петак, 29. децембар 2017.

Gestapo Republike Srpske


U Republici Srpskoj sve je moguće: tako sam se, kao deklarisani antifašista, komunista i borac protiv Dodikovog okupacionog režima, našao u sjedištu “Gestapo sektora”. Primio me je lično her Flik Sretoja Vujanović, načelnik Gestapo sektora prijedorske regije, u pristustvu fon Smalhausena Gorana Lazića – Gestapo komandira grada Prijedora.


Piše: Borislav Radovanović

Odlično mi je poznato kakav tretman u Srpskoj imaju antifašisti i antidodikovci, osjetio sam na vlastitoj koži. No, ponekad imam običaj „poblesaviti“ i formalno zatražiti objašnjenja za pojedina dešavanja.

Konkretno, u Policijskoj upravi Prijedor prema meni su uveli „specijalni tretman“ – tako da me od ulaznog stepeništa, pa do svake tačke u zgradi prate naoružani policajci. Upitao sam da li me to što sam borac prve kategorije i sin podinulog borca, te profesionalac sa preko dvije i po decenije vojno-policijske službe Republici Srpskoj, čini potencijalno opasnim po Srpsku?

Kao referentan profesionalac znam na stotine ekstremista, teških kriminalaca, sociopata i uopše opasnih osoba, ali prema njima niko ne preduzima mjere kakavima sam ja izložen, pa me je onako pro forme zanimalo zašto je to tako. I, gle čuda, dobijam poziv da dođem u regionalni Gestapo sektor.

Za one totalno neupućene moram pojasniti kako se Gestapo sjedište nalazi u objektu PU Prijedor, na prvom spratu. Lako je prepoznati jer taj hodnik sa tri načelnika i par sekretarica uvijek obezbjeđuje policajac. Od postanka su te gestapovske strukture poznate po panofobiji, pa ne treba čuditi da im obezbjeđenja nikad dosta.

Uglavnom, uvede me kolega policajac (inače dobar momak, koji samo odrađuje svoju „crkavicu“) kod načelnika her Flika Vujanovića, koji me dočeka upravo u stilu prepoznatljive samoumišljenosti karakteristične za osobe intelektualnih sposobnosti nivoa „balvana“.

Kad sam zatražio objašnjenje zašto samo mene kolege dočekuju već na stepeništu i prate po cijeloj zgradi, pri čemu redom moram objašnjavati razloge dolaska, dobih zaprepašćujući odgovor. Zamislite, her Flik Vujanović je LIČNO uočio da prečesto dolazim u sjedište prijedorske policije. Kako reče: „Ne možeš svakog drugog dana tražiti ličnu kartu!“.

Pokušao sam u početku učtivo i racionalno objasniti svoje „prečeste“ posjete objektu policije, krenuvši od toga da sam još uvijek zaposlen u tom objektu. Zatim sam istakao kako postoji nalaz vještaka u kom stoji kako svaki moj ulazak u tu zgradu povlači osjećaj dubokog gađenja, ali da se moram odazivati na učestale pozive, te participirati u postupcima koji se vode protiv mene.

Rekoh da se to odnosi na tri krivična postupka: dva po mojim prijavama i jednom, koji me posebno tišti, a vodi se protiv mene. Rekoh her Fliku Vujanoviću da bi mu to trebalo biti poznato obzirom da je LIČNO tužilaštvu lažno me prijavio za nepostojeće krivično djelo, te u postupku jednako lažno svjedočio.

Tu sam u priču morao uvesti i prisutnog fon Smalhausena Lazića, obzirom da je policiju protivpravno poslao da maltretira moju porodicu, moju djecu. No, her Fliku i fon Smalhausenu je „prirodno“ da Gestapo maltretira porodice deklarisanih antifašista.

I doista je to tako! Kad protiv vas Gestapo podnese prijavu onda vam Glavni tužilac Okružnog tužilaštva Prijedor dodjeljuje „specijalni status“ u kom nemate pravo na odbranu. Nedavno sam pismeno upitao postupajućeg sudiju kako misli da se branim na predstojećem suđenju kad 14 mjeseci od početka istrage i pola godine od optuženja nemam nikakvih saznanja zbog čega sam uopšte optužen?

I to ličnom voljom glavnog „kadije“ Mitrovića i njegovih tužilačkih poslušnika. Elem, može im se tako kad na čelu B-H pravosuđa stoji „Dodikov pretorijanac“ Milan Tegeltija, ali to je već zasebna priča.

U daljem rekoh her Fliku Vujanoviću da se u toj zgradi protiv mene još uvijek vode četiri disciplinska postupka, te da još dva postupka (dakle šest) nisu okončana u domenu sudske kontrole upravnih postupaka. Prvi i jedini disciplinski postupak koji su protiv mene „efikasno okončali“ bio je onaj kad se nisam pojavio na javnoj raspravi, pa je razumljivo da nečemu sličnome teže i u ostalim postupcima – u kojima sam se i više nego uspješno branio.

Onda sam her Flika podsjetio kako je upravo on bio inicijator nezakonitog postupka u kom su mi oduzeli vozačku dozvolu. Pitao sam ga treba li da predam i ličnu kartu, kako jedini dokument koji mi Gestapo još uvijek nije oduzeo. I bio je „milostiv“ pa mi je dozvolio da taj dokument zadržim – bar dok se ne ukaže prilika za njegovo oduzimanje.

Nadalje, morao sam her Fliku i fon Smalhausenu pojasniti kako mi poslodavac (MUP) već sedam mjeseci nezakonito uskraćuje pravo na bolovanje. Zamislite, šturman oberfirer Dalibor Ivanić moje doznake sedam mjeseci neće da proslijedi Fondu zdravstvenog osiguranja, jer po njegovom „Gestapo tumačenju“ nemam pravo na bolovanje, a onda me zbog višemjesečnog bolovanja upućuje na vanredni ljekarski pregled i trenutno sam na obradi invalidske komisije.

Mogao bih još štošta toga nabrajati, ali poenta je valjda jasna. Svaki moj ulazak u zgradu prijedorske policije po mene je duboko stresan, ali prinuđen sam da se branim u sijasetu nezakonitih i montiranih postupaka.

I, problem Gestapo sektora je u tome što sam i više nego uspješan u odbrani svojih prava. Ukoliko ovako nastavim šturman oberfirer Ivanić, her Flik Vujanović i fon Smalhausen Lazić rizikuju da ih „glavni okupacioni namjesnik“ po kazni prekomanduje na „ruski front“, te da na njihova mjesta dovede neke malo uspješnije.

Uglavnom, „glavnom okupacionom namjesniku“ Miloradu Dodiku se nimalo ne dopada moja antifašistička borba i otpor prema njegovom režimu, a još manje mu se „dopada“ to što njegovi gestapovci nikako da suzbiju antifašistički otpor. I sve to čini deklarisani komunista poput mene. Da se pohvalim: ove dodine navršilo se tri decenije od mog prijema u Savez komunista Jugoslavije (vidi foto gore), pa se stvarno mogu svrstati u staru gardu komunizma i antifašizma.

