BOLNA ISTINA O SRPSKIM „(KONTRA)REVOLUCIJAMA“

Bliži se mjesec maj i dugo najavljivana „obojena revolucija“ u Republici Srpskoj. Time se bliži i Dodikova „kontrarevolucija“. Šta se stvarno dešava?

Posljednjih dvije godine predsjednik Milorad Dodik, ministar Dragan Lukač i sva sila unajmljenih „glasnogovornika“ prosto sluđuju vaskoliki srpski narod i građane Republike Srpske „teorijama“ o realizaciji obojene revolucije u režiji domaćih izdajnika i stranih srbomrzaca. No, suštinski problem ovih „teoretičara zavjera“ leži na činjenici da su mnogo puta najavljivali datume početka „revolucija“, a pokazalo se da su njihove procjene bile krajnje neutemeljene. Prosto, „revolucije“ su izostale!

Da ne bi ponovo omanuli naši „veliki zaštitnici“ pobrinuli su se planiranjem svojevrsne „kontrarevolucije“. Znači, ovoga puta imaćemo građane na ulicama i javno prezentovanje „otpora“ (ili bolje reći „Otpora“), a ponajmanje je bitno da li je riječ o revolucionarima ili kontrarevolucionarima. Sa aspekta fenomena „obojenih revolucija“ (inače!) važno je građane izvesti na ulice i proizvesti krizu, a „istina“ će ionako biti modelirana od strane aktera krize, medija i ponajviše od strane „unajmljenih analitičara“.

Da obojene revolucije ne počivaju na stvarnoj istini, nego na instrumentalizovanim manipulacijama ponajbolje znaju upravo današnji „kontrarevolucionari“ predsjednik i ministar policije. Upravo su Milorad Dodik i Dragan Lukač bili ključni operativci prve ikada izvedene obojene revolucije. Pogađate, govorim o državnom udaru iz septembra 1997. godine kao prvoj u svijetu izvedenoj obojenoj revoluciji.

Obzirom na tadašnje revolucionarno iskustvo današnji „kontrarevolucionari“ Dodik i Lukač odlično znaju da za izvođenje takvih poduhvata odobrenje lično daje predsjednik Sjedinjenih Država. Takva odobrenja su nužna zbog činjenice da su SAD ključni akter opisanih prevrata, da u tome direktno učestvuju brojni konvencionalni i nekonvencionalni američki subjekti, da realizacija takvih projekata podrazumijeva  finansiranje i ino. Primjera radi, Petooktobarska ili „Žuta revolucija“ u Srbiji koštala je američke poreske obveznike oko 41 milion dolara. Bil Klinton jeste odobrio i prvu (banjolučku) i drugu (beogradsku) obojenu revoluciju, međutim, to je učinio iz čisto pragmatičnih razloga i ono šta se objektivno događalo nema ama baš nikakve veze sa javnoprezentovanom „istinom“.

Klinton je izvođenje „srpske revolucije“ te 1997. godine odobrio sa ciljem ostvarivanja ratnih planova u mirnodopskim uslovima. Konkretno, trebalo je do kraja okupirati BiH, a posebice Srpsku, kao esencijalnu pretpostavku budućeg i tada već projektovanog zločina protiv srpskog naroda – agresije na SRJ. Da bi u tome uspio trebalo je stvarnu krizu kanalisati kao unutarsrpski sukob (virtuelni) i slabljenje Srpske, te pozicioniranje marionetskog režima na čelu sa današnjim „kontrarevolucionarom“ Dodikom.

Dakle, istine radi treba znati da je do krize te 1997. godine došlo zbog teškog kršenja mirovnog sporazuma od strane Klintona i Alije Izetbegovića. Njih dvojicu nije interesovalo kreiranje BiH kao funkcionalne države, nego su jedino bili posvećeni uspostavljanjem dominacije nad srpskim i hrvatskim življem i teritorijom. Klintonu je to trebalo, kako rekoh, zarad buduće agresije, dok je Izetbegović u tim trenucima nastojao provesti u djelo njegov višedecenijski projekat – staranje prve „Islamske države“ na evropskom tlu. Zato što BiH ni u dugoročnoj perspektivi neće postati funkcionalna država ponajviše su krivi Klinton, Izetbegovići senior i junior, te naši „(kontra)revolucionari“. To kako je tadašnja kriza prezentovana globalnoj javnosti, kao unutarsrpski sukob oko kriminalizacije vlasti, nema veze sa zdravim razumom, a ponajmanje sa istinom. No, to su „obojene revolucije“!

Da bi shvatili opasnosti kakvima smo danas izloženi moramo doznati istinu iz te famozne 1997. godine. Zato ovih dana na svom blogu (Borislav Radovanovic Blog) i nekoliko istinoljubivih sajtova objavljujem feljton osnovnog naslova „Bitka za Radovana“. U prva dva teksta objašnjavam stvarnu pozadinu tadašnjih dešavanja, te ekskluzivno iznosim niz podataka i opservacija događaja do danas javnosti potpuno nepoznatih.

Da bi shvatili današnje (kontra)revolucije i opasnosti kakve nam prijete moramo uobziriti kontinuitet američke geopolitike. Bil Klinton je stvorio te famozne „otporaše“ čije usluge je njegov nasljednik Barak Obama nesebično koristio u proizvođenju niza „revolucija“ i „proljeća“, preko kojih je uspio proizvesti tešku destabilizaciju i haos globalnih razmjera. Zatim, Klinton je 90-ih stvorio to „zapadnobalkansko islamističko jezgro“ kao izvorište evropskog radikalnog islamizma, kakvim danas Obama razara Evropsku uniju. Elem, naš ključni problem jeste što se danas koplja ponovo lome upravo preko naših leđa.

Polako dolazim do pitanja: zbog čega će „majska revolucija“ biti realizovana nakon dvogodišnjeg teškog iščekivanja? Pa bilo to i u septembru (ove godine svakako!). U tekstu naslova „Otvoreno pismo predsjedniku Tomislavu Nikoliću“ objasnio sam kako Sjedinjene Države i NATO jastrebovi trenutno provode projekat „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“. To konkretno znači da institucije svih eksjugoslavenskih državica provode jednu naoko suludu politiku: vraćaju džihadiste iz Sirije i Iraka na ovaj naš ionako uzavreo prostor.

Upravo B-H državne institucije prednjače u procesu povratka nekoliko stotina džihadista kao da će to donijeti „mir i stabilnost“. Institucije ionako nisu sposobne kontrolisati ovdašnju iznimno jaku i odlično organizovanu radikalno-islamističku zajednicu, a istu pojačavaju najekstremnijim povratnicima iz Gvantanama i sa Bliskog Istoka. Pri tom, posebno je indikativan način na koji institucije to čine – javnim pozivima upućenim fanaticima! Tužilaštvo i Sud BiH za ove planetarno opasne pojedince i grupe uspostavljaju posebno privilegovanu „pravnu praksu“. Zakon propisuje zatvorsku kaznu od najmanje tri godine, a sud i tužilaštvo u svim slučajevima nalaze nekakve čudne „olakšavajuće okolnosti“ i izriču tri puta manju kaznu od one minimalno zaprijećene – svega GODINU! Pri tom, treba apostrofirati činjenicu da je do danas procesuirano manje od 10 odsto „ratnika povratnika“, odnosno da gro njih slobodno realizuje dobijene zadatke.

Ovde dolazimo do sljedećeg paradoksa naše svakodnevice. Naš „prvi revolucionar“ Dodik organizuje referendum protiv državnog suda u tužilaštva. Ponašanje ovih pravosudnih institucija spram džihadista dolazi mu kao „kec na desetku“ i u odnosu na srpski narod i prema međunarodnoj zajednici. No, Dodik i sva sila njegovih dobro plaćenih „analitičara“ taj problem nikako da „uoče“. O tome ne progovaraju ni jednu jedinu riječ. Naoko nelogično, zar ne? Suštu istina o njihovom takvom ponašanju prednje sam jasno izrekao – znaju da je u pitanju američki projekat i njihovo je samo da u tome figuriraju kao i do sada. U stvari, konkretan zadatak je PONOVO odvući pažnju naroda na sekundarne probleme, kanalisati krizu protiv sopstvenog naroda i bespogovorno saučestvovati u već projektovanom zločinu.

