петак, 15. април 2016.

Bitka za Radovana (II dio)


Davne 1997. godine u Banjaluci izvedena je prva u svijetu „obojena revolucija“ i tadašnja „Bitka za Radovana“ Karadžića i Republiku Srpsku je izgubljena. Posljedica toga je današnja situacija vrlo upitnog opstanka čovječanstva! Zvuči tendenciozno (!?) – OK, ispratite ovaj feljton do kraja i sami procijenite.


Piše: Borislav Radovanović

Famozni „septembarski prevrat“ moguće je okarakterisati kao državni udar, kao finalnu okupaciju Srpske ili kao mirnodopsku realizaciju ratnih ciljeva, no zbog globalnog značaja ovog događaja insistiram na terminu „obojena revolucija“. Na kraju serijala tekstova daću svojevrstan zaključak, ali da bi do toga došli moramo dovršiti započetu analizu i tako argumentovati konačni sud.

U ovoj fazi analize treba znati da „šarene revolucije“, „proljeća“ i slični NAPADI na pojedine narode i države, te u konačnici na čovječanstvo, uvijek počivaju na unutrašnjim krizama. Pisao sam ranije o ovim fenomenima i iznio stajalište kako krize mogu biti situacione prirode i posljedica unutrašnjih problema nekog društva, odnosno da mogu biti vještački proizvedene od strane udruženih inostranih i domaćih subjekata. No, izvorište krize nema značaj kakav ima njeno kasnije kanalisanje u pravcu ostvarivanja određenih ciljeva.

U tom smislu „obojene revolicije“ u svom esencijalnom obličju predstavljaju specijalne bezbjednosne operacije instrumentalizovanja kriza u pravcu željenih i planiranih ciljeva pojedinih aktera. Kako krize uvijek sadrže i stvarne i one manipulativne dimenzije, tako ćemo u daljem i našu krizu iz 1997. godine posmatrati kroz načelno razdvajanje objektivnih i оnih manipulativno proizvedenih razloga krize.

STVARNI RAZLOZI KRIZE

U prvoj polovini 1997. godine prostor Srpske i njenog šireg okruženja zahvata prilično ozbiljna kriza. Modelatori naše spoznaje vremenom su se pobrinuli da tadašnja dešavanja predstave svakojako, te da prikriju stvarne razloge krize i njene ključne aktere. Izvorište krize, suprotno tumačenjima „plagijatora istorije“, počiva na dva ključna sukoba. Prvi sukob događa se na relaciji srpskog i bošnjačkog političkog vrha, a drugi između srpskog naroda i okupacionih NATO snaga, s tim da međusobno prepletene konfrontacije esencijalo počivaju na KRŠENJU MIROVNOG SPORAZUMA.

Da bi uopšte shvatili suštinu tadašnjeg srpsko-bošnjačkog sukoba moramo se, kratko, vratiti na sam proces stvaranja BiH kao držve kakvu danas prepoznajemo. To što su hegemoni Zapada prethodno priznali ovu kvazidržavnu pojavu i obezbjedili joj mjesto u UN-u u biti ne znači ništa. Da bi nekakva društvena pojava bitisala kao suverena država neophodno je obezbijediti sposobnost iste da tako funkcioniše. Konkretno, trebalo je stvoriti normativne i organizacione pretpostavke uspostavljanja BiH-e kao države (donijeti zakone, stvoriti institucije i ino).

No, moram podsjetiti da su idejni kreatori bosansko-hercegovačke države  prethodno morali stvoriti jednu paradržavu u vidu Federacije BiH-e (federacije čega?), da bi uopšte došli u poziciju međunarodnog pregovaranja o tvorenju „savezne“ države. Govorim o Vašingtonskom sporazumu. Na tako stvorenim pozicijama jedna de facto suverena srpska država potpisuje ugovor sa drugom stranom (Federacijom) o tome kako u perspektivi izgraditi zajedničku državu. Istovremeno, ugovor se bazira na međusobnm dogovoru tri konstitutivna i ravnopravna naroda, uz postojanje jasne korelacije između etničkog i teritorijalnog. Srpski narod bio je konstitutivan u našem entitetu (lat. entitet = nešto šta samostalno postoji), dok u drugom entitetu konstituense čine Bošnjaci i Hrvati. Zato mirovni sporazum i potpisuju tri najviša tadašnja politička predstavnika/autoriteta naroda – Izetbegović, Tuđman i Milošević.

Znači, sam mirovni sporazum donosi tek esencijalne pretpostavke uspostavljanja buduće države. U domenu izvršne vlasti dogovoreno je tročlano predsjedništvo i njegovo pomoćno tijelo – Savjet ministara, dok je u odnosu na zakonodavnu vlast donesen ustav i dogovoreno postizborno formiranje Parlamentarne skupštine. Sve ostale normativne i organizacione pretpostavke bitisanja države tek je trebalo stvoriti. Pri tom moram apostrofirati da je svako naredno kreiranje zakona i državnih tijela moralo biti zasnovano na konsenzusu ili međusobnom dogovoru entiteta i naroda. No, bošnjačko konstantno nepoštivanje takvih principa dovelo je do prve ozbiljne krize u još uvijek neformiranoj državi!

