nedjelja, 10. travnja 2016.

Bitka za Radovana (I dio)

Radovan Karadžić i Republika Srpska žrtve su prve „obojene revolucije“, odnosno izvorišne matrice zločinačkih dejstava kakva su danas čovječanstvo dovela na rub Trećeg svjetskog rata. To je bila tek priprema naredne „revolucije“ protiv Slobodana Miloševića i SRJ!


U posljednjih nekoliko tekstova nagovijestio sam razobličavanje mnogih laži i manipulacija kakve danas dominiraju našom spoznajom o tragičnoj prošlosti. Ustvrdio sam kako su Srbi sa obe strane Drine u otadžbinsko-odbrambenom ratu (jednom i jedinstvenom) pobijedili, ili bar ostali neporaženi, ali i kako su mirnodopskom okupacijom izgubili gro onoga šta su herojskom borbom postigli. Rekao sam da okuparor zacrtane ratne ciljeve nije ostvario ni  sa 15 tona osiromašenog uranijuma, ali i da je „poraz nakon pobjede“ proizveo upravo srpski nesoj. Pri tom sam kao ključno istakao da je 1997. godine u Republici Srpskoj izvedena protivpravna i nasilna smjena vlasti, a u okviru pripremanja novog zločina – agresije na SRJ.

No, ti tekstovi bili su u funkciji svojevrsnog ispitivanja spremnosti/sposobnosti srpskog etničkog bića za suočavanje sa bolnim istinama. Tek u serijalu tekstova osnovnog naslova „Bitka za Radovana“ iznijeću ogroman broj podataka, dokaza i opservacija događaja do danas javnosti nepoznatih ili neprepoznatih u ovakvom obličju. Pokušaću javnost animirati za jednu sveobuhvatnu i ozbiljnu raspravu o našim zabludama, o posljedicama teških manipulacija, te o surovoj istini sa kakvom se prosto moramo suočiti – zarad vlastitog dobra. Koliko ću u željenom uspjeti ostaje da se vidi.

Na prvom koraku analize moram pojasniti zbog čega određena dešavanja/činjenja predstavljam kao „obojene revolucije“. To naprosto činim zato što prema referentnim parametrima bezbjednosne struke posmatrane pojave odgovaraju identičnim pojavama koje danas prepoznajemo kao „narandžaste revolucije“, „arapsa proljeća“ i ino. Drago mi je da se unutar javnog diskursa „petooktobarski prevrat“ u Srbiji sve češće naziva „žuta revolucija“ jer to odlično upućuje na sposobnost zajednice za kvalitetne percepcije.  No, dešavanja iz septembra 1997. godine u Republici Srpskoj i dalje prepoznajemo kroz prevaziđen i nepripadajući termin „dešavanje naroda“ i tako automatski zapadamo u problem neadekvatnog etimološkog pomimanja. Taj banjalučki „devetoseprembarski prevrat“ u stvari je prva u svijetu izvedena „obojena revolucija“ i to moramo shvatiti i nametnuti KAO STANDARD!

Prije nego li detaljnije argumentujem ovakav stav moram napomenuti kako izvorište neprepoznavanja pojave leži u pogrešnom tumačenju da ovakve „revolucije“ predstavljaju oblik političkog djelovanja. Jeste da u osnovi imamo primjenu američkih doktrina „meke moći“ („soft power“), no, ovakve oblike nasilnih i protivpravnih prevrata moramo primarno percipirati kao bezbjednosna dejstava. Bezbjednost i jeste multidisciplinarna nauka upravo zbog toga što predmete istraživanja tumači kroz vrlo širok dijapazon sigurnosnih, političkih, ekonomskih i inih dimenzija ispoljavanja.

Treba znati da su Sjedinjene Države, kao njihov idejni kreator i primarni generator, „obojene revolucije“ na doktrinarnom, strategijskom i operativnom nivou razvijale između 1982. i 1993. godine. Priča započinje „revolucijom u vojnim poslovima“ ili RMA (“revolution in military affairs”) idejnog tvorca Endrju Maršala zvanog Joda (vidi "Maršalov plan 2" i "Jodini ratnici"), 95-ogodišnjaka zbog kog su Amerikanci više puta mijenjali zakone, a kako bi ga sačuvali u aktivnoj službi (služio pod 8 predsjednika i 13 sekretara odbrane). Ova reforma bezbjednosnog sektora bazira se na nama nešto poznatijoj doktrini „unutrašnja odbrana prijeteljske države“, kakva se u osnovi zasniva na oblicima neoružanih dejstava i oslanjanju na kvislinške strukture napadnutog naroda ili države.

