недеља, 24. јул 2016.

Gojko Vasić i sunovrat Republike Srpske


Jedino je u Srpskoj moguće da direktor policije Gojko Vasić, umjesto višegodišnje robije, dobije „zasluženu“ penziju. Doznajte šokantnu istinu!


Od strane MUP RS je zvanično potvrđeno da će aktuelni direktor policije Vasić  biti penzionisan. Dakle, vrijeme je da  razjasnimo po čemu će „prvi srpski policajac“ ostati upamćen. Van svake sumnje javnost će Vasića zapamtiti po činjenici da su tokom njegovog mandata u strukturama policije nastale i djelovale dvije organizovane kriminalne grupe inspektora i specijalaca.

Beskrupulozan kakav jeste Vasić se u jednom trenutku pohvalio da je procesuiranje teško kriminalizovanih pripadnika policije u stvari “dokaz snage” MUP-a i “spremnosti da se obračuna“ sa kriminalom u sopstvenim strukrurama. No, vrlo jasne činjenice do kraja razobličavaju njegove laži. Podsjetiću da je marta 2013. godine Aleksandar Ninković obratio se Agenciji za istrage i zaštitu – SIPA i prijavio da inspektori za sprečavanje narkomanije CJB Banja Luka djeluju kao organizovana grupa narko-dilera. Čak je dostavio i audio zapis u kom jedan od inspektora detaljno „elaborira“ šta u stvari rade oni koje društvo plaća da ga štite od narkomanije.

SIPA ovu informaciju dostavlja MUP-u RS-e i potom slijedi ponašanje naše policije kakvo nedvosmisleno demantuje Vasićeve laži. Pola godine vrh naše policije pretvara se da opisani problem i dostavljena informacija uopšte ne postoje. Tek u oktobru te godine, kad Ninković sporni snimak dostavlja Odboru za bezbjednost NSRS, slijedi „iznuđeno“ procesuiranje. U jeku afere Goran Mihaljica otkriva kako je još 20. marta 2013. godine pretpostavljene obavijestio šta rade inspektori njegovog odjeljenja, da je to pitanje potonje više puta potencirao, ali da vrh policije nije reagovao. To ga je „koštalo“ optužnice! Sramotno je to šta je Gojko Vasić uradio Mihaljici i pojedinim inspektorima, čiji je jedini „grijeh“ to što su voljom poslodavca (Vasića) raspoređeni „u pogrešno vrijeme na pogrešno mjesto“. Momci su procesuirani samo da bi im Vasić i njegovi korumpirani saradnici „začepili usta“ po pitanjima njihove odgovornosti.

Što se tiče specijalaca koji fantomke nisu skidali sa glava ni u vanradnom vremenu moram priznati da mi nisu poznate okolnosti njihovog hapšenja. Međutim, ono šta zasigurno znam jeste da je jedan od procesuiranih prije nekih šest godina operativno dovođen u vezu sa razbojništvima, te da je vrh policije (time i Vasić) obaviješten o tome. Po već ustaljenoj praksi najviši rukovodioci policije pretvarali su se da ništa ne znaju o teško ispoljenoj kriminalizaciji u strukturama specijalne policije.


Elem, istina je bitno drugačija i policijski čelnici su još kako znali kakav kriminal se odvija u strukturama policije, a postoje i neoborivi dokazi da su činili upravo suprotno od onoga šta su im zakoni i profesionalni standardi nalagali. Gojko Vasić, Uroš Pena, Stanislav Čađo, Radislav Jovičić i mašinerija njihovih podanika godinama su sprečavali dokazivanje krivičnih djela u domenu organizovanog kriminala u kakvima su i sami bili involvirani. Problem ovih mladih ljudi, koji su danas zatvoreni, jeste što su na početku karijera naučeni da rade upravo onako kako su to i činili. Umjesto toga kako da se bore protiv kriminala njih su šefovi i starije kolege „učili“ kako da se bave kriminalom. Pri tom su gledali kakve golgote prolaze časni profesionalci koji su odbijali služiti strukturama kriminala, a posebice oni koji su se tome suprotstavljali. Kad mlade i neiskusne pripadnike policije dovedete do izbora između stradanja za pravedne ciljeve ili komfora stvorenog kriminalizacijom, mnogi odaberu ovo drugo.

Istina je neumoljiva: 2007. godine jedna grupa časnih visokopozicioniranih policijskih rukovodioca odlučila je da procesuira nekoliko svojih kolega duboko ogrezlih u organizovanom kriminalu. Govorio sam o tome i javnosti je poznato da je započeta istraga oko velikog broja slučajeva teškog zelenašenja, iznuda i reketiranja, a sve povezano sa privrednim kriminalom, pa i to da su Gojko Vasić, Uroš Pena i Stanislav Čađo spriječili dokazivanje brutalnim nasiljem nad akterima službenih radnji. Poznato je kakvom nasilju i brutalnom gaženju profesionalnog dostojanstva sam lično izložen, no, jedna činjenica je ostala potpuno nepoznata. Vrh policije je smijenio sa pozicija sve rukovodioce koji su tada pokušali procesuirati svoje kriminalizovane „kolege“ i njihove saučesnike. Neću pominjati imena ovih čestitih profesionalaca iz prostog razloga što ne želim dodatno im komplikovati živote, ali je u profesionalnim krugovima dobro poznato o kome je riječ.

Pri tom, treba znati da se jedan dio tadašnjih službenih aktivnosti odnosio na zloupotrebe u vezi narkotika. Znači, mnogo prije današnjih „narko-inspektora“ bavili smo se kriminalizacijom onih koji su ove neiskusne kadrove učili „zanatu“, a to se posebice odnosilo na pojedine rukovodioce. Tada je bilo „normalno“ da pripadnici policije krijumčare narkotike u inostranstvo, da ih rasturaju po Banjoluci i Prijedoru, te da najveći dio oduzetih narkotika ponovo vraćaju na ulice. I taj dio istrage čelnici policije su brutalno sasjekli, a u profesionalnim krugovima dobro je poznato kako je ministar Čađo odreagovao u trenutku kad je suočen sa istinom.

Mogu sasvim kompetentno govoriti o  zloupotrebama narkotika od strane pripadnika policije tokom ranijih godina i MUP raspolaže sa nekoliko mojih službenih informacija sačinjenih u vezi tog problema. No, mnogo kompetentnije mogu govoriti o problematici razbojništava. Jedan dio pomenutih službenih aktivnosti odnosio se na involviranost policije u najveće pljačke počinjene na teritoriji BiH-e. Reći ću samo da sam u vezi dvije pljačke na štetu Rajfajzen banke, kada je na Vlašiću i u Banjoluci otuđeno preko 3,5 miliona maraka, identifikovao oko 20 počinioca involviranih u različitim fazama krimena. No, moje informacije „čuvane“ su u ladicama pojedinih šefova sve dok sud nije oslobodio osumnjičene. Stvorio sam odlične pretpostavke za procesuiranje počinioca desetak najtežih pljački počinjenih na teritoriji Srpske, te nekoliko na prostoru Federacije i upravo je puni uspjeh ostvaren na Federalnom nivou, dok je kod nas učinak bio krajnje „siromašan“. Zašto? Pa Gojko Vasić je odlučio tako!

Dakle, MUP Srpske raspolaže obimnom dokumentacijom kakva dokazuje moje navode o tome da je vrh policije sprečavao dokazivanje odgovornosti za brojna krivična djela u domenu organizovanog kriminala, kako najopasnijih kriminalaca ove države, tako i njihovih saučesnika iz policijskih struktura. Pri tom moram naglasiti da najveći broj dokaza direktno upućuje na Gojka Vasića kao ključnog aktera sprečavanja dokazivanja, odnosno da postoje dokazi o njegovim zloupotrebama službenog položaja u vezi sa organizovanim kriminalom. No, vlast Republike Srpske Vasićeve kriminalne sklonosti je prepoznala kao "kompetencije", pa ga je u nezakonitoj proceduri (nakon poništenog konkursa i suprotno Zakonu o policijskim službenicima) imenovala direktorom policije. Identičnim kršenjem zakona i profesionalnih strandarda, kako je postavljen, Vasić "pročišćava" policiju tako da sve čestite profesionalce eliminiše sa uticajnih pozicija, a na njihova mjesta postavlja sebi slične lopuže, smutljivce i podrepaše.


