понедељак, 04. јун 2018.

Izvještaj Anketnog odbora ispred "PRAVDA ZA DAVIDA"


Objavljujem sadržaj Izvještaja Anketnog odbora ispred “PRAVDE ZA DAVIDA”. Davor Dragičević je odlučio da izvještaj ne objavljujemo dok izvještaj parlamentarnih članova Odbora ne bude završen, a kako nas ne bi optuživali da smo uticali na njihove stavove. Ovako građani i javnost dobijaju dva nezavisna izvještaja, pa sve podudarnosti samo su pokazatelj vjerodostojnosti činjenica utvrđenih tokom rada Anketnog odbora.



  
I  Z V J E Š T A J
o djelovanju „PRAVDE ZA DAVIDA“ u
Anketnom odboru Narodne skupštine Republike Srpske


Nakon okončanja dosadašnjih aktivnosti unutar Anketnog odbora Narodne skupštine Republike Srpske od strane zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ stvorene su pretpostavke podnošenja izvještaja zajednici, građanima i javnosti, a šta ovim putem i činimo.

Obzirom da je ovaj izvještaj rezultat timskog rada zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ tako ga i „potpisujemo“ nazivom zajednice. Kao zajednica smo angažovani od strane Anketnog odbora, tako smo i djelovali tokom rada Odbora, pa smatramo da je primjereno na identičan način i istupiti u našoj ocjeni onoga šta smo doznali i zaključili.

UVODNE NAPOMENE

U razvijenim društvima parlamentarna kontrola rada bezbjednosnih struktura, a posebno organa krivičnog gonjenja, ne vrši se direktnim nadzorom naprosto zbog činjenice da parlamentarci u principu nemaju dovoljno stručnih znanja potrebnih za sveobuhvatno i suštinsko spoznavanje problema. Zato se angažuju timovi nezavisnih i kredibilnih stručnjaka različitih oblasti, koji istraže i izanaliziraju problem, te nadležnom parlamentarnom tijelu dostave stručno mišljenje. To u pravilu podrazumijeva i predlaganje načina otklanjanja problema i eventualnih sistemskih anomalija prema parametrima struke i pozitivnih iskustava.

Vođeni ovakvom sviješću na prijedlog Anketnog odbora da uzmemo aktivno učešće u radu odabrali smo članove za koje smo smatrali da svojim stručnim znanjima mogu pomoći i Odboru i Narodnoj skupštini u njihovom daljem određenju prema aktuelnoj vrlo složenoj situaciji. Obzirom da su aktualna dešavanja produkovala uznemirenost građana i javnosti  naša članica Ljiljana Tešanović odabrana je zbog stručnih kompetencija u domenu javnog diskursa. Član Borislav Radovanović odabran je zbog stručnih znanja u domenu krivičnih postupaka, a za potrebe njihovog formalnog istupanja angažovani su brojni drugi članovi zajednice. Zbog toga ističemo kao činjenicu da je unutar Anketnog odbora djelovala zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“, a uz koordiniranje Davora Dragičevića i drugih aktivista.

U daljem treba shvatiti šta je bio primarni zadatak Anketnog odbora: da istraži vjerodostojnost navoda predstavnika zvaničnih institucija izrečenih u parlamentu i javnosti povodom smrtnog stradanja Davida Dragičevića, te da o svojim zapažanjima i saznanjima izvijesti Narodnu skupštinu. Taj zadatak je vrlo brzo i efikasno realizovan, a šta proizilazi iz ovog izvještaja, baš kao što će biti vidljivo i iz izvještaja koji će Anketni odbor ubrzo dostaviti svom mandataru.

Naše odustajanje od polazišnog dogovora da idemo ka jedinstvenom izvještaju i jedinstvu u stavovima razumljivo je nakon svima znanih ponašanja pojedinaca. Međutim, mnogo važniji razlog je taj što smo kroz djelovanje unutar Anketnog odbora došli do konkretnih dokaza i saznanja o postojanju krivične odgovornosti glavnog tužioca Želimira Lepira, postupajućeg tužioca Dalibora Vreće, ministra Dragana Lukača, načelnika Darka Ilića i direktora policije Darka Ćuluma. Dokazi njihove krivične odgovornosti su nesporni, dok za druge aktere ovog procesa treba izvršiti dodatne provjere.

