понедељак, 31. август 2015.

IMAJU LI MOJA DJECA PRAVO NA BUDUĆNOST???



Danas je prvi dan škole. Gledam svoje Duška, Zoranu i Dragoju, a na oči mi naviru suze. Pitam se kakva je njihova budućnost sa ovako budalastim ocem?


Polazak u školu! Kao i kod sve dobre djece to podrazumijeva sveopšte veselje. I moja djeca su presrećna. No, to podrazumijeva tri kompleta knjiga, tri autobuske karte, tri obroka... Kako da djeci objasnim da mi poslodavac nije ni obračunao platu, a kamo li isplatio? Znaju oni odlično da je tata zaposlen, šta radi i tako to, ali je za njihove nezrele umove neshvatljivo da radnik nema pravo na platu.


Šta da kažem svom „prvencu“ Dušku? Mom ponosu! Dule polazi u deveti razred. Ove godine mu preosteje samo da finalizira ono šta je radio prethodnih osam. To znači da pobere diplome „vukovca“, đaka generacije i najboljeg učenika škole. Malo li je? Osim uspjeha u školi, moj Dule je aktivan sportista, trenira folklor, godinama glumi u mini-komedijama (koje sam pisao namjenski za njega i drugare), a ove godine je postao i član prijedorskog gradskog pozorišta. U subotu, 05.09. u 20,00 časova ima svoju prvu premijeru u gradskom pozorištu (poziv za zainteresovane gledaoce). Moram pomenuti da je već imao i nekoliko televizijskih nastupa na kojekakvim gradskim priredbama. Šta još reći o mom Dusku? Aktivan je na školskim takmičenjima iz gotovo svih predmeta, na sportskim takmičenjima, druželjubiv je i vrlo popularan – čak i kod odraslih.



Šta da kažem svojoj mezimici, mojoj princezi Zorani? Zorana polazi u peti razred i za sada po školskim rezultatima „u korak“ prati brata Duška. Sve same petice! Pored toga glumi na školskim priredbama, trenira folklor u KUD Donja Ljubija, pjeva u horu i pokazuje talenat za pisanje i crtanje. Jedno izuzetno nadareno dijete, koje zna ozbiljno iznenaditi svojom maštom. No, ono po čemu se Zoća posebno ističe jeste njen pristup ljudima. Bukvalno sve oko sebe „vrti oko prsta“, a mene ponajviše. U prosjeku dnevno od svoje mezimice dobijam 30-ak poljubaca.


I onda pitanje svih pitanja: šta da kažem svom Dragoji? On polazi u prvi razred, prvačić. Inače, sa svojih nepunih šest i po godina Dragoja tečno poznaje ćirilicu, latinicu, englesku latinicu i rusku ćirilicu (zna pravilan izgovor svakog slova). Čita bez slovkanja i slogova. Sabira i oduzima do 10 i to bez greške i korištenja prstiju. Na engleskom sriče rečenice, a treba naglasiti kako je progovorio tek u četvrtoj godini. Logoped nam predlaže da na drugom polugodištu tražimo njegovo prebacivanje u drugi razred (da završi dvije godine u jednoj). Taj nestaško je sposoban za tako nešto, ali ćemo se zadržati na redovnom školovanju obzirom da ima vremena za ostvarivanje uspjeha.

Po nekakvim univerzalnim standardima moja dječica su perspektivna, trebalo bi da svojim znanjem, sposobnostima i zalaganjem postižu izvanredne rezultate, te da u budućnosti čine društvenu elitu. No, šta da im kažem, da li kod nas vrijede univerzalni standardi? I njihov otac je bio dobar učenik, dobro dijete i omladinac, altruista, humanista, patriota, primjer u svakom slučaju. Sa 15 godina je objavljivao tekstove, sa 17 napisao prvu pozorišnu predstavu, bio aktivan sportista, slikao, glumio, išao na radne akcije, bio najmlađi partijski sekretar bivše države. Ma u svakom pogledu očekivalo se da postane elita, graditelj društa i ekvivalent ponašanja. No, šta je postao u našem društvu? Državni neprijatelj broj 1! Njihov otac je naučen da govori istinu i govorio je. Naučen je da ne gazi po leševima i odbio je da gazi. Vaspitan je da bude društveno odgovoran i bio je... i gdje ga je to dovelo?

Šta da kažem svojoj djeci po pitanjima opštecivilizacijskih normativa kakvih se trebaju pridržavati? Zar da im kažem kako treba da uče lagati, krasti, varati... ubijati!? Jedino tako mogu opstati, a da ne govorim o elitističkom pozicioniranju. Šta da kažem svojoj djeci o tome u kakvom okruženju žive? Ukoliko im objektivno objasnim stanje u njihovom okruženju bojim se da kod njih ne proizvedem ozbiljne poremećaje socio-patološke prirode!

Elem, da ne idemo mnogo u filozofske rasprave, šta da kažem djeci – zašto nemam tri marke da im dam za obrok? S pravom mnogi za mene kažu da sam budala. Godinama sam radio na najtežim krivičnim predmetima. Očistio sam kriminal po kom je Prijedor bio poznar u čak evropskim okvirima. Na mom radu pojedine moje kolege i pretpostavljeni uzimali su na desetine hiljada maraka (u pojedinačnim slučajevima). Šta sam sve redio, da sam se ponašao kao moji pretpostavljeni danas bi bio milioner (bukvalno!). No, ja sam ostao fukara koja nema tri marke, koja ne prima platu, koja čeka otkaz... I pitam se zbog čega?


Ljudi moji, procesuirao sam na stotine krivičnih djela i počinilaca, razbio na desetine organizovanih kriminalnih grupa, postizao rezultate kakvi na ovim prostorima nisu zapamćeni, uspijevao tamo gdje niko drugi nije mogao... i onda postao „persona non grata“. Kako je to moguće? Nakon što sam na stotine kriminalaca poslao u zatvor u nekom trenutku sam rekao kako je neprimjereno da se policajci bave kriminalom. Da za sve u ovom društvu treba da važe isti aršini i to je postao moj neoprostivi „grijeh“. Doduše, možda sam to izrekao malčice kvalitetnije i argumentovanije od drugih. No, kako da djeci objasnim da mi se danas „obija o glavu“ sve ono čime sam se nekad ponosio?

Šta da kažem svojoj djeci...???





петак, 28. август 2015.

OTVORENO PISMO DIREKTORU POLICIJE GOJKU VASIĆU



Gospodine direktore Vasiću,

ovakvim javnim obraćanjem praznim nagomilani bijes i smatram da je u pitanju mnogo bolja opcija od toga da dođem u Banjaluku i razorim Vaše „bijele dvore“ (sjedište MUP-a RS-e). Vjerujte da počesto razmišljam o tome, ali troje djece još uvijek čine „kočnicu“ kakva me zaustavlja u razaračkom pohodu.


