U svojim tekstovima često govorim o britansko-američkom fašizmu, kao izvorištu ovog ni do danas prevaziđenog zločinačkog fenomena. U ovom čitaocima predstavljam intrigantnu literaturu, video zapise i fotografije, kakvi potkrepljuju moje opservacije.
Britanska fudbalska reprezentacija izvodi naci-pozdrav
Proučavajući totalitarne režime XX vijeka pronašao sam podatke o postojanju “Projekta Hitler”, kakvi ukazuju da britanska i američka administracija davne 1922. godine započinju stvaranje i instrumentalizovanje nacističkog pokreta u cilju proizvođenja svjetskog rata. Onima koji o ovom “projektu” žele doznati više toplo preporučujem knjigu poznatog američkog istraživača Vilijama Engdala, naslova “Stoljeće rata – Alglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak” (e-izdanje vidi na: http://dragotadic.net/dodaci/knjige/stoljece_rata.pdf ).
Da bih “dočarao” fenomen o kom govorim predstaviću čitaocima video iz 1933. na kom se vidi kako britanska kraljica Elizabeta II, tada uzrasta 6-7 godina, uči nacističko salutiranje. Tome je uče majka (kraljica) i ujak Edvard VII (vidi video ). Inače, Edvard je poznat kao gorljivi simpatizer nacističkih ideja, ali i po sastancima sa Hitlerom lično.
Nadalje, podsjetiću na vrlo indikativan događaj iz 1935. godine, a tiče se fudbalske utakmice između engleske i njemačke reprezentacije na Vajt Hart Lane stadionu. Nakon što je njemačka reprezentacija izvela naci-pozdrav cio stadion otpozdravlja identičnim salutiranjem (vidi foto). Nakolicinu prisutnih, koji nisu salutirali, britanske novine proglasile su “židovskim smutljivcima.”
Britanci salutiraju njemačkoj reprezentaciji
Tri godine kasnije, tačnije 1938. godine u Njemačkoj, pred čak 105 hiljada gledalaca, odigrava se uzvratni susret. Engleska reprezentacija (u bijelim dresovima) na zahtjev vlade prisutne pozdravili nacističkim salutiranjem (vidi video). Zanimljivo je da tada najbolji britanski fudbaler Sten Culis odbija ovakav zahtjev vlade i biva suspendovan.
Na kraju ističem kako ovim tekstom započinjem svojevrsnu kampanju suprotstavljanja našeg pristupanja zločinačko-fašistikim savezima poput NATO pakta. Po svemu sudeći političke kvazielite Srbije i Srpske žele nas integrisati u ovaj vojni savez i tome se treba oštro oduprijeti. No, to podrazumijeva razvoj kolektivne svijesti i znanja o zlikovačkim organizacijama sa kakvim bi trebali paktirati. U narednim tekstovima objaviću brojne javnosti nepoznate dokumente iz kakvih se nedvosmisleno vidi kako su Sjedinjene Države i NATO pripremali i izveli monstruozni projekat razbijanja Jugoslavije.
Najavio sam kako ću svakim narednim tekstom razobličatavi nenarodnu (!) vlast Republike Srpske, tako da i danas nastavljam u započetom maniru.
Na početku moram kratko podsjetiti da sam prethodnih dana javnost Republike Srpske alarmirao tekstovima(1-3) o nezakonitom, nemoralnom i krajnje bezobzirnom kršenju prava boraca u strukturama naše policije. Pri tom iznio sam ozbiljno zabrinjavajuću sumnju da aktuelna vlast nastoji iz institucija odstraniti boračku populaciju, a na mjesta penzionisanih policajaca zaposliti stranačke „kadrove“. Moćnici unutar MUP RS odreagovali su novim nezakonitim i montiranim disciplinskim postupkom protiv mene, čemu se ja suprotstavljam novim tekstovima i daljim razobličavanjem Režima. Pa ko duže izdrži!
Danima sam posmatrao reakcije svojih kolega nakon što su doznali da im poslodavac (MUP RS) nezakonito i protivpravno posebni/ratni staž iz prava prevodi u obavezu, te da će njihovo učešće u stvaranju i odbrani Srpske biti iskorišteno za kršenje prava zajamčenih ustavom i zakonom. Bilo je tu rezignacije, straha, beznađa, pa čak i suza, no, indikativno je da nije zabilježen niti jedan slučaj jasno ispoljenog bijesa, protivljenja ili bilokakvog otpora. Govorim o kategoriji veličine nekoliko hiljada policajaca i situaciji da niko nije „odalamio“ šakom o sto i zagalamio: „Sram vas bilo!“. Mislio sam da je to vrhunac srozavanja naše policije, ali sam se kao i mnogo puta ranije iznenadio reakcijama kakve su uslijedile.
Da li zbog straha od reakcije Boračke organizacije, ili nekog drugog samo vlasti znanog razloga, ministar Dragan Lukač i sindikalna predstavnica Anica Jondić izvode „loše izrežiranu predstavu za lakovjernu javnost“. Na brzinu organizuju sastanak i sindikat obavještava članstvo kako je postignut dogovor prema kom se posebni staž neće računati kao obavezan staž, odnosno kako se penzionisanje nekoliko hiljada policajaca odgađa – do daljeg. Pitanje je do kad? Vrlo indikativno je da sindikalni predstavnik grubo kršenje zakona i prava zaposlenih koje predstavlja naziva „greškom“. No, reakcije posmatrane kategorije policajaca na ovaj „tračak nade“ upravo su takve da sam bukvalno morao napisati ovaj tekst.
