петак, 24. фебруар 2017.

Spriječio sam atentat na Dodika


Decenija je prošla od kad sam, kao policijski inspektor, otkrio i spriječio pripremanje atentata na tadašnjeg premijera Milorada Dodika. Danas se toga sjećam sa skepsom, kao u starom dobrom vicu.



Da bi shvatili poentu moram prepričati jedan stari vic: jednom mladiću gatara je prorekla da će biti odgovoran za smrt preko 50 miliona ljudi. Jadničak je ovo proročanstvo ozbiljno shvatio i godinama se čuvao da ni mrava ne nagazi.

No, jednog dana, dok je šetao kraj rijeke, ugleda malenog dječaka kako se utapa i njegovu majku kako sa obale zapomaže. Bez razmišljanja mladić skoči u rijeku i spasi dječaka. U to prilazi majka i govori: „Sine Adolfe zamalo da se udaviš!“.

Za one koji nisu shvatili bit – maleni Adolf se prezivao Hitler!

Sad, zašto ovaj vic kod mene proizvodi gorčinu kad se sjetim kako sam sprečavao atentat na Dodika?

Novembra 2006. godine dobijam iz inostranstva dobijam informaciju da je dvojici poznatih kriminalaca, sa već osvjedočenim iskustvom u vršenju atentata na moćne ličnosti, ponuđeno pola miliona evra za likvidaciju tada novopostavljenog premijera Republike Srpske. Na sve to dolazi upletenost stranih obavještajnih službi, atentat na Arkana i niz drugih komplikacija. Ne mogu govoriti o imenima i detaljima zbog straha da tako ugrožavam i sebe i više drugih osoba, ali će suština priče biti dovoljno jasna.

Prve informacije dolaze telefonskim putem i u šiframa kakve sam jedva i shvatao. To je podrazumijevalo odlazak u drugu državu (nama blizu), sastajanje sa izvorom informacija i razjašnjavanje detalja. Kako je red obavijestio sam i svoje šefove o onome šta se događa i šta činim povodom toga. No, već u startu šefovi mi montiraju situaciju u kakvoj sam čak posumnjao u njihovu upletenost u svu tu ujdurmu.

Zato uspostavljam vezu sa provjerenim i sigurnim rukovodiocima iz Banja Luke i dalje operativno djelovanje nastavljam pod njihovim nadzorom. Ipak, razvoj događaja nikako nam nije išao na ruku i trebalo je preko pola godine da razjasnimo one elementarne činjenice. Sa druge strane premijer je obaviješten, preduzete su pojačane mjere obezbješenja i ovaj atentat je preduprijeđen.



Moram podsjetiti da krajem te 2006. i narednih nekoliko godina pojavljuje se niz „kombinacija“ o potencijalnim atentatima na Dodika, ali je ovaj „moj“ bio prvi i ostali se javljaju tek kao razne kombinatorike ili puke izmišljotine.

Uglavnom, o svemu šta se tada događalo postoji adekvatna službena dokumentacija. Apostrofiram da je postojala mogućnost i daljeg istraživanja spornih događaja, ali zbog čega se sve završilo u „tišini“ i bez konačnog rezultata trebalo bi da odgovore Dodik i njegovi bliski saradnici – zaduženi za njegovo obezbjeđenje. Opštepoznato je kako su pojedinci na Dodikovoj bezbjednosti izvanredno profitirali, no, ja sam iz ovog i nekih drugih iskustava vrlo skepričan i prema njima i prema onome šta rade.

Dakle, kao profesionalac učinio sam sve šta je bilo u mojoj moći da sačuvam život premijera. Čak sam izlazio iz profesionalnih okvira i izlagao se situacijama u kakve 99% pripadnika policije nikada ne bi ulazilo. No, ja sam prosto takav: ili nešto radim vrhunski ili nikako.

Na kraju, kako je red, pokušaću i da poentiram. Nije prošlo ni četiri mjeseca od okončanja mojih aktivnosti na sprečavanju spornog atentata, a upravo najbliži Dodikovi „bezbjednjaci“ započinju napad na mene koji traje evo punu deceniju. I to u kakvim uslovima!?

Nekako u isto vrijeme Dodikovi „bezbjednjaci“ pripremaju moju likvidaciju, a već sam bio suočen sa drugim pokušajem likvidacije od strane kriminalaca kojima sam „stao na žulj“. Mjesecima sam se kretao sa repetiranim pištoljem, zavirivao pod auto, trzao se na svaki šum... Svi znaju da nisam strašiva osoba, pa i da u kritičnim situacijama umijem biti vrlo opasan, ali tih dana i mjeseci bilo mi je gore nego u ratu (a moj ratni put bio je vrlo krvav!).

I onda dan za danom, godina za godinom, prolaze u uništavanju moje karijere, u progonu, torturi, nepravdi... Danas, nakon 22 godine policijske karijere (kakvom sam se nekad iznimno ponosio) čekam otkaz. Ministar Lukač nema strpljenja da okončam bolovanje, nego kojekakve disciplinske komisije i svoje poslušnike tjera da me što prije i nezakonito udalje iz MUP-a. A ko je tog istog Lukača doveo i pozicionirao na mjesto ministra?


Nadam se da je sad mnogo jasnije zbog čega se istovremeno sjećam i atentata na Dodika i vica o „malom Adolfu“. No, to je moj život, prošlost ne mogu mijenjati, a sa posljedicama se nosim kako znam i umijem. I što je najgore: kad bih se ponovo našao u istoj situaciji – sve bih isto učinio. Prosto, od moje 19-e godine sam „treniran“ da štitim druge i ja drugačije ne umijem.  


P.S.  Slijede priče o atentatu na premijera Zorana Đinđića, Arkana, papu.... Čitajte "zabranjenog analitičara"

среда, 22. фебруар 2017.

Dodik me kandiduje za predsjednika Srpske!?



Ministar Lukač će sasvim izvjesno dati mi otkaz nakon 22 godine časne službe u MUP-u. To me navodi da već danas započnem sa traženjem novog posla, a mnogo mi se „dopada“ funkcija Predsjednika Republike Srpske.


Do narednih opštih, a time i predsjedničkih, izbora ima još godinu i po. Možda se to nekom čini kao daleka budućnost, no, ukoliko sa moje pozicije (običnog građanina) poželite doseći tako visok nivo vlasti, onda je krajnje vrijeme da započnem sa kampanjom.

Možda (čuj možda!) neću uspjeti u realizaciji mojih želja, ali to je prilika da Dodika i kompaniju nagrdim tako da im se uši zacrvene. Gone me krivično, disciplinski i kako god uspiju, a samo zbog nekoliko desetina tekstova u kakvima sam objelodanio ISTINU o Dodiku, Lukaču i pojedincima čija imena ne zavređuju pominjanje. Valjda misle da sam „ispucao“ svoje adute, pa vele da mi se osvete. E tu uveliko griješe!