U tom smislu besmisleno je nadalje baviti se institucionalnom odgovornošću pojedinaca kad njihova krivična odgovornost istovremeno razrješava i sve druge vidove odgovornosti. S tim u vezi treba istaći osnovni cilj zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, a to je dosezanje istine i pravde. Procesuiranje prednje navedenih funkcionera i službenih lica je najbolji put realizacije zacrtanog cilja. Zato istovremeno sa pripremanjem ovog izvještaja preduzimamo potrebne radnje formalnog prijavljivanja počinjenih krivičnih djela.

Posljednja uvodna napomena je u stvari najvažnija. Apostrofiramo kako se ovim izvještajem u maksimalno mogućoj mjeri držimo onoga šta je utvrđeno kroz djelovanje Anketnog odbora. Naša saznanja o monstruoznom ubistvu Davida Dragićevića su mnogo šira od onoga šta je bilo u domenu mandata Odbora, a to će doći do izražaja onog trenutka kad se stvore pravne pretpostavke za vođenje zakonite istrage o ovom zločinu. Dok god saučesnici „vode istragu sami protiv sebe“, a institucije iznad njih im to omogućavaju, mi smo fokusirani na dalje istraživanje i prikupljanje dokaza.

ANALIZA

Polazišna premisa ove analize proizilazi iz činjenice da zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ ne prihvata stav pojedinih predstavnika organa krivičnog gonjenja da je David Dragičević usmrćen „zadesnim utopljenjem u vodi, bez elemenata krivičnog djela“. Naš stav jeste da je nad Davidom počinjeno ubistvo i to smo izrazili kroz preko 1 500 prijava krivičnog djela „Ubistva“ predatih Okružnom tužilaštvu Banja Luka (koje ćemo nastaviti predavati).
Naša sljedeća premisa jeste da pojedini moćnici iz institucija grubo zloupotrebljavaju službene položaje u nastojanju da ovaj nedvosmislen zločin ubistva lažno prijave kao zadesnu smrt. To podrazumijeva da predmetni moćnici čine krivična djela, pa smo se tokom angažovanja u Anketnom odboru NS RS primarno fokusirali na ispitivanje krivične odgovornosti anketiranih lica. Obzirom da iz krivične odgovornosti proizilaze i drugi oblici odgovornosti razumljivo smo se fokusirali na tu dimenziju spornih dešavanja.

Sljedeće polazište proizilazi iz kontraverzne konferencije za medije od 26.03.2018. kada je načelnik Darko Ilić nedvosmisleno ustvrdio kako je preduzetim mjerama i radnjama utvrđeno da je David Dragičević „nesporno“ usmrćen zadesnim utapanjem, bez elemenata krivičnog djela. Još je javnosti prezentovao „dokaze“ o zaživotnom počinjenju krivičnog djela, o prisustvu narkotika i alkohola nađenom u tijelu umrloga i ino. Ministar Dragan Lukač i direktor policije Darko Ćulum su u više navrata javno potvrđivali kako stoje iza onoga šta je načelnik Ilić iznio na toj konferenciji.

Obzirom da su se Ilić, Lukač i Ćulum pozivali na obdukcioni nalaz i druge nalaze dr Željka Karana, te Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske, prvo je provjeravana vjerodostojnost navoda preko samog dr Željka Karana. Načelnik Darko Ilić je i pred Anketnim odborom tvrdio kako u momentu održavanja sporne pres-konferencije nisu imali uvid u obdukcioni nalaz, ali da je doktor usmeno saopštio kriminalističkom inspektoru uzrok smrti – zadesno utopljenje u vodi.

Dr Željko Karan je kategorički odbio ovakav navod i pozvao se na izvještaj koji je dostavio Anketnom odboru, kao i na svoj obdukcioni nalaz. Vrlo decidno je tvrdio kako se nikada nije izjasnio o prirodi usmrćenja (zadesna, samoubilačka i ubilačka), a naprosto jer to nije mogao utvrditi primjenom medicinskih metoda i znanja. Višestruko je isticao kako pravne kvalifikacije događaja daju tužioci i inspektori, a da to nije u njegovoj nadležnosti.

To kako su pojedinci tumačili dostavljene nalaze obducent je okarakterisao kao njihovo pravo, ali je određene javne navode predstavnika MUP-a kvalifikovao terminima tipa „idiotizam“. Dr Željko Karan je kategorično tvrdio kako je pravna kvalifikacija „zadesno utopljenje u vodi“ stvar onih koji tako tumače obdukcioni nalaz i druge dokaze, a da se on nigdje nije izjašnjavao oko prirode usmrćenja.

