično! Sad će bata Boki da im pokaže šta je naučio u specijalnim jedinicama. Otkačujem bombu, vadim osigurač i bacam je na vrh brda. Osluškujem, a svaki sekund kao vječnost. Čujem detonaciju, no, istovremeno shvatam kako sam prebacio položaj neprijatelja. Vatra oko mene još bješnja!

Kroz glavu mi prolazi misao da i moji protivnici možda imaju bombe. Potom kontam da oni svoje bombe mogu prosto zakotrljati. Uf! To nameće jednostavnu pomisao – moja lokacija i nije tako bezbjedna.

Okrećem se i gledam ispod sebe u traženju najbolje trase za „strateško povlačenje“ (čitaj: bježaniju!). Odjednom se sledih! U podnožju brda vidim nekoliko vojnika kako se prebaciju lijevo-desno. Koliko se sjećam plana napada iz tog pravca nemoguće je da dođe nekakva naša jedinica. Lijepo, kontam opkoljavaju me! Kroz glavu mi prolaze priče kako snajperistima prvo vade oči.

Mjesecima sam se prosto zafrkavao sa neprijateljima obe vojske u njihovim neuspješnim pokušajima da barikadama spriječe Srbe iz Lašavanske doline u napuštanju svojih domova i izlasku na Vlašić. Barikade obično nisu davale očekivane efekte pošto bi ih svakodnevno razjurio sa nekoliko hitaca. Uglavnom, Srbi su izlazili na Vlašić i tek formirana jedinica je ubrzo prerasla u brigadu. Ima tu moje zasluge, no, hoće li mi neprijatelji vjerovati da sam im samo pucao oko ušiju ili nogu? Mene u JNA nisu učili da budem ubojica, nego da samo izvršavam zadatke. To što su „junaci“ sa barikada bježali nakon što bi im se zaprašilo oko nogu, pri čemu ni pucnja nisu čuli, meni je bilo dovoljno. No, da li će mi vjerovati ili će mi kopati oči?

Refleksno vadim i drugu bombu, posljednju. Vadim osigurač i guram bombu ispod sebe. Meni oči neće vaditi!

Međutim, ja vjerujem u sudbinu i stoga mi je prihvatljivo da je moj pogled slučajno odlutao u podnožje. Sudbina je „htjela“ da ugledam bijelu traku na epoleti jednog od onih što su me „opkoljvali“. Hej, pa moji nose bijele trake! Odjednom dilema – možda se i neprijatelj maskirao da me uhvati živa? Zagledam se malo bolje, te uočim kako mi jedan maše rukom. U opštoj paljbi razaznajem nešto kao: „Drži se!“.

Izgleda da su naši. Tek tad postajem svjestan bombe u mojoj ruci. Osigurač sam već izvadio, dakle spremna je za upotrebu. E sad će čika Boki održati „malo predavanje“ svojim protivnicima. Pustio sam osigurač i sačekao 2-3 sekunde (bar mislim toliko!?), te bombu bacio što više u vis. Nisam gledao, ali po detonaciji bih rekao da sam ovoga puta postigao zamišljeno. Bomba je aktivirala na samom vrhu, čak možda u vazduhu iznad prirodnog rova neprijatelja.

Opalo lišće je vrlo korisna stvar u šumskim borbama. Neprijatelja na daleko čujete kad bježi sa svog položaja. Tako sam iznenada čuo tu prekrasnu „muziku“ opalog lišća i suvih grančica. Oko mene su još uvijek zviždali meci, ali od strane mojih saboraca u podnožju. Mahao sam im da prestanu pucati.

Ponovo sam ustrčao na „moj vrh“. Ovoga puta samo MOJ! Sav ushićen zalegao sam i počeo osmatrati okolinu. Vidi zla, sve šta sam mogao uočiti jesu naše jedinice. Neprijatelja nigdje na vidiku. Taj „moj vrh“ se pokazao kao beskorisna lokacija kakvu sam osvojio bez ikakve mogućnosti dalje upotrebe. Pri tom je i pucnjava počela jenjavati. Neprijatelj se potpuno povukao! Bitka je okončana!