Brojne informacije koje teško inkriminišu Dodika i njegove posilne još uvijek nisam objavio. One ključne „kapitalce“ čuvam za sam finiš kampanje, a do tada ići će stotinjak tekstova kakvi će pojedincima opasno dizati krvni pritisak.

Elem, tekstovi i objelodanjivanje istine  tek su instrumenti degradiranja protivnika, dok ono u šta se primarno uzdam jesu pojedine ideje kako potpuno srušiti ovaj nakaradni politički sistem koji razara Srpsku i BiH već decenijama. Neke „trikove“ ću prezentovati i građanima i političkim kvazielitama od kakvih će im se dizati kosa na glavi (pa i ona vješto ofarbana).

Da građani znaju koliko je jednostavno, za svega par mjeseci, razoriti ovakav nakaradan sistem vjerojatno bi to odavno učinili. Očito da nemaju potrebnog znanja, ili zbog sitnog ćara nisu spremni na kratkotrajno žrtvovanje. No, o tom po tom, blagovremeno ću im predstaviti svoje ideje i ponuditi ubojito oružje kojim će samoproklamovane „faraone“ i njihov sistem srušiti kao kulu od karata.



Samo, ovde nije problem rušenja sistema, nego i potonje izgradnje društva dostojnog čovjeka. Tu će opet doći do izražaja neke moje druge ideje i vizije. Da budem iskren, na teritoriji veličine Srpske i njenim resursima može  blagodetno živjeti 7-10 miliona stanovnika. To znači da ovih milion i nešto ima da žive kao kraljevi. Kako to postići? Prosto, izgradnjom jednog potpuno novog političkog i ekonomskog sistema kakav sam u osnovi već osmislio.

Da budem iskren mnogo radije bih se lagodno posvetio doktoratu i nauci, ali mi Dodik, Lukač i društvo nameću okolnosti iz kakvih mogu samo u jednom pravcu, a to je težak obračun i obaranje njihove dominacije. Tako, po prilici, proizilazi da me upravo Dodik „kandiduje“ na poziciju na kojoj se on odomaćio. Dobro, prihvatiću njegovu volju i zaigraćemo naš „tango“.


U to ime, pratite „zabranjenog analitičara“ i budućeg predsjedničkog kandidata, jer, ako ništa drugo – doznaćete šokantne istine i ideje kakvih se drugi nisu dosjetili.

уторак, 21. фебруар 2017.

Bakire, marš iz Srebrenice!


Tekst objavljen na nacionalnom sajtu Centar akademske reči Šabac, na: http://www.carsa.rs/bakire-mars-iz-srebrenice/


Kao prosječnog Srbina bole me zločini Srebrenice, Tomašice i niza sličnih bošnjačkih stratišta, no i pored toga ne prihvatam Bakira Izetbegovića kao sagovornika o srpskom zločinaštvu.




Piše: Borislav Radovanović

Nisam akter spornih događaja, ali o zločinima nad bošnjačkim narodom znam podosta. Prosto: audio-video materijali, presude, zapisi i ini izvori saznanja govore dovoljno da samo totalni idiot može negirati nespornu istinu.

Biću iskren i priznati da sam u Srebrenici bio samo poratno i kao pripadnik obezbjeđenja u Memorijalnom centru i nemam direktna, ona „živa“, saznanja o tome šta se u tom gradu događalo jula 1995. godine. No, živim u blizini Tomašice, Jakarine kose i drugih masovnih grobnica našeg Prijedora, razgovaram sa preživjelim žrtvama ili porodicama stradalih, odnosno „živim“ sa onim šta se ovde događalo. Iskreno, nisam bio sudionik ni onih prijedorskih spornih događanja, ali ovde na svakom uglu prosto „vrište“ dokazi zločinaštva tako da ih je nemoguće izbjeći. I ne treba ih izbjegavati, nego se ljudski suočiti sa istinom.


Dakle, u ime mog naroda i u ratu u kom sam lično učestvovao počinjeni su stravični zločini nad LJUDIMA i to samo zato što „ideološki“ nisu bili po volji svojih dželata. Neću upadati u zamke kvalifikovanja zločina i dodjeljivanja im kojekakvih „naziva“. Prosto, zločin je zločin, a svakako govorimo monstruoznim, necivilizovanim i krajnje nehumanim stvarima.

Elem, dogodilo se to šta jeste i danas ne možemo promijeniti prošlost, a ponajmanje oživjeti stradalnike. Iskreno, ni porodicama žrtava ne možemo pružiti adekvatnu nadoknadu za njihovu bol. Nikakav novac, materijalne stvari ili riječi ne mogu nadoknaditi nečiju tašku bol.

Na desetine naših Prijedorčana, Višegrađana, Zvorničana i ino osuđeno je na rigorozne, a počesto i na neprimjereno niske (posebice u Hagu!), zatvorske kazne, ali ni to nije nikakva utjeha žrtvama zločinaštva. Moglo bi se ovde pomisliti kako onda nemamo o čemu razgovarati, samo to je pogrešan pristup.

Imamo mi još kako povoda i razloga za razgovore o zločinima i zločinaštvu, samo je ovde problem u referentnosti sagovornika. Dopadalo se to nekom ili ne – postoje osobe (posebice direktne žrtve) sa kakvima treba razgovarati i direktno i preko odabranih predstavnika. Sa druge strane postoje i „dušebrižnici“ kakvih se gnušam. Jedan od njih je Bakir Izetbegović!

Šta hoće taj Bakir Izetbegović?

Još se nisu smirile tenzije oko Bakirovog marifetluka povodom 9. januara, a on „bosanski lonac“ dovodi do ključanja kvazirevizijom tužbe protiv Srbije. Kaže zbog genocida! U redu, hajde da malčice proanaliziramo Bakirovo „pravo“ da uopšte pominje termin genocid.

Prvo, moram podsjetiti kako se on javno i iznimno ponosi likom i djelom rehmetli mu babe Alije. Upravo onog Alije Izetbegovića čija mladalačka politička indoktrinacija počiva na monstruoznim idejama Mladih Muslimana i El-Hidaje. Onog Alije koji je sarajevske gimnazijalce i drugu omladinu vrbovao za zločinačku SS Handžar diviziju (provodio Himlerove ideje). Dakle, onog Alije koji je politički stasao na nespornom genocidu koji su naše pretke tada gotovo zatro i u kakvom je on aktivno saučestvovao.