Posmatram kolege i njihovo krajnje zabrinjavajuće ispoljavanje „sreće“ zbog ovakvog ishoda situacije kakva ih je danima teško brinula. U pitanju je specifičan oblik sreće kakvu ispoljavaju osobe zahvaćene dubokom agonijom, gotovo histerijom i, prije svega, ISKONSKIM STRAHOM. Teško mi je opisati emociju kakva je nastupila kod velikog broja ratnih policajaca, pa ću prosto iznijeti svoj utisak. Zamislite situaciju koncentracionog logora u kakvom su zatočeni ratni policajci - stvaraoci Republike Srpske. Potom zamislite da „čuvari logora“ u nekom trenutku zatočenike povedu na strijeljanje. I onda iz samo njima znanih razloga, npr. pada jaka kiša, „čuvari“ odluče da strijeljanje odgode za neku drugu priliku (lijep i sunčan dan!), te zatočenike vrate u logor. Ovde govorim o obliku „sreće“ kakvu doživljavaju osobe čije je strijeljanje odgođeno!
Nadalje, moram apostrofirati kako ovde govorim o ljudima koje poznajem decenijama i koje vrlo cijenim. Govorim o patriotama, rodoljubima, junacima, borcima i ljudinama u svakom pogledu. Ljude prosto mjerimo prema njihovim djelima i u tom smislu moramo okarakterisati naše ratne policajce. Početkom 90-ih godina prošlog vijeka redom su zauzeli položaje na prvim borbenim linijama i godinama branili narod i Srpsku. Borci ponajbolje znaju kako je to bila teška zadaća, ali i da je realizovana u mjeri nezamislivoj stvarnim kreatorima rata. Moderna istorija ne pamti takav oblik patriotizma i junaštva kakav su ispoljili borci naše VRS i policije, a protiv najvećih sila svijeta.
Zatim slijede poratne godine u kojima naši policajci nastavljaju sa štićenjem Republike Srpske u vrlo teškim i složenim uslovima, te ponovo protiv „domaćih neprijatelja“ i svjetskih sila. Ni to nije bila nimalo laka zadaća! Nakon toga usljeđuju godine uspostavljanja pravne države i iznimno opasno suprostavljanje organizovanom i i inom kriminalu, nagomilanom u godinama haosa. I taj zadatak naši policajci izvršavaju u mjeri kakva zaslužuje svaku pohvalu, bar u odnosu na onaj „klasični kriminal“, dok u odnosu na onaj „institucionalni kriminal“ moramo znati da sama policija nikada i nigde nije postigla iole ozbiljne rezultate.
No život i rad tokom posljednje decenije ili za vakta ovog Režima do kraja je razorio naše policajce. Danas je nemoguće ni nabrojati kršenja prava i profesionalnih standarda kakva je ovaj Režim kontinuirano činio. Naši policajci, inače hranioci porodica i teško opterećeni kreditima (usljed niskog standarda), danas su bukvalno pretvoreni u „ekonomsko roblje“. Aktuelna vlast odlično zna koliko je takva kategorija potčinjenih u stvari ranjiva, i to krajnje bezobzirno koristi. Dakle, ovde govorim o ljudima koji gotovo dvije i po decenije žive u vrlo teškim uslovima, kakvi su izlagani opasnostima nepojmljivim modernom čovjeku, te čiji je mentalni sklop ozbiljno razoren ili bar narušen. Govorim o istinskim patriotama i o ljudima koji su najmanje polovinu svog života ugradili u temelje Republike Srpske! Kako im Srpska (kao društvo) priznaje zasluge to smo mogli vidjeti iz nedavnog pokušaja eliminacije iz institucija. Ova vlast jasno je demonstrirala kakav odnos ima prema ratnim policajcima i borcima uopšte, a to što su pojedine aktivnosti privremeno odgođene u biti ne znači ništa.
U daljem moram se referisati na pitanje: da li vladajuće strukture Srpske možemo percipirati kao narodnu vlast? Ili je primjereniji naziv „okupacioni namjesnici“? Ogroman broj referentnih akademika i stručnjaka stoje na stanovištu da su eksjugoslavenske države u stvari tek puke kolonije ili okupirane teritorije. Možda je u međuvremenu došlo do „oslobađanja“, a da svi mi još uvijek nismo doznali za takvu radodnu vijest. No, budimo ozbiljni! Sad, ukoliko prihvatimo stanovište da živimo u okupiranoj zemlji, onda esencijalna logika nalaže da vladajuće strukture posmatramo kao okupacione namjesnike. Da stvar bude jednostavnija: ovdašnji nosioci moći i uticaja upravo se i ponašaju kao okupacioni namjesnici.
Takva razmišljanja dovode nas do sljedećeg logičnog pitanja: kome služi naša policija? Da li služi narodu ili okupatoru? Odgovore na ovakva pitanja nemoguće je dati u jednostavnoj formi. U okviru okolnosti kakve dominiraju danas moguće je populaciji podastirati tvrdnje da ovde bitiše „narodna vlast“. No, neke buduće promijenjene okolnosti značiće i bitno drugačija poimanja. Da bi bilo jasnije o čemu govorim poslužiću se jednim plastičnim primjerom.
Tokom Drugog svjetskog rata u Srbiji je bio pozicioniran režim Milana Nedića. Svako suprotstavljanje ovom režimu tumačeno je kao napad na „narodnu vlast“ i oštro sankcionisano. Zatim dolaze partizani i nova vlast postavlja pitanje ponašanja svojih prethodnika. Najčešće izgovorena odbrana, od nivoa ministara do seoskih žandarma, glasila je: „Mi smo samo radili svoj posao!“. Elem, komunističke vlasti takve su nazvali domaćim izdajnicima, kvislinzima i slugama okupatora („okupacionim namjesnicima“!), te ih postrijeljale ili pozatvarale u tamnice.
Naravoučenije ovog primjera glasilo bi – promijenjene prilike donose i drugačiju svijest, ili drugačije poimanje. Živimo u vrlo turbulentnim vremenima, tako da su ozbiljne promjene moguće u vrlo kratkom periodu. No, ja lično nastojim da i danas kažem šta mislim i ma kakva cijena bila takvih uvjerenja. Tako obećavam da ću narednih dana i u nekim novim tekstovima pobliže analizirati pitanje suočavanja sa „okupacionom vlašću“. Unaprijed najavljujem objelodanjivanje podataka i opservacija do danas neizrečenih na ovim prostorima. Zato, čitajte „zabranjenog analitičara“!