Mnogo sam naučio tog dana, no, jedna ideja vodilja ostala je kao esencija u mojim opservacijama sve do današnjih dana. Mnogo puta sam bio u životnoj opasnosti, ali sam svaku situaciju, ma kako gadna bila, percipirao kao izlaznu, preživljujuću. Tog dana sam naučio da čovjek može preživjeti i najteže situacije!

Danas počesto slušam dobronamjerna upozorenja tipa: „Čuvaj glavu! Pazi se! Možeš nastradati!“ i slično. No, kako da svojim prijateljima i neprijateljima objasnim kako sam ja „svoj vrh“ davno osvojio!

Ja dominiram MOJIM VRHOM i ne postoji sila koja me sa njega može otjerati!

четвртак, 11. јун 2015.

PSI LUTALICE IMAJU ZA MENE NEDOSTIŽAN STATUS!!!



Poštovani čitaoci,

primijetili Ste da gotovo nedelju nisam objavio nikakav tekst. To je naprosto posljedica višednevne "unutrašnje borbe" oko načina razrješavanja aktuelne problematike mojih profesionalnih i životnih uslova.


No, prelomio sam i tijelima nadležnim za kontrolu rada policije dostavio obavještenje o planiranom stupanju u štrajk glađu. Tako sam Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Odbor za bezbjednost Narodne Skupštine Srpske i ministra Dragana Lukača obavijestio kako po povratku na posao, nakon okončanja bolovanja, namjeravam započeti sa štrajkom glađu, kao jedinim preostalim sredstvom štićenja svojih prava. Pri tom sam pomenute obevijestio kako ću štrajkom glađu tražiti da mojoj porodici i meni obezbjede smještaj u prihvatilištu za pse lutalice.


I PSI LUTALICE IMAJU BOLJU PRAVNU I SOCIJALNU ZAŠTITU OD MOJE PORODICE I MENE!!!

Dakle, ukoliko budem prinuđen na započinjanje štrajka glađu, dragi moji, bićete blagovremeno obaviješteni o konkretnim razlozima, kao i o načinu realizacije štrajka. Da budem iskren, od Vas očekujem NAČELNU PODRŠKU u vidu samo jedne rečenice:


"Da, u pravu je!".

Ništa preko toga ne očekujem, no, ni manje - to mi je vrlo važno. Ističem kako je moja profesionalno-privatna pozicija uveliko prepletena sa brojnim stradanjima naših građana, sa teškim oblicima ugrožavanja Republike Srpske i ovog društva, odnosno sa stanjem u kom se i sami nalazite. Izrazio sam javno protivljenje zbog onoga što trpe naši građani i društvo, te nakon toga doživio nezapamćen progon. Od ovog društva očekujem samo da me podrži i to se možda čini malenim, no, meni je to najvažnije! Podrška građana ima svoju težinu, a to će valjda shvatiti i pojedinci-institucije kojima sam se obratio.



U daljem objavljujem sadržaj akta koji sam danas uputio pomenutim institucijama:



Inspektor kriminalističke policije
Borislav Radovanović
CJB Prijedor
PS Prijedor 1



PREDSJEDNIK REPUBLIKE SRPSKE
- Kabinet predsjednika
ODBOR ZA BEZBJEDNOST NS RS
- Predsjednik Odbora
MUP RS BANJA LUKA
- Ministar – putem CJB Prijedor




PREDMET: Obevještenje o započinjanju štrajka glađu, dostavlja se.-



Obraćam se Naslovima sa obavještenjem kako poslije 16.06.2015. godine, po okončanju bolovanja, u službenim prostorijama CJB Prijedor namjeravam započeti sa štrajkom glađu kao jedinim preostalim sredstvom ukazivanja na krajnje nečovječnu profesionalno-životnu situaciju kakvu trpim duže od sedam i po godina.

Obavještavam Naslove i kako ću tokom štrajka od istih javno (putem medija) zatražiti da moju porodicu i mene smjeste u prijedorski azil za pse lutalice. Smatram da psi lutalice imaju mnogo veća prava, kao i bolji životni ambijent, od onoga šta je pruženo mojoj porodici i meni.