Elem, slom nacizma mladi Alija nije smatrao „smetnjom“ njegovoj antisrpskoj mržnji, pa je i poratno nastavio realizovati mudžahedinsko-nacističke ideje (pokretanje žurnala „Mudžahid“). Po izdržavanju trogodišnje zatvorske kazne Izetbegović decenijama nastavlja sa radikalnim selefijsko-sektaškim djelovanjem, sve do Sarajevskog procesa.

Drugo, Bakir Izetbegović prije i tokom rata bio je očev blizak saradnik (šef kvazikabineta)  i „siva eminencija“. Time je podjednako odgovoran za zločin protiv mira ili izazivanje rata. O odgovornosti za ratne zločine nad srpskim i hrvatskim življem da i ne govorim. I nad Srbima su činjeni stravični zločini, a posebice od kojekakvih Nasera, Caca, Ćela, Hamzi, Tigrova i sličnih bespogovornih poslušnika klana Izetbegović. I sad se taj isti Bakir našao „pozvanim“ da poteže priče o zločinima!

Treće, upravo Alija i Bakir Izetbegović ovde dovode na hiljade bjelosvjetskih zlikovaca, sa kojima dijele ideje Muslimanske braće, radikalnog islamizma i MRŽNJE. Zajedno sa rejsom Cerićem radikalizuju domaće muslimane i u dobroj mjeri ih pretvaraju u nešto šta niti je njihov identitet, niti nasljeđe. Južnoslavenski muslimani opštecivilizacijski bili su „sam vrh“ tzv. mekog islama, onog prefinjenog obličja muhamedanstva prepoznatljivog na globalnom nivou. Danas naše muslimane percipiraju kao teroriste i opasne radikale, a to je primarno „zasluga“ Izetbegovića.

Četvrto, ima li kraja onome šta Izetbegovići svima nama (zajedno!) čine preko sedam i po decenija? Do kad ćemo biti žrtve njihovih fašizoidnih i muslimansko sektaških ideja? I konačno: ko je Bakira pozicionirao kao „reprezenta“ sa kojim bi bilo ko od nas (država, naroda, pojedinaca) trebalo da raspravlja o zločinaštvu?

Nadam se da su čitaoci shvatili poentu. Ukoliko to nije tako, u redu – rezimiraću situaciju. Ponavljam, dogodili su se stravični zločini koji bole i mene kao Srbina i sa kakvima se nikada neću saglasiti. Sa te pozicije želim da razgovaram sa žrtvama, sa predstavnicima udruženja žrtava, pa sve do političkih aktera. I u tom smislu mislim da dijelim stav ogromne većine mojih sunarodnika.


Samo, Bakir Izetbegović nije „sagovornik“ sa kojim želimo da komuniciramo, a ponajmanje na način kakav on diktira. Iskreno se nadam da je i unutar bošnjačkog naroda sazrela spoznaja o tome koliko je klan Izetbegović nanio štete sopstvenom narodu i da će konačno unutar te zajednice biti izrečeno: „Bakire, marš iz Srebrenice!“.

понедељак, 20. фебруар 2017.

SRBSKA ČAST



Nakon druženja sa vođama patriotske organizacije „Srbska čast“ iz Srbije i Srpske iznosim iskrene utiske o ovoj ideji i njenim promoterima.



Piše: Borislav Radovanović


Patriotizam je zanimljiva emocija i materijalizuje se u bukvalno nebrojeno obličja. No, ponekad trenutak i događaji pojedincima donose različite prilike ispoljavanja patriotizma. Kao ratni veteran odlično se sjećam, čak i u slavnoj i prebogatoj srpskoj istoriji, nezaboravnog srpskog jedinstva i junaštva sa početka 90-ih godina prošlog vijeka.

Danas me posebno raduje kad kod mladih ili onih malo mlađih primjećujem svojevrsno sljedbeništvo onoga šta smo kao narod i pojedinci prezentovali prije dvije i po decenije. Zamislite, jedan mali narod vodio je jedan (jedinstven!) devetogodišnji (1990.-1999.) rat protiv niza „domaćih neprijatelja“ i najvećih sila svijeta. I na nivou svjetske istorije imamo vrlo malo sličnih podviga.

Zato mi je tako zanimljiva organizacija „Srbska čast“, koju predvodi Bojan Stojković iz Niša. Stojković diljem Srbije, Republike Srpske i Crne gore okuplja mlade srpske patriote i raspoređuje ih kao svojevrsne ČUVARE naše tradicije, kulture, religije, istorije i specifičnosti. Uz to pripadnici „Srbske časti“ ne kriju da im je fizičko čuvanje sopstvenog naroda jedan od najvažnijih zadataka.



Mnogi se pitaju: imaju li ti nabildani mladići „pravo“ da se pozicioniraju kao bezbjednosni subjekti štićenja država i naroda? Vrlo zanimljivo pitanje! No, p(r)ogledajmo realno i bez predrasuda ulogu ovih čuvara srpstva unutar dominirajućih okolnosti.

Nesporno je da su Srbi definitivno izgubili rat na tlu današnje Hrvatske, ali u Srbiji (1999.) i Srpskoj (1995.) potpisali su mirovne sporazume. Poražene snage potpusuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume. No, svjedoci smo da smo i u Srbiji i u Srpskoj poratno (u mirnodopskim uslovima) okupirani, razoreni i poniženi. I to će trajati sve dok sami pristajemo na nametnutu okupaciju.

Pripadnici organizacije „Srbska čast“ ne prihvataju poraze i spremni su prihvatiti različite izazove i oblike ugrožavanja. Njihov patriotizam, voljnost i sposobnost upravo su suprotnost onoga šta nam je nametnuto ili, bolje reći, podvaljeno. Naime, nas su kojekakvi mentori „naučili“ da se oslanjamo samo na konvencionalne i profesionalne subjekte bezbjednosti (vojska, policija, pravosuđe...), da nam „rezervni sastavi“ i nekonvencionalni subjekti nisu potrebni. Čak da su kontraproduktivni, štetni i opasni. Da li je doista tako?

Pogledajmo malo šta čini Vladimir Putin. U gotovo svakom većem ruskom gradu funkcionišu desničarski kampovi u kakvima se ruski dobrovoljci obučavaju i osposobljavaju za odbranu naroda i države. Ko brani ruski narod u Ukrajini? Pa upravo ti dobrovoljci i rodoljubi. I to rade više nego uspješno!

Sad, u čemu se razlikuju Rusi i Srbi? I pored nekoliko hiljada interkontinentalnih balističkih raketa i sve sile naoružanja i tehnike velika Rusija se oslanja na nekonvencionalne subjekte bezbjednosti slične našoj „Srbskoj časti“. Suprotno tome trebalo bi biti krajnje budalast i povjerovati kako se mali i slabo naoružani Srbi trebaju oslanjati samo na konvencionalne/profesionalne snage.