Ovakvim javnim objelodanjivanjem destruktivnih pobuda vjerojatno pogodujem Vašim medijskim istupima u kakvima komentarišete moje zdravstveno stanje, no, naučen sam da uvijek govorim istinu i drugačije ne umijem. Podsjetiću javnost na vašu izjavu Euroblic-u da meni ne treba pridavati medijsku pažnju jer bi to moglo „pogoršati" moje zdravstveno stanje. Vaša „zabrinutost“ me je ganula u mjeri da sam prokomentarisao kako je u pitanju spinovanje dostojno Jozefa Gebelsa. Jeste da Vaše manipulacije proizvode medijsku blokadu mojih navoda, no, problem je u tome što moj Blog prati nekoliko desetina hiljada građana, pa Vam skrivanje istine i ne polazi za rukom. Bar ne u onom željenom obličju. Pri tom moram pohvaliti i nekolicinu novinara koji ne prihvataju Vaše „službene navode“, nego pišu po svom znanju i savjesti.

Elem, kad smo kod mog zdravstvenog stanja zapitaću Vas da li Vam je poznato da ću se narednih dana PONOVO podvrgnuti kliničkom ispitivanju radne sposobnosti. Odlično znate da sam prošle godine, na zahtjev MUP-a, punih 16 dana proveo na odjelu psihijatrije Opšte bolnice u Prijedoru radi ispitivanja radne sposobnosti. Poznato Vam je i da sam tim ispitivanjem pribavio DOKAZ o radnoj sposobnosti. Sad, pitam Vas javno i otvoreno: koliko ću još puta morati na sličan način dokazivati mentalno zdravlje? Narednog mjeseca dostaviću Vam novi dokaz da nisam mentalno bolestan, odnosno da sam radno sposoban, ali to sam učinio i prošle godine, pa se pokazalo zaludnim. Zato Vas pitam: koliko puta ću se morati podvrgavati raznim ispitivanjima, komisijama, pregledima i ino? No, važnije pitanje je zbog čega samo ja u kompletnom našem društvu moram dokazivati mentalnu sposobnost?

Istovremeno, žalim javnost obavijestiti u kakvim okolnostima moram dokazivati radnu sposobnost. To što su me Vaši poslušnici prinudno uputili na bolovanje podrazumijeva da su moji prihodi mjesecima unazad svedeni na nekih 200 maraka mjesečno (nakon umanjivanja plate po osnovu bolovanja). No, prema Vašim kriterijima to je još uvijek prevelik prihod za moju šestočlanu porodicu, pa ste odlučili potpuno me ostaviti bez primanja. Pitam Vas javno: koliko je još policajaca (osim mene) prošlog mjeseca ostalo bez plate? Samo zbog toga što sam odbio verifikovati krivotvorenu doznaku (nastalu izvršenjem krivičnih djela od strane mojih pretpostavljenih) ostavili ste me bez primanja. To je pokazatelj Vašeg upravljanja policijom! Gotovo mjesec dana sam pismeno i usmeno ukazivao na nezakonitosti počinjenje u vezi mog bolovanja, no, Vaše poslušničke službe su moje navode ignorisale, a svima im je prihvatljivo da radnik ostane bez naknade plate – jer tako želi direktor.

Zaista, gospodine direktore, kako je moguće da radnika prinudno uputite na bolovanje, a onda mu odbijete uplatiti zdravstveno osiguranje. Tražite od mene da se podvrgnem ispitivanju od strane invalidske komisije, a odbijate odgovoriti na moj upit kojim novcem da platim preglede i ocjenu komisije. Valjda naknadom plate koju mi niste isplatili!? Moram Vas upitati i kako da svojih troje djece otpremim u školu, ma kako da ih uopšte prehranim? Mogao bih Vam postaviti još nebrojeno sličnih pitanja, ali se vraćam na ono ključno: zbog čega se ovakve stvari samo meni dešavaju?

Nadalje, moram Vas zapitati i da li Vas poltroni redovno izvještavaju o tome koliko su nezakonitih i montiranih postupaka pokrenuli protiv mene. Zanimljivo, nedavno sam disciplinski presuđen, a da ni danas nemam jasnih saznanja zbog čega. Niti mi je tokom unutrašnjeg postupka to pojašnjeno, niti to mogu shvatiti iz dostavljene “presude“, no, činjenica je da sam kažnjen, a pitam: zbog čega? Nisam počinio niti jednu zabranjenu ili protivpravnu radnju, a izložen sam desetinama disciplinskih postupaka. Kako je to moguće? Elem, da mi bar hoće saopštiti zašto me terete (šta im je zakonska obaveza), pa da se mogu braniti. Važno je da su Vama referisali kako će mi narednih pet mjeseci na ime kazne odbijati po 20 odsto od plate, a ja se pitam od koje plate? Zar one koju ne primam? Ili ću ja morati plaćati MUP-u!?

Ipak, u kontekstu mog progona primjetna je jedna konstanta – Vi godinama kontinuirano unapređujete službena lica kakva iniciraju i vode postupke protiv mene. To što sam u odnosu na ranije postupke dokazao apsolutnu nevinost za Vas je irelevantno, važno je da svako ko započne progon protiv mene može računati na Vašu milost i unapređenje. To se jasno može vidjeti iz unapređenja Radomira Dukića, Boška Pandže, Dragana Milojice, Vojislava Pelkića, Dalibora Ivanića i drugih „vrlih načelnika“. Svima je zajedničko za su protiv mene vodili nezakonite i montirane postupke, te za to bili unapređivani na načelnička mjesta. To što su u kontekstu disciplinskog progona činili krivična djela za Vas je profesionalno prihvatljivo. I sad bi se svi zajedno trebali čuditi činjenici da unutar rukovodnih struktura policije postoji prava „utrka“ ko će protiv mene pokrenuti više postupaka (svi bi da budu načelnici). No, to govori o Vama! Ipak, i ovde se vraćam na pitanje – zašto baš ja?