Moramo znati da američki homogeni prilično racionalno razmišljaju. Ukoliko zapadnobalkanski džihadisti ostanu na Bliskom Istoku rizikuju da izginu. Zarad spasavanja žive glave postoji mogućnost da se razbježe u desetak država, ali u svakom slučaju postaju „neupotrebljivi“ američkim planerima budućih krvoprolića. Zbog toga je naložen jedinstven projekat povratka ekstremista na ovaj naš prostor i „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“. Amerikanci imaju vrlo jasne planove kako upotrijebiti i ovih 900 povratnika i nekoliko desetina hiljada njihovih sljedbenika, a po svemu sudeći cilj je ponovo teško destabilizovati Balkan kao svojevrstan uvod u eskalaciju novog svjetskog rata.

Elem, kako čovječanstvo ne bi prepoznalo „američke prste“ u budućoj kataklizmi, kako ne bi shvatilo pripremljene manipulacije i (to najmanje) pokušalo otkloniti opasnost – potrebno je još jednom žrtvovati Srbe i Republiku Srpsku. Po identičnoj matrici „revolucije“ iz 1997. godine treba izazvati međusrpske konflikte i haos, na kakve će se kasnije „nakačiti“ Bošnjaci, da bi konačno „stvar u ruke“ uzeli islamisti. Ono od čega najviše trebamo strahovati jeste realizacija pogroma sličnog onom na Kosmetu 2004. godine, samo mnogo većih razmjera i kakav će se sa teritorije Srpske preliti na Sandžak, Kosovo i Makedoniju.

Pitate se zašto Amerikanscima treba jedan takav „scenarij“? Odgovor je vrlo prost: zarad buduće intervencije „hrišćanske kolalicije“ (SAD, Rusija i EU)  protiv pohoda „svetih ratnika“ na Evropu. U takav sukob će se nedvosmisleno uključitio nedavno formirana „Islamska vojna koalicija“ ili „vojska islama“ i eto američkog željenog cilja – svjetskog rata i budućeg genocida nad muslimanima. Barak Obama i njegov nasljednik dovršiće projekat koji je započeo Bil Klinton. U stvari Hilari Klinton će napokon realizovati projekat kakav je prije više od dvije decenije lično započela.

Mnogi se pitaju kako je moguće da je državni tužilac Goran Salihović nekoliko velikih krivičnih predmeta doveo do neminovnog hapšenja Milorada Dodika, a mjesecima ga ne zove čak ni na informativni razgovor. Odgovor je i ovde vrlo prost: glavni tužilac, baš kao i u slučajevima boraca Islamske države, provodi vrlo jasne američke naloge. Klintonovima je Milorad Dodik potreban da ovde organizuje još jednu „(kontra)revoluciju“, a nakon toga biće prepušten „sudbini“ i Salihoviću. Elem, najmanje sam zabrinut za sudbinu Milorada Dodika, a mnogo više za budućnost nas „običnih smrtnika“.

Bitka za Radovana (II dio)

Davne 1997. godine u Banjaluci izvedena je prva u svijetu „obojena revolucija“ i tadašnja „Bitka za Radovana“ Karadžića i Republiku Srpsku je izgubljena. Posljedica toga je današnja situacija vrlo upitnog opstanka čovječanstva! Zvuči tendenciozno (!?) – OK, ispratite ovaj feljton do kraja i sami procijenite.

Piše: Borislav Radovanović

Famozni „septembarski prevrat“ moguće je okarakterisati kao državni udar, kao finalnu okupaciju Srpske ili kao mirnodopsku realizaciju ratnih ciljeva, no zbog globalnog značaja ovog događaja insistiram na terminu „obojena revolucija“. Na kraju serijala tekstova daću svojevrstan zaključak, ali da bi do toga došli moramo dovršiti započetu analizu i tako argumentovati konačni sud.

U ovoj fazi analize treba znati da „šarene revolucije“, „proljeća“ i slični NAPADI na pojedine narode i države, te u konačnici na čovječanstvo, uvijek počivaju na unutrašnjim krizama. Pisao sam ranije o ovim fenomenima i iznio stajalište kako krize mogu biti situacione prirode i posljedica unutrašnjih problema nekog društva, odnosno da mogu biti vještački proizvedene od strane udruženih inostranih i domaćih subjekata. No, izvorište krize nema značaj kakav ima njeno kasnije kanalisanje u pravcu ostvarivanja određenih ciljeva.

U tom smislu „obojene revolicije“ u svom esencijalnom obličju predstavljaju specijalne bezbjednosne operacije instrumentalizovanja kriza u pravcu željenih i planiranih ciljeva pojedinih aktera. Kako krize uvijek sadrže i stvarne i one manipulativne dimenzije, tako ćemo u daljem i našu krizu iz 1997. godine posmatrati kroz načelno razdvajanje objektivnih i оnih manipulativno proizvedenih razloga krize.

STVARNI RAZLOZI KRIZE

U prvoj polovini 1997. godine prostor Srpske i njenog šireg okruženja zahvata prilično ozbiljna kriza. Modelatori naše spoznaje vremenom su se pobrinuli da tadašnja dešavanja predstave svakojako, te da prikriju stvarne razloge krize i njene ključne aktere. Izvorište krize, suprotno tumačenjima „plagijatora istorije“, počiva na dva ključna sukoba. Prvi sukob događa se na relaciji srpskog i bošnjačkog političkog vrha, a drugi između srpskog naroda i okupacionih NATO snaga, s tim da međusobno prepletene konfrontacije esencijalo počivaju na KRŠENJU MIROVNOG SPORAZUMA.

Da bi uopšte shvatili suštinu tadašnjeg srpsko-bošnjačkog sukoba moramo se, kratko, vratiti na sam proces stvaranja BiH kao držve kakvu danas prepoznajemo. To što su hegemoni Zapada prethodno priznali ovu kvazidržavnu pojavu i obezbjedili joj mjesto u UN-u u biti ne znači ništa. Da bi nekakva društvena pojava bitisala kao suverena država neophodno je obezbijediti sposobnost iste da tako funkcioniše. Konkretno, trebalo je stvoriti normativne i organizacione pretpostavke uspostavljanja BiH-e kao države (donijeti zakone, stvoriti institucije i ino).

No, moram podsjetiti da su idejni kreatori bosansko-hercegovačke države  prethodno morali stvoriti jednu paradržavu u vidu Federacije BiH-e (federacije čega?), da bi uopšte došli u poziciju međunarodnog pregovaranja o tvorenju „savezne“ države. Govorim o Vašingtonskom sporazumu. Na tako stvorenim pozicijama jedna de facto suverena srpska država potpisuje ugovor sa drugom stranom (Federacijom) o tome kako u perspektivi izgraditi zajedničku državu. Istovremeno, ugovor se bazira na međusobnm dogovoru tri konstitutivna i ravnopravna naroda, uz postojanje jasne korelacije između etničkog i teritorijalnog. Srpski narod bio je konstitutivan u našem entitetu (lat. entitet = nešto šta samostalno postoji), dok u drugom entitetu konstituense čine Bošnjaci i Hrvati. Zato mirovni sporazum i potpisuju tri najviša tadašnja politička predstavnika/autoriteta naroda – Izetbegović, Tuđman i Milošević.

Znači, sam mirovni sporazum donosi tek esencijalne pretpostavke uspostavljanja buduće države. U domenu izvršne vlasti dogovoreno je tročlano predsjedništvo i njegovo pomoćno tijelo – Savjet ministara, dok je u odnosu na zakonodavnu vlast donesen ustav i dogovoreno postizborno formiranje Parlamentarne skupštine. Sve ostale normativne i organizacione pretpostavke bitisanja države tek je trebalo stvoriti. Pri tom moram apostrofirati da je svako naredno kreiranje zakona i državnih tijela moralo biti zasnovano na konsenzusu ili međusobnom dogovoru entiteta i naroda. No, bošnjačko konstantno nepoštivanje takvih principa dovelo je do prve ozbiljne krize u još uvijek neformiranoj državi!

PREKO POLA VIJEKA IZETBEGOVIĆI STVARAJU ISLAMSKU DRŽAVU!

Umjesto da, zajedno sa predstavnicima druga dva „ravnopravna“ naroda, započnu proces stvaranja državnih institucija i kreiranja povoljnog životnog ambijenta, bošnjački politički predstavnici ponašaju se kao „slon u staklenoj bašti“. Zvuči paradoksalno, ali je tako – Bošnjaci uništavju sve pretpostavke da BiH zaživi kao država bar u nekom doglednom dugoročnom periodu (par decenija!). Zbog čega to čine? Svojevremeno sam bio u prilici da čitam zabilješke sa ratnih sastanaka „centrale SDA“ iz ’94. i 95. godine (pisao sam o tome). Sve ono sa čim se Srpska suočavala u poratnom periodu, pa i sa čim se danas teško bori, idejno je osmišljeno još tokom trajanja rata. Procesi povratka stanovništva, političkog i vjerskog organizovanja, djelovanja kroz institucije Srpske i kreiranja željenih promjena i ino zamišljeni su kao realizacija ratnih ciljeva u mirnodopskim uslovima.