Kako mi reče Bojan Stojković: „Uvijek sam sa svojim momcima spreman stati u odbranu našeg naroda i potpuno je nebitno da li je u pitanju Srbija ili Srpska!“. Samo, pogrešno je Stojkovića i njegove sljedbenike posmatrati samo kroz prizmu ratovanja i okršaja. Ovi mladići narodu i državi stavljaju se na raspolaganje i u slučajevima poplava, požara i sličnih prirodnih katastrofa. Ili manje vjerojatnih tehnoloških! Zato „Srbska čast“ insistira na tome da je primarno u pitanju humanitarna organizacija.

Da je to tako pokazuje i primjer sa kraja prošle godine kada je dvadesetak pripadnika prijedorskog ogranka „Srbske časti“ našoj bolnici organizovano darivalo krv. Nisu se bavili pitanjima etničke ili vjerske pripadnosti korisnika donirane dragocjene tečnosti, nego su ovaj humanistički čin izveli za sve one kojima je krv nužno potrebna. To je prosto stvar humanizma bez ikakvih kalkulacija.

Znači, da rezimiramo, lako je u mirnim i bezrizičnim okolnostima mudrovati oko nečijih „policijskih dosjea“, oko mišića i tetovaža, ili o nečijoj društveno-političkoj podobnosti. No, život počesto donosi i rizike. Na koga ćemo se tada oslanjati? Možda na činovnike ili prosvetare... ili na hedonostičku omladinu? Teško da od takvih ima kakve koristi. To govorim nakon 28 godina bavljenja praktičnom bezbjednošću.


U kriznim situacijama primarno se možete osloniti na fizički dobro utrenirane i hrabre momke, spremne da zarad pomoći drugima rizikuju i sopstvene živote. E takve momke Stojković okuplja u okviru „Srpske časti“. Od „tastatura-mudrijaša“ i kvazielite teško da u kriznim situacijama ima kakve koristi, dok, na drugoj strani, teške istorijske trenutke na svojim leđima obično iznesu hrabri i sposobni. Preko stotinu puta kroz razne zadatke rizikovao sam život i valjda znam prepoznati kakve kvalitete su potrebne kad zagusti. 

недеља, 19. фебруар 2017.

Zabranjen ili nepoželjan???

Zabezeknuto čitam da je danas u CJB Prijedor održan skup povodom obilježavanja dana osnivanja VII odreda  Specijalne brigade policije MUP RS. Poslije dvije decenije prisustvovanja sličnim godišnjicama pitam se da li sam odjedared postao zabranjen ili "zaboravljen"? ... ili nepoželjan???


Preko dvije decenije preživjeli ratni specijalaci VII Odreda svake godine okupljamo se da upalimo svijeće palim drugovima, obilježimo godišnjicu osnivanja odreda, evociramo uspomene i kratko se podružimo. Godinama se to činilo bez prisustva medija, političara, predstavnika MUP-a i ino. I onda, malo po malo, ovo tradicionalno okupljanje dobijalo je na značaju. Primjera radi, današnji gradonačelnik Milenko Grahovac je "veteran" koji  ispred lokalnih vlasti godinama dolazi i na tome mu doista treba odati javno priznanje.

Prije dvije godine, početkom ministrovanja Dragana Lukača, te njegovog odazivanja/prisustva, ovaj skup dobija na značaju u mnogo većoj mjeri... negoli ikada ranije. Znamo kako novinari vole ministre, pa smo te godine doživjeli i prvu ozbiljniju promociju skupa.

Elem, moram podsjetiti kako ova okupljanja nemaju stalan termin, nego se to mijenja gotovo svake godine, a organizatori se potrude da obavijeste ostatak jedinice o tome kad i šta je planirano. Na takav način bih svake godine doznavao za okupljanje i odazivao se. No, ova godina je po nečemu iznimna!?



Prošle godine, iako su već postojali otvoreni sukobi na relaciji ministar i ja, uredno sam pozvan (i odazvao se, vidi moj autorski foto gore). Najvjerojatnije zbog toga što je ministar bio spriječen odazvati se pozivu.. Ove godine situacija se promijenila i ministar je došao u Prijedor. Pretpostavljam da je to organizatore i kolege navelo na pomisao da bi moje prisustvo bilo iritantno, provokativno (ili kako god) po ministra. Uglavnom, ove godine niko me nije obavijestio, pa tako nisam ni palim drugovima upalio svijeću. Učiniću to sutra!

Moram naglasiti kako se trenutno nalazim na bolovanju i vrlo slabo sam upućen u dešavanja unutar MUP-a. Vrlo mali broj kolega se javi i to najčešće nekom obavezom, a tek dvojica me pozovu na kafu ili upitaju za zdravlje. Sukobiti se sa ministrom i načelnikom znači postati "opasan po okolinu" i zbog toga me kolege uglavnom izbjegavaju. Doduše, ponekad moćnici "preispituju" razloge zbog kojih su pojedine kolege viđene u mom društvu, pa je i strah ostalih shvatljiv.

Bilo kako bilo, ove godine je ministar Lukač "uveličao" skup, a ja nisam pozvan. I to su činjenice. Da li sam zabranjen, "zaboravljen" ili nepoželjan - nisam siguran, ali jedno znam: nisam to zaslužio.

  

четвртак, 09. фебруар 2017.

Avdo Avdić: Bakir Izetbegović - (re)vizionar


Dragi moji,tokom pripremanja teksta o Bakirovoj "reviziji tužbe protiv Srbije našao sam tekst Avde Avdića koji Vam toplo preporučujem za čitanje.













       Avdo Avdić

Alija Izetbegović je bio vizionar. Kada su ga novinari magazina Start upitali šta bi rekao svom sinu Bakiru kada bi on odlučio da bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva, odgovorio je: „Savjetovao bih mu da to ne čini“.

Nedugo poslije tog intervjua, Izetbegović je Stranku predao Sulejmanu Tihiću i tako svog sina ostavio daleko od politike i upravljanja državom. U tom periodu, BiH je dobila Oružane snage, Obavještajnu službu, SIPA-u, dobila je pravosuđe na državnom nivou, dobila je Upravu za indirektno oporezivanje, dobila je nova državna ministarstva i sve je više ličila na državu.

A onda je svoju političku karijeru započeo Izetbegović mlađi. Revizionar.

Prvo je, igrajući iza kulisa, sa Silajdžićem srušio „aprilski paket“, onda je sa utemeljiteljem Avaza srušio Sulejmana Tihića. Potom je srušio one s kojima je rušio Tihića. Prvo Silajdžića, pa onda utemeljitelja Radončića.

Uglavnom, srušio je sve.