U daljem, gospodine direktore, javnosti radi (Vama je to poznato) reći ću i zbog čega se upravo meni događaju opisane nezakonitosti. To šta Vi i Vaši poslušnici činite stručno se naziva SPREČAVANJE DOKAZIVANJA! Sav progon, ugrožavanja, nezakonitosti, manipulacije, nepravde i ino kakvom sam izložen jeste u funkciji sprečavanja dokazivanja sprege organizovanog kriminala i policije. Mnogi u ovoj zemlji govore o tome, no, moj problem je što ja ukazujem na konkretna krivična djela, na dokaze i na žrtve. Samo ja konkretno govorim o tome kako ste Vi i Vaši kriminalizovani saučesnici 2007. godine NEZAKONITO SPRIJEČILI ISTRAGU o zločinima prijedorskih zelenaša. Opštepoznato je da je desetak naših sugrađana počinilo samoubistva zbog torture zelenaša, da je stotine porodica godinama držano u bukvalno ropskom odnosu, da je opljačkana kompletna prijedorska privreda, da su pojedinci i društvo oštećeni za desetine miliona maraka, te da su tim (organizovanim) kriminalom pribavljene desetine miliona maraka protipravne koristi. Cio Prijeror zna da su pripadnici policije zelenašili, da su utjerivali dugove i reketirali, no, jedino ja sam pokušao da to procesuiram. Postoje konkretni dokazi Vaše nezakonite upletenosti u sprečavanje dokazivanja ovih zločina i to oba znamo! Zbog toga me godinama progonite!

Moj dalji problem je što javno ukazujem na Vašu odgovornost povodom desetak međusobno povezanih ubistava počinjenih u Prijedoru i Koz. Dubici. Vama lično je odlično poznata službena dokumentacija u kakvoj povezujem ove zločine, te kako objašnjavam vezu istih sa organizovanim kriminalom. Te 2008. godine, umjesto da mi omogućite okončanje istraga i procesuiranje počinilaca, Vi ste ponovo sprečavali dokazivanje (pomagali počiniocima). Gospodine direktore, direktno ste odgovorni za stradanja pojedinih nevinih građana Republike Srpske, a samo kako bi se prikrila Vaša upletenost u organizovani kriminal, i to je naprosto činjenica od koje ne dozvoljavam da pobjegnete. Pitam Vas javno: kako Vas nije sramota da me progonite zbog odgovora Alternativnoj televiziji na emisiju „Dosije“ o prijedorskim i dubičkim ubistvima? Pobrinuli ste se da u tim emisijama javnosti podastirete bezobzirne laži, da manipulišete sa građanima, da  brutalno gazite po stradanjima nevinih žrtava. Ja sam izrekao istinu iza koje stojim i danas, i pored svega šta mi činite!

Nadalje, hajde da govorimo o 2009. godini, kada ste me Vi i tadašnji direktor Uroš Pena nezakonito udaljili iz kriminalističke policije. To ste uradili kako bi spriječili razbijanje i procesuiranje tada najveće organizovane kriminalne grupe kradljivaca i krivotvoritelja skupocjenih automobila na području BiH-e. Po osnovu korespodencije kakvu sam tada upriličio sa direktorom Federalne uprave policije g-dinom Zlatkom Miletićem, u Federaciji BiH-e započeta je istraga kakva je obuhvatila na stotine krivotvorenih i kradenih vozila. Pitam Vas šta je urađeno u Republici Srpskoj, iako su organizatori i važniji akteri ovog kriminala živjeli i kriminalno djelovali na području Banjaluke i Prijedora? Osim što je od istih uzet mito, što je istraga spriječena, a ja nezakonito udaljen sa radnog mjesta! Kasnije je vozač direktora (Penin i Vaš) malčice pregovarao sa ovom kriminalnom grupom o tome kako da mi se osvete za moj rad. Tog vozača ste Vi unaprijedili u inspektora. Čestitam vam na tome!

Zatim, hoćemo li da govorimo o 2013. godini, kada ste me Vi lično nezakonito prerasporedili na drugo radno mjesto, a samo kako bi spriječili istragu o organizovanom kriminalu na štetu Fonda zdravstvenog osiguranja. Preko tri godine diljem Republike Srpske pojedine apoteke su prikazivale prometovanje skupim lijekom „Foster-sprej“ u pakovanju od 180 doza, a kakav uopšte nije bio dostupan na našem tržištu (fiktivno prometovanje). Tim kriminalom Fond zdravstva oštećen je za milionski iznos, bar po preliminarnim procjenama načinjenim na početku istrage, no, kako se sve to okončalo? Nakon što sam se u vezi tog kriminala obratio ministru Draganu Lukaču (ukazao mu šta se događa), poslije 15 mjseci držanja predmeta u ladici, podnesena je nekakva skalabudžena prijava protiv nekoliko počinilaca, pri čemu se istima uveliko pogodovalo, a gro počinjenog kriminala je ostao neprocesuiran. U stvari dogodilo se upravo ono zbog čega ste me nezakonito udaljili sa radnog mjesta i od tog perdmeta – organizovani kriminal ostao je neprocesuiran!

Na kraju, gospodine direktore, moram pomenuti još jedan segment mog progona, a to su terorističko-ekstremističke opasnosti kakve su se nadvile nad Republikom Srpskom. Posljednjih mjeseci objavio sam popriličan broj tekstova i intervja u kakvima tumačim opasnosti kakve nas okružuju. I to je ocijenjeno kao osnov za moje progonjenje! Žalosno! No, gdje je srž problema? U svojim tekstovima sam stručno i argumentovano ukazivao na propuste u radu policije na polju suzbijanja ekstremizma. I tu imamo jednu zanimljivu okolnost: najteža optužba protiv mene je što sam vrh policije nazvao „trustom mozgova“, a niti jednim jedinim pokušajem niko od postupajućih „kadija“ nije pokušao da osporava moje navode o teškim profesionalnim propustima. Uostalom, a šta „trust mozgova“ zna o fenomenu terorizma? Mnogim samoproklamovanim stručnjacima sam povredio sujete i to je moj najveći „grijeh“... ili sam ukazao na izdajničko ponašanje?


Uostalom, gospodine direktore, odgovorite javnosti na pitanja koliko je registrovanih pripadnika vehabijskoh pokreta od naše policije dobilo odobrenje za nabavljanje vatrenog oružja (poput Nerdina Ibrića ili Zikrije Krkića); zbog čega niko sa linije rada sprečavanja terorizma nije postupao u slučaju prošlogodišnjeg terorističkog napada u Kozarcu (i nije to prvi teroristički napad u tom mjestu), a koji su vaši „stručnjaci okvalifikovali kao teško ubistvo; zbog čega još uvijek niko nije uhapšen zbog terorističkog napad na premijera Aleksandra Vučića i zbog čega je taj čin neosnovano banalizovan kao ubistvo u pokušaju (lično sam u Federaciji izveo na desetine hapšenja i ne shvatam u čemu je problem)? Mogao bih Vam postaviti na desetine sličnih pitanja, ali smatram da je i ovo previše. U stvari, sve ovo je i više nego dovoljno da se otvori pitanje Vaše smjene. Kada bi bar na trenutak zastali i razmislili zaključili biste da ja nisam Vaš problem (da me iracionalno progonite), nego da je Vaš najveći problem to što nakaradno radite svoj posao.


