среда, 06. јануар 2016.

DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE SRPSKE ili POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA



Ovogodišnji 9. januar, Dan Republike Srpske, biće obilježen svečanije, raskošnije i INATNIJE nego prethodnih godina, a ponajviše jer je Bakir Izetbegović to isprovocirao.


Podsjetiću da je Bakir Izetbegović podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH tražeći ocjenjivanje usklađenosti Dana Republike sa Ustavom BiH. Sud je standardnim preglasavanjem troje stranih sudija i dva Bošnjaka, a suprotno volji srpskih i hrvatskih sudija, odlučio kako je ovaj praznik neustavan. U meritumu odluke sud navodi kako se ovaj praznik podudara sa svetim arhiđakonom Stefanom i time je neprihvatljiv nesrpskoj populaciji. Zalud su bili (opravdani!) prigovori da je u pitanju slučajna podudarnost, da srpsko-pravoslavni kalendar svakog dana obilježava nekog sveca, da je u pitanju čisto sekularni praznik i ino. Sud je ostao „gluv“ na argumente.

Tada srpska politička elita jednoglasno odlučuje da neće priznati i implementirati ovu odluku suda. Naoko takva odluka djeluje iracionalno, jer kako ignorisati odluku najvišeg suda države, no, i za takvo ponašanje ponuđen je adekvatan argument. Konkretno, na nivou kantona Federacije BiH do sada nije implementirano oko 90 različitih odluka Ustavnog suda. Ovde bih dodao i nešto u javnosti neizrečeno, a tiče se ustavne strukture BiH. Ovu zemlju tvore dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Dakle, Srbi i kroz entitet i kroz etnicitet čine konstituens države i time imaju višu pravnu snagu od ma kog suda. Ukoliko kroz institucije entitetskog i etničkog nivoa odluče da neka odluka jeste štetna za srpski narod jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi na implementaciju iste bili primorani.


Interesantno je pomenuti da je i međunarodni faktor u BiH (izgleda?) shvatio složenost ovog pitanja, tako da su izostali već prepoznatljivi pritisci na Republiku Srpsku sa težnjom nametanja. Politička elita hrvatskoh naroda, jednako konstitutivnog, takođe nema prigovora po pitanju proslavljanja 9. januara. Dakle, sve se svodi na bošnjački korpus kom smeta ama baš sve vezano za Srpsku. No, kako naš narod kaže – svako zlo za neko dobro, zbog čega ćemo i ovaj problem proanalizirati kroz različite dimenzije.


POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA


Na prvom koraku treba istaći kako je Bakir Izetbegović ovom apelacijom (i odlukom suda) najblaže rečeno zabio politički autogol. Nakon nekoliko objektivno gledano uspješnih političkih poteza slabljenja Republike Srpske Izetbegović junior je napokon razobličio svoju politiku kontinuiranog srpskog razjedinjavanja. Podsjetiću da je upravo Bakir Izetbegović bio kreator politike prema kojoj je Srpska „neupitna“ za bošnjački narod. Shvatio je Bakir odlično da svako bošnjačko napadanje Republike Srpske u biti proizvodi veću homogenizaciju Srba oko odbrane svog entiteta. Zbog toga je pragmatično „promijenio ploču“ i uveo političku praksu lažnog prihvatanja Srpske kao neupitne kategorije. Usljed umanjivanja spoljnih ugrožavanja došlo je ozbiljnih i složenih raskola unutar srpskog političkog bića, a kakavim svjedočimo svakodnevno.

 Bakir Izetbegović je nekoliko godina mudro manipulisao datom situacijom i unutarsrpskim razmjericama, tako da se njegov posljednji politički potez može smatrati dobrodošlim. I vlast i opozicija su jedinstveno stale u odbranu Srpske, odnosno – napokon smo dobili jedinstven politički stav o nekom važnom pitanju. Predugo je Srpska čekala konsenzus oko zaštite vitalnih interesa. Pri tom, kao još važnija dimenzija aktuelnog trenutka javlja se svijest o spoljnim ugrožavanjima Republike Srpske. Objektivno gledano spoljna ugružavanja Srpske, kako međunarodna tako i unutardržavna, konstantno su prisutna i nimalo naivna. Posljednjih nekoliko godina kontinuirano su zanemarivana spoljna ugrožavanja, a prioritet je davan borbi za vlast i političkikm sukobima. To se sveukupno štetno manifestovalo po Srpsku tako da se svaki potez političkog jedinstva može percipirati kao nešto pozitivno.