Kad sam utvrdio da nema vajde od dalje borbe unutar struktura policije, obratio sam se Okružnom tužilaštvu Banja Luka, pri čemu sam postavio nekoliko zamki u kakve se Vasić  „upecao“. Donio je protivzakonite i profesionalno neprihvatljive odluke (od tužilašta skrivao dokaze, manipulisao istragom i ino) nakon kakvih više nisam imao dvojbi – Vasić je „don“ policijskog kriminala. Inače poštujem procedure i hijerarhiju, pa sam se obratio i tijelima nadležnim za kontrolu rada policije (predsjedniku Dodiku, vladi i političkom smutljivcu Nenadu Stevandiću kao predsjedniku Odbora za bezbjednost), no, time sam samo utvrdio spregu organizovanog kriminala i politike. U stvari, utvrdio sam koliko su nečovječni naši političari obzirom kako su se ponijeli prema smrtnim stradanjima dvadesetak nevinih građana Srpske. Samo ljudski nesoj može se tako odnositi prema nevinim žrtvama.

Onog trenutka kad sam shvatio da je Srpska zaglavila u institucionalnom sunovratu morala i čovječnosti obratio sam se javnosti. Od tad ovako prozivam  pojedince, podsjećam na njihove grijehe, te objelodanjujem nove i nove šokantne podatke – a „materijala“ imam na pretek. I dalje stojim na stanovištu da je Gojku Vasiću mjesto u KPZ Tunjice, a to što će ga ministar Lukač, premijerka Cvijanović i predsjednik Dodik ispratiti u penziju „k'o heroja“ u stvari samo govori o njima... i o sunovratu Republike Srpske!






субота, 23. јул 2016.

Biti ili ne biti... biti, ali gdje, kad, kako, zašto...????


Ponekad dođu trenuci kad čovjek mora preispitati sopstveno ponašanje i angažovanost na pojedinim poljima. Tako sam došao do tačke na kakvoj bih trebao odlučiti kako dalje usmjeriti svoje javno djelovanje.


Zove me novinarka Informera i konsultuje oko pokušaja ubistva Milana Beka. U stvari, zanima je moje iskustvo oko toga koliko su počinioci krivičnih djela skloni ka priznanju „grijeha“. Eto, novinari ubjedljivo najtiražnijeg srpskog lista ponekad zatraže moje mišljenje iako u Beogradu zasigurno ne manjka kompetentnih stručnjaka. Imponuje mi to – priznajem, no slične situacije redovno me vrate na pitanje mog pozicioniranja na prostoru Republike Srpske, odnosno neposrednog okruženja za kakvo sam po prirodi stvari ponajviše zainteresovan.

Upravo je zanimljivo moje pozicioniranje na prestižnim srpskim nacionalnim sajtovima. Podsjetiću na meni iznimno drag sajt CEOPOM – ISTINA (http://www.ceopom-istina.rs  ), gdje sa urednikom gospodinom Draganom Milašinovićem imam doista izvrsnu saradnju. U istoj ravni mojih simpatija jeste Centar akademske reči Šabac ( http://www.carsa.rs ), urednika gospodina Zorana Miloševića, kao i KORENI – List Srba u rasejanju (http://www.koreni.rs ) gospodina Nikole Janjića. To su sajtovi na kakvima imam tretman bukvalno jedanak najvećim imenima analitike i javnog diskursa na svjetskoj razini. Doista nemam riječi da iskažem koliko poštujem urednike ovih medija, a u kontekstu prostora i tretmana kakav dobijam.

U daljem moram podsjetiti na meni vrlo drag sajt EVROAZIJA.INFO (http://evroazijainfo.rs ), urednika gospodina Mladena Đorđevića, koji već neko vrijeme ne radi kapacitetom nivoa ranijih vremena, a zbog uvijek prisutnog razloga – u ovoj branši nema para i sve je pitanje ljubavi (normalno i vremena koje možemo odvojiti). Ranije sam imao dobar tretman na jednom od najmoćnijih srpskih sajtova, NOVI STANDARD, međutim iz nekih razloga gospodin Željko Cvijanović odlučio je da ne prenosi moje tekstove.

Zatim, moram se zahvaliti i izuzetno popularnom sajtu VASELJINSKA TV (  http://www.vaseljenska.com ), koji sve češće preuzima moje tekstove, pa sajtu SRBIJA DANAS (http://www.srbijadanas.com ), VESTI.RS ( http://www.vesti.rs  ) ino.
Ako primjećujete govorim o nacionalnim sajtovima Srbije, a u daljem ću se pozabaviti situacijom u BiH i Srpskoj.

ZAŠTO ME NE VOLE U SRPSKOJ?

Što se tiče B-H nivoa moram istaći kako imam izuzetnu saradnju sa sajtom Fresh press ( http://freshpress.info ), koji moje tekstove prenosi u 100% obimu. Ranije sam imao podršku časopisa Slobodna Bosna, a primjećujem i da moje tekstove preuzimaju pojedini hrvatski sajtovi (ponekad i zavisno od teme).

No, ono šta je ovde ključno jeste Republika Srpska. Tu se mogu pohvaliti da portak BN RTV ( http://www.rtvbn.com  ) često prenosi moje tekstove, da portal BIG RADIO (http://www.bigportal.ba/ ) ima sličnu praksu, pa Prijedor 24H ( http://prijedor24h.com ), Višegrad 24.info (http://www.visegrad24.info ) i nadam se da mi neće zamjeriti portali kakve sam ovom prilikom zaboravio.

Ranije sam imao izvanrednu saradnju sa FRONTAL.RS, a zbog čega se Danijel Simić odlučio distancirati doista pojma nemam. Jednu kratku komunikaciju imao sam sa BLIC.RS, odnosno sa novinarom Nikolom Moračom, koji me je podržao u vrlo teškim prilikama (moja zahvalnost), no to je bilo poodavno. Događalo se da prestižni sajt Fond strateške kulture preuzme neki moj tekst, no samo u domenu onoga gdje ne pominjem Dodika i vlast Srpske (a takvih tekstova je vrlo malo). Možemo govoriti o nekoliko manje poznatih medija Srpske, ali je suština u tome da u Srbiji, koja vrvi od kompetentnih analitičara i stručnjaka, imam mnogo, mnogo bolji status negoli u Srpskoj. Zašto? Prosto, vrlo sam kritičan prema vladajućim strukturama. Nisam politički aktivan, a ponajmanje u domenu opozicije, i to se može vidjeti iz mojih tekstova. Sad, to što vlast kritikujem mnogo više valjda je razumljivo sa pozicije odgovornosti za stanje u društvu.

Na kraju dolazim do suštine problema, a to je pitanje: kako da se odredim prema svom blogu. Na jednoj strani imam prilično vijernu čitalačku publiku, za kakvu sam emotivno vezan i smatram se obaveznim prema ljudima koji kažu da redovno prate moje tekstove. No, ono šta mi ostaje krajnje nejasno jeste zbog čega ovdašnji mediji i novinari vrlo rijetko preuzimaju sadržaje sa bloga, iako na istom stoji informacija kako je preuzimanje dozvoljeno bez ikakvih obaveza. Često objavljujem ekskluzivne informacije i sadržaje, tako da je doista neshvatljivo da drugi to ne koriste u cilju podizanja čitanosti. Sad, primjećujem određene oblike „krađe“ ideja i podataka, ali to ne zavređuje ozbiljnije bavljenje tom temom.

Nalazim se u možda povoljnijoj situaciji od većine medijskih ličnosti obzirom da egzistenciju obezbjeđujem izvan medijskog djelovanja i imam apsolutnu slobodu u pogledu tema kakvima se želim baviti i na koji način. To znači da se mogu posvetiti razvijanju kapaciteta bloga i saradnje sa jednim brojem dnevnih medija, a to posebice u pogledu kraćih tekstova i atraktivnih tema. Sa druge strane mogu se posvetiti pozicioniranju na srpsko-ruskim sajtovimaspecijalizovanim za probleme globalizacije, geopolitike, bezbjednosti i ino. Elem, problem je u mom „švrljanju“ po javnog djelovanja pravcima, po različitim temama i još različitijim medijima. Moraću odlučiti u kom pravcu nastaviti i gdje se profilisati. Prosto, „babe i žabe“ ne treba miješati. Još uvijek nisam odlučio šta mi je činiti, no nadam se da mi čitalačka publika neće zamjeriti ovu fazu „preispitivanja“...