Ljepšem polu, onom na kom bi čovječanstvo bar trebalo da počiva, želim SREĆAN 8. MART – DAN ŽENA... Nakon toga slijedi ono famozno „ALI“...
Danima posmatram proslavljanje ovog praznika, a najčešće kroz „derneke“ kakve organizuju politički lideri, direktori, šefovi i ini, a u pravilu – MUŠKARCI. Upravo interesantno je kako žene (sa)učestvuju u ovakvim „proslavama“, presrećne što se eto i njih neko sjetio. One sa malo manje sreće same organizuju i plaćuju „slavlja“. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
Interesantno, nigde nema spomenika Klari Cetkin, Rozi Luksemburg i hiljadama žena-simbola borbe za rodna prava. Tako naše majke, supruge, sestre i prijateljice nemaju gdje položiti cvijeće i čuti prigodne govore. Ti govori trebalo bi da bar u nekoj mjeri osvijeste žensku populaciju, da ih podsjete na suštinski značaj ovog praznika, pa i da ih „obrazuju“ kako postoje stvari mnogo važnije od derneka, sitnih poklončića ili cvijeća.
O čemu govorim? U zemlji gdje se do granica krajnjeg obesmišljavanja raspravlja o jednakopravnosti naroda, vjera, politika, LGBT populacije, pa sve do „baba i žaba“, samo jednom godišnje i to vrlo površno razgovara se o rodnoj ravnopravnosti. Konkretno, o pravu žena da direktno učestvuju u kreiranju naše stvarnosti i budućnosti. Decenijama na ovim prostorima žene čine natpolovičnu većinu, a nakon posljednjeg rata – tja, moramo sačekati objavljivanje popisa stanovništva. No, kako god činjenično će se pokazati kako žene čine respektabilnu većinu.
Sad, neshvatljivo je da većinska populacija u vlasti i institucijama zauzima gotovo marginalan udio. Pozicija stvarne moći i uticaja za naše žene je „misaona imenica“. Sad mi je krejnje neshvatljivo: zbog čega upravo žene pristaju na ovakvu stvarnost? Vrlo jednostavno je definisati prvi korak borbe za ravnopravnost polova. Može se to postići masovnom peticijom, referendumom ili na hiljadu drugih načina, ali cilj je isti – u ustav ugraditi ravnopravnost polova kao zagarantovano pravo. Dakle, ukoliko žene čine ozbiljnu većinu, onda bi bilo primjereno da u ustavu stoji kako moraju zauzimati bar polovinu mjesta u institucijama države. E ovde nema „ali“, prosto u pitanju je postulat!
Kao muškarac reći ću kako moje ovakvo razmišljanje, i zalaganje, nije pitanje manipulacije ili zablude, nego iskrenog uvjerenja. Priroda i primarna uloga oblikovala je žene u bitno drugačijem mentalnom sklopu od „jačeg pola“. Materinstvo od žena traži požrtvovnost, racionalnost, mudrost i ino, dakle, totalno drugačija promišljanja i pozicioniranja od muškaraca. Svakodnevno posmatram koleginice profesionalke u javnoj upravi i uvijek iznova se uvjeravam koliko su ozbiljnije, temeljitije, inovativnije i odgovornije uodnosu na muške kolege. Svakim danom i postupkom ove vrijedne žene dokazuju kako naša stvarnost može biti bitno bolja ukoliko bi drugačije postavili stvari i ovom polu prepustili bar polovinu pozicija.
Na kraju, ako posmatramo samo posljednji vijek i koliko-toliko ozbiljnija nastojanja da se ravnopravnost polova dovede u one zdravorazumske okvire, nedvosmisleno ćemo doći do teze da je vrlo opasno muškarcima prepuštati dominaciju. Nepobitno je da muškarci dominiraju svijetom, baš kao što je nepobitno i to da su čovječanstvo doveli do krajnjeg ambisa. Iole ozbilja promišljanja ukazuju da se čovječanstvo suočava sa vrlo opasnim situacijama, kakve u svakom trenutku mogu rezultirati nestankom vrste.
Da to pojednostavim: muške budaletine dovele su nas u vrlo tešku situaciju i time pokazale šta „znaju“. Vrlo racionalno je razmišljati da bi sudbinu čovječanstva trebalo prepustiti ženama, rodu kod kog nagon za produženjem vrste jeste mnogo izraženiji, nego kod njihovih „partnera“. Nadam se da su nakon ovoga moja uvjerenja jednostavnija za shvatanje!
Dokazano je da pravovremeno i argumentovano animiranjejavnosti može natjerati vlast Republike Srpske na bar privremeno (!) mijenjanje zacrtanih planova, odnosno na odustajanje od projekata grubog kršenja zakona i prava građana.
Autor: Borislav Radovanović
Prethodnih dana objavio sam dva teksta u kakvima sam javnost obavijestio da aktuelna vlast Srpske provodi projekat “čišćenja” policije od tzv. ratnih policajaca, te da to čini u uslovima ozbiljnih nezakonitosti i kršanja prava zaposlenih. Pri tom, apostrofirao sam pitanje: da li naša vlast policajce zaslužne za stvaranje Republike Srpske u izbornoj godini nastoji zamijeniti članovima SNSD-a? Javno postavljena „škakljiva“ pitanja proizvela su niz lančanih reakcija kakve su dovele do svojevrsnog zaokreta vlasti. Iako sve upućuje kako je u pitanju tek ad hoc „manevar“ kakav bitno ne odstupa od zacrtanih projekcija, ipak stoji činjenica da je moguće uticati na ponašanje vlasti.
No, prije svega moram naglasiti da pomenuti problemi nisu izazvali adekvatnu reakciju medija i javnosti, iako esencijalna logika upućuje da je društvo trebalo i moralo ozbiljno odreagovati. Tek nekoliko portala, od kojih su portali BN medijske kuće i BIG radija najpoznatiji, prenijelo je intrigantne tekstove. No, to je nešto očekivano obzirom da su ovi mediji i ranije prenosili moje tekstove, te da nisu u pitanju „režimska glasila“ ili mediji u kojima dominira autocenzura. Elem, slaba i neadekvatna medijska reakcija ipak se pokazala dovoljnom da vlast natjera na promjene u ponašanju. To naprosto dokazuje kako naša vlast ni približno nije moćna kako se manipulativno nastoji predstaviti.