Kako sve to funkcioniše najbolje pokazuje pravilo Pentagona FM 100-10 iz 1984. godine gdje se kao ključni nosioci subverzivnih dejstava definišu konvencionalni politički subjekti (političke partije). Primjenom tog pravila stvarane su i instumentalozivane SPO, DS, DSS i/ili Dodikov SNSD. Nadgradnju ove platforme čini pravilo FM 100-5 gdje se kao akteri rušenja vlasti i poretka pozicioniraju nekonvencionalni političko-bezbjednosni subjekti tipa NVO, udruženja građana, ili razne zajednice i pojedinci. Zločinačka organizacija „Otpor“ je upravo stvorena primjenom ovog pravila, a opštepoznato je kako su njeni pripadnici kroz "revolucije" i "proljeća" razarali i svoju i brojne druge države.

Možda ću djelovati grubo, ali tvrdim da je krajnje pogrešno pomenuta događanja poimati kroz prizmu politike, a njihove aktere kao „političke protivnike“. Kada te i takve posmatramo kroz bezbjednosne vizure, onda nedvosmisleno možemo reći da je u pitanju „neprijatelj“ kog je trebalo uništiti. Nismo to učinili i dvije decenije plaćamo preskupu cijenu sopstvenih zabluda!

„UHAPSI AKO SRETNEŠ, ALI PAZI DA NE SRETNEŠ“

Mnogi se pitaju: zbog čega je Bil Klinton u Dejtonu omogućio da Republika Srpska dobije status „suverene države u kvazidržavnoj uniji“? Brojni su razlozi za takvo opredjeljenje, ali se svode na dva ključna – neiskrenost prema samom ugovoru i pokušaj da prevari Srbe. Treba znati da su Sjedinjene Države razbijanje Jugoslavije zasnivale na primjeni pravila Pentagona FM 100-20 ili na „sukobima niskog intenziteta“. Kada je uočeno da dejstva u Sloveniji i Hrvatskoj neće rezultirati potpunim slomom i nestankom Jugoslavije modelatori „ratnih igara“ odlučili su rat proširiti na novi prostor i novog aktera – BiH i muslimane. No, i to se pokazalo neučinkovitim!

U takvoj konstalaciji snaga uvoditi i četvrtog subjekta rata, onog albanskog, bilo je poprilično rizično sa aspekta srpske sposobnosti da godinama sasvim uspješno odolijevaju protivnicima. Pa čak i da ih vojnički poraze! Direktnim uključivanjem u rat od strane NATO snaga rizikovana je ruska intervencija, a to se nikako nije smjelo provocirati. Dakle, šta je preostalo Klintonu? Jednostavno: okončati sukobe u Hrvatskoj i BiH-i, uspostaviti maksimalno moguću kontrolu nad tim prostorom, te pripremiti novu ratnu operaciju ili zadnju etapu razbijanja Jugoslavije.

Klinton dodjeljuje Srbima državotvoran entitet u ubjeđenju da neće poštovati odredbe sporazuma i da će u perspektivi oteti ono šta je „dao“. Uz to, trebalo je Srbe uvjeriti da je rat (konačno!) okončan, umiriti ih, razoružati, dezorjentisati, ekonomski iscrpiti i ino. Da bi svoj naum ostvario Klinton započinje eliminaciju dva nesumnjivo najveća „prekodrinska“ autoriteta – Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Prvog je eliminisao preko Ričarda Holbruka famoznim „džentlmenskim sporazumom“, dok je „bager politiku“ u odnosu generala Mladića realizovala predsjednica Biljana Plavšić i to smjenom!

Karadžić je načelno poštovao dogovoreno i povukao se sa državnih i stranačkih funkcija. Međutim ubrzo uočava da je „sa đavolom tikve sadio“, odnosno nedvosmislen pokušaj da se Srpska okupira u „mirnodopskim uslovima“. Ključni razlozi Karadžićevog suprotstavljanja bili su pokušaji visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa da sebi pribavi zakonodavnu ulogu (donosi zakone) i pravo na smjenjvanje izabranih funkcionera. Kasnije su se ova dva nelegalno pribavljena instrumenta moći pokazala kao ključna u otimanju nadležnosti Republike Srpske i to je "tvrdo krilo" SDS-a odlično prepoznalo kao opasnost. Karadžić pokušava ponovo preuzeti „kormilo“, no (pokazaće se!) prekasno! Trebao je odreagovati prije nego su raskoli unutar struktura vlasti i naroda poprimili nepremostive dimenzije, odnosno mnogo prije eskalacije krize.

Do kraja juna 1997. godine SFOR je u odnosu na Karadžića imao prilično intrigantan zadatak - "uhapsi ako sretneš, ali pazi da ne sretneš!".  Takav stav proizilazio je iz sporazuma sa Holbrukom. Pisao sam već kako sam kao pripadnik specijalne policije učestvovao u obezbjeđenju predsjednika i tako svjedočio da se vojnici SFOR-a nisu ni trudili „izbjegavati“ osumnjičenog, nego su ga svakodnevno pozdravljali srdačnim mahanjem. No, već nakon njegovih prvih pokušaja da sačuva Srpsku od teških posljedica međunarodne trupe mijenjaju odnos i na pokušavaju da ga uhapse. Neko se tada dosjetio kako bi Karadžićevo hapšenje bilo „šlag na tortu“ povodom 11. jula i obilježavanja druge godišnjice srebreničkog stradanja.