Čitajte Zabranjenog analitičara!





понедељак, 18. јул 2016.

Erdogan je diktator, sektaš i kukavica!


Svjetska politička elita bukvalno u istom danu izražava "žaljenje" za žrvama terorističkog napada u Nici i podršku Tajipu Erdoganu – osobi direktno odgovornoj za eskalaciju islamističkog zločinaštva! Da Bog sačuva! Za to vrijeme „Sultan“ je jedino posvećen kako nadimak pretvoriti u političku realnost.



Piše: Borislav Radovanović

Pratim izjave eminentnih srpskih analitičara i pitam se da li možda živimo u nekakvim paralelnim svjetovima. Neki, tako, procjenjuju da bi neuspjeh vojnog puča u Turskoj mogao u perspektivi doprinijeti razvoju srpske provrede(???). Karikiraju kako će Erdogan sad načiniti otklon prema Sjedinjenim Državama i približiti se Rusiji, a to (bar po njima) znači i Srbiji. Vidim i da neki „stručnjaci“ mantraju kako bi pučisti, da su uspjeli, „sigurno ugrozili Srbiju i Srpsku“ (eto Erdogan nas „čuva“!). Ima još sličnih (kvazi)opservacija, no posebno mi je interesantna ta da su Sjedinjene Države i CIA organizovale svrgavanje Erdoganovog režima.

Takve konstrukcije teško da prolaze nekakva esencijalna pitanja kakva u sličnim situacijama moramo postaviti. Primjera radi, moramo se zapitati: koliko je realno da Barak Obama u zadnjim mjesecima mandata odobri realizaciju FID operacije svrgavanja šefa savezničke (NATO) države? Ovakve operacije se u principu ne izvode bez predsjednikovog potpisa i pečata. Možemo razmišljati i o angažovanosti pojedinih „otuđenih centara moći“, kao u slučaju kad je  rušenja Gadafija, no i tu se moramo zapitati: ko bi se usudio na takve poteze? Posebice u ovako složenoj i unutrašnjoj/predizbornoj i geopolitičkoj situaciji. Ili, nakon objelodanjivanja famoznog Čilkotovog izvještaja o protivpravnom obaranju Sadama Huseina.

Dakle, to što Sjedinjene Države podržavaju Fetulaha Gulena, kog Erdogan optužuje kao ključnog aktera pokušanog prevrata, i na čemu pojedini analitičari baziraju procjene, u suštini korespondira sa njihovim opštim principima primjene „meke moći“ u državama za kakve su zainteresovani. Amerikanci uvijek podržavaju više političkih lidera, međusobno ih konfrontiraju, instrumentalizuju i (zlo)upotrebljavaju zarad svojih interesa. No, ukoliko težimo ka tome da stvari gledamo iole objektivno moramo prihvatiti činjenicu da Sjedinjene Države ponajviše podržavaju Erdogana i da je upravo zahvaljujući njihovoj pomoći dospio do nivoa današnje moći.

Da bih uspješno poentirao moram podsjetiti na nekoliko činjenica kakve javnost nikako da prepozna u onom fenomenološkom i etimološkom smislu. Tajip Erdogan je klasičan reprezent „neoselefizma“ stvorenog unutar identičnih centara moći kakvi su prethodno idejno osmislili i materijalizovali  fašizam, nacizam i slične anticivilizacijske ideologije. Bez spoljne financijske, političke, obavještajne, medijske i ine pomoći Hitler bi ostao zapamćen kao lokalna budaletina i predmet njemačke sveopšte sprdnje. No, danas već manje-više poznati centri moći proizveli su famozni „privredni bum“ potreban da Njemačku osposobi za izazivanje još jednog globalnog krvoprolića, na kakvom su kao „tihi partneri“ značajno uvećali sopstvena bogatstva. Ukoliko težimo da istoriju koristimo kao polazište u prepoznavanju aktuelnih geopolitičkih događanja upoređivanje onovremenske Njemačke i današnje Turske ima potrebnu logiku i činjeničnu utemeljenost.

Baš kao i njegov pomenuti prethodnik, Erdogan je prije osvajanja vlasti (1999. g.) osuđen i zatvoren obzirom da tadašnjoj sekularnoj Turskoj vlasti nisu bila prihvatljiva njegova poimanja „militarizacije islama“. Zaista je fascinantno kako „bivši robijaši“ ostvaruju važnu ulogu u kriznim svjetskim dešavanjima, a o čemu smo i iz sopstvene istorije mogli štošta naučiti. Pri tom, moram cinično primijetiti da su i Hitler i Erdogan eklatantni primjeri da je krajnje nakaradne ideologije moguće širiti i snažiti na još nakaradnijoj ekonomskoj osnovi. Moguće jeste, ali samo do onog nivoa kad za „tihe partnere“ postaju upotrebljivo sredstvo globalne destrukcije.

Ono na čemu u ovom dijelu analize želim poentirati  jeste da su Sjedinjene Države i pojedini centri moći zapadne hegemonije zarad sopstvenih interesa i realizacije zamišljenih projekcija budućnosti upravo ovakvog Erdogana ustoličili i međunarodno ojačali. Pri tom, od njega (kao marionete) tek očekuju određene poteze, a onaj najvažniji jeste širenje međumuslimanskog krvoprolića i stradanja. U tom smislu je iracionalno razmišljati o njegovom svrgavanju. To bi bilo kao da je Hitler oboren 1939. godine, a projektovan je upravo za ono šta je nakon toga uslijedilo. No, da bi moje tvrdnje bile razumljivije moram objasniti na kakvim osnovama funkcioniše Erdoganov režim, a to u širem podrazumijeva i pojašnjavanje nečega šta nazivam „konceptom islamske države“.

KONCEPT ISLAMSKE DRŽAVE

Dakle, van svake sumnje, Tajip Erdogan političku snagu crpi iz ekonomskog razvoja kakav je materijalizovao po dolasku na vlast. To se normalno reflektovalo na poboljšanje životnog standarda populacije, a u daljem i na sve veću podršku naroda njegovoj „politici“. Po meni, ponavlja se ekonomski koncept Hitlerove Njemačke, nakaradan i dugoročno neodržviv, ali na kratke staze ostvariv. Samo što ovoga puta na djelu imamo spoj islama i ekonomije ili „islamske ekonomije“, no u svakom slučaju ponavlja se „ekonomski bum“ na iracionalnim osnovama. Normalno, vještački kreiran! Elem, hajde da determinišemo Erdoganov „slučaj“.

Za Erdogana je poznato da je od rane mladosti vrlo aktivan u sferi političkih opcija radikalnog islamizma kakve su se suprotstavljale Ataturkovom konceptu razvoja sekularnog društva. Bio je aktivista više partija čiji je rad zabranjivan. Zanimljivo, i njegovo formalno obrazovanje (završio je ekonomski fakultet i muslimansku vjersku školu) jeste na fonu „islamske ekonomije“. No, od suštinskog značaja jeste Erdoganovo poimanje islama. To je taj sporni „selefijsko-sektaški“ pravac kakav zastupaju vjersko-političke organizacije poput Muslimanske braće (njemu bliske), i iz kakve su iznikla civilizacijska čudovišta poput Al Kaide ili Islamske države (kakve opet znamo ko i kako je stvorio!).

Dakle, time što je na poziciju premijera došao jedan islamistički fundamentalista arapski svijet, inače prilično netolerantan prema Ataturkovoj Turskoj, bitno mijenja odnos prema toj zemlji. To se automatizmom reflektuje na planu razvoja ekonomskih odnosa, a posebo u domenu investicija, trgovine, izvoza i turizma. Jedan od ključnih izvora turskog razvoja tokom zadnje dekade počiva na ideološkoj bliskosti Erdogana i političkih lidera pojedinih bogatih muslimanskih zemalja.