U daljem treba podsjetiti na druge političke operacije Izetbegovića juniora, a među prvima na manipulacije oko popisa stanovništva. Dvije godine je bošnjačka politička elita odgađala popis stanovništva. Za to vrijeme, uz svesrdnu pomoć Zapada, provođena je operacija manipulativnog stvaranja bosansko-hercegovačke nacije. Nezapamćena politička i medijska kampanja, lažna istraživanja i kvazinaučni radovi, manipulacije kolektivnom sviješću i ino imale su za cilj dezorjentaciju nebošnjačke populacije po pitanju vlastitog nacionalnog i etničkog opredjeljenja. Cilj je bio što više Srba, Hrvata i pripadnika drugih kolektiviteta navesti na nacionalno (umjesto etničkog) izjašnjavanje. Istovremeno, Bošnjaci su odlično znali kako će se izjasniti na predstojećem popisu. Silne laži oko drugačijeg izjašnjavanja razobličene su samim popisom. Bošnjaci su se u preko 95 procenata izjasnili upravo pod takvim nazivom etniciteta.

Danas bošnjački predstavnici nastoje što duže odgoditi objavljivanje rezultata popisa i to iz prostog razloga što još uvijek nisu nametnuli politiku „jedan čovjek jedan glas“ kao najviši oblik odlučivanja. Inače, preliminarni rezultati popisa ukazuju kako Bošnjaci čine preko 53 odsto ukupne populacije BiH, odnosno natpolovičnu većinu. To i jeste bio cilj operacije u kojoj su Bošnjaci sa svih kontinenata organizovali se i popisali kako je to odgovaralo Bakiru Izetbegoviću i sličnima. Sad im je preostalo da ukinu oblike entitetske i etničke zaštite, te da postojeću natpolovičnu većinu koriste u skladu sa svojim interesima i ciljevima.

Dakle, neobjavljivanje rezultata popisa stanovništva direktno je vezano za druge političke strategije (u realizaciji), a dobrim dijelom jer potpuno razobličavaju brojne laži kakve su manipulativno nametnute kao „činjenice“. Konkretno, narod koji tvrdi da je preživio genocid danas čini natpolovičnu većinu u zemlji, odnosno njihov udio u ukupnom stanovništvu PORASTAO JE za nekih 10 procenata u odnosu na prijeratni period. Bošnjaci su prije rata činili 43-4 procenta stanovništva, a danas imaju natpolovičnu većinu i to NAKON GENOCIDA. Logički neprihvatljivo!

Treba istaći i kako objavljivanje popisa stanovništva otkriva još jednu istinu, a to je da nisu samo Bošnjaci pretrpili teške progone stanovništva (ratni zločin), nego da sličnu sudbinu dijele sva tri naroda. Svojevremeno su čovječanstvo ubijedili u to kako su samo Bošnjaci žrtve, a došlo je vrijeme sušte istine i činjenica. No, ukoliko Bošnjaci uspiju nametnuti „demokratski princip“ jednakog vrednovanja glasa, uz ukidanje etničke i entitetske zaštite, onda neće ni biti važna istina. Moramo shvatiti kako smo suočeni sa vrlo složenim operacijama i projekcijama.

