„PRAVDA ZA DAVIDA“: Nemojte nasjedati na nove manipulacije!

Svjesni da su spornim prijetećim saopštenjem objavljenim na zvaničnoj stranici MUP-a teško prekršili međunarodno pravo, ustavnost i zakonitost u radu policije, režimlije novim spinovanjem javnosti pokušavaju izbjeći odgovornost. Zato neimenovani „pravni eksperti“ putem medija zaprijećene krivične prijave podvode pod Zakon o zaštiti od klevete, kakav sa spornim saopštenjem MUP-a pravno nema apsolutno nikakve veze. Dragan Lukač i Darko Ćulum ima da odgovaraju za JAVNO ZASTRAŠIVANJE GRAĐANA i tu im nikakvi „pravni eksperti“ neće pomoći.

Piše: Borislav Radovanović

Davor Dragičević, na pitanje zašto ovdašnji moćnici tako grubo krše zakone i čak čine zločine, jednostavno odgovara: „Može im se!“. No, to nije posljedica samo krajnje nakaradnog pravnog sistema, nego i drugih društvenih anomalija. Prosto zaprepaštava nivo elementarnog neznanja kakvom danas svjedočimo povodom javno izrečenih prijetnji Davoru Dragičeviću i „PRAVDI ZA DAVIDA“, kakvo kriminalizovani vrh MUP-a ponovo koristi za izbjegavanje odgovornosti.

Mediji mahom prenose tumačenja neimenovanih „pravnih ekspereta“ koji sporno saopštenje MUP-a tumače kroz Zakon o zaštiti od klevete. Eto volio bih da neko kaže imena tih „eksperata“, pa da ih javno popljujem kako zaslužuju. U pitanju je samo još jedna od brojnih manipulacija u svrhu izbjegavanja krivične odgovornosti, na kakve smo u „PRAVDI ZA DAVIDA“ već svikli.

U čemu je problem? MUP je eksplicitno tvrdio kako će protiv Davora Dragičevića i „njegovih ljudi“ podnositi KRIVIČNE PRIJAVE. Ima preko decenije od kako je kleveta „izbačena“ iz Krivičnog zakonika RS, odnosno od kako nije propisana kao krivično djelo. Istovremeno, KRIVIČNE PRIJAVE kakve pominje MUP RS mogu se samo podvesti pod krivičnoprocesnu normativu (Zakon o krivičnom postupku - ZKP). Kakav „ crni“ Zakon o zaštiti od klevete.

Autor teksta (pre)dugo radi u policiji, pa tako pamti i vrijeme kada je policija doista podnosila krivične prijave, no to je bilo prije krivičnog inoviranja iz 2003. godine. Znači, zadnjih gotovo 15 godina policija krivična djela nadležnim tužilaštvima prijavljuje u formi IZVJEŠTAJA. Ali, ZKP poznaje termin „prijavljivanje krivičnog djela“ ili po davno uspostavljenoj praksi „krivične prijave“. Znači, KRIVIČNE PRIJAVE PODNOSE GRAĐANI kad ocijene da imaju pravni osnov za prijavljivanje krivičnog djela.

Kad su oklevetani ili uvrijeđeni (bez elemenata krivičnog djela) građani se pozivaju na Zakon o zaštiti od klevete i podnose PARNIČNE TUŽBE, ili pokreću privatne parnice. Državni organi i institucije nemaju pravo parničenja po osnovu kleveta obzirom da naš ustav tu decidno utvrđuje kako građani ne mogu biti procesuirani i gonjeni za javno izrečenu kritiku na račun rada organa i institucija, osim ako počine krivično djelo.

Na tu „kartu“ igrali su Lukač i „skutonoše“ prilikom izdavanja spornog saopštenja i javno izrečenih prijetnji, ali su izostavili jednu „sitnicu“ – da kažu koje krivično djelo čine Davor Dragičević i „njegovi ljudi“. Što bi Stari Rimljani kazali: „nullum crimen nula poena sine lege“ ili nema krivičnog djela ako nije propisano zakonom. Kad kažu koje krivično djelo smo počinili unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ možemo raspravljati o ispitivanju krivične odgovornosti. Sa druge strane, ovim saopštenjem Dragan Lukač i Darko Ćulum su van razumne sumnje počinili krivično djelo „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“.

Znači, ostajemo na činjenici da su (ne)odgovorni pojedinci iz MUP-a još jednom teško prekršili zakonska ovlaštenja, a ovoga puta i međunarodno pravo, te da se ponovo „čupaju“ spinovanjem javnosti. Sjećate li se onih silnih manipulacija oko „veza“ Filipa i Darka Ćuluma, kakvima su sedmicama namjerno pokušavali prikriti povezanost Darka Ilića i porodice Filipa Ćuluma (kog je David neposredno prije stradanja lično osumnjičio za ugrožavanje). Darko Ilić je lažno optuživao Davida za „krađe“, Filip Ćulum je tražio zaštitu, a Lukač i Ćulum su smišljeno opstruirali istragu upućivanjem na „pogrešne tragove“. Danas to PONOVO ČINE!

Dakle: da prednje rezimiramo: Lukač i Ćulum su pravno neosnovano i čak nezakonito građanima prijetili KRIVIČNIM PROGONIMA, a nikako parnicama - kako se to danas spinuje. Počinili su krivično djelo „Zloupotreba službenog pololaja ili ovlaštenja“! Kad državni organ (policija) prijeti da će građane podvrgavati krivičnom gonjenju bez da su ovi počinili ikakvo krivično djelo – e za to ima da odgovaraju odgovorna lica organa – ministar i direktor.

Unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ dovoljno smo kapacitirani da štitimo svoja prava čak i od bitangi poput Lukača, Ćuluma, Ilića, Vreće, Lepira i ostatka ekipe „progonitelja“ i to ćemo im dokazati. Mi smo ti koji imaju pravo, a u odnosu na javne prijetnje i osnov, na podnošenje krivičnih prijava i to će morati naučiti i Lukač i Ćulum, ali i „neimenovani pravni eksperti“.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ – NISMO NAIVNI!

"PRAVDA ZA DAVIDA": Kome prijeti Dragan Lukač?!

Nakon jučerašnjeg saopštenja MUP RS, kojim se javno vrši MASOVNO ZASTRAŠIVANJE članova i simpatizera „PRAVDA ZA DAVIDA“, a posebno prema Davoru Dragičeviću kao našem predstavniku, reagovao sam APELOM ZA TRAŽENJE MEĐUNARODNE ZAŠTITE za sve nas kojima prijete „krivičnim prijavama“ i sudskim sankcijama.

Mi, kao UZBUNJIVAČI, zaštićeni smo nizom međunarodnih konvencija koje je Bosna i Hercegovina implementirala i sa te strane vidjećemo kome će da prijete Lukač, Ćulum, Ilić i slični. Da li ćemo mi „morati dokazivati“ nepovjerenje prema njima, ili će oni odgovarati za ovakvo teško kršenje ustava i zakona, raspravićemo narednih dana.