PREKO POLA VIJEKA IZETBEGOVIĆI STVARAJU ISLAMSKU DRŽAVU!

Umjesto da, zajedno sa predstavnicima druga dva „ravnopravna“ naroda, započnu proces stvaranja državnih institucija i kreiranja povoljnog životnog ambijenta, bošnjački politički predstavnici ponašaju se kao „slon u staklenoj bašti“. Zvuči paradoksalno, ali je tako – Bošnjaci uništavju sve pretpostavke da BiH zaživi kao država bar u nekom doglednom dugoročnom periodu (par decenija!). Zbog čega to čine? Svojevremeno sam bio u prilici da čitam zabilješke sa ratnih sastanaka „centrale SDA“ iz ’94. i 95. godine (pisao sam o tome). Sve ono sa čim se Srpska suočavala u poratnom periodu, pa i sa čim se danas teško bori, idejno je osmišljeno još tokom trajanja rata. Procesi povratka stanovništva, političkog i vjerskog organizovanja, djelovanja kroz institucije Srpske i kreiranja željenih promjena i ino zamišljeni su kao realizacija ratnih ciljeva u mirnodopskim uslovima.

Pri tom je od iznimne važnosti shvatiti na kakav način Bošnjaci realizuju svoje zamisli. Da su bar pokušali glumiti volju za dogovaranjem i kompromisom. Ništa od toga! U startu su se postavili kao „autoritet“ o čijim zahtjevima se ne raspravlja, a međunarodna zajednica bukvalno je bila njihova „toljaga“ u procesu nametanja volje. Ključan problem ležao je u tome što muslimanski predstavnici nisu se bavili izgradnjom državnih institucija, nego uspostavljanjem dominacije/majorizacije nad ostala dva naroda. Da bi to postigli nastoje razoriti sve instrumente zaštite vitalnih interesa drugih naroda i to podjednako i srpskih i hrvatskih.

Svi znaju(?) aman sve o ukidanju „Republike Šumske“ i o srpskim reakcijama na takve pokušaje. Ono šta je javnost do danas „zaboravila“ jeste činjenica da su se i Hrvati  žestoko suprotstavljali ponašanju „ravnopravnog partnera“. U jeku krize 1997. godine Hrvati odbijaju učestvovati u lokalnim izborima, no, suočavaju se sa „intervencionističkom batinom“ zapadnih moćnika. Mnogi se pitaju zbog čega je vodstvo Herceg-Bosne Haški kvazisud presudio na 111 godina, a šta je paradoksalno u odnosu na oslobađajuće presude njihovih saučesnika iz Hrvatske. Osuđeni su iz istog razloga zbog kog su kasnije progonjeni Ante Jelavić, Dragan Čović i brojni drugi hrvatski predstavnici - zbog suprotstavljanja bošnjačkoj majorizaciji i grubom kršenju mirovnog sporazuma.

Dakle, esencijalni razlog srpsko-bošnjačkog sukoba i nastale krize leži na činjenici da su Bošnjaci, umjesto kreiranja države i društva, jedino bili posvećeni bezobzirnom i protivpravnom uspostavljanu hegemonije. Sad ću biti krajnje „bezobrazan“ i dati tumačenje njihovog tadašnjeg i današnjeg takvog ponašanja, a kakvo se čak i unutar srpskog političkog diskursa izgovara šapatom. U kreiranju bošnjačke politike decenijama unazad ključnu poziciju imaju radikalni islamisti iz klana Izetbegovića, konkretno rahmetli Alija i njegov sin Bakir. Za Aliju Izetbegovića nesporno znamo da je još 60-ih godina prošlog vijeka bio jedan od važnih ideologa globalne islamističke organizacije Muslimanska braća (osnivač Mladih muslimana), kao što znamo da je njegov sin Bakir zadržao veze sa ovom civilizacijski opasnom tvorevinom i da u potpunosti slijedi „očev put“.

Možemo sasvim utemeljeno sumnjati da Aliji i Bakiru uspostavljanje funkcionalne države BiH-e nikada nije ni bio cilj, nego da su životno posvećeni jedino uspostavljanju kalifata ili „Islamske države“. Preko pola vijeka Izetbegovići i njihovi sljedbenici nastoje u ovoj nesrećnoj državi uspostaviti šerijat i kalifat, a da bi to postigli moraju slomiti srpski i hrvatski otpor. Zato njih nikada nije ni zanimala funkcionalna ili bilokakva B-H država, jer to „pitanje“ kontinuirano odlažu za neko drugo vrijeme – kad stvore određene „pretpostavke“! Ono šta posebno boli jeste činjenica da je čovječanstvo „slijepo“ za ponašanje klana Izetbegović, a složno u gromoglasnom stereotipu – za sve je kriv Radovan!