U daljem vraćamo se na konkretne reakcije pojedinih zainteresovanih subjekata. Na prvom mjestu želim javnost obavijestiti da je vrh Boračke organizacije, pa i sam general Milomir Savčić, upoznat sa sadržajem tekstova i problema kakvi su zadesili njihovo članstvo. Koliko znam ova organizacija planira određene aktivnosti, ali nešto šire i strukturalno drugačije postavljene u odnosu na moje navode. Pri tom, treba istaći kako već neko vrijeme postoje neslaganja boračke organizacije i aktelne vlasti, pa čak i pokušaji da se štićenje prava boračke populacije prenese na „satelitske organizacije“. Ipak, kao gest uvažavanja, prepustiću predstavnicima Boračke organizacije da sami obavijeste javnost o svojim stavovima i namjerama.
Sljedeća reakcija tiče se same vlasti Srpske. Aktuelna vlast nije ni čekala reagovanje boračke populacije i njenih predstavnika, nego je izvela loše izrežiranu „predstavu za lakovjernu javnost“. Na „scenu“ stupa predsjednik Sindikata radnika unutrašnjih poslova, gospođa Anica Jondić, tako što organizuje sastanak sa ministrom Draganom Lukačom. Na tom sastanku “dogovoreno je”ministarstvo neće posebni/ratni staž obračunavati kao obavezan staž i kao pravni osnov penzionisanja policajaca. Zamislite, dogovoreno je da ministarstvo policije (gle apsurda!) neće kršiti zakon i zajemčena prava svojih zaposlenih! Kompletna ujdurma nazvana je "greškom". Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Zatim predsjednica sindikata „obavještava“ svoje članstvo o rezultatima sastanka i tako umiruje zabrinute policajce. Nekoliko hiljada policajaca napokon je prespavalo mirnu noć. Samo, ostaje pitanje: koliko će njihov „spokoj“ potrajati? Ili, da li je sindikat iskreno štitio interese svog članstva, ili je samo učestvovao u „gašenju vatre“? Odnosno, da li je sindikat saučestvovao u manevru vlasti načinjenom u cilju izbjegavanja reakcije boračke populacije?!
Da je ovde u pitanju tek loše izrežirana predstava ponajbolje dokazuja izjava same gospođe Jondić data Nezavisnim novinama (1) još marta prošle godine, gdje kaže:"Na podmlađivanju policije RS se mora ozbiljno i brzo raditi i to pitanje se od svih institucija RS mora ozbiljno i sveobuhvatno razmotriti, prvenstveno zbog refleksije koju može imati na pitanje sveukupne bezbjednosti i kvaliteta očuvanja javnog reda i mira".
U daljem se navodi: "Radi se o smjeni generacija. Istinski pokušavamo ubijediti institucije da ovaj problem sagledaju. I Sindikat i MUP RS imaju isto viđenje ove situacije"… "Oni (MUP RS op.a.) su radili (i) studijski i strateški su osmislili kako podmladiti policiju",
No, ključan je njen navod: “…problem sa starosnom strukturom policije imale sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, ali za razliku od RS, praktično su ga već riješile.”. Na stranu što gospođa Jondić odjednom postaje “ekspert za bezbjednost”, no, problem je što sindikat saučestvuje u jednom mnogo širem projektu “čistke” boračke populacije iz institucija i to traje punu godinu. Nije tajna da je udaljavanje boraca iz policijskih agencija uslov “međunarodne zajednice”, a to u širem znači i zločinačkih organizacija poput Trilateralne komisije, i to uslov za dobijanje kredita i drugih finansijskih benefita. Na ovaj način vlast Srpske i sindikat policije žrtvuju borce zarad dobijanja prekopotrebnih finansijskih injekcija. Kako sam naveo u prethodnim tekstovima sa ovakvim uslovima Srpska se suočava punih 20 godina, a napokon su se našli subjekti spremni na njihovu realizaciju.
Na kraju dolazim do još jedne reakcije proizvedene spornim tekstovima, a tiče se prozvanog SNSD-a. Kako doznajem i unutar te političke organizacije tekstovi su proizveli „buru“ i reagovanja. To se dalje manifestovalo u vidu novog nezakonitog/neosnovanog/montiranog disciplinskog postupka protiv mene. MUP RS ponovo tvrdi kako ja nemam pravo na ovakve javne istupe iako to nema veze sa zdravim razumom, a kamoli sa zakonom i pravom. Faktički nastavlja se „saga“ brutalnog gaženja zajemčenog prava na slobodu mišljenja i izražavanja kakva traje duže od godine. Doduše, valjda poučeni ranijim iskustvima, ovoga puta pokušavaju nekakvu „toplo-hladno igru“ sa ciljem da me bar ubuduće ućutkaju. Poručio sam ministru Lukaču da ne pristajem na kojekakve nezakonite uticaje, pritiske i/ili prijetnje, odnosno da prati moje naredne tekstove iz kakvih će doznati moje opredjeljenje. Kako rekoh u prvom tekstu: NIJE SRPSKI ĆUTATI!
Na današnji dan, dakle 03. marta 1992. godine, formalno započinje moj ratni put i skromni doprinos u stvaranju Republike Srpske.
Ovih dana mediji nas prosto „bombarduju“ proslavama jubileja povodom stvaranja Republike Srpske, ili nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ili šta znam više čega. Gledam obilježavanje Dana Republike, pa potom „reprizu“ ovog praznika u Beogradu, te slušam različita tumačenja o tome kako je stvorena Republika Srpska. Slušam i prosto ne mogu da vjerujem šta se tu iznosi. Pomislim: možda oni govore o nekoj drugoj Srpskoj, o nekakvim drugim vremenima i događajima, izvan onoga u čemu sam učestvovao i čemu sam svjedočio.