Pošto nakon 40 dana kontinuiranih protesta građana diljem zemlje institucije države nisu reagovale, pa su pojedinci sebi dali za pravo da nam čak JAVNO PRIJETE  DALJIM ZLOUPOTREBAMA INSTITUCIJA, preko Ministarstva inostranih poslova SM BiH, za sve nas „Davorove ljude“ zatražena je zaštitu od strane specijalizovanih tijela Savjeta Evrope i UN-a.

TEKST APELA:

Bloger Borislav Radovanović

( http://borislavradovanovic.blogspot.ba/ )

„PRAVDA ZA DAVIDA“

PREDSJEDNIŠTVO BIH  - za informaciju

SAVJET MINISTARA BIH

-       MINISTAR IGOR CRNADAK – za postupanje

PREDMET:  Apel za traženje međunarodne zaštite građana okupljenih oko

                    ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“

Uvaženi gospodine ministe,

obraćam Vam se povodom MASOVNOG JAVNOG ZASTRAŠIVANJA GRAĐANA od strane MUP-a RS-e učinjenog saopštenjem objavljenim na zvaničnoj veb stranici ministarstva pod naslovom „MUP neće tolerisati neutemeljene napade na instituciju“ (očitano sa: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ).

Spornim saopštenjem MUP RS protivustavno i protivzakonito javno zastrašuje Davora Dragičevića koji predstavlja građansku asocijaciju „PRAVDA ZA DAVIDA“, gdje se samo kroz Fejsbuk grupu istog naziva samoidentifikovalo blizu 200 000 građana, dok je broj građana koji realno podržavaju ovu građansku inicijativu nemoguće utvrditi, ali svakako govorimo o obimu mjerljivom u stotinama hiljada građana.

Pored imenovanog Davora Dragičevića sporno saopštenje odnosi se na „određene ljude oko njega“ šta utemeljeno možemo tumačiti kao protivustavnu i nezakonitu JAVNO IZREČENU PRIJETNJU prema stotinama hiljada građana koji preko društvenih mreža podržavaju „PRAVDU ZA DAVIDA“. Ili, u minimumu prema hiljadama građana koji se svakodnevno okupljaju u Banjaluci i drugim gradovima diljem Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, te javno izražavaju nepovjerenje prema pojedinim nosiocima institucionalne moći. U tu kategoriju spada i apelant lično, koji je svoje stručno znanje stavio u funkciju istine i pravde, a šta je u daljem pravni osnov obraćanja.

Protivustavnost, nezakonitost i protivpravnost upućene prijetnje ogleda se iz niza činjenica jasno vidljivih u spornom saopštenu ovog ministarstva, inače represivnog državnog organa. Suprotno Zakonu o krivičnom postupku RS (ZKP) ovde se navodi kako će protiv građana biti podnošene „krivične prijave“. Termin „krivična prijava“ naš ZKP ne poznaje i zato uopšte nemamo predstavu kakvom progonu možemo biti podvrgnuti svi mi koji se solidarišemo sa Davorom Dragičevićem i „PRAVDOM ZA DAVIDA“.

Međutim, kad je ovakvo javno djelovanje u pitanju moramo apostrofirati jednu činjenicu: unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ hiljade građana djeluju kao UZBUNJIVAČI. Prema svim mogućim parametrima pravnog definisanja ovakvo djelovanje se mora podvesti kao JAVNO UZBUNJIVANJE na teške nezakonitosti unutar institucija krivičnog gonjenja. Pravo na uzbunjivanje je kategorija zaštićena nizom međunarodnih konvencija (dijelom implementiranim u državnom ustavu) i sa te strane ovakve JAVNE PRIJETNJE prema uzbunjivačima zahtjevaju hitne mjere i radnje nadležnih institucija.

Zbog propuštanja dužnih radnji zaštite uzbunjivača Bosna i Hercegovina bi mogla biti ozbiljno sankcionisana, a posebno zbog činjenice da niti jedno tijelo sa državnog nivoa do danas nije odreagovalo na ono šta se dešava diljem zamlje. I to ne samo u vezi Davida Dragičevića, nego niza sličnih teških stradanja naših građana na koja institucije nisu zakonito odreagovale. Upravo zbog ignorantskog ponašanja institucija države preko Ministarstva inostranih poslova (ministra konkretno) prinuđeni smo tražiti međunarodnu zaštitu. Ukoliko željena reakcije izostane moraćemo se direktno obratiti međunarodnim organizacijama.

U daljem, kao ZASTRAŠUJUĆU OKOLNOST spornog saopštenja ističm da će nakon „krivičnih prijava“ građani „morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije u skladu sa zakonom“. Na prvom mjestu ističemo kako nam nije poznat zakon koji uređuje oblast krivične odgovornosti po kom sudovi mogu sankcionisati građane po nekakvim „krivičnim prijavama“ policije. Po ZKP-u to svakako ne mogu činiti!

Ovde nadležni državni organ – MUP RS javno isključuje tužilaštvo kao jedini nadležni organ za pokretanje krivičnog gonjenja i uspostavlja direktnu relaciju između policije i sudova. Naš pravni sistem nedvosmisleno utvrđuje da krivično gonjenje jedino može pokretati tužilaštvo, te da sudovi krivičnu odgovornost mogu samo ispitivati i utvrđivati spram tužilačkih optužnica. Pošto MUP RS javno tvrdi kako je moguće i drugačije sankcionisati građane trebalo bi ovu spornu situaciju HITNO i adekvatno ispitati.

Međutim, ono šta ovde posebno zabrinjava jeste navod da će građani „morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije“. Nije tu samo problem isključivanja istituta presumpcije nevinosti, nego što se tvrdi da će građani „morati dokazivati“ nevinost spram tih kontraverznih „krivičnih prijava“. Do ovog saopštenja MUP-a RS-e tužilaštvo je moralo dokazivati krivičnu odgovornost, a građani nisu bili u obavezi da dokazuju bilošta. Sad očigledno imamo neke nove „pravne aršine“.

Stotine hiljada građana iskazalo je nepovjerenje prema ministru Draganu Lukaču, direktoru policije Darku Ćulumu i načelniku Darku Iliću. Sa te pozicije svi mi moramo zapitati: kojim to materijalnim dokazom je uopšte moguće potkrijepiti nepovjerenje? U tom smislu svi se možemo unaprijed smatrati osuđenima pošto je nepovjerenje i slične emocije (strah, osjećaj ugroženosti, uznemirenost, sumnjičavost i ino) NEMOGUĆE materijalno dokazati.

Nejasno je o kakvom „presedanu“ se ovde govori oko toga što je Davor Dragičević uključen u istragu stradanja svog sina Davida. Profesionalni standard je da kriminalistički inspektori i tužioci u istrazi uspostavljaju različite oblike saradnje sa oštećenima kao najzainteresovanijim subjektima da se neka krivična stvar razriješi. Istovremeno, MUP RS je JAVNO OSUMNJIČIO Davida Dragičevića za počinjenje krivičnog djela „krađa“ i sa te pozicije njegovi roditelji kao pravni zastupnici imaju pravo štititi ga od dokazno ničim potkrijepljenih sumnji (šta im policija i tužilaštvo kontinuirano nezakonito uskraćuju).

