Potražite me na novom - redizajniranom blogu.

Piše: Borislav Radovanović

Poštovani čitaoci,

ovaj blog aktivan je za one koji žele pretraživati stare tekstove.

NOVE OBJAVE MOŽETE NAĆI NA MOM NOVOM - REDIZAJNIRANOM BLOGU:

BLOG: Borislav Radovanovic (klikni)


MOŽETE ZAPRATITI I JOŠ JEDAN BLOG NA KOM OBJAVLJUJEM:

"SUD Javnosti" (klikni)

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Hoćemo li odgovoriti međunarodnim sankcijama?

Vidimo da vladajuća većina JOŠ JEDNOM namjerava zločince „amnestirati“ voljom parlamentarne većine. Za takvu opciju „odgovor“ imamo, a šta je mnogo važnije imamo i DOKAZE kršenja ljudskih prava i sloboda na osnovu kojih možemo zatražiti MEĐUNARODNU ZAŠTITU i MEĐUNARODNE SANKCIJE. Potrebno je samo da se dogovorimo oko tri pitanja:

Prvo, hoćemo li od Savjeta Evrope zatražiti formiranje istražne komisije u slučaju stradanja Davida Dragičevića i teških kršenja prava počinjenih povodom tog zločina?

Drugo, hoćemo li zatražiti uvođenje međunarodnih sankcija za one koji su direktno odgovorni i za one koji njihova kršenja zakona i prava „pokrivaju“ voljom većine?

Treće, hoćemo li ovu akciju izvesti na spektakularan način, tako da pridobijemo podršku evropske javnosti i moćnih medija, i time pojačamo „pregovaračku poziciju“?

Piše: Borislav Radovanović

Da bi shvatili nit naše parlamentarne borbe podsjetiću da je Davor Dragičević u najvišem političkom i zakonodavnom tijelu vlasti Republike Srpske zatražio istinu i pravdu. Vladajuća većina odbila je sankcionisati odgovorne, nego je njihovom voljom formiran Anketni odbor, u čijem radu smo i mi kao zajednica uzeli učešće.

Kada je Anketni odbor izašao sa gotovo istim zaključcima kao i zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ kažu da je to sve bilo u funkciji „dokazivanja nesposobnosti opozicije“. Je li to vladajuća većina ovaj monstruozni zločin koristi za svoje politikantske interese, ili je pozadina svega mnogo teža i kriminalne prirode? Kako najavljuju: nema potrebe za parlamentarnom raspravom jer se „zaključak“ Anketnog odbora da je David Dragičević ubijen i da su se nosioci funkcija u policiji i pravosuđu teško ogriješili o zakone i prava „odbija“ i prije rasprave.

Dobro, to je njihova volja, odraz njihovog morala, pokazatelj njihove čovječnosti. To je pokazatelj da u institucijama Republike Srpske ne vladaju pravo i pravda, nego da je sve podređeno interesima kriminalaca i zločinaca. Imamo li pripremljen „odgovor“ za takvu situaciju? Imamo!

Prvo, na našu prijavu krivičnog djela „Teško ubistvo“ negdje u utorak Republičkom javnom tužilaštvu RS ide dopuna prijave protiv Mahmuta Švrake, Želimira Lepira, Dalibora Vreće, Dragana Lukača, Darka Ilića i Darka Ćuluma zbog krivičnih djela koja smo naznačili u svom izvještaju Anketnom odboru.

Drugo, slijedi prikupljanje podataka i dokumentacije u vezi prijava savjesnih građana, peticija, te raznih podnesaka institucijama, a sve u funkciji sačinjavanja akta obraćanja Savjetu Evrope i traženja međunarodne zaštite. Odavno ukazujem kako ovde imamo teška kršenja međunarodnog prava protiv zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, ali to niko nije ozbiljno shvatao. Dolazi vrijeme u kom će još kako se baviti tim pitanjem.

Znači, imamo pravni osnov, potrebne dokaze i sve šta nam treba da bi od Savjeta Evrope ishodovali osnivanje istražne komisije koja će istražiti slučaj Davida Dragičevića i vezana dešavanja, a potom i IZREĆI SANKCIJE ODGOVORNIMA. Normalno, riječ je o međunarodnim sankcijama. Sad je samo pitanje na koji način to realizovati?

Možemo to izvesti „standardnim putem“ i jednostavnim-hedonističkim slanjem pošte. Da li će i kad naš slučaj tako doći na red vrlo je upitno. Sa druge strane potrebno nam je 15-20 „misionara“, pa da to odradimo na spektakularan i medijski atraktivan način, kojim u startu dobijamo podršku evropske javnosti i moćnih medija. To u sveri građanske borbe nije mala stvar, a pod takvim pritiscima javnosti i Savjet Evrope pokazuje potreban „senzibilitet“.

Zamisao je vrlo jednostavna. Organizujemo grupu „misionara“, odjevenu u već prepoznatljive naše majice, sa našim simbolima, te na put krenemo kao što su misionari to oduvijek činili – pješice, a kad se nađu neki dobri ljudi da nas besplatno povezu – odlično. Isto tako u pogledu prehranjivanja i drugih potreba slijedimo misionarski način – sve zavisno od dobre volje onih uz put. Da bi realizovali ovaj put do Strazbura potrebno nam je maksimalno 10 dana (ne bi valjalo da traje kraće zbog jačanja medijske pažnje) i malo odricanja i napora – kakvi će kasnije biti „nadoknađeni“ POBJEDOM!

Po meni dobro bi bilo da okupljanje 7. jula ujedno iskoristimo kao svojevrstan ispraćaj „misionara“ na daleki put. Taj događaj će svakako biti medijski ispraćen, pa da krenemo u „velikom stilu“.

Da se u startu razumijemo: mi (to znači da je autor prvi dobrovoljac) krećemo na put gdje već u startu račinamo na snažnu podršku „PRAVDE ZA DAVIDA“ u inostranstvu. Već znamo kakvu podršku imamo u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj... To znači da imamo i LOGISTIKU potrebnu za dočeke. Cilj je proći kroz sšto više evropskih gradova u kojima će nas naši saborci iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ dočekivati sa OKUPLJNJIMA PODRŠKE, ali i sa malo hrane i vode. Ako nam negde obezbijede kupanje i prenoćište – divota jedna. Inače, lijepo je vrijeme, pa nije problem da prespavamo tamo gdje nas put nanese. Jesmo li misionari ili nismo.

Okvirno, zamisao je da nas u što više gradova dočekaju naši članovi sa svojim prijateljima i ljudima dobre volje. To svakako privlači medijsku pažnju. Kako budemo odmicali to možemo računati na sve veću podršku medija i javnosti. Priznajmo iskreno da nam to i treba ako želimo postići cilj. Šta je cilj? Pa kad budemo Savjetu Evrope predavali naše zahtjeve i dokaze – da to bude UDARNA MEDIJSKA VIJEST NA GLOBALNOM NIVOU. Time već od starta obezbjeđujemo fokus medija i javnosti na rad istražne komisije čije formiranje ćemo zatražiti.

