MOJ MALI JUBILEJ STVARANJA REPUBLIKE SRPSKE

Na današnji dan, dakle 03. marta 1992. godine, formalno započinje moj ratni put i skromni doprinos u stvaranju Republike Srpske.

Ovih dana mediji nas prosto „bombarduju“ proslavama jubileja povodom stvaranja Republike Srpske, ili nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ili šta znam više čega. Gledam obilježavanje Dana Republike, pa potom „reprizu“ ovog praznika u Beogradu, te slušam različita tumačenja o tome kako je stvorena Republika Srpska. Slušam i prosto ne mogu da vjerujem šta se tu iznosi. Pomislim: možda oni govore o nekoj drugoj Srpskoj, o nekakvim drugim vremenima i događajima, izvan onoga u čemu sam učestvovao i čemu sam svjedočio.

Pratim površno i dešavanja oko 1. marta, odnosno obilježavanja nezavisnosti BiH-e. Pitam se od koga je postala nezavisna, je li možda postala suverena, prosperitetna i/ili slobodna? Nemam emocija oko tog događaja baš kako ih nisam imao ni nakon dva dana prilikom upućivanja na izvršenje postavljenog mi zadatka. Mjesecima prije toga stavio sam se na raspolaganje JNA, zadužio potrebna sredstva i opremu, te prosto čekao trenutak u kom će moje opredjeljenje biti iskorišteno. Da, moje opredjeljenje bilo je očuvanje Jugoslavije, naše zemlje suočene sa teškim izazovima. Znači, nismo ni pomišljali na stvaranje nekih novih država, državotvornih entiteta, „Velikih Srbija“ ili sličnih budalaština. Stavili smo se na raspolaganje državi i armiji kakvima smo se prethodno svečano zakleli.

Dakle, tog 03. marta dobili smo zadatak zaposijedanja Vlašića, kako strateški iznimno važne lokacije. Ocijenjeno je kako neustavno i nezakonito proglašenje otcjepljenja BiH predstavlja taj iznimno opasan trenutak nakon kog valja započeti sa vojnim operacijama. Podsjetiću kako smo mjesecima prije toga političke predstavnike muslimanskog i hrvatskog naroda pokušavali privoliti na odustajanje od takvog čina, na ostanak u „krnjoj Jugoslaviji“ i ino. Pri tom smo ih pozivali na mirno rješavanje konflikta, na izbjegavanje nasilja i sukoba, pa čak i eliminisali pojedine pokušaje ugrožavanja mira. Bili smo svjesni svoje moći, dobrano pripremljeni za moguće scenarije, ali smo nastojali izbjeći sukobe baš kako su nas obučavali u JNA.

Elem, odluke pojedinih nosilaca moći i uticaja išle su za tim da PO SVAKU CIJENU ostvare svoje političke i ideološke (primarno vjerske) ciljeve. Čak i po cijenu rata i krvoprolića!

Danas slušam kako je Srpska stvorena 9. januara sa ciljem njenog „vječnog“ bitisanja, kako je polazišna zamisao bila stvaranje državotvornog entiteta, pa čak i države i ino. Namjerno neću prozivati nikog poimenično i neka se svako prepozna kako mu drago, ali naglašavam kako svake godine slušam sve veće i teže budalaštine. I pišem ovaj tekst kako bih se suprotstavio serviranim glupostima u kakve naivan puk vjeruje. Dakle, odluka o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine predstavlja tek ad hoc rješenje i odgovor na protivpravno i nasilno rušenje naše države. U političkom smislu bili smo prinuđeni na donošenje određenih odluka i na stvaranje pojedinih političkih instrumenata samozaštite. Na već ispoljene oblike nasilnog kršenja naših etničkih prava odreagovali smo političkom odlukom kakva je imala za cilj da nas okupi, homogenizuje i upravi tokom rješavanja krize.

Sa druge strane, istim političkim odlukama stvaramo i pravne instrumente samozaštite. Pri tom smo se pozivali na ustavne i mađunarodnopravne norme kakve su nam omogućavale pravo samoorganizovanja u slučajevima teškog ugrožavanja. Znači, govorim o iznuđenim odlukama, o privremenim rješenjima i instrumentima adekvatnim tadašnjim potrebama. Niko ozbiljan tada nije ni pomišljao o „vječnoj“ Republici Srpskoj, odnosno u budalaštinama kakve danas slušamo.