No, ono šta je ovde bukvalno morbidno, a da ne pominjemo kako je nezakonito, jeste navod MUP-a RS-e kako Davor Dragičević smrtno stradanje svog sina „ neutemeljeno kvalifikuje kao ubistvo“. Davor Dragičević nije nadležni tužilac da bi pravno kvalifikovao ovaj događaj, međutim, ni MUP RS jednako tako nije nadležan da pravno kvalifikuje ovaj ili bilokoji drugi slučaj. To je ekskluzivna nadležnost tužilaštva! Sa te pozicije izražene sumnje Davora Dragičevića i pojedinaca iz policije (Lukača, Ćuluma i Ilića) imaju apsolutno jednak značaj i svode se na tumačenja događaja spram raspoloživih saznanja i interesa.

Uostalom, da li je nadležno tužilaštvo u ovoj krivičnoj stvari dalo konačnu kvalifikaciju? Je li tužilaštvo okončalo istragu i ustvrdilo da David Dragičević nije ubijen? Sa te strane odakle MUP-u RS-e pravo da tvrdi kako nad Davidom nije počinjeno ubistvo? Problem ministra Lukača, direktora Ćuluma i načelnika Ilića jeste to što su bez pravno relevantnih dokaza i činjenica JAVNO USTVRDILI kako je „nesumnjivo utvrđeno“ da je ovde riječ o zadesnoj smrti i da NEMA ELEMENATA KRIVIČNOG DJELA.

Zaživotno zadobijene povrede utvrđene od strane oba obducenta nedvosmisleno dokazuju da je nad Davidom POČINJENO KRIVIČNO DJELO, a u kakvoj je to uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovom smrću istraga tek treba da utvrdi. Dokazi i činjenice nedvosmisleno pobijaju navode ministarstva o nepostojanju krivičnog djela i sa te strane unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ postoji posebno podozrenje prema pojedincima iz vrha policije. Konkretno, strahuju da bi i njihovo stradanje ili ugrožavanje policija, preko/mimo nadležnih pravosudnih tijela, mogla „kvalifikovati“ kako to odgovara moćnim pojedincima.

U daljem posebno je zabrinjavajući navod: „Davor Dragičević je očito usmjeravan i vođen od strane ljudi kojima je već duži vremenski period cilj podrivanje i rušenje ovog Ministarstva i drugih republičkih institucija, a sve opet radi ostvarivanja političkih ciljeva i planova ljudi koji na morbidan način koriste tragičnu smrt pokojnog Davida Dragičevića“. Ko su ljudi koji „usmjeravaju i vode“ Davičevića, na koji način to čine, ko je i kako utvrdio tu „očitost“...? No mnogo važnije je utvrditi ko su ljudi koji „podrivaju i ruše“ MUP RS i druge institucije, a time (valjda?) i Republiku Srpsku?

Ovde MUP ukazuje na „podrivanje i rušenje“ ustavno-političkog uređenja i bitisanja Republike Srpske, šta predstavlja teško krivično djelo na koje nadležne institucije moraju pravno reagovati. Kad jedan državni organ iznosi tako teške optužbe javnost očekuje da što prije bude obaviještena o tome ko su ti „ljudi“, kojim sve radnjama čine teška krivična djela, kojim dokazima je to potkrijepljeno i ino. Da svi koji ugrožavaju ustavno-političko uređenje Republike Srpske pod hitno budu izvedeni pred nadležna pravosudna tijela. Ili, ćemo ponovo zaključiti da neodgovorni pojedinci iznose LAŽI!

U stvari ovde je ključni problem što pojedinci sebe identifikuju sa institucijama i Republikom Srpskom. Davor Dragičević nikada nije iznio niti jednu jedinu riječ protiv policije kao institucije. Čak suprotno, javno je nebrojeno puta hvalio policiju. To što je nekoliko pojedinaca, precizno iznoseći njihova imena, javno prozvao i što se isti ne mogu nositi sa argumentima koje je javno iznio je samo njihov lični problem i ništa više.

Dodatno zabrinjavajuća je i sljedeća činjenica: Davor Dragičević na okupljanju u 18 časova javno pohvali sve čestite policajce koji vrijedno rade na rasvjetljavanju smrti njegovog sina i kaže kako će svi oni uskoro stati iza njega i „PRAVDE ZA DAVIDA“, a odmah ujutro ministar i direktor policije NEZAKONITO suspenduju i smjenjuju policijske službenike. Navodno je neko (Lukač, Ćulum i Ilić?) izvršio nekakvu „analizu“ po kojoj su odluke donesene, a onda je tek pokrenut unutrašnji postupak kojim treba istražiti da li su inspektor i rukovodioci prekršili zakon i profesionalne standarde. To je u stvari PRAVNI PRESADAN, a nikako ovo šta čini Davor Dragičević.

Na kraju obrazlaganja sporne situacije ističemo kako je prijeteće saopštenje izdano neradnog dana (nedelja 06.05.), šta indikuje neke „hitne razloge“ ovakvog djelovanja. Svima je znano o kakvim „hitnim razlozima“ je riječ: 10. maja počinje posebna sjednica Narodne skupštine RS posvećena slučaju Davida Dragičevića i ozbiljno narušenoj bezbjednosnoj situaciji u Srpskoj.

Davor Dragičević treba da se obrati narodnim poslanicima i već je najavio kako namjerava iznijeti istinu o stradanju svog sina. To je po svemu sudeći ono šta zabrinjava pojedince iz vrha MUP-a i navodi ih na ovakve JAVNE PRIJETNJE prema Dragičeviću i „njegovim ljudima“. Međutim, ovo zasjedanje zakazao je predsjednik parlamenta na osnovu odluke kolegija, a nikako Dragičević ili neko drugi. Najviše političko i zakonodavno tijelo vlasti Republike Srpske raspravljaće o ovoj temi koja zabrinjava odlično znane pojedince: Lukača, Ćuluma i Ilića, pa moguće i donijeti neke po njih nepovoljne zaključke ili odluke.

Znači, pod „nekim ljudima“ na koje se ove prijetnje odnose mogli bi podvesti i narodne poslanike. Pa i Narodnu skupštinu kao instituciju. Ministar Lukač je već „dokazao“ da je spreman policiju uvesti u parlament i odlučivati oko toga ko sve može učestvovati zasjedanjima (prvo policija onemogući ulazak u salu desetinama narodnih poslanika po samo njima znanim „aršinima“, a tek potom predsjednik Čubrilović izriče mjere udaljavanja). Zar bi nekog iznenadilo da to ponovo učini, a posebno zbog činjenice da raniji njegovi slični postupci nikada nisu istraživani od strane nadležnih pravosudnih tijela?

Zbog svega nevedenog, u svoje i u ime brojnih aktivista „PRAVDE ZA DAVIDA“ i građana koje je sporno saopštenje ozbiljno zastrašilo, ministru inostranih poslova, gospodinu Igoru Crnatku, predlažem sljedeće HITNE RADNJE zaštite građana:

1. Da ostvari kontakt sa Predsjednicom Vlade Republike Srpske, gospođom Željkom Cvijanović, te provjeri da li je sporno saopštenje MUP-a RS-e zvaničan stav Vlade ili je u pitanju izdvojeno ponašanje ministra Dragana Lukača (koji opet zloupotrebljava službeni položaj za lične interese).

