уторак, 10. новембар 2015.

MIRNA REINTEGRACIJA KOSOVA I METOHIJE


Posljednji dani obiluju događajima zbog kojih bi Srbija trebalo da ozbiljno preispita sopstvenu unutrašnju i spoljnu politiku.


Samo u prošlom vijeku srpski narod je podnio tri teška rata i stravična stradanja, a dominantno zbog toga što političke elite nisu prepoznale nastupajuće globalne promjene. Danas svjedočimo hvalisanju ministra Ivice Dačića kako je ishod glasanja članica UNESKO u stvari rezultat kvalitetne spoljne politike. Pitanje za Dačića: čime potkrepljuje tako velike riječi? Pred samo glasanje ni Rusija nije bila sigurna u ishod, tako da je zatražila odlaganje. Srećom taj prijedlog je većina odbila!

Posmatram ovih dana izjave analitičara, a posebno one koje govore o „uspjehu“ Srbije. Ne bih se načelno složio sa takvom percepcijom onoga šta se objektivno dogodilo u UNESKO. Moj stav je da se čovječanstvo polako, ali sigurno, budi iz manipulativne utopije kakva dominira posljednjih dvije i po decenije. Činjenica je nesporna da je trećina država članica UNESKO, odnosno natpolovična većina čovječanstva, glasala suprotno zahtjevu velikih sila Zapada. Polovina čovječanstva je jasno pokazala da više ne pristaje na ultimatume Sjedinjenih Država i „satelita“. Iskazano je protivljenje! Tako treba tumačiti famozno glasanje povodom prijema Kosova ukoliko želimo događaj tumačiti kroz prizmu njegovog stvarnog značaja.

Možda griješim, ali ovo je prvi veliki javni debakl spoljne politike Sjedinjenih Država i sila Zapadne civilizacije. Zbog toga se moramo potruditi da ostane upamćen i protumačen u smislu objektivnog značenja. Ovaj događaj ukazuje kako čovječanstvom više ne vlada jednoumlje, nego se sloboda mišljenja i izražavanja vraća „na velika vrata“. Osim toga, ovaj događaj ukazuje kako unipolarno čovječanstvo više ne postoji, a ponajmanje stoji percepcija kako jedna sila vlada svijetom. Polovina čovječanstva je kazala: „Njet!“. Polovina čovječanstva je podržala stav zemalja BRIKS, kao živog dokaza da je svijet postao bipolaran (u najmanju ruku).

Dakle, umjesto hvatanja jeftinih dnevnopolitičkih poena na unutrašnjem planu, vlasti Srbije bi trebalo da za trenutak zastanu i ozbiljno preispitaju svoju spoljnu politiku. Tu primarno mislim na politiku prema kojoj ulazak u Evropsku uniju nema alternativu. Glupost! Gro te „prijateljske“ EU je jasno kazalo kako prijemom Kosova u UNESKO otvara put za prijem te zločinačko-kriminalne tvorevine u Ujedinjene Nacije. Ta ista EU, kojoj tako težimo, stava je da narkodileri, trgovci ljudskim organima, teroristi i palikuće imaju pravo da stvore državu na tuđoj zemlji! No, šta očekivati od potomaka trgovaca robljem? Notorna je činjenica da današnje perjanice EU svoje bogatstvo i moć baštine od genocida, trgovine i eksploatacije roblja, nezapamćene pljačke i ino. Da li je neko čuo riječ izvinjenja za zločine sopstvenih predaka? O obeštećenju je iracionalno i govoriti. Ne treba se zavaravati – to je EU kakvoj težimo! I nama je kao „neshvatljivo“ da jedni monstrumi podržavaju druge. Neshvatljivo je jer smo postali i slijepi i gluvi!

Pitanje za Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića jeste: želimo li postati punopravna članica EU kao što je Hrvatska „jednakopravna“? Godinama bi još Hrvatska čekala u predvorju EU da nije odlučila postati puka marioneta Sjedinjenih Država i NATO. I šta se dogodilo nakon što je Hrvatska „ugurana“ u ovu evropsku alijansu? Kad su Hrvati shvatili da pristupanje EU ne znači blagostanje i rješavanje svih problema, eto svjedočimo kako su se „vratili desnici“, ustaštvu i srbomržnji, kao omiljenom „narodnom športu“. No, Vučić i Dačić bi trebalo da uobzire dvije važne činjenice. Prvo, u hrvatskom ustavu nije stajalo da je to vojno neutralna država (kao u slučaju Srbije). Dakle, ukoliko Srbiju žele uvesti u NATO, kao pretpostavku hrvatskog modela ulaska u EU, onda treba da mijenjaju ustav.

Elem, druga činjenica je mnogo važnija i složenija. Hrvati su ušli u NATO i EU, ali to niti za promil nije ublažilo njihovu nespornu krizu identiteta. Ne može se kolektivni identitet graditi na negaciji veza sa srpstvom! Pisao sam o tome kako su Hrvati izgradili identitet na fenomenu „narcizma malih razlika“ (u odnosu na Srbe). Ovaj fenomen vodi nas neminovno ka sljedećem i povezanom fenomenu „animoziteta malih razlika“, kakav objektivno tumači silne zločine kakve su Hrvati u prošlosti načinili nad našim precima. Osim toga, kriza identiteta današnjih Hrvata možemo posmatrati i kroz prizmu etniciteta. Problematičan je identitet koji mora da izmišlja srednjovjekovne kraljeve (kad nemaju stvarnih). Zato Hrvati probjegavaju konceptu nacija, no, i nacije su se pokazale kao prevaziđen oblik samospoznaje. Time će kriza identiteta kod naših komšija potrajati još decenijama i to neće promijeniti pristupanje kojekakvim alijansama. Još dugo, dugo će u Hrvatskoj dominirati matrica „HDZ – zna se“!

Sa druge strane Srbi su stari narod sa jasnim identitetom, kakav samo treba njegovati i dalje razvijati u okvirima novonastalih okolnosti. No, pri tom ne mislim samo na EU i slične ćerestije, jer tada govorimo tek o 15-ak procenata čovječanstva. Mislim na promjene kakve se događaju na globalnom nivou. Jedan od jasnih pokazatelja globalnih promjena jeste pomenuto glasanje u UNESKO. Srbija se predstavlja kao pravna nasljednica SFRJ. Odlično! Sjetimo se samo uloge SFRJ na polju ukidanja kolonijalizma i neokolonijalizma. Mnogi se čude zbog čega su mnoge muslimanske države glasala protiv prijema Kosova, a zar je teško pomisliti kako je u pitanju gest zahvalnosti zbog svojevremene pomoći Jugoslavije po pitanju oslobađanja od kolonijalizma? Ili, još pragmatičnije, da je u pitanju izraz protivljenja novom kolonijalnom porobljavanju!

U tom kontekstu Srbija treba jasno i glasno da se predstavlja kao začetnik borbe protiv novog globalnog porobljavanja. Da ponosno kaže kako je vodila devetogodišnji rat protiv najvećih sila svijeta i ostala neporažena (nikada nismo potpisali kapitulaciju, nego mirovne sporazume kako to čine neporaženi akteri rata). Ma kakve manipulacije sviješću činio Zapad jedno ostaje nesporno: ljudi poštuju hrabrost! Time smatram da na spoljnopolitičkom planu mnogo više možemo ostvariti širenjem istine o našoj slobodarskoj borbi, nego što to činimo predstavljanjem sebe kao „mlakonja“ kakve može gaziti i pljuvati kako ko hoće. Možda Vučića i Dačića neko može pljuvati, ali Srbi kao narod još uvijek ne pristaju na takva poniženja.

Na čemu pokušavam poentirati? Konkretno, mislim da je pravo vrijeme da u odnosu na kosovsku politiku prekinemo sa matricom Borisa Tadića o tome kako Srbi neće ratovati ni po koju cijenu. Vrijeme je, a i okolnosti to omogućavaju, da kažemo – i ratovaćemo ako treba! Ne možemo tvrditi da smo suvrena država, a da pri tom ne kažemo kako smo sopstveni suverenitet spremni braniti i oružano. I to na kompletnoj teritoriji države. Pitam: koliko Vučić i Dačić javno prezentuju da je Kosovo teritorij suverene države Srbije? Po meni bi bilo logično da gospođi Mogerini kažu: „Hašim Tači je za nas terorista i sa takvima ne pregovaramo!“. I to treba učiniti po cijenu prekidanja svih daljih pregovora. Čovječanstvo bitiše na principima i to bi Vučić i Dačić trebalo da nauče.

Zatim, svakodnevno slušamo o ugroženosti naših svetinja na Kosovu i Metohiji. Istovremeno, i naši sunarodnjaci su jednako ugroženi. Kako aktuelna srpske vlasti već deceniju i po odgovaraju na ugrožavanje našeg naroda i svetinja? Moljakaju okolo ko će zaštititi to „naše“, a pri tom ni pomisliti ne smiju da je to primarni zadatak Beograda. Po meni, pravi je trenutak da „zvanični Beograd“ jasno kaže da će ugrožavanje naših sunarodnjaka i svetinja direktno otklanjati oružanom silom. Takvu poruku treba odaslati i kosovskim vlastima i vaskolikom čovječanstvu.