U obrazloženju navodim da je žalosno što kao borac prve kategorije i nakon 25-ogodišnjeg profesionalnog angažovanja na odbrani i očuvanju Republike Srpske ne mogu obezbijediti ni minimum prava i sigurnosti, bar nivoa pasa lutalica. No, pitanje je zbog čega smo moja porodica i ja zapali u takvu situaciju? Svi znaju da sam svoj posao radio zakonito i profesionalno, pa čak i kada je to ugrožavalo našu ličnu i porodičnu sigurnost, te da sam samo zbog suprostavljanja kriminalizaciji u vrhu policije Srpske godinama provlačen kroz najgori mogući progon. Više nemam ni volje, ni sposobnosti, boriti se protiv neustavnog i nezakonitog progona kakvom sam trenutno izložen, tako da ću javno zatražiti azil u prihvatilištu za pse lutalice (koji uživaju mnogo bolji status i zaštitu od onoga šta je meni pruženo).


Kada MUP RS-e na ključne pozicije postavlja kriminalizovane i korumpirane bitange poput Vojislava Pelkića i Dalibora Ivanića, kada ovi na niže pozicije nezakonito postavljaju svoje kriminalne saradnike, poslušnike i švalerke, zar se trebamo čuditi situaciji u kakvoj nam najbolji operativci traže status pasa lutalica. To da sam godinama bio jedan od najboljih operativaca MUP-a RS-e ne mogu mi oduzeti ni pomenute bitange kakvima je dodijeljena moć i uticaj, a to ću i tokom štrajka glađu dokazati iznošenjem u javnost brojnih opasnosti kakve ugrožavaju Srpsku zbog stanja u kakvo je dovedena naša policija.

Konkretno, Naslovi kojima se obraćam imaju zakonsku obavezu da kontrolišu rad policije, a kako to čine pokazaće se nakon što u javnosti problematizujem brojna dešavanja kakva se u MUP-u i društvu uopšte „trpaju pod tepih“. Moja znanja o bezbjednosnoj problematici su bitno veća od znanja pomenutih visokopozicioniranih bitangi i to ću nedvosmisleno dokazati tokom štrajka glađu. Niti jednog trenutka ne krijem da je štrajk glađu samo sredstvo javnog ukazivanja na probleme kakvi temeljno ugrožavaju Republiku Srpsku. Ukoliko Naslove zanima kakve događaje i pojave namjeravam javno problematizovati upućujem ih na moj Blog (Borislav Radovanovic Blog) gdje sam nizom tekstova već otvorio pitanja o kakvima ću otvoriti javnu raspravu po cijenu života. To je naprosto obećanje!



U Prijedoru, dana 11.06.2015. godine.



Inspektor kriminalističke policije
Borislav Radovanović s.r.

недеља, 07. јун 2015.

MOJ ODGOVOR MUP-u REPUBLIKE SRPSKE



Ministarstvu unutrašnih poslova Srpske postavio sam vrlo jednostavna pitanja, a ključna za shvatanje ekspanzije radikalnog islamizma i terorizma na prostoru našeg entiteta. Stupidni odgovori kakvi su mi dostavljeni jednostavno provociraju MOJ ODGOVOR!


Piše: Borislav Radovanović


Primjenom Zakona o slobodi pristupa informacijama MUP-u Srpske postavio sam pitanja kakva segmentualno otvaraju dimenzije fenomenologije i etiologije razvoja islamističkog terorizma i ekstremizma na prostoru Srpske (vidi vezani tekst). Upitao sam da li je tačan podatak da je MUP RS-e Nerdinu Ibriću (osumnjičenom za teroristički napad na zvorničku policiju) i Zikriji Krkiću (vehabiji osumnjičenom za dvostruko ubistvo u Trnopolju) IZDAO ODOBRENJA za nabavljanje i držanje vatrenog oružja? Prema posljedicama kakve su njih dvojica proizveli možemo nedvosmisleno zaključiti kako su u pitanju izuzetno opasne osobe, pa je neshvatljivo kako su takve dobile pravo na legalno držanje oružja?