Pri tom je od iznimne važnosti shvatiti na kakav način Bošnjaci realizuju svoje zamisli. Da su bar pokušali glumiti volju za dogovaranjem i kompromisom. Ništa od toga! U startu su se postavili kao „autoritet“ o čijim zahtjevima se ne raspravlja, a međunarodna zajednica bukvalno je bila njihova „toljaga“ u procesu nametanja volje. Ključan problem ležao je u tome što muslimanski predstavnici nisu se bavili izgradnjom državnih institucija, nego uspostavljanjem dominacije/majorizacije nad ostala dva naroda. Da bi to postigli nastoje razoriti sve instrumente zaštite vitalnih interesa drugih naroda i to podjednako i srpskih i hrvatskih.

Svi znaju(?) aman sve o ukidanju „Republike Šumske“ i o srpskim reakcijama na takve pokušaje. Ono šta je javnost do danas „zaboravila“ jeste činjenica da su se i Hrvati  žestoko suprotstavljali ponašanju „ravnopravnog partnera“. U jeku krize 1997. godine Hrvati odbijaju učestvovati u lokalnim izborima, no, suočavaju se sa „intervencionističkom batinom“ zapadnih moćnika. Mnogi se pitaju zbog čega je vodstvo Herceg-Bosne Haški kvazisud presudio na 111 godina, a šta je paradoksalno u odnosu na oslobađajuće presude njihovih saučesnika iz Hrvatske. Osuđeni su iz istog razloga zbog kog su kasnije progonjeni Ante Jelavić, Dragan Čović i brojni drugi hrvatski predstavnici - zbog suprotstavljanja bošnjačkoj majorizaciji i grubom kršenju mirovnog sporazuma.

Dakle, esencijalni razlog srpsko-bošnjačkog sukoba i nastale krize leži na činjenici da su Bošnjaci, umjesto kreiranja države i društva, jedino bili posvećeni bezobzirnom i protivpravnom uspostavljanu hegemonije. Sad ću biti krajnje „bezobrazan“ i dati tumačenje njihovog tadašnjeg i današnjeg takvog ponašanja, a kakvo se čak i unutar srpskog političkog diskursa izgovara šapatom. U kreiranju bošnjačke politike decenijama unazad ključnu poziciju imaju radikalni islamisti iz klana Izetbegovića, konkretno rahmetli Alija i njegov sin Bakir. Za Aliju Izetbegovića nesporno znamo da je još 60-ih godina prošlog vijeka bio jedan od važnih ideologa globalne islamističke organizacije Muslimanska braća (osnivač Mladih muslimana), kao što znamo da je njegov sin Bakir zadržao veze sa ovom civilizacijski opasnom tvorevinom i da u potpunosti slijedi „očev put“.

Možemo sasvim utemeljeno sumnjati da Aliji i Bakiru uspostavljanje funkcionalne države BiH-e nikada nije ni bio cilj, nego da su životno posvećeni jedino uspostavljanju kalifata ili „Islamske države“. Preko pola vijeka Izetbegovići i njihovi sljedbenici nastoje u ovoj nesrećnoj državi uspostaviti šerijat i kalifat, a da bi to postigli moraju slomiti srpski i hrvatski otpor. Zato njih nikada nije ni zanimala funkcionalna ili bilokakva B-H država, jer to „pitanje“ kontinuirano odlažu za neko drugo vrijeme – kad stvore određene „pretpostavke“! Ono šta posebno boli jeste činjenica da je čovječanstvo „slijepo“ za ponašanje klana Izetbegović, a složno u gromoglasnom stereotipu – za sve je kriv Radovan!

KONCEPT „OKUPACIONOG NAMJESNIKA“ I „VELIKOG VEZIRA“

Kako prednje rekoh drugo izvorište krize iz 1997. godine proizilazi iz ozbiljnog sukoba između srpskog političkog rukovodstava i predstavnika međunarodne zajednice. Šta je tačno proizvelo ovu otvorenu konfrontaciju i čak natjeralo Karadžića da prekrši dogovor sa Holbrukom? U prvom tekstu objasnio sam da je „međunarodna zajednica“, šta je na terenu konkretno značilo američko-britanska diplomatija i NATO snage, u prvim danima mira prema Srbima ponašala se vrlo “prijateljski“. Razlog za to bila je vrlo pragmatična ocjena da je u pitanju najjednostavniji način raspoređivanja 60 000 vojnika NATO, policijskih snaga IPTF, te pozicioniranja povelikog političkog aparata Visokog predstavnika iznad svih domaćih institucija. Kad je ta faza uspješno okončana „međunarodna zajednica“ mijenja ponašanje i postavlja se kao klasičan okupator.

Moram podsjetiti da je mirovnim sporazumom bilo predviđeno povlačenje NATO trupa iz BiH tokom 1998. godine. No, već prethodne godine jasno se saopštava kako od toga nema ništa. Uz to, jula mjeseca 1997. godine brutalnim ubistvom Sime Drljače, načelnika prijedorske policije, NATO/SFOR „mirotvorci“ nedvosmisleno demonstriraju da će ubuduće važiti neka nova „pravila igre“.

Elem, ključno izvorište krize proizilazi iz grubog kršenja mirovnog sporazuma od strane visokog predstavnika i „međunarodne zajednice“. Sporazumom je jasno definisano da će visoki predstavnik biti tumač odredaba sporazuma i arbirar u slučajevima sporenja između ugovornih strana. Ništa više od toga! Međutim, visoki predstavnik i njegov aparat protivpravno sebi dodjeljuju ovlaštenja klasične diktature. Tad započinje priča o „pravu“ na donošenje zakona, odnosno pozicioniranja visokog predstavnika iznad zakonodavne vlasti države i entiteta. Uz to idu stavovi o „pravu“ na smjenjivanje izabranih funkcionera, ili preuzimanja ingerencija u domenu izvršne vlasti. Narednih godina međunarodni predstavnici dodijelili su sebi ovlaštenja u domenu sudske vlasti i pravo mijenjanja sudskih odluka. Konkretno, pozicionirali su se kao najviša vlast ili kao klasičan okupator!

Sljedeća dimenzija sukoba ogleda se u nastojanju međunarodnih predstavnika da utiču na izbornu volju građana. Podsjetiću da do krize dolazi tokom predizborne kampanje za već zakazane lokalne izbore. Dolijevanje „ulja na vatru“ čini predsjednica Plavšić, osoba objektivno „zalutala“ u politiku, protivpravnom odlukom o raspuštanju Narodne skupštine i raspisivanjem parlamentarnih izbora. Kako će se kasnije nedvosmisleno pokazati „obojena revolucija“ i jeste izvedena u cilju prekrajanja volje građana i uspostavljanja marionetskog režima u funkciji konačne okupacije Republike Srpske.

Dakle, da rezimiramo ovaj dio analize. Bošnjački politički lider Alija Izetbegović, samproklamovani „bosanski sultan“, poratnu situaciju koristi za realizaciju svojih ekstremističkih ciljeva u vidu formiranja prve „Islamske države“ na evropskom tlu. Saveznika nalazi u američko-britanskoj diplomatiji i NATO jastrebovima, kakvi takođe ne teže ka stvaranju funkcionalne države, nego ka uspostavljanju klasične okupacije. I to kao nužne pretpostavke budućeg i tada već osmišljenog zločina protiv našeg naroda – agresije na SRJ!

Ovakvim zajedničkim zločinačkim djelovanjem Alija Izetbegović i Bil Klinton dugoročno uništavaju svaku mogućnost da BiH zaživi kao funkcionalna država evropskog tipa, a sopstveni krimen svaljuju na Radovana, Ratka i druge Srbe kao „vječne krivce“. No, za uspješniju realizaciju potčinjavanja Republike Srpske „sultanu“ Aliji bio je potreban „veliki vezir“, dok je Bilu trebao „okupacioni namjesnik“. Nalaze ga u osobi po imenu Milorad Dodik!  Dakle, polako dolazimo do ključnih trenutaka „obojene revolucije“ iz 1997. godine, a kakvi će detaljno biti predstavljeni u narednim nastavcima ovog feljtona.