„ZABRANJENI ANALITIČAR“

     Borislav Radovanović









четвртак, 27. август 2015.

MUDŽAHEDINSKO NASELJE NA MOJOJ ZEMLJI

Tekst je objavljen na prestižnom srpskim portalima 

NOVI STANDARD, CEOPOM ISTINA, CARSA, SRBIJADANAS, FEJSBUKREPORTER i dr.


Prilikom nedavne posjete Vlašiću ostao sam u dvoumici da li sam obišao svoju rodnu zemlju ili mudžahedinsko naselje izgrađeno na istoj. Možda će to nekoga začuditi, ali tu dilemu moram raspraviti sa svojim zemljakom – Aleksandrom Vučićem.

Vitovlje - mudžahedinsko naselje (FOTO ZDRAVKO)

Selo Vitovlje, smješteno u podnožju Vlašića i u sastavu travničke opštine, vijekovima je bilo etničko srpsko selo. Danas u tom selu postoji preko dvije stotine stambenih jedinica naseljenih afro-azijskim mudžahedinima i njihovim domaćim sljedbenicima. Čak ni u doba „turskog vakta“, pa ni kad je Travnik bio vezirski grad, u Vitovlju nije postojala džamija, a danas se izdiže kao dominantan seoski objekat.


Modžda me ne bi lično doticalo ni ovo naslje, ni džamija, da sve to nije izgrađeno na zemljištu čiji sam pravni nasljednik. Mudžahedinsko naselje izniklo je na zamljištu nekadašnjeg poljoprivrednog dobra (dijelom i na privatnim parcelama), inače nacionalizovanom od porodice moje bake Ljubice i drugih srodnika. Prikladnije je reći da je ovo zemljište oteto obzirom na način „nacionalizacije“. I kako to obično biva: jedna nepravda proizvodi drugu, pa je travnička opština to „državno zemljište“ dodijelila kojekakvim Sirijcima, Saudijcima i sličnim „zaslužnim građanima“ ove zemlje, koji su svojevremeno sa odsječenim srpskim glavama igrali fudbal.

Primjetno je da ne koristim danas već ustaljen naziv „vehabijsko naselje“ iako selom dominira snažna vehabijska zajednica i šerijatski oblik življenja. No, kada govorimo o vehabitima, selefijama i sličnim pojavama onda se tu primarno misli na vjerske devijacije, na sektaštvo. Još uvijek tu pojavu ne možemo poistovjetiti sa nasiljem, zločinima, oružanim formacijama. Ovdje govorimo o MUDŽAHIDIMA, dakle o borcima (doslovno prevedeno), o svetim ratnicima. Dakle, govorimo o mnogo radikalnijoj pojavi.


Vitovlje naseljavaju bivši pripadnici „Sedme MUSLIMANSKE brigade“, koja je tokom rata pripadala zloglasnom Trećem korpusu ABiH-e zajedno sa odredom El Mudžahid (kasnije je iz iste iznikao Sedmi korpus). Dakle, već u nazivu ove brigade primjetna je odrednica „muslimanska“, kakva upućuje na nadnacionalno ili dominantno vjersko opredjeljenje boraca. Tim i takvim borcima Alija Izetbegović je dozvolio trajno nastanjivanje na brostoru BiH-e, naturalizaciju i širenje ekstremističkih ideja. Time je čak prekršio odredbe mirovnog sporazuma za BiH-u, no, to mu je ostalo „oprošteno“.

Pored boraca travničko-muslimanske brigade Vitovlje su naselili i pripadnici El Mudžahida, i to dijelom odmah po okončanju rata, a dijelom nakon njihovog progona iz sela Donja Bočinja. Gospodin Dževad Galijašević danas je poznat kao ekspert za islamski terorizam, a manje je poznato da je neposredno poslije rata kao načelnik opštine Maglaj ušao u otvoreni sukob sa mudžahedinima Donje Bočinje, te da ih je protjerao iz tog mjesta. Prognanici su se dobrim dijelom skrasili u Vitovlju. Tadašnje bošnjačko rukovodstvo u kontekstu naseljavanja Vitovlja praktikuje već ustaljenu matricu djelovanja: naseljavaju mudžahedinima rubna entitetska područja, protivpravno zaposjedaju srpsku imovinu, grade donirane kuće, zauzimaju važne strateške lokalitete i ino. Za one neupućene, Vitovlje se nalazi na magistralnom putu Banja Luka – Sarajevo, pored same entitetske granice i strateški se može smatrati prvom linijom odbrane iz pravca Banjaluke. Doduše, možemo to percipirati i kao polazište napada u pravcu Kneževa i Banjaluke.


GDJE SI POŠAO ZEMLJAČE?


Pitanjima mogućih napada prema Republici Srpskoj iz pravca Vitovlja i desetina sličnih mudžahedinskih naselja napokon dolazimo do esencije ovoga teksta.  Srpski premijer Aleksandar Vučić porijeklom je iz Čupuljića kod Bugojna, što znači nekih četrdesetak kilometara udaljenosti od Travnika, i trebalo bi da poznaje kakvu radikalno-islamističku bazu predstavlja taj prostor. Uostalom, to je nedvosmisleno demonstrirano u terorističkim napadima u Bugojnu i Vitezu, a o čemu sam više puta pisao.

Posljednjih mjeseci mnogo puta sam se pohvalno izražavao o političkim potezima premijera Vučića, a posebno u kontekstu nastojanja srpsko-bošnjačkog mirenja. Dugoročno posmatrano etnička i vjerska pomirenja predstavljaju najbolje polazište u građenju nekih budućih odnosa. No, kod gospodina Vučića moramo se zapitati koliko su njegovi potezi iskreni i dugosežni, a koliko predstavljaju tek puko spinovanje, politikanstvo ili dodvoravanje velikim silama. Nesporno je da je Aleksandar Vučić zadnjim postupcima pobrao lavorike diljem Zapada, no, zapitajmo se: zašto teroristički napad u Srebrenici nema hrabrosti nazvati terorizmom? Zbog čega Bakira Izetbegovića amnestira od odgovornosti za ponašanje njegovog naroda (pa i članova stranke)? Onaj ko je neiskren prema sopstvenom ugrožavanju teško da može biti iskren prema dugima!