Pri tom sam tražio odgovor na pitanje – da li je preispitivana biločija odgovornost za ove nedvosmislene PROPUSTE u radu policije? No, mnogo teže pitanje, kakvo sam postavio, odnosi se na prilično masovnu pojavu izdavanja odobrenja za nabavljanje oružje REGISTROVANIM PRIPADNICIMA VEHABIJSKOG POKRETA. U ovoj izuzetno opasnoj pojavi (legalnog naoružavanja vehabita) CJB Prijedor POSEBNO PREDNJAČI, pa me zanimalo zbog čega službena lica ovog Centra OPASNO UGROŽAVAJU naše okruženje? Zbog čega rade suprotno od svoje primarne funkcije?

Osim navedenog, zatražio sam odgovor na pitanje da li je slučaj dvostrukog ubistva u Trnopolju, za koji se sumnjiči Zikrija Krkić, provjeravano kroz prizmu mogućeg terorističkog napada. Brojne indicije ukazuju kako je ovdje počinjen teroristički napad u cilju homogenizacije lokalnog bošnjačkog stanovništva i nametanja šerijatskih pravila ponašanja, a mene je zanimalo da li je takva mogućnost kriminalistički i krivično-procesno provjeravana? Konkretno, da li su specijalizovane službe MUP-a za borbu protiv terorizma uopšte postupale u ovom krivičnom predmetu? Logično bi bilo da jesu, te da je njihova profesionalna ocjena bila kako ovaj čin ne sadrži obilježja terorizma, nakon čega je određene kvalifikacija – teško ubistvo. Bojim se da je ovaj predmet „skalabudžen“ od strane nekompetentnih službenih lica, te da krije stravičnu pozadinu!


Na kraju, sa ciljem razjašnjavanja samih korijena pojave ekspanzije islamskog ekstremizma i terorizma na prostoru Srpske upitao sam kako je okončan krivični predmet iz 2002. godine, kada je u Kozarcu napadnuta patrola policije, pri čemu je policajac zadobio četiri prostrelne rane. Po mom dubokom uvjerenju ponašanjem službenih lica institucija Srpske u ovom krivičnom predmetu „borba“ protiv islamskog ekstremizna IZGUBLJENA je prije gotovo 13 godina, a zbog čega (?) – DOZNAĆETE ČITAJUĆI OVAJ TEKST.


NJIHOV ODGOVOR

Na moje upite oglasio se Sektor kriminalističke policije CJB Prijedor. Sasvim očekivano, dobio sam odgovor kako mi ova organizaciona jedinica uskraćuje pravo na pristup traženim informacijama. No, vrhunac gluposti ogleda se u obrazloženju odbijanja. Ovaj Sektor se poziva na član 6. stava 1. Zakona o slobodi pristupa informacijama i to na tačku a) zbog interesa odbrane i sigurnosti, te na tačku b) zbog sprečavanja kriminala i otkrivanja kriminala. Da nije tragično, pa bilo bi smiješno!

Dakle, po ovom „odgovoru“ u interesu odbrane i opšte sigurnosti su podaci o tome KOLIKO REGISTROVANIH VEHABIJA LEGALNO POSJEDUJE ORUŽJE! Da su mi Bilal Bosnić ili Nusret Imamović dostavljali odgovor, onda bi ovako nešto bilo razumljivo. U interesu opšte sigurnosti je skrivanje podataka o naoružavanju vehabija! To je nekakvo najblaže rečeno „čudno“ tumačenje interesa društva.


Posljednjih mjeseci sve češće čujemo optužbe da upravo ovakvoj nesposobnoj političkoj eliti Srpske odgovara postojanje vehabija, tako da ćemo istima ovaj odgovor proslijediti na „dalje razmatranje“. Neka najviši nosioci vlasti republike Srpske kažu da je skrivanje podataka o tome koliko vehabija posjeduje odobrenje za držanje vatrenog oružja interes našeg entiteta, ili neka preduzmu odgovarajuće mjere prema odgovornima za ovu društveno negativnu pojavu.

Zatim, pomenuti Sektor tvrdi kako sporne podatke uskraćuje zbog sprečavanja i otkrivanja kriminala. Neshvatljivo! Ukoliko je nekom vehabiji izdato odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja, pa valjda je prethodnim postupkom utvrđeno da isti ne predstavlja opasnost po društvo. Ponajmanje da će nabavljeno oružje koristiti u kriminalne svrhe.