I ne bi to bila neka šteta da Bakir Izetbegović ne ruši državu. Trenutno je u sukobu sa HDZ-om, SNSD-om, SDS-om, DF-om, SDP-om, SBB-om i sa pola SDA. Skoro da i nemamo diplomatske odnose sa Hvatskom  i Srbijom. Sve rjeđe ide u Tursku, a evropske diplomate baš  i ne drže do njegovog stava.

„Prije deset godina govorilo se o ukidanju Republike Srpske, a danas se govori o ukidanju BiH“, kazao mi je nedavno prijatelj, pokušavajući da dočara politiku Bakira Izetbegovića.

I u takvoj situaciji, kada je sam protiv svih, Bakir Izetbegović želi da pokrene reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. Odlučio se za reviziju, a da nema nikakvu viziju. Još 15-ak dana je do isticanja roka za pokretanje revizije, a bošnjački član Predsjedništva kaže: „Ukoliko pravni tim ocijeni da se može sačiniti pravno kredibilna aplikacija, onda takvu aplikaciju treba podnijeti Sudu“.

Dakle,  PETNAEST DANA prije isticanja roka za podnošenje zahtjeva za reviziju, najveći zagovornik revizije ne zna kojim novim činjenicama rapolaže pravni tim. A pravni tim ne želi ništa poduzeti bez Izetbegovića koji vjeruje pravnom timu.


Gdje je, zaboga, potrošeno deset prethodnih godina? Gdje je novac iz fonda za obnovu tužbe i dokumentovanje srbijanske umiješanosti u genocid u BiH? Gdje su novi dokazi? Gdje su nove činjenice? Da li su išta bošnjački revizionari međunarodne pravde poduzimali prethodnih deset godina? Nisu. Jer da jesu Miloševićev bezbjednjak Jovica Stanišić ne bi bio oslobođen u Haškom tribunalu. Nisu. Jer da jesu Karadžić bi bio osuđen i za genocid u Prijedoru i drugim opštinama koje su mu stavljene na teret.

Nisu uradili ništa, jer su se više brinuli ko će upravljati Kliničkim centrom u Sarajevu, ko će vladati pravosuđem, čiji će biti komesar, a čiji direktor obavještajne službe.

Budimo iskreni prema sebi. Svi mi. I Bošnjaci i Srbi. Revizija presude je besmislena stvar. Neće donijeti ništa, osim skretanja pažnje sa sadašnjih gladnih, na prošle ratne godine. BiH ne može dobiti ništa više od onoga što je dobila. Jer pravda i pravo nisu isto.  A ako ćemo politizirati pravdom, možemo postaviti i nove teze i nova  pitanja.
Zašto se srpski lideri protive reviziji presude u kojoj je jasno napisano da je u Srebrenici počinjen genocid i da Srbija ima svoju odgovornost što nije poduzela ništa da  ga spriječi. Valjda im je cilj da dokažu da ga nije bilo? A revizija im daje priliku.
Drugo, zašto bošnjačkom lideru smeta to što Srbi ne žele reviziju presude u kojoj piše da je u Srebrenici počinjen genocid i da Srbija nije ništa poduzela za njegovo sprječavanje?!


Odgovor na oba ova pitanja je jednostavan. Revizija je potrebna i Izetbegoviću i Dodiku; Ne da bi utvrdili činjenično stanje iz prošlosti. Potrebna im je da prikriju stanje budućnosti. Crne. Najcrnje.


IZVOR:  http://slobodanvaskovic.blogspot.ba/2017/02/avdo-avdic-bakir-izetbegovic-revizionar.html

среда, 08. фебруар 2017.

Dobrodošlica Saši Milakoviću!



Nakon nekih 14 godina izbjegavanja „pravde“ Saša Milaković vratio se i suočio sa Sudom BiH. Nakon tolikih godina (zalud Interpol-ova potjernica!) danas je degutantno i raspravljati o njegovoj krivici. Ipak postoje razlozi zbog kojih ću to učiniti.


Piše: Borislav Radovanović

Podsjetiću kratko da krajem 90-ih prošlog vijeka u Prijedor se vraća bivši pripadnik Arkanovih Tigrova, mlađani Saša Milaković koji je tada pregazio tek 20 i nešto godina. Zanimljivo, tako mlad momak ubrzo stvara imperiju noćnih barova, a potom i reprezentativan hotel. Preme presudi njegovom ocu Miloradu to sve je izgrađeno zahvaljujući prostituciji u kojoj je eksploatisano najmanje 245 žena, u značajnom udjelu držanih u ropskom odnosu.

No, kako je to stvarno funkcionisalo?

Zahvaljujući korupciji unutar institucija lokalne samouprave Prijedora porodica Milaković je ekspresno dobijala dozvole za građenje, za rad noćnih barova, ma za sve šta su zatražili. Cio grad je svjedočio masovnom navođenju na prostituciju i organizovanom prostituisanju, a jedino su prijedorski opštinari bili „slijepi i gluvi“, te radili papirologiju kakva nema mnogo veze sa zdravim razumom, a kamoli sa pravom.

Elem, lokalna zajednica i nije se obrukala koliko državni organi. Tu u prvom redu mislim na policiju (uključujući i državnu bezbjednost). Zamislite, za par stotina stranih državljanki policija je izdala odobrenja za boravak i sve ih registrovala kao „plesačice“. Eto, bar prema policijskoj papirologiji, u Prijedoru je tokom čitave godine održavan međunarodni „plesni karneval“. Tih godina u Milakovića lokalima baš se „plesalo“.

Sve se to odvijalo pred očima javnosti, tako da je policija povremeno morala organizovati i kojekakve racije i slične „akcije“. Poznate su anegdote kad Milorad Milaković sačekuje policiju sa pladnjevima mezeta i kritikuje zbog kašnjenja, ili kad policijske planove racije predočava televizijskim kamerama dan-dva prije početka akcija. Neke je sve to zabavljalo, a pravi policijski profesionalci su crvenili od stida što pripadaju takvim službama.

No, ono šta je najružnije djelovalo bilo je kad policijski rukovodioci i nadležni inspektori džaba koriste „usluge“ Milakovićevih „plesačica“. Umjesto da ih zaštite, onako po zakonu i moralu, oni su po njima plazali i stenjali. I obavezno bi se pohvalili svojim funkcijama kako bi nesrećnicama demonstrirali bezizlaznost njihovih pozicija. Odvratno!

I nakon svega, nakon tolikih godina, u Sašinoj presudi stajaće da je KRIV. Upravo kako je prije desetak godina napisano u presudama pojedinih Sašinih momaka. KRIV JE! Znam sve te mladiće, od kojih su mnogi tada tek punoljetnim postali, znam i njihove porodice i na tome gradim svoje mišljenje.

Znate, svi ti mladići imaju nešto zajedničko: niko od njihovih srodnika nikada se nije bavio kriminalom, većina je živjela u funkcionalnim porodicama i imala kvalitetne pretpostavke za stasavanje u ugledne građane. No, neko je odlučio da su „krivi“ i nema veze koliko blage kazne su dobili.