Bitka za Radovana (I dio)

Čitajte CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/bitka-za-radovana-1/

Radovan Karadžić i Republika Srpska žrtve su prve „obojene revolucije“, odnosno izvorišne matrice zločinačkih dejstava kakva su danas čovječanstvo dovela na rub Trećeg svjetskog rata. To je bila tek priprema naredne „revolucije“ protiv Slobodana Miloševića i SRJ!

U posljednjih nekoliko tekstova nagovijestio sam razobličavanje mnogih laži i manipulacija kakve danas dominiraju našom spoznajom o tragičnoj prošlosti. Ustvrdio sam kako su Srbi sa obe strane Drine u otadžbinsko-odbrambenom ratu (jednom i jedinstvenom) pobijedili, ili bar ostali neporaženi, ali i kako su mirnodopskom okupacijom izgubili gro onoga šta su herojskom borbom postigli. Rekao sam da okuparor zacrtane ratne ciljeve nije ostvario ni  sa 15 tona osiromašenog uranijuma, ali i da je „poraz nakon pobjede“ proizveo upravo srpski nesoj. Pri tom sam kao ključno istakao da je 1997. godine u Republici Srpskoj izvedena protivpravna i nasilna smjena vlasti, a u okviru pripremanja novog zločina – agresije na SRJ.

No, ti tekstovi bili su u funkciji svojevrsnog ispitivanja spremnosti/sposobnosti srpskog etničkog bića za suočavanje sa bolnim istinama. Tek u serijalu tekstova osnovnog naslova „Bitka za Radovana“ iznijeću ogroman broj podataka, dokaza i opservacija događaja do danas javnosti nepoznatih ili neprepoznatih u ovakvom obličju. Pokušaću javnost animirati za jednu sveobuhvatnu i ozbiljnu raspravu o našim zabludama, o posljedicama teških manipulacija, te o surovoj istini sa kakvom se prosto moramo suočiti – zarad vlastitog dobra. Koliko ću u željenom uspjeti ostaje da se vidi.

Na prvom koraku analize moram pojasniti zbog čega određena dešavanja/činjenja predstavljam kao „obojene revolucije“. To naprosto činim zato što prema referentnim parametrima bezbjednosne struke posmatrane pojave odgovaraju identičnim pojavama koje danas prepoznajemo kao „narandžaste revolucije“, „arapsa proljeća“ i ino. Drago mi je da se unutar javnog diskursa „petooktobarski prevrat“ u Srbiji sve češće naziva „žuta revolucija“ jer to odlično upućuje na sposobnost zajednice za kvalitetne percepcije.  No, dešavanja iz septembra 1997. godine u Republici Srpskoj i dalje prepoznajemo kroz prevaziđen i nepripadajući termin „dešavanje naroda“ i tako automatski zapadamo u problem neadekvatnog etimološkog pomimanja. Taj banjalučki „devetoseprembarski prevrat“ u stvari je prva u svijetu izvedena „obojena revolucija“ i to moramo shvatiti i nametnuti KAO STANDARD!

Prije nego li detaljnije argumentujem ovakav stav moram napomenuti kako izvorište neprepoznavanja pojave leži u pogrešnom tumačenju da ovakve „revolucije“ predstavljaju oblik političkog djelovanja. Jeste da u osnovi imamo primjenu američkih doktrina „meke moći“ („soft power“), no, ovakve oblike nasilnih i protivpravnih prevrata moramo primarno percipirati kao bezbjednosna dejstava. Bezbjednost i jeste multidisciplinarna nauka upravo zbog toga što predmete istraživanja tumači kroz vrlo širok dijapazon sigurnosnih, političkih, ekonomskih i inih dimenzija ispoljavanja.

Treba znati da su Sjedinjene Države, kao njihov idejni kreator i primarni generator, „obojene revolucije“ na doktrinarnom, strategijskom i operativnom nivou razvijale između 1982. i 1993. godine. Priča započinje „revolucijom u vojnim poslovima“ ili RMA (“revolution in military affairs”) idejnog tvorca Endrju Maršala zvanog Joda (vidi "Maršalov plan 2" i "Jodini ratnici"), 95-ogodišnjaka zbog kog su Amerikanci više puta mijenjali zakone, a kako bi ga sačuvali u aktivnoj službi (služio pod 8 predsjednika i 13 sekretara odbrane). Ova reforma bezbjednosnog sektora bazira se na nama nešto poznatijoj doktrini „unutrašnja odbrana prijeteljske države“, kakva se u osnovi zasniva na oblicima neoružanih dejstava i oslanjanju na kvislinške strukture napadnutog naroda ili države.

Kako sve to funkcioniše najbolje pokazuje pravilo Pentagona FM 100-10 iz 1984. godine gdje se kao ključni nosioci subverzivnih dejstava definišu konvencionalni politički subjekti (političke partije). Primjenom tog pravila stvarane su i instumentalozivane SPO, DS, DSS i/ili Dodikov SNSD. Nadgradnju ove platforme čini pravilo FM 100-5 gdje se kao akteri rušenja vlasti i poretka pozicioniraju nekonvencionalni političko-bezbjednosni subjekti tipa NVO, udruženja građana, ili razne zajednice i pojedinci. Zločinačka organizacija „Otpor“ je upravo stvorena primjenom ovog pravila, a opštepoznato je kako su njeni pripadnici kroz "revolucije" i "proljeća" razarali i svoju i brojne druge države.

Možda ću djelovati grubo, ali tvrdim da je krajnje pogrešno pomenuta događanja poimati kroz prizmu politike, a njihove aktere kao „političke protivnike“. Kada te i takve posmatramo kroz bezbjednosne vizure, onda nedvosmisleno možemo reći da je u pitanju „neprijatelj“ kog je trebalo uništiti. Nismo to učinili i dvije decenije plaćamo preskupu cijenu sopstvenih zabluda!

„UHAPSI AKO SRETNEŠ, ALI PAZI DA NE SRETNEŠ“

Mnogi se pitaju: zbog čega je Bil Klinton u Dejtonu omogućio da Republika Srpska dobije status „suverene države u kvazidržavnoj uniji“? Brojni su razlozi za takvo opredjeljenje, ali se svode na dva ključna – neiskrenost prema samom ugovoru i pokušaj da prevari Srbe. Treba znati da su Sjedinjene Države razbijanje Jugoslavije zasnivale na primjeni pravila Pentagona FM 100-20 ili na „sukobima niskog intenziteta“. Kada je uočeno da dejstva u Sloveniji i Hrvatskoj neće rezultirati potpunim slomom i nestankom Jugoslavije modelatori „ratnih igara“ odlučili su rat proširiti na novi prostor i novog aktera – BiH i muslimane. No, i to se pokazalo neučinkovitim!

U takvoj konstalaciji snaga uvoditi i četvrtog subjekta rata, onog albanskog, bilo je poprilično rizično sa aspekta srpske sposobnosti da godinama sasvim uspješno odolijevaju protivnicima. Pa čak i da ih vojnički poraze! Direktnim uključivanjem u rat od strane NATO snaga rizikovana je ruska intervencija, a to se nikako nije smjelo provocirati. Dakle, šta je preostalo Klintonu? Jednostavno: okončati sukobe u Hrvatskoj i BiH-i, uspostaviti maksimalno moguću kontrolu nad tim prostorom, te pripremiti novu ratnu operaciju ili zadnju etapu razbijanja Jugoslavije.

Klinton dodjeljuje Srbima državotvoran entitet u ubjeđenju da neće poštovati odredbe sporazuma i da će u perspektivi oteti ono šta je „dao“. Uz to, trebalo je Srbe uvjeriti da je rat (konačno!) okončan, umiriti ih, razoružati, dezorjentisati, ekonomski iscrpiti i ino. Da bi svoj naum ostvario Klinton započinje eliminaciju dva nesumnjivo najveća „prekodrinska“ autoriteta – Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Prvog je eliminisao preko Ričarda Holbruka famoznim „džentlmenskim sporazumom“, dok je „bager politiku“ u odnosu generala Mladića realizovala predsjednica Biljana Plavšić i to smjenom!