2. Da o aktuelnom protivustavnom i protivzakontom MASOVNOM ZASTRAŠIVANJU GRAĐANA obavijesti nadležna tijela Savjeta Evrope, čija je Bosna i Hercegovina članica i sa te pozicije svojim građanima je obavezna osigurati bezbjednost, zejamčena prava i osnovne slobode, a kako bi Savjet Evrope oformio istražnu komisiju koja će ispitati situaciju i adekvatno odreagovati.

3. Da sa aktuelnim dešavanjima upozna nadležna tijela Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija nadležnih za osiguranje elementarnih ljudskih prava i sloboda, a čija je Bosna i Hercegovina članica i odatle je pravno obavezna reagovati.

Preko 40 dana u Banjaluci i drugim gradovima imamo kontinuirane proteste, gdje je na najvećem protestu preko 10 000 iz BiH-e i zemalja okruženja iskazalo nepovjerenje prema pojedincima iz vrha MUP RS (prednje identifikovanim), te ih čak javno prozvalo da su saučesnici u monstruoznom zločinu. Samo u Fejsbuk  grupi imamo 200 000 članova koji kontinuirano iskazuju nepovjerenje prema prozvanim pojedincima i uporno traže istinu i pravdu, dok o drugim oblicima javnog djelovanja da ne govorimo.

Znači, desetine i stotine hiljada građana na svojim okupljanjima, preko medija i društvenih mreža kontinuirano vrše uzbunjivanje javnosti, kakvo institucije države krajnje neprimjereno IGNORIŠU. Na kraju uzbunjivačima/građanima se još javno prijeti da će morati dokazivati svoje navode u protivustavnoj i nezakonitoj proceduri. To podrazumijeva da se građanima prijeti hapšenjima zbog javno izrečene misli i bez obrazloženja kakav krimen time čine. Je li to oblik štićenja ljudskih prava i sloboda na kakve se Bosna i Hercegovina obavezala kad je pristupala Ujedninjenim nacijama, Savjetu Evrope i drugim međunarodnim organizacijama?

Za kraj ističemo kako sporno saopštenje MUP RS spada u kategoriju opštih pravnih akata, zbog čega se u formi informacije obraćam i Predsjedništvu BiH, koje bi kao najviše tijelo izvršne vlasti države trebalo odreagovati prema Ustavnom sudu BiH-e i zatražiti pravno tumačenje ustavnosti i zakonitosti ovog saopštenja MUP-a RS-e. Saopštenje se odnosi se na neodređen broj građana, ili kako se kaže „ljudi“, čime ima svojstvo opšteg pravnog akta, kojim represivni državni organ JAVNO PRIJETI da će građane krivično goniti (podrazumijevano i hapsiti) za samo u MUP-u znane „krimene“ i u nekakvoj jedino ministru i direktoru policije znanoj proceduri. Da li će Predsjedništvo BiH usvojiti ovaj prijedlog ostaje da se vidi, ali u „PRAVDI ZA DAVIDA“ spremni smo i sami pravno reagovati na planu štićenja naših života i prava. Ovako nam bar ostaje dokaz da smo se obratili najvišem tijelu izvršne vlasti države na planu UZBUNJIVANJA zbog teškog kršenja državnog ustava.

Kako bi izbjegli bilokakve konotacije oko toga da neke političke opcije „napadaju“ grupaciju „PRAVDA ZA DAVIDA“, ili da nas drugi „brane“, odnosno da preduprijedimo politikanstvo, zloupotrebe našeg javnog djelovanja i slično, tražimo međunarodnu zaštitu i to (prvo!) preko legitimnih institucija.

U Prijedoru, 07.05.2018. godine

S poštovanjem,

Borislav Radovanović

„PRAVDA ZA DAVIDA“

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Banjalučko „SREDNJOVJEKOVNO“ tužilaštvo!

Kršenje zakona i prava na štetu pokojnog Davida Dragičevića od strane Okružnog tužilaštva u Banjaluci predstavlja presedane nezabilježene u modernoj svjetskoj pravnoj praksi. Ovakvi presedani, karakteristični za Srednji vijek, nedvosmisleno dokazuju da je „pravni sistem“ Republike Srpske vraćen najmanje šest vijekova unazad. Javno pitamo: do kad Glavni republički tužilac RS Mahmut Švraka namjerava NEČINJENJEM SAUČESTVOVATI u Lepirovim nezakonitostima?

Piše: Borislav Radovanović

Kakva sve kršenja zakona i prava na štetu pokojnog Davida Dragičevića čine tužioci Okružnog tužilaštva u Banjaluci samo možemo pretposavljati obzirom da njegovim roditeljima, kao pravnim zastupnicima, i advokatu tužilaštvo kontinuirano NEZAKONTO USKRAĆUJE pristup dokazima i spisima? Međutim, po onome šta doznajemo iz javno dostupnih informacija nedvosmisleno možemo utvrditi postojanje presedana kakve ne poznaje moderna pravna praksa na čak globalnom nivou.

Eto neka Glavni tužilac Želimir Lepir javno kaže gdje je to u vaskolikom svijetu u zadnjih 100 godina tužilac predao sudu optužnicu protiv „optuženog“ za kog mu je odlično poznato da nije živ? Iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ unaprijed tvrdimo da takav presedan neće naći! Već tad je Glavni republički tužilac Mahmut Švraka po članu 9. Zakona o javnim tužilaštvima MORAO reagovati po službenoj dužnosti i ispitati: da li je nekom „neodgovornom službeniku“ pisarnice tužilaštva trebalo 30 dana da prošeta par stotina metara do Osnovnog suda u Banjaluci i preda spis? Ili, da li je tužilac u pisarnicu tužilaštva predao optužnicu NAKON što je već ZNAO da je „optuženi“ mrtav?

Formalnopravno u Srednjem vijeku bilo je moguće optuživati i mrtve osobe, no za našu pravnu praksu taj vijek završio je još Dušanovim zakonikom iz 1349. godine. Još samo da to doznaju Lepirovi „stručnjaci“. Međutim, ovo je samo jedan u nizu pravnih presedana načinjenih na štetu Davida Dragičevića. Problem je što se takva nezakonita, nakaradna i krajnje nemoralna praksa nastavlja.

Kad je Davor Dragičević potvrdio da on i advokat uopšte nisu bili obaviješteni o preduzimanju „rekonstrukcije događaja“ na mjestu počinjenja navodne krađe u ulici Velibora Janjetovića Janje, a kamoli prisustvovali ovoj pravno krajnje spornoj radnji dokazivanja, u „PRAVDI ZA DAVIDA“ zaprepašteni smo ovim novim pravnim presedanom tužilaštva – ponovo nezabilježenim u svjetskoj pravnoj praksi.

Da budemo kristalno jasni: David je od strane policije, dakle nadležnog državnog organa krivičnog gonjenja, JAVNO OSUMNJIČEN da je počinio predmetno krivično djelo. Čak su javnosti prezentovani „dokazi“ počinjenja u vidu „Ilićeve skice“ lica mjesta, video zapisa, tvrdnji da su kod Davida pronađeni pokradeni predmeti i ino. Obzirom da David nije živ njegovi roditelji, Davor i Suzana, su legitimni PRAVNI ZASTUPNICI koji štite njegova prava u domenu krivičnog djela za koje ga je policija JAVNO OSUMNJIČILA. Dodatno su angažovali i advokata, kom tužilaštvo jednako nezakonito uskraćuje prava i onemogućava ga u vršenju funkcije.