Samo, ključno pitanje jeste: ko je izgradio ambijent ili okolnosti kakve su ove klince odvukli na „pogrešnu stranu“? Već sam rekao: moćnici iz institucija Republike Srpske, odgovorna lica državnih i lokalnih organa! Da su pojedinci radili svoj posao onako kako im zakoni i profesionalni standardi nalažu nikada Milakovići ne bi radili ono šta jesu, a pomenuti mladići ne bi se vrzmali oko noćnih barova, nego bi išli u školu. Bar u odnosu na većinu njih.

Nema tu nekih velikih tajni: kao policijski operativac značajno sam doprinio razbijanju kriminalne organizacije porodice Milaković i različitih oblika kriminala po kojima je Prijedor tada bio poznat (eksplozije, reket, iznude, narkotici, oružje). Sa te pozicije imam pravo da kritikujem odgovorne. Imam pravo da kažem kako i pojedinim mojim rukovodiocima i kolegama pripada ono famozno – KRIV JE! I „krivlji“!




No, ima tu nešto zanimljivo: u dobroj mjeri prijedorskim cenrtom policije danas rukovode 
„likovi“ koji su rukovodili i u vrijeme stvaranja kriminalne imperije Saše Milakovića. Biću otvoren do kraja. Nekoliko godina pratim aktivnosti pojedinaca na omogućavanju ovakvog povratka Saše Milakovića, a posebno u odnosu na najviše rukovodioce Centra. Znam šta je činjeno i u vrijeme renoviranja hotela i diskoteke „Ex Yu“, odlično znam i ko je bio famozni Miroslav Samardžija zvani Džek, kao i kakve kombinacije su tada izvođene.

Podsjetiću ono šta je tada cijela regija gledala: policija je (i to specijalna/za podršku) obezbjeđivala objekat, u VIP ložama su sjedili policijski moćnici i svi zajedno su odlično zarađivali. Nije tajna da je moja informacija dostavljena vrhu MUP-a bukvalno „razjurila“ policiju iz i oko tog objekta. No, nisu se povukli oni „iz pozadine“ koji su Milakoviću obezbjeđivali ovakav procesni status. Nisam naivan i odlično znam na koji način je Saša obezbijedio ovakve pretpostavke blage kazne i ko mu je sve pomagao u tome.

Nemam ja nikakvih problema sa povratkom Saše, Slaviše ili bilo kog iz njihove porodice ili okruženja. Posljednji sam koji želi da im „sudi“ ili odlučuje o njihovoj sudbini. Ono čemu se protivim jesu uprazno potrošene dvije decenije naših života u kakvima se ništa pozitivnoga ne dešava.

Policijski načelnici ponovo „šuruju“ sa Milakovićima, zarad vila (nisu to kuće), novca i „plesanja“, baš kako su to činili i prije gotovo dvije decenije. Sašine nižerangirane „policijske mazge“ i dalje se šepure u policijskim uniformama i kad su na poslu i kad poslije toga čuvaju njegovu imovinu. Šta se promijenilo u Prijedoru? Šta se promijenilo u našim životima?


Na kraju, ostaje samo jedna nepoznanica, a to je koliko se promijenio sam Saša Milaković. Razumijem da pojedince koristi za razrješavanje svoje procesne situacije, no nadam se da je u međuvremenu sazreo i shvatio neke stvari. Nadam se da je shvatio kako je bio tek marioneta u igri korumpiranih i razvratnih bitangi iz struktura vlasti. Duboko se nadam da će, normalno u datim okolnostima, živjeti daleko od svijeta kriminala i nemorala. U to ime dobro nam došao.

уторак, 07. фебруар 2017.

Ćulum slama kičmu kriminala Republike Srpske



Kako sam to po imenovanju i najavio (vidi vezani tekst) aktuelni Direktor policije MUP RS Darko Ćulum realizuje tada dato javno obećanje. Ovih dana svjedočimo teškom razbijanju ubjedljivo najopasnije kriminalne organizacije Srpske i red je da to javno pohvalimo.


Piše: Borislav Radovanović

Moram podsjetiti da sam avgusta prošle godine tekstom „Ko je Darko Ćulum?“ javnosti objelodanio da na mjesto prvog policajca Srpske dolazi tajnovit i javnosti ne pretjerano poznat policijski kadar, ali od kog zasigurno možemo očekivati izvanredne rezultate na planu suzbijanja organizovanog i teškog kriminala. Citirao sam njegovu prvu izjavu medijima i najavu žestoke borbe protiv najtežih oblika kriminala, te apostrofirao da Darko Ćulum to nije izrekao tek tako. Ono šta je tada obećao za proteklih pola godine realizovao je i više od očekivanog.

Već neko vrijeme kanim se napisati šta policija čini i kakve rezultate ostvaruje, jer kad nekog konstantno kritikujete onda je red i da pohvalite pozitivne poteze. Znači, kao operativac koji se godinama bavio razbojništvima i kao neko ko o tom pojavnom obliku kriminala zna mnogo ističem da je MUP RS bukvalno razbio najopasniju kriminalnu organizaciju našeg entiteta.

Veličina rezultata najbolje je vidljiva po tome što je u nekoliko prethodnih akcija i ovom aktuelnom pozatvarana većina „starih vukova“, organizatora i kriminalnih „mozgova“. Prije desetak godina tvrdio sam kako su u kontekstu razbojništava ključni igrači Milan Reljić zvani Relja Al Kapone, danas pokojni Dragan Branković zvani Arsin, Siniša Straživuk, Božičić Nevenko, Baldo Emilio i nekolicina njima bliskih kriminalaca. Istovremeno sam ukazivao kako ovi iskusni „hajduci“ koriste heroinske ovisnike i „pucače“, poput braće Ćulum, Galića, Žutića, Babića, Došena i inih za realizaciju pljački banaka, blindiranih vozila za prevoz novca i slično. No, planiranje, organizacija, pribavljanje sredstava i sprega sa „policijskim krticama“ bila je u domenu prednje pomenutih mojih starih „poznanika“ (sve sam ih kao inspektor obrađivao).



Za mnoge „danas rasvijetljene“ pljačke još tada se znalo i ko su počinioci i kako to dokazati, ali u vrhu MUP-a nije postojala jasna volja da se uhvatimo u koštac sa tim problemom. Volja kakvoj danas svjedočimo!