Karadžić je načelno poštovao dogovoreno i povukao se sa državnih i stranačkih funkcija. Međutim ubrzo uočava da je „sa đavolom tikve sadio“, odnosno nedvosmislen pokušaj da se Srpska okupira u „mirnodopskim uslovima“. Ključni razlozi Karadžićevog suprotstavljanja bili su pokušaji visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa da sebi pribavi zakonodavnu ulogu (donosi zakone) i pravo na smjenjvanje izabranih funkcionera. Kasnije su se ova dva nelegalno pribavljena instrumenta moći pokazala kao ključna u otimanju nadležnosti Republike Srpske i to je "tvrdo krilo" SDS-a odlično prepoznalo kao opasnost. Karadžić pokušava ponovo preuzeti „kormilo“, no (pokazaće se!) prekasno! Trebao je odreagovati prije nego su raskoli unutar struktura vlasti i naroda poprimili nepremostive dimenzije, odnosno mnogo prije eskalacije krize.

Do kraja juna 1997. godine SFOR je u odnosu na Karadžića imao prilično intrigantan zadatak - "uhapsi ako sretneš, ali pazi da ne sretneš!".  Takav stav proizilazio je iz sporazuma sa Holbrukom. Pisao sam već kako sam kao pripadnik specijalne policije učestvovao u obezbjeđenju predsjednika i tako svjedočio da se vojnici SFOR-a nisu ni trudili „izbjegavati“ osumnjičenog, nego su ga svakodnevno pozdravljali srdačnim mahanjem. No, već nakon njegovih prvih pokušaja da sačuva Srpsku od teških posljedica međunarodne trupe mijenjaju odnos i na pokušavaju da ga uhapse. Neko se tada dosjetio kako bi Karadžićevo hapšenje bilo „šlag na tortu“ povodom 11. jula i obilježavanja druge godišnjice srebreničkog stradanja.

Doduše, istine radi treba reći kako je „priča o hapšenjima“ imala dvostruko dejstvo. Predsjednica Plavšić je iznenada i pod nerazjašnjenim okolnostim odlučila da Vidovdan proslavi u Londonu. Po povratku, sutradan (29. juna), zadržana je na surčinskom aerodromu nekih dva sata. To je javnosti prezentovano kao pokušaj državnog udara, kao hapšenje i slično, a istina i nije bila daleko od toga. Iste noći na Palama održan je sastanak najužeg rukovodstava SDS-a, kojim je predsjedavao sam Karadžić. Momčilo Krajišnik ga je tom prilikom oštro napao zbog organizovanja hapšenja predsjedice, šta ovaj nije ni negirao, ljutito rekavši: „Znam zbog čega se Biljana slizala sa Zapadom. Nisu u pitanju samo pare. Prodala me je Hagu, a zauzvrat će dobiti pravo da sa Republikom Srpskom radi šta joj je volja. Sa njom ne bi trebalo uopšte razgovarati jer će tako prodati i sve ostale koji joj smjetaju u našoj zemlji.”. Uglavnom, Slobodan Milošević je podlegao pritiscima i unutrašnjim problemima, te je pogazio obećanje dato Karadžiću i predsjednici obezbijedio povratak u Bijeljinu (i dalje za Banjaluku). Nakon par dana dolazi do sastanka državnog sekretara Madlen Olbrajt i naše predsjednice i Karadžić  ponovlja zahtjev za hapšenje, ali ga tada više niko nije slušao.

Sa druge strane, kako rekoh, intenzivirana je potraga za bivšim predsjednikom. Rojters i Gardijan objavljuju vijesti da plan CIA-e za hapšenja Karadžića postoji i da čeka  odobrenje Klintona, koji se još uvijek dvoumi oko toga. "Razmatramo razna pitanja koja se odnose na dalju slobodu pojedinaca koji su optuženi za ratne zločine, uključujući Karadžića i Mladića", izjavio je predstavnik za štampu Bijele kuće Dejvid Džonson. No, pomoćnik državnog sekretara Robert Gelbard tokom sastanka sa Miloševićem otišao je korak dalje i izjavio da “NATO i SFOR  neće bježati od sukoba ako ga srpski lideri budu željeli”. Svojevrsna pat pozicija kratkoročno je obezbjeđena tako što su međunarodni predstavnici i SFOR Karadžiću sasvim jasno kazali da će u slučaju hapšenja Plavšićeve i on biti uhapšen i sproveden u Hag.

U narednih dva-tri mjeseca Karadžićevo djelovanje sve više sputavaju kontinuirani pokušaji hapšenja. Kako više nije vjerovao ni Miloševiću odlučio je da plan za njegovu evakuaciju, prethodno načinjen od strane Jovice Stanišića, promijeni i sačini novi. Možda baš onaj u vidu transformacije u doktora Dabića!? Primjera radi, početkom oktobra na Palama dolazi do direktnog okršaja između Karadžićevog obezbjeđenja i agenata CIA koji su opservirali njegovu kuću. Pri tom su vrlo indikativni bili navodi zapadnih medija kako američki vojni komandanti i CIA smatraju da je Karadžića nemoguće uhapsiti "bez posledica", kao svojevrstan nagovještaj većih stradanja u slučaju otpora.

Elem, upravo su te moguće “posljedice” po Srpsku i naš narod, ili njihovo izbjegavanje, na kraju rezultirale Karadžićevom odlukom da se potpuno povuče sa uzavrele političke scene.  Prilično sam ubijeđen da je njegova odluka bila utemeljena na strahu po narod i entitet, nego što je strahovao za vlastitu sigurnost. Moramo znati da je u tom periodu dogodilo se više sukoba između podijeljenih policijskih struktura, pa sve do masovnih okršaja politički zakrvljenih građana. No, ono šta je tadašnje rukovodstvo Srpske ponajviše zabrinulo bile su informacije generala Novice Simića da se muslimani ubrzano naoružavaju i čak provode mobilizaciju. U narednim tekstovima biće mnogo detaljije razjašnjena pozicija generala Simića i VRS spram tadašnjih događaja. Osim toga, razotkriću ključnu ulogu današnjeg predsjednika Srpske Milorada Dodika i ministra unutrašnih poslova (budućeg premijera) Dragana Lukača u planiranju i izvođenju ove prve u svijetu "obojene revolucije", ali i mnogo toga pride.

Ukoliko vas zanimaju dalji detalji o ovim događajima, odnosno kad, kako i zašto je protiv Republike Srpske izvedena “obojena revolucija” moraćete sačekati naredne tekstove.

(NASTAVIĆE SE)

Vladimir Putin: RUSIJA I SRBIJA VLADAĆE SVIJETOM! (ekskluzivno)

KORENI - List Srba u rasejanju, na: http://www.koreni.rs/rusija-i-srbija-vladace-svijetom/

Gospodine predsjedniče, nedavno ratifikovanje sporazuma o saradnji između srpske vlade i NATO iznjedrilo je tvrdnje o vašem uslovljavanju da i Rusija dobije identičan status. Možete li to potvrditi?

Ruska Federacija načelno poštuje pravo suverenih država u domenu uređivanja odnosa sa drugim subjektima, pa i kad je u pitanju Sjevernoatlanski vojni savez. Nikada ne praktikujemo druge uslovljavati po pitanjima saradnje jer se to u praksi pretvara u nešto dugoročno neodrživo i kontraproduktivno.

Nadam se da će se Srbija u budućoj implementaciji onoga šta je ovde potpisno rukovoditi deklarisanom vojnom neutralnošću i tradicionalnim prijateljstvom prema Rusiji. Sa naše strane nema, niti će biti, pritisaka, a kako će se ponašati druga strana potpisnica (NATO op.a.) ostaje da se vidi. Na našu žalost i Rusija i Srbija u tom pogledu imaju vrlo loša iskustva.

Da li to znači da Ruska Federacija ne insistira na izgradnji vojne baze u Nišu?

Naše dvije zemlje uspostavile su konkretnu saradnju u domenu vanrednih situacija i to se uveliko pokazalo opravdanim prilikom katastrofalnih poplava u Srbiji. Upravo taj primjer dokazuje naš stav da saradnju treba graditi na obostranim interesima, adekvatno izazovima i opasnostima, te razmjerno mogućnostima. Sa naše strane nastojaćemo da i buduće oblike saradnje tako pozicioniramo.

Sve češće se medijski špekuliše kako Rusija preko Republike Srpske nastoji primorati Srbiju na otklon od evroatlanskih integracija. Čak se pominje izgradnja ruske vojne baze u Banjaluci ili Laktašima. Možete li to prokomentarisati?

U pravu ste – riječ je o medijskim špekulacijama. Pitanje izgradnje vojne baze u Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini mora se prethodno raspraviti na relaciji Ujedinjenih Nacija, Sjedinjenih Država, Evropske Unije i drugih zainteresovanih subjekata. Primijetićete da ni Amerikanci nemaju vojnu bazu u toj zemlji, jer to naprosto nije stvar jednostranih odluka ili nečijih želja.