I šta reći za kraj? Gestapo ko Gestapo će i dalje progoniti me kao antifašistu i komunistu, a meni nema druge nego nastaviti sa antifašističkom borbom do konačnog sloma fašističkih sluga iz reda mog naroda. U tom smislu uporište valja tražiti u našoj istotiji: i ranije su fašističke sluge progonile antifašiste, baš kao što su antifašisti na kraju izvojevali pobjedu. Iz te činjenice crpim energiju i nadu da će fašističke sluge opet biti poražene.

уторак, 26. децембар 2017.

“KORT inspektori” pod istragom


Kako sam i najavio: zahtjev direktora “Frukta trejda” Dušana Reljića za uklanjanjem tekstova i izvinjenjem odbijam. Upravo suprotno, nastaviću sa objelodanjivanjima teških tortura i nezakonitosti kakve trpe zaposleni.

Reljića i javnost EKSKLUZIVNO obavještavam kako je MUP pokrenuo unutrašnju istragu protiv službenih lica koja su postupala po njegovoj prijavi protiv bivše zaposlenice Biljane Ćurčija.


Piše: Borislav Radovanović

U posljednjem tekstu prenio sam zahtjev za brisanje objava i objavljivanje izvinjenja kakvo mi je uputio direktor Dušan Reljić. Dotični je očigledno mene pobrkao sa svojim radnicima koje drži u bezmalo ropskom odnosu ili sa policijskim „slugama“ koje sramno ispunjavaju njegove prohtjeve.

Zato, prije odgovora na njegove navode, moram se ukratko „predstaviti“. Jeste da djelujem kao bloger, no javnosti sam poznat i kao borac za ljudska prava i slobode koji pomaže žrtvama nasilja. I to činim u punom kapacitetu: koristeći pravna znanja i respektabilno kriminalističko iskustvo žrtvama pomažem i u domenu krivičnih, radno-pravnih, upravnih, parničnih i inih postupaka.

Tako sam svojoj štićenici Biljani sačinio akt obraćanja ministru unutrašnjih poslova Draganu Lukaču, koji sam objavio i čije uklanjanje Reljić traži (razumljivo!). Taj podnesak rezultirao je naredbom da inspektori unutrašnje kontrole provedu istragu zakonitosti i pravilnosti radnji službenih lica preduzetih prema gospođi Ćurčija (vidi foto). Zbog te činjenice gospodin Reljić se ne bi trebao previše pozivati na „nadležne organe“.

U daljem ću se fokusirati na pojedine navode gospodina Reljića. Zamislite samo, direktor me kritikuje zašto nisam od njegovog preduzeća tražio objašnjenja oko prijave protiv teško zlostavljane i obespravljene bivše radnice Biljane Ćurčija. Valjda je mislio da kontaktiram njegove siledžije koji zlostavljaju žene? Ne ide to tako – njih će „kontaktirati“ nadležni pravosudni organi nakon prijave koja će uslijediti nakon pribavljanja svih potrebnih dokaza. Normalno, prijave čiji ću biti „autor“.

Potom mi Reljić ukazuje kako sam mogao konsultovati zaposlene u KORT marketu u Kozarskoj Dubici. A ko kaže da nisam? Kao iskusan kriminalista obavio sam potrebne „provjere“, uključujući i uvid u medicinsku dokumentaciju, i utvrdio ŠOKANTNE ČINJENICE.

Naime, prvo su isti ti akteri teškog zlostavljanja radnice Biljene Ćurčija, a sve kako bi prikrili sopstvene nezakonitosti, proveli „unutrašnju istragu“ i od zaposlenih uzimali izjave kakve su odgovarale njihovim interesima. Oni zaposleni koji su odbijali lažno svjedočiti protiv koleginice Biljane DOBILI SU OTKAZE.

Zatim su „KORT isljednici“ iznuđene i neistinite izjave radnika uz krivičnu prijavu dostavili policiji. Kaže gospodin Reljić da je prijava dokazno potkovana. Možda takva prijava i „svjedočenja“ mogu proći kod „KORT policije“, ali teško da će izdržati dalje pravosudno provjeravanje.

Kada govorimo o Reljićevim „dokazima“ moram ga javno upitati: da li je organe gonjenja upoznao sa podatkom da je nakon spornog popisa utvrđeno kako paleta deterdženta nije obuhvaćena popisom? Ili, zašto je kao manjak prikazao artikle koji se od otvaranja objekta vode na stranju, a nikada nisu stvarno postojali? Pa, da li je kao manjak prikazao predmete otuđene krađom, koji se trenutno nalaze u sudskom depozitu kao materijalni dokazi? Može se ovakvih detalja navoditi u nedogled, ali je i ovo dovoljno za obaranje njegovog navoda da je „oštećen“ za 6 400 maraka, pa čak i za ispitivanje njegove odgovornosti za obmanjivanje službenih lica.

Kažu Reljić i „KORT policija“ (u spornom saopštenju) da je moja štićenica zloupotrebljavala službeni položaj i od zaposlenih tražila da joj budu jemci za kredite. Pa nije Biljana Ćurčija dotični Reljić i da od zaposlenih traži mjenična zaduženja do 300 000 maraka, a o čemu sam već pisao. Istina je da su dvije koleginice Biljani bile žiranti za kredit, ali da je i jednoj od njih Biljana jednako bila jemac i da takav njihov međusobni odnos datira od prije zaposlenja u KORT-u. Kad je druga koleginica u pitanju u ovom trenutku ne mogu otkriti kakva „iznenađenja“ čekaju pravosudne organe.

No, posebno su interesantni navodi oko toga da je „šefica“ Biljana primoravala radnike da namiruju nastale manjkove. Valjda se pod „primoravanjem“ podrazumijeva i to što je i ona sa 250 maraka solidarno sa „oštećenima“ učestvovala u namirivanju manjka. Problem je u tome što je direktor Reljić u svom preduzeću nametnuo pravilo da ne priznaje nikakve manjkove, te da zaposleni to moraju namiriti.

Radnici zbog straha od otkaza sami odvajaju od svojih primanja i namiruju nastalu štetu, ma kako ona uzrokovana bila, ali tu moramo uobziriti još jednu činjenicu. Radnici radije namiruju manjkove, nego da rizikuju torturu kakvu je prošla Biljana Ćurčija i niz drugih zaposlenih prije nje. Upravo iz marketa u Kozarskoj Dubici je hitna pomoć odvozila žrtve zlostavljanja, a to je zaposlenima poznato i zato pristaju na svakojake nezakonitosti i mobing – ili daju otkaze.

U daljem direktor/diktator mi ukazuje kako sam informacije mogao potražiti i od inspekcijskih organa, koji po njemu nisu pronašli nikakve nezakonitosti u pogledu povređivanja radnih prava Biljane Ćurčija. Nije tačno! Inspekcija je utvrdila da su Biljani uskratili platu na ime „namirivanja spornog manjka“, te im naložili da isprave tu nezakonitost. Što se tiče drugih službenih radnji inspektora rada još kako ćemo se time pozabaviti i potruditi da iniciramo unutrašnju istragu – kao i u slučaju „KORT policije“.