Sad, slijedi logično pitanje: kako će pojedini svjetski centri moći odreagovati na takav politički stav? Za Zapad se već zna – odreagovaće prijetnjama i obustavljanjem predpristupnih pregovora za prijem u EU. Odlično! No, nemojmo se zavaravati – znamo i kako će odreagovati dvije velike sile, Rusija i Kina. Njihov stav biće da Srbija, kao suverena država, ima pravo na takav stav. Time je bilokakva odluka na našu štetu na nivou Savjeta bezbjednosti UN dugoročno blokirana. Pitanje je ko će nas danas bombardovati ukoliko preduzmemo nekakvu oružanu akciju protiv terorista kakvi ugrožavaju našu braću i kulturnu zaostavštinu. Moja ocjena je da se to više nikada neće dogoditi. Ovde slijedi logično pitanje: hoće li Srbija izazvati još jedan svjetski rat? Neće! I to iz prostog razloga što nas nema ko napasti!


Znači, da rezimiram: ponekad treba koristiti i iskustva naših neprijatelja, Hrvata. Srbija treba da sačini i čovječanstvu objelodani plan „mirne reintegracije“ Kosova u sastavu države Srbije.  Poenta plana treba biti na „mirnoj reintegraciji“, odnosno nuđenju mogućnosti Kosovarima da ovaj plan prihvate i provedu. Istovremeno, treba istaći kako je Srbija, pozivajući se na Rezoluciju 1244, spremna i vojno-policijski reagovati. Svako ko misli da bi ovakav plan/projekat doživio fijasko na međunarodnom planu, upozoriću ga da će najmanje dvije velike sile (Rusija i Kina), te desetine različitih država podržati ovakav stav. Neki će to učiniti zbog pijeteta prema Srbiji, neki zbog vlastitih problema (separatističkih), a naki radi prostog iritiranja Zapada. No, kako god – siguran sam da jedan takav plan neće biti odbačen tek tako (zavisi i od kvaliteta plana). Ne smijemo zaboraviti da nacionalno zakonodavstvo i međunarodno pravo dozvoljavaju jednu ovakvu akciju, a pitanje je samo zbog čega izbjegavamo primijeniti pravo? Kao izbjeglica iz Hrvatske smatram da su nam komšije Hrvati svojevremeno dali odličnu poduku o tome kako dugoročno riješiti problem Kosova! 

понедељак, 02. новембар 2015.

REPUBLIKA SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA



Nekoliko godina razmišljam o konceptu vraćanja oduzetih nadležnosti od Republike Srpske, a posebno u kontekstu političkih animoziteta kakvi mjesecima polarizuju i entitet i populaciju. Ovim tekstom želim doprinijeti opštem boljitku u vidu predlaganja jednog sasvim novog koncepta uređenja Bosne i Hercegovine.



Posljednjih dana svjedočimo polarizaciji srpske političke „elite“, podjelama na patriote i izdajnike, na partizane i četnike, na hajduke i poturice, pa sve do cvrčaka i skakavaca. Koncept reorganizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine kakav ovim tekstom namjeravam predstaviti javnosti više nikada neće Srpsku i srpski narod dovesti u situaciju da na državnom i etničkom nivou vladaju različiti i međusobno sukobljeni politički blokovi.

Drugi benefit kakav proizilazi iz mog prijedloga ogleda se u vidu vraćanja Republici Srpskoj svih izgubljenih (ponajčešće otetih) nadležnosti, uz čak sticanje novih nadležnosti. Konkretno, govorim o poistovjećivanju Republike Srpske sa državom! Bojim se da će ovde mnogi prekinuti sa čitanjem teksta uz pomisao da govorim o nemogućim maštarijama. No, sve je moguće, a koncept kakav želim predstaviti je toliko jednostavan i provodiv da me prosto čudi kako se drugi nisu dosjetili ničeg sličnog.

Prije nego pređem na detalje reorganizacije države moram dati nekoliko naputnica strategijskog i konceptualnog karaktera. U tom smislu vraćam se na Dejtonski mirovni sporazum kao najviši ustavno-politički dokument ove zemlje. Mnogo toga se od Dejtona do danas promijenilo, ali je krucijalni postulat ostao sačuvan: BiH čine tri naroda i dva entiteta! Moja ideja reorganizacije zasniva se na bukvalnoj primjeni ovog postulata u vidu svojevrsne sinergije entitetskih i državnih vlasti, uz jasan etnički paritet unutar institucija države i entiteta.

Sa stručnog stanovišta spreman sam prilično argumentovano braniti stav da je uređenje države kakvo predlažem mnogo bliže esenciji dogovorenog u Dejtonu u odnosu na „državnu skalameriju“ kakva je u međuvremenu stvorena. Današnju BiH mnogi doživljavaju kao nefunkcionalnu i drugoročno neodrživu državu (slažem se!), a da je na početku bila uspostavljena na način kakav predlažem siguran sam da bi u ovom trenutku stanje bilo bitno i kvalitativno drugačije.

Nadalje, konceptualno posmatrano oblik uređenja kakav predlažem mnogo je jednostavniji, učinkovitiji, sadržajniji, stabilniji i bliži ustavno-političkom uređenju zemlje. Pri tom prevenira gotovo iracionalne podjele i animozitete (ili saveze) kakvima svjedočimo, politikantsko „prebacivanje odgovornosti“ unutar različitih nivoa vlasti, pa sve do korupcije kao rak-rane ovog društva. Konkretno govorim o mnogo kvalitetnijem uređenju društva! No, krenimo redom.

ZAKONODAVNA VLAST

U organizaciji modernih država primarni/najviši oblik vlasti čini zakonodavna vlast. Koncept kakav predlažem bazira se na sinergiji ili JEDINSTVU entitetske i državne vlasti. Tu na prvom koraku predlažem ukidanje neposrednog izbora za parlament države i prelazak na delegirani sistem. Konkretno, na bazi jasno uspostavljenih kvota entitetskih i etničkih poslanika, iz parlamenata entiteta određeni broj poslanika delegiramo u državni parlament. U gornji dom delegiramo predstavnike političkih stranaka, dok u donji dom delegiramo predstavnike naroda. Znači bez suštinske promjene dvodomnog predstavljanja i uz promjenu načina izbora poslanika.


Na ovaj način određeni broj poslanika istovremeno su i entitetski i državni poslanici, a izborni legitimitet crpe iz činjenice da su takvu poziciju obezbjedili neposrednim izborom na entitetskom nivou. Istovremeno, obzirom da su u pitanju delegirani poslanici njihovo političko djelovanje direktno ovisi o stanju političkih odnosa u entitetskom parlamentu. Hoću da kažem kako su krize slične ovoj današnjoj u vidu različitih političkih blokova na državnom i entitetskom nivou vlasti moguće samo u nekakvom kratkoročnom i ograničenom obličju. Skupštinska većina parlamenta Srpske jednostavno promijeni delegate koji „talasaju“ na državnom nivou i nema tu prostora za višegodišnje krize poput aktuelne.

No, podjele i sukobe nikada ne treba postavljati kao primarni oblik percipiranja rada državnih tijela. Tako i ovde možemo govoriti kako jedinstvo entitetske i državne zakonodanve vlasti donosi odličnu poziciju za brže i kvalitetnije usvajanje zakona, za usklađivanje zakona na državnom i entitetskom nivou i ino. Uz to moramo znati da su parlamenti najviša tijela kontrole rada drugih/nižih institucija. Danas imamo poziciju da parlamentarna kontrola gotovo ne postoji, odnosno da su parlamenti postali tek „produžene ruke“ izvršne vlasti, a društvo se ne gradi tako i to je naprosto činjenica.  Ako ništa drugo, više nikada nećemo biti u poziciji da entitetske vlasti prebacuju odgovornost na državne i obratno. Kada državne i entitetske vlasti čine jedinstvo, onda je i odgovornost na jednoj i nedvosmislenoj adresi.

Dalje, najveći strah u BiH (osnovano ili ne) zasniva se na majorizaciji. Zato je važno zadržati dvodomni parlament i Dom naroda. Ukoliko bi zbog kratkoročnih ili politikantskih ponašanja pojedinaca došlo do određenog narušavanja prava konstitutivnih naroda, Donji dom je taj korektor kakav sprečava bilokakve oblike diskriminacije. Uz to podsjećam kako su državni poslanici samo delegati entitetskih parlamenata, tako se svako sporno pitanje preispituje na tom nivou zakonodavne vlasti.

U ovoj iracionalnoj državi sve je moguće, pa i problemi unutar ovako konstituisane zakonodavne vlasti, no, nepobitno je da ovakva organizacija predstavlja mnogo bolji oblik zaštite osnovnih konstituensa države (entiteta i naroda) od ovog postojećeg.