No, Erdoganovo tumačenje islama vrlo je „privlačno“ i zapadnim centrima moći. Možemo to posmatrati kroz primjenu doktrine divide et impera, možemo kroz angloameričke strategije „unutrašnje odbrane prijateljske zemlje“, ali u svakom slučaju dolazimo do činjenice da određeni zapadni centri moći redovno podržavaju i potpomažu različite radikalno-islamističke pokrete.

Baš kako na nivou ciljnih država centri zapadne hegemonije instrumentalizuju i sukobljavaju pojedine lidere, ili kako na širem planu identično konfrontiraju države, tako čine i u domenu ideologija/religija. Pri tom, kad je islam u pitanju posebno su im interesantne te dekadentne i sektaške podkategorije čije bitisanje počiva na hadisu Poslanika Muhameda o tome da će islamska zajednica (ummet)  biti podijeljena na 73 grupe, od kojih će samo jedna ući u njegov dženet. Vijekovima se različite grupe međusobno tamane u nastojanju da postanu „oni izabrani“, a vidimo da to traje i danas.

No, u pojedinim društvima, uključujući i tursko, vremenom se islam razvio, prevazišao konfrontacije na takvim tumačenjima, prilagodio modernim sekularnim društvima i tako postao neupotrebljiv“ za hegemonističke centre Zapada, kakvi na bazi međumuslimaskih podjela materijalizuju dominaciju i sopstvene interese. Upravo zbog njihove autodestruktivne i konfliktne naravi Zapad potiče ideje vraćanja na „izvorna tumačenja islama“, zbog čega je sasvim očekivano podržao i Tajipa Erdogana. To se dalje materijalizovalo u sferi ekonomskog povezivanja Zapada i Turske, odnosno u domenu investicija, izvoza, turizma i ekonomije uopšte, te dodatno ojačalo međunarodnu poziciju Turske i – ponajviše njenog predsjednika.

Znači, Erdoganova nakaradna ideologija dovela je do približavanja Turske sa bogatim arapskim zemljama kakve vode slični ideološki zaluđenici. Na drugoj strani Zapad redovno pomaže radikalne islamiste i na tom planu je Erdoganovoj Turskoj obezbijedio štokakve povoljne ekonomske aranžmane. U biti jedan specifičan spoj različitih interesa i geopolitičkih okolnosti proizveli su mogućnost razvoja turske privrede iako je Erdogan istu zasnovao na poprilično iracionalnim osnovama spoja islama i ekonomije ili „islamske ekonomije“. Elem, od suštinskog značaja je shvatanje kako „islamska ekonomija“ čini samo element „islamskog društva“, odnosno „islamske države“.

Ovde moram istaći kako Erdogan nije smislio „recept islamske ekonomije“, prosto zbog činjenice da takve ideje nalazimo u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića. Nekoliko decenija prije Erdogana „naš“ Alija se bavio svojevrsnim modelom podruštvljavanja prirodnih resursa u funkciji stvaranja islamske države. Nisu slučajno ili situaciono američki, britanski i ini centri moći zapadne hegemonije podržali Izetbegovića. Ta Izetbegovićeva specifična politička sinergija ideja fašizma i radikalnog islamizma odlično se uklopila u projekcije uspostavljanja Novog svjetskog poretka. Bez obzira na dužinu teksta moram pojasniti ulogu Alije Izetbegovića u odnosu na kreiranje fenomena „islamska država“, kakav je u Erdoganovom slučaju kasnije samo usavršen.

Alija Izetbegović, baš kao  kasnije Erdogan, Muhamed Morsi i slične Zapadu prihvatljive „demokrate“, kako u Islamskoj deklaraciji sam navodi, islam percipira kao „jedinstvo vjere i politike“. U principu, Izetbegović i slični nedovoljno vjersko obrazovanje nastoje nadoknaditi političkim znanjima (jednako nakaradnim!), dok suštinski islam koriste samo kao instrument  vlastitog političkog pozicioniranja. Bez obzira o kome govorimo redovno uočavamo identičnu matricu u kakvoj se politički manipulanti  konfrontiraju sa vjerskim institucijama, kakve odbijaju povinovati se njihovim političkim zahtjevima (decenijama se Alija sukobljavao sa IVZ dok nije ustoličio rejsa Cerića), šta ih u daljem redovno uvodi u zonu sektašenja i sličnih dekadencija. Uvijek je riječ o „autentičnim tumačima“ Kurana i to samo onih osnova kakve su uopšte uspjeli savladati. Zatim, vjerski manipulanti redovno zazivaju vraćanje izvorne ideje iz prvog vijeka islama kad je ostvarena ubjedljivo najveća ekspanzija te religije, šta u daljem podrazumijeva radikalizaciju i nasilnost, pa netoleranciju prema nemuslimanima i td.

Elem, ono šta Izetbegovića Seniora izdvaja jeste nastojanje da kroz jedan skalabudžen pamflet pokuša definisati pojmove kao što su „islamsko društvo“, „islamski poredak“ i „islamska država“. Suštinski „islamsko društvo“ je većinska zajednica muslimana kakva ima zadatak da uspostavi šerijatski poredak i u konačnici „islamsku državu“, u kakvoj je Kuran jedini ustav i zakon. U modernoj praksi njegove zamisli su neizvodljive, no globalističkim centrima moći i nije nakana razvijati islam, nego ga razarati, zloupotrebljavati i podređivati sopstvenim interesima. Zato su globalisti prvo napali južnoslavenske muslimane, inače reprezente modernog evropskog islama. Nakon toga slijede Ataturkovi sekularni Turci, pa Tunižani, Egipćani, Libijci, Sirijci i ini. Moramo shvatiti da globalisti listom napadaju one civilizacijski napredne većinsko muslimanske zajednice, kakve teže ka stvaranju modernih sekularnih društava , ka suverenitetu i očuvanju vlastitih prirodnih bogatstava. U takvim društvima Zapad razne ekstremne, devijantne, sektaške i nasilne skupine instrumentalizuje za obaranja legitimnih sekularnih režima i uspostavljanje vlasti sa kakvima mogu manipulisati kako im volja. Upravo kako to čini sa monarhijom Sauda kojoj je „podario“ državu.

Znači, „koncept islamske države“ u svojoj esenciji je tek puki instrument centara moći globalizacije i Novog svjetskog poretka protiv muslimana kao zajednice i protiv pojedinih država za čija bogatstva su vrlo zainteresovani. No, u daljem funkcija „islamske države“ jeste konfrontacija sa drugim nemuslimanskim društvima, odnosno sa čovječanstvom uopšte. Odavno tvrdim da ono što percipiramo kao „Islamsku državu“ u zaraćenoj Siriji treba da proizvede teško međumuslimansko krvoproliće, a potom i intervenciju jednog još uvijek nedefinisanog broja država (npr. instrumentalizuju Francusku) sa ciljem osvajanja prebogatog Južnog Mediterana. U pitanju je projekat čija realizacija traje godinama i u kakvom Tajip Erdogan ostvaruje namjenjenu mu ulogu, odnosno tek treba da materijalizuje određene zamisli njegovih mentora. Koji, uzgred rečeno, nemaju nikakvih motiva da ga ruše.

MOJA PODRŠKA PUČISTIMA!

Iskreno, nije mi jasno zbog čega u baš svaki svjetski važan događaj moramo uplitati CIA ili Pentagon. Valjda je moguće da određene snage samoinicijativno i bez spoljne pomoći organizuju određene promjene. Upravo vjerujem da se nešto slično ovih dana odigrava u Turskoj. O čemu je riječ?