Tokom ispitivanja doktora Karana Anketni odbor došao je do saznanja kako nalazi Zavoda za sudsku medicinu nemaju dokaznu vrijednost obzirom da zavod nema potrebne licence. U daljem je utvrđeno kako glavni tužilac Lepir i direktor policije nisu znali da nalazi zavoda nemaju dokaznu vrijednost, pa se postavlja logično pitanje: u koliko krivičnih postupaka su ovakvi nalazi tretirani kao dokazi iako to u svojoj esenciji nisu? Sve presude zasnovane na takvim „dokazima“ ovim saznanjem dovedene su u pitanje. Potrebno je još provjeriti kakvu dokaznu vrijednost imaju nalazi Kriminalističko tehničkog centra MUP-a RS-e, pa da nastupi opšti haos u domenu traženja ponavljanja postupaka u presuđenim stvarima.

Što se tiče navoda policije o zaživotnom konzumiranju narkotika od strane Davida Dragičevića tu smo utvrdili kako su javnosti prezentovane neosnovane laži. Konkretno, skrining Zavoda za sudsku medicinu pokazao je da se prisustvo supstanci koje sadrže pojedini narkotici nalazi u „donjoj granici“ prisustva. Na pitanje člana Odbora Radovanovića doktor Karan je izjavio kako je prisustvo pojedinih supstanci u domenu narkotika utvrđeno „ispod praga analitičke senzitivnosti“, šta u esenciji znači da je uopšte ilizorno dalje istraživati pitanje korištenja narkotika od strane Davida Dragičevića. U stvari to znači da su svi javno i pred Odborom izneseni stavovi da je David Dragičević koristio narkotička sredstva dokazno neosnovani i lažni.

Kada je alkoholosanost u pitanju utvrđeno je kako se svako pozivanje nadležnih organa na nalaze Zavoda za sudsku medicinu može smatrati dokazno neutemeljenim, a opet zbog činjenice da Zavoda nema potrebne licence da bi njihovi nalazi imali dokaznu vrijednost. Opet na pitanje Radovanovića obducent Karan se izjasnio kako mu nije lično poznato šta je po pitanju alkoholisanosti policija tačno utvrdila u Kriminalističko-tehničkom centru MUP-a RS-e, te da ne može stati iza njihovih nalaza.

Sveukupno utvrđeno je da svako pozivanje na nalaze Zavoda za sudsku medicinu oko načina usmrćenja, alkoholisanosti i konzumiranje narkotika u vezi Davida Dragičevića je dokazno neutemeljeno, odnosno proizvoljno tumačenje onih koji su to tvrdili, a neosnovano se pozivali na Zavod za sudsku medicinu.  Istovremeno apostrofiramo kako su dopunska tumačenja obducenta Karana upotpunila tumačenja obdukcionog nalaza kakva su data u prijavi krivičnog djela „Teško ubistvo“ podnesene od strane Davora Dragičevića i Borislava Radovanovića (posebno u domenu da su zaživotne povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja, da nije isključena povezanost povreda i primarnog uzroka usmrćenja, da nije utvrđen vremenski odmak između nanošenja povreda i momenta usmrćenja, da su neosnovani navodi da je David utopljen u Crkvini i ino).

Tokom svjedočenja pred Anketnim odborom profesor Karan dao je i određene informacije koje bude sumnju kako je još tokom uviđaja započeta svojevrsna „predstava“ sa ciljem da se drugi akteri krivičnog gonjenja usmjere u pogrešnom pravcu. Nije praksa da se na uviđaju utopljenja u vodi angažuju i mrtvozornik i obducent, međutim sa strane anketiranog Karana rečeno je da tužilaštvo i policija treba da odgovore na pitanja koga i zašto su angažovali.

Istovremeno, doktor je posvjedočio kako je inspektor na licu mjesta telefonom fotografisao „švajcarski nožić“, te nekom slao fotografiju na provjeru. To nas dovodi do spornih dešavanja u kući porodice Rađen. Jedno od ključnih pitanja ove istrage jeste: kako su se predmeti iz navodne krađe našli kod pokojnog Davida?