Pratim površno i dešavanja oko 1. marta, odnosno obilježavanja nezavisnosti BiH-e. Pitam se od koga je postala nezavisna, je li možda postala suverena, prosperitetna i/ili slobodna? Nemam emocija oko tog događaja baš kako ih nisam imao ni nakon dva dana prilikom upućivanja na izvršenje postavljenog mi zadatka. Mjesecima prije toga stavio sam se na raspolaganje JNA, zadužio potrebna sredstva i opremu, te prosto čekao trenutak u kom će moje opredjeljenje biti iskorišteno. Da, moje opredjeljenje bilo je očuvanje Jugoslavije, naše zemlje suočene sa teškim izazovima. Znači, nismo ni pomišljali na stvaranje nekih novih država, državotvornih entiteta, „Velikih Srbija“ ili sličnih budalaština. Stavili smo se na raspolaganje državi i armiji kakvima smo se prethodno svečano zakleli.
Dakle, tog 03. marta dobili smo zadatak zaposijedanja Vlašića, kako strateški iznimno važne lokacije. Ocijenjeno je kako neustavno i nezakonito proglašenje otcjepljenja BiH predstavlja taj iznimno opasan trenutak nakon kog valja započeti sa vojnim operacijama. Podsjetiću kako smo mjesecima prije toga političke predstavnike muslimanskog i hrvatskog naroda pokušavali privoliti na odustajanje od takvog čina, na ostanak u „krnjoj Jugoslaviji“ i ino. Pri tom smo ih pozivali na mirno rješavanje konflikta, na izbjegavanje nasilja i sukoba, pa čak i eliminisali pojedine pokušaje ugrožavanja mira. Bili smo svjesni svoje moći, dobrano pripremljeni za moguće scenarije, ali smo nastojali izbjeći sukobe baš kako su nas obučavali u JNA.
Elem, odluke pojedinih nosilaca moći i uticaja išle su za tim da PO SVAKU CIJENU ostvare svoje političke i ideološke (primarno vjerske) ciljeve. Čak i po cijenu rata i krvoprolića!
Danas slušam kako je Srpska stvorena 9. januara sa ciljem njenog „vječnog“ bitisanja, kako je polazišna zamisao bila stvaranje državotvornog entiteta, pa čak i države i ino. Namjerno neću prozivati nikog poimenično i neka se svako prepozna kako mu drago, ali naglašavam kako svake godine slušam sve veće i teže budalaštine. I pišem ovaj tekst kako bih se suprotstavio serviranim glupostima u kakve naivan puk vjeruje. Dakle, odluka o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine predstavlja tek ad hoc rješenje i odgovor na protivpravno i nasilno rušenje naše države. U političkom smislu bili smo prinuđeni na donošenje određenih odluka i na stvaranje pojedinih političkih instrumenata samozaštite. Na već ispoljene oblike nasilnog kršenja naših etničkih prava odreagovali smo političkom odlukom kakva je imala za cilj da nas okupi, homogenizuje i upravi tokom rješavanja krize.
Sa druge strane, istim političkim odlukama stvaramo i pravne instrumente samozaštite. Pri tom smo se pozivali na ustavne i mađunarodnopravne norme kakve su nam omogućavale pravo samoorganizovanja u slučajevima teškog ugrožavanja. Znači, govorim o iznuđenim odlukama, o privremenim rješenjima i instrumentima adekvatnim tadašnjim potrebama. Niko ozbiljan tada nije ni pomišljao o „vječnoj“ Republici Srpskoj, odnosno u budalaštinama kakve danas slušamo.
Polako dolazimo i do one najvažnije dimenzije tadašnjih događaja – do oružanog organizovanja. Kako rekoh polazište nam je bilo očuvanje postojeće države i to sredstvima predviđenim pozitivnim zakonodavstvom. Godinama nas optužuju kako smo se vojno angažovali na projektu stvaranja „Velike Srbije“, a ja danas kažem kako ni stvaranje Republike Srpske, u smislu države, nije bilo u domenu naših opredjeljenja ili kakvih ciljeva. Naš primarni cilj bio je očuvanje mira u trenucima nadolazeće destavilizacije. Kada su sukobi već eskalirali, kada je Slobodan Milošević odlukom o proglašenju Savezne Republike Jugoslavije prosto nas „amputirao“ iz naše države, onda je primarni cilj bio očuvanje naroda. I to da napustimo JNA i stvaramo VRS naprosto nije bilo pitanje naše volje ili htjenja, nego nametnutih okolnosti. Čak i učešće u oružanim dejstima na početku rata može se posmatrati kao svojevrsna iznuđena reakcija. Prosto, snalazili smo se kako smo znali i umjeli.
Ovde, bar na kratko, moram objasniti jednu specifičnu ulogu jedinica VRS-e, a kakva se bitno odrazila na samo formiranje Srpske. Primarni zadatak naših jedinica bio je zaposijedanje prostora na kakvim živi srpsko stanovništvo, a sa ciljem zaštite naroda, dobara i prava. Nastojalo se u što je većoj mogućoj mjeri sačuvati i nesrpsko stanovništvo, no, problemi su proiziliazili iz pokušaja raznoraznih paravojnih jedinica, grupa ili pojedinaca da nasilnim putem osvoje područja pod kontrolom naših snaga. Prosto, dolazilo je do sukoba, a potom i do svega onoga što oružane sukobe prati (progoni, uništavanja, pljačka i ino). Moram apostrofirati i jednu specifičnu okolnost našeg tadašnjeg vojnog pozicioniranja, a to je da nismo bili vođeni logikom „cilj opravdava sredstvo“. Mnoge teritorije ili gradove nikada nismo ni pokušali staviti pod našu kontrolu iz prostog razloga što smo procjenjivali da bi to proizvelo stradanja mnogo veća od benefita kakve bi mogli ostavriti. Tako, primjera radi, i pored velike i potpuno nezaštićene srpske zajednice nikada nismo ni pokušali uspostaviti kontrolu nad centralnim dijelovima Sarajeva (i mnogim sličnim gradovima). Nije pitanje da li smo bili dovoljno moćni da takve zadatke realizujemo, nego naprosto ocjene da takva stradanja i razaranja nisu opravdana.