Doduše, istine radi treba reći kako je „priča o hapšenjima“ imala dvostruko dejstvo. Predsjednica Plavšić je iznenada i pod nerazjašnjenim okolnostim odlučila da Vidovdan proslavi u Londonu. Po povratku, sutradan (29. juna), zadržana je na surčinskom aerodromu nekih dva sata. To je javnosti prezentovano kao pokušaj državnog udara, kao hapšenje i slično, a istina i nije bila daleko od toga. Iste noći na Palama održan je sastanak najužeg rukovodstava SDS-a, kojim je predsjedavao sam Karadžić. Momčilo Krajišnik ga je tom prilikom oštro napao zbog organizovanja hapšenja predsjedice, šta ovaj nije ni negirao, ljutito rekavši: „Znam zbog čega se Biljana slizala sa Zapadom. Nisu u pitanju samo pare. Prodala me je Hagu, a zauzvrat će dobiti pravo da sa Republikom Srpskom radi šta joj je volja. Sa njom ne bi trebalo uopšte razgovarati jer će tako prodati i sve ostale koji joj smjetaju u našoj zemlji.”. Uglavnom, Slobodan Milošević je podlegao pritiscima i unutrašnjim problemima, te je pogazio obećanje dato Karadžiću i predsjednici obezbijedio povratak u Bijeljinu (i dalje za Banjaluku). Nakon par dana dolazi do sastanka državnog sekretara Madlen Olbrajt i naše predsjednice i Karadžić  ponovlja zahtjev za hapšenje, ali ga tada više niko nije slušao.

Sa druge strane, kako rekoh, intenzivirana je potraga za bivšim predsjednikom. Rojters i Gardijan objavljuju vijesti da plan CIA-e za hapšenja Karadžića postoji i da čeka  odobrenje Klintona, koji se još uvijek dvoumi oko toga. "Razmatramo razna pitanja koja se odnose na dalju slobodu pojedinaca koji su optuženi za ratne zločine, uključujući Karadžića i Mladića", izjavio je predstavnik za štampu Bijele kuće Dejvid Džonson. No, pomoćnik državnog sekretara Robert Gelbard tokom sastanka sa Miloševićem otišao je korak dalje i izjavio daNATO i SFOR  neće bježati od sukoba ako ga srpski lideri budu željeli”. Svojevrsna pat pozicija kratkoročno je obezbjeđena tako što su međunarodni predstavnici i SFOR Karadžiću sasvim jasno kazali da će u slučaju hapšenja Plavšićeve i on biti uhapšen i sproveden u Hag.

U narednih dva-tri mjeseca Karadžićevo djelovanje sve više sputavaju kontinuirani pokušaji hapšenja. Kako više nije vjerovao ni Miloševiću odlučio je da plan za njegovu evakuaciju, prethodno načinjen od strane Jovice Stanišića, promijeni i sačini novi. Možda baš onaj u vidu transformacije u doktora Dabića!? Primjera radi, početkom oktobra na Palama dolazi do direktnog okršaja između Karadžićevog obezbjeđenja i agenata CIA koji su opservirali njegovu kuću. Pri tom su vrlo indikativni bili navodi zapadnih medija kako američki vojni komandanti i CIA smatraju da je Karadžića nemoguće uhapsiti "bez posledica", kao svojevrstan nagovještaj većih stradanja u slučaju otpora.

Elem, upravo su te moguće “posljedice” po Srpsku i naš narod, ili njihovo izbjegavanje, na kraju rezultirale Karadžićevom odlukom da se potpuno povuče sa uzavrele političke scene.  Prilično sam ubijeđen da je njegova odluka bila utemeljena na strahu po narod i entitet, nego što je strahovao za vlastitu sigurnost. Moramo znati da je u tom periodu dogodilo se više sukoba između podijeljenih policijskih struktura, pa sve do masovnih okršaja politički zakrvljenih građana. No, ono šta je tadašnje rukovodstvo Srpske ponajviše zabrinulo bile su informacije generala Novice Simića da se muslimani ubrzano naoružavaju i čak provode mobilizaciju. U narednim tekstovima biće mnogo detaljije razjašnjena pozicija generala Simića i VRS spram tadašnjih događaja. Osim toga, razotkriću ključnu ulogu današnjeg predsjednika Srpske Milorada Dodika i ministra unutrašnih poslova (budućeg premijera) Dragana Lukača u planiranju i izvođenju ove prve u svijetu "obojene revolucije", ali i mnogo toga pride.

Ukoliko vas zanimaju dalji detalji o ovim događajima, odnosno kad, kako i zašto je protiv Republike Srpske izvedena “obojena revolucija” moraćete sačekati naredne tekstove.


(NASTAVIĆE SE)