Kada je BiH u pitanju mora se voditi računa o vrlo trusnim regionalnim odnosima i brojnim konfrontacijama. Rusija je garant mirovnih sporazuma i međunarodnih rezolucija, i tako se mora ponašati u odnosu na države, narode i druge subjektivitete Zapadnog Balkana. Zatim, Ruska Federacija poštuje međunarodni subjektivitet BiH-e i prava sva tri konstitutivna naroda. Pitanje nivoa i obima naše saradnje sa tom zemljom vrlo je složeno, ali moram istaći kako postoji konstantan napredak u brojnim oblastima i to mi lično proizvodi određeno zadovoljstvo.

Ako možemo da parafraziramo vaše riječi – ništa od ruskih vojnih baza kao svojevrsne garancije srpske bezbjednosti!

To je potpuno pogrešan pristup! Rusko-srpski odnosi tradicionalno počivaju na prijateljstvu, poštovanju, čak na međusobnoj iskrenoj ljubavi. Uz to dijelimo identične vrijednosne stavove i specifičan odnos prema idejama slobodarstva. To su najvažniji postulati na kakvima počivaju naši odnosi. Pogrešno je srpsko-ruske odnose svoditi na pitanja vojnih baza, naoružanja, pa čak i kroz protokole.

Osim toga tradicionalno ili hladnoratovsko poimanje značaja i uloge vojnih baza sa današnje pozicije krajnje je pogrešno. Ruski bezbjednosni sistem danas počiva na doktrinama, na tehnološkim i ljudskim resursima adekvatnim izazovima sa kakvima se realno suočava. Posebna pažnja posvećena je mobilnosti snaga i tehnike. Sposobni smo u vrlo kratkom vremenu odreagovati na bilokojoj tački planete i adekvatno odgovoriti na prijetnju ili opasnost. Pri tom ne mislim samo na vojno angažovanje, nego i spram prirodnih ili tehnoloških katastrofa, terorizma i brojnih drugih oblika opasnosti.

Naš sistem bezbjednosti, a na čemu lično posebno insistiram, razvio je ozbiljne kapacitete prevencije i odvraćanja. Poziciju svjetske sile u svakoj mogućoj prilici nastojim koristiti u pravcu predupređivanja opasnosti. Kad opasnost eskalira kao u slučaju Sirije spremni smo i reaktivno djelovati, a šta smo nedvosmisleno demonstrirali, međutim načelno držim se univerzalnog stava da je zlo bolje spriječiti.

Obrazložili ste pitanje vojnih baza i zahvaljujem vam na tome, s tim da moram upitati kako stvari stoje oko srpskog nabavljanja ruskog naoružanja?

Ruska Federacija jeste veliki proizvođač i izvoznik vojnog naoružanja i tehnike, ali je istovremeno i svjetska sila, pa time i faktor globalne stabilnosti. Pri tom smo potpisnici brojnih međunarodnih konvencija i sporazuma kakvi uređuju prometovanje oružjem i vojnom tehnologijom. Znači pitanje prodaje naoružanja nikada ne posmatramo kroz prizmu profita, naših odnosa sa potencijalnim kupcima ili njihovih animoziteta sa drugima i slično, nego kao kompleksan problem i kao međunarodnopravno uređenu materiju.

Srbija uvijek može iznijeti određene prijedloge i isti će biti razmotreni. To nikada nije bio problem. Međutim, ono šta Srbi moraju prethodno jasno razlučiti jeste izvor i obim prijeteće opasnosti. To u daljem podrazumijeva pronalaženje sredstava adekvatnih realnim potrebama, kupovnu moć, ekonomsku opravdanost takvih ulaganja i niz drugih faktora koje moramo uobziriti. Nije problem da u zajedničkoj saradnji iznađemo odgovore na ključna pitanja izgradnje modernog sistema bezbjednosti Republike Srbije. Da bi to realizovali nužno je potrebno da nam se Srbija obrati za pomoć.

Na primjeru aktuelnih pregovora sa Iranom oko kupovine naoružanja i tehnologije u vrijednosti oko osam milijardi dolara vidimo da se vi i vaša zemlja ne rukovodite profitom ili geostrateškim interesima, nego da problem posmatrate upravo kako ste sad iznijeli.

Možemo to ocijeniti kao dobar primjer mojih navoda.

Da slučajno ne bi bio „izostavljen“ moram pomenuti kako i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ovih dana govori o nabavljanju ruskog naoružanja i tehnike za opremanje policijskih snaga. Znate li nešto o tome?

Nije mi poznato. Tu je, pretpostavljam,  riječ o malim količinama i asortimanu u domenu policijskih sredstava, a šta se rješava sa proizvođačem i nadležnim ministarstvom unutar jasnih zakonskih procedura.

Kod nas se stvara nekakva percepcija da je kupovinom ruskog naoružanja moguće „kupiti“ i rusku zaštitu. Koliko je to tačno?

Naša zemlja nikada nije prodavala takve oblike zaštite, a najmanje je to činjeno na način koji pominjete. Slične primjere možete naći kod pojedinih američkih lobija i nikako ne pristajem da moj narod i državu neko poistovjećuje sa „NATO jastrebovima“ i sličnim kategorijama.

Upravo srpski narod, kao naš tradicionalni prijatelj i saveznik, trebao bi znati da su Rusi u odbranu slobode i prava drugih naroda spremni založiti i vlastite živote, a sa čim se prodaja oružja ili šta slično ne može ni porediti. Zato nemojmo stvari svoditi na nivo kakav nikako ne zavređuju.

Zahvaljujem na takvom odgovoru! Za kraj moram iskoristiti priliku i upitati vas šta mislite o našem blogeru Borislavu Radovanoviću?

Moram priznati da redovno pratim njegove tekstove i na neki način postao sam njegov fan. Prosto ga obožavam!

Na kraju i ja moram priznati da sam ovaj intervju izmislio kao odgovor na silne „teorije zavjere“ kakvima nas naši političari i njihovi glasnogovornici kontinuirano sluđuju. Kada bi zatražili potvrdu svih tih silnih „dogovora“ od autentičnog tumača kao što je Vladimir Putin bojim se da bi se morali suočiti upravo sa odgovorima kakve sam prednje predstavio!

ŠEŠELJ NOVA ZVIJEZDA BOSANSKOG CIRKUSA

Vlasnici „Bosanskog cirkusa“ DOO Bakir Izetbegović i Milo(k)rad Dodik, nakon što je bukvalno izbačen iz haškog internacionalnog cirkusa, složno pozivaju Vojislava Šešelja da gostuje u njihovoj urnebesnoj komediji.

Prisjećam se kako je Šešelj svojevremeno tražio holandsku vizu i uopšte način da nastupa u tada najprestižnijem „cirkusu“, poznatom kao ICTY. Sjećam se i kako je uspio doći na svjetsku pozornicu, ali i kako je punih dvanaest godina zabavljao milionsku publiku. No, ukus publike se izgleda promijenio i ovog artistu je Veliki Gazda nogirao uz objašnjenje kakvo je nejasno i njemu i njegovim fanovima. Njegovi obožavaoci, posebice ovi balkanski, osuđeni su da se zadovoljavaju snimkama „stare slave“ sa društvenih mreža.

Po povratku u Srbiju pred Šešeljom se javlja naoko fantastična šansa – da nastupa u „predizbornom cirkusu“. No, sve jasnije možemo vidjeti da takav auditorijum ne zadovoljava želje artista tog ranga. Čovjek je naprosto navikao biti svjetska zvijezda! Pri tom, Veliki Gazda je napisao i čak javno obelodanio „preporuku“ kakva baš i nije po ukusu zahtjevne srpske publike. U ovim trenucima Šešelj se bori da prođe „audiciju“ za „Narodni Sajam Republike Srbije“ i tako obezbijedi egzistenciju za naredne četiri godine, ali ga upravo „preporuka“ Velikog Gazde, iako u biti pozitivna, ozbiljno hendikepira u odnosu na ostale „kasting-kandidate“.