Baš me zanima koji će to „junak“ javno istupiti i reći da „unaprijed odbacije“ zaključak istražne komisije Savjeta Evrope (tog novog „anketnog odbora“)??? Da vidim hoće li pojedinci biti tako osioni kao danas!

Za kraj valja istaći kako ovaj tekst objavljujemo danas – kao još jedan „vapaj“ našim moćnicima da se ponašaju zakonito i pravedno. Vrlo decidno smo kazali da ćemo sve narodne poslanike koji PONOVO podrže zločince staviti na isti spisak sa onih 12 bandida čije smjene tražimo, a to znači i one partijske „lidere“ koji donose odluke i prije skupštinske rasprave. Znači, imaju vremena da razmisle, da malo „stanu na loptu“...

Dakle, ovo je SAMO JEDAN OD POTEZA koje „PRAVDA ZA DAVIDA“ može (po meni i treba!) materijalizovati, a ideja nam nikad nije nedostajalo. No, za početak volio bih da malo o ovoj ideji raspravimo – javno kako smo i navikli, da doznamo mišljenja, prijedloge, dodatne ideje, kritike, reakcije i ino unutar zajednice. Eh da, pretpostavljam da će dobrovoljaca za ovu akciju biti mnogo više, pa pominjem kako treba razmišljati i o logističkim resursima naših članova u Evropi, tako da bi i oko toga valjalo prodiskutovati. 

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Bio je u pravu Drago Kalabić!

Nakon najave da će skupštinska većina odbiti zaključke Anketnog odbora vidi se da je narodni poslanik Drago Kalabić bio u pravu kada je predlagao produženje roka rada i nova saslušanja. Primjera radi, Anketni odbor je odlučio da bi pozivanje Milorada Dodika djelovalo „politikantski“. Šteta, imao sam za njega nekoliko pitanja oko pozadine ubistva Davida Dragićevića, pa čak i oko MOTIVA ZLOČINA.

Piše: Borislav Radovanović

Čujemo da je Milorad Dodik „presudio“ zaključku Anketnog odbora prije negoli je Narodna skupština uopšte raspravljala oko toga. Ako to gledamo sa stanovišta „PRAVDE ZA DAVIDA“ možda to i nije tako strašno. Naime, mi smo svoj izvještaj (Izvještaj vidi klikom na: http://borislavradovanovic.blogspot.com/2018/06/izvjestaj-anketnog-odbora-ispred-pravda.html ) objavili i zauzeli dva vrlo jasna stava:

Prvo, nad Davidom Dragičevićem je počinjeno „Teško ubistvo“, a takvu kvalifikaciju smo prethodno dali i u prijavi krivičnog djela od strane Davora Dragičevića i mene. To je ona prijava koju Želimir Lepir NEZAKONITO drži u svojoj ladici da „skuplja prašinu“.

Drugo, da su Želimir Lepir, Dalibor Vrećo, Dragan Lukač, Darko Ilić i Darko Ćulum u odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“ nad Davidom Dragičevićem, počinili produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, a u daljoj vezi sa krivičnim djelom „Povreda slobode izražavanja misli“ iz člana 161. stav 1. i 2. KZ RS.

Ono šta našu zajednicu zanima jeste kako će se narodni poslanici izjasniti povodom stavova koje smo javno zauzeli i to u nezavisnom izvještaju u odnosu na onaj Anketnog odbora. U stvari nas ponajviše zanima hoće li narodni poslanici prihvatiti kvalifikaciju Lepira, Vreće, Lukača, Ilića i Ćuluma da je „pijani i nadrogirani kradljivac David Dragičević pao s mosta u Crkvenu i utopio se“?

Kako da narodni poslanici spoznaju koja od ove dvije dijametralno suprotne ISTINE je bliže onoj realnoj/objektivnoj? Vrlo prosto: samo treba da prouče izvještaj Anketnog odbora i to ne u domenu zaključaka, nego spram onih 8-9 stotina pitanja i odgovora kakvi su sadržani u izvještaju. Javno im je dostupan i naš nezavisni izvještaj, pa se mogu informisati i spram objašnjenja datih u tom aktu.

Samo, bojim se da je Dodikovom izjavom ponovljena „presica Darka Ilića“ u smislu: nema se tu šta istraživati – mi smo ODLUČILI ovako! Volio bih da me neko ubijedi da je Milorad Dodik uopšte prelistao izvještaj Anketnog odbora, a kamoli ga stvarno proučio. Odgovorno tvrdim da nije! I šta sad to znači?

Pred Anketnim odborom je nedvosmisleno utvrđeno da ministra Lukača i direktora policije Ćuluma uopšte nije zanimalo šta su u odnosu na stradanje Davida Dragičevića utvrdila postupajuća službena lica policije. Oni su na sastanku 26. marta odlučili da događaj javno okvalifikuju kao „zadesno utopljenje, bez elemenata krivičnog djela“. Čak su odlučili da bez ikakvih dokaza žrtvu JAVNO OPTUŽE da je kradljivac, narkoman, alkoholičar i kavgadžija. Darko Ilić je istog dana javnosti samo prezentovao njihovu „istinu“.

Ta njihova javno saopštena „istina“ produkovala je „PRAVDU ZA DAVIDA“ i to je pred Anketnim odborom nesporno utvrđeno. Prije „Ilićevog performansa“ nije bilo apsolutno nikakvog pritiska javnosti na koji su se barabe pozivale, nego su građani potonje masovno prepoznali laž i skrivanje zločina, te se javno pobunili.

Možda griješim, pa se iskreno nadam da će me neko razuvjeriti, ali ovu Dodikova „pres-konferencija“ me fantastično podsjeća na onu Ilićevu. Poruka je ista: nema se tu šta istraživati, naša volja je takva! Da je drugačije, valjda bi predsjednik pozvao narodne poslanike da pomno prouče kompletan izvješataj, pa da kroz parlamentarnu raspravu dođu do SPOZNAJE O OBJEKTIVNOJ ISTINI. I to svaki spram sopstvene volje i savjesti. Zašto predsjednik prejudicira kako se u ovom slučaju trebaju izjašnjavati narodni poslanici?

Zato sam na sastanku Anketnog odbora podržao prijedloge narodnog poslanika Drage Kalabića. I ja sam bio stava da treba saslušati Glavnog republičkog tužioca Mahmuta Švraku, a posebno jer sam za njega imao podosta pitanja. Čak sam podržao i prijedlog da Anketni odbor sasluša neke od osoba koje javno tvrde da znaju istinu o ubistvu Davida Dragičevića.

Za taj prijedlog sam bio posebno zainteresovan obzirom da sam podnosilac prijave „Teškog ubistva“ i sa te pozicije mogao sam obrazložiti na kojim osnovama je prijava zasnovana. Znači, nikakav problem mi nije bio da pređem na drugu stranu i odgovaram na pitanja. Posebno na ona koja se tiču mojih višestruko javno izrečenih tvrdnji da se tokom cijelog krivičnog postupka Lukač, Ilić, Ćulum, Lepir i Vrećo ponašaju saučesnički spram direktnih počinilaca ovog monstruoznog zločina. Pa da sve to danas lijepo stoji u stenogramima u posjedu Narodne skupštine i da se svako može spram toga opredijeliti. 