IZVRŠNA VLAST

U odnosu na izvršnu vlast predlažem još jednostavniji i učinkovitiji model u odnosu na zakonodavnu vlast. Na prvom koraku potrebno je odlučiti o sastavu Savjeta ministara u smislu koliko ministarstava je ovoj državi nužno potrebno. Uspostavljanje zakonodavne vlasti na prednje predstavljenom modelu smatram da bitno pojednostavljuje taj dogovor obzirom da štiti interese entiteta, ali i one interese entiteta kakve je moguće obezbjediti samo preko državnih institucija.

Nakon toga pristupa se formiranju Savjeta ministara na način da za svako ministarsko mjesto planiramo i zamjeničko mjesto (zamjenika ministra sa jednakim pravima). Možemo to nazvati i suministrovanjem ili kako god, ali poenta je da za svako ministarsko mjesto planiramo dva člana vlade. Ključno je da ministarstva državnog nivoa vode resorni ministri entitetskih vlada. Dakle, kao i u slučaju parlamentaraca, ministri državnog nivoa su istovremeno i ministri entitetskih vlada. Primjera radi, ministar pravde Federacije je istovremeno i resorni ministar Savjeta ministara, dok je njegov kolega iz Srpske na poziciji njegovog zamjenika i sa istim ingerencijama.

Po pitanju predsjednika Savjeta ministara možemo govoriti o istom principu predsjedavajućeg i zamjenika ili o rotaciji, ili kako god, ali je suština da su premijeri entitetskih vlada nosioci ingerencija. Pri tom, potrebno je osmisliti i izbalansirati etničku ravnopravnost unutar državne vlade i mislim da to ne bi trebao biti problem (nešto slično već imamo).

U daljem, postavlja se logično pitanje: šta nam ukupno donosi ovakav oblik JEDINSTVA IZVRŠNE VLASTI? Na prvom mjestu možemo govoriti o izbalansiranosti vlasti u odnosu na štićenje interesa entiteta (kao konstituensa države) i same države. Posao vlada je sačinjavanje zakonskih prijedloga, gdje u samom startu entitetske i državne vlasti više nikada neće biti u poziciji „izgovora“ o nemogućnosti funkcionisanja zbog drugih nivoa vlasti. Potom, čest problem je odnos državnog i entitetskih budžeta. U ovakvoj konstalaciji odnosa prosto je nemoguće „sukobljavanje“ oko budžetskih pitanja. Kada isti tim odlučuje u kreiranju entitetskih i državnog budžeta onda samo njihova nesposobnost može biti izgovor za neuspjehe.

Zatim, jedan od najvećih problema ove države leži u paralelizmu institucija. Država i entiteti prosto se takmiče ko će oformiti više nepotrebnih i nefunkcionalnih instituta, komisija, odbora i sličnih „lezilebovićkih organa“. To se naprosto mora prekinuti i urediti. Zar nije logično da jedinstvo entitetske i državne vlasti predstavlja najbolji osnov za rješavanje ovih problema? Prednje predstavljeno jedinstvo parlamentarne vlasti prosto dodijeli zadatak jedinstvenoj izvršnoj vlasti da to područje uredi u interesu i države i entiteta, a na ministrima je da malčice „uključe mozgove“ (ukoliko nisu sposobni za tako nešto – nudim im besplatnu pomoć).

Dakle, sinergija između državnih i entitetskih izvršnih vlasti donosi nam mnogo funkcionalniju, organizovaniju i učinkovitiju vlast kakva se može posvetiti problemima građana (umjesto sebi samima kako su do sada činile).

SUDSKA VLAST


Na prvi pogled ovde je očekivati pomisao: naše pravosuđe ni sam Bog ne može urediti! Ne bih se složio! Ukoliko uspostavimo jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti kakvo sam prednje predstavio, a sa jasnim ciljem i zadatkom da urede naše zakonodavstvo, onda smo načinili najvažniju pretpostavku razvoja pravosuđa. Kada naše zakonodavne i izvršne vlasti pokažu da su dosegle potreban nivo funkcionalne sposobnosti, a zbog čega im ne bi omogućili onaj civilizacijski prihvatljiv uticaj na pravosudne organe. Ovde posebno mislim na elemente izbora i kontrole rada. Pogrešna je premisa kako sudska vlast treba i može da kontroliše izvršnu, a da to treba sprečavati u suprotnom smislu. Ne, najbolja je uzajamna kontrola i zbog toga je prije par hiljada godina osmišljen instrument žalbe. Pri tom ne treba zanemariti kako je zakonodavna vlast najviše kontrolno tijelo u modernim društvima.

Kod nas je problem što Visoki sudski i tužilački savjet se pojavljuje kao najviše tijelo kontrole rada pravosuđa, a najviši oblik kršenja procedura kakvim se bavi jeste pitanje da li je neki sudija došao pijan na ročište (disciplinskim prestupima). To je pogrešan model! Svojevremeno smo se zavaravali tako što smo izbili bilokakav uticaj izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku, ali se to pokazalo kao pogrešno. Nakon preko decenije zavaravanja krajnje je vrijeme da tu oblast vratimo u normalne tokove. Prednje opisano jedinstvo izvršne i zakonodavne vlasti odlično je polazište da se pravosuđe „dovede u red“ i na državnom i na nižim nivoima.

REZIME

Posljednje dvije decenije nepobitno su pokazale da je ovakvo bosansko-hercegovačko društvo neodrživo. Ni mnogo bogatije zemlje od naše ne bi opstale sa ovako skupim i komplikovanim (i nefunkcionalnim) sistemom javne uprave. Nekakve promjene je nužno činiti, a ovim tekstom, ako ništa drugo, nastojim čitaoce bar navesti na razmišljanje.

Ma kako to analizirali jedno je nepobitno – dobijamo mnogo jednostavniji model uprave, a u jednostavnosti upravo leži osnovno polazište efikasnosti, funkcionalnosti i ino. Zatim, govorim o mnogo jeftinijem modelu uprave. Nije to samo pitanje koliko poslaničkih ili ministarskih funkcija umanjujemo, nego i koliko sekretara i sekretarica, koliko savjetnika i vozača, koliko kojekakvih partijskih uhljebljivača. Govorimo o desetinama (možda i stotinama) miliona maraka na godišnjem nivou. To konkretno znači da bi se u budućnosti morali mnogo manje zaduživati.

Dalje, što manje „funkcionera“ to znači i manje korupcije (i kriminala). Kako moj prijatelj i sveštenik Slaviša nedavno reče – kada bi u ovoj državi uspjeli samo jedan dan spriječiti korupciju uštedjeli bismo ogroman novac. Jedinstvo vlasti kakvo sam prednje predstavio dobra je pretpostavka smanjenja korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala. Prosto, ukoliko vlasti kako sam ih zamislio ostvare svoju najvažniju funkciju u vidu normativnog i izvršnog funkcionisanja institucija već smo stvorili dobre osnove za suzbijanje korupcije. I sprečavanje materijalne štete kakvu trpimo zbog korupcije.


No, nije sve u parama (ima nešto i u evrima!). Ovde govorim o tome da Republika Srpska vraća sve ingerencije države, a niti jednu nadležnost ne prenosi na državni nivo ukoliko to nije u interesu entiteta i naroda. Zatim, više nikada ne bismo došli u poziciju da strahujemo za budućnost društva zbog politikantskih interesa zavađenih političkih blokova. Ili da svoje ministre optužujemo za izdaju!? Moj sud jeste da je predstavljeni model preuređenje BiH dobar po Republiku Srpsku, te da u tom pravcu trebamo težiti.

недеља, 25. октобар 2015.

REPUBLIKA SRPSKA SIMBOL ANTIGLOBALIZMA

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA uz
najviše pohvale urednika Dragana Milašinovića!

Nakon dvije decenije teških patnji i satanizacije polako dolazimo u poziciju da ostatku čovječanstva predstavimo istinu o Republici Srpskoj – primjeru slobodarstva.


Dvije i po decenije čovječanstvo živi u mraku, besmislu i modernom obliku ropstva, kakvo nam je donijela globalizacija. No, istini za volju, rijetki i gotovo stidljivi otpori globalizaciji daju nam nadu kako i ova mračna epoha ljudske istorije hodi ka svom okončanju. Da li će ideja globalne hegemonije biti okončana prevazilaženjem, kako je to nazivao Karl Marks, ili novim svjetskim ratom, u biti je irelevantno obzirom da u svakom slučaju nestaje ili prestaje bitisati.

Prije nego razjasnim kakav je globalni značaj Republike Srpske moram se dotaći globalizacije kao svojevrsnog društvenog fenomena (ukoliko se ova pojava uopšte može nazvati fenomenom). Brojni geopolitičari ukazuju kako globalizacija počiva na principu deteritorijalizacije. Da bi shvatili o čemu je riječ prethodno moramo objasniti princip teritorijalizacije. Dakle, proces teritorijalizacije započinje Vestfalskim sporazumom iz 1648. godine, a okončava se nakon Drugog svjetskog rata kada nacionalne države i NACIJE postaju dominantni oblili kolektiviteta (čak zaštićeni međunarodnim pravom). U prvoj fazi ovog procesa stvorene su nacionalne države, a potom je između istih došlo do teritorijalnih podjela. Poveljom UN nacionalne države pozicionirane su kao najviši objekti zaštite međunarodnog prava. Time i nacije postaju objekat pravne zaštite, odnosno dominantan oblik kolektiviteta.