Polako dolazimo i do one najvažnije dimenzije tadašnjih događaja – do oružanog organizovanja. Kako rekoh polazište nam je bilo očuvanje postojeće države i to sredstvima predviđenim pozitivnim zakonodavstvom. Godinama nas optužuju kako smo se vojno angažovali na projektu stvaranja „Velike Srbije“, a ja danas kažem kako ni stvaranje Republike Srpske, u smislu države, nije bilo u domenu naših opredjeljenja ili kakvih ciljeva. Naš primarni cilj bio je očuvanje mira u trenucima nadolazeće destavilizacije. Kada su sukobi već eskalirali, kada je Slobodan Milošević odlukom o proglašenju Savezne Republike Jugoslavije prosto nas „amputirao“ iz naše države, onda je primarni cilj bio očuvanje naroda. I to da napustimo JNA i stvaramo VRS naprosto nije bilo pitanje naše volje ili htjenja, nego nametnutih okolnosti. Čak i učešće u oružanim dejstima na početku rata može se posmatrati kao svojevrsna iznuđena reakcija. Prosto, snalazili smo se kako smo znali i umjeli.

Ovde, bar na kratko, moram objasniti jednu specifičnu ulogu jedinica VRS-e, a kakva se bitno odrazila na samo formiranje Srpske. Primarni zadatak naših jedinica bio je zaposijedanje prostora na kakvim živi srpsko stanovništvo, a sa ciljem zaštite naroda, dobara i prava. Nastojalo se u što je većoj mogućoj mjeri sačuvati i nesrpsko stanovništvo, no, problemi su proiziliazili iz pokušaja raznoraznih paravojnih jedinica, grupa ili pojedinaca da nasilnim putem osvoje područja pod kontrolom naših snaga. Prosto, dolazilo je do sukoba, a potom i do svega onoga što oružane sukobe prati (progoni, uništavanja, pljačka i ino). Moram apostrofirati i jednu specifičnu okolnost našeg tadašnjeg vojnog pozicioniranja, a to je da nismo bili vođeni logikom „cilj opravdava sredstvo“. Mnoge teritorije ili gradove nikada nismo ni pokušali staviti pod našu kontrolu iz prostog razloga što smo procjenjivali da bi to proizvelo stradanja mnogo veća od benefita kakve bi mogli ostavriti. Tako, primjera radi, i pored velike i potpuno nezaštićene srpske zajednice nikada nismo ni pokušali uspostaviti kontrolu nad centralnim dijelovima Sarajeva (i mnogim sličnim gradovima). Nije pitanje da li smo bili dovoljno moćni da takve zadatke realizujemo, nego naprosto ocjene da takva stradanja i razaranja nisu opravdana.

Znači, na nekih 2/3 BiH-e uspostavili smo punu kontrolu, uvezali teritorije, osigurali bezbjednost, te stvorili pretpostavke da Repubika Srpska zaživi kao  političko-pravni subjekt. Normalno, nije to funkcionisalo u idealnim uslovima, ali nismo doživjeli ni genocid kao naši preci. No, vratimo se suštini. Republika Srpska, dakle, nije stvarana kao samoj sebi cilj, a najmanje je naš cilj bilo stvaranje država (velikih ili malih). Prosto reagovali smo u skladu sa nametnutim okolnostima, iznalazili rješenja prema težini i oblicima ugrožavanja kakava su nam prijetila, a jedino o čemu smo sanjali bio je mir. U početku smo Srpsku doživljavali kao „prelazno rješenje“, kao političko-pravni instrument samozaštite i ino, a tek nakon potpunog nestanka Jugoslavije dovedeni smo u poziciju da gradimo državotvorni entitet kakav danas imamo. Ja lično Republiku Srpsku i danas doživljavam kao „privremeno rješenje“ do trenutka odistinskog pomirenja srpskog i bošnjačkog naroda, te do staranja neke nove državne zajednice današnjih Srbije, BiH-e i bar nekih zemalja okruženja (primarno C. Gore i Makedonije). U takvoj konstalaciji odnosa nema potrebe za ovakvim federalnim jedinicama. Objektivno daleko smo mi od sličnih integracija, ali nisam ni zaljubljenik kvalifikacija „vječna“ i slično. Republika Srpska je naprosto odgovor na ugrožavanje kakvo nam je svojevremeno prijetilo, a koje ni do danas nije otklonjeno. Time možemo reći da će postojati taman toliko dugo dok postoje i prijetnje  po srpski narod u BiH-i.

 Predlažem čitaocima da pogledaju dokumentarni film o ratnim dešavanjima na Vlašiću, a kakva odlično govore o tome da stvaranje Republike Srpske, kao i ratna dešavanja uopšte, nije teklo onako kako ga danas predstavljaju pojedini „stručnjaci“.