Krvoprolića i nestabilnosti proizvedena „arapskim proljećem“ manje-više traju i danas, a kad je listom saučestvovao u destabilizacijama drugih zemalja sopstvenog okruženja Erdogan je morao misliti na to da će se konflikti reflektovati i u njegovo dvorište. Danas je nesporno da su Erdogan, Davutoglu i njihovi najbliži saradnici profitirali krijumčarenjem nafte, oružja, terorista, umjetnina i istorijskih artefakata. Baš kao što je nesporno da su učestali i sve brutalniji teroristički napadi, protesti različitih društvenih („sekularisti“) ili etničkih (Kurdi) kategorija i drugi teški unutrešnji problemi kakve Turska mjesecima trpi direktna posljedica nakaradne politike rukovodstva zemlje. Sasvim očekivano problemi su kulminirali pokušajem vojnog puča i nije mi jasno zašto tome moramo dodavati kojekakve neutemeljene konotacije. Uostalom, dogodilo se upravo ono šta je svjetska javnost mjesecima očekivala i upravo zbog toga su uslijedile onako brze i jednoglasne reakcije političkih moćnika.

Prema do danas poznatim podacima nosioci neuspjelog puča dolaze iz kategorije „sekularista“, kakvi u esenciji predstavljaju onaj opštecivilizacijski najprihvatljiviji dio turskog društva (intelektualci, pravnici, profesori, novinari, oficiri i ini predstavnici urbane kulture). Takvih su se zapadni lideri odrekli još tokom trajanja sukoba, a o čemu ponajbolje svjedoče njihove izjave davane u kritičnim trenucima, dok su, na drugoj strani, podržali jednog sektaškog maloumnika, diktatora, megalomana i – kukavicu!

Da, svijet je podržao jednu običnu kukavicu, koji se već sa prvim naznakama opasnosti „digao u vazduh“ i počeo tražiti azil od Njemačke, a doznaćemo i od koga još. Potom je „sa sigurne distance“ pozvao narod da izađe na ulice i brani njegov režim. Vratio se tek kad je bilo jasno da su pučisti savladani. Baš „viteški“ nema šta!? No, problemi tek slijede obzirom na uobičajenu sklonost kukavica ka iskaljivanju nad nemoćnima. Vidimo da se broj smrtno stradalih konstantno uvećava, pa možemo sasvim opravdano sumnjati da Erdogan vrši likvidacije svojih protivnika. Uz to su krenula masovna hapšenja (zadnje preko 6 000) i to na bazi vrlo diskutabilne pravne osnovanosti, a možemo samo pretpostaviti kakva prava uživaju utamničeni.Potom, vidimo da je već smijenio preko 2 700 sudija (nezapamćeno u modernoj svjetskoj praksi!) – čija upražnjena mjesta će popuniti sebi odanim „kadijama“, čija će prava funkcija doći do izražaja nakon vraćanja smrtne kazne. Tek će svijet vidjeti koga je podržao!

U daljem vidimo da je Erdogan od Amerikanaca već zatražio izručenje Gulena, da na zasjedanju parlamenta vlada nezapamćeno „jednoumlje“, odnosno da režim neuspjeli puč maksimalno koristi za uspostavljanje potpune dominacije. Upravo iz riječi samog Erdogana vidimo kako će ovaj događaj rezultirati – nazvao ga je „Božjim darom“! Podsjetiću da već neko vrijeme nastoji sakupiti potrebnu većinu i promijeniti ustav, odnosno uvesti predsjednički sistem kakvim bi proširio ovlaštenja i sopstvenu moć. Sasvim utemeljeno možemo očekivati da će Erdogan u maksimalno mogućoj mjeri iskoristiti datu situaciju i svoj nadimak „Sultan“ pretočiti u realnu političku poziciju neograničene moći. U biti to je ono suštinsko šta su pučisti pokušali spriječiti, a šta su svjetski moćnici podržali. Baš kao što su njima slični svojevremeno podržavali Hitlera!

Na kraju moram apostrofirati da me prosto boli ponašanje građana razvijenih društava spram političkih stavova njihovih lidera. Zar su ih izabrali da podržavaju diktatore poput Erdogana, kakvi ugrožavaju čovječanstvo? U stvari, većina njih pojma nema ni zašto, ni za koga je glasalo, a ponajmanje kako se sve to reflektuje na njihove živote. Najbolji primjer je Britanka Lusi, koja je rekla da je ubistvo 84 osobe "pokvarilo" njeno šoping putovanje u Nicu. Kako sad našoj Lusi pojasniti da Erdogan snosi ličnu odgovornost za eskalaciju terorizma diljem svijeta, jednako kao i njen premijer koji ga podržava? Ovako, ostaje nam da zaključimo kako će naša Lusi i slični iz te famozne „zlatne milijarde“ još neko vrijeme trpiti „rizične šopinge“, a šta je tek početak onoga šta odavno predviđam – eskalacije već započetog svjetskog rata.

U tom smislu cijenim da je nesupjeli turski puč u svojoj esenciji pozitivan čin razuma protiv sveopšteg ludila, da je u pitanju civilizacijski prihvatljivo ponašanje, a posebice u datim/nametnutim okolnostima. Lično podržavam i pučiste i njihove postupke, te žalim što ova nakana nije uspjela. Prihvatam i da drugi misle različito, pa čak i fantazije da će Erdogan doprinijeti „razvoju srpske privrede“, uz opasku da sam doista najsrećniji kad pogriješim u procjenama izvora i obima opasnosti. Problem je što se to vrlo rijetko događa.




четвртак, 14. јул 2016.

Rezultati popisa demantuju mantre o genocidnosti Republike Srpske


Znate li da je u Kostajnici broj „rezidentnih“ Bošnjaka dostigao fantastičnih 85% od broja Muslimana po popisu iz 1991. godine, a da u „genocidnom“ Prijedoru taj omjer doseže do 59%? Koliko objavljeni rezultati popisa potkrepljuju tvrdnje o počinjenju genocida?



Piše: Borislav Radovanović

Dočekali smo objavljivanje rezultata popisa stanovništva iz 2013. godine, pa time i priliku da egzaktno provjerimo dvodecenijske mantre o „genocidnosti Srpske“, o stradanjima i progonu Bošnjaka na prostoru našeg entiteta i ino. Da se u samom startu razumijemo, stvarni broj povratnika u Srpsku je vrlo delikatno i složeno pitanje, a posebno u odnosu na katastrofalnu opštu demografsku situaciju. Znači, broj bošnjačkih povratnika u Srpsku možemo posmatrati kroz činjenice: da je imovina izbjeglih davno vraćena u stoprocentnom obimu, da je u velikoj mjeri obnovljena i dobro infrastrukturno obezbijeđena, da problemi održivog povratka (egzistencije) ne odudaraju bitno od opštih trendova, te da je bezbjednosna i pravna zaštita takođe u domenu onoga šta i Srbi uživaju. To znači su izbjegličkoj populaciji omogućeni uslovi za trajni i održivi povratak o kakvima Srbi u Federaciji ili u Hrvatskoj mogu samo sanjati.

Dakle, u Republici Srpskoj  danas bitiše respektabilna bošnjačka etnička zajednica, uz ogradu da se držim podataka kakve prezentuju gospoda Velimir Jukić i Bakir Izetbegović, a ako su objavljene kakve neistine to nek' ide na njihovu dušu. Prema onome šta je zvanično objelodanjeno možemo zaključiti da demografske promjene različito variraju, da je bošnjačka populacija u pojedinim opštinama ozbiljno devastirana, ali da u najvećem dijelu ipak možemo govoriti zastupljenosti nivoa trećine ili čak polovine. Možda se to čini nedovoljnim ili poražavajućim, ali podsjećam da sam tekst započeo utemeljenošću/upitnošću priče o genocidu. Kako prednje istakoh imamo i vrlo indikativnih „primjera genocidnosti“ poput naše Kostajnice. U 2013. godini u tom mjestu popisano je „stalno nastanjenih“ 1 460 Bošnjaka ili 85% od 1 707 Muslimana popisanih 1991. godine. Obzirom da ova opština ne prati opšti demografski pad, ni bitne etničke promjene, možemo „zaključiti“ da se tu nije ni ratovalo!?