Sa te pozicije roditeljima i advokatu tužilaštvo je MORALO obezbijediti prisustvovanje „rekonstrukciji događaja“ i čak AKTIVNO UČEŠĆE u domenu dokazivanja nevinosti njihovog sina i branjenika. Ko je odlučio da im to pravo NEZAKONITO uskrati? Na to pitanje MORA odgovoriti Glavni republički tužilac Mahmut Švraka. Zakon ga obavezuje da ovde odreaguje po službenoj dužnosti, ispita sporne radnje tužilaštva (ovu i prethodne), te uspostavi zakonitost i pravilnost u radu banjalučkog tužilaštva.

Ovde dolazimo do pitanja: zašto ovu službenu radnju predstavljamo sa interpunkcijama? To je zato što opet imamo presedan nezabilježen u modernoj pravnoj praksi. Neka Želimir Lepir javno odgovori: na bazi koje službene dokumentacije je „rekonstrukcija događaja“ vršena? Ili, gdje je to u svijetu još zabilježeno da se „rekonstrukcija događaja“ vrši na licu mjesta krivičnog djela gdje nije prethodno rađen uviđaj?

Bez zapisnika o uviđaju, izvještaja o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, skice lica mjesta i fotodokumentacije radnju rekonstrukcije događaja mogu preduzeti samo tužioci koji imaju SUMNJIVE MOTIVE spram Davida Dragičevića i spornog krivičnog djela. Neka Želimir Lepir nađe iole referentnog krivičara u cijelom svijetu koji će javno ustvrditi kako zna za slučaj da je rekonstrukcija događaja negdje vršena bez zapisnika o uviđaju, krim-tehničkog izvještaja, skice lica mjesta i fotodokumentacije (u minimumu!). Zasnivati „rekonstrukciju“ na video zapisima kakvi nemaju apsolutno nikakve veze sa Davidom i izjavama dokazanih lažljivaca mogu samo zlonamjerni tužioci. Pravi profesionalci to nikada ne bi činili!

Referentni stručnjaci znaju da pravno validna i valjana rekonstrukcija događaja u principu traži da je uviđaj prethodno izvršen primjenom posebnih metoda (osovine, koncentričnih krugova) – gdje se svaki predmet, dokaz i trag dokumentuju sa čak milimetarskom preciznošću. No, tu govorimo o standardima kakvi su ovde odavno „zaboravljeni“ ili nikada nisu ni naučeni. Iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ očekujemo da ćemo jednog dana doći u posjed zapisnika sa sporne „rekonstrukcije događaja“, pa da istu pošaljemo brojnim pravnim fakultetima kako bi njihovi studenti naučili kakve stvari NE SMIJU ČINITI kad jednog dana budu vršili javne funkcije.

Unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ nije nam problem da Želimiru Lepiru besplatno damo stručno tumačenje po pitanju kakvu službenu radnju su njegovi tužioci pravno validno MOGLI preduzeti na licu mjesta umjesto sporne „rekonstrukcije događaja“. To je RADNJA UVIĐAJA! Ukoliko je na licu mjesta potrebno neposrednim opažanjem razjasniti kakvu važnu činjenicu preduzima se radnja uviđaja. Da su Lepirovi tužioci ikada pročitali Komentar Zakona o krivičnom postupku znali bi da se radnja uviđaja može preduzeti čak i tokom glavnog pretresa ukoliko se za tim ukaže potreba.

Davno je (preko mjeseca!) Lepirov „tužilački tim“ trebao izaći na lice mjesta i neposrednim opažanjima provjeriti dokazno i činjenično nesporne LAŽI POLICIJE oko toga da je David u spornom vremenu opšte bio na tom (širem!) lokalitetu. David svojom nogom (dakle fizički i mentalno sposoban) nije kročio u tu ulicu, nije bio na mostu preko Crkvine, pa čak ni u samoj rječici. U „PRAVDI ZA DAVIDA“ nije nikakav problem da i mi izvedemo „rekonstrukciju događaja“ i van razumne sumnje DOKAŽEMO da Davidovo tijelo nikada nije bilo u Crkvini!

Dakle, to što je Okružno tužilaštvo Banja Luka preduzimalo na spornom lokalitetu bez znanja i prisustva Davidovih pravnih zastupnika (roditelja) i advokata je NEZAKONITO i daje nam osnov za sumnju kako tužilaštvo, zajedno sa policijom, I DALJE (višestruko!) nezakonito kriminalizuje žrtvu krivičnog djela „Teškog ubistva“.

Zato iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ javno apostrofiramo pitanje: zašto Glavni republički tužilac Mahmut Švraka, suprotno Zakonu o javnim tužilaštvima, svojim NEČINJENJEM SAUČESTVUJE u teškim nezakonitostima i kršenjima prava od strane banjalučkog Okružnog tužilaštva?

Za kraj apostrofiramo kako tužilačke nezakonitosti u dan korespondiraju sa novim nezakonitostima ministra Dragana Lukača i direktora policije Darka Ćuluma, koji od početka OMETAJU ISTRAGU teškim zloupotrebama službenih položaja i ovlaštenja (čine krivična djela!). Elem, njihove nezakonitosti biće obrazložene u posebnom tekstu.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ – Republika Srpska (ni)je srednjovjekovni feud!

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Nemojte policiji prijavljivati okupljanja!

Na informacije da policija zabranjuje okupljanja članova i simpatizera „PRAVDE ZA DAVIDA“ treba apostrofirati kako nema apsolutno nikakve potrebe za obraćanjima policiji i traženjima „odobrenja“. Ovo šta mi činimo pravno se definiše kao JAVNO UZBUNJIVANJE, kakvo je Bosna i Hercegovina kao članica Savjeta Evrope obavezna posebno zaštititi. Zapamtite: ZAŠTITITI, a nikako ograničavati!

Piše: Borislav Radovanović

Prije negoli se fokusiramo na esenciju teksta valja članovima i simpatizerima „PRAVDE ZA DAVIDA“ objasniti kako policija kad su u pitanju javni skupovi mora se pridržavati važećih propisa i to je najvjerojatniji razlog spornih odbijanja davanja odobrenja za okupljanja. Kad od policije tražite odobrenje za organizovanje javnog skupa morate ispuniti niz propisanih obaveza i ukoliko ih ne ispunite zahtjev se mora odbiti po „sili zakona“.

Međutim, iz desetina do sada održanih okupljanja u mnogim gradovima Republike Srpske, za koja od policije nisu tražena nikakva odobrenja, mogli su svi shvatiti kako policija samo sa distance promatra dešavanja. Znači, prva dimenzija naših prava na ovakva okupljanja proizilazi iz elementarnih prava i sloboda građana (slobode mišljenja i izražavanja, sloboda kretanja i slično). To su prava zajamčena državnim ustavom i nizom međunarodnih konvencija implementiranih u istom, prava i slobode koje BiH kao članica Savjeta Evrope mora ispoštovati!