Potom mi je dotični ukazao kako sam informacije mogao prikupiti i iz medija. Novinari su samo prenijeli sramotno i protivpravno saopštenje „KORT policije“ gdje su moju štićenicu teško oklevetali. Šta kažu: iznosila namirnice iz objekta bez plaćanja?

Jesu li o tome svjedočile kasirke (referentni svjedoci) ili skladištar koji je lažima samo ispunjavao zahtjeve „KORT istražitelja“ – poznatih zlostavljača i manipulanata? Ili, navod da je od radnika uzimala novac za zapošljavanje. Eto baš čekamo da se pojavi takav „svjedok“, pa da ga suočimo sa određenim činjenicama i optužimo za davanje lažnog iskaza. No, ne mogu protivničkoj strani otkrivati sve „adute“ kojima ćemo pobijati njegove laži.

Za kraj ostaje mi samo da se osvrnem na najavu tužbe protiv mene za klevetu. Evo JAVNO POZIVAM Reljića i „Frukta trejd“ da me tuže! Upravo im najavljujem da se mogu nadati novim tekstovima i „osnovama za tužbu“ jer sam se tom robovlasničko-kriminalnom firmom tek počeo baviti i nemam namjeru tek tako odustati. Tu se moram zahvaliti brojnim građanima koji mi redovito dostavljaju korisne informacije.

Još mi ostaje samo da se direktoru Reljiću zahvalim na aktu koji mi je dostavio obzirom da je u pitanju materijalni dokaz koji povlači odgovornost pravnog lica. On baš radi sam protiv sebe! Znači, Biljana Ćurčija mi se kao žrtva nasilja i nezakonitosti obratila za pomoć i u tom pogledu u „Frukta trejdu“ mogu računati da u njenoj odbrani stojim svim svojim znanjem i iskustvom.

Ko će na kraju odgovarati krivično i parnično ostaje da se vidi, ali ja se nisam borio za Republiku Srpsku u kojoj će radnike tretirati kao roblje. Početna saznanja o seksualnim zlostavljanjima radnica su tek posebna priča koja me kao čovjeka posebno deprimiraju, a u tom kontekstu prema dotičnom Reljiću osjećam duboko gađenje. Zato svoju borbu nastavljam!

P.S. Zaboravio sam gospodinu Reljiću napomenuti da sam referentan i poznat stručnjak za organizovani kriminal, tako da i sa te strane može sasvim slobodno računati na istrage nadležnih organa krivičnog gonjenja iznad ove naše/njegove „KORT policije“.

Pročitajte obraćanje ministru Lukaču koje je rezultiralo unutrašnjom istragom, ali i koje sadrži šokantne detalje torture koju je pretrpila Biljana Ćurčija:



понедељак, 25. децембар 2017.

Reagovanje direktora „Frukta trejda“ Dušana Reljića na moje tekstove


Nakon nepune četiri godine od aktiviranja bloga, te 438 objavljenih tekstova i preko milion pregleda, napokon sam dobio prvi demanti ili zahtjev za ispravku neistinitih navoda.

Nemam se namjeru izvinjavati, a još manje uklanjati objavljne tekstove, kako to traži direktor „Frukta trejda“ Dušan Reljić, već njegovo obraćanje objavljujem samo kako bih u narednom tekstu mogao javno demontirati donje navode.

Akt Dušana Reljića prenosim u cijelosti i bez gramatičkih intervencija:


„FRUCTA TRADE

Predmet : Zahthev za ispravku neistinitih navoda

Poštovani,
Na Vašem blogu „Borislav Radovanović Blog“ u tri navrata objavili ste tekstove i to:
28.11.2017. godine pod naslovom „Ima li pravde za radnike KORT-a?“ i
07.12.2017. godine pod naslovom „KORT tužilaštvo“ i „KORT policija“
14.12.2017. godine pod naslovom „KORT policija protiv KORT robova“
U navedenim tekstovima iznijeli ste niz nesitinitih informacija koje se odnose na KORT market, FRUCTA-TRADE d.o.o. Derventa, vlasnika firme Dušana Reljića i pojedine zaposlene u ovom pravnom licu.
Sve informacije koje ste iznijeli kao autor tekstova, su neistinite i nanose štetu ugledu kako pravnog lica FRUCTA-TRADE d.o.o. Derventa, vlasnika firme kao fizičkog lica g. Reljić Dušana tako i zaposlenih imenovanih u posljednjem tekstu.
Informacije i navodi tekstova su prije svega neistiniti, i krajnje je neprofesionalan način na koji su prikupljane  i objavljivane informacije.
Radi se o informacijama dobijenim od nama poznatog izvora, bivše radnice KORT marketa gđe Ćurčija Biljane, koja je po našim saznanjima učinila niz povreda radne obaveze a vjerovatno i krivična djela obavljajući funkciju poslovođe marketa KORT u Kozarskoj Dubici.
Zbog toga smo i pokrenuli postupke pred nadležnim institucijama kako bismo zaštitili svoju imovinu i ugled, a nikako kako vi to navodite u svojim tekstovima da bismo izbjegli nekakvu svoju odgovornost.
Ukoliko ste htjeli pisati o ovoj temi, i javno kao autor i urednik navedenog bloga iznositi informacije i mišljenja, minimum očekivanja bi bio da ste se obratili i nama kao drugoj strani radi provjere dobijenih informacija. Čak i da niste htjeli da se obratite direktno nama, informacije ste mogli da provjerite sa bilo kojim radnikom zaposlenim u KORT marketu Kozarska Dubica ili bilo kojim radnikom zaposlenim u našem privrednom društvu, te biste utvrdili da se radi o čistim izmišljotinama i neistinitim navodima.
Takođe ste mogli u sredstvima informisanja (dnevnim listovima, internet portalima) saznati istinu o postupanjima Ćurčija Biljane i da ovo lice nije nanijelo štetu samo poslodavcu već da je uzimala novac i od zaposlenih radnika kako bi namirivala manjak robe i novca koje je nosila kući, primoravala neke od radnika da joj budu jemci za kredit, uzimala novac od lica koja su konkurisala za posao, za šta postoje validni dokazi koji su predati nadležnim organima.
Takođe ste uvidom u krivičnu prijavu i drugu dokumentaciju mogli utvrditi da se ne radi o kako navodite „„skalabudženim prijavama“ bez validnih dokaza...““ već upravo suprotno, da su prijave potkrijepljene po našem mišljenju mnoštvom dokaza, ali ćemo to prepustiti na odluku organima gonjenja.
Ovakvim postupanjem ste nam nanijeli i dalje nam nanosite štetu te Vam se s toga obraćamo u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske sa zahtjevom, kako bismo ublažili štetu uzrokovanu klevetničkim izražavanjem.
Kako tekstovi obiluju neistinitim informacijama, kao način za ublažavanje štete, pozivamo Vas da na istom blogu opozovete ranije tekstove i objavite izvinjenje.
Takođe Vas obavještavamo, da ćemo se za zaštitu svojih prava i nadoknadu već uzrokovane štete obratiti nadležnom sudu.
Ukoliko želite čuti i drugu stranu stojimo Vam na raspolaganju.
Napominjemo da se imenovana Ćurčija Biljana već obratila nadležnim organima (inspekcija rada) radi zaštite svojih prava, te da je vršena inspekcijska kontrola u dva navrata od strane Republičke inspekcije rada i to Odjeljenje Prijedor i Odjeljenje Doboj te da inspekcijski organi nisu utvrdili nikakve nepravilnosti u provedenim postupcima niti su bilo kojom radnjom poslodavca uskraćena ili ograničena prava imenovane iz radnog odnosa.