Elem, ako je suditi po stotinama izrečenih presuda u Prijedoru se i te kako ratovalo, a Bošnjaci su stradalnici zločina za kakve se još uvijek „preispituje“ njihova genocidna priroda. Niti jednom riječju ne želim negirati nesporne zločine počinjene u Prijedoru ili nad Prijedorčanima, ali se moram zapitati o kakvom genocidu ovde govorimo ako je 2013. godine „utvrđeno“ da u gradu živi 29 034 Bošnjaka (29 005 muslimana, 29 317 govori bosanski jezik). Ako to uporedimo sa 49 351 osoba kakve su se '91. izjasnile kao Muslimani dolazimo do „popunjenosti“ od 59% šta inplicira nekakav „vrlo traljav genocid“. Ovome moramo dodati činjenicu da desetine hiljada prijedorskih Bošnjaka danas živi u Federaciji ili u dalekom inostranstvu, odnosno da nisi uvršteni u ovo popisno područje, šta nas dodatno udaljava od pozicije genocida. Ne negiram ni masovne grobnice, ni logore, ni progone i uništavanja, no Prijedorčani su ponajviše osuđivani za zločin protiv čovječnosti, inače vrlo blizak i približno težak genocidu, pa je insistiranje na genocidu jedino moguće tumačiti kao sredstvo političke borbe, kao zloupotrebljavanje žrtava zarad mirnodopskog ostvarivanja ratnih ciljeva.

Ukoliko prednji navodi nisu dovoljni za pobijanje teze o genocidu moramo uobziriti i činjenicu da danas u Prijedoru živi oko 23 000 osoba manje negoli '91. godine (svega 89 397). Jeste broj Srba porastao za nekih sedam hiljada, ali moram podsjetiti da je Prijedor tokom rata zbrinuo preko 20 000 izbjeglica iz Federacije i Hrvatske, od čega je bar polovina i danas tu stalno nastanjena. Dakle, i opštu demografsku eroziju moramo uobziriti ukoliko govorimo o zastupljenosti bilokoje etničke zajednice.

Dalja analiza gradova prijedorske regije prati još indikativnije trendove. Tako u Novom Gradu možemo zaključiti da danas živi blizu polovine (6 439) od broja Muslimana popisanih 1991. godine. No, činjenica je da je ukupno stanovništvo ovog grada za čak trećinu umanjeno u odnosu na predratni period i danas iznosi svega 27 115 lica (od nekadašnjih 41 665). U Novom Gradu danas živi 5 000 Srba manje nego 1991. godine! I Kozarska Dubica je izgubila gotovo trećinu stanovništva ili deset hiljada, tako da danas broji svega 21 524 osobe, sa 2 168 Bošnjaka. Prije rata u Dubici je živjelo 6 440 Muslimana, pa možemo reći da je i ovde povratak/ostanak solidan. Ironija je da je u Dubici 1991. godine živjelo više deklarisanih Srba nego što opština danas ima svih stanovnika („isparilo“ preko 3 000 Srba). Ako ćemo slijediti „logike“ Izetbegovića i sličnih onda slobodno možemo govoriti i o „genocidu“ nad srpskim narodom na prostoru Republike Srpske počinjenom nakon rata („mudrom i odgovornom politikom“ naših lidera).


U daljem moramo se osvrnuti na pojedine gradove i opštine u kakvima povratak bilježi krajnje porazne rezultate. Primjera radi u Istočnom Novom Sarajevu žive svega 44 Bošnjaka na preko deset hiljada stanovnika. Ili, u nekad većinskobošnjačkoj Foči broj Bošnjaka doseže svega 6% prijeratnih Muslimana. Nekad je u Foči živjelo više Srba (18 315) nego što opština danas ima ukupno stanovnika (18 288), dok je broj Muslimana '91. dosezao 20 790. Ovo je ujedno eklatantan pokazatelj katastrofalne demografske slike Republike Srpske.

Ono šta većina nije očekivala jeste prilično slab povratak muslimana u Banjaluku. U odnosu na prijeratni nivo približno tek četvrtina Bošnjaka danas bitiše u ovom u svakom pogledu najperspektivnijem gradu Srpske. I Banja Luka je izgubila deset hiljada stanovnika, no to svakako nije dramatično kao u ostatku našeg entiteta. Pri tom moram napomenuti povratak Hrvata čak katastrofalniji od bošnjačkog, uz jednu zapanjujuću činjenicu da od 5 104 osobe kakve su se izjasnile kao etnički Hrvati svega 1 738 njih govori hrvatskim jezikom.

U dijelu dobojske opštine koji pripada Srpskoj možemo slobodno reći da imamo solidan povratak Bošnjaka, kakav doseže nekih 37% prijeratnog broja. Tu moramo uobziriti činjenicu da danas postoje opštine Doboj Istok i Doboj Jug, gdje živi tačno 21 osoba srpske nacionalnosti. Što se tiče Bijeljine tu opet imamo odličnih 43% „popunjenosti“ prijeratnog broja Bošnjaka, s tim da je u pitanju možda jedini grad čija ukupna populacija je porasla za 10-ak hiljada stanovnika. Interesantno je da u Bijeljini danas živi 400 muslimana više nego što je registrovanih etničkih Bošnjaka (znači, ima i Bosanaca).

Ovu „popisnu šetnju“ završićemo na istoku Srpske, gdje moramo konstatovati da se u nekad većinskobošnjačkom Višegradu  2013. godine tek svaki deseti stanovnik tako opredijelio. Pri tom je demografska slika drastično promijenjena tako što je ukupan broj stanovnika u odnosu na prijeratni više nego prepolovljen, dok je broj Srba porastao za približno trećinu. Sa druge strane u Zvorniku je bošnjački povratak dosegao 43% prijeratnog broja, i danas, pored ozbiljne populacione erozije, doseže približno trećinu ukupne populacije. Podsjećam da su i Višegrad i Zvornik opštine posebno „prozivane“ zbog genocidnosti, a vidimo da podaci mogu potvrđivati takve navode, ali ih i nedvosmisleno demantovati.

Za kraj sam ostavio činjenice kakve otvaraju sasvim drugačiju percepciju pitanja: ko je pretrpio genocid? U Republici Srpskoj  je 2013. godine 171 839 osoba izjasnilo se kao etnički Bošnjaci ili 13,99% ukupne populacije. Moram dodati da je od tog broja za hiljadu više registrovanih muslimana, dok bosanskim jezikom govori 173 764 osobe. Na drugoj strani, u Federaciji BiH registrovano je 56 550 Srba ili svega 2,55% ukupnog stanovništva. Pri tom, svega 43 845 osoba govori srpskim jezikom šta je za oko 12 700 manje od broja deklarisanih Srba. Sad, činjenica je da Bošnjaci u Srpskoj slobodno praktikuju „svoj“ bosanski jezik (bar po podacima popisa), dok Srbi u Federaciji o tome mogu samo sanjati, pri čemu se prvi konstantno bune oko jezika, a ovi drugi/naši u „demokratskom ozračju“ na tako nešto ne smiju ni pomisliti.  

Ukoliko se pitate zašto sam iz ove priče izostavio Srebrenicu, odgovoriću vrlo jednostavno – želim se prvo pozabaviti Drvarom, Petrovcem, Glamočim i Grahovom,  ili Kninom, Korenicom i Benkovcem... Statistički pokazatelji za ova područja mnogo su indikativniji od onih srebreničkih, kakvima istini za volju ne treba previše vjerovati... Dokazano nebrojeno puta!


Dobro nam došao Vojo Vojvodo!


Ministar (ne)sigurnosti Dragan Mektić prihvatio je ulogu “ležećeg policajca” kakvim Valentin Incko pokušava spriječiti dolazak Vojislava Šešelja u BiH! Možda se sve ovo događa zbog straha Bakira Izetbegovića da će Šešelj biti novi kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH?


Piše: Borislav Radovanović

Ova tema ne bi privukla moju pažnju da se ne tiče krajnje nebuloznih izjava naših funkcionera kakvima sami sebe ozbiljno profesionalno diskredituju. Prvo je visoki predstavnik (ko više pamti koga on predstavlja!) izjavio kako Vojislavu Šešelju treba onemogućiti ulazak na teritoriju BiH po osnovu odluke “visokog” Vestendorpa iz prošlog vijeka (1998.), a kakvu je potvrdio “najviši ikad” Pedi Ešdaun. Vjerujem da bi i Incko “potvrdio” ovu odluku, no najvjerojatnije ne može pronaći ni Vestendorpov original, ni Ešdaunovu dopunu. Birokratija k’o birokratija izgubi i nacrtanu kravu, a kamoli akte. Doduše, moguće je da Incko posjeduje ove “odluke”, ali ih skriva obzirom na njihovu pravnu neutemeljnost i nevalidnost.