Vrlo skoro možemo očekivati da politika Aleksandra Vučića razobliči svoje pravo lice. Pitanje svih pitanja jeste: da li će Srbija pristupiti alijansi protiv Islamske Države? Nije tajna da Sjedinjene Države, kao lider alijanse, priželjkuju Srbiju kao saveznika i partnera. Nije svijet preko noći promijenio mišljenje o nama Srbima, nego američka informaciona mašinerija radi punom parom. Toga naprosto moramo biti svjesni. No, moramo se zapitati i šta nam donosi pristupnje ovom vojnom savezu, kakve opasnosti donosi takva politička odluka, te koliko smo uopšte kapacitirani za „Velike igre“?

Pristupanje Srbije alijansi protiv Islamske Države, pa čak i na deklarativnom nivou, automatizmom povlači reakcije ovdašnjih i globalnih ekstremističkih muslimanskih organizacija. I zapitajmo se protiv koga će ta reakcija ponajprije biti usmjerena? Kako god to analizirali nedvojbeno je da će Republika Srpska morati podnijeti dio tereta (možda i najveći). Znači, ukoliko Srbija pristupi predmetnom vojnom savezu možemo očekivati odmazdu prema stanovništvu i institucijama Republike Srpske. To naprosto iz razloga što Srpska nije kapacitirana za samoodbranu (kao npr. Srbija), pa zbog taktičkih razloga, ratnih rana, raznih nakaradnih percepcija/stereotipa i ino. Neće mudžahedini i vehabije iz BiH napadati Beograd ili Novi Sad, nego srpski živalj koji im je najbliži. Poruka je ista, a mogućnost realizacije napada je mnogo realnija.

Pisao sam o tome, ali nije na odmet ponoviti. Sjedinjene Države i evropski „NATO jastrebovi“ imaju problema oko vrbovanja Evropske Unije za napad na ogromni prostor Bliskog Istoka i Sjevera Afrike. Da bi to postigli nephodna im je „šok terapija“ kakvom će  Evropljane homogenizovati i instrumentalizovati za ovaj budući zločin. Međumuslimansko krvoproliće je već započeto (spoljnim instrumentalizacijama), tako da buduća „mirotvoračka“ akcija Zapada neće rezultirati neuspjehom, odnosno – rezultiraće zaposjedanjem ogromnih rezervoara prirodnog gasa i drugih bogatstava napadnutog područja. Samo je pitanje: kakva „šok terapija“ je potrebna za realizaciju ovog monstruoznog plana?

Govorio sam i o tome: najveća opasnost proizilazi iz mogućeg pogroma (poput onog na Kosmetu 2004. godine) nad pojedinim lokalitetima Republike Srpske izvedenog od strane muslimanskih ekstremista. Slike haosa i zločina vrlo brzo bi obišle svijet, šokirale isti i opredjelile u odluci o aktiviranju protiv monstruma. Angloamerikanci bi za nekoliko dana okupili vojnu kolaliciju i pripremili oružana dejstva, a to ponajviše garantuje njihova informaciona dominacija i „bager politika“. Uprošteno, Amerikanci bi ostvarili svoj cilj. Pitanje je: šta mi dobijamo time? Osim, nesreće!

Poslije pogroma ili sličnog teškog zločina nad Republikom Srpskom bez ikakve dvojbe Srbija bi pristupila alijansi protiv Islamske Države, a dugoročno i u NATO, odnosno odrekla bi se svega onoga za šta smo opredjeljeni. Aleksandra Vučića bi vaskoliki Zapad tapšao po ramenu i glorifikovao do nebeskih visina, ali bi to istovremeno značilo da srpski narod postaje „topovsko meso“ u ratu za tuđe interese, u besmislu globalizacije. Upravo te Sjedinjene Države su stvorile vitovljanske mudžahedine, stvorile Islamsku Državu i štokakve slične monstrume. Svojevremeno su te svoje monstruozne marionete usmjeravale protiv Srba, baš kao što danas nas usmjeravaju protiv njih. Kakva je razlika? Zar ćemo sad mi postati mahnite marionete? Dakle, ukoliko pogrom treba da uslijedi bar izbjegnimo opciju da smo isti mi isprovocirali kojekakvim besmislenim opredjeljenjima.

Autor na licu mjesta (FOTO ZDRAVKO)
Na kraju, reći ću da sam bio u Vitovlju, prošetao, fotografisao. Znači, mudžahedini u tom mjestu miruju i istima je moguće prići. Ne bih želio da u nekom budućem tekstu pišem o tome kako u Vitovlju igraju fudbal sa odsječenim srpskim glavama. Ti monstrumi su to već činili i vjerojatno će činiti opet, samo ako im se ukaže prilika.Ratovao sam protiv tih fanatika i neposredno znam na kakvo zločinaštvo su spremni. Možda Beograđani nemaju predstavu o opasnostima kakve vrebaju iz Vitovlja i sličnih naselja, ali moj zemljak Aleksandar Vučić to bi trebao znati. Zbog toga bi prilikom donošenja odluka u svom beogradskom kabinetu trebao pomisliti i na Vitovlje, i na nas u Republici Srpskoj.

четвртак, 20. август 2015.

Borislav Radovanovic Blog: POTURICE I JA, DVA SMO SVIJETA RAZLIČITA!

Borislav Radovanovic Blog:

 POTURICE I JA, DVA SMO SVIJETA RAZLIČITA!:


Samujem u kancelariji na 40-ak stepeni i tražim čime bih zaokupio misli. Srećom "Bog stvori Internet!".... Pokušavam racion...

1. SEPTEMBRA PROTEST ISPRED ZGRADE CJB PRIJEDOR



Dragi prijatelji, nakon štrajka glađu sačekao sam reakcije svojih pretpostavljenih, a kakve  reakcije su uslijedile možda najjasnije oslikava moja odluka da 1. Septembra započnem protest ispred zgrade CJB Prijedor – NA KOJI POZIVAM I VAS!




Možda zvuči nevjerojatno, ali u Republici Srpskoj najteži „zločin“ koji možete počiniti jeste da se obratite Predsjedniku Republike Miloradu Dodiku, Odboru za bezbjednost Narodne skupštine i ministru policije Draganu Lukaču. Čitaoci Bloga su svjedoci da sam o započinjanju štrajka glađu obavijestio pomenute institucije. Kako iste nisu odreagovale započeo sam sa štrajkovanjem. No, reakcije su uslijedile prije, tokom i nakon protesta, a kakve su prirode (?) – sramota za nosioce institucionalne moći!

Već sam pominjao kako sam zbog iskazanog protesta izložen desecima nezakonitih i monitiranih disciplinskih postupaka, no, to će biti tema drugog teksta u nekom od narednih dana. U ovom tekstu želim opisati kako sam ostavljen bez ikakvih primanja. Poturice koje upravljaju centrom prijedorske policije ne mogu dočekati prekid radnog odnosa u „redovnoj proceduri“, nakon sprovedenih disciplinskih postupaka, pa su iznašle način da me ostave bez primanja i prije toga.