Sad, Vojislav Šešelj, ma šta mnogi govorili o njemu, poprilično je  pragmtična osoba i uvijek sposobna da se prilagodi trenutku i situaciji. Sjetimo se samo kako je u revolucionarno kratkom roku „evoluirao“ od komuniste do četničkog vojvode i da je obe uloge igrao na nivou međunarodne poznatosti. No, to je bilo vrijeme njegovog bavljenja „dramom“, prije nego li je uopšte otkrio da posjeduje izuzetan talenat za komediju. On jeste deklarisani velikosrpski patriota i protivnik bilokakvih južnoslavenskih integracija, ali je odlično svjestan činjenice da je bio i ostao jugoslavenska zvijezda. Usljed navedenog Šešelj sasvim racionalno nastoji ostvariti angažman u nekom od regionalnih cirkusa.

Posljednjih 12-13 godina čovjek je proveo u Evropskoj Uniji i vjerovatno je poprimio neke tamošnje navike ili vrijednosti, tako da je sasvim očekivano prvo konkurisao za „Nezavisni Državni cirkus Hrvatske“ (NDcH) – kao cirkus punopravno integrisan u odgovarajuću zajednicu Unije. Nije to načelno ni loša ideja traženja puta do prestižnih evropskih cirkusa, no, pokazala se kao neostvariva. Zamislite „NDcH“ je donio odluku o zabrani nastupanja u toj zemlji u narednih 20 godina! Jedna članica EU, gdje svaki građanin naizust zna Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, brani pravo na šetnju Ilicom, na pijenje kavice i kupovinu knjige, to je naprosto skandalozno! O „pravu na rad“ i javno nastupanje Šešelj može samo maštati! Uostalom, imaju Hrvati svoje cirkuske zvijezde kao što su Koly GrabiKita i Tomi CrniMarko!

U trenucima već vidljive zabrinutosti za dalju karijeru Šešelju stiže neočekivana, ali krajnje ozbiljna, poslovna ponuda od vlasnika „Bosanskog cirkusa“ DOO (Društvo Odsustva Odgovornosti) Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Naoko ovakva ponuda mogla bi zbuniti čak i bolje poznavaoce komediografskih prilika. Bosna i Hercegovina vijekovima je prepoznatljiva po preferiranju tragedija i bez pretjeranog smisla za humor. Sad, u jednoj takvoj zemlji angažovati komedijašku megazvijezdu poput Šešelja možda djeluje iracionalno, no, šta li je ovde uopšte racionalno?

Načelna zamisao Izetbegovića i Dodika jeste ovu zemlju (napokon!) otrgnuti od tragedija i za vijeke vijekova preusmjeriti ka modernim oblicima komedija, cirkusa i opšteprihvaćene veselosti.  Da bi shvatili ovakva opredjeljenja naprosto moramo znati neke stvari o vlasnicima ovog Društva Odsustva Odgovornosti.

Bakir Izetbegović je izdanak stare loze bosanskih komedijaša još od osmanskog vakta, dakle od Izet-bega i „početka istorije“. Njegov otac Alija njegovao je poseban opus orjentalnog cirkusa zasnovan na tumačenjima kakva u neizmijenjenom obličju datiraju još od šestog vijeka (izvorna tumačenja komedije). Bakir se čvrsto drži očevih principa! Upravo ta već prepoznatljiva prinicipijelnost klana Izetbegović, spremnost na žrtvovanje svega i svakoga (osim njih samih, normalno!), bila je ključna za proces otimanja Bosne iz kandži ranijih pogrešnih tumačenja komedije kao oblika ideologije.

Elem, kasnije nastupa jedna krajnje specifična simbioza naoko dva nespojiva vlasnika cirkusa i tumača komedije, no, njihov zajednički projekat traje dvije decenije i time ruši sve predrasude. Milorad Dodik u „Bosanski cirkus“ ulazi kao strani investitor i kao vlasnik manjinskog paketa od 49 odsto akcija. Sa ekonomskog stanovišta u pitanju je jedna krajnje zanimljiva pojava. Ekonomske doktrine ne poznaju slučaj da jedan „vlasnik“ paketa akcija čak dvije decenije uporno i kontinuirano nastoji umanjiti sopstveni posjed, a Dodik upravo to čini i danas je ozbiljno upitno kolikim paketom raspolaže. No, u pitanju je osoba potpuno posvećena duhovnosti, kakvu materijalno ne zanima!

Vlasnik manjinskog, ali svakako boljeg, paketa akcija jednostavno je rođen za cirkuzanta, zabavljača i uveseljivača. Mogao je ostvariti sasvim pristojnu pjevačku karijeru, ali je njegov komičarski duh prevladao i nepovratno ga usmjerio u cirkuske vode. Uglavnom, ta zajednička sklonost ka duhovnosti, i odbojnost prema svemu materijalnom, zauvijek je povezala ovu dvojicu humanista-humorista i danas je upitno koliko uopšte mogu opstati jedan bez drugog. Prije dvije decenije započeli su projekat stvaranja „Bosanskog cirkusa“ na kom i danas predano rade, a sve zarad opštenarodnog uveseljavanja.

Izetbegović i Dodik stvorili su urnebesnu komediju kakva je postala domintno opredjeljenje njenih fanova, bukvalno ideologija. Pri tom ovu zemlju temeljito mijenjaju i tradicionalnu sklonost populacije ka tragedijama zamjenjuju sveopštim cirkusom. Kad u svoj cirkus uvedu mega zvijezdu poput Šešelja teško da će ovde više išta biti kao prije. Bosna više nikada neće biti prepoznatljiva kao „tamni vilajet“, nego kao cirkus u kom se publika smije do suza!

OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU TOMISLAVU NIKOLIĆU

Čitajte slobodarske srpske sajtove CEOPOM-ISTINA na:http://www.ceopom-istina.rs/  i "Centar akademske reči Šabac (CARSA) na: http://www.carsa.rs/ 

Uvaženi gospodine Predsjedniče,

obraćam Vam se u trenucima iznimne opasnosti po srpski i druge eksjugoslavenske narode, a u cilju Vašeg animiranja u pravcu izbjegavanja tragičnih sukoba, krvoprolića i projektovanog haosa.

Obzirom da niste direktno involvirani u izborne procese Srbije i Srpske smatram da aktuelna događanja možete mnogo jasnije sagledati od predsjednika Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Gospoda Vučić i Dodik maksimalno su posvećeni izbornim rezultatima i bojim se da nisu dovoljno svjesni činjenice da time direktno generišu ozbiljne podjele i čak konfrontacije unutar srpskog etničkog bića. Ponajmanje su svjesni  da to čine u trenucima sve izvjesnije eskalacije Trećeg svjetskog rata.

Da bih svoje obraćanje svrsishodno i argumentovano potkrijepio moram aktuelna dešavanja proanalizirati kroz različite izvore opasnosti, od onih regionalnih do geopolitičkih. No, prethodno se moram osvrnuti na presude izrečene gospodi Karadžiću i Šešelju. Ove presude naoko djeluju iracionalno, ali ako ih posmatramo kroz funkciju generisanja destabilizacije i projektovanja sukoba onda dobijaju sasvim jasan smisao.

Ipak, kao mnogo  važniji izvor opasnosti identifikujem masovan povratak naših „boraca džihada“ sa prostora Bliskog Istoka. Po tvrdnjama institucija na prostor Srbije (računajući i KiM), Bosne i Hercegovine i Makedonije već se vratilo oko 300 džihadista, a sa 600 njihovih „saboraca“ se pregovara oko povratka. Nadam se da su Vas nadležne službe upozorile (zabrinjavajuće je ako nisu!) da ovaj proces prati sporost u procesuiranju, neadekvatno sankcionisanje i ukupno pogodovanje „psima rata“ i teroristima, a šta je krajnje nedopustivo. Nije nikakva tajna da su pravosudne, a dijelom i bezbjednosne, strukture svih zapadnobalkanskih društava pod čvrstom kontrolom centara moći Zapada i, ujedno, generatora novog svjetskog rata. Bojim se da su naše institucije upregnute u projekat kakav načelno nazivam „očuvanje zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“.

Gospodine Predsjedniče, prilično argumentovano cijenim da je „projekat Islamske države“ u fazi okončanja upotrebne vrijednosti (funkcije), te da se već naziru naznake novog projekta – daleko opasnijeg i šireg (globalnih razmjera). Zapadnobalkansko islamističko jezgro važno je očuvati i sa aspekta dalje radikalizacije odnosa na relaciji islam – hrišćanstvo, ali i zbog konkretnih dejstava na našim prostorima kakva treba da proizvedu svjetski rat. Svjedoci smo kako od prvih mudžahedina u našem odbrambenom ratu, preko al Kaide, do Islamske države djeluju identični akteri i po ciljno odabranim matricama, a da se mijenjaju jedino forme kroz kakve centri moći jedne te iste subjekte predstavljaju naivnom čovječanstvu. Uz to Sjedinjene Države na ovaj prostor vraćaju i zatočenike vojnog logora Gvantanamo kao dodatni faktor destabilizacije.