Spoljne i unutrašnje opasnosti po Republiku Srpsku bilo je važno istaći kako bi potreba za srpskim jedinstvom došla do izražaja. Prosto ne stoje tvrdnje kako Republika Srpska nije ugrožena spolja, nego ponajviše iznutra (kriminalom, korupcijom i ino). Spoljne opasnosti su kontinuirano prisutne i nimalo bezazlene, i na to treba podsjećati svakodnevno. No, na opasnosti treba i odreagovati. Možda se čini neprimjerenim inatno obilježavati dan državnosti, ali treba se podsjetiti na trenutke kada nas je inat održao u iznimno teškim trenucima. 9. januar treba obilježiti dostojanstveno, jedinstveno i masovno, pa ako to sadrži i neka obilježja inata dovoljno je jednostavno reći kako taj dan slave Srbi – takvi kakvi jesu. Inat je obilježje našeg identiteta!

U svakom slučaju svim građanima koji Dan Republike Srpske doživljavaju kao svoj praznik želim da isti proslave ove i mnogo narednih godina.


субота, 02. јануар 2016.

KLETVE SRPSKIH JUNAKA OD BRANKOVIĆA DO MLADIĆA


Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA
nahttp://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/kletve-srpskih-junaka/

Svakodnevno smo izloženi tumačenjima razloga zbog kakvih smo suočeni sa trajnim gubitkom Kosova, ugroženošću Republike Srpske i bezidejnim lutanjima Srbije, pa bi bio red reći da nas možda sustižu kletve naših najvećih junaka.



Stoji kvalifikacija da su Srbi poznati mitomani, no, stoji i činjenica da smo licemjerni preko svake mjere i ukusa. Zašto? Pa prosto proanalizirajmo činjenicu da nigdje nema trga ili ulice Vuka Brankovića. Zagovornici „kafanske istorije“ zapitaće se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema obojici (poistovjećivanje). Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice, pa ćemo se vratiti pitanju našeg licemjerja.

Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva. Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“. Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio. Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri! Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?


Kada je u pitanju moj komandant Ratko Mladić jednostavno sam subjektivan i to nemam namjeru mijenjati. Za mene je to jedan od srpskih junaka, velikana kakvima bi se trebali ponositi. Činjenično je nepobitno da je general Mladić organizovao VRS adekvatno tadašnjoj ugroženosti srpskog etničkog korpusa. Srbi nisu doživjeli genocid i teška stradanja kao u prethodnim ratovima jer su oformili vojne snage sposobne da zaštite narod. Kako drugačije nazvati tadašnje činjenje generala Mladića do izvanrednom vojnom vještinom? Podsjetiću samo da su Srbi vrlo brzo i efikasno osvojili preko 70 odsto teritorije BiH na kojoj je stanovništvo bilo zbrinuto i sigurno. To je poduhvat hvale vrijedan!

No, zapitajmo se kako je moguće da u Srpskoj ili Srbiji nema trga ili bar ulice sa nazivom po generalu Mladiću? Vojskovođa koji je uspješno organizovao odbranu Srpstva u iznimno teškim i složenim uslovima kod nas ne zavređuje ni naziv kakve sportske dvorane ili kulturno-umjetničkog društva. Mislim da se takvo ponašanje naziva hipokrizijom! Uostalom, kako nazvati ponašanje u kom svog nespornog heroja hapsimo i predajemo nekakvom „pravosudnom pozorištu“? Gdje svog komandanta gledamo izloženog poniženjima i lažnim optužbama? Možemo to nazvati i izdajom!

Na kraju, zapitajmo se čemu može da se nada narod koji ovako ocrni, ponizi i konkretno izda svoje najveće junake i vojskovođe? Odgovor je vrlo prost: upravo ovome čemi smo danas izloženi. Trpimo sveopšte poniženje, obesmišljavanje i propast, pri čemu za to krivimo i Kurtu i Murtu, a nikako da pogledamo u dubinu svoje duše i priznamo koliko smo licemjerni. Onog trenutka kad svojim istinskim junacima odamo zasluženo poštovanje možemo se nadati nekakvoj boljoj budućnosti. Do tada zapitajmo se: ko će se u nekim budućim opasnostima po Srpstvo odvažiti da stane na branik slobode? Možda ovi što uhapsiše komandanta Mladića?


Za ovako turobno stanje u srpskom društvu potražimo uzroke u pitanju: stižu li nas kletve naših junaka?