Da bi se građani okupili na nekom javnom mjestu i razgovarali o nekoj temi (stradanju našeg Davida i ponašanju institucija), držali Davidovu fotografiju, zapalili svijeću, fotografisali se i slično, to spada u zajamčena prava građana. Postoje prostori ispred kojih je zabranjeno okupljanje (posebno kad su u pitanju prostori oko objekata institucija) i to se mora ispoštovati. No, da građani stoje i javno prezentuju mišljenje na nekom gradskom trgu ili sličnom javnom prostoru to im niko ne može zabraniti.

Druga dimenzija okupljanja „PRAVDE ZA DAVIDA“ jeste da su to NEFORMALNA OKUPLJANJA građana. Tu nema organizatora, nema odgovornog lica, nema ničeg zabranjenog ili problematičnog... Jednostavno istomišljenici se međusobno dogovore gdje će se okupiti, prezentovati svoje mišljenje (govorom, natpisima, majicama, fotografijama...) i sve to na već prepoznatljivoj matrici – MIRNO I DOSTOJANSTVENO!

Na tom planu svi poštuju Davorova „stroga pravila“: nema incidenata, nema politike, vjera, nacija i ino. Zato se policija uglavnom fokusira na eliminisanje eventualnih spoljnih izvora ugrožavanja. Sa te strane PU Banja Luka već uveliko duže od mjeseca svakodnevno djeluje na način koji smo nebrojeno puta pohvaljivali.

SA DRUGOG OKUPLJANJA U PRIJEDORU

Dakle, da ovu problematiku rezimiramo: ukoliko naši članovi i simpatizeri poštuju način djelovanja već prepoznatljiv za „PRAVDU ZA DAVIDA“ i okupljaju se u mjestima življenja na adekvatnom javnom prostoru u 18,00 časova nemaju potrebe tražiti biločija odobrenja. Čak pogrešno to prijavljivati kao javne skupove i od policije tražiti odobrenja. Moguće je i dobiti od lokalne policije odobrenje, ali je to skopčano sa složenom materijom i obavezama, a za tim naprosto nema potrebe.

Elem, naša okupljanja su samo jedna dimenzija djelovanja i to ne ona krucijalna. Mnogo važnija dimenzija djelovanja je ona preko Fejsbuk grupe „PRAVDA ZA DAVIDA“, medija i društvenih mreža. Naše ukupno djelovanje pravno se definiše kao uzbunjivanje, „zviždanje“ i kakvi već nazivi se koriste za ovu društvenu pojavu. Mi VRŠIMO JAVNO UZBUNJIVANJE zbog kriminalizovanih, protivpravnih i krajnje nemoralnih reakcija institucija spram stravičnog stradanja našeg Davida, ali i Dženana, Nikole, Milana, Denisa...

To što su građani u ovom trenutku fokusirani na kritikovanje policije i pravosuđa nije nikakav „alibi“ za druge institucije države i entiteta. Već je poznato da će Narodna skupština RS 10. maja održati sjednicu posvećenu Davidovom stradanju i stanju bezbjednosti uopšte, no ovde je problem to što parlamentarna rasprava nije uslijedila mnogo ranije. Problem je davno eskalirao i parlament je MORAO ranije reagovati! Možemo slobodno reći da je Predsjednik Republike preduzeo neke poteze u domenu njegovih nadležnosti, ali to svakako nije dovoljno. Elem, ključno pitanje je šta radi Vlada RS, koja je zakonski MORALA PRVA REAGOVATI na aktuelnu situaciju? Zna li iko gdje nam je premijerka Željka Cvijanović? Koliko možemo zaključiti premijerka Cvijanović otputovala je čak u Sjedinjene Države kako bi se bogu molila da „PRAVDA ZA DAVIDA“ nekako nestane.

MURIS I DAVOR

Elem, gdje su državne institucije? Je li se ovim problemom bavilo Predsjedništvo BiH, ili Parlamentarna skupština, Savjet ministara...??? U Banjaluci je preko 10 000 građana iz cijele zemlje iskazalo nezadovoljstvo radom institucija, Fejsbuk grupa „PRAVDA ZA DAVIDA“ do objavljivanja ovog teksta preći će 140 000 članova – koji hiljadama i hiljadama objava iskazuju nezadovoljstvo. Danas je već kristalno jasno da članovi i simpatizeri „PRAVDE ZA DAVIDA“ na rasvjetljavanju ovog zločina doprinose više od policije i pravosuđa. Zar je normalno da policija i tužilaštvo opstruiraju istragu, a građani dokazuju njihove nezakonitosti i manipulacije?

Već je „PRAVDA ZA DAVIDA“ dovoljno puta institucijama ove zemlje pokazala kako nije nimalo naivna grupacija. To što oni neke stvari ne shvataju ili se pretvaraju da ne shvataju samo je njihov problem. Kad 140 000 građana preko mjeseca javno iskazuje nezadovoljstvo radom organa krivičnog gonjenja, a sve zasnovano na desetinama i desetinama dokaza o nezakonitostima u istrazi, valjda bi institucije trebale da se sjete obaveza preuzetih kad je Bosna i Hercegovina pristupila Savjetu Evrope, a da ne govorimo o obavezama prezuzetim pristupanjem Ujedinjenim Nacijama.

Znači, naš naredni korak je poznat i njegov rezultat već čekamo 10. maja. Šta će uraditi parlament Srpske je na narodnim poslanicima i njihovoj volji. Naše je da čekamo „rezultat“ i odreagujemo u skladu sa istim. No, nemamo mi osam života pa da možemo neograničeno čekati da se nosioci institucionalne moći i odgovornosti „mole bogu“ po Sjedinjenim Državama.  

Nas 140 000 deklarisanih uzbunjivača „PRAVDE ZA DAVIDA“ već ima dovoljno osnova za direktno obraćanje Savjetu Evrope i traženje reakcije tog tijela. Za neupućene: Savjet Evrope ima istražne komisije koje ispituju da li država, njene institucije, pa sve do pojedinaca, krše obaveze prihvaćene pristupanjem ovoj moćnoj međunarodnoj organizaciji.

Tu je važno znati da je Davor Dragičević već uspostavio saradnju sa Murizom Memićem (otac Dženana) i grupacijom koja ozbiljno djeluje odavno. Možemo razmišljati i o zajedničkom obraćanju, a onda su u ozbiljnom problemu svi vodeći nosioci institucionalne odgovornosti države i entiteta. Znači, ovo je samo jedna od opcija naših eventualnih  budućih poteza, koju valja dobro izanalizirati i pripremiti – uz opasku da imamo dovoljno znanja i argumenata za realizaciju iste. Šta još možemo organizovati neka malo promisle unutar institucija.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ = PRAVO I SLOBODA!

ŠOKANTNO: David Dragičević „ubijen“ u Zvorniku

Brutalno ubistvo Davida Dragičevića je samo još jedna teška posljedica djelovanja trenutno najmoćnije kriminalne organizacije ex-jugoslavenskog prostora, čiji su ključni akteri ministar Dragan Lukač i Naser Orić. Ukoliko težimo ka rasvjetljavanju svih okolnosti Davidovog stradanja onda se moramo usmjeriti na uzroke, a to podrazumijeva preusmjeravanje istrage na prostor Zvornika, Milića, Tuzle, “vojvođanskih lovišta“, pa sve do tzv. Balkanske rute krijumčarenja narkotika.