Znači, na nekih 2/3 BiH-e uspostavili smo punu kontrolu, uvezali teritorije, osigurali bezbjednost, te stvorili pretpostavke da Repubika Srpska zaživi kao političko-pravni subjekt. Normalno, nije to funkcionisalo u idealnim uslovima, ali nismo doživjeli ni genocid kao naši preci. No, vratimo se suštini. Republika Srpska, dakle, nije stvarana kao samoj sebi cilj, a najmanje je naš cilj bilo stvaranje država (velikih ili malih). Prosto reagovali smo u skladu sa nametnutim okolnostima, iznalazili rješenja prema težini i oblicima ugrožavanja kakava su nam prijetila, a jedino o čemu smo sanjali bio je mir. U početku smo Srpsku doživljavali kao „prelazno rješenje“, kao političko-pravni instrument samozaštite i ino, a tek nakon potpunog nestanka Jugoslavije dovedeni smo u poziciju da gradimo državotvorni entitet kakav danas imamo. Ja lično Republiku Srpsku i danas doživljavam kao „privremeno rješenje“ do trenutka odistinskog pomirenja srpskog i bošnjačkog naroda, te do staranja neke nove državne zajednice današnjih Srbije, BiH-e i bar nekih zemalja okruženja (primarno C. Gore i Makedonije). U takvoj konstalaciji odnosa nema potrebe za ovakvim federalnim jedinicama. Objektivno daleko smo mi od sličnih integracija, ali nisam ni zaljubljenik kvalifikacija „vječna“ i slično. Republika Srpska je naprosto odgovor na ugrožavanje kakvo nam je svojevremeno prijetilo, a koje ni do danas nije otklonjeno. Time možemo reći da će postojati taman toliko dugo dok postoje i prijetnje po srpski narod u BiH-i.
Predlažem čitaocima da pogledaju dokumentarni film o ratnim dešavanjima na Vlašiću, a kakva odlično govore o tome da stvaranje Republike Srpske, kao i ratna dešavanja uopšte, nije teklo onako kako ga danas predstavljaju pojedini „stručnjaci“.
Ovim tekstom pokušaću javnost Republike Srpske animirati oko jednog vrlo ozbiljnog pitanja: da li SNSD stvara partijsku policiju?
Aktuelne vlasti Republike Srpske bombastično najavljuju kako su započele projekat podmlađivanja policijskog sastava. Govore o prijemu 500 novih/mladih policajaca i to do kraja tekuće godine. To predstavljaju kao „dokaz brige“ o narodu i entitetu, kao političku aktivnost sa ciljem dodatnog jačanja Srpske i podizanja nivoa bezbjednosti. Naoko, trebalo bi vlast pohvaliti za takve projekte. Šira javnost mogla bi progutati čak i činjenicu da se u ovom trenutku intenzivno priprema penzionisanje nekoliko stotina „ratnih policajaca“. Zarad nekih „viših interesa“ javnost bi mogla prihvatiti i činjenicu da se penzionisanje policajaca vrši uz teška kršenja prava i zakona ove zemlje. Uostalom, kad se ovde pretjerano vodilo računa o pravima i propisima?
No, moramo bar pokušati dokučiti šta se ovde objektivno događa? Da li je sve baš tako kako nam to serviraju vlast i donirani mediji? Na prvom koraku moramo realno sagledati neke činjenice. Kada govorimo o pripadnicima policije koji imaju učešće u ratu, bilo da je riječ o VRS ili u MUP-u, onda valja znati da takvi zaposlenici po nakaradnim tumačenjima propisa od strane vlade danas imaju najmanje 35 godina penzionog staža! Ponavljam, najmanje 35 godina staža! To automatizmom (zbog beneficija) znači da će u narednih 3-4 godine biti penzionisani svi „ratni policajci“!
U daljem, prosto neizbježno nameće se sljedeća činjenica – do kraja mandata ove vlasti biće dovršen projekat udaljavanja boraca iz struktura policije Republike Srpske! Naši ratni i poratni neprijatelji, uključujući i najveće sile svijeta, pune dvije decenije nastojali su borce udaljiti iz sastava MUP-a i u tome nisu uspjeli. Bar ne u potpunosti. Danas to čini naša vlast! Koliko će sve to „ojačati“ Srpsku ostaje da se vidi.
Elem, naredni nivo analize od nas zahtjeva da bar pokušamo spoznati strukturu tih budućih/novozaposlenih 500 policajaca. Postoji li nešto po čemu je ova grupa kandidata posebno karakteristična? Bolji poznavaoci našeg sistema bezbjednosti znaju o čemu je riječ – NAŠI BUDUĆI POLICAJCI REDOM SU ČLANOVI SNSD-a! Dakle, u izbornoj godini govorimo o novom zapošljavanju 500 članova jedne stranke. Iole ozbiljno društvo svakako bi se zabrinulo nad takvim političkim projektima, pa čak i nad samim naznakama pokušaja takvog ponašanja!
Da se razumijemo, lično podržavam proces podmlađivanja sastava policije i to je problem na kakav ukazujem gotovo 15 godina. Istovremeno, odlično znam iz kakvih struktura dolaze kandidati za policajce i to je nešto šta godinama načelno podržavam. Riječ je o svršenim diplomcima naše Visoke škole unutrašnjih poslova. Kako god ovo završilo ti mladi ljudi biće stub odbrane Republike Srpske i možemo se slobodno osloniti na njih. No, postoji problem kakav moraju riješiti i ti budući kadrovi policije i cjelokupno društvo. Konkretno, trenutno na berzi rada posao čeka preko 1 000 diplomiranih pravnika unutrašnjih poslova i gro njih su članovi SNSD-a! Takvo političko etabliranje nije pitanje njihove volje ili ubjeđenja, nego naprosto nametnutih okolnosti. Jednostavno inercijom, vide jedni od drugih, po nepisanom pravilu svršeni diplomci policije mahom se učlanjuju u SNSD. Prosto nadaju se da će time umilostiviti moćnike kako bi ih zaposlili. Pa i ministar Dragan Lukač je visokopozicionirani član SNSD-a!