Prema dostupnim podacima Nerdin Ibrić je u terorističkom napadu na zvorničku policiju KORISTIO PUŠKE ZA KOJE JE IMAO ORUŽNI LIST. Neko je procijenio da takva osoba (očigledno sposobna za sumanute zločine) može posjedovati vatreno oružje i to više komada. Obzirom da se za svaki komad oružja podnosi poseban zahtjev i vrši odgovarajuća provjera, bilo bi zanimljivo doznati kada i kako je Ibrić dobio posljednje odobrenje.

Bilo bi zanimljivo doznati i ko i kad je Zikriji Krkiću odobrio nabavljanje oružja obzirom da je u pitanju eksponirani vehabija (bradom, odijevanjem i ponašanjem), da je u pitanju lice povezano sa borcima Islamske države i osoba vrlo radikalnih svetonazora. No, javnost nema prava na takva pitanja pošto vehabije u Republici Srpskoj predstavljaju „rezervni sastav policije“ (miliciju), „čuvare reda“ i „borce protiv kriminala“! Možda je u pitanju kategorija „nacionelne bezbjednosti“ Srpske, pa je razumljivo da se podaci o istima taje.


MOJ ODGOVOR „NJIMA“!

Prije nego dam odgovor na pitanje da li je Srpska sposobna samozaštititi se od narastajućeg terorizma i ekstremizma, moram javno postaviti nekoliko pitanja:

Koliko još građana Srpske treba da nastrada da bi se otvorilo pitanje kontrole rada policije u odnosu na islamski radikalizam?


Po svemu sudeći i Nerdin Ibrić i Zikrija Krkić ocijenjeni su kao osobe neopasne po ovo društvo i odobreno im je nabavljanje vatrenog oružja. Njihov „učinak“ se može sumirati kroz tri mrtve i dvije ranjene osobe, a o zastrašenosti građana je iluzorno i govoriti. Neko je u sistemu bezbjednosti Srpske načinio teške propuste i to se nastoji sakriti pod krinkom „opšte sigurnosti“. No, problem je što brojni Zikrijini i Nerdinovi „drugari“ imaju oružje u legalnom posjedu. To nas navodi na sljedeće ključno pitanje:

Koliko registrovanih pripadnika ili simpatizera vehabijskog pokreta u Srpskoj posjeduje vatreno oružje na bazi validnog odobrenja organa?

Iz ovog pitanja proizilazi sljedeće:

Da li će institucje Srpske čekati nova stradanja građana ili će pitanje odgovornosti za naoružavanje vehabija postaviti onima koji su sporna odobrenja izdavali?

I na kraju pitanje svih pitanja:

Pod kojim okolnostima su načinjeni propusti koji su rezultirali stradanjima i ugrožavanjima građana, te ko je pojedinačno odgovoran za ovakvo krajnje skaradno ponašanje službenih lica policije?


U daljem nemam namjeru postavljati pitanja, nego iznijeti konkretne optužbe na rad policije. Iznijeću jednu vrlo tešku optužbu i sačekati da me „nadležni“ demantuju. Konkretno, tvrdim da smo „borbu protiv islamskog terorizma i ekstremizma izgubili davne 2002. godine i to zbog kriminalnih ponašanja odgovornih lica institucija!

Septembra 2002. godine u Kozarcu je počinjen napad na patrolu policije u kom su počinioci ispalili najmanje 22 puščana metka, od čega su četiri pogodila policajca. Policajci su kao „glineni golubovi“ dovedeni na mjesto zločina i napadnuti iz unaprijed postavljene zasjede. Počinioci su pronađeni, pronađeni su i izuzeti materijalni i lični dokazi počinjenja, događaj je u dobroj mjeri kriminalistički razjašnjen, no, šta je uslijedilo potom? Korumpirane i kriminalizovane bitange uzele su mito od preko 130 000 konvertivilnih maraka i „nikom ništa“ – predmet je zatvoren.

Danas pod punom krivičnom, disciplinskom i materijalnom odgovornošću tvrdim da je u pitanju AKT TERORIZMA perfidno osmišljen tako da se krivica svali na ostrašćene srpske navijače. Otkrivam kako sam tražio da mi pretpostavljeni odobre dovođenje još samo jednog lica u službene prostorije, te da je to lice trebalo u potpunosti razjasniti zločin i prokazati preostale saučesnike (čak 10-ak osoba)! Trebalo je da pomogne u dokazivanju da je u pitanju teroristički napad!