S poštovanjem!

Br: 704/17
Derventa, 14.12.2017. godine

                                                                          za/Reljić Dušan, direktor/“
                                                                          (potpis, pečat op.a.)


Kako navedoh dobijeni pismeni akt sam prekucao u izvornom obličju, tako da nisam odgovoran za eventualne nejasnoće, a još manje za sadržaj i gramatiku.

Ono šta ovde moram apostrofirati jeste činjenica da smo Biljana Ćurčija i ja (kao borac za zaštitu prava građana kom se ova žrtva obratila za pomoć) zahvalni „Frukta trejdu“ na ovom aktu koji direktno imputira odgovornost pravnog lica u krivičnim i parničnim postupcima koji će svakako uslijediti.

Žrtvama nezakonitosti i nepravdi, koje mi se obrate za pomoć, pomažem objelodanjivanjem njihovih stradanja, ali i u domenu stručne i pravne pomoći, na kakvu mogu računati i druge žrtve „KORT siledžija“.


U narednom tekstu gospodinu Dušanu Reljiću ću objasniti zbog čega neću ukloniti objavljene sadržaje i uputiti bilokakvo izvinjenje, ali i određene dimenzije događanja kakve će javnost svakako zanimati. 

субота, 23. децембар 2017.

Daće Bog da griješim


Bezbjednosna stručna zajednica povodom predstojećih božićnih i novogodišnjih praznika očigledno nije prepoznala opasnost od terorizma i oružanog sukobljavanja. Začuđuje izostanak upozorenja, a veliki broj indikatora ukazuje na potencijalnu opasnost. Kako to često ističem: najsrećniji sam kad se moje sumnje ne ostvare, pa se iskreno nadam da će se predstojeći praznici okončati opštim veseljem.

(foto Kliks)

Piše: Borislav Radovanović

Nemojmo se začuditi ukoliko već sutrašnji dan ostane istorijski zapamćen po krvoproliću kakvo bi moglo odjeknuti na globalnom planu. Inače su božićni i novogodišnji praznici „omiljena  meta“ različitih terorističkih organizacija, no ove godine imamo posebne razloge za zabrinutost.

Nema tu nikakve dileme: aktuelna situacija oko Jerusalema, odnosno ozbiljne destabilizacije i već eskaliranog oružanog sukoba, ukazuje da je sasvim realno očekivati radikalne poteze tamošnjih aktera.

Ekstremistički Hamas je pozvao sljedbenike na novu „intifadu“ zbog čega sa te strane možemo očekivati bukvalno sve i svašta – od terorističkih napada do oružanih sukoba. Sa druge strane zna se kako militantni Izrael automatizmom i bez „velikih procedura“ na slučajeve ugrožavanja u principu odgovara avio napadima, raketama i uopšte brutalno.


Elem, od jednog globalnog igrača možemo očekivati reakciju kakvom bi bilo pokazano da nije pobijeđen. Govorimo o Islamskoj državi/DAEŠ. Kada govorimo o terorističkim organizacijama gubitak teritorijalne kontrole u biti ne umanjuje kapacitiranost istih za velike i spektakularne demonstracije sile.

To što su protjerani sa prostora Sirije i Iraka u suštini samo znači da su se „vojnici“ Islamske države raštrkali diljem svijeta i tu upravo leži složenost situacije. Sad je bukvalno nemoguće predvidjeti koju destinaciju će odabrati za demonstraciju opstanka, postojanja i moći.

Kada je DAEŠ u pitanju valjalo bi posebno pripaziti na Jerusalem, kao prostor na kom bi se ova teroristička organizacija mogla pregrupisati. No, istovremeno sa te strane treba da strahuju i Sjedinjene Države i Evropska unija i vaskoliko čovječanstvo.

I sa pozicije momenta napada imamo vrlo diskutabilnu situaciju. Najbolje je kalendarskim redom proanalizirati potencijalne opasnosti. Katolički Božić svojom simbolikom i masovnošću proslavljanja svakako treba posmatrati sa zebnjom. Simbolika je u našoj ukupnoj spoznaji gotovo ključan element i to je vijekovima odlično poznato terorističkim strukturama.

Primjera radi izvođenjem terorističkog napada u Vatikanu ozbiljno homogenizujemo sve katolike svijeta oko već izražene netrpeljivosti prema muhamedancima, a to je kod Islamske države već prepoznatljiv obrazac širenja međuvjerskih sukoba.

U daljem valja uobziriti Novu godinu, kao manje-više globalno prihvaćen simbol. Kad je ovaj praznik u pitanju posebnu opasnost nose masovne proslave na gradskim trgovima. Često imamo milionska okupljanja ljudi, a to je nešto šta svaki terorista  upravo priželjkuje.

Vidimo da je za stravične zločine danas dovoljno ukrasti kamion i za nekoliko minuta postati globalna vijest. Pokazalo se čak i da jedan običan kuhinjski nož na mjestima velikih okupljanja omogućava pojedincu da pošalje „poruku“ kompletnom čovječanstvu. Ili da govorimo o snajperisanju, automatskom naoružanju, raznim eksplozivnim napravama ili zapaljivim materijama...

No, poenta je valjda jasna: Nova godina je globalni simbol, a bez gotovo ikakve organizacije i sa minimalnim sredstvima možemo produkovati teror na bukvalno nebrojivom obimu.

Kad je pravoslavni Božić u pitanju opet imamo specifičnosti sa kakvima se moramo suočiti. Tu npr. sasvim izgledno možemo računati na terorističke napade u Rusiji, a primarno kao vid odmazde zbog angažovanja u Siriji. No, isto tako u jednoj pravoslavnoj Grčkoj imamo spoj vjerskog zajedništva, izvorišta evropske civilizacije i članice NATO, a simboličkih meta na pretek.

Za kraj ostaje nam da se dotaknemo možda najveće opasnosti u kontekstu nadolazećih praznika. To su poznate „False flag“ (lažna zastava) operacije. Inače obavještajne zajednice tipa CIA ili Mosad posebno su poznate po organizovanju ovakvih operacija, a kad je Jerusalem u pitanju ne treba biti naivan – situacija je ciljno produkovana kako bi rezultirala svjetskom destabilizacijom.

Dakle, „False flag“ operacije pojednostavljeno govoreći funkcionišu na principu da obavještajne zajednice u terorističkim organizacijama imaju ubačene agente provokatore ili zavrbovane pripadnike na nižim ili srednjim nivoima upravljanja.

