Bakire, marš iz Srebrenice!

Tekst objavljen na nacionalnom sajtu Centar akademske reči Šabac, na: http://www.carsa.rs/bakire-mars-iz-srebrenice/

Kao prosječnog Srbina bole me zločini Srebrenice, Tomašice i niza sličnih bošnjačkih stratišta, no i pored toga ne prihvatam Bakira Izetbegovića kao sagovornika o srpskom zločinaštvu.

Piše: Borislav Radovanović

Nisam akter spornih događaja, ali o zločinima nad bošnjačkim narodom znam podosta. Prosto: audio-video materijali, presude, zapisi i ini izvori saznanja govore dovoljno da samo totalni idiot može negirati nespornu istinu.

Biću iskren i priznati da sam u Srebrenici bio samo poratno i kao pripadnik obezbjeđenja u Memorijalnom centru i nemam direktna, ona „živa“, saznanja o tome šta se u tom gradu događalo jula 1995. godine. No, živim u blizini Tomašice, Jakarine kose i drugih masovnih grobnica našeg Prijedora, razgovaram sa preživjelim žrtvama ili porodicama stradalih, odnosno „živim“ sa onim šta se ovde događalo. Iskreno, nisam bio sudionik ni onih prijedorskih spornih događanja, ali ovde na svakom uglu prosto „vrište“ dokazi zločinaštva tako da ih je nemoguće izbjeći. I ne treba ih izbjegavati, nego se ljudski suočiti sa istinom.

Dakle, u ime mog naroda i u ratu u kom sam lično učestvovao počinjeni su stravični zločini nad LJUDIMA i to samo zato što „ideološki“ nisu bili po volji svojih dželata. Neću upadati u zamke kvalifikovanja zločina i dodjeljivanja im kojekakvih „naziva“. Prosto, zločin je zločin, a svakako govorimo monstruoznim, necivilizovanim i krajnje nehumanim stvarima.

Elem, dogodilo se to šta jeste i danas ne možemo promijeniti prošlost, a ponajmanje oživjeti stradalnike. Iskreno, ni porodicama žrtava ne možemo pružiti adekvatnu nadoknadu za njihovu bol. Nikakav novac, materijalne stvari ili riječi ne mogu nadoknaditi nečiju tašku bol.

Na desetine naših Prijedorčana, Višegrađana, Zvorničana i ino osuđeno je na rigorozne, a počesto i na neprimjereno niske (posebice u Hagu!), zatvorske kazne, ali ni to nije nikakva utjeha žrtvama zločinaštva. Moglo bi se ovde pomisliti kako onda nemamo o čemu razgovarati, samo to je pogrešan pristup.

Imamo mi još kako povoda i razloga za razgovore o zločinima i zločinaštvu, samo je ovde problem u referentnosti sagovornika. Dopadalo se to nekom ili ne – postoje osobe (posebice direktne žrtve) sa kakvima treba razgovarati i direktno i preko odabranih predstavnika. Sa druge strane postoje i „dušebrižnici“ kakvih se gnušam. Jedan od njih je Bakir Izetbegović!

Šta hoće taj Bakir Izetbegović?

Još se nisu smirile tenzije oko Bakirovog marifetluka povodom 9. januara, a on „bosanski lonac“ dovodi do ključanja kvazirevizijom tužbe protiv Srbije. Kaže zbog genocida! U redu, hajde da malčice proanaliziramo Bakirovo „pravo“ da uopšte pominje termin genocid.

Prvo, moram podsjetiti kako se on javno i iznimno ponosi likom i djelom rehmetli mu babe Alije. Upravo onog Alije Izetbegovića čija mladalačka politička indoktrinacija počiva na monstruoznim idejama Mladih Muslimana i El-Hidaje. Onog Alije koji je sarajevske gimnazijalce i drugu omladinu vrbovao za zločinačku SS Handžar diviziju (provodio Himlerove ideje). Dakle, onog Alije koji je politički stasao na nespornom genocidu koji su naše pretke tada gotovo zatro i u kakvom je on aktivno saučestvovao.

Elem, slom nacizma mladi Alija nije smatrao „smetnjom“ njegovoj antisrpskoj mržnji, pa je i poratno nastavio realizovati mudžahedinsko-nacističke ideje (pokretanje žurnala „Mudžahid“). Po izdržavanju trogodišnje zatvorske kazne Izetbegović decenijama nastavlja sa radikalnim selefijsko-sektaškim djelovanjem, sve do Sarajevskog procesa.

Drugo, Bakir Izetbegović prije i tokom rata bio je očev blizak saradnik (šef kvazikabineta)  i „siva eminencija“. Time je podjednako odgovoran za zločin protiv mira ili izazivanje rata. O odgovornosti za ratne zločine nad srpskim i hrvatskim življem da i ne govorim. I nad Srbima su činjeni stravični zločini, a posebice od kojekakvih Nasera, Caca, Ćela, Hamzi, Tigrova i sličnih bespogovornih poslušnika klana Izetbegović. I sad se taj isti Bakir našao „pozvanim“ da poteže priče o zločinima!

Treće, upravo Alija i Bakir Izetbegović ovde dovode na hiljade bjelosvjetskih zlikovaca, sa kojima dijele ideje Muslimanske braće, radikalnog islamizma i MRŽNJE. Zajedno sa rejsom Cerićem radikalizuju domaće muslimane i u dobroj mjeri ih pretvaraju u nešto šta niti je njihov identitet, niti nasljeđe. Južnoslavenski muslimani opštecivilizacijski bili su „sam vrh“ tzv. mekog islama, onog prefinjenog obličja muhamedanstva prepoznatljivog na globalnom nivou. Danas naše muslimane percipiraju kao teroriste i opasne radikale, a to je primarno „zasluga“ Izetbegovića.

Četvrto, ima li kraja onome šta Izetbegovići svima nama (zajedno!) čine preko sedam i po decenija? Do kad ćemo biti žrtve njihovih fašizoidnih i muslimansko sektaških ideja? I konačno: ko je Bakira pozicionirao kao „reprezenta“ sa kojim bi bilo ko od nas (država, naroda, pojedinaca) trebalo da raspravlja o zločinaštvu?

Nadam se da su čitaoci shvatili poentu. Ukoliko to nije tako, u redu – rezimiraću situaciju. Ponavljam, dogodili su se stravični zločini koji bole i mene kao Srbina i sa kakvima se nikada neću saglasiti. Sa te pozicije želim da razgovaram sa žrtvama, sa predstavnicima udruženja žrtava, pa sve do političkih aktera. I u tom smislu mislim da dijelim stav ogromne većine mojih sunarodnika.

Samo, Bakir Izetbegović nije „sagovornik“ sa kojim želimo da komuniciramo, a ponajmanje na način kakav on diktira. Iskreno se nadam da je i unutar bošnjačkog naroda sazrela spoznaja o tome koliko je klan Izetbegović nanio štete sopstvenom narodu i da će konačno unutar te zajednice biti izrečeno: „Bakire, marš iz Srebrenice!“.