Posmatrajući strukturu procesuiranih krivičnih djela i otkrivenih počinilaca danas najavljujem kako je ovo tek početak. Međusobno povezanih pljački i počinilaca imamo na pretek i „klupko“ će se sad razmotavati i samo razmotavati. U narednom periodu javnost će postepeno biti obavještavana o procesuiranju desetina neotkrivenih teških krimena i o novim hapšenjima. To je nešto šta mogu garantovati obzirom da je kriminalna „kičma“ slomljena, „kapitalci“ su u zatvoru, a sad slijedi „horsko pjevanje“ o onome šta se decenijama unazad dešavalo. Prosto, to je već stvar rutine.

Ono šta očekujem od Darka Ćuluma jeste da pohvatanim kriminalcima pruži mogućnost „pjevanja“ i o njihovim policijskim saradnicima. Nije tajna da su pojedini pripadnici policije radeći (ili ne radeći) na razbojništvima stekli pozamašan kapital. Niko ne voli korumpiranog „drota“ i kriminalci su o toj temi uvijek spremni razgovarati. Samo im treba pružiti priliku. Nadam se da će Ćulum i na tom planu ostati ustrajan, iako odlično znam koliko je to pitanje prepleteno sa „višim interesima“ i kojekakvim moćnicima.

AUTOR U AKCIJI

Na kraju, moram se referirati i na načelnika uprave Darka Ilića, kao drugog neizostavnog aktera ostvarenih policijskih rezultata. U stvari u operativnom smislu Ilić je najvjerojatnije bio nosilac aktivnosti. Znam da je mnogo toga kontraverznoga izgovoreno o Ilićevom angažovanju u Specijalnom tužilaštvu. O tome ne mogu referentno govoriti obzirom da mi nije pretjerano poznato šta je tada radio. No, ja tog momka znam kad je bio inspektor, pa mladi rukovodilac i sa te pozicije gradim mišljenje. Znam da je u pitanju izvanredan poznavalac kriminalnih struktura i dešavanja, te, još važnije, profesionalno vrlo kuražan operativac. Beskompromisno je udarao i na najteže zločine i na najopasnije kriminalce, baš kako to to čini i ovih dana. Uostalom, ostavimo da o ljudima djela govore, a kad je Ilić i pitanju vidimo da je za svega par mjeseci njegovog načelnikovanja zatvoren pozamašan broj najopasnijih kriminalaca. Kako treba raditi policijski posao čovjek je vrlo brzo i egzaktno pokazao.

Znači, predmetnim aktivnostima MUP je nesporno demonstrirao da još uvijek može suočiti se i sa najtežim izazovima, sa okorjelim kriminalcima koji pucaju prije nego razmisle, te sa iznimno složenim krimenima. Poslije ovih akcija Republika Srpska biće mnogo, mnogo sigurnije mjesto za življenje. U to ime komplimenti svima koji su doprinijeli ovim rezultatima.



недеља, 05. фебруар 2017.

Srpska „Oluja“ na Kosmetu do 2021. godine!!!


Ključno pitanje u predstojećim srpskim predsjedničkim izborima mora biti: ko je spreman narediti oružanu intervenciju vraćanja Kosova i Metohije u granice suverene države? Brojni pokazatelji ukazuju da u naredne četiri godine nastupaju gotovo idealne pretpostavke konačnog slamanja velikoalbanskog šovinizma, a ključni problem je postojanje političke volje da se ovaj regionalni problem dugoročno razriješi.


Piše: Borislav Radovanović

Mnogi griješe ukazujući kako su srpsko-hrvatski ili srpsko-bošnjački odnosi TRENUTNI ključ problema eksjugoslavenskog dijela Balkana. Manje-više tu imamo jasne etničke pozicije, mogućnost mirnog rješavanja problema i sve se svodi tek na dnevnu politiku.

Esencijalno izvorište zapadnobalkanskog etničkog sukobljavanja leži u velikoalbanskim aspiracijama prema jugu Srbije, Makedoniji i Crnoj Gori. Čak svjedočimo otvorenim (neprikrivenim) pretenzijama i ispoljavanju naslinosti u realizaciji istih. Nije tajna da su američki predsjednici direktno, od Klintona na ovamo, podržavali svoje albanske saveznike i njihovo ponašanje.

No, Sjedinjene Države dobile su novog predsjednika. Nekom to možda zvuči irelevantno, posebno ukoliko govorimo o „kontinuitetu“ angloameričke spoljne politike, ali je to pogrešan pristup.

Ono šta već danas sasvim jasno vidimo jeste da će u narednom periodu (višegodišnjem) postojati konstantano sporenje na relaciji predsjednik i moćni lobiji koji su navikli upravljati ovom državom. Kojima su predsjednici služili samo kao marionete.

Vidimo kako pojedini kongresni lobiji, pa senatorski i sve do sudske vlasti (u ovoj zemlji iznimno moćne) nastoje osporiti ili oboriti Trampove uredbe i druge odluke. Šta to u stvarnosti znači?

Moderna neizostavna civilizacijska tekovina jeste da civilna vlast upravlja bezbjednosnim sistemom. Možete imati ma kako snažan i razvijen bezbjednosni sistem ili oružane snage, sa hiljadama nuklearnih projektila, no, ukoliko „politički komandant“ ne izvršava svoju funkciju sve to postaje beskorisno. Vidjeli smo to na primjeru SSSR-a, ali (na našu nesreću!) i u slučaju SFRJ. Dok je postojala politička volja imali smo moćne i funkcionalno osposobljene oružane snage, a kad je politička volja izostala znamo kako se „balada“ okončala.

Ukoliko Sjedinjene Države nastave započeto trvenje, odnosno ukoliko Tramp ne uspije uspostaviti snažnu kontrolu poluga vlasti (a male su mu šanse!), sasvim izvjesno možemo svjedočiti strahovitom slomu američke oružane moći i to još tokom njegovog prvog mandata.

Čak i da ne dođe do ovako strahovitih posljedica, međusobno sukobljavanje predsjednika i moćnih lobija može dovesti do potpunog zanemarivanja albanskog saveznika. Tome u prilog već govore najave smanjenja američkog vojnog prisustva na Kosmetu. Bilo kako bilo, sve su prilike da će Šiptari ostati nezaštićeni od strane saveznika iz čije moći su crpili svoje megalomanske ambicije.


Situacija se mijenja i mijenja i mijenja...

Iskreno mi je nejasno odakle srpski premijer Aleksandar Vučić crpi snagu za dalje „briselsko pregovaranje“ sa narkodilerima, trgovcima ljudskim organima, teroristima i civilizacijskim smećem. Posebno mi je nejasno zbog čega se iscrpljuje u okviru (EU) krajnje nepodesnom za rješavanje problema.