Piše: Borislav Radovanović

Od svih aktera istrage stradanja Davida Dragičevića čujemo kako se „satraše od posla“, ali nikako da navedu jednu jedinu konkretnu radnju koju su preduzeli ili da predoče i najmanji rezultat. Mogu se oni ovako vrtiti u krug još par stotina godina, a to je već neprihvatljivo svima koji žele da slobodno i sigurno žive u ovoj nesrećnoj zemlji.

Odlično javnost prepoznaje koga sve treba onemogućiti u daljem opstruiranju istrage, a posebno zbog okolnosti da pojedinci ometaju istragu kako bi izbjegli drakonske kazne od 45 godina zatvora. Da, kad govorimo o međunarodnom organizovanom kriminalu enormnih razmjera, sa još najmamnje dva ubistva (prije Davidovog), onda je razumljiv strah vođa kriminalne organizacije od takvih kazni. Zato od samog starta nastoje istragu usmjeravati u pogrešnom pravcu, od žrtve načiniti kriminalca, uticati na oštećene, svjedoke, inspektore, tužioce...

Danas su već nesporno identifikovana dva ključna moćnika koji su od strarta opstruirali istragu – ministar Dragan Lukač i „borac“ protiv organizovanog kriminala Darko Ilić. Rado bi Lukač „pustio niz vodu“ Ilića, čija inkrimisana veza sa ubistvom Davida Dragičevića je već nesporna, ali ovaj previše zna o kriminalnoj hobotnici čija je David sekundarna žrtva. Zato se ova istraga „vrti u krug“, a šta je već postalo kontraproduktivno. Zato „udaramo u glavu“ i istragu (pre)usmjeravamo u pravcu pune istine i pravde.

Da bi istraga krenula u pravom smjeru prvo moramo utvrditi ko je u MUP-u RS-e Naseru Oriću izdao lažne lične isprave na srpsko ime i prezime. Pa već je „javna tajna“ da se Naser Orić sa lažnim dokumentima kreće kud mu drago. Primjera radi sjetimo se njegovog boravka u Milićima zbog podmićivanja svjedoka na suđenju za ratne zločine (pored sudske zabrane da napušta Federaciju BiH). Mediji su masovno pisali o tome, pa prosto zaprepaštava da to „nije poznato“ policijskim i tužilačkim istražiocima.

Pored toga sjetimo se medijskih natpisa iz novembra prošle godine o tome kako Naser Orić redovito lovi po Srbiji, posebno po Vojvodini. I Orić se javno pohvalio kako mu na graničnim prelazima „salutiraju“. Jeste, salutiraju policajci i carinici, ali nikako njemu sa lažnim dokumentima, nego policijskoj službenoj legitimaciji njegovog vozača.

Da nije tragedije o kojoj govorimo mogli bi izvoditi cirkuse od toga kako se početkom oktobra prošle godine Lukač i Orić preko medija međusobno optužuju za ratne zločine, a samo mjesec kasnije zajedno love po Vojvodini. Treba nešto znati o zvorničko-vojvođanskim „lovačkim vezama“ i nije neki problem utvrditi zajedničke lovačke izlete Lukača i Orića, inače poznatih ljubitelja lova.

Elem, nije nikakav problem identifikovati ključnu osobu koja povezuje ova dva bivša specijalca. To je svakako kontraverzni tajkun Rajko Dukić, vlasnik preduzeća „Boksit“ iz Milića. Dvodecenijske veze između Dukića i Lukača datiraju još od vremena kad su oba izdala Radovana Karadžića i priklonili se Plavšićki i Dodiku. No, Dukić ima i svog „aduta“ unutar SNSD-a, a to je šef poslaničke grupe Radovan Višković.

Sa druge strane za Dukića i Nasera Orića je takođe opštepoznato da godinama poslovno sarađuju, te da iz te saradnje proizilazi Dukićevo pomaganje Oriću u podmićivanju svjedoka i slično (o čemu se dosta pisalo). No, ovde je ključno pitanje u čemu sve „surađuju“ Dukić i Orić? Ima MUP RS o tome podosta informacija samo je problem što naša policija nije suočena sa „dvojcom“, nego sa „trojcom“ – računajući i Lukača.

Naš vajni ministar kad je zbog sopstvenih kriminalnih interesa razarao strukture borbe protiv organizovanog kriminala računao je da će vrhunski profesionalci „doživjeti amneziju“ i zaboraviti sve prikupljene informacije na kakvima se zasniva ovaj tekst. Ništa nije zaboravljeno, nego se samo čeka prilika za okončavanje davno započetih istraga. Pa i za objelodanjivanje dokaza i informacija!

Elem, vratimo se esenciji problema – odnosno organizovanom kriminalu. Javnost se dugo bavila pitanjem od kud Rajko Dukić u Upravnom odboru zvorničke „Alumine“? Ima tu i poslovnih interesa, i sukoba interesa i štočega o čemu su mediji pisali. Ipak, ima nešto javnosti nepoznato: da je taj Zvornik postao ključna tačka djelovanja kriminalne organizacije pod kontrolom Orića, Lukača i Dukića.

Da bi shvatili posebnu zainteresovanost ove moćne kriminalne organizacije za „Aluminu“ u domenu međunarodnog krijumčarenja narkotika dovoljno je pogledati spisak država u koje ovo preduzeće izvozi svoje proizvode (sa njihovog sajta): Španija, Francuska, Italija, Njemačka, Danska, Holandija, Švajcarska, Austrija, Slovenija, Slovačka, Makedonija, Mađarska, Češka, Rumunija, Bugarska, Poljska, Ukrajina, Rusija, Bjelorusija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Grčka, Turska, Izrael, Saudijska Arabija, Jodan, Tunis, Egipat, Sudan, Maroko, Alžir, Pakistan, Indija, Kina, SAD, Kolumbija, Kostarika.

Još uvijek nema konkretnih dokaza da se kompanija „Alumina“ koristi za međunarodno krijumčarenje narkotika, ali i kako doći do takvog dokaza kad ministar Lukač čini sve da spriječi djelovanje pripadnika MUP-a RS-e na tom području? No, ono gdje Lukač nema uticaja jesu brojne evropske zemlje u koje narkotici dolaze „Balkanskom rutom“. Pogledajmo koliko je naših državljana (udruženih sa „braćom“ iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore) samo u zadnjih pola godine pohapšeno u međunarodnim policijskim akcijama (Italija, Slovenija, Španija, Austrija), pa i koje količine narkotika su oduzete.

Interesantno je da MUP-u RS-e niti jedna zamlja nije obratila za saradnju, a istine radi mahom izbjegavaju i policijske agencije na državnom nivou. Ranije nije bilo tako, a šta autor teksta nesporno zna pošto je radio na organizovanom kriminalu u vrijeme kad je to bilo u nadležnosti Siniše Kostreševića i njegovih prethodnika.  Naša policija bila je vrlo cijenjen partner međunarodnih operacija. Danas toga nema, a ne treba prevelika pamet oko pitanja – zašto? Naprosto, diljem Evrope zna se sa kakvim problemom tavori Bosna i Hercegovina, odnosno ko su ključni nosioci organizovanog kriminala, pa je razumljivo i zašto nas „izbjegavaju“.