Obično agent ili zavrbovani terorista animira pojedinca ili manju grupu za izvođenje terorističkog napada dovodeći ga u zabludu kako naredba stiže „sa samog vrha“. I dogodi se teroristički napad, neki samoubojica-„šehid“ gine u uvjerenju da to čini po nalogu npr. bin Ladena lično, a bez iole svijesti da je samo marioneta Mosada.

U tom smislu kad pomenete da je napad od 11. septembra organizovala CIA etiketiraju vas kao „teoretičara zavjere“, ali i dalje stoji američki moratorij na pristup službenoj dokumentaciji tog događaja, pa čak i na istraživanja. Podsjećanja radi treba reći kako je i tada napadnut simbol svjetske trgovine i povezivanja.

Sličnu situaciju možemo očekivati i kad su u pitanju motivi odluke o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela, a na terenu već vidimo ozbiljnu destabilizaciju očito ciljno proizvedenu.

Dakle, kako na početku rekoh najsrećniji sam kad se moje procjene ne materijalizuju, ali ostaje činjenica da sam predvidio ukrajinski rat, eskalaciju sirijskog sukoba, kumanovski teroristički napad... 

среда, 20. децембар 2017.

Dodikovi “antiteroristi”


Jutros me kao nagoreg teroristu sa dugim cijevima dočekaše ispred ulaza u PU Prijedor. Kažu provode plan pojačanih mjera. Interesantno je da zadnja tri SNSD-ova ministra i tri direktora policije punu deceniju refleksijom provode plan mjera, a pojma nemaju o čemu je doista riječ.


Piše: Borislav Radovanović

Deceniju i duže SNSD-ov „trust mozgova“ u vrhu policije 20. decembra nalaže realizaciju plana pojačanih mjera, koji uvijek okončavaju 20. januara. Eto javno pitam tri zadnja ministra policije (Čađu, Jovičića i Lukača) i tri posljednja direktora policije (Penu, Vasića i Ćuluma), kao i kompletno rukovodstvo MUP-a RS-e, znaju li o čemu je ovde uopšte riječ?

Od davnina policija oko novogodišnjih praznika provodi različite pojačane aktivnosti i tu nema ništa sporno. No, ovaj uvijek isti plan od 20. decembra do 20. januara ponavljaju punu deceniju, pa bih volio da objasne zašto to čine. Šta je specifično 20. decembra ili 20. januara, pa da tim datumima započinju i završavaju pojačane aktivnosti?

Odgovor je vrlo jednostavan: apsolutno ništa ne znače ti datumi, ali to ne znaju ni ministri, ni direktori, ni sva sila „mozgova“ u vrhu policije. Jednostavno su automatizmom preuzeli ranije uspostavljenu praksu i u tome leži paradoks jutrošnjeg odnosa prema meni.

O čemu je doista riječ? Davne 2005. godine došlo je do eskalacije razbojništava, nakon čega dobijam „specijalni zadatak“ da suzbijem taj problem. Ništa tu nije bilo posebnoga jer se slično dešavalo i kad su u pitanju eksplozije, krađe vozila, provalne krađe, zelenašenje...

Znalo se da sam u stanju već provjerenim metodama za kratko vrijeme suzbiti ma koji pojavni oblik teškog kriminala i samo zato su me usmjerili na razbojništva. I doista: za par mjeseci setom mjera i radnji zaustavio sam eskalaciju, a potom krenuo sa procesuiranjima počinilaca ranijih pljački.

Elem, kako sve radim stručno i temeljito, tako sam za novogodišnji period 2005.-2006. na nivou tadašnje SJB Prijedor sačinio okvirni plan sprečavanja kriminaliteta, ali sa posebnim akcentom na razbojništva, krađe vozila i provalne krađe, kao delikte karakteristične za praznični period.

No, svaki plan treba vremenski odgraničiti, pa sam u tom pogledu razmišljao šta je najbolje činiti. Kako mi je najlakše pamtiti „desetice“ odlučio sam da plan traje od 20. decembra do 20. januara. Apsolutno ničeg nema u spornim datumima osim što je meni lično kao idejnom kreatoru plana tako bilo najjednostavnije pamtiti iste, a zahvataju sve praznike unutar zadanog perioda.

Nakon sačinjavanja okvirnog plana naišao sam na problem eventualnog angažovanja Jedinice za podršku, a za to je trebalo odobrenje načelnika CJB Banjaluka (u okviru kog je tada prijedorska policija funkcionisala). Zato sam plan uputio načelniku banjalučkog centra na potpis.

Obzirom da je u pitnju bio konkretan i dobro razrađen okvirni pln pojačanih mjera očekivano se dopao načelniku centra. Tako se dogodilo da CJB Banja Luka sačinjava sličan plan, te ga nalažu na nivou cijelog centra. Kako unutar MUP RS funkcioniše sistem izvještavanja ova ideja se dopala tadašnjem vrhu MUP RS, pa je i na tom nivou sačinjen okvirni plan, te naložen na nivou cijele Republike Srpske.

Normalno, različiti nivoi upravljanja mijenjali su načelni plan u skladu sa svojim pozicijama, ali je uvijek automatizmom preuziman taj period 20. decembar- 20. januar, pri čemu evo punu deceniju nikom nije palo na um da to iz nekog razloga promijeni.

Kako je Republika Srpska zemlja paradoksa time se jutros moje ideje koriste protiv mene. Konkretno, policajac na ulazu u objekat, naoružan automatskom puškom, zaustavlja me i sprovodi do svog pretpostavljenog. Ovaj od mene traži da prvo objasnim šta tražim u zgradi, pa da me najave i eventualno prime.

Pošto sam vidio da drugi građani nemaju sličan tretman zatražio sam objašnjenje. Pitao sam da li sam poslije 22 godine efektivnog rada u MUP-u postao nekakva prijetnja, pa me tako dočekuju. I gle čuda: objasniše mi da je danas nastupio famozni plan pojačanih mjera i da bih ja to „trebao znati“ obzirom da se godinama primjenjuje. Eto znam ja kada i zašto taj (MOJ!) plan započinje i zbog čega, ali nisam dobio odgovor zašto meni ograničavaju kretanje zgradom u kojoj sam zaposlen.

Jednostavno je i objašnjenje ovakvog jutrošnjeg postupka. Konkretno, posljednjih dva mjeseca vrh MUP-a i prijedorsko tužilaštvo „satirem“ zahtjevima za uvid u službenu dokumentaciju, tako da me više ne mogu ni ignorisati, a ponajmanje mi mogu dozvoliti proučavanje „teških dokaza“ protiv mene.

Svi akteri krivičnog postupka protiv mene odlično znaju da je tokom postupanja načinjen niz nezakonitosti i nepravilnosti, baš kao što znaju i da ću te propuste pravno valjano iskoristiti. Znaju odlično da se nemam namjeru braniti na suđenju, nego da mi uvid u službenu dokumentaciju treba kako bih prijavio ministra Lukača, načelnike Ivanića i Vujanovića, jednog „uniformisanog kriminalca“, te postupajućeg tužioca. I odlično znaju da meni ne mogu dokazati krivično djelo koje je montirano samo kako bi prikrili sopstvena krivična djela.