Ističem kako ne postoje nikakve pravne prepreke da današnji kandidati za posao u policiji budu članovi političkih stranaka. No, jednostavno mi je neprihvatljivo da svi dolaze iz jedne te iste stranke. Zar je daleko od logike razmišljati kako će stranka na njih imati uticaj i nakon što postanu policajci. Znači, prije svega upravo ti mladi ljudi moraju se blagovremeno riješiti uticaja stranke ukoliko teže ka tome da postanu pravi profesionalci. Naprosto naši pozitivni propisi brane policajcima članstvo u strankama i bilokakvo političko angažovanje. Lično mislim da je takvo zakonsko rješenje tek „relikt prošlosti“, nešto odavno prevaziđeno u modernim društvima, ali zakon je takav i moramo ga poštovati.
Ovde polako dolazimo do mogućnosti da se moji navodi okvalifikuju kao neosnovane pretpostavke, da neko (vlast!) ustvrdi kako prilikom zapošljavanja neće davati prednost članovima SNSD-a i ino. Odlično! U daljem ćemo proanalizirati činjenice kakve bi trebalo da ozbiljno zabrinu naše društvo. Konkretno, MUP Srpske još od okončanja rata kontinuirano provodi proces podmlađivanja sastava policije. Istina, nije to činjeno u potrebitom obimu, ali je činjeno. Posljednjih 7-8 godina, dakle za mandata ove vlasti, ovaj proces je značajno intenziviran. Govorimo o stotinama novozaposlenih lica. Posljednjih dvije-tri godine posebno su zapošljavani diplomci unutrašnjih poslova. Izapitajmo se koliko članova SNSD-a je zaposleno na desetinama konkursa kakvima smo svi svjedočili? Kao pojedinac ne mogu doći do preciznog podatka, no, dobro znam o čemu govorim i odlično poznajem prilike u MUP-u. Moja procjena jeste da gro novih policajaca dolazi iz stranačkih redova.
Elem, ni ovde nemam namjeru zaustaviti se u problematizovanju ove pojave. Pitam: da li su članovi SNSD-a nakon sticanja statusa policijskih službenika izvršili obavezu brisanja iz stranačkih registara? Prema važećem Zakonu o policijskim službenicima to su morali učiniti već prvog dana stalnog zaposlenja na poslovima policijskih službenika. Policijski službenici Srpske ne smiju biti članovi stranke, pa makar se to odnosilo na vladajući SNSD. Predlažem način da dođemo do relevantnih podataka o ovom problemu. Prosto, SNSD raspolaže potrebnim podacima i time može javnosti saopštiti podatke o tome u koliko slučajeva je učinjeno brisanje iz stranačkog registra članova koji su na takvu radnju dužni po sili zakona. Mogli bi, kad bi to htjeli, objelodaniti i podatke o tome koliko članova stranke je zaposleno u MUP-u prilikom nekoliko desetina konkursa raspisanih za njihovog mandata.
Na kraju vratiću se esencijalnom pitanju ovog teksta: stvara li SNSD partijski policiju? Kako rekoh narednih par godina, tačnije do kraja mandata ove vlasti, postoji bojazan da će gro (ili svi!) ratnih policajaca biti udaljen iz MUP-a. Većina će biti penzionisana, a ja ću najvjerojatnije proći sa otkazom (zbog ovakvih tekstova). To automatizmom znači da će više od polovine današnjeg sastava policije biti udaljeno iz sistema bezbjednosti, te da će biti zamijenjeni novim ljudima. Govorim o mogućih 4 000 policajaca. Zar je interes Republike Srpske da jednako toliko članova jedne stranke pozicionira u instituciju primarne zaštite naroda i entiteta? Ako je to interes, prosto vratimo se u jednopartijski sistem i da nam svi policajci ponovo budu članovi Partije!
Vlasti Republike Srpske godinama protivzakonito i krajnje brutalno gaze prava boračke populacije. Na red su došli u srpski policajci!
Pišem ovaj tekst, a znam da će mi se „obiti o glavu“ kao i mnogi prethodni. No, Boračka organizacija, Savez Sindikata i sve te „dušebrižničke organizacije“ prosto ćute i okreću glavu od pravnog nasilja nad svojim članstvom. Ja tako ne mogu. Nije srpski ćutati!
Posljednjih mjeseci mediji revnosno prenose kako MUP Republike Srpske namjerava podmladiti sopstvene strukture, kako namjerava zaposliti oko 500 mladih policajaca. Naoko odlična i svrsishodna aktivnost naših vlasti. Ipak, samo naoko! Niko ne govori o planu vlasti da tokom tekuće godine penzioniše čak 700 aktivnih policajaca, a kako je krenulo – najvjerojatnije i mnogo više. Isto tako niko ne govori da se penzionisanje vrši uz grubo kršenje prava, te da se u 100 odstotnom obimu odnosi na ratne pripadnike policije. Policajci, koji su najljepše godine svoje mladosti proveli u odbrani Srpske, danas doživljavaju da se njihova borba koristi za kršenje prava kakva im garantuju ustav, međunarodno pravo i zakoni. Nakad nezamislivo, a danas realnost!
Elem, krenimo redom. Do prošle godine u Srpskoj je važio zakon prema kom policajci nisu mogli biti penzionisani prije navršenih 55 života, a bez obzira na dužinu radnog staža. Aktuelna vlast je iz samo njima znanih razloga donijela takav zakon. Tako su naši policajci, poznavajući i poštujući zakon, ulazili u kredite, slali djecu na školovanje, pa i po potrebi sebe doškolovavali, te započinjali razno-razne egzistencijalne projekte kakve im je život nametao. Računali su kako će do penzionisanja zatvoriti finansijske konstrukcije. Međutim, posljednje zakonske izmjene ukidaju dobnu granicu i dužinu staža pozicioniraju kao primarni odnov penzionisanja. To je bio početak perfidne akcije kršenja zagarantovanih prava.