Kada sam ja u pitanju onda je „normalno“ da policija nalaže ljekarima kada će zaposlenicima otvarati bolovanje. Već sam pisao o tome kako sam prinudno, znači bez moje volje i saglasnosti, upućen na bolovanje. No, nakon što je moj porodični ljekar(ka) otvorila bolovanje – doživjela je reakciju u kojoj joj „polupismena milicija“ obrazlaže da bolovanje nije započeto sa datumom koji je ona odredila, nego to određuje „vlast“. Uglavnom, po zahtjevu MUP-a doktorica je sačinila doznaku u kojoj se navodi da sam 13 dana proveo na bolovanju, iako je u pitanju period u kom sam se odazivao na posao u skladu sa staničnim rasporedom rada. Kada sam odbio da preuzmem i svojim potpisom verifikujem takvu krivotvorenu doznaku, moji pretpostavljeni su odlučili da me za prošli mjesec ostave bez primanja.
 

Zamislite, dragi prijatelji, svom radniku na bolovanju MUP RS-e uskraćuje pravo na 
zdravstveno osiguranje. Da bih prekinuo bolovanje moram pribaviti mišljenje invalidske komisije (zahtjev poslodavca), a to podrazumijeva da platim medicinske pretrage u iznosu od nekoliko stotina maraka. Kako to izvesti kad sam ostavljen bez primanja? Upitao sam to svog Poslodavca, ali odgovor još uvijek nisam dobio. Zatim, u MUP-u je „normalno“ hranioca šestočlane porodice ostaviti bez primanja. Kako da prehranim svoju porodicu, kako da troje djece otpremim u školu, kako da kupim lijekove sebi i svojoj boljesnoj majci...??? Na ova pitanja odgovore ću potražiti ispred CJB Prijedor. Najvjerojatnije da ću ovoga puta štrajkovati glađu i žeđu, a do kad će taj štrajk trajati pitanje je moje „kondicije“. No, ovaj novi štrajk glađu se razlikuje od prethodnog. Prošli protest upriličio sam kako bih ukazao na probleme kriminalizacije u strukturama policije, dok ovog puta štrajkujem glađu kako bih ukazao na situaciju kakvoj sam neskrivljeno izložen. Moja porodica je odlukom poturica (ne znam kako bih drugačije nazvao takve osobe) osuđena na gladovanje i to je činjenica kakvu želim predstaviti javnosti. Najgore je što su moja djeca osuđena na izgladnjivanje uz „aminovanje“ predsjednika Dodika, Odbora za bezbjednost i ministra Lukača. Neka se stide funkcija koje obavljaju!

Dakle, dragi prijatelji, kako za sada stvari stoje 1. Septembra započinjem sa novim protestom ispred zgrade CJB Prijedor. Prilikom prošlog protesta uspio sam svoju bolesnu majku ubijediti da ostane kod kuće. Ovoga puta je odlučna u tome da podrži sina, pa ma kako se to reflektovalo po njeno zdravlje. Uostalom, kako rekoh, cijela moja porodica osuđena je na gladovanje, pa je irelevantno gdje će se ko nalaziti. Već imam najave pojedinih članova porodice i prijatelja da će mi se pridružiti prilikom protesta tako da u svakom slučaju mogu očekivati određenu masovnost. Stoga, dragi prijatelji, pozivam i Vas da svojim prisustvom date nam podršku. Time ujedno ukazujete i na svoje probleme, vjerojatno slične onima protiv kakvih i sam protestvujem. Učekujem Vas!


KRIVIČNE PRIJAVE PROTIV NAČELNIKA DALIBORA IVANIĆA
I KOMANDIRA GORANA LAZIĆA


Dragi prijatelji, koliko je pravno utemeljena odluka CJB Prijedor da za prethodni mjesec odbiju mi obračunati platu možda najjasnije ukazuje to što ću nadležnom tužilaštvu podnijeti krivičnu prijavu protiv načelnika Centra Dalibora Ivanića i komandira PS Prijedor 1 Gorana Lazića. Danima ovaj dvojac pokušava od mene sakriti podatke i dokumentaciju o tome kako su pribavili krivotvorene akte i vršili nezakonit uticaj na mog porodičnog ljekara, no, njihova pravnička znanja su tanana da bi mogli prikriti svoju odgovornost. Protiv imenovanih slijedi krivična prijava zbog počinjenja krivičnog djela „Zloupotreba službenog položaja“ u vezi sa krivičnim djelima „Povreda osnovnih prava radnika“, „Navođenje službenika na ovjeravanje neistinitog sadržaja“ i drugim krivičnim djelima.

Kakvim nezakonitim i nemoralnim sredstvima se služe Ivanić i Lazić možda najbolje pokazuje nedavni primjer. Blagovremeno sam intervenisao kod svojih nadređenih i ukazao kako postoje nezakonitosti u odnosu na pokretanje i tok mog bolovanja. Čak sam se sa adekvatnom prijavom obratio Jedinici za profesionalne standarde MUP-a, no, kako za sada stvari stoje – slabe vajde od toga. Uglavnom, upitao sam komandira Lazića ko i zbog čega je odlučio da mi uskrati pravo na naknadu plate, ali sam sa te strane dobio samo „zamuckivanja“. Potom sam telefonom pokušao da kontaktiram načelnika Ivanića, kako bih mu ukazao na problem koji je dužan riješiti, i zamislite molim Vas – Lazić i Ivanić su me prijavili za prijetnju. Srećom pa postupajući tužilac nije bio naivan i prijavu Lazića i Ivanića nije prihvatio kao krivično djelo. Uglavnom, dao sam izjavu postupajućim inspektorima i lično sam zatražio da se predmet proslijedi tužilaštvu – koje treba da odlući da li sam krivično djelo počinio ja ili je to učinio načelnik Ivanić. Buduća krivična prijava biće povezana sa ovim izvještajem policije i tužilaštvo će dobiti prilično jasnu sliku ko u CJB Prijedor krši zakone.

Na kraju mogu reći da sam još nekim rukovodiocima CJB Prijedor i MUP-a RS-e najavio podnošenje krivičnih prijava povodom nezakonitosti kakve su počinili. Da bi, dragi prijatelji, doznali o čemu je riječ –



ČITAJTE „ZABRANJENOG ANALITIČARA“!

понедељак, 03. август 2015.