Dakle, nedavno su pokušali da mi onemoguće pristup službenim računarima i kopir-aparatima, a kad im to nije pošlo za rukom – sad koriste ovaj period da mi onemoguće ulazak u zgradu. I nije krivični postupak jedini razlog zbog kog nastoje da bar na mjesec dana umanje moja „ofanzivna dejstva“.

Bukvalno sam ih „razbio“ u četiri disciplinska postupka u kojima su planirali da mi uruče rješenje o otkazu. Pa mi sad moraju vratiti vozačku dozvolu sa rješenjem da su mi je nezakonito oduzeli. Istovremeno, moraju mi isplatiti razliku plate zato što su mi sedam mjeseci pogrešno platu obračunavali po osnovu suspenzije, umjesto po osnovu bolovanja. Ali, najgore po njih: u svim tim postupcima sprečavaju mi uvid u službenu dokumentaciju jer znaju da ću ih krivično i parnično goniti.

Za kraj ostaje mi da cinično upitam: je li funkcija policije da štite građane ili da štite objekat u kom se skrivaju? Dovoljno je proći zgradom i pogledati gdje je sve policija raspoređena u unutrašnjosti iste, pa da se jasno utvrdi kako se načelnik PU Prijedor Dalibor Ivanić počeo bojati i „letećih bijelih miševa“. U Republici Srpskoj tolikim obezbjeđenjem nije se okružio ni Milorad Dodik.

Doista je nejasno kako Lukač i Ćulum planiraju očuvati stanje bezbjednosti na prostoru prijedorske regije sa načelnikom koji „pada u nesvijest“ čim pretpostavi da bih ja samo mogao navratiti do sjedišta njegove uprave. Ivanićev strah je doista iracionalan i neshvatljivo je zašto me se tako boji. Valjda je umislio da sam nekakav nindža ili šta već.


No, kako god: doista mi je bilo degutantno slušati objašnjenja kako se sve to radi po „planu“ koji sam idejno i osmislio i aktivirao prije negoli su ovi „SNSD stručnjaci“ došli u poziciju. Sad, što se tiče moje ili njihove krivične odgovornosti naučiće da sam nakon novog Zakona o krivičnom postupku iz 2003. upravo ja osmislio i niz službenih radnji kakve su danas u MUP-u u svakodnevnoj upotrebi kriminalističke policije. Polako, svašta nešto će „SNSD trust mozgova“ naučiti. 

недеља, 17. децембар 2017.

Razbijanje Jugoslavije – zemlje “opasnih ideja”


Koliko doista znamo o razbijanju naše bivše domovine? Primjera radi, danas živimo u brutalnom kapitalizmu, a bez imalo svijesti da je ta uništena SFRJ temeljno uzdrmala kapitalizam kao društveno uređenje i centre moći koji vladaju svijetom.


Piše: Borislav Radovanović

Vijekovima su južnoslavenske etničke zajednice branile se od raznoraznih hegemona i najvećih imperija svijeta. Na kraju je ta borba rezultirala međunarodnopriznatom državom. No, sva ta silna borba sa svjetskim silama ovde je rezultirala poimanjem slobodarstva na opštecivilizacijskim/univerzalnim vrijednostima.

Zato je ovaj mali prostor čovječanstvu dao niz velikana koji su na svoj način zabilježeni u svjetskoj istoriji. No, svi ti naši veliki umovi funkcionisali su na univerzalnim vrijednostima i spoznajom slobode u širem smislu. U smislu specifičnom za samo ovaj prostor.

U tom kontekstu najvećeg fizičara u istoriji, Nikolu Teslu, pogrešno je tumačiti samo kroz njegove izume. U pozadini njegovih ideja leži slobodarsko djelovanje na premisi da ljudima treba energiju podariti BESPLATNO jer je proizvodimo na prirodnim resursima.

Takve ideje sasvim razumljivo nimalo se nisu dopadale centrima moći kapitalizma, koji upravo preko kontrole energenata i energije materijalizuju globalnu hegemoniju. Zato su svjetski moćnici odlučili da najveći um čovječanstva umre u bijedi.

Sad, lako je postići koncenzus oko Tesle, ali za moderni imperijalni/“liberalni“ kapitalizam i (neo)kolonijalizam važan je još jedan naš velikan – Josip Broz Tito. Ostrašćeni desničari, mahom budaletine i kapitalističke marionete, ovde će se pobuniti navodima o tome šta je činjeno u svjetskom ratu i poslije toga. Elem, neke stvari moramo posmatrati u kontekstu vremena u kom su materijalizovane, te kao procese, kako dovršene tako i nedovršene.

Brozov angažman na polju Pokreta nesvrstanih je neupitan i rezultirao je tako da su desetine država oslobodile se klasičnog kolonijalizma i postale koliko-toliko suverene (znači slobodne). Normalno, nema apsolutne slobode, ali je za mnoge bio ogroman iskorak oslobađanje od kolonijalnih hegemona.

U stvari Broz i ostatak ekipe Nesvrstanih primorao je svjetske moćnike da sa kolonijalizma pređu na neokolonijalizam, šta jeste oblik izrabljivanja, ali po one potlačene mnogo povoljniji. I, normalno, nepovoljniji po kapitaliste.

Elem, dvije javnosti gotovo nepoznate Brozove ideje su centre moći kapitalizma uzdrmale do nivoa za koji su opet morali tražiti „spasonosna rješenja“ kao u slučaju neokolonijalizma, ali su ovde naprosto bili primorani razoriti državu koja je te ideje idejno osmislila i u praksi realizovala.

Dalji navodi čak i obrazovane čitaoce u prvi mah će „zaprepastiti“ jer ih ni akademska zajednica ne prihvata ovako kako ih ovde predstavljamo. Čak i na naučnom nivou imamo manipulacije sviješću zbog kakvih eklatantne činjenice ne prepoznajemo u etiološkom i etimološkom smislu.

Danas se Sjedinjene države hvale kako su čovječanstvu „podarile“ dvije društveno-ekonomske kategorije koje su izmijenile moderno čovječanstvo – podruštvljavanje kapitala i menadžment. Na stranu njihovo hvalisanje, ali boli činjenica da su na zemlju koja je idejni kreator ovih ideja sasule 15 tona osiromašenog uranijuma, te je definitivno razorile.

Pojmovi akcionarska ili dioničarska društva u svakodnevnoj su upotrebi čak i običnog puka, a često ni intelektualci nemaju svijest kako je esencijalno riječ o podruštvljavanju kapitala. Neoliberalni kapitalizam je upravo „procvao“ na ideji da hiljade, pa čak i milioni, pojedinaca udružuju kapital, a time i uticaj i moć proizašle iz ogromnog kapitala.

No, podruštvljavanje kapitala je ideja koju je SFRJ sa Brozom na čelu kao ustavnu kategoriju uvela početkom 70-ih godina prošlog vijeka. Radničko samoupravljanje bazično je počivalo na ideji da su radnici i građani ujedno i vlasnici kapitala, odnosno da je u pitanju podruštvljavanje kapitala.