No, vrhunac pravne nebuloznosti ispoljava ministar Dragan Mektić kad tvrdi da će primjenom Zakona o strancima policajci Granične policije BiH zabraniti Šešelju ulazak u zemlju, pa čak i da će u slučaju pokušaja biti uhapšen i protjeran. Možda ministru nije poznato, ali taj zakon je donesen krajem prošle godine, a korespondira sa prethodnim zakonima koji su redom doneseni nakon sporne Vestendorpove odluke. Sad, vidimo da je Sudu BiH pravno prihvatljiva retroaktivna primjena zakona, no činjenica je da Evropski sud za ljudska prava misli drugačije i to je utvrđeno nizom presuda. Ako ćemo “goniti mak na konac”  i kao pravne izvore potezati Zakon o kretanju i boravku stranaca Republike Srpske iz 1992. godine, ili spornu “uredbu sa zakonskom snagom”  Alije Izetbegovića iz 1995., moramo zaključiti da ti propisi idu u prilog prava Vojislava Šešelja.

Moramo Incka zapitati: da li u njegovoj Austriji danas primjenjuju pozitivne propise bazirajući se npr. na odlukama iz 1914. o objavljivanju rata Srbiji? No, nema Incko potrebe zamarati se ovakvim pitanjima kad na raspolaganju ima “ležećeg policajca” Mektića koji je završio pravni kurs na policijskoj školi u Zagrebu ili policijski kurs na pravnom fakultetu(?) – o čemu nikako da doznamo relevantne činjenice.

U daljem moram cinično primijetiti kako u važećem Zakonu o strancima stoji da postupke provode i odluke donose Savjet ministara i pojedina ministarstva istog, policijske agencije, nadležne službe i agencije za poslove sa strancima, uz zadnju napomenu “i druga nadležna tijelapod čim Mektić valjda “podrazumijeva” visokog predstavnika. Glupost! Ukoliko Granična policija ili neko drugo nadležno tijelo odluči onemogućiti gospodina Šešelja u korištenju prava na ulazak u BiH moraće o tome donijeti odluku baziranu na uslovima propisanim tim zakonom, a gdje se ne pominju bilokakvi “visoki/niski/specijalni/samoproglašeni” predstavnici i njihova volja.

No, ključno pitanje za gospodu Incka i Mektića jeste – po kom osnovu su Vojislava Šešelja svrstali u kategoriju stranaca? Sumnjam da su u konkretnom slučaju tražili provjeru od strane Obavještajne agencije BiH, kako to zakon nalaže, jer bi tako zasigurno utvrdili da je Šešelj upisan u knjigu državljana BiH. Naime, podsjetiću da je Šešelj rođen davne 1954. u Sarajevu, nakon čega se do 1986. školovao, zapošljavao, robijao, ženio i ino. Za ostvarivanje takvih prava bilo je nužno posjedovanje lične karte, a to u daljem znači i da je bio upisan u knjigu državljana SR BiH. I prije rata državljanstva su vođena na republičkom nivou, odnosno niko nije posjedovao “savezno državljanstvo”.

Ukratko, Šešelj se vodi u evidenciji državljana BiH i niko ga nije brisao iz evidencija (ko tvrdi drugačije mora pokazati rješenje). To što je tokom rata bio prinuđen u Srbiji tražiti određena prava nije osnov za oduzimanje državljanstva BiH, a svi znamo zašto je bio “opravdano odsutan” i onemogućen da ranije ostvari pravo na B-H ličnu kartu. Danas nema nikakvih pravnih/zakonskih prepreka da npr. MUP RS Šešelju izda ličnu kartu i tako omogući kandidovanje na narednim opštim izborima npr. za srpskog člana Predsjedništva BiH.

Deklarisani sam protivnik politike Vodislava Šešelja, no ovim javno poručujem kako ću obavezno glasati za njega u slučaju kandidature za Predsjedništvo BiH. Zašto? Naprosto potreban nam je Srbin kakav će klanu Izetbegović konačno demonstrirati kako predsjedništvo nije njihova “privatno-nasljedna svojina”. Da se ne lažemo, Incko i Mektić u ovom slučaju su tek puki realiztori volje “vrhovnog kadije” Bakira Izetbegovića.

Ovde dolazimo do ključnog razloga moje javne kritike upućene ministru Mektiću. Kad se već prihvatio uloge “prvog bosanskog policajca” onda bi bio red (i zakonska obaveza) da se pozabavi pitanjem – ko je ukrao originalni primjerak mirovnog sporazuma iz Dejtona? Prvi osumnjičeni u ovom krimenu su aktuelni predsjedavajući Bakir Izetbegović i njegov babo Alija!

Zašto bi njih dvojica otuđili jedan takav dokument? Moramo znati da su oba Izetbegovića, Alija i Bakir, te bivši rejs Mustafa Cerić (i Kavazović mi je poprilično sumnjiv) vodeći ideolozi i aktivisti radikalno-islamističke organizacije “Muslimansko bratstvo. Za neupućene moram napomenuti kako je u pitanju ekstremistička organizacija kakva je imala iznimno važnu ulogu u destabilizaciji i izazivanju stravičnog međumuslimanskog krvoprolića na prostoru Egipta, Iraka, Sirije, Libije i niza drugih država, da je u pitanju bazična organizacija opštepoznatih Al Kaide i Islamske države. Moram podsjetiti i kako je Bakir Izetbegović prije dvije godine zloupotrijebio prostorije predsjedništva za prijem predstavnika ovih ekstremista i terorista, kako im je davao podršku u kontekstu Egipta (par stotina pripadnika ove organizacije osuđeno je na smrtne kazne), te otvoreno pozivao na nasilno rušenje legitimnog sirijskog predsjednika Bašara el Asada.

Ovog trenutka neki su pomislili: kakve veze ima Muslimansko bratstvo sa krađom mirovnog sporazuma? Ima I te kakve! Naime, Izetbegovići se striktno drže slogana ove ekstremističke organizacije: “Kuran je naš ustav”. Zato im je u interesu da skrivaju original međunarodnog ugovora, a umjesto njega kao primarni izvor prava pozicioniraju Kuran. Opet moram neupućene podsjetiti da su oba Izetbegovića i rejs Cerić zagovornici sektaško-salafijskog tumačenja islama na dogmama iz sedmog vijeka i “izvornom” tumačenju Kurana.

Ovde moram cinično primijetiti da je nejasno kako Valentin Incko (i njegovi prethodnici), kao vrhovni tumač mirovnog sporazuma, može tumačiti odredbe sporazuma kad nema originalni primjerak, pa čak ni vjerodostojnu kopiju. Njemu lično možda je prihvatljivo da svoje odluke zasniva na Kuranu, kako što to čine Izetbegovići i zbog čega su otuđili original sporazuma, no, činjenica je da u ovoj zemlji žive i građani kakvima je to krajnje neprihvatljivo. 

Upravo zbog takvih nakaradnih osnova sam zagovornik ideje izbora Vojislava Šešelja za novog srpskog člana Predsjedništva BiH. Time što je pobijedio hašku mašineriju kredibilno se nametnuo kao Srbin koji će (napokon!) razriješiti pitanje: da li osnove bitisanja i funkcionisanja BiH udređuje državni ustav (inače aneks ukradenog sporazuma) ili Kuran?



понедељак, 4. јул 2016.

Aleksandar Vučić srpski Sizif


Sizif je, baš kao i srpski mandatar, bio iznimno radišan, no učinkovitost im je po svemu sudeći identična. Jedina razlika među njima jeste što je Sizif trpio kaznu za sopstvene grijehe, a preko Vučića „kažnjen“ je vaskoliki srpski narod.