5. AVGUST TREBA OBILJEŽAVATI KAO „DAN SRAMOTE“


Na jednoj strani 5. avgust godinama obilježava se kao Dan pobjede u Domovinskom ratu, dok je „drugoj strani“ trebalo 20 godine da taj datum obilježi kao „Dan žalosti“. Mišljenja sam da bi i Hrvatska i Srbija ovaj datum trebalo da obilježavaju kao „Dan sramote“.


Navršava se dvije decenije od hrvatske „vojno-redarstvene akcije Oluja“, kakva se u toj zemlji proslavlja kao Dan pobjede. Interesantno je odabran naziv tom prazniku neofašizma obzirom na karakter ostvarene „pobjede“. Krajiški Srbi, kada su shvatili da su izdani i ostavljeni na nemilost neprijatelju, nemoćni za adekvatnu samoodbranu, odlučili su da se povuku i spasavaju žive glave. Zar se pobjedom može nazvati bestijalno iživljavanje nad nemoćnim narodom? To nam dovoljno govori o karakteru naše nekadašnje „braće“!

Kao pripadnik specijalne policije Republike Srpske učestvovao sam u spasavanju naše nejači. I danas se jasno sjećam nepregledne kolone napaćene djece, žena, starina. Desetine i desetine hiljada očajnika kakvi se u najvećem broju kreću pješice, a u naručju nose dijete ili omanji zavežljaj, to je slika kakva me i danas progoni. Nikada na jednom mjestu nisam vidio veću količinu očaja, patnje i straha. Po mom dubokom uvjerenju slaviti „pobjedu“ nad tim očajnicima mogu samo krajnje nekarakterni kolektiviteti zahvaćeni ozbiljnim sociopatološkim deformitetima.

No, i „druga strana“ trebalo bi jednako da se stidi sopstvenih postupaka, kako onih od prije dvije decenije, tako i svih potonjih. Mnogi se pitaju: zbog čega je srpskoj političkoj „eliti“ trebalo čak 20 godina da 5. avgust obilježi kao Dan žalosti i sjećanja na najveće srpsko stradanje u novijoj istoriji? Odgovor je vrlo jednostavan – teško je apostrofirati vlastitu sramotu! Odlično srpske kvazielite znaju kako su sopstvenu etničku braću, njih čak 250 000, ostavile na milost i nemilost koljačima, pljačkašima i palikućama. I danas se jasno sjećam strvinara koji su u stopu pratili nejač i vrebali priliku za krvavo pirovanje, tako da autentično mogu govoriti u kakvim (ne)prilikama se egzodus odvijao.



Iz dosadašnjeg izlaganja mogao bi se steći pogrešan utisak o amnestiranju Republike Srpske u odnosu na krajišku golgotu. Angažovanje stotinjak specijalaca na spasavanju izbjeglica ne može nadomjestiti kardinalne pogreške prethodno učinjene slabljenjem pozicija na glamočkom ratištu, kakve su u mnogome ugrozile Republiku Srpsku Krajinu. Međutim, ovom prilikom želim govoriti o hipokriziji aktuelne političke oligarhije Republike Srpske. Vladajuća „elita“ Republike Srpske godinama se zalaže za uvođenje „trećeg entiteta“ u BiH-i, onog hrvatskog. Sad, istovremeno se zalagati za obilježavanje stradanja Srba iz RSK-e i uvođenje hrvatskog državotvornog entiteta u BiH-i predstavlja licemjerje i politikanstvo najnižeg civilizacijskog dna. Najveći zagovornici etnički čiste Hrvatske i saveznici sa sredine 90-ih godina smatrali su da su Hrvati i više nego dovoljno ratno profitirali. Percepcija velikih sila bila je da bi stvaranje hrvatskog državotvornog entiteta u BiH-i bila prevelika „nagrada“ za hrvatsko saučestvovanje u razbijanju Jugoslavije (1). Danas imamo „srpske vođe“ kakvi smatraju da zločine iz Oluje treba dodatno nagraditi. Ogavno!

No, da bih čitaocima nešto potpunije razjasnio misao vodilju ovoga teksta moram podsjetiti na esencijalno značenje i fenomenologiju Republike Srpske Krajine. Pri tom, poslužiću se informacijama kakve se rijetko mogu čuti u javno-političkom diskursu.


ŠTA JE REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA?


Srbi se, prema Vojnoj enciklopediji, pominju u franačkom ljetopisu iz 822. godine kao „silan narod koji drži veliki dio bivše rimske provincije Dalmacije“. Dakle, 1 200 godina sopstvenog kolektivnog bitisanja Srbi su proveli u slobodarskom suprostavljanju brojnim hegemonima. Višemilionskim žrtvama Srbi su kroz vijekove „plaćali“ status konstitutivnog naroda u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj, kakav su napokon stekli u prošlom vijeku. Kada im je takav status nelegalno i nepravedno otet od strane secesionistički nastojenih Hrvata došlo je do formiranja Republike Srpske Krajine. Konkretno, RSK možemo definisati kao pravno-politički odgovor na pravno nasilje i fizičko ugrožavanje kakvom su Srbi nedvosmisleno bili izloženi.


Mnogi RSK-u pogrešno dovode u kontekst državotvornih nastojanja. Srbi su se pitanjima državotvornosti bavili u IX i X vijeku, a 90-ih godina prošlog vijeka bavili su se pitanjem očuvanja dosegnutog stepena kolektivnog bitisanja unutar Jugoslavije, države u koju su ugradili preko dva miliona žrtava. Konkretno, RSK je formirana kao institucionalno sredstvo srpskog izjašnjavanja u prilog očuvanja Jugoslavije i produžavanja kolektivnog bitisanja u toj formi. Mnogi danas tumače ideale za kojima su se povodili borci i RSK-e i RS-e, no, kao borac prve kategorije (znači, angažovan od začetaka borbe) moram istaći kako smo moji drugovi i ja težili ka jednom/osnovnom cilju – očuvanju države koju su nam preci ostavili! Borci se ni u primisli nisu bavili pitanjima stvaranja nekih novih država, nego prostim očuvanjem onoga šta smo naslijedili od predaka i imali u datom trenutku. Kakvim motivima su se povodili pojedini politički lideri, to naprosto treba odvojiti od esencijalne ideje vodilje boraca i naroda.