Možda zbog naših unutrašnjih (opisanih) problema nećemo doći u poziciju istraživanja zloupotreba kompanije „Alumina“ od strane organizovanog kriminala, ali teško da će to promaći međunarodnim policijskim strukturama suzbijanja krijumčarenja narkotika. Jeste da je i asortiman proizvoda ove kompanije upravo pogodan za skrivanje narkotika, šta čini posebnu dimenziju zainteresovanosti kriminalne hobotnice za "Aluminu", ali daleko od toga da to nije moguće otkriti. Normalno, ovde niko ne govori o tome da se kompanija „Alumina“ bavi krijumčarenjem narkotika, nego o zloupotrebama poslova, sredstava i prostora kompanije od strane organizovanog kriminala.

Znači, u granicama neometanja istrage ovde je obrazloženo djelovanje organizovanog kriminala čija je David Dragičević žrtva. Zato možemo preći na drugu, mnogo težu, dimenziju problema. Unutar „PRAVDE ZA DAVIDA“ nebrojeno puta je poručeno kako građani ne pristaju na nekakvu polovičnu ili manipulativnu istinu i pravdu, nego da se društvo oslobodi od pošati koja je ovde predstavljena.

I tu dolazimo do esencijalnog problema: koliko su institucije Republike Srpske sposobne da se suprotstave ovako moćnoj kriminalnoj organizaciji. Pritom valja razjasniti na čemu sve počiva moć predmetne pojave. Opštepoznato je kako ministri Lukač i Tegeltija čine neraskidiv dvojac u brojnim kriminalno-tajkunskim poslovima. Kad im dodamo premoćnog Nasera Orića to je dodatni problem. Međutim, danas je već nesporna i direktna sprega Lukača i Tegeltije sa izetbegovićevsko-tajkunskim strukturama Federacije. Nema potrebe da ponavljamo svima znane marifetluke oko opremanja našeg MUP-a.

Milorad Dodik je lično intervenisao i zabranio kontraverzni posao sa instaliranjem klasične špijunske opreme koja se prodaje kao saobraćajna, te da Lukač i Tegeltija „jaranima“ Bakira Izetbegovića obezbijede zaradu od oko 100 miliona maraka (normalno uz njihovu proviziju). Međutim, ukoliko od Dodika očekujemo da se sam suprotstavi svojim ministrima (udruženim sa premoćnim tajkunskim strukturama Srpske), Orićevim kriminalnim strukturama zaštićenim i u funkciji Bakira Izetbegovića, a sve povezano sa radikalno-islamističkim snagama, naša očekivanja su nerealna.

Odlično je predsjedniku poznato šta se događa, baš kao i to da njegova lična bezbjednost zavisi od minista Lukača, pa sve do toga da i centrima moći Zapada aktuelna vlast u Srpskoj je prihvatljiva, ali bez njega lično. Dodik je od Velikog Baje postao „glineni golub“ vezanih ruku. Kako trenutno stvari stoje njemu jedino od „PRAVDE ZA DAVIDA“ ne prijeti direktna opasnost i zato ne treba čuditi njegova podrška i pomoć (ovako on dobrano pomaže sam sebi).

U daljem ostaje nam da razjasnimo razloge objavljivanja ovog teksta i podastrtih informacija. Svi čekamo, već izvjesno sudbonosnu, sjednicu Narodne skupštine Srpske. Davoru Dragičeviću nisu poznate neke od ovde podastrtih informacija, ali opet dovoljno zna da prepozna suštinu problema sa kojim je suočena Republika Srpska, pa i kompletna zemlja. Zato Davor uporno ukazuje kako ovo nije pitanje politika, entiteta, nacija, vjera i slično, nego pitanje naše zajedničke budućnosti. I u pravu je!

Ono šta od Davora možemo očekivati zasigurno jeste da će pokušati produkovati jedinstven stav parlamenta kao najvišeg tijela vlasti entiteta. Da bi istragu oko ubistva njegovog sina realizovali do nivoa pune istine iz struktura policije i pravosuđa moramo hitno eliminisati već svima znane SAUČESNIKE U ZLOČINU nad Davidom Dragičevićem. I nadati se da će parlament iskazati jedinstvo oko toga da bar iz policije eliminišemo one koji su van svake sumnje kršili zakon i razarali istragu. To jeste u nadležnosti parlamenta i tu se nadamo konkretnom rezultatu.

Elem, problem ostaje na strani pravosuđa. Eto autor teksta kao stari profesionalac lično poznaje bukvalno sve aktere istrage, pa i njihove direktne veze sa najmoćnijim čovjekom u zemlji kad je pravosuđe u pitanju – sa Milanom Tegeltijom. Nije poenta u tome da su svi akteri istrage na trenutne pozicije postavljeni voljom Milana Tegeltije, nego u brojnim krivičnim predmetima teškog kriminala iz kakvih se ove veze mogu nesporno utvrditi. I u pitanju su deceniju i po stare inkriminisane veze. Pa upravo su Milan Tegeltija, Miodrag Bajić, Gojko Vasić, Darko Ilić, Dragi Milošević i ostatak "ekipe" u našu praksu uveli ove cirkuse oko „medijskih hapšenja“, gdje se sve svodi na puko manipulisanje javnošću. Bombastična hapšenja su samo u funkciji povećavanja mita kojim se krivični predmeti okončavaju.

Dakle, dolazimo do toga da institucije Republike Srpske nisu dovoljne za puno razrješavanje problema sa kojim je zamlja suočena. No, nadati se da ćemo ipak imati jedinstveno institucionalno djelovanje svih relevantnih aktera iz Republike Srpske prema državnim institucijama. Ili će Davor Dragičević morati „voditi sjednicu“ i Parlamentarne skupštine BiH. U „PRAVDI ZA DAVIDA“ postoji potrebno jedinstvo i spremnost na dalju borbu.

Ukoliko bude potrebe možemo razmišljati i o istovremenim masovnim okupljanjima u desetinama gradova Bosne i Hercegovine sa nekoliko stotina hiljada učesnika. Ako i to ne bude dovoljan „motiv“ da se institucije države napokon uozbilje i započnu čistke bandita i zločinaca iz svojih redova, onda neka nosioci političke i institucionalne moći porazmisle o sve većem interesovanju evropske i svjetske javnosti za „PRAVDU ZA DAVIDA“.

Znači, da prednje rezimiramo, nemamo moći oživjeti Davida, Dženana, Nikolu, Milana..., ali imamo volje i moći suprotstaviti se zločincima koji institucije države zloupotrebljavaju za zločinaštvo i kriminal. Decenijama ovde trpimo stravična stradanja i gledamo bahatost najgoreg mogućeg šljama na čelu državnih institucija i nemonovno je da jednom mora doći do masovnog otrežnjenja i one iskrene ljudske solidarnosti. To je esencija ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ i u tome sve više uspijevamo na opštu dobrobit.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ = BITKA ZA NAŠU BUDUĆNOST!