No, zapitajmo se šta su to nacionalne države i nacije? Nepobitno je da prve nacionalne države nastaju unutar kategorije kolonijalnih sila. Pojedini narodi diljem svijeta činili su bjesomučnu pljačku, trgovinu i eksploataciju roblja, pa sve do stravičnih genocida (nepobitno!). Bogatstvo stvoreno pljačkom i eksploatacijom roblja gomilali su na prostoru svog porijekla. Time je na pojedinim prostorima stvaran kvalitet življenja kakav je uveliko doprinosio homogenizaciji populacije oko društva u kakvom bitiše. U takvim okolnostima nastupa period imperijalnog kapitalizma. Po mom ubjeđenju nacionalne države upravo ciljno i planski  stvorene su za potrebe razvoja imperijalnog kapitalizma. Jednostavno, prvo su stvorene nacionalne države, a iz te društvene pojave proizašle su nacije.

Nacije u suštini ne predstavljaju ništa drugo do poistovjećivanje populacije sa državom u kakvoj živi. Svi drugi oblici kolektiviteta (etnički, vjerski i ino) postaju sekundarni, a primarni kolektivni identitet počiva na samoidentifikovanju sa državom. Unutrašnji kvalitet življenja kakav su nacionalne države obezbjeđivale populaciji bio je dovoljan da građani „zaborave“ sve druge oblike kolektiviteta i poistovijete se izvorištem sopstvenog boljitka. No, to je potrajalo taman koliko su trajale koristi od kolonijalne i neokolonijalne (imperijalno-kapitalističke) pljačke. Čim su ovi izvori kvaliteta življenja presahli dolazi do prvih kriza kolektivnih identiteta. Nacije su manipulativno i ciljno interesno stvoreni oblici kolektiviteta i kao takvi održivi su samo do trenutka u kom je država mogućna obezbjeđivati opšti prosperitet. Svjedoci smo kako u Velikoj Britaniji, Španiji, Portugalu, pojedinim skandinavskim zemljama i uopšte diljem svijeta postoje ozbiljne krize identiteta, te raskoli i težnje ka podjelama. Sredinom prošlog vijeka izgubljene su kolonije i benefiti ostvarivani iz istih, i već nakon par decenija kao mjehurić od sapunice raspada se koncept nacionalnih država i nacija.

Elem, nosioci moći unutar imperijalnog kapitalizma nisu naivni i odlično su prepoznali opasnost kakva proizilazi iz prevazilaženja koncepta nacija. Zbog toga jednu manipulaciju zamjenjuju drugom! Pred kraj prošlog vijeka započinju mantre tipa Novog svjetskog poretka, globalizacije, „građanina svijeta“ (ma šta im to značilo!). Kolonijalizam i neokolonijalizam zamjenjuju novim konceptom vladanja – globalnog samoporobljavanjem! Upravo kod fenomena samoporobljavanja dolazimo do značaja Republike Srpske.


SLOBODARSKA REPUBLIKA SRPSKA


Na prvom koraku moramo razjasniti pitanje: po čemu se Srbi razlikuju od modernih oblika kolektiviteta? Jednostavno: Srbi nisu nacija, nego NAROD ili etnička zajednica. Tridesetih godina prošlog vijeka Hegel je govorio kako Slaveni nisu razvili oblik samospoznaje potreban za stvaranje nacija. Cinično moram primijetiti kako Slaveni nisu bili kolonijalna sila, niti su pljačkali diljem svijeta, a ponajmanje su eksploatisali roblje. Time nisu mogli stvoriti unutrašnje blagostanje potrebno za identifikovanje sa državom i nastanak nacije. Mnoge slavenske etničke zajednice kasnije su stvorile nacionalne države i nacije, ali tu jedino možemo govoriti o „kopiranju“ zapadnoevropskih država (sa unutrašnjeg stanovišta) ili o vještački stvorenim državama kao proizvodima raznih međunarodnih sporazuma.

Upravo Jugoslavija je kao država stvorena pod uticajem velikih sila i zarad njihovih hegemonističkih interesa. Postojali su brojni pokreti južnoslavenske provenijencije, ali bi to ostalo pusto nadanje da nije bilo uticaja velikih sila. Pa prisjetimo se da su Sjedinjene Države priznale Kraljevinu SHS dvije godine prije njegog ustavotvornog proglašenja. No, Jugoslavija nikada nije uspjela stvoriti jugoslavensku naciju, nego su kao glavni konstituensi države ostali njeni narodi. Sljedeća ravan problema ogledala se u tome što jugoslavenska država nikada nije uspostavila paralelu između etničkog (narodnog) i teritorijalnog. Jednostavno, svi su bili konstitutivni svuda.


U takvim haotičnim uslovima Jugoslavija dočekuje proces globalizacije, kakav počiva na principima nadnacionalnog i naddržavog. SFRJ se upravo pokazala kao idealan „primjer“ preko kog će idejni kreatori globalizacije ostatku čovječanstva pokazati šta ih čeka u slučaju otpora. Svjestan sam brojnih problema kakve je Jugoslavija imala na unutrašnjem planu, no, istovremeno uobzirujem činjenicu da države povremeno zapadaju u probleme, ali ih prevazilaze ili rješavaju. U slučaju SFRJ ključno je bilo inostrano uplitanje u unutrašnju krizu. I to kakvo uplitanje? Naoružavanjem, finansiranjem i političkom podrškom secesionističkim elementima države ino faktori su stvorili pretpostavke za rat, bez kojih bi se sve završilo kratkoročnim neredima i/ili dogovorom.

U datim okolnostima srpski narod na prostoru današnih Hrvatske i BiH-e pozvao se na pravo na samoopredjeljenje prema tada važećim principima nacionalnog zakonodavstva i međunarodnog prava. Srbi su konkretno zauzeli stav da republike nisu nacionalne države i da njihova populacije ne predstavlja nacije (suprotno stavu globalista). Srbi su kao jedinstvena etnička zajednica nastupili prema domaćim i ino subjektima tražeći da ostanu u dotadašnjoj i zajedničkoj državi. No, to nije odgovaralo globalistima i odlučeno je da se ide na nasilno razbijanje države. Narod (srpski) koji je najviše uložio u tu državu (dva miliona žrtava) teško je oštećen, a ponajviše u domenu prava na samopredjeljenje. Kada pravo na samoopredjeljenje posmatramo kroz njegovu esenciju onda možemo reći kako govorimo o PRAVU NA SLOBODU. Srpski narod zagovarao je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, a u daljem na slobodu odlučivanja u kakvoj će državi živjeti. No, to pravo je pogaženo brutalnom silom i krvoprolićem (i otimačinom).

Srpski narod je vodio devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i ino neprijatelja, da bi u konačnici ostvario Republiku Srpsku i sačuvao „osakaćenu“ Srbiju. Mnogi danas šire mantre prema kojima su Srbi izgubili sve ratove 90-ih, kako je Slobodan Milošević najveći gubitnik ovih prostora i ino. Pogrešno! Srbi su potpisali DVA MIROVNA SPORAZUMA (Dejton i Kumanovo). Strane gubitnice u ratu potpisuju kapitulacije, a nepobijeđene strane potpisuju mirovne sporazume. To je naprosto jedan od osnovnih postulata bezbjednosnih i pravnih doktrina.


Dakle, ni intervencija najvećih sila svijeta nije uspjela promijeniti odluku srpskog naroda da brani svoje pravo na samoopredjeljenje. Nismo ostvarili svoju prvobitnu namjeru u vidu ostanka u „krnjoj Jugoslaviji“, no odbranili smo državotvorni entitet u BiH. Podsjetiću da je u dejtonskom mirovnom ugovoru decidno stajalo kako je u Republici Srpskoj jedino konstitutivan srpski narod, dok su Hrvati i Bošnjaci bili konstitutivni u Federaciji BiH. I ovdje se ponovio naš usud prema kom pobjeđujemo u ratu, a gubimo u miru, pa su naše političke kvazielite pristale da implementiraju odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju države. Ovde se mnogo „maše“ referendumom, a propušteno je da se referendumom (kao volja konstitutivnog naroda i entiteta) poništi takva odluka. Danas nam ta pogreška razgrađuje Republiku Srpsku, no, za ovaj tekst je važno reći da je srpski narod suprostavio se globalizaciji i iz tog sukoba izašao kao neporažen.

Time Republika Srpska postaje PRVI DOKAZ (i simbol!) da je bilo moguće suprostaviti se globalizaciji i globalistima, te sačuvati pravo na samoopredjeljenje. Pravo na SLOBODU! Danas je to važno znati u odnosu na rusko-ukrajinski sukob. Čak i kod nas prihvaćena je nametnuta manipulacija kako u Ukrajini ratuju nekakve „proruske snage“. Ništa od toga! U Ukrajini ratuju ETNIČKI RUSI i etnički Ukrajinci (ili bar onaj radikalni dio Ukrajinaca). Rusi kao narod materijalizuju svoje pravo na samoopredjeljenje i u odnosu na Krim su to pravo već ostvarili. I u odnosu na druge dijelove Ukrajine već su stvoreni ruski državotvorni entiteti, kakve je nemoguće zaobići u odluci o budućnosti Ukrajine. Republika Srpska je upravo primjer kako treba štititi pravo na slobodu i kakvim političko-pravnim sredstvima se to može činiti.