Kako rekoh Islamska država je pred „slomom“, šta u daljem znači da se stotine naših džihadista nalaze u poziciji smrtnog stradanja ili bježanja u druge zemlje. Ukoliko stradaju ili se razbježe postaju neupotrebljivi kreatorima novih sukoba i to je primarno opredjeljenje zbog čega ih vraćaju na naše prostore. Prosto da ih sačuvaju! Elem, ovih dana stvara se muslimanska vojna alijansa pod nazivom „Islamska vojna koalicija“ i to je upravo ta nova forma u kakvoj će ovi fanatici biti upotrijebljeni, odnosno za kakvu ih centri moći nastoje sačuvati.

Osnivači ove alijanse tvrde kako to čine zarad „borbe protiv terorizma“ i time automatizmom ukazuju na manipulativna i neiskrena opredjeljenja. Protiv koga će se „boriti“ ova alijansa? Protiv terorističkih organizacija ili oružanih formacija kakve su prethodno stvorili, finansirali, instrumentalizovali i ino!? Formiranje vojnog saveza od čak 34 države protiv Islamske države, formacije u ozbiljnom rasulu, krajnje je besmisleno i prosto ukazuje da ovde postoje sasvim druge namjere i planovi. Sam naziv dovoljno govori – formira se „islamska vojska“! Možemo slobodno zaključiti kako se ovde identifikuje jedan od aktera budućeg svjetskog rata, a šta nas navodi na jednostavno pitanje – ko je drugi akter?

U identifikovanju drugog aktera rata dovoljno je da pogledamo šta Evropa trpi samo u zadnjih godinu i duže. Stravični teroristički napadi, ma šta mi govorili ili htjeli, imaju za cilj homogenizovati hrišćansku Evropu protiv islama i to se svakodnevno dokazuje ili materijalizuje. Odavno ukazujem kako centri moći Sjedinjenih Država nastoje pridobiti Rusiju kao partnera ili saveznika u borbi protiv islama i u tome su već djelimično uspjeli. No, ono šta pretpostavljam da će se dogoditi u skoroj budućnosti rezultiraće čvrstom alijansom Amerike, Evrope i Rusije, a sve se svodi na pitanje:

Kako proizvesti Treći svjetski rat?

Uvaženi gospodine predsjedniče, ovo pitanja nas upravo vraća na prethodno pomenuti projekat povratka „udarne pesnice“ džihada sa Bliskog Istoka na Zapadni Balkan. Stopostotno sam siguran da će scenarij proizvođenja Trećeg svjetskog rata ići kako Vam ovde navodim. Republika Srpska nije kapacitirana da primi iole ozbiljniji napad islamista, odnosno da se adekvatno suprotstavi širokom napadu na više ugroženih lokaliteta. Preko decenije traje projekat „opkoljavanja“ Srpske formiranjem vehabističkih oružanih grupa unutar i oko Republike Srpske. Već tu postoji organizacija kakvoj se mi objektivno nismo sposobni oduprijeti ni nekoliko dana, a posebno je pitanje: od koga možemo očekivati pomoć i kada? Kad na čelo vehabita pozicioniramo džihadlije povratnike iz Sirije i Iraka, kakvima je proizvođenje haosa i krvoprolića tek „rutina“, dolazimo do situacije nad kakvom bi se trebalo ozbiljno zabrinuti.

Javljam Vam se iz Prijedora, dakle, sa krajnjeg zapada Srpske gdje upravo očekujem da će doći do prvog projektovanog haosa. Stanovnici Pariza ili Brisela ne bježe nakon terorističkih napada jer naprosto nemaju naša iskustva. Situaciju u kakvoj bi vehabije na više lokaliteta zapalile kuće, zapucale i zavriskale ratne pokliče, a posebno uz izostanak adekvatnog otpora, moramo tumačiti i kroz masovno bježanje nekoliko stotina hiljada Srba kakvo bi zasigurno uslijedilo. Sasvim dovoljno poznajem institucionalnu kapacitiranost Republike Srpske, baš kao i izvore opasnosti u domenu islamističkog radikalizma, da argumentovano mogu ustvrditi kako nismo sposobni odbraniti prijedorsku regiju u slučaju iole ozbiljnijeg napada. Ukoliko islamisti istovremeno ili u kratkom roku napadnu i Zvornik, Višegrad i Foču jedino šta objektivno možemo očekivati jeste masovna bježanija stanovništa.

Jedan takav široki napad, gospodine predsjedniče, automatizmom bi se reflektovao na prostor Sandžaka, te na jug Srbije i uvijek ključalo Kosovo. U daljem sasvim utemeljeno možemo očekivati ozbiljnu destabilizaciju Makedonije, pa i kompletnog regiona. No, ovde se moramo zapitati: šta bi jedna takva destabilizacija zapadnobalkanskog područja proizvela na planu geopolitičkih dešavanja? Vidite, već prenapetoj Evropi u ovom trenutku potrebne su snimke i fotografije masovnih zbjegova, zapaljenih naselja, ratnih pokliča i uopšte haosa na njenim južnim granicama kako bi se usmjerila prema „neprijatelju“ koji je tako nešto prouzrokovao. Cilj svega ovoga i jeste animiranje Evrope i Rusije protiv generatora haosa, samo što to neće biti protiv Sjedinjenih Država kao stvarnog generatora, nego protiv muslimana.

Ovde dolazimo do pitanja kakva bi bila Vaša reakcija na ovako projektovani haos? Upravo identična reakciji Predsjedništva Bosne i Hercegovine ili predsjednika Makedonije – možete pozvati Sjedinjene Države, Rusiju i Evropsku Uniju u pomoć. I to je upravo trenutak na kom su bazirane projekcije generatora rata. Intervencija jedne takve „hrišćanske koalicije“ na Zapadni Balkan van svake sumnje na ovaj prostor usmjerila bi hiljade džihadista zarad pomoći „braći muslimanima“. Širenje sukoba u daljem uvodi pomenutu „Islamsku vojnu koaliciju“ i eto nama Trećeg svjetskog rata.

Na kraju, gospodine predsjedniče, moram apostrofirati kako se dugo profesionalno bavim bezbjednošću i odlično mi je poznato da ovakvi projekti traže duge, sveobuhvatne i obimne pripreme. Međutim, poznata mi je i doktrina zapadnih hegemona da aktere rata uvode u sukobe prije nego su to sami namjeravali i adekvatno se pripremili. Znamo to iz atentata na kralja Aleksandra Obrenovića, iz Sarajevskog atentata, iz demonstracija 27. marta i niza sličnih primjera iz naše kolektivne svijesti. Neadekvatno pripremljeni ratovi proizvode mnogo teže posljedice, ali i onu najvažniju – nesposobnost aktera rata da se odupru poratnim kreiranjima odnosa kakvi uvijek pogoduju idejnim kreatorima i generatorima oružanih sukoba.

Ozbiljno se bojim da bi gore predstavljeni scenarij mogao biti realizovan i prije okončanja naših izbornih „procesa“, odnosno da nas projektovani haos ozbiljno iznenadi, pa Vas molim da sa svoje pozicije pokušate preduprijediti opasnosti kakve navodim. To već na prvom koraku podrazumijeva zaustavljanje srpsko-bošnjačkih konfrontacija kakvima svakodnevno svjedočimo. Dakle, započinjanje sasvim ozbiljnih, iskrenih i sveobuhvatnih razgovora na planu izbjeganja sukoba. U konačnici to, primjera radi, podrazumijeva jedan zajednički apel Vas i Predsjedništa BiH prema nadležnim institucijama da u proces povratka naših džihadista implementiraju stepen opasnosti kakvu ova lica predstavljaju.

Čak i da su moj procjene pogrešne ili preuranjene jednostavno se moramo suočiti sa činjenicom da institucije provode totalno pogrešnu i po društvo opasnu politiku prema kategoriji osoba kakve objektivno predstavljaju ozbiljnu opasnost i po region i po čovječanstvo. Iskreno vjerujem da je Vaše političko i životno iskustvo dovoljno za prepoznavanje opasnosti na kakve ukazujem i za adekvatno preveniranje istih, zbog čega sam upravo i odlučio da Vam se obratim u ovom trenutku.

S poštovanjem,

Borislav Radovanović