Dakle, iz prednjeg se vidi da je ključ problema 90-ih godina proizilazio iz različitih odnosa srpske i hrvatske etničke zajednice prema Jugoslaviji. Pri tom treba razlikovati odnos „zvaničnog Beograda“, na jednoj strani, od kolektivne percepcije „prekodrinskih Srba“, na drugoj. No, da bi suštinski shvatili zbog čega i hrvatska i srpska strana 5. avgust trebaju obilježavati kao „Dan sramote“ apostrofiraću dvije nepobitne činjenice:

Prvo, u današnjoj Hrvatskoj dominira svijest o Jugoslaviji kao „tamnici naroda“. Rijetki su oni poput istoričara Tvrtka Jakovine, kakvi nedvosmisleno ukazuju kako današnja valičina i bogatstvo Hrvatske direktno proizilaze iz svojevremene odluke hrvatskih političkoh vođa da pristupe jugoslavenskoj zajednici, odnosno Kraljevini SHS. Stavovima gospodina Jakovine treba dodati kako Hrvatska u južnoslavensku zajednicu nije pristupila kao porobljen teritorij, niti je narod na tako nešto prisiljen usljed porobljavanja. To je bila pragmatična odluka u cilju izbjegavanja plaćanja ratnih reparacija, gubitka teritorija i izbjegavanja sankcija za počinjene zločine.

Nakon dalmatinskog ultimatuma, hrvatski politički predstavnici tražili su pristupanje novonastaloj Kraljevini i to treba jasno isticati u svim raspravama po pitanju hrvatske pozicije u Jugoslaviji. Mogli su se hrvatski „pravaši“ odlučiti i na samostalnost, te formirati državu malo veću od Zagrebačke županije, no, mnogo lagodnija pozicija ogledala se u pristupanju novoj državi i savezu zemalja pobjednica u Velikom ratu. I prvom prilikom Hrvati su pokazali neiskrenost u odnosu na zajednicu kojoj su pristupili. Već 20-ih godina prošlog vijeka otvara se pitanje amputacije Hrvatske i sa današnjeg stanovišta možemo o tome govoriti kao o velikoj pogreški koja nas je stajala novih preko milion žrtava.

Neću govoriti o opštepoznatim činjenicama po pitanju hrvatskog ponašanja u Drugom svjetskom ratu, nego ću samo naglasiti kako Hrvati i nakon tog rata ponavljaju prevaru iz prethodnog svjetskog rata. Koliko su tada bili iskreni vidjelo se i 70-ih i 90-ih godina prošlog vijeka. Niti jednu priliku Hrvati nisu propustili da ponove zločine, da ponove prevare! U današnoj hrvatskoj Srbi imaju status o kakvom je samo maštati mogao jedan Ante Pavelić. To je istina kakvu treba jasno izreći! Hrvati su 1995. godine, u famoznoj akciji Oluja, samo produžili zločinaško ponašanje kakvo ih karakteriše cio prošli vijek, ponašanje kakvog bi se trebalo da stide umjesto što ga slave. To što danas, 20 godina poslije rata, Hrvati proslavljaju zločin trebalo bi da je indikator zagovornicima „trećeg entiteta“ po pitanju: možemo li i ubuduće očekivati slične zločine?

Drugo, moramo jasno istaći i zbog čega bi Srbija trebalo da 5. avgust obilježava kao „Dan sramote“. Kako rakoh, ideja vodilja „prekodrinskih Srba“ bila je očuvanje Jugoslavije (bar „krnje“) i samo zbog realizacije takvog cilja stvorene su RSK i RS. Međutim, odlukom o formiranju Savezne Republike Jugoslavije već aprila 1992. godine te ideje su dokinute, uništene ili razorene (kako god!). Proglašenjem SRJ u granicama današnjih Srbije i Crne Gore prekodrinske srpske zajednice i teritorije su AMPUTIRANE iz jugoslavenskog prostora. Taj „zvanični Beograd“ odlučio je da RSK i RS svoje dalje bitisanje traže u okvirima Hrvatske i BiH-e. I treba jasno reći kako je u pitanju odluka političke oligarhije, kakva nema nimalo veze sa VOLJOM NARODA. Niko Srbe sa obe strane Drine nije ni pitao za mišljenje, nego su politički lideri donijeli odluke vodeći se vlastitim interesima. Jednostavnim „potezom pera“ pojedinci su se odlučili da pogaze preko dva miliona srpskih žrtava ugrađenih u južnoslavensku državu, da gotovo 1,5 miliona Srba ostave izvan matične države, te da razore ideju vodilju zbog kakve su ovi ljudi založili svoje živote. To je nešto neoprostivo!

Znači, amputiranjem RSK-e i RS-e iz jugoslavenskog prostora, tom suludom odlukom, stvorene su međunarodnopravne barijere po pitanju pomaganja u realizaciji ratnih ciljeva i operacija. Zato nas ne treba čuditi izostanak oružane pomoći kakav se nedvosmisleno materijalizovao 1995. godine. Kada sami odlučite da neki prostor izdvojite  iz sopstvenih granica, onda morate biti svjesni da na istom više nemate pravo vojno intervenisati. Da li su o tome srpski politički lideri uopšte razmišljali prilikom formiranja SRJ (?)  ostaće pitanje na kakvo treba tražiti odgovor. Iz famozne odluke o proglašenju SRJ možemo izvesti niz paralela sa kasnijim proglašenjem nezavisnosti Kosova i Metohije, ali je najbolje da tako tešku temu ostavimo za neke buduće rasprave.

Uglavnom, 20 godina je srpskim političkim „elitama“ trebalo da 5. avgust proglase Danom žalosti i sjećanja na našu postradalu braću, a po svemu sudeći i danas to nije učinjeno iz pijeteta prema žrtvama, nego iz politikantskih pobuda. Zalaganjem za „treći entitet“ iz Srpske jasno poručuju koliko im je stalo do srpskih žrtava, jer nagrađivati zločin protiv vlastitog naroda mogu samo krajnje nekarakterne osobe. Istovremeno, iz „zvaničnog Beograda“, inače garanta Dejtonskog sporazuma, po pitanju hrvatskog entiteta u BiH-i nailazimo na zid ćutanja, na muk kakav je možda i gori od otvorenog zalaganja. Srpska matica mora staviti u jasnu korelaciju zločinačku akciju Oluja i pitanje hrvatskog entiteta, inače teško da možemo govoriti o štićenu narodnih interesa. Onaj ko se zalaže za „treći entitet“ ili izbjegava da se izjasni po tom pitanju treba da zna – Hrvati će prvom prilikom taj teritorij prisajediniti matičnoj državi, uz već dobro poznatu primjenu zločina kao sredstva za ostvarivanje cilja. Sveukupno, aktuelnoj srpskoj političkoj kvazieliti najbolje bi bilo da 5. avgust proglasi „Danom sramote“. Vlastite!

(1)   B. Radovanović, „Specifični uslovi i okolnosti razvoja kriminalističkog obrazovanja u BiH“, str. 145., na: http://education.muprs.org/pdfdocuments/CASOPIS%20BEZBJEDNOST%203-4%202012-02-2.pdf