Dakle, da rezimiram. Republika Srpska Krajina bila je taj izvorišni i fenomenološki simbol kako treba materijalizovati pravo NARODA na samoopredjeljenje. No, kako nije „preživjela“ ostaje nam Republika Srpska kao i danas živući simbol. Milion stanovnika suprostavio se najvećim silama svijeta i odbranio svoje pravo. To što su mnogo veće države i „nacije“ odlučile se na samopokoravanje i samoporobljavanje u biti je njihov problem. Danas grcaju u problemima baš kao što i mi grcamo, ali njihov problem leži i u samoponiženju. Dobrovoljno su se odrekli prava na slobodu i načinili svojevrsno SAMOPOROBLJAVANJE, odnosno postali tek puko roblje. Žalosno je to u odnosu na nekada slavne i silne Poljake, Mađare ili Bugare. Elem, ukoliko jednog dana odluče da prekinu samonipodaštavanje eto im Republike Srpske kao primjera slobodarstva! Na prvom koraku treba da se odreknu mantri tipa nacija ili „građana svijeta“, odnosno da se prepoznaju kao NARODI (kakve ih i istorija pamti). Zatim, treba da kažu: „Mi imamo pravo na slobodu i to pravo smo spremni braniti!“. Suveren je samo onaj ko je slobodan,a sloboda se nikada ne poklanja (ima svoju cijenu).


 Vezani tekst "Globalizacija u našim njvama" na: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/08/blog-post_1.html

петак, 23. октобар 2015.

SUOČAVANJA SA ISTINOM


Ovih dana suočavam se sa bolnom istinom da više nisam policajac. Nakon 20 godina službe nije lako prihvatiti činjenicu da završavam profesionalnu karijeru i to na krajnje ponižavajući i nehuman način. No, sa istinom će se morati suočiti i svi oni koji su doprinijeli mom slomu.

Prije nekoliko dana otvaram kovertu Drugostepene komisije medicine rada i sporta, te sa nevjericom čitam: „nesposoban za poslove C kategorije“ (inspektorske). Osam godina trpljenja nezapamćene torture rezultiralo je zdravstvenom nesposobnošću u smislu neispunjavanja visokih kriterija propisanih pravilnikom. Doduše, prije godinu i po, kada je započet postupak preispitivanja moje radne sposobnosti, rekao sam – ukoliko medicinari utvrde da sam sposoban za dalji rad, onda ću tražiti da utvrde kako sam medicinski fenomen. Pretrpiti sve ono šta je mene zadesilo i ostati potpuno zdrav može samo nekakav fenomen, a ja sam ipak samo čovjek!

Danas se pitam koliko sam lično doprinio ovakvoj posljedici? U ratu se nisam štedio! Preko stotinu direktnih okršaja sa neprijateljem, nebrojeno upadanja u zasjede, opkoljavanja, sukoba „prsa u prsa“ i ino. No, koga danas zanima kako je bilo teško braniti Republiku Srpsku. Svake godine borci prve kategorije dobiju stotinjak maraka, odnosno tri pfeninga po danu provedenom u zoni borbenih dejstava. Hej, tri pfeninga po danu direktnog ugrožavanja života. Na jednog psa lutalicu Republika Srpska dnevno troši 10-ak maraka i to je dovoljno za kompariranje koliko „vrijede“ naši najbolji borci.

Međutim, tada sam bio mlad i rat na mene nije ostavio ozbiljnije posljedice. To su nedvosmisleno pokazali sistematski pregledi u specijalnoj policiji, povodom prijema u Višu školu unutrašnjih poslova ili redovne kontrole zdravlja zaposlenih. Nema nikakve dileme da je moje zdravlje narušio osmogodišnji rad u krajnje nehumanim i bukvalno suludim uslovima kakve mi je poslodavac (MUP) nametao. Doduše, priznajem da sam i lično doprinio pojedinim zbivanjima! Znao sam da ne mogu „ispraviti krivu Drinu“, a uporno sam odbijao prihvatiti ono šta je traženo od mene. Ali, kako da prihvatim da gazim po leševima nevinih žrtava?

U obilju događaja i invilviranih pojedinaca teško je naći esenciju mog sukoba sa aktuelnim rukovodstvom policije Srpske. No, pokušaću suštinu predstaviti jednim „prelomnim trenutkom“. Konkretno, poslao sam u zatvor na stotine kriminalaca zbog kršenja zakona kakva su počinili. U jednom trenutku postavio sam sebi pitanje: zar zakon važi samo za kriminalce iz građanskih struktura? Doznavao sam za sve više i više konkretnih kršenja zakona od strane mojih kolega i pretpostavljenih. Znao sam šta rade, pa sve do otvorene sprege sa organizovanim kriminalom, a ponašao sam se kao „nijemi svjedok“. Priznajem, neko vrijeme sam se zavaravao mantrom kako neko drugi treba da se bavi kriminalizacijom u strukturama policije.

No, došlo je vrijeme u kom su nevini građani Republike Srpske počeli smrtno stradavati. Kriminalizovani pripadnici policije takve slučajeve redom su prikazivali lažno, manipulativno, a samo kako bi prikrili svoju spregu sa kriminalcima koji su ubijali ili traumatizovali žrtve do nivoa suicida. To je postalo „granica“ preko koje nisam mogao preći. Jednostavno sam počeo istraživati sporne zločine i prijavljivati njihove počinioce (računajući i svoje kolege). Ono šta ni u snu nisam mogao pretpostaviti jeste da je teško kriminalizovan i sam vrh policije. To sam spoznao na krajnje bolan način – kada je protiv mene montirano na desetine nezakonitih postupaka, a samo sa jednim ciljem, da me spriječe u daljem otkrivanju sprege organizovanog kriminala i policije. Elem, problem je što nisam tip koji odustaje olako! Godinama je trajao otvoreni rat između mene (pojedinca) i organizovanog kriminala, gdje uračaunavam i svoje pretpostavljene.

I tako godina za godinom, okršaj za okršajem, sve dok pojedinci nisu postigli svoj cilj. Lično, ono kao inspektor i operativac, više nikada neću biti u poziciji da procesuiram svoje kriminalizovane „kolege“! Mnogi danas likuju iz prostog razloga što se osjećaju sigurnima. Računaju da „mraka iz Prijedora“ neće zakucati na njihova vrata i staviti im lisice na ruke. Pri tom moći će sačuvati bogatstvo kakvo su kriminalom nagomilali. Ma, divota!

Samo, problem je što se previdjeli jednu važnu činjenicu – od istine se ne može pobjeći! Nije važno šta ću ja raditi u budućnosti (na kakvim poslovima), nego ono šta znam! A znam mnogo!

Dakle, na žalost mojih kriminalizovanih kolega moram saopštiti kako sam izgubio jednu bitku, ali da pravi rat tek predstoji. Za njihove „sudbine“ je irelevantno to što ja nemam policijska ovlaštenja. Važno je znati da sam i dalje SVJEDOK kriminalizacije u policiji i sprege sa organizovanim kriminalom.

Ono šta u narednom periodu čeka moje „prijatelje“ jeste pokretanje javne kampanje sa ciljem sprečavanja kriminalizacije policajaca i procesuiranje nekoliko desetina monstruoznih zločina. Konkretno, kampanje kakva ima za cilj da brojne visokopozicionirane pripadnike MUP-a RS-e uputi tamo gdje im je i mjesto – u KPZ Tunjice!

Pomenuta kampanja podrazumijeva dvije dimenzije djelovanja. Prvo namjeravam obratiti se na 15-20 adresa različitih institucije međunarodne zajednice, ove države i entiteta kako bih iste animirao za moj sljedeći korak. Nakon toga slijedi JAVNO SVJEDOČENJE o tome kako funkcioniše sprega organizovanog kriminala i policije. Nebitno je koliko desetina krivičnih predmeta ću ponovo otvoriti (zatražiti kontrolu rada na istima) iz prostog razloga što „materijala“ imam na pretek. Pojednostavljeno rečeno u narednom periodu na ovom Blogu namjeravam kroz 10-ak tekstova (nastavaka) IZNIJETI PUNU ISTINU o onome šta se događalo. Nemam niti jednog razloga da se stidim ili da skrivam ono šta sam i kako radio. Kako sam se borio protiv organizovanog kriminala. Kako će drugi doživjeti moje prozivke – to ostaje na njima. Ukrstićemo dokaze i činjenice, pa ćemo vidjeti čiji imaju jaču težinu.


Građani imaju pravo da znaju istinu i jednostavno ću se potruditi da im je ponudim! Najjednostavnije mi je da to učinim u formi javnog svjedočenja. Nadam se da ću ovim svjedočenjem javnost afirmisati do nivoa masovnog traženja preispitivanja rada policije, a posebno pojedinaca na ključnim pozicijama. Čak i da ne uspijem proizvesti željene pozitivne promjene u društvu, moje svjedočenje ostaće kao dokaz kako se jedan pojedinac suprostavio Golijatu, čudovištu i monstrumu! Došao sam u policiju kao častan i pošten čovjek i kao takav namjeravam i otići!