Dakle, možemo mi govoriti o tome kako su ljudi udruživali kapital i na samim začecima civilizacije, ali poenta je na podruštvljavanju kapitala kao ustavnoj kategoriji, a to svakako niko nije činio prije SFRJ i njenog lidera Broza.

Drugi navod takođe će mnoge iznenaditi. Ovde govorimo o menadžmentu. Da bi menadžeri ili menadžment kao kategorija nastali trebalo je izvršiti prednjepomenuto podruštvljavanje kapitala. U realkapitalizmu i realsocijalizmu direktori nisu bili menadžeri u punom smislu, nego tek puki provoditelji volje vlasnika kapitala – bilo da je u pitanju pojedinac ili država.

Tek stvaranjem „imaginarnog vlasnika“ kapitala, koji ponekad broji milione pojedinaca, upravljačke strukture dobijaju menadžersko obličje. I koliko se podruštvljavanje kapitala razvija kao društvena pojava, analogno tome i menadžment se razvija od vještine do nauke. No, prvi menažeri u ex officio smislu bili su upravljači preduzeća unutar samoupravnog socijalističkog uređenja te razorene SFRJ.

Uostalom, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u oblasti menadžmenta profesor Isak Adižes je samo proučavao socijalističko samoupravljanje u SFRJ i „pokupio ideje“ osmišljene od strane drugih, te ih preobličio u interesu neoliberalnog kapitalizma.

Ovde dolazimo do pitanja: zašto je SFRJ onako brutalno razorena? Nije neka mudrost da je početkom 90-ih prošlog vijeka realizovana zamisao Zbignjeva Bžežinskog o tome da Slaveni kao relativno malena etnička grupa posjeduju ogromne teritorije i prirodna bogatstva, te da im to Zapad IMA PRAVO OTETI. I oteli su, no mogli su jednako opljačkati i Jugoslaviju, kao što su drugima činili. Zašto nisu?

U tom pitanju leži esencija ovog teksta. Jedna dimenzija događanja je ta što su centri moći kapitalističkog Zapada ukrali naše ideje i preobličili ih u svom interesu. No, druga dimenzija je mnogo važnija: nisu mogla postojati dva modela društvenih transformacija.

Jedan model bio je neoliberlno-kapitalistički i znamo kako je materijalizovan. Drugi model bio je jugoslavenski i znamo kako nije ostvaren – razaranjem države. No, neumoljiva činjenica jeste da su ustavne reforme sa početka 70-ih rezultirale demokratizacijom društva do mjere  prihvatljivog kreatorima jedinstvene evropske zajednice država – Evropske unije.

Da je SFRJ 1993. godine, kako je to prvobitno planirano, bila primljena ili bar započela proces pristupanja Evropskoj uniji sve postsocijalističke zemlje bi slijedile taj model i oko toga ne treba imati dilema. Da se to ne bi dogodilo naša bivša država je brutalno razorena, a ostatak postkomunističkih zemalja znamo kako je (neo)kolonizovan po modelu neoliberalnog kapitalizma.

Za kraj valja samo istaći dvije činjenice važne za shvatanje postavljenih premisa. Josip Broz nije poživio dovoljno dugo da u praksi materijalizuje svoje ideje, a njegovi „nasljednici“ su se više bavili sopstvenim pozicioniranjem, negoli jačanjem države i društva. Ipak, snaga ideje bila je takva da je za manje od dvije decenije uzdrmala same temelje kapitalizma i „zaprijetila“ da promijeni čovječanstvo.

Da, nepobitno je da su ovde rat i razbijanje zemlje „ostvarili“ naši kvazietnički-kvaziklerikalni lideri, ali pogledajmo malo i ko je u političkom i materijalnom smislu stajao iza njih. Nisu to bili nikakvi lideri, nego tek puke marionete u kandžama kapitalističkih hegemona.

Danas se čovječanstvo nalazi pred eskalacijom Trećeg svjetskog rata i potencijalnim samouništenjem, a ne mora biti tako. Isto tako eksjugoslavanske „nezavisne države“ (nit' nezavisne nit' države) tavore ovako kako tavore, a ne mora biti tako. Treba samo malo sjesti i porazmisliti!

PRISTUPITE FB ZAJEDNICI "MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH" NA:
https://www.facebook.com/groups/2052659984962965/

петак, 15. децембар 2017.

Dosta je nekažnjenog pramlaćivanja Prijedorčana!


Desetine brutalno isprebijanih Prijedorčana zanima do kad će poznati batinaški tandem Danko Karanović – Branko Milivojša nekažnjeno provoditi nasilje, a da ne govorimo o ozbiljnom kriminalu.



Piše: Borislav Radovanović

Najavio sam ekskluzivno otkrivanje detalja službenih aktivnosti na planu procesuiranja „prijedorskih batinaša“, policajca (ako se kriminalac u uniformi može tako nazvati) Danka Karanovića i registrovanog mafijaša Branka Milivojše. No, nisam dobio autorizaciju prvobitnog teksta i sad objavljujem izmijenjenu verziju.

No, i ovde ostajemo na istoj poziciji esencijalnog pitanja: zašto Danko Karanović nije suspendovan iako se protiv njega vodi krivični postupak za krivična djela kakva teško narušavaju ugled MUP-a RS-e? Ko ga godinama štiti i zašto?

Danko Karanovića se preko dvije decenije NEZAKONITO bavi poslovima privatnog obezbjeđenja. Malo mu je policijska plata, pa zarađuje još jednu na način koji je policiji strogo zabranjen. I to čini u prepoznatljivom crnom kombinezonu, gdje većina građana nije sigurna da li na vratima neke diskoteke stoji po službenoj dužnosti ili kao privatno obezbjeđenje.

Uz reme Karanovića stoji  Branko Milivojša, višestruko procesuiran za ORGANIZOVANI KRIMINAL, a aktuelna je akcija „Piramida“ u kojoj je bio pritvoren zbog rasturanja narkotika. Policajcima je zabranjeno da se sa takvima druže, ali se to na Karanovića očito ne odnosi. U stvari preko Karanovića i kriminalcima poput Milivojše omogućeno je da „zavode red“ po gradu Prijedoru.

Neću u ovom tekstu otvarati određene dimenzije sprege organizovanog kriminala i policije u kakve je upleten i sam ministar Lukač, a čiji je Karanović akter. Zato ću objelodaniti u Prijedoru dobro znanu činjenicu. Karanović je svojevremeno bio „pratioc“ tadašnjeg načelnika CJB Prijedor Vojislava Pelkića, koji je upet akter mnogo širih kriminalnih aktivnosti.

Pisao sam o tome kako sam svojevremeno kao operativac radio na razbijanju organizovanog kriminala u koji je Pelkić bio involviran, zbog čega je dobio otkaz i zbog čega je prvostepeno presuđen. No, na bazi lažnih izjava njegovih najbližih kriminalnih saradnika iz redova policije (danas visokopozicioniranih!) u drugostepenom postupku je oslobođen.

Sad, kriminalčine poput Pelkića i sličnih su po SNSD-ovim aršinima pogodni za najviše rukovodne funkcije. I to vidimo po tome kako su ih SNSD-ovi ministri Jovičić i Lukač pozicionirali. Baš kao što kod organa gonjenja (policija i tužilaštvo)  postoji relevantna dokumentacija kakva nedvosmisleno ukazuje o kakvim kriminalcima je riječ.