KONCEPT „OKUPACIONOG NAMJESNIKA“ I „VELIKOG VEZIRA“

Kako prednje rekoh drugo izvorište krize iz 1997. godine proizilazi iz ozbiljnog sukoba između srpskog političkog rukovodstava i predstavnika međunarodne zajednice. Šta je tačno proizvelo ovu otvorenu konfrontaciju i čak natjeralo Karadžića da prekrši dogovor sa Holbrukom? U prvom tekstu objasnio sam da je „međunarodna zajednica“, šta je na terenu konkretno značilo američko-britanska diplomatija i NATO snage, u prvim danima mira prema Srbima ponašala se vrlo “prijateljski“. Razlog za to bila je vrlo pragmatična ocjena da je u pitanju najjednostavniji način raspoređivanja 60 000 vojnika NATO, policijskih snaga IPTF, te pozicioniranja povelikog političkog aparata Visokog predstavnika iznad svih domaćih institucija. Kad je ta faza uspješno okončana „međunarodna zajednica“ mijenja ponašanje i postavlja se kao klasičan okupator.

Moram podsjetiti da je mirovnim sporazumom bilo predviđeno povlačenje NATO trupa iz BiH tokom 1998. godine. No, već prethodne godine jasno se saopštava kako od toga nema ništa. Uz to, jula mjeseca 1997. godine brutalnim ubistvom Sime Drljače, načelnika prijedorske policije, NATO/SFOR „mirotvorci“ nedvosmisleno demonstriraju da će ubuduće važiti neka nova „pravila igre“.

Elem, ključno izvorište krize proizilazi iz grubog kršenja mirovnog sporazuma od strane visokog predstavnika i „međunarodne zajednice“. Sporazumom je jasno definisano da će visoki predstavnik biti tumač odredaba sporazuma i arbirar u slučajevima sporenja između ugovornih strana. Ništa više od toga! Međutim, visoki predstavnik i njegov aparat protivpravno sebi dodjeljuju ovlaštenja klasične diktature. Tad započinje priča o „pravu“ na donošenje zakona, odnosno pozicioniranja visokog predstavnika iznad zakonodavne vlasti države i entiteta. Uz to idu stavovi o „pravu“ na smjenjivanje izabranih funkcionera, ili preuzimanja ingerencija u domenu izvršne vlasti. Narednih godina međunarodni predstavnici dodijelili su sebi ovlaštenja u domenu sudske vlasti i pravo mijenjanja sudskih odluka. Konkretno, pozicionirali su se kao najviša vlast ili kao klasičan okupator!

Sljedeća dimenzija sukoba ogleda se u nastojanju međunarodnih predstavnika da utiču na izbornu volju građana. Podsjetiću da do krize dolazi tokom predizborne kampanje za već zakazane lokalne izbore. Dolijevanje „ulja na vatru“ čini predsjednica Plavšić, osoba objektivno „zalutala“ u politiku, protivpravnom odlukom o raspuštanju Narodne skupštine i raspisivanjem parlamentarnih izbora. Kako će se kasnije nedvosmisleno pokazati „obojena revolucija“ i jeste izvedena u cilju prekrajanja volje građana i uspostavljanja marionetskog režima u funkciji konačne okupacije Republike Srpske.

Dakle, da rezimiramo ovaj dio analize. Bošnjački politički lider Alija Izetbegović, samproklamovani „bosanski sultan“, poratnu situaciju koristi za realizaciju svojih ekstremističkih ciljeva u vidu formiranja prve „Islamske države“ na evropskom tlu. Saveznika nalazi u američko-britanskoj diplomatiji i NATO jastrebovima, kakvi takođe ne teže ka stvaranju funkcionalne države, nego ka uspostavljanju klasične okupacije. I to kao nužne pretpostavke budućeg i tada već osmišljenog zločina protiv našeg naroda – agresije na SRJ!


Ovakvim zajedničkim zločinačkim djelovanjem Alija Izetbegović i Bil Klinton dugoročno uništavaju svaku mogućnost da BiH zaživi kao funkcionalna država evropskog tipa, a sopstveni krimen svaljuju na Radovana, Ratka i druge Srbe kao „vječne krivce“. No, za uspješniju realizaciju potčinjavanja Republike Srpske „sultanu“ Aliji bio je potreban „veliki vezir“, dok je Bilu trebao „okupacioni namjesnik“. Nalaze ga u osobi po imenu Milorad Dodik!  Dakle, polako dolazimo do ključnih trenutaka „obojene revolucije“ iz 1997. godine, a kakvi će detaljno biti predstavljeni u narednim nastavcima ovog feljtona.