Ponajviše zbog „opredjeljenja“ ukazujem kako je trebalo podržati prijedlog Drage Kalabića i stvari dodatno iskristalisati. No, neće se „planeta zaustaviti“ predstojećim zasjedanjem skupštine i odlukama većine. Davno sam najavio kako će se slučaj Davida Dragičevića izučavati na prestižnim pravnim i kriminalističkim fakultetima svijeta, kako Republika Srpska nakon Davidovog ubistva više neće biti ista i štošta sličnoga. Znači, trebalo je neka pitanja postaviti i zbog budućih generacija koje će istraživati ova događanja kao istorijska.

Znaju članovi Anketnog odbora koliko puta sam izrekao kako svoje angažovanje svodim samo na novo onoga šta je u djelokrugu rada odbora, odnosno da sam fokusiran samo na preciziranje onih stvari koje su članovi odbora otvarali svojim prethodnim pitanjima. Isto tako sjećaju se članovi odbora koliko puta sam rekao kako istovremeno djelujem procesno i da sam primarno fokusiran na taj segment djelovanja – krivični postupak. Dakle, meni je zbog krivičnog postupka i istrage bilo u interesu da počinioci i saučesnici (preko pitanja!) ne doznaju neke stvari, a narodni poslanici su se držali onoga šta su smatrali da im je u mandatu. Samo zato su brojna pitanja ostala nepostavljena.

No, učinjenoj stvari lijeka nema i sad smo tu gdje jesmo. Da ne bi bilo kakve zabune: moje lično ubjeđenje jeste da je Anketni odbor, a posebno četvorica narodnih poslanika koji su se decidno izjasnili, zauzeo REALAN i OBJEKTIVNO ISTINIT STAV. Ljudi su na osnovu raspoložive dokumentacije i saznanja iz saslušanja zaključili da je David Dragičević ubijen i da istraga nije vođena zakonito i pravilno, te da nema potrebe za daljim radom odbora. I iza takvog ubjeđenja jasno su stali svojim zaključkom. Pošteno i časno sa njihove strane! 

Svoj stav isti ti narodni poslanici spremni su braniti pred parlamentom na posebnoj sjednici zakazanoj za tu priliku i gdje tu može postojati nekakav problem? Treba samo narodnim poslanicima omogućiti da na javnoj raspravi djeluju spram svoje volje i savjesti. No, to izgleda „nekom“ ne odgovara, pa unaprijed određuje „domen rasprave“: samo oko zaključaka, nikako oko sadržine.

I to ponovo čini neko ko je hijerarhijski podređen Narodnoj skupštini, a šta je vajni ministar Lukač započeo „održavanjem lekcije“ Branislavu Borenoviću. U pravnim društvima zna se hijerarhija vlasti, pa i princip da niži nivoi vlasti NEMAJU PRAVO UTICATI NA VOLJU I ODLUKE viših i nadređenih im tijela vlasti. Ponajmanje se predstavnici nižih nivoa vlasti smiju krajnje nevaspitano i neprijateljski ponašati prema onima iznad njih. Elem, nije Lukaču prvi put da nasilno, protivustavno i nezakonito postane „predsjenik parlamenta“.

Za kraj želim samo još istaći kako bih neka pitanja rado postavio Miloradu Dodiku, a to što je rad Anketnog odbora okončan u stvari ne znači ništa. Pitanja je uvijek moguće javno postaviti! Elem, tu valja nešto znati: bilokakva pitanja ukoliko i kad ih budem postavljao samo su u FUNKCIJI JAVNOSTI. Meni lično sasvim su dovoljni „odgovori“ koje Dodik „emituje“ svakodnevno.

Saopštenje MUP RS: Policijskim lisicama protiv zdravog razuma

MUP RS je nezakonitim i sramnim (javnim!) hapšenjem Draška Stanivukovića izdalo još jedno „nepisano saopštenje“ kakvim javno prijeti svima koji se ponašaju zdravorazumski, društveno odgovorno i čovjekoljubno. Emitovanjem snimka stavljanja lisica na Draškove ruke jasno je poručeno ko u „policijskoj državi ima pravo da MISLI“.

Piše: Borislav Radovanović

Godinama pratim i promovišem građanski aktivizam Stefana Blagića i Draška Stanivukovića, pa tako poznajem i mnoštvo javnosti slabo znanih mladih ljudi, koji ovu dvojicu slijede u borbi i akcijama. Upravo po njima sudim naravnost aktivizma po kom su Stefan i Draško poznati široj javnosti. Kada ih pitate zašto učestvuju u protestima, staju u zaštitu obespravljenih ili realizuju kakve građanske akcije redom dobijate odgovore u stilu – HOĆEMO DA POMOGNEMO, ZAŠTITIMO, PROMIJENIMO...

Poenta je u tome da se mladi ljudi vode zdravim razumom, ljudskom solidarnošću, željom da žive u boljem okruženju. Apsolutno ništa preko toga ne očekuju, niti traže! Ti mladi ljudi su naš ponos, naša budućnost. Obzirom da ih policija ne može sve pohapsiti, onda je razumljivo da su fokusirani na one koji prednjače, koji su javnosti prepoznatljivi – na Draška i Stefana. Ovde namjerno koristim termin POLICIJA jer se ne radi o nikakvim pojedincima, nego o sistemu.

Uostalom, godinama Stefana, Draška i druge slične aktiviste hapse, procesuiraju, privode, pozivaju na informativne razgovore i ino, a akteri se stalno mijenjaju. Znači, možemo samo govoriti o policiji, a nikako o nekakvim pojedincima ili grupama. Vratićemo se kasnije to zašto ovde koristim termin policija, a sad ću se referirati na „teški zločin“ zbog kog su mladom Stanivukoviću stavljene lisice na ruke (odvratan prizor!).

Ovde imamo jedan sistemski problem, kakav nalazimo i u drugim državama, ali to ipak ne znači da je u pitanju legitimno „ponašanje države“. Iz fotografije (vidi foto) načina obračunavanja PDV-a vidimo da država „dodano oporezuje poreze“. Kako vidimo cijena „supera“ u rafineriji iznosi 0,97 konvertibilnih maraka. Na to je distrubuterima stavljeno u obavezu da dodaju vrijednost PORESKIH OBAVEZA u vidu akcize, takse za auto-puteve i takse za puteve, zbog čega „cijena proizvoda“ narasta na 1,72 maraka. Onda se na tu cijenu proizvoda + poreza (akcize i takse su vidovi poreza!) obračunava porez na dodanu vrijednost (PDV).

Ljudi moji, problem je toliko jednostavan da prosto „vrišti“ ukazujući na nedosljednost. Države u principu oporezuju DOBRA I USLUGE, pa tako pogonsko gorivo možete oporezivati kao dobro (posebno distributere oporezuju i u domenu usluga). Međutim, ne možete u „dobro“ uračunavati poreze (akcize i takse), pa sve to dodatno oporezivati. Nije pravno validno oporezivati namete ili poreze! Neka to radi cio svijet, ali to nije i ne može biti pravno validno! Porez nije dobro ili usluga, pa da ga možete oporezivati!

Ovaj sistemski ili strukturalni problem dodatno je dramatizovala „akcizna koalicija“ (SNSD, SDA, HDZ) uvođenjem akcize i takse za auto-puteve, kojim osnovno dobro – u ovom slučaju „super“, poskupljuju za preko 60%. I onda dalje „dodatno oporezuju nametnute poreze“. Tako nam je cijena goriva „skočila do neba“, a nadalje sistemski produkovala poskupljenja namirnica u domenu osnovnih životnih potreba. Građani su prigovarali, negodovali, žalili se, bunili i šta već, ali ko ovde sluša građane?

Kad je građanima „sinuo kliker“ odlučili su zaustavljati vozila na istim tim putevima za koje plaćaju takse, pa „masne putarine“, plaćaju enormne kredite i više niko nema predstavu koliko nas koštaju DRUMOVI (ovo kod nas se ne može nazivati putevima!). Na to ih El Prezidente Dodik nazove „huliganima“, a premijerka Cvijanović im preko RTRS (a gdje drugo?) objasni kako jedino ona zna „sistemski razmišljati“.

Eto profesorica engleskog jezika je „sistemski razmislila“ i „smislila“ da našim sve siromašnijim građanima natovari nove akcize i takse (dakle poreze!), pa da onda „dodatno oporezuje poreze“. Samo čekam da „ponovo obračuna“ bjesomučnu bježanuju mladih iz Republike Srpske, pa da nam objasni kako je „životni vijek“ produžila sa četiri na pet-šest godina. Tako razmišlja naša „papak premijerka“, koja je na tu funkciju dovedena ponajviše zbog samo za nju prepoznatljivog „sistemskog razmišljanja“.

Zatim je naša „sveznajuća Željka“ na mjesto „pendrek efendije“ dovela Dragana Lukača, koji je opet prepoznatljiv po karakterističnom načinu „razmišljanja“. Kad otmu, brutalno muče, ubiju i bace u kanalizaciju nekog ko je dokazano „imao mozga na pretek“, poput Davida Dragičevića, naš vajni misnistar svom zetu Luburi da zadatak da prati sve koji „samo pomisle“ da je ovde riječ o ubistvu.

Možda je neko pomislio: kakve veze ima sve ovo sa hapšenjem Stanivukovića? Veza je i više nego očigledna – mi de fakto živimo u „policijskoj državi“. Naši građani, bilo sa nivoa Srpske, ili na državnom nivou, plaćaju šest puta, alooo (!) ŠEST PUTA, više policajaca nego građani razvijenih država svijeta. Republika Srpska ima nešto preko milion stanovnika (objektivno), a preko 7 000 policajaca, dok Bosna i Hercegovina na maksimalno 3,3 miliona stanovnika drži preko 22 000 policajaca (u oba slučaja bez sudske, komunalne i ine policije). Znači, na 1 000 stanovnika dolazi nekih 6 policajaca. Federacija ima nešto manji omjer, ali su im zato policajci najbolje plaćeni.

Znate li kakav standard je prije rata bio: na jednog policajca išlo je 1 000-1 100 građana. Eto prošle godine u Nici je dignuta „frka“ kko je moguće da se dogodi teroristički napad kad imaju omjer 900 stanovnika na jednog policajca (zbog tog omjera prije rata su Tursku optuživali da je „policijska država“). Bosna i hercegovina je „SUPER POLICIJSKA DRŽAVA“ jer šest policajaca na 1 000 stanovika teško da ćete više igdje naći.

I šta dobijaju građani za „viška pet“ policajaca koje plaćaju? Organizovane kriminalne grupe policajaca pljačkaša, narkodilera i slično. Nije to ništa čudno. Prema bezbjednosnim doktrinama u „policijskim državama“ kriminal u pravilu caruje. Zato naši policajci bespogovorno hapse mladog Stanivukovića na onakav način. Ako si negog pozvao na razgovor, pa taj nije došao „na vrijeme“, može ga policija privesti. Samo, licima koja se ne protive privođenju, koja ne pružaju otpor, ne možete stavljati lisice. Zašto? Zar nekoga ugrožavaju? Ima li razloga za korištenje sredstava prinude?

Nikakvog pravnog osnova policija nije imala da Stanivukovića i Blagića UOPŠTE POZOVE na informativne razgovore, a kamoli da Stanivukovića onako sramno hapse (lisice se u principu stavljaju samo uhapšenima i to kad se sumnja na otpor ili bjekstvo). Zna se zašto je to urađeno: da bi se ostalima odaslala „poruka“! I po tome kako su se svi okupljeni razbježali sa tog mjesta vidi se da je „poruka“ shvaćena.

Elem, da mi imamo samo problem sa viškom policajaca, pa to bi bila fantazija. Primjera radi, kako objasniti da u prosveti imamo kontinuitet porasta zaposlenih, a učenika sve manje? Ili, da nam u zdravstvu nedostaje medicinskog osoblja, a imamo višak zaposlenih? Odnosno, da nam javni univerziteti imaju sve – osim studenata!? Tako nam je u svim sferama javnog/državnog sektora.

Zna se odlično zašto je to tako. Treba zaposliti, pa time i ekonomski vezati, „glasačku armiju“, a odakle namaknuti sredstva za sve to? Eto naša premijerka „sistemski smislila“ da nas dodatno oporezuje po osnovu poreza. Da bog sačuva! Elem, problem nije u zamislima „papak premijerke“, nego što se neki usuđuju da razmišljaju svojim glavama, da SVOJE MIŠLJENJE JAVNO IZRAŽAVAJU, pa da to još čine na način koji vlast ne može ignorisati. Pustili bi iz „akcizne koalicije“ vozače da mjesecima protestvuju „na zakonit način“, pa sve dok ne pomru od duboke sratosti. Baš kao što „dopuštaju“ PRAVDI ZA DAVIDA“ da mjesecima izražavaju svoje „mišljenje“ – koje niko ne uvažava.

No, kako to objašnjavaju naši vlastodršci – blokadama drumova ometa se rad naše policije, a svi znamo kako su policajci „prezaposleni“. Ono šta svuda u normalnom svijetu radi jedan policajac kod nas to mora činiti šest. Zato se kod nas događa da se okupi 15 građana na nekom protestu, a opkoli ih 30 policajaca (zna autor!). Ili, za privođenje mladog Stanivukovića angažuju 10-ak policajaca i šta znam koliko vozila. Momak, miran, kulturan, nenasilan, a da bi ga doveli na nekakav razgovor angažuju se „snage“ (može im se kad su besposleni).

Nekidan gledam prizor: kradljivca torbice u tužilaštvo dovode pripadnici jedinice za podršku, sve sa fantomkama i punom „ratnom opremom“. Nisu „specijalci“ ni stigli nazad do baze, a tužilaštvo ovoga pustilo da se brani sa slobode. Tu je neko očigledno pobrkao „potancijalnu opasnost“ tog secikese. No, sve je normalno u „super policijskoj državi“.

P.S. Sad će „Nevjerne Tome“ pitati kako sam ja privodio u vrijeme dok sam radio kao službeno lice. Hiljade i hiljade njih zna da sam za takve stvari koristio telefon, a policajci su pozivali samo one kojima stvarno nikako nisam mogao doći do telefona. I ne mogu se sjetiti nikog ko se nije odazvao na poziv (u obostranoj koristi). Normalno, ako neko nije mogao doći u ono vrijeme koje je meni odgovaralo, a bože moj, dogovorili bi neki drugi tretman. Isto tako neki znaju i da sam rano ujutro ulazio u njihove spavaće sobe, sa uzglavlja uzimao pištolje, ispod kreveta vadio drogu, pa ih tek onda BUDIO. I po ulasku u kancelariju ih ponudio kafom – da se razbude.

„DAVIDOVI ZAKONI“: Dva zahtjeva „PRAVDE ZA DAVIDA“ poslanicima Narodne skupštine (Bitka za Republiku Srpsku!)

Obećali smo da nakon zvjerskog ubistva Davida Dragičevića Republike Srpska neće biti ista. I neće, jer slijedi uvođenje „DAVIDOVIH ZAKONA“! Na prvom koraku dalje beskompromisne bitke objavljujemo dva zahtjeva narodnim poslanicima našeg parlamenta koje postavljamo kao „crvenu liniju“ njihovog odlučivanja. Prvi zahtjev odnosi se na spisak onih čije smjene i momentalno udaljavanje iz institucija zahtjevamo, dok drugim tražimo formiranje novog tužilačkog tima i procesuiranje svih odgovornih za ovaj neoprostivi zločin.

Trebalo je vremena da okupimo respektabilnu masu savjesnih građana, da stvorimo jedinstvo i svijest nužne za povlačenje radikalnih poteza kakve javnosti predstavljamo kao „DAVIDOVE ZAKONE“. To što mijenjamo/radikalizujemo način borbe ne znači da smo odstupili od polazišnih principa. Samo reda radi podsjećamo da su Suzana i Davor javno istakli vrlo jednostavan zahtjev – da institucije stradanje njihovog djeteta istraže zakonito, istinito i pravedno. Od tog postulata ne odustajemo, ali moramo institucije osloboditi od grupe zločinaca i bandita koje ih razaraju, uništavaju i podređuju svojim kriminalnim interesima. I dalje djelujemo na već poznatom principu – mirno i dostojanstveno, samo „bez maski“!

Zato prvi potez povlačimo prema najvišem političkom i zakonodavnom tijelu vlasti Republike Srpske, ali striktno pema narodnim poslanicima kao pojedincima sa imenima i prezimenima. Uopšte nas ne interesuje kojoj političkoj opciji pripadaju i kakve političke interese štite. Svima njima građani obezbjeđuju jednaka primanja i radni komoditet, pa očekujemo da JEDNOM RAZMISLE na čiju će stranu stati. I to svaki od njih – imenom i prezimenom, a iz dalje objave će biti jasnije zašto na tome insistiramo.

Naš prvi ultimativni zahtjev, naša „crvena linija“, narodnim poslanicima jeste da na posebnoj sjednici 19. ovog mjeseca izglasaju SMJENE i MOMENTALNO UDALJAVANJE IZ JAVNIH INSTITUCIJA sljedećih lica:

1. Mahmut Švraka, Glavni republički tužilac RS,
2. Želimir Lepir, Glavni tužilac OT Banja Luka,
3. Dalibor Vrećo, tužilac OT Banja Luka
4. Saša Labotić, tužilac OT Banja Luka  
5. Dragan Lukač, ministar MUP RS,
6. Darko Ćulum, direktor policije MUP RS,
7. Darko Ilić, načelnik policijske uprave MUP RS,
8. Nedeljko Lubura, načelnik policijske uprave MUP RS,
9. dr Željko Karan, direktor Zavoda za sudsku medicinu RS,
10. Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka,
11. Draško Milinović, direktor RTRS,
12. Radmilo Šipovac, generalni direktor SRNA.

Drugi ultimativni zahtjev jeste da Narodna skupština ovlasti vršioca dužnosti koji će voditi republičko tužilaštvo do izbora novog Glavnog republičkog tužioca. Istovremeno da vršiocu dužnosti naredi formiranje novog tužilačkog tima koji će preuzeti dalju istragu u slučaju krivičnog djela „Teško ubistvo“ (trenutno jedina pravno obavezujuća kvalifikacija događaja data od strane oštećenog Davida Dragičevića) nad Davidom Dragičevićem.

Pravni osnov ovakvih naših zahtjeva je vrlo jednostavan – građani obezbjeđuju primanja lica čije smjene izričito zahtjevamo, a zakoni i pravila struke određuju kako su BILI DUŽNI ponašati se u ovom krivičnom predmetu i u teškoj društvenoj situaciji produkovanoj njihovim nezakonitostima i kršenjima profesionalnih principa i standarda.

Stav zajednice savjesnih građana „PRAVDA ZA DAVIDA“ jeste da više nećemo finansirati primanja onih koji bezobzirno krše zakone, koji zloupotrebljavaju institucije za prijetnje i ugrožavanja naše zajednice, koji nas neosnovano i protivpravno javno optužuju da djelujemo protiv institucija i same Republike Srpske, pa sve do toga da smo plaćenici, ekstremisti, izdajnici...

Kako da zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ tumači zvanično saopštenje MUP RS, objavljeno na jednom od zvaničnih sajtova Vlade RS, koje djelimično citiramo: „... Davora Dragičevića i određenih ljudi oko njega, Ministarstvo će biti prinuđeno da podnesene krivične prijave... navedeni će morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije u skladu sa zakonom.“?

Ili, kako da naša zajednica i građani protumače objavu javnih servisa RTRS i SRNA, sljedećeg sadržaja:  „Narode, ako nam ovaj ponos sruše, ponovo će nas voditi cijelo selo dvojica ustaša sa puškama o kanapu. Ili ćemo imati u Banjaluci kao 1992. godine u Sarajevu da PRAZINA JUKA, kao najveći kriminalac i narkoman, bude šef policiskih jedinica.“?

Nećemo mi više ništa „tumačiti“, nego naprosto tražimo smjene i momentalno udaljavanje iz institucija prednje navedenih lica. Mi takvima više nećemo obezbjeđivati primanja i privilegije. To je naše pravo! To je naša volja!

Ovim dolazimo do još jedne dimenzije ukupnih događanja, a tiče se ponašanja narodnih poslanika u najvišem političkom i zakonodavnom tijelu vlasti Republike Srpske. I njihova primanja i privilegije obezbjeđuju sve siromašniji građani Republike Srpske, a to znači i stotine hiljada onih svrstanih uz ideju „PRAVDA ZA DAVIDA“. Tačno se zna imanima i prezimenima koji poslanici su ovima i ovakvima dali moć da se ovako ponašaju. Zna se imenima i prezimenima ko je sve na prošloj posebnoj sjednici posvećenoj slučaju stradanja Davida Dragičevića odlučio da istima „produži mandat“ za činjenje novih nezakonitosti, teških kršenja prava, pa sve do medijske satanizacije savjesnih građana.

Ono šta nas u svemu ovome trenutno jedino zanima jesu imena i prezimena narodnih poslanika koji će i nakon svega stati na stranu ovih čije smjene tražimo. Samo imena i prezimena! I to tražimo iz vrlo pragmatičnog razloga – da ih dodamo na prednji spisak onih koji više nikada neće plate primati iz budžeta Republike Srpske.

Mi svoju volju izražavamo ovakvim zahtjevima, a svima koji se tome protive poručujemo da javno istupe, pa da i njih dodamo na spisak. Dakle, svako ima mogućnost da se pozicionira kako misli da je po njega najbolje, a mi ćemo ocijeniti kako ćemo se ubuduće odnositi spram svakog pojedinca. Dovoljno dugo su pojedinci sebe poistovjećivali sa institucijama, pa i sa samom Republikom Srpskom. Odlično se zna šta su institucije, a šta je Srpska, pa i šta je Bosna i Hercegovina. Zna se i šta znači ljudski život, ljudska prava i slobode, pa sve do obaveza između građana i države.

Naša dalja bitka biće vođena u pravcu razjašnjavanja prava i obaveza. Princip je vrlo jednostavan – ako nemamo prava, onda nećemo ni izmirivati obaveze. Zašto bi mi izmirivanjem obaveza finansirali zločinačke strukture od kojih strahujemo. Je li normalno da građani strahuju od nekog ministra, kog plaćaju da radi u njihovom interesu, plaćaju da štiti njihovu ličnu i imovinsku bezbjednost? Ili, da finansiramo tužioce koji našim novcem plaćaju nekakve „slovenačke stručnjake“ da dokažu da je Davor Dragičević počinio nepostojeću krađu? Možda neko misli da plaćamo javne servise da nas etiketiraju kao „ustaše“?

Za kraj ostaje nam da svima poručimo kako je ovo tek početak uvođenja „DAVIDOVIH ZAKONA“, a kakvi su naši planovi i kakve ideje imamo na planu građanske borbe to će svi blagovremeno doznati. U tom dijelu ostajemo na polazišnim principima – MIRNO i DOSTOJANSTVENO. Ako za ovih 70 dana nismo načinili niti jedan jedini incident to je valjda pokazatelj osnova na kojima počiva naša borba, a od kojih nemamo namjeru odustati. Sad, šta smo u stanju osmisliti na entitetskom, državnom i međunarodnom planu javnost će najbolje doznati ukoliko pojedinci sa imenima i prezimenima odluče stati na stranu „osovine zla“. Ovom objavom povukli smo prvi potez i čekamo poteze naših protivnika u „simultanki“ protiv narodnih poslanika.

„PRAVDA ZA DAVIDA“

Zajednica savjesnih građana

ĆERANIĆ NAPOKON POGODIO: Počela „Davidova obojena revolucija“!

„PRAVDA ZA DAVIDA“ je doista čudna zajednica. Kad su unutar samih institucija Republike Srpske svi „digli ruke“ od istih tih institucija ova nesvakidašnja zajednica bori se za naše institucije. Eto kako bi sačuvali „dignitet“ Fakulteta bezbjednosti i samog MUP-a, gdje je Predrag Ćeranić dekan i savjetnik, morali smo osmisliti nekakvu „obojenu revoluciju“ samo kako ne bi ispalo da Ćeranić godinama lupa nebuloze.

Piše: Borislav Radovanović

Godinam unazad Predrag Ćeranić i jedna ekipa „samoprozvanih stručnjaka“ sluđuju ljude pričama o krvoprolićima, o teškim ugrožavanjima Srpske i srpskog naroda, o „nestanku čovječanstva“... I uvijek priču svode na tu „nesrećnu Banjaluku“, kao epicentar „napada koji samo što nije uslijedio“.

Šta je najgore: uvijek njihove priče idu u pravcu da će u toj našoj Banjaluci neki „nevaljali Srbi“ razbijati izloge, paliti gume, rušiti zgrade institucija... Mnogi misle da u Gospodskoj ulici kafići su poluprazni zato što narod nema para. Griješe: ljudi se boje da će biti aktivirana razorna eksplozivna naprava, da će uslijediti juriš nekakvih fanatika, da će Marsovci baš iz centra grada krenuti ka osvajanju planete... Po Ćeraniću i sličnima, a sve servirano preko RTRS-e, takve stavri samo što nisu uslijedile i normalno je da se ljudi boje.

No, imamo jednu „poraznu istinu“ – za sve ove godine u toj „opasnoj“ Banjaluci nije se dogodio ni najmanji incident. Možda je negdje neka bena razbila pivsku bocu, ali je policija u tom slučaju utvrdila da je narušen javni red i mir, te da to nema nikakve veze sa politikom, revolucijama, svjetskim zavjerama i ino. I sad se nalazimo u ozbiljnom problemu.

Na jednoj strani PREDSTAVNICI INSTITUCIJA poput Ćeranića (dekana i savjetnika, dakle iz dvije institucije) tvrde nešto šta godinama nikako da se desi. To u „PRAVDI ZA DAVIDA“ više nismo mogli dozvoliti. Zamislite, da neko posumnja kako naš najveći stručnjak za bezbjednost (bar po funkciji dekana Fakulteta bezbjednosti) i savjetnik ministra MUP-a Dragana Lukača u stvari samo „lupeta gluposti“. To bi bio ozbiljan udarac našim institucijama.

Zato smo organizovali „Davidovu obojenu revoluciju“ onako kako smo znali i umjeli. Pošto „Čika Soroš“ nije baš odrješite ruke (kako tvrdi Ćeranić) morali smo se snalaziti sa onim šta imamo. Kupljeno je bojica i bojanki taman za ono dječice koja su se nalazila na Davidovom trgu. Da Soroš napokon „odriješi kesu“ kupili bi bojica i bojanki za svu djecu Balkana, pa da ih malčice zabavimo i razveselimo.

U stvari ovo šta je urađeno ima smisla i spram te dječice koju roditelji dovode na Davidov trg, a oni baš i ne rezumiju da njihovi roditelji to čine zarad njihove budućnosti. Čak je upitno koliko oni najmlađi uopšte razumiju šta se tu dešava. Zato je „Tata Davor“ pobrinuo se da i ta dječica u svemu ovome nađu nešto zanimljivo, zabavno. Dobili su bojice i bojanke, a oni znaju šta sa tim treba činiti – i to su odmah pokazali.

Elem, ima u svemu ovome još jedna društvena anomalija koju ćemo morati urediti već najavljenim „DAVIDOVIM ZAKONIMA“. Zar je normalno da glađani Republike Srpske godinama obezbjeđuju sredstva za NAJMANJE DVIJE PLATE (šta se zna) nekom Ćeraniću, a da da bi ovaj „čuvao“ Banjaluku od samih Banjalučana, pa i od svih građana Republike Srpske kojima je Banja Luka republički administrativni centar?

Majko moja, pa sjetimo se samo šta je taj čovjek sve najavljivao proteklih godina. Je li se išta desilo od onoga šta je „prognozirao“? No, valja znati da Predrag Ćeranić to čini kao PREDSTAVNIK INSTITUCIJA, kao zaposleni u unstitucijama kog građani plaćaju. Druga stvar je čak mnogo važnija: predstavnici institucija obavezni su javnost informisati ISTINITO i OBJEKTIVNO. Je li ono šta „javni službenik“ Ćeranić javnosti plasira preko RTRS i SRNA (javnih ustanova!) istinito i objektivno?

Upravo naši „javni“ servisi RTRS i SRNA danima plasiraju policijske stavove kako bi tužilaštvo trebalo saslušavati članove „PRAVDE ZA DAVIDA“, a posebno „blogere“, zbog onoga šta emituju na društvenim mrežama. Kažu da svi lažu! Sa druge strane možemo li mi postaviti sasvim legitimno pitanje: laže li Ćeranić? Ili, zašto tužilaštvo nikako da sasluša tog Ćeranića za „silne prognoze“ koje godinama nikako da se materijalizuju?

Sve u svemu: moraćemo ozbiljno razmisliti o tome da tužilaštvu počnu podnositi krivične prijave svi oni koje je Ćeranić godinama javno optuživao za sve i svašta – i to sa pozicije predstavnika institucija i nekog kog građani plaćaju!

„PRAVDA ZA DAVIDA“ protiv „OSOVINE ZLA“

Davida Dragičevića ubili su pripadnici kriminalne hobotnice moćnije od države. „PRAVDA ZA DAVIDA“ na polju pravne bitke povlači odlične poteze. No, svi naši potezi idu teško samo zato što kriminalna hobotnica potire i zakone i institucije i ustavno-političko uređenje zemlje. Ipak, konačna pobjeda biće naša!

Piše: Borislav Radovanović

U „haosu opšteg sveznanja“ izgubljena je esencija stradanja Davida Dragičevića. Imamo jedan težak, stravičan, monstruozan zločin, gdje je doista upitno: postoji li neko u ovoj zemlji ko sumnja u to da je David UBIJEN? Vidimo da i oni koji su tvrdili da je u pitanju „nesporan zades“ sve više odustaju od polazišta da „nema elemenata krivičnog djela“, šta je i produkovalo aktuelnu situaciju.

Upravo aktuelne izjave onih koji su na početku tvrdili drugačije najbolje pokazuju koliko smo bili u pravu svi mi koji od starta tvrdimo da je David ubijen. Ono šta maloko zna u ovoj situaciji jeste da je David umoren na način kakav je izuzetno teško dokazati – potapanjem disajnih puteva u vodu.

Na to su računali i oni koji su ga oteli u noći 18.03. i kada su istovremeno fingirali nepostojeću krađu iz kuće Rađenovih. Da, na to su računali mjesecima prije ubistva kada su Davida vrebali za svoj kriminalni naum. Ako nekom nije jasno – pozadinu ubistva Davida Dragičevića treba istraživati pola godine prije negoli je njegovo tijelo bačeno u kanalizaciju. Zar je neko pomislio da sam „tek tako“ napisao da je David Dragičević bio jedan od najpametnijih ljudi današnjice?

David Dragičević nije bio nikakav „Klinac iz geta“, kako je sebe predstavljao u svojoj pjesmi, nego intelektualni potencijal neslućenih razmjera. Zato ga je kriminalna hobotnica obuhvatila svojim prljavim pipcima, a samo kako bi njegovo znanje iskoristila za sticanje onoga čega ionako imaju previše – novca, vila, stanova, zgrada, auta, švalerki, BOLESNIH AMBICIJA! Nisu zlikovci Davidovo znanje htjeli iskoristiti na iole čovječan način, nego onako kako su navikli – brutalnom silom, prijetnjama, ucjenama, prevarama...

Ono šta je suština problema u ovom krivičnom predmetu jeste MOĆ onih koji su Davida ubili. Zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ u svjetski nezapamćenoj borbi na pravnom planu postiže sve više uspjeha. Nisu „nadležne institucije“ DOKAZALE da su navodi „Ilićeve konferencije“ neistiniti, nego je to rezultat istrajne borbe ove zajednice savjesnih građana. I to je ta prva velika pravna pobjeda – morali su i zločinci povući se pred činjenicama.

Sljedeći potez „PRAVDE ZA DAVIDA“ tek sad možemo slobodno objelodaniti, a to su one silne prijave ubistva koje smo podnijeli. Prevara koju su zločinci zamislili u biti je vrlo prosta: trebalo je samo da ovaj zločin OSTANE NEPRIJAVLJEN! Kontravarznom pres-konferencijom policiji, svjedocima, kriminalnim akterima zločinačke organizacije i svima ostalima PORUČENO je kako se ovaj događaj ima percipirati – „zades, nema krivičnog djela“. I u tome su uspjeli (nar naoko!) obzirom da policija tužilaštvu nije slučaj prijavila kao ubistvo, nego je dostavila izvještaj koji tek treba da pokaže svoju stvarnu pozadinu.

Tu nastupaju Lepir i Vrećo, čiji je zadatak bio da predmet samo ostave u tom famoznom „KTA“ registru (događaja). Lepirova podvala kako nisu donijeli naredbu o nesprovođenju istrage „zbog ozbiljnosti pristupa predmetu“ je toliko providna da je to bukvalno smiješno. Bar onima koji se razumiju u krivičnoprocesnu materiju. Znaju Lepir i Vrećo da spram ovog događaja, bar u odnosu na policijski izvještaj, ne moraju donijeti nikakvu odluku. Samo „kupuju vrijeme“ i čekaju da se narod raziđe i medijska pažnja splasne. Onda će predmet ostaviti da „skuplja prašinu“ tamo gdje se i sad nalazi – NIGDJE.

No, to smo blagovremeno prepoznali i adekvatno odgovorili. Prvo smo Davor i ja podnijeli prijavu za „Teško ubistvo“, a sa jasnim ciljem da predmet iz „nigdje“ premjestimo „negdje“ (znamo odlično gdje!). Potom je „PRAVDA ZA DAVIDA“ odreagovala onako kako smo pretpostavili – preko 2 000 validnih krivičnih prijava savjesnih građana Davor je već predao tužilaštvu, a predaće ih i obećanih 10 000. Kada bi naše institucije bar u minimumu poštovale zakone i pravo više niko ne bi smio ni pomenuti riječ „zades“ – dok tužilaštvo ne odluči po našim prijavama.

No, policijsko-pravosudna mafija se i spram PRIJAVA UBISTVA ponaša kako je navikla – kršenjem zakona i pravila struke. Je li tužilaštvo Davora i mene pozvalo radi davanja izjave? Svako ko je ikada prijavio krivično djelo zna da je uzimanje izjave od prijavitelja prva radnja koja se preduzima. U daljem, je li tužilaštvo našu prijavu (bar ovu „osnovnu“) proslijedilo policiji na dalje postupanje uz adekvatnu naredbu? Nije i zna se zašto nije.

Na to smo Davor i ja povukli novi potez – Glavnom republičkom tužiocu Mahmutu Švraki predali prijedlog da promijeni tužilački tim. Eh da, ni policijski tim nije promijenjen zbog „volje tužilaštva“, nego na Davorovo obraćanje predsjedniku Dodiku kao tijelu nadležnom za kontrolu rada policije. A onda je uslijedio „ŠOK“ – Siniša Kostrešević je zauzeo stav da su inspektori dobro odradili posao i da ovaj slučaj treba istraživati kao „Teško ubistvo“. Znači i sa te strane „lopticu“ smo vratili u teren Mahmuta Švrake.

No, opet naši potezi ne produkuju željene rezultate, a zna se i zašto. Švraka se služi istim podvalama kao i Lepir, pa i kao Ilić prije njega. Sve šta rade jeste da ČEKAJU slabljenje volje „PRAVDE ZA DAVIDA“ i medijske pažnje. Kad za nekih godinu-dvije napišu Davoru i meni, baš kao i hiljadama onih koji su svoje adrese stavili na krivične prijave, da u tom slučaju neće sprovesti istragu, a šta nam je tada činiti? Hoćemo li se ponovo okupljati oko „stvari“ koja je već davno zaboravljena? To je cilj! To je njihova zamisao!

I sad dolazimo do prelomnih poteza, kakvi su spremni, ali je pitanje ima li ih smisla povlačiti u ovakvoj situaciji. Znači, krivična prijava protiv Lepira, Vreće, Lukača, Ilića i Ćuluma je spremna, sve sa dokazima i vrlo referentnim svjedocima. No, kome je podnijeti? Da Mahmut Švraka radi ono šta mu nalažu zakoni i prava ne bi bilo potrebe za podnošenjem prijave. Dovoljno je da ispuni naš prijedlog, formira tužilački tim, a mi ćemo kroz izjave i predaju dokaza ostvariti zamišljeni cilj – da napokon tužilaštvo pokrene istragu oko ovog ubistva, ali ovoga puta sa identifikovanim POČINIOCIMA i SAUČESNICIMA.

Ima još nekih pravnih mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Jedna od jačih je podnošenje prijave Tužilaštvu BiH (imamo pravni osnov). No, i tu ćemo naići na najmanje dva problema prepoznana unaprijed. Prvo, optužiće nas da „rušimo institucije i Republiku Srpsku“, da je sve to dio zavjere sa Savezom za promjene, sa ovih 50 britanskih vojnika, sa Marsovcima i bubamarama.

Drugi problem je mnogo veći. Kriminalna hobotnica sa kojom imamo posla svoje „prljave pipke“ pustila je i u pravosudnim institucijama državnog nivoa. Zar je neka tajna da Tegeltija, Bajić, Vrećo, Ilić, Dragi Milošević, Gojko Vasić i ostatak banditske organizacije već 15 godina u ovoj zemlji reketira koga i kako hoće? Lukač se u toj ekipi našao tek kad je postao ministar, a prije toga su se „samo podnosili“ – normalno, zbog kriminala.

Da je nekako slučaj Davida Dragičevića „izolovati“ iz silnog kriminala ove kriminalne hobotnice bilo bi idealno, ali je to naprosto nemoguće. Ako iz kriminalne piramide izvučemo „kartu Davidovu“ pada kompletna piramida. I to ne samo policijsko-pravosudna, nego i politička konstrukcija piramide.

Nadalje, odavno smo stvorili pravni osnov za traženje međunarodne zaštite, ali koje poteze povući? Eto nismo povukli niti jedan jedini od sile raspoloživih poteza, a Ćeranić već promiviše „obojenu revoluciju“. Zato i samo zato UPORNO se držimo unutar Republike Srpske i nastojimo da ovaj problem riješimo preko entitetskih institucija. Uostalom, ako nam je cilj da Republika Srpska zaživi kao pravno društvo moramo se boriti za njene institucije.

Dakle, dragi moji, izložio sam samo neke dimenzije problema sa kojima smo suočeni. Što se tiče pravne bitke, a ona je najvažnija, stvari pozicioniramo sve bolje i bolje, a to što se suočavamo sa problemima je unaprijed ukalkulisano. Uostalom, Davor je nebrojeno puta rekao kako nije bitno koliko će bitka trajati i kako će teška biti, ali da ćemo doći do zacrtanog cilja – ISTINE i PRAVDE! I vjerujte da ćemo doći!

A znate li zašto sam tako siguran u našu pobjedu? Odgovor je vrlo jednostavan: ISTINU ZNAMO, a samo tražimo put do „PRAVDE“. Nema te „pravde“ koja može nadomjestiti Davida, momka koji je po svim parametrima trebao postati svjetski velikan kojim bi se svi ponosili, ali postoji ona „pravda“ da ubice i saučesnike stigne obećanih 45 godina robijanja. No, sve ključne aspekte ovog zločina smo otkrili, pa čak i ono šta malo ko uopšte naslućuje i to je NAŠA SNAGA.

Kako naše dokaze, činjenice i saznanja pretočiti u validan krivični postupak je stvar tehnikalije – jeste teške, ali ipak tehnikalije. I tu ima jedna „začkoljica“ koja sve teže muči Davidove ubice i kriminalnu hobotnicu uopšte, a to je činjenica da u policiji postoji snaga spremna da dovrši ono šta su čestiti profesionalci započeli.

Vjerujte, nemam predstavu kad će policijska akcija uslijediti, ali znam da će uslijediti i da će biti RAZORNA. Primjera radi, neka Narodna skupština zauzme stav kakav bi trebala zauzeti – za sedam dana biće pohapšeno desetak „vojnika“ koji će „horski pjevati“ šta se doista dogodilo. Da nije bilo onog sastanka i pres-konferencije od 26. marta, ili da je Lepir izdao očekivanu naredbu – davno bi se mi sklonili sa Davidovog trga. Ovako, ostaje nam da se borimo na osnovama koje je Davor zacrtao u startu priče – institucije moraju djelovati! Znači, na nama je da i dalje stojimo na braniku institucija i to „presijecanjem prljavih pipaka“ kriminalne hobotnice.

Ma šta ko mislio – činjenice su neumoljive: banditi svakim danom sve teže kontrolišu institucije, a sve šta čine samo ih dublje zakopava u septičkoj jami gdje im je i mjesto. Je li bilo tako prije svega tri mjeseca? Je li bilo tako prije negoli je Davor „zauzeo busiju“ na Davidovom trgu? Vratite malo „film“ unazad i sjetite se vremena prije „PRAVDE ZA DAVIDA“. Eto zašto sam siguran u našu pobjedu!