Sa druge strane mogli bi to nazvati i „zamajavanjem“ u kom drugi neće prepoznati stvarne srpske namjere. Zanavljanje srpske avijacije, oklopnih i specijalnih (kopnenih) snaga u obimu doista respektabilnom za balkanske uslove nekako „promiče“ većini ključnih geopolitičkih aktera. Kada je objelodanjeno nabavljanje MIG-ova 29, širokog opsega oklopnjaka, te brojne druge tehnike, uz najavu obaveznog služenja vojnog roka (jačanje kopnenih snaga), očekivao sam ozbiljne reakcije i čak prijetnje sankcijama. No, nije se dogodilo ništa od očekivanog. Izgleda da i moćnicima odgovara da se Srbija oružano pripremi za „ono nešto“!?

Kako ovo objasniti? Odavno ukazujem da Sjedinjene Države više nemaju ekskluzivno pravo destabilizacije Balkana, nego da je Rusija na tom planu dosegla čak i bolje pretpostavke vojne intervencije. Možda griješim, ali sam utiska da bi Putin pozitivno odgovorio na apel srpskih predsjednika (danas Nikolića i Dodika) u slučajevima ozbiljnog ugrožavanja. Baš kao što je reagovao i na poziv Bašara el Asada. Razlika je jedino u tome što ruske snage za brze intervencije danas mogu reagovati u svega nekoliko dana, pa ne moramo čekati i iscrpljivati se kao Asad.

Da ne pominjem kako bi rusko pozicioniranje u Srbiji i Srpskoj značilo dolaženje u zaleđe američkim raketnim sistemima u Rumuniji i Bugarskoj, odnosno fantastičan geostrateški odgovor na južnom (balkanskom) pravcu širenja  NATO. Znaju to NATO „jastrebovi“ odlično i zato će u slučaju potrebe žrtvovati Kosovo, ali u posebnim uslovima. Kojim?

Prosto, većini zapadnih sila je mnogo bolja opcija da Srbija samostalno oružano interveniše i zaposjedne kosovske granice (povrati državni integritet), nego da se sukobi prošire i u iste se uključe Rusi. Nakon ovakve vojne intervencije u najvišem međunarodnom tijelu, Savjetu bezbjednosti UN, Kinezi bi bezrezervno podržali ovakvu rusku akciju, a ostatak stalno-nestalnih članica može samo da „maše“ sankcijama. Uf, da ne zaboravimo kako je Rusija već pod sankcijama koje su se pokazale krajnje neproduktivno. No, ključno pitanje jeste: a ko će Ruse otjerati sa Balkana ukoliko odluče da se tu vojno pozicioniraju?

Ovde se moram kratko referirati na pitanje kako bi se Tramp lično odnosio prema eventualnoj srpskoj (pa čak i ruskoj) intervenciji iako će to biti predmet jednog skorašnjeg teksta. Dakle, Tramp je shvatio koliko je trodecenijska američka politika prema Rusiji bila pogrešna i namjerava tu donijeti korjenite promjene.

Naime, konstantnim napadima i pritiscima prema Rusiji jedino šta su Amerikansci uspjeli jeste guranje Rusije u sve čvršći „zagrljaj“ Kine – glavnog geopolitičkog protivnika SAD. Zato Tramp, sasvim pragmatično nastoji se približiti Putinu, a zaoštrava odnose sa Kinom. No, o tom po tom!


Šešelj, Dačić, Nikolić...

Elem, vratimo se početnom pitanju ovoga teksta: koliko odlučan predsjednik treba Srbiji? Vidimo da se Srbija naoružava i u tom pogledu stvara pretpostavke za brzo, efikasno i efektivno izvršenje ovog većini nezamislivog zadatka. Pri tom vidimo da većina ključnih geopolitičkih aktera nema adekvatan odgovor na sličan potez. O Evropskoj Uniji je irelevantno i razgovarati, Tramp je već rekao šta misli o NATO snagama (bez američkog predsjednika NATO je tek prazna ljuštura!), Turska je posljednja koja će se ponovo „kačiti“ sa Rusijom i td.

Znači, ojačanom srpskom sistemu bezbjednosti treba odlučan predsjednik, voljan i sposoban da izda ISTORIJSKU NAREDBU uspostavljanja teritorijalnog integriteta Srbije. Zato sam izdvojio ruske pulene Šešelja, Dačića i Nikolića, koji iako različiti i suprotstavljeni, u manjoj ili većoj mjeri imaju kapacitet da npr. 2021. (u jeku američke izborne kampanje) narede napad na Kosmet. Normalno, iskoristivši incident ili sukob kakvih tamo nikada ne manjka. Inače sam deklarisani protivnik Šešeljove politike, ali sam ubijeđen da bi upravo on ponajprije i beskompromisno izdao naredbu koja bi ga konačno „uvela“ u svjetsku istoriju.

Na kraju moram razjasniti kako ovde nema mjesta za nekakve „podjele“ Kosova i slične marifetluke. Govorim o jednoj oštroj, dobro isplaniranoj i kratkoj akciji širokog frontalnog napada do samih kosovskih granica. Do zaposijedanja zadnjeg centimetra granice. Zašto je to važno?

Kako rekoh na početku velikoalbanske aspiracije su regionalnog karaktera. Kao takve zavređuju potpuno „lomljenje kičme“! Srpsko zaposjedanje kosovskih granica uveliko olakšava situaciju u Makedoniji i ovoj zemlji pruža priliku da dugoročno otkloni najveću opasnost po državu i narod. Nešto slično, mada u mnogo manjoj mjeri, potrebno je i Crnoj Gori.

I ostaje nam nezaobilazna Bosna i Hercegovina. Ukoliko neko, kakvim slučajem, nije razumio politiku Aleksandra Vučića, moram pojasniti. Cilj Srbije je uspostavljanje što boljih i bližih odnosa sa Bosnom. Republika Srpska treba da posluži kao integrativni faktor uspostavljanja što čvršćih odnosa između Srba i Bošnjaka, odnosno zbližavanja Srbije i Bosne. To je ono šta Dodik nikako da razumije i zbog toga se Vučić na kraju odlučio na njegovu eliminaciju (šta gotovo automatizmom podrazumijeva i eliminaciju Bakira Izetbegovića). Zato se trebamo nadati da će opšti izbori u BiH naredne godine iznjedriti neke nove političare i politike, kakve će u maksimalno mogućoj mjeri obezbijediti zbližavanje Bosne i Srbije. Zašto? Pa „mirna Bosna“ je možda najvažniji preduslov za pretpostavljenu srpsku intervenciju na Kosovu... i neku novu južnoslavensku uniju... ideji kakvoj su sve bliže i velike sile.

P.S. možda je neko pomislio da sam zaboravio obraditi moguću intervenciju Albanije. Nisam. Prosto, nema ozbiljnog geopolitičkog aktera koji bi Albaniju podržao u takvom aktu (bez obzira na različite razloge), jer nas to vraća na ono izrečeno u vezi ruske intervencije i ino.