Piše: Borislav Radovanović

Srpski mandatar, inače vrlo prisutan na svjetskoj političkoj sceni, posljednjih mjeseci posebno je aktivan i „atraktivan“. Svi znamo koliko to godi njegovom prenaglašenom egocentrizmu zbog kog počesto „ritne nogom pomuženih 15 litara mlijeka“. Zato moramo malčice podrobnije proanalizirati nekoliko primjera kakvi ukazuju na ozbiljnu konfuznost njegove spoljne politike. Eto primjera radi, koliko zemalja je bilo u prilici za godinu i po ugostiti kineskog predsjednika Si Đinpinga i premijera Li Kećijang, a posebice iz reda država čija je populaciona brojnost analogna pojedinim pekinškim avenijama? I to nisu bile kurtoazne posjete, nego su direktno korespondirale sa trenutno najvećim kineskim projektima kakvi (priznao to neko ili ne) imaju globalni značaj.

Uz to treba istaći kako je Vladimir Putin primio Vučića samo mjesec prije posjete kineskog predsjenika. Oprostio mu je Putin onu “trilateralnu avanturu” iz pretprošle godine i ponovo ga privio u bratski zagrljaj. Ne smijemo pri tom zaboraviti ni posjetu Džona Kerija Beogradu, i to par mjeseci nakon što je Vučića ugostio u Vašingtonu. U međuvremenu uslijedio je i onaj iznenadni poziv gospođe Angele Merkel… Uglavnom, ako je suditi po interesovanju svjetskih moćnika za našeg premijera, onda se Srbija svakako vraća u sam vrh geopolitičkih dešavanja.

Elem, mogu se svjetski moćnici oko Vučićeve promocije truditi koliko im drago kad njegov egoizam u konačnici mora biti “nahranjen” balkanštinom tipa medijskog prepucavanja sa srebreničkim kandidatom za načelnika opštine Ćamilom Durakovićem. Nesporno je da regionalnim i zapadnim medijima odgovara slično Vučićevo srozavanje na nivo lokalnih marginalaca, pa su o tome izvještavali revnosnije negoli u odnosu na prednje pomenute sastanke sa najmoćnijim ljudima svijeta. Po njima Srbiju treba uvijek i u svakoj prilici uniziti, samo ne bi im srpski premijer u tome trebao „pomagati“.

No, jedan drugi međunarodni gaf je našeg mandatara „Sizifa“ mnogo ozbiljnije pogodio, a reflektovao se i po srpski narod sa obe strane Drine. Pisao sam o tome (vidi vezani tekst), ali neke stvari moram ponovo proanalizirati i na bazi novonastalih činjenica.

KAMEN SE SKOTRLJAO NIZ EVROPSKO BRDO

Kako rekoh u prvom tekstu, bez ikakve valjane potrebe i svrhovitosti Vučić je pristao na „povijesni sastanak“ sa hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Ničeg „povijesnog“  Vučić nije našao u tolikim sastancima sa najmoćnijim ljudima današnjice, pa je prihvatio poziv jedne očajnice kakva pokušava spasiti propalu stranku i politiku od kakve se iole normalne osobe distanciraju. Vrhunac njegove „povijesne nepromišljenosti“ ogledao se i potpisivanju deklaracije u kakvoj Srbe u Hrvatskoj kvalifikuje kao nacionalnu manjinu. Pojednostavljeno rečeno ovim aktom Vučić je verifikovao pravno nasilje kakvim su svojevremeno povampirene neoustaške i neofašističke snage Srbima otele status konstitutivnog naroda, a potom i nezapamćenim zločinaštvom populaciju svele na nivo projekcija Starčevića i Pavelića.

Rekao sam da mu srpski narod za takve postupke nije dao mandat. Uz to je potpisao kako Srbija nema teritorijalnih zahtjeva prema Hrvatskoj, odnosno još jedan politički stav za kakav mu narod nije dao mandat. Da bi ovaj problem razriješili moramo se zapitati – da li je Srbija matična država srpskog naroda? Sa obe strane Drine postoji identičan stav da Srbija to jeste (naša matica!). Sad, Srbi kao narod imaju još kakvih teritorijalnih zahtjeva prema današnjoj Hrvatskoj, a najjednostavnije rečeno tražimo da nam Hrvatska vrati sve ono šta nam je nepravno i monstruozno-zločinački oteto. Ukoliko narod ima slične teritorijalne zahtjeve, onda bi i njegova matica i premijer trebalo da to poštuju.

No, ovde je ključno pitanje: zašto je Vučić potpisao jednu tako skaradnu deklaraciju? Nema tu nikakve dileme – ponadao se da Hrvatska neće kočiti predpristupne „pregovore“ (ako se pod pregovaranje može podvesti bezuslovno ispunjavanje tuđih zahtjeva) sa Evropskom unijom. I šta je uslijedilo? Prvom mogućom prilikom Hrvati su našu teško izguranu kamenu gromadu survali  u podnožje. Pri tom moram podsjetiti da tu „evro-gromadu“ uz strmo brdo nije gurao Vučić sam. Podugačka je kolona onih koji su, zajedno sa našim „radišnim“ Sizifom, radili na ispunjavanju datih uslova, uz opasku da je cio narod gutao jednu za drugom „gorke pilule“ razočaranja, poniženja i odricanja.

Samo, jednu činjenicu nikako ne smijemo prenebregnuti – da je volja vodećih zemalja EU bila drugačija teško da bi Hrvatska ili „tehnička članica“ Britanija mogle uticati na ovakvo ponižavajuće ponašanje Evropske unije. Kaže Vučić da će u Parizu od evropskih zvaničnika tražiti objašnjenje za ovakav odnos prema Srbiji, no, ja mu ovog trenutka poručujem da iskren odgovor neće dobiti. Istina je samo jedna – institucije Evropske unije su tek puke marionete američke globalne hegemonije i zapadnih centara moći. Vidimo to po autodestruktivnom i po evropsku privredu krajnje štetnom produžavanju sankcija Rusiji, po reakcijama na kojekakve „...egzite“, po podržavanju suludih i po čovječanstvo opasnih destabilizaca Balkana, Bliskog Istoka i sličnih inače osjetljivih područja.

Slične manifestacije budalaština možemo naći i na planu pojedinih država članica Unije. Poljaci,tako, zdušno pozdravljaju njemačke tenkove pri prolasku kroz njihovu teritoriju, Rumuni podržavaju instaliranje raketnih sistema protiv Rusije bez svijesti da time postaju legitimna meta za mnogo moćnije sisteme, baltičke zemlje uvježbavaju ofanzivu prema Rusiji „zaboravljajući“ kako izgledaju ruske kontraofanzive... Moguće je ovako nabrajati u nedogled, ali poenta je valjda jasna.

Niko od zvaničnika neće Vučiću priznati da Evropa grca u moru problema iz kakvih niti je voljna, niti sposobna, naći izlaz. Baš kao što mu neće priznati da je Srbija „kažnjena“ zbog odbijanja uvođenja sankcija Rusiji, te da je iz istog razloga Makedoniji uskraćena obećana finansijska pomoć. Sa druge strane, crnogorska i turska „antiruska kooperativnost“ je nagrađena. Nema tu ama baš nikakvih dilema ili nejasnoća, pa time Vučić nema ni potrebe za kakvim propitkivanjem.

Mogao je Vučić u kontekstu Pariza na evropsko poniženje adekvatno odgovoriti tako da na samit (lidera) uputi npr. ministra Rasima Ljajića sa objašnjenjem kako je „premijer zauzet važnijim obavezama“. To bi bila sasvim jasna „diplomatska pljuska“, a da vidimo na koji način Evropska unija može rješavati probleme Zapadnog Balkana izolujući Srbiju iz aktuelntih procesa. No, kako da Vučić odoli saopstvenom egocentrizmu i da se ne pojavi na tom skupu.

Srećom po srpski narod politički lideri Republike Srpske su (napokon!) postigli konsenzus oko nekog važnog pitanja i odbili „adaptirani SSP“. To je, poslije Bregzita svakako prvi „politički šamar“ koji je Evropska unija (zasluženo!) dobila. Dakle, ima u nama još uvijek dovoljno istorijski višestruko dokazanog dostojanstva da na uvredu uzvratimo šamarom, ma koliko moćan bio taj što nas vrijeđa. Trebalo bi i naš Sizif da nauči adekvatno odgovarati na poniženja i uvrede, umjesto da uzaludno ponovo gura isti kamen uz isto brdo „evrobudalaštine“.


VEZANI TEKST: