петак, 24. фебруар 2017.

Spriječio sam atentat na Dodika


Decenija je prošla od kad sam, kao policijski inspektor, otkrio i spriječio pripremanje atentata na tadašnjeg premijera Milorada Dodika. Danas se toga sjećam sa skepsom, kao u starom dobrom vicu.



Da bi shvatili poentu moram prepričati jedan stari vic: jednom mladiću gatara je prorekla da će biti odgovoran za smrt preko 50 miliona ljudi. Jadničak je ovo proročanstvo ozbiljno shvatio i godinama se čuvao da ni mrava ne nagazi.

No, jednog dana, dok je šetao kraj rijeke, ugleda malenog dječaka kako se utapa i njegovu majku kako sa obale zapomaže. Bez razmišljanja mladić skoči u rijeku i spasi dječaka. U to prilazi majka i govori: „Sine Adolfe zamalo da se udaviš!“.

Za one koji nisu shvatili bit – maleni Adolf se prezivao Hitler!

Sad, zašto ovaj vic kod mene proizvodi gorčinu kad se sjetim kako sam sprečavao atentat na Dodika?

Novembra 2006. godine dobijam iz inostranstva dobijam informaciju da je dvojici poznatih kriminalaca, sa već osvjedočenim iskustvom u vršenju atentata na moćne ličnosti, ponuđeno pola miliona evra za likvidaciju tada novopostavljenog premijera Republike Srpske. Na sve to dolazi upletenost stranih obavještajnih službi, atentat na Arkana i niz drugih komplikacija. Ne mogu govoriti o imenima i detaljima zbog straha da tako ugrožavam i sebe i više drugih osoba, ali će suština priče biti dovoljno jasna.

Prve informacije dolaze telefonskim putem i u šiframa kakve sam jedva i shvatao. To je podrazumijevalo odlazak u drugu državu (nama blizu), sastajanje sa izvorom informacija i razjašnjavanje detalja. Kako je red obavijestio sam i svoje šefove o onome šta se događa i šta činim povodom toga. No, već u startu šefovi mi montiraju situaciju u kakvoj sam čak posumnjao u njihovu upletenost u svu tu ujdurmu.

Zato uspostavljam vezu sa provjerenim i sigurnim rukovodiocima iz Banja Luke i dalje operativno djelovanje nastavljam pod njihovim nadzorom. Ipak, razvoj događaja nikako nam nije išao na ruku i trebalo je preko pola godine da razjasnimo one elementarne činjenice. Sa druge strane premijer je obaviješten, preduzete su pojačane mjere obezbješenja i ovaj atentat je preduprijeđen.



Moram podsjetiti da krajem te 2006. i narednih nekoliko godina pojavljuje se niz „kombinacija“ o potencijalnim atentatima na Dodika, ali je ovaj „moj“ bio prvi i ostali se javljaju tek kao razne kombinatorike ili puke izmišljotine.

Uglavnom, o svemu šta se tada događalo postoji adekvatna službena dokumentacija. Apostrofiram da je postojala mogućnost i daljeg istraživanja spornih događaja, ali zbog čega se sve završilo u „tišini“ i bez konačnog rezultata trebalo bi da odgovore Dodik i njegovi bliski saradnici – zaduženi za njegovo obezbjeđenje. Opštepoznato je kako su pojedinci na Dodikovoj bezbjednosti izvanredno profitirali, no, ja sam iz ovog i nekih drugih iskustava vrlo skepričan i prema njima i prema onome šta rade.

Dakle, kao profesionalac učinio sam sve šta je bilo u mojoj moći da sačuvam život premijera. Čak sam izlazio iz profesionalnih okvira i izlagao se situacijama u kakve 99% pripadnika policije nikada ne bi ulazilo. No, ja sam prosto takav: ili nešto radim vrhunski ili nikako.

Na kraju, kako je red, pokušaću i da poentiram. Nije prošlo ni četiri mjeseca od okončanja mojih aktivnosti na sprečavanju spornog atentata, a upravo najbliži Dodikovi „bezbjednjaci“ započinju napad na mene koji traje evo punu deceniju. I to u kakvim uslovima!?

Nekako u isto vrijeme Dodikovi „bezbjednjaci“ pripremaju moju likvidaciju, a već sam bio suočen sa drugim pokušajem likvidacije od strane kriminalaca kojima sam „stao na žulj“. Mjesecima sam se kretao sa repetiranim pištoljem, zavirivao pod auto, trzao se na svaki šum... Svi znaju da nisam strašiva osoba, pa i da u kritičnim situacijama umijem biti vrlo opasan, ali tih dana i mjeseci bilo mi je gore nego u ratu (a moj ratni put bio je vrlo krvav!).

I onda dan za danom, godina za godinom, prolaze u uništavanju moje karijere, u progonu, torturi, nepravdi... Danas, nakon 22 godine policijske karijere (kakvom sam se nekad iznimno ponosio) čekam otkaz. Ministar Lukač nema strpljenja da okončam bolovanje, nego kojekakve disciplinske komisije i svoje poslušnike tjera da me što prije i nezakonito udalje iz MUP-a. A ko je tog istog Lukača doveo i pozicionirao na mjesto ministra?


Nadam se da je sad mnogo jasnije zbog čega se istovremeno sjećam i atentata na Dodika i vica o „malom Adolfu“. No, to je moj život, prošlost ne mogu mijenjati, a sa posljedicama se nosim kako znam i umijem. I što je najgore: kad bih se ponovo našao u istoj situaciji – sve bih isto učinio. Prosto, od moje 19-e godine sam „treniran“ da štitim druge i ja drugačije ne umijem.  


P.S.  Slijede priče o atentatu na premijera Zorana Đinđića, Arkana, papu.... Čitajte "zabranjenog analitičara"