Rezultati popisa demantuju mantre o genocidnosti Republike Srpske

Znate li da je u Kostajnici broj „rezidentnih“ Bošnjaka dostigao fantastičnih 85% od broja Muslimana po popisu iz 1991. godine, a da u „genocidnom“ Prijedoru taj omjer doseže do 59%? Koliko objavljeni rezultati popisa potkrepljuju tvrdnje o počinjenju genocida?

Piše: Borislav Radovanović

Dočekali smo objavljivanje rezultata popisa stanovništva iz 2013. godine, pa time i priliku da egzaktno provjerimo dvodecenijske mantre o „genocidnosti Srpske“, o stradanjima i progonu Bošnjaka na prostoru našeg entiteta i ino. Da se u samom startu razumijemo, stvarni broj povratnika u Srpsku je vrlo delikatno i složeno pitanje, a posebno u odnosu na katastrofalnu opštu demografsku situaciju. Znači, broj bošnjačkih povratnika u Srpsku možemo posmatrati kroz činjenice: da je imovina izbjeglih davno vraćena u stoprocentnom obimu, da je u velikoj mjeri obnovljena i dobro infrastrukturno obezbijeđena, da problemi održivog povratka (egzistencije) ne odudaraju bitno od opštih trendova, te da je bezbjednosna i pravna zaštita takođe u domenu onoga šta i Srbi uživaju. To znači su izbjegličkoj populaciji omogućeni uslovi za trajni i održivi povratak o kakvima Srbi u Federaciji ili u Hrvatskoj mogu samo sanjati.

Dakle, u Republici Srpskoj  danas bitiše respektabilna bošnjačka etnička zajednica, uz ogradu da se držim podataka kakve prezentuju gospoda Velimir Jukić i Bakir Izetbegović, a ako su objavljene kakve neistine to nek' ide na njihovu dušu. Prema onome šta je zvanično objelodanjeno možemo zaključiti da demografske promjene različito variraju, da je bošnjačka populacija u pojedinim opštinama ozbiljno devastirana, ali da u najvećem dijelu ipak možemo govoriti zastupljenosti nivoa trećine ili čak polovine. Možda se to čini nedovoljnim ili poražavajućim, ali podsjećam da sam tekst započeo utemeljenošću/upitnošću priče o genocidu. Kako prednje istakoh imamo i vrlo indikativnih „primjera genocidnosti“ poput naše Kostajnice. U 2013. godini u tom mjestu popisano je „stalno nastanjenih“ 1 460 Bošnjaka ili 85% od 1 707 Muslimana popisanih 1991. godine. Obzirom da ova opština ne prati opšti demografski pad, ni bitne etničke promjene, možemo „zaključiti“ da se tu nije ni ratovalo!?

Elem, ako je suditi po stotinama izrečenih presuda u Prijedoru se i te kako ratovalo, a Bošnjaci su stradalnici zločina za kakve se još uvijek „preispituje“ njihova genocidna priroda. Niti jednom riječju ne želim negirati nesporne zločine počinjene u Prijedoru ili nad Prijedorčanima, ali se moram zapitati o kakvom genocidu ovde govorimo ako je 2013. godine „utvrđeno“ da u gradu živi 29 034 Bošnjaka (29 005 muslimana, 29 317 govori bosanski jezik). Ako to uporedimo sa 49 351 osoba kakve su se '91. izjasnile kao Muslimani dolazimo do „popunjenosti“ od 59% šta inplicira nekakav „vrlo traljav genocid“. Ovome moramo dodati činjenicu da desetine hiljada prijedorskih Bošnjaka danas živi u Federaciji ili u dalekom inostranstvu, odnosno da nisi uvršteni u ovo popisno područje, šta nas dodatno udaljava od pozicije genocida. Ne negiram ni masovne grobnice, ni logore, ni progone i uništavanja, no Prijedorčani su ponajviše osuđivani za zločin protiv čovječnosti, inače vrlo blizak i približno težak genocidu, pa je insistiranje na genocidu jedino moguće tumačiti kao sredstvo političke borbe, kao zloupotrebljavanje žrtava zarad mirnodopskog ostvarivanja ratnih ciljeva.

Ukoliko prednji navodi nisu dovoljni za pobijanje teze o genocidu moramo uobziriti i činjenicu da danas u Prijedoru živi oko 23 000 osoba manje negoli '91. godine (svega 89 397). Jeste broj Srba porastao za nekih sedam hiljada, ali moram podsjetiti da je Prijedor tokom rata zbrinuo preko 20 000 izbjeglica iz Federacije i Hrvatske, od čega je bar polovina i danas tu stalno nastanjena. Dakle, i opštu demografsku eroziju moramo uobziriti ukoliko govorimo o zastupljenosti bilokoje etničke zajednice.

Dalja analiza gradova prijedorske regije prati još indikativnije trendove. Tako u Novom Gradu možemo zaključiti da danas živi blizu polovine (6 439) od broja Muslimana popisanih 1991. godine. No, činjenica je da je ukupno stanovništvo ovog grada za čak trećinu umanjeno u odnosu na predratni period i danas iznosi svega 27 115 lica (od nekadašnjih 41 665). U Novom Gradu danas živi 5 000 Srba manje nego 1991. godine! I Kozarska Dubica je izgubila gotovo trećinu stanovništva ili deset hiljada, tako da danas broji svega 21 524 osobe, sa 2 168 Bošnjaka. Prije rata u Dubici je živjelo 6 440 Muslimana, pa možemo reći da je i ovde povratak/ostanak solidan. Ironija je da je u Dubici 1991. godine živjelo više deklarisanih Srba nego što opština danas ima svih stanovnika („isparilo“ preko 3 000 Srba). Ako ćemo slijediti „logike“ Izetbegovića i sličnih onda slobodno možemo govoriti i o „genocidu“ nad srpskim narodom na prostoru Republike Srpske počinjenom nakon rata („mudrom i odgovornom politikom“ naših lidera).

U daljem moramo se osvrnuti na pojedine gradove i opštine u kakvima povratak bilježi krajnje porazne rezultate. Primjera radi u Istočnom Novom Sarajevu žive svega 44 Bošnjaka na preko deset hiljada stanovnika. Ili, u nekad većinskobošnjačkoj Foči broj Bošnjaka doseže svega 6% prijeratnih Muslimana. Nekad je u Foči živjelo više Srba (18 315) nego što opština danas ima ukupno stanovnika (18 288), dok je broj Muslimana '91. dosezao 20 790. Ovo je ujedno eklatantan pokazatelj katastrofalne demografske slike Republike Srpske.

Ono šta većina nije očekivala jeste prilično slab povratak muslimana u Banjaluku. U odnosu na prijeratni nivo približno tek četvrtina Bošnjaka danas bitiše u ovom u svakom pogledu najperspektivnijem gradu Srpske. I Banja Luka je izgubila deset hiljada stanovnika, no to svakako nije dramatično kao u ostatku našeg entiteta. Pri tom moram napomenuti povratak Hrvata čak katastrofalniji od bošnjačkog, uz jednu zapanjujuću činjenicu da od 5 104 osobe kakve su se izjasnile kao etnički Hrvati svega 1 738 njih govori hrvatskim jezikom.

U dijelu dobojske opštine koji pripada Srpskoj možemo slobodno reći da imamo solidan povratak Bošnjaka, kakav doseže nekih 37% prijeratnog broja. Tu moramo uobziriti činjenicu da danas postoje opštine Doboj Istok i Doboj Jug, gdje živi tačno 21 osoba srpske nacionalnosti. Što se tiče Bijeljine tu opet imamo odličnih 43% „popunjenosti“ prijeratnog broja Bošnjaka, s tim da je u pitanju možda jedini grad čija ukupna populacija je porasla za 10-ak hiljada stanovnika. Interesantno je da u Bijeljini danas živi 400 muslimana više nego što je registrovanih etničkih Bošnjaka (znači, ima i Bosanaca).

Ovu „popisnu šetnju“ završićemo na istoku Srpske, gdje moramo konstatovati da se u nekad većinskobošnjačkom Višegradu  2013. godine tek svaki deseti stanovnik tako opredijelio. Pri tom je demografska slika drastično promijenjena tako što je ukupan broj stanovnika u odnosu na prijeratni više nego prepolovljen, dok je broj Srba porastao za približno trećinu. Sa druge strane u Zvorniku je bošnjački povratak dosegao 43% prijeratnog broja, i danas, pored ozbiljne populacione erozije, doseže približno trećinu ukupne populacije. Podsjećam da su i Višegrad i Zvornik opštine posebno „prozivane“ zbog genocidnosti, a vidimo da podaci mogu potvrđivati takve navode, ali ih i nedvosmisleno demantovati.

Za kraj sam ostavio činjenice kakve otvaraju sasvim drugačiju percepciju pitanja: ko je pretrpio genocid? U Republici Srpskoj  je 2013. godine 171 839 osoba izjasnilo se kao etnički Bošnjaci ili 13,99% ukupne populacije. Moram dodati da je od tog broja za hiljadu više registrovanih muslimana, dok bosanskim jezikom govori 173 764 osobe. Na drugoj strani, u Federaciji BiH registrovano je 56 550 Srba ili svega 2,55% ukupnog stanovništva. Pri tom, svega 43 845 osoba govori srpskim jezikom šta je za oko 12 700 manje od broja deklarisanih Srba. Sad, činjenica je da Bošnjaci u Srpskoj slobodno praktikuju „svoj“ bosanski jezik (bar po podacima popisa), dok Srbi u Federaciji o tome mogu samo sanjati, pri čemu se prvi konstantno bune oko jezika, a ovi drugi/naši u „demokratskom ozračju“ na tako nešto ne smiju ni pomisliti.  

Ukoliko se pitate zašto sam iz ove priče izostavio Srebrenicu, odgovoriću vrlo jednostavno – želim se prvo pozabaviti Drvarom, Petrovcem, Glamočim i Grahovom,  ili Kninom, Korenicom i Benkovcem... Statistički pokazatelji za ova područja mnogo su indikativniji od onih srebreničkih, kakvima istini za volju ne treba previše vjerovati... Dokazano nebrojeno puta!