Moji pretpostavljeni su mi ZABRANILI dovođenje tog lica, pod izgovorom nekakvog političkog dogovora, a na kraju se ispostavilo da je u pitanju „mastan mito“. Sveukupno, jad društva u kom živimo je manifestovan u tom slučaju. Samo u Republici Srpskoj možete pucati na policajce ukoliko imate dovoljno novca ZA PODMIĆIVANJE.

Dalke, prozivam institucije Srpske da prekontrolišu taj krivični predmet i neka se oglase povodom istog. Moji navodi ako su neosnovani, ja sam spreman da odgovaram. Ali, šta ako su osnovani...???

Godinama posmatram kako pojedine kriminalizovane i korumpirane bitange razaraju policiju Republike Srpske, godinama se protivim tome i istovremeno godinama trpim „sankcije“ zbog mojih ubjeđenja. No, to je meni lično prihvatljiva „cijena“! Važno je samo da ostanem čovjek, odnosno da ne postanem nesoj, izrod i izdajnik kao ovi što me progone.

Meni danas sude zbog ovakvih javnih istupa, no, pitanje je ko su moje „sudije“? U stvari, pitanje je i ko su „nijemi posmatrači“ mog progona? I moje „sudije“ i „nijemi posmatrači“ dužni su pridržavati se zakona, dužni su poštivati profesionalne standarde i obavezni su štititi društvo. Zbog čega se ponašaju suprotno od onoga na šta su obavezni jeste pitanje za cjelokupno društvo.

Ja lično ću i dalje postavljati neugodna pitanja, javno svjedočiti o počinjenim zločinima, no, pitam se do kad će javnost „zabijati glavu u pijesak“, do kad će bježati od istine i kad će se ovdašnji građani zabrinuti za bezbjednost svoje djece? Razumljivo mi je da ne brinu za sopstvenu sigurnost, da ih ne brine stanje u društvu, ali da ih ne interesuje budućnost njihove djece – to naprosto ne mogu shvatiti. Valjda im je prihvatljivo da oko škola i obdaništa šetaju „legitimno naoružane vehabije“...



Vezani tekst: „Pitanja bez odgovora!“




петак, 05. јун 2015.

PITANJA BEZ ODGOVORA!


Poštovani čitaoci,

mnogo puta sam napisao kako Vi imate pravo na življenje u sigurnom okruženju, te da su institucije kojE plaćate dužne obezbijediti Vam to - ni manje, ni više od toga!

No, problem je što institucije ne izvršavaju svoje zakonom utvrđene obaveze. Pri tom Vas nastoje obmanuti ili, zašto ne reći konkretno, SLAGATI VAS po pitanjima opšte sigurnosti.

Svakodnevno Vas bombarduju informacijama o bespoštednoj "borbi protiv terorizma", a izbjegavaju odgovoriti na vrlo jednostavno pitanje:

KAKO JE MOGUĆE DA SU U DVA NAPADA OD STRANE VEHABIJA NA GRAĐANE SRPSKE OBA POČINIOCA, NERDIN IBRIĆ I ZIKRIJA KRKIĆ, IMALI ODOBRENJA ZA POSJEDOVANJE VATRENOG ORUŽJA?

Sljedeće pitanje koje se logično nameće jeste:

KOLIKO JOŠ GRAĐANA SRPSKE I BiH-e TREBA DA NASTRADA, PA DA BI MUP RS-e ZAPOČEO PROVJERU KOME JE SVE IZDAVAO ODOBRENJA ZA NABAVLJANJE VATRENOG ORUŽJA?

Za sada Vam prenosim Zahtjeve za pristup informacijama kakve sam uputio MUP-u RS-e, no, kakve "nadležni" različitim birokratskim metodama izbjegavaju da prime. Inače, u pitanju je vrlo glup pristup obzirom da odgovore na postavljena pitanja manje-više znam i tekst o tome mogu početi pisati već danas. No, neću da dozvolim institucijama njihovu omiljenu taktiku izbjegavanja odgovornosti - "neznanjem"! Zato im upućujem ovako "škakljiva pitanja"!

Dakle, poštovani građani, Vaš "zabranjeni analitičar" zna odgovore na pitanja izvora Vašeg ugrožavanja i VI ĆETE UVIJEK ZNATI ISTINU!

MA KAKO BOLNA TA ISTINA BILA!



U daljem objavljujem sadržaj Zahtjeva za pristup informacijama upućenog CJB Prijedor:


MUP RS BANJA LUKA
-                                Ministar – za informaciju 
CJB PRIJEDOR – za postupanje


Na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacija podnosim


ZAHTJEV ZA PRISTUP INFORMACIJAMA

Poštovani,

u svrhu pisanja teksta o etiološkim i fenomenološkim aspektima razvoja radikalno-islamističkih organizacija na području Republike Srpske potrebno je da mi u FORMI PISANE INFORMACIJE dostavite odgovore na sljedeća pitanja:

1.    Da li je istinit podatak da je licu Zikrija Krkić, osumnjičenom za prošlogodišnje dvostruko ubistvo u Trnopolju, bilo izdato odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja, te izdat oružni list za pištolj koji je pronađen prilikom pretresanja? Potreban mi je podatak koja organizaciona jedinica i kada je imenovanom izdao sporni oružni list?
2.    Da li je unutar struktura Vašeg Centra preispitivana odgovornost službenih lica zbog toga što je deklarisanom pripadniku vehabijskog pokreta i višestruko povezanim sa licima koja ratuju u formacijama Islamske države bilo odobreno nabavljanje i držanje vatrenog oružja?



U Prijedoru, dana 03.06.2015. godine.


S poštovanjem,

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  PODNOSILAC ZAHTJEVA:
    „zabranjeni analitičar“
    Borislav Radovanović



Istovremeno objavljujem i sadržaj zahtjeva upućenog Službi ministra MUP-a RS-e:


MUP RS BANJA LUKA
-       Služba ministra

Putem CJB Prijedor


Na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacija podnosim


ZAHTJEV ZA PRISTUP INFORMACIJAMA

Poštovani,

u svrhu pisanja teksta o etiološkim i fenomenološkim aspektima razvoja radikalno-islamističkih organizacija na području Republike Srpske potrebno je da mi u FORMI PISANE INFORMACIJE dostavite odgovore na sljedeća pitanja:

1.    Da li je istinit podatak, koji je javnosti saopštio ministar bezbjednosti SM Dragan Mektić, o tome da je pok. Nerdinu Ibriću, počiniocu terorističkog napada na zvorničku policiju, MUP RS izdao odobrenje za držanje (ili nošenje) više komada oružja?

2.    Da li je u CJB Prijedor bilo slučajeva da su izdavana odobrenja za nabavljanje oružja licima koja su registrovana kao pripadnici vehabističkih organizacija ili su bliska sa radikalno-islamističkim strukturama?

3.  Da li je slučaj dvostrukog ubista u Trnopolju iz prošle godine, za koje se sumnjiči Zikrija Krkić, provjeravan kroz prizmu mogućeg terorističkog napada? Ovdje se ne traže podaci o statusu krivičnog predmeta, nego prosto odgovor na pitanje da li su preduzimane operativno-kriminalističke i krivično-procesne radnje provjeravanja mogućeg terorističkog napada i da li je preduzetim radnjama takva mogućnost odbačena kao neosnovana.

4.   Kako je okončan krivični predmet protiv (ime u zahtjevu) iz Kozarca, koji je 2002. godine procesuiran zbog napada na policijsku patrolu PS Kozarac, u kom je policajac P.M. zadobio više prostrelnih rana? Prema dostupnim informacijama imenovani nikada nije odgovarao za ovaj napad i pored velikog broja dokaza da je isti počinio, te pored čvrstih indicija da je i u tom slučaju počinjen teroristički napad, a šta je moguće provjeriti jednostavnim uvidom u krivični predmet.


U Prijedoru, dana 25.05.2015. godine.


S poštovanjem,

                                                                                        PODNOSILAC ZAHTJEVA:
    „zabranjeni analitičar“
    Borislav Radovanović







ČITAJTE ZABRANJENOG ANALITIČARA

 I DOZNAJTE ISTINU!!!