недеља, 18. октобар 2015.

ANGELA MERKEL NA BRANIKU SRPSTVA



Posmatram ovih dana gotovo plačljive javne istupe premijera Aleksandra Vučića i želim da ga upitam: „Čovječe, da li si ti Srbin?“. 



Kao evroskeptik ne želim likovati nad propašću pogrešne srpske politike kakva nas uništava deceniju i po. Želim prosto racionalizovati ovu situaciju i sugerisati političke reakcije primjerene datom trenutku i okolnostima. Razumijem da se Aleksandar Vučić pred sopstvenim narodom i pred vaskolikim čovječanstvom godinama teško ponižavao pristajući da pregovara sa šiptarskim teroristima i narkodilerima (npr. Hašim Tači). Takvo samoponižavajuće ponašanje njegovi „evropski prijatelji“ prepoznali su kao znak slabosti i od njega zahtjevaju političko samoubistvo u vidu priznavanja nezavisnosti Kosova.

I šta čini naš premijer? Javno cmizdri! Srbin u teškim trenucima reži i ujeda, često posegne za rakijom i prkosno zapjeva, a potom izvadi zaštekanu pušku i očisti je (za svaki slučaj!). Štošta Srbi rade u Turobnim vremenima, no, uvijek nastoje prikriti slabost ili strah. Elem, problem je što gospodin Vučić nema potrebe za našim „tradicionalnim hirovima“. Dovoljno je da na njemački amandman hladnokrvno odgovori kako do daljeg odlaže predpristupne pregovore sa Evropskom Unijom!

Hajde da situaciju u kakvoj smo se trenutno našli pokušamo krajnje plastično racionalizovati. Posljednjih deceniju i po srpski narod se opredijelio po pitanju budućih integracija. Konkretno, „ulazak“ u Evropsku uniju pozicionirali smo kao svoj politički prioritet. No, pogrešna percepcija ogleda se u tome da „ulaženje“ nikada nismo posmatrali u dvosmjernom obličju (da i EU time „ulazi“ u Srbiju). Nikada svojim partnerima u pregovorima nismo jasno istakli da Srbija i Republika Srpska predstavljaju prostor kakav smo krvavo očuvali u jednom devetogodišnjem ratu (od 1990. do 1999.). Niti jednim jedinim gestom nismo istakli kako je naša država Jugoslavija, u kakvu smo ugradili dva miliona žrtava (genocidnih zločina), uništena jednim zločinačkim poduhvatom i protivpravnim nasiljem. Svoje supregovarače nikada nismo nazvali zlikovcima koji su nas bombardovali osiromašenim uranijumom, kasetnim i grafitnim bombama, i drugim međunarodnopravno zabranjenim sredstvima.

Znači, bar po mom skromnom sudu, pogrešno je to što svojim „evropskim partnerima“ nikada nismo jasno dali na znanje da smo podnijeli teške ratne žrtve i izgubili mnogo toga, tako da ovo što trenutno imamo cijenimo iznad svega. Hrvatska i Slovenija su suverenitet obezbijedile zločinaštvom, protivpravno i kao poklon saveznika, tako da su Evropskoj uniji mogle predati ono šta su u stvari nezasluženo dobile od pojedinih članica iste. Srbi su svoj suverenitet teško odbranili i logično bi bilo da ga ne predaju olako i bezrezervno, a šta je nedvosmisleno činjeno u procesu evroatlanskih integracija.

Utisak je da smo brojne „političke šamare“ dobili upravo zbog toga što nismo cijenili ni sebe, ni ono šta imamo. Pitanje je: do kad ćemo nijemo okretati obraze za nove i nove šamare? U svemu šta preživljavamo najgore je što uopšte nema potrebe za bilokakvom panikom, radikalnim potezima ili daljim samoponižavanjem. Konkretno, čovječanstvo se trenutno nalazi u takvoj konstalaciji odnosa da ama baš niko nema predstavu o tome kako će se kriza okončati. No, kako god se aktuelna kriza okončala jedno je nespornosvijet više neće biti isti! Jedno od sasvim logičnih pitanja kakva sebi nužno moramo postaviti jeste da li će Evropska unija za 5-10 godina uopšte postojati? Već na prvim naznakama krize svjedočimo kako se ova naddržavna zajednica međusobno ograđuje bodljikavom žicom i vojskom, a protiv žena, djece i druge nejači kakva samo nastoji sačuvati živu glavu. Zapitajmo se kako će države članice EU odreagovati na prve naznake realne opasnosti?

Dakle, ovaj dio teksta rezimirao bih kroz dvije suštinske dimenzije. Prvo, predpristipni pregovori započeti su i vođeni na krajnje nakaradan način i na našu štetu. Drugo, čovječanstvo se nalazi pred ozbiljnom geopolitičkom prekretnicom i treba sačekati uspostavljanje novih globalnih odnosa i snaga prije nego konkretno odlučimo u kakve integrativne odnose ćemo ulaziti u budućnosti. Oba ključna razloga iniciraju jasnu odluku: do daljeg stopirati pregovore sa Evropskom unijom.


ANGELA MERKEL NIJE ZLA VJEŠTICA!


U daljem tekstu pokušaćemo dokučiti razloge zbog kojih Angela Merkel PONOVO Srbiji postavlja neprihvatljive uslove. Možemo to tumačiti „srbomrzačkom politikom“, prisjetiti se svjetskih ratova i zločina, priznanja Slovenije i Hrvatske, te nizom drugih indikatora kakvi decenijama dominiraju našom sviješću. No, dato možemo protumačiti i kao njemačko USPORAVANJE procesa srpskog pristupanja EU iz čisto taktičkih i vrlo pragmatičnih razloga.



Na prvom koraku analize podsjetiću na nedavnu Vučićevu posjetu Sjedinjenim Državama. Nema dileme oko toga da aktuelna američka politika Srbiju doživljava kao važnog partnera. U odnosu na evroatlanske integracije to konkretno znači da su Sjedinjene Države spremne bitno ubrzati ulazak Srbije u EU, baš kako je to prije par godina učinjeno u odnosu na Hrvatsku. Pitanje je kad bi Hrvatska bila primljena kao punopravni član da nije bilo američko-natovskog „vjetra u leđa“. No, to otvara pitanje: želi li Srbija postati još jedna marioneta (poput Hrvatske) u kandžama angloameričke hegemonije? Pri tom, zapitajmo se i to koliko takva pozicija Srbije odgovara njemačkim interesima?

Uz to treba istaći kako Njemačka nije u poziciji vođenja samostalne politike. I danas se američke vojne snage stacionirane u Njemačkoj nazivaju okupacionim trupama! Odlično je Angela Merkel svjesna u kako teškim prilikama i sa kakvim ograničenjima vodi spoljnu politiku svoje zemlje. Istovremeno, svjesna je kako se iz američkih kandži može osloboditi jedino uz pomoć Rusije. Nije Merkeleva zaboravila kako je svojevremeno Gorbačov bukvalno naredio Honekeru da odstupi sa vlasti i tako omogući ubrzano ujedinjenje Njemačke. U daljem to je produkovalo jaku Njemačku kao generatora stvaranja današnje EU i poziciju Njemačke u toj zajednici. Rusija je time stvorila svojevrsnu „tampon zonu“ u odnosu na Sjedinjene Države, usporila i otupila američki pohod, te dobila na vremenu.

Početkom 90-ih godina prošlog vijeka vrijeme je bilo najvažniji faktor očuvanja ruske države i naroda. Trebalo je riješiti teške unutrašnje probleme, ojačati institucije i državu, osmisliti i uspostaviti društveno uređenje i mnogo toga pride. I sve to Rusija je činila u okolnostima teških spoljnih prijetnji, blokada, satanizacije i ino. No, „ruski medvjed“ danas stoji u svoj svojoj veličini i snazi! Današnja Rusija voljna je i sposobna do kraja osloboditi Njemačku iz kandži američke okupacije! Utiska sam da Angela Merkel odlično balansira u datim okolnostima i čvrsto ide ka cilju konačnog oslobođenja.

Prije nekoliko godina radio sam istraživanje fenomena Novog svjetskog poretka kroz prizmu oružanih sukoba kakvima se takav poredak nastoji nametnuti. Zaključio sam da osovina Francuske-Njemačke-Rusije-Kine -Turske, kao regionalnih sila, ima snagu da uspostavi potpunu kontrolu nad prostorom Evroazije. Zna se – onaj ko vlada Evroazijom u biti vlada i svijetom, a pomenuti savez država sposoban je osloboditi ovaj prostor od angloameričke dominacije. To bi istovremeno značilo kraj američke globalne dominacije. No, potonji događaji predstavljaju svojevrsno iznenađenje i za mene lično. Konkretno, pristupanje pomenutoj osovini regionalnih sila poput Irana i Egipta  uveliko širi osnovnu zamisao. Uspostavljanje savezništva na liniji Francuske, Njemačke, Rusije, Kine, Irana, Turske i Egipta znači ovladavanje cjelokupnim evroazijskim prostorom plus kompletnim Mediteranom. To konkretno znači sasvim nove i kvalitativno drugačije globalne odnose, višedecenijski mir i stabilnost, pa i prosperitet.