Pelkić je u krugovima premlaćenih i teško zlostavljanih Prijedorčana ostao zapamćen po „zataškavanju“ prijava protiv Karanovića i Milivojše. Međutim, ponekad dokazi nadjačaju moć i uticaj pojedinaca, pa proizvedu krivične postupke poput ovoga kom su „prijedorski batinaši“ trenutno izloženi. I sad dolazimo do nekih vrlo zanimljivih pitanja.

Za Pelkića se zna da je kroz kompletnu policijsku karijeru bio duboko upleten u organizovani kriminal. Time je sasvim razumljivo zašto je pomagao svom vijernom „pratiocu“ Karanoviću, kako u slučaju prebijanja desetina građana, tako i u nizu drugih kriminalnih radnji.

No, problem je što „prepošteni“ načelnik Dalibor Ivanić i dalje drži kriminalca Karanovića kao „pratioca“ (nema Ivanić uopšte pravo na lično obezbjeđenje!), zataškava njegove nezakonitosti i dozvoljava mu da „sarađuje“ sa krimialcima tipa Milivojše.

Nije tu samo u pitanju premlaćivanje građana, nego je Milivojša svojevremeno više puta procesuiran kao pripadnik kriminalne organizacije porodice Milaković, a u toku je postupak zbog organizovanog rasturanja narkotika.

I kako sad da tumačimo ponašanje načelnika Ivanića? Zna da je protiv njegovog „pratioca“ pokrenut krivični postupak zbog ponašanja nespojivih sa policijskim zanimanjem, a i dalje ga drži pored sebe, pogoduje mu platom i rasporedom, te „žmuri“ na njegove kriminalne veze. Zašto?

Je li protiv Karanovića pokrenut unutrašnji postupak? Vjerojatno nije jer, gle cinizma, inspektor za unutrašnju kontrolu u Prijedoru je Vojislav Pelkić. Ubjedljivo najkriminalizovaniji rukovodilac od postanka prijedorskog centra (mislim na onaj ratni) danas kontroliše zakonitost u radu policajaca. Da bog sačuva!

No, ne pogoduje Ivanić Karanoviću tek tako, nego tu ima „neka tajna veza“! Prije tačno godinu dana inspektorima Uprave kriminalističke policije dao sam izjavu o sprezi ministra Lukača, Pelkića, Ivanića, Karanovića i drugih sa konkretnim krivičnim predmetima u domenu organizovanog kriminala. I ovih dana pojedini nosioci najviših policijskih i tužilačkih funkcija ozbiljno se preznojavaju jer nemaju pojma kako da se ispletu iz mreže u koju sam ih zapetljao.

Od Čađe, preko Jovičića, pa sve do Lukača, SNSD-ovi ministri muku muče sa tim kako da me eliminišu iz javnog diskursa. Niti više mogu trpiti objelodanjivanje njihovih nezakonitosti ili nekompetentnosti, a da ne govorim o mojim kritičkim tekstovima o Miloradu Dodiku, niti me mogu spriječiti da ih ovako javno potirem. Zato montiraju nezakonite progone!



Septembra prošle godine nezakonito su mi maltretirali porodicu, a kad sam zatražio objašnjenje isti taj Karanović napao me je fizički. Ništa nisam zgriješio, niti je postojao osnov za upotrebu fizičke sile. Kad sam tužilaštvu prijavio nezakonitosti nad porodicom i mnom, onda su izmislili da sam prijetio Ivaniću. I nije im to prvi put da me lažno prijavljuju za isto krivično djelo – normalno izmišljeno.

Elem, protiv mene je odmah po prijavi „pošteni“ načelnik Ivanić pokrenuo postupak suspenzije i ja sam danas suspendovan. Pri čemu mi nezakonito uskraćuju pravo na bolovanje. Sad, moram pitati zašto po istim aršinima protiv Karanovića nije pokrenut postupak suspenzije? Možda je „amnestiran“ kao lažni svjedok protiv mene???

Za kraj ostaje mi da konstatujem da se ministar Lukač i načelnik Ivanić mogu i dalje praviti "neupućenima" oko toga da je njihov vijerni saradnik podvrgnut krivičnom postupku. Mogu da ga i dalje drže na sadašnjem radnom mjestu i da ga ne suspenduju kako su to zakonski dužni. No, koliko će još moći da se prave blesavi spram činjenica koje zna cio Prijedor?

Reći ću do kad će moći tako - do izbora naredne godine. Znate desetine brutalno premlaćenih građana neće glasati za ove " SNSD uniformisane bandite", baš kao što to neće činiti ni stotine njihovih bližnjih, ili hiljade onih koji ne prihataju da teški kriminalci "zavode red" po njihovom Prijedoru. 

Neće za njih glasati ni desetine hiljada onih koji plaćaju poreze da bi od policije i pravosuđa dobili adekvatnu zaštitu, a zdrav razum im kaže da upravo u policiji i pravosuđu kriminal caruje. Zar da plaćaju krimialce da ih "čuvaju" od njih samih? Ili da im lome kosti!?

VAŽNO JE ZNATI

Ni najmanje ne krijem kako gore prozvane pojedince kritikujem sa pozicije ogorčenog profesionalca kom su uništili karijeru i razorili život samo zato što sam zakonski i pošteno radio policijski posao. Ali govorim i sa pozicije profesionalca sa impozantnim iskustvom u domenu poslova obezbjeđenja i štićenja ličnosti.

Da bih predočio obim iskustva nabrojaću samo imena istorijski zapaćnenih osoba koje sam kao JNA vojni policajac – snajperista obezbjeđivao prije rata: Stjepan Mesić (kao predsjednik predsjedništva SFRJ), Milošević, Tuđman, Kučan, Momir Bulatović (nebrojeno puta), Veljko Kadijević, delegacija Pentagona...

Kao policijski specijalac i operativac poratno sam obezbjeđivao Radovana Karadžića, Krajišnika, Plavšićku, Madlin Olbrajt, Milorada Dodika, gotovo sve predsjednike i premijere Republike Srpske, većinu Visokih predstavnika u BiH, ministe sam davno prestao brojati...

Kao vojni policajac prije rata otkrio sam pripremanje terorističkog napada na podgorički aerodrom od strane šiptarskih ekstremista (spriječen), pa britansku špijunsku grupu. Nakon rata otkrio sam i radio na sprečavanju atentata papu Jovana Pavla II u Banjaluci, na Milorada Dodika na početku drugog premijerskog mandata, o atentatu na Zorana Đinđića u ovoj zemlji znam ubjedljivo ponajviše jer sam se i sa tim predmetom suočavao...


Znači i ovo je pozicija sa koje kritikujem pojedince koji su sebi umislili da nešto znaju o bezbjednosti. Uz to pohvaliću se kako je moj prosjek na magistarskim studijama bezbjednosti i kriminalistike bio 9,4, a neka „stručnjaci“ pokažu indekse da i sa te strane uporedimo kompetencije.