Sljedeće na šta su policajci Srpske računali jeste činjenica da im posebni-ratni staž nikada nije bio uplaćen. Načelno, radnik se na taj staž mogao pozvati ukoliko je želio penzionisanje, ali to nije uračunavano u obračunsku masu. Mnogi su se tog staža čak odrekli obzirom da bio nije uplaćen, a upravo ministarstvo je sačinilo unificirane obrasce izjava odricanja. Na taj način MUP je nešto uštedio umanjivanjem prava naknada po osnovu dužine penzionog staža. Sa druge strane, policajci su računali da je pitanje posebnog-ratnog staža adaktirano. Danas doznaju kako su se grdno prevarili!
Posljednjih mjeseci zaposleni u MUP-u već su navikli da učestalo dolaze spiskovi radnika koji ispunjavaju uslove za penzionisanje. Većina obuhvaćenih ovom mjerom ukazivala je na nezakonitosti i nepravilnosti postupka, a ponajviše u domenu posebnog staža. No, naše vlasti su shvatile kako ovakvim mjerama neće postići zacrtane ciljeve, tako da počinju primjenjivati nekakve odluke i tumačenja kakva nemaju mnogo veze ni sa zdravim razumom, a kamoli sa pravom. Iako su u bukvalno stotinama slučajeva prihvatile da se radnici mogu izjavama odreći posebnog staža, proveli o tome upravne postupke i donijeli adekvatna rješenja, odjednom naše vlasti donose odluku da se zaposleni ne mogu odreći ratnog staža. I taj staž odjednom radnicima obračunavaju iako nikada nije uplaćen i obračunavan u domenu prava na naknade, iako nije obavezan (!).
Sa pravnog stanovišta ponašanje vlasti je gotovo neshvatljivo. Zamislite, stečeno pravo prevode u obavezu. Takvo ponašanje zabranjeno je našim ustavom i implementiranim međunarodnim konvencijama, ali problem je u tome što se ovde pravo ionako ne poštuje. Ministarstvo danonoćno sačinjava spiskove radnika za penzionisanje, a o kom broju je tačno riječ teško je i naslutiti. Uglavnom, zasigurno možemo govoriti o mnogo većem broju od prvobitno ukalkulisanih 700 radnika. Pri tom, MUP RS za utvrđivanje osnovanosti postupka ne koristi podatke Fonda PIO, nego svoja proizvoljna i nezakonita tumačenja i kvazičinjenice.
Sad, zapitajmo se kakve refleksije proizvodi opisano ponašanje vlasti. Naši borci-policajci sopstveno učešće u ratu doživljavaju kao svojevrsnu kaznu, kao „osnov“ za kršenje njihovih prava. Niti jedan jedini borac nije stupio u rat radi stvaranja društva koje će kršiti njegova prava, a to se ovde nedvosmisleno događa. Naši policajci su patriote i to su posljednjih dvije i po decenije nebrojeno puta nedvosmisleno dokazali. Možemo samo zamisliti kako doživljavaju ovakav atak vlasti!
Pogledajmo i kako će se opisano ponašanje Režima reflektovati na planu socijalnih i egzistencijalnih dimenzija. Naš policajac je opterećen kreditima, hranilac je porodice, a i sa dosadašnjim primanjima tavorio je u strašnim egzistencijalnim problemima. Sad će njegova primanja bukvalno preko noći sa 1 000 pasti na 400 maraka. Tim iznosom neće moći podmiriti ni kreditne obaveze, a o drugim aspektima života da i ne govorimo. Možemo slobodnu reći da ovakvim postupcima borce pretvaramo u sirotinju, u socijalne slučajeve. Pitam: zbog čega? Samo zato što su se borili za Republiku Srpsku i srpski narod! Žalosno!
Bolji poznavaoci prilika znaju da MUP RS konstantno krši prava i propise u domenu naknada. Tako mjesecima kasne ili uopšte ne uplaćuju naknade prevoza, jubilarnih plata i ino. Sve češće zaposleni tužavaju ministarstvo i na taj način ostvaruju prava. Radnici prilikom penzionisanja imaju pravo na otpremninu u iznosu od šest plata, ali se ni ova obaveza ne poštuje. Praksa je da policajca „šutnu“ na ulicu i ostave bez ikakve egzistencijalne sigurnosti. Već danas sa sigurnošću može se reći da će penzionisani policajci zahvaćeni ovom „mjerom“ vlade otpremnine dobiti samo ukoliko tuže poslodavca.
No, najžalosnije je što ovo nije prvi brutalan napad ove vlasti na boračku populaciju Srpske. Podsjetiću da je Srpska svojevremeno donijela zakon u kom je najniža penzija borca prve kategorije bila zagarantovana na iznos od blizu 500 maraka. Time su borci bili prosto stimulisani na penzionisanje i na hiljade njih su takvo pravo iskoristili. I onda vlast mijenja zakon tako da penzije boraca bukvalno polovi, ili umanjuje čak na iznose manje od polovine zagarantovane penzije. Hiljade boraca teško je oštećeno ovakvim ponašanjem vlasti, no, podsjetiću kako je i ovde činjeno teško kršenje stečenih prava. Konkretno, u Srpskoj (i u BiH-i) je zabranjena retroaktivna primjena prava. Novim zakonom ne mogu se oduzimati prava stečena na osnovu prethodnog zakona i to ponovo garantuju ustav i međunarodne konvencije. Problem je samo što za naše vlasti ustav i pravo ne važe!
Na kraju moram i sebe i javnost zapitati: kakve refleksije po društvo može proizvesti ovaj posljednji udar vlasti na boračku populaciju? Racijum ukazuje kako je očekivati ozbiljan društveni bunt, dok iskustvo implicira da će i ova ujdurma proći neprimjetno. Kako god, prvi čiju reakciju očekujem jeste predsjednik Boračke organizacije Milomir Savčić. Njemu poručujem: Generale nije srpski ćutati!