U odnosu na pomenuto savezništvo trenutno imamo samo dvije „slabe tačke“ – Francusku i Tursku. Nakon obaranja (od strane Amerikanaca) generala de Gola današnja Francuska decenijama luta u besmislu vlastitog nesnalaženja. Dovela je sebe u poziciju američkog potrčka. No, nadati se da će Francuzi prepoznati aktuelna dešavanja i povratiti stari ponos, te se povoditi za vlastitim interesima. Na drugoj strani Turska je odlično ušla u proces novih integracija (sporazum Putina i Erdogana) s tim da posljednjih nekoliko mjeseci čini grešku za greškom. Ipak, nadati se da će prebroditi krizu i vratiti se „jatu“ kom i prirodno pripada. Sve u svemu, prilično sam ubijeđen da će opisana alijansa biti uspostavljena i to primarno zbog interesa i benefita kakve nudi.

Do sad je vjerojatno uslijedilo logično pitanje: kakve veze opisane geopolitičke i geostrateške konstrukcije imaju sa njemačkim zahtjevom za priznanjem Kosova? Odgovor je vrlo jednostavan: osim pomenutih regionalnih sila projekat uspostavljanja novih globalnih odnosa podrazumijeva i nekoliko desetina manjih država. Dakle, govorim o strateškom povezivanju brojnih država evroazijskog i mediteransko-afričkog prostora u cilju oslobađanja od američke hegemonije. Tu Srbija igra vrlo važnu ulogu!

Mnogo puta sam pisao kako megaprojekti poput Puta svile, Kina + 16 i Turskog gasovoda imaju snagu proizvođenja globalnih promjena. Pri tom sam posebno isticao da Balkan i Srbija imaju presudan značaj za potpunu realizaciju ovih projekata. Objašnjavao sam i kako su Amerikanci trenutni haos i krvoprolića ciljno projektovali da bi spriječili ostvarenje projekata. Konačno, rekao sam i kako svi projekti idu preko Srbije, te da je to jedini razlog iznenadnog američkog „prijateljstva“ prema nama. Rekao sam gotovo sve šta treba znati da bi se ova situacija racionalizovala.

Znači, jedino šta u aktuelnom trenutku trebamo uobziriti jeste već opštepoznata i poslovična srpska lakomislenost u kritičnim trenucima. Nebrojeno puta Srbi su dokazali kako u ključnim trenucima donose pogrešne i po sebe štetne odluke. Kad k tome dodamo činjenicu da su aktuelne vlasti Srbije i Republike Srpske direktni proizvodi američke i britanske diplomatije, onda svakako moramo posumnjati u mogućnost donošenja pogrešnih odluka. Tu na prvom koraku mislim na prihvatanje američke pomoći u pristupanju EU. Nije nikakva tajna da je srpska politička elita spremna uvesti narod u NATO, odreći se strateškog partnerstva sa Rusijom i Kinom (i započetih projekata Koridora 10 i 11, budućih „žila kucavica“ međunarodne trgovine), te pretvariti Srbiju u još jednu američku marionetu.

Suštinski, ukoliko govorimo o ulasku Srbije u EU pod američkim patronatom, onda moramo shvatiti kako to podrazumijeva i jednu predradnju – učlanjivanje u NATO. Njemačka i sama nastoji osloboditi se „natovskih okova“, pa je time logično da joj nije u interesu dalje širenje te alijanse, a ponajmanje u odnosu na tako važnu državu poput Srbije. Mišljenja sam da Njemačka posljednjih godina Srbiji postavlja neprihvatljive uslove iz jednog krajnje taktičkog razloga. Konkretno, Njemačka sličnim zahtjevima ne usporava „evropski put“ Srbije, nego nastoji da ODLOŽI srpsko izjašnjavanje o pristupanju NATO savezu. Mislim da ovakvo promišljanje objašnjava posljednji njemački potez i nekoliko sličnih iz ranijeg perioda. Suštinski, imam utisak da Angela Merkel prevenira opasnost od srpske lakomislenosti (posebno u odnsu na političke elite) tako da sam joj čak i zahvalan na pojedinim potezima. Kao evroskeptik smatram da je Merkeleva u jednom složenom trenutku povukla odličan potez, na kom joj želim javno čestitati!




уторак, 13. октобар 2015.

SIMULTANKA VLADIMIRA „VELIKOG“ PUTINA



Svojevremeno sam ruskog predsjednika nazvao Vladimir Veliki. Njegove maestralne geopolitičke poteze nazvao sam simultankom protiv još uvijek neidentifikovanog broja protivnika. Aktuelnim potezima Putin samo potvrđuje činjenicu da je u pitanju pojedinac sa vizijom pozitivnog mijenjanja čovječanstva.


Poznati ruski geostrateg general Leonid Ivašov na početku sirijske krize oštro je kritikovao ruski establišment zbog izbjegavanja direktnog uplitanja. No, potonjim potezima Vladimir Putin je „održao lekciju“ čak i velikom Ivašovu, te predstavio se kao najveći geostrateg današnjice.

U ovom tekstu nemam namjeru ponavljati brojne razloge zbog kojih je Putin baš u ovom trenutku odlučio vojno intervenisati na Bliskom Istoku, a kakve su javnosti već prezentovali brojni analitičari. Zadržaću se na dimenzijama događanja kakve sam predstavljao u svojim ranijim tekstovima i to iz prostog razloga što su vremenom potvrđene kao autentične. Pri tom, moram podsjetiti kako su Putinovi potezi bili povlačeni u iznuđenoj situaciji i kao reakcije na monstruozne planove njegovih protivnika.

Na samim začecima ciljno i planski projektovane ukrajinske krize rekao sam kako je funkcija iste da Rusiju isključi iz buduće eskalacije bliskoistočnih sukoba (jednako ciljno proizvedenih). Veličina Vladimira Putina, dakle, ogleda se u sposobnosti da ukrajinsku krizu blagovremeno stavi pod kontrolu (uz značajne benefite), te da se pravovremeno uključi u suzbijanje bliskoistočnog haosa. Iako u teškim uslovima ostvaren je zaista izvanredan tajming. Reda radi recimo da je Ukrajina doživjela sudbinu iskorištene i odbačene marionete, baš kako sam to i predvidio (1).


MISIJA SPREČAVANJA TREĆEG SVJETSKOG RATA


Nepobitna je činjenica da je ruska intervencija u funkciji očuvanja predsjednika Asada od sve izvjesnijeg uništenja. Pri tom ruske snage se pozicioniraju na strateški najvažnijoj tački predupređivanja protivničkih vojnih projekcija, ali i onih energetskih i uopšte interesnih zbog kakvih je ova monstruozna operacija uopšte i započeta. No, bar po mom skromnom sudu, aktuelni postupci Vladimira Velikog imaju mnogo širi značaj. Konkretno mislim da je Putinov cilj sprečavanje novog svjetskog rata.



U brojnim tekstovima isticao sam kako su razne „obojene revolucije“, kojekakva „proljeća“ i instrumentalizovani haos diljem ove naše planete u stvari segmenti jednog velikog plana – proizvođenja globalnog rata. Jasno sam isticao da je čovječanstvo svojevremeno pobijedilo italijanski fašizam i njemački nacizam, no, onaj idejni i izvorišni/fenomenološki britansko-angloamerički fašizam nikada nije ni prepoznalo kao najveću globalnu prijetnju. Zbog toga se po treći put nepripremljeno susreće sa opasnošću globalnog sukoba. Srećom (!), rođen je jedan Vladimir Veliki, koji je na sebe preuzeo teško breme – sprečavanja svjetskog rata.

Jasno sam ukazivao kako Islamska Država nije nikakav fenomen, nego tek puko sredstvo u rukama svojih fašizoidnih tvoraca, Sjedinjenih Država, i u funkciji proizvođenja nekoliko ciljnih i planiranih monstruoznih krvoprolića. Po meni pogrešna su tumačenja kako je Islamska Država stvorena sa ciljem slamanja režima Bašara el Asada. Prva funkcija Islamske Države jeste stvaranje jednog velikog (teritorijalno i populaciono) međumuslimanskog krvoprolića. U pitanju je jednostavna premisa – muhamedanstvo kroz unutrašnje sukobe treba oslabiti, obogaljiti u domenu odbrambenih potencijala, te pripremiti za buduću pljačku i uništenje. Na sljedećoj razini Islamska Država ima za cilj homogenizaciju ostatka čovječanstva oko ideje uništavanja „globalne opasnosti“, ishodovanja velike/globalne intervencije protiv islama sa čak genocidnim namjerama. Na kraju, kako to obično biva, slijedi pljačka kakva treba da zadovolji interese kreatora haosa.

Muslimanska populacija posjeduje energent budućnosti – prirodni gas, kakav treba Zapadu, i time je „osuđena“ na identične patnje kakve je decenijama trpila zbog naftnog bogatstva. Prvobitne namjere Zapada išle su ka uništenju Rusije i pljački njenih energetskih potencijala (prisjetimo se Zbignjeva Bžežinskog), no, to se vremenom pokazalo kao „nemoguća misija“. Zbog toga se Zapad okreće („Velika igra“) ka novom protivniku za kog postoji mogućnost realizacije cilja (2). Kada sam svojevremeno tvrdio da će se Rusija (na izvjestan način) pridružiti alijansi protiv Islamske Države vjerojatno sam dočekan sa skepsom. Pri tom nisam mislio na pridruživanje u realizaciji monstruoznog i genocidnog plana Zapada, nego na upravo suprotno činjenje.

Podsjetiću da sam još prošle godine pisao (3) o tome kako je sprečavanje međumuslimanskog krvoprolića najvažnija pretpostavka preveniranja jednog širokog oružanog sukoba koji bi zahvatio pojas Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (sve do Irana kao primarne mete Zapada). Jasno sam isticao kako su Putinovi strateški sporazumi sa Turskom, Iranom i Egiptom u funkciji predupređivanja širenja sukoba. Konkretno, Putin je nastojao da iz projektovanog haosa iskljući najveće regionalne „igrače“ (direktan sukob Turske i Irana bio bi poguban za islam). Uz to, izvanrednim energetskim projektom Turskog gasovoda Vladimir Putin mijenja sliku niza lokalnih sukoba višedecenijskog trajanja. Konkretno, interesnim povezivanjem nastoji anulirati sukobe.

Dakle, možemo slobodno ocijeniti kako Vladimir Veliki posljednjih nekoliko godina nizom kvalitetnih sporazuma i interesnog povezivanja nastoji stvoriti rusko-muslimansko savezništvo. Cilj savezništa je odbrana prirodnih resursa od hegemonističkog pohoda Zapada kakvim se nastoji oteti njihovo bogatstvo. Očigledno je Putin shvatio da pojedinačno posmatrano svaki od današnjih i budućih energentskih globalnih igrača postaje meta i „protivnik po mjeri“ Zapada, no, da jedno veliko savezništvo donosi višedecenijski mir i zaštitu interesa. Pri tom, na prvom koraku mora spriječiti već jasno vidljiv hegemonistički i fašizoidni plan izazivanja Trećeg svjetskog rata.


OPASNO BALANSIRANJE PO TANKOM UŽETU


U daljem moramo ponešto reći o tome koliko je opasna misija koju je započeo Vladimir Veliki Putin. Vojna intervencija u tako haotičnim uslovima kakvi trenutno vladaju Bliskim Istokom podrazumijeva krajnji obzir. Dovoljan je samo jedan vazdušni sukob između angažovanih aktera, pa da ova humanistička misija doživi svoj krajnje neočekivani preokret. Zbog toga su aktuelni kontakti između ruskih i saudijskih aktera na terenu od iznimne važnosti (zna Putin kako izbjeći zamke!). Zatim, kada američka avijacija pogodi bolnicu Ljekara bez granica to se jednostavno predstavi kao omaška. Zamislimo samo kakva bi medijska satanizacija uslijedila u slučaju slične ruske pogreške! Pored toga Putin mora izbjegavati FID operacije (crne operacije) poput one sa obaranjem malezijskog aviona na istoku Ukrajine, te sa nizom sličnih zamki.



No, treba jasno naglasiti kako Putin mora računati sa mnogo ozbiljnijim problemima strategijskog karaktera. Na prvom koraku mora kalkulisati sa mogućnošću ponovne eskalacije ukrajinskog sukoba. Mnogo kompleksnija rabota je proizvesti sukob, od proizvođenja trenutne eskalacije već započetog sukoba, a Putinovi protivnici su već pokazali kako su na tom planu sposobni. Vladimir Putin nikako sebi ne smije dozvoliti razvlačenje na dva fronta – ukrajinskom i bliskoistočnom istovremeno. Ukoliko Zapad odluči istovremeno aktivirati ukrajinske marionete i brojne Putinove neprijatelje unutar same Rusije, a tokom trenutnog angažovanja u Siriji, možemo pretpostaviti vrlo tešku poziciju našeg Mesije.

Sljedeća strategijska opasnost po Putinovu misiju proizilazi iz svojevrsne homogenizacije muhamedanstva na pitanju kolektivne samoodbrane. Svjedoci smo da se i Kina priprema za vojno angažovanje na ovom prostoru, da je Japan izmijenio zakonodavstvo kako bi se priključio pohodu, te niza sličnih primjera iz kakvih možemo naslutiti širenje sukoba. Zato i ukazujem na mogućnost globalnog sukobljavanja! Sad, u slučaju daljeg širenja broja aktera aktuelnih sukoba sasvim izvjesno možemo unutar muslimanske populacije očekivati homogenizaciju oko ideje kolektivnog suprotstavljanja agresorima. Bez obzira što danas svjedočimo međumuslimanskom nejedinstvu i čak krvoproliću moramo shvatiti da će ova dešavanja potrajati narednih nekoliko godina, te da će se polazišne ideje i pozicije bitno mijenjati. Znači, Putin mora računati i sa dimenzijama informacionog ratovanja, odnosno od početka do kraja operacije mora održavati jasnu sliku o tome da je njegova intervencija u funkciji mira i stabilnosti. Nikako sebi ne smije dozvoliti situaciju u kakvoj će ga muslimanski živalj globalno doživjeti kao prijetnju.

Na kraju, izdvojio bih još jednu opasnost strategijskog nivoa, a tiče se samog karaktera sukoba. Po meni pogrešno je prihvatiti već nametnutu manipulaciju kako je ovdje u pitanju „borba protiv terorizma“. Terorizam je fenomen kakav se suzbija i sprečava unutar zakonom utvrđenih okvira i od strane jasno određenih konvencionalnih subjekata nacionalne i međunarodne bezbjednosti. Sjedinjene Države su davne 2001. godine pobile preko tri hiljade nevinih žrtava i razorile jedan simbol svjetske saradnje. Da, govorim o 11. septembru! To je ciljno učinjeno kako bi sebi obezbijedili poziciju da diljem svijeta proizvode haos i krvoprolića, a samo sa jednim ciljem – širenja vlastite hegemonije!

Decenijama svjedočimo da Sjedinjene Države koriste terorizam i brojne terorističke organizacije za svoje ekspanzionističke ciljeve. Pri tom su finansiranjem, naoružavanjem i obučavanjem brojne terorističke organizacije pretvorile u vojne formacije respektabilne snage. To što ove formacije koriste terorističke metode i činjenja ne znači da ih treba percipirati (pravno i bezbjednosno) identično kao i prije nekoliko decenija. U pitanju su oružane formacije protiv kakvih se RATUJE, i ozbiljnu pogrešku čini svako ko istima pristupa kroz prizmu suzbijanja terorizma. Uostalom, to je najbolje vidljivo na primjeru Turske. Nakon napada u Suruču ova zemlja je olako i nepromišljeno započela sa oružanom intervencijom protiv „nevidljivog protivnika“. Danas trpi još teže terorističke napade, a nema apsolutno nikakve predstave protiv koga i protiv čega je angažovala svoje oružane snage. Turska mora jasno da razluči da li se bori protiv terorizma ili na terenu ratuje protiv jasno identifikovanog protivnika.

No, predsjednik Erdogan je „zaboravio“ svoj strateški sporazum sa Vladimirom Putinom i trenutno očigledno luta po bespućima projektovanog haosa. Zarad straha od izbora, brojnih unutrašnjih problema i „pokajničkog koketiranja“ sa Amerikancima, predsjednik Erdogan se sve više gubi u aktuelnoj situaciji. Znači, od tri najvažnija aktera sa kojima je Putin računao u svojim projekcijama jedan/turski se potpuno pogubio. Srećom, Iran i Egipat se principijelno drže dogovorenog.

Dakle, u završnom rezimiranju ovog teksta ističem nužnost Putinovog narednog poteza. Vladimir Putin mora (kondicional!) jasno izreći kakav je karakter sukoba u koji je ušao. Mora, bez obzira na američku reakciju, izreći kako je njegova misija zasnovana na sprečavanju jednog krajnje monstruoznog zločinaštva, jednog hegemonističkog napada čak genocidnog karaktera, te sprečavanja projektovanog svjetskog rata. Vladimir Putin mora izreći ime svog primarnog neprijatelja – Sjedinjene Države! Potom, mora ostatku čovječanstva razjasniti kako je njegova misija u funkciji obaranja unipolarne dominacije fašista i monstruma. Ukoliko ostane na poziciji nametnute manipulativne matrice „borbe protiv terorizma“ bojim se da upravo postaje samo još jedna marioneta u „Velikoj igri“ Zapada. Nema čovječanstvo problem sa terorizmom (islamskim ili inim), nego sa fašizmom!
  

(1)  „Ukrajinska zamka za Putina“: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/03/blog-post.html


(3)  „ Putin dolazi Južnim-Nabuko tokom": http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/12/blog-post_10.html