Ovde valja uobziriti dvije ključne činjenice. Prva, svi ti video zapisi koji navodno dokazuju Davidov ulazak u kuću Rađenovih nemaju apsolutno nikakvu dokaznu vrijednost i samo služe u svrhu manipulacije. Notorna je glupost uopšte razmišljati da neki „slovenački stručnjak“ sa onih snimaka može izvesti nesporan dokaz da je na snimku David Dragičević i to je samo pokazatelj manipulacija onih koji vode „istragu“.

Slična manipulacija tužilaštva i policije izvedena je tokom „rekonstrukcije događaja“ u kući Rađenovih. Prema standardima struke službena lica mogla su samo izvršiti istražnu radnju uviđaja, a za rekonstrukciju događaja nisu imala niti jednu elementarnu/polazišnu činjenicu neophodnu da bi se rekonstrukcija vršila. Cio događaj je samo još jedan indikator da se povodom ubistva Davida Dragičevića ne vodi zakonita istraga, nego se samo manipuliše javnošću.

Druga, mnogo važnija, činjenica jeste da tužilaštvo i policija posjeduju podatke telekomunikacionog nadzora iz kojih mogu nedvosmisleno utvrditi da mobilnog telefona Davida Dragičevića u spornom vremenu nema ni u blizini navedenog lokaliteta (a na snimku vidimo lice sa mobilnim telefonom). Podaci dobijeni od teleoperatera su u ovom predmetu ključni i neoborivi dokazi i samo zato svi anketirani maksimalno izbjegavaju i samo pominjanje te teme. No, to je pitanje kojim će se istraga kad-tad morati baviti.

U daljem dolazimo do uključivanja u ovu (kvazi)istragu načelnika Uprave za organizovani i najteže oblike privrednog kriminaliteta Darka Ilića. Objašnjenje koje je dao sa pozicije struke je upravo prvi indikator da njega lično treba ozbiljno obuhvatiti istragom. No, postoje mnogo čvršći dokazi i indikatori koje analiziramo u daljem dijelu izvještaja.

Kontraverzna konferencija za medije od 26.03.2018. godine je taj ključni momenat koji ukazuje namjeru čelnih ljudi MUP-a RS-e da se ubistvo nad Davidom Dragičevićem lažno predstavi i procesuira kao zadesna smrt. Već kod načelnika Ilića članica Anketnog odbora Ljiljana Tešanović je otvorila ovo pitanje, a kod ispitivanja direktora policije Ćuluma nedvosmisleno utvrdila kao činjenicu. Naime, većina anketiranih se žalila kako rade pod pritiskom medija i posebno zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“. Onda je gospođa Tešanović upitala da li uopšte znaju ko je, kada i zašto osnovao Fejsbuk stranicu „PRAVDA ZA DAVIDA“. Odgovor je bio odrječit. Tada je objašnjeno kako je Davidovih 12 drugara, povrijeđeno time što ga javno etiketiraju kradljivcom, narkomanom i slično, UVEČE NAKON PRES KONFERENCIJE registrovalo fejsbuk zajednicu datog naziva. Već ujuto ova zajednica brojala je preko 25 000 članova, šta samo po sebi ukazuje koliko je javnost povjerovala u ono šta joj je „zvanično prezentovano“.

Suština je u tome da niko od anketiranih nije podastro niti jedan dokaz da se javnost uopšte bavila slučajem Davida Dragičevića sve do održavanja famozne pres-konferencije. To je trenutak kad je javnost odreagovala, a odlično se zna i zašto.

Dakle, to da je pres-konferencija organizovana radi „umirenja“ javnosti je čista izmišljotina, a ako je već trebalo u vezi pronalaženja tijela Davida Dragičevića i uzroka smrti onda se odlično zna ko i kako nastupa u takvim situacijama. Takve stvari u principu rješavaju se saopštenjem na sajtu MUP-a, a dodatne informacije medijima daje potparol PU Banja Luka. U praksi imate bukvalno nebrojeno primjera koji potvrđuju ovakvu konstataciju, a nema niti jednog jedinog primjera da je nešto slično činjeno ranije.

Za punu spoznaju o okolnostima kontraverzne konferencije ključan je sastanak održan istog dana prije toga, a na kom su prisustvovali ministar Lukač, direktor Ćulum, načelnik Ilić i još četiri policijska rukovodioca. Sastanak je organizovan samo kako bi se stvorila lažna percepcija kako je odluka o održavanju pres-konferencije „stav“ sedam osoba. Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima je vrlo precizno utvrdio da ministar i direktor policije donose odluke i snose odgovornost za iste, a to koga su konsultovali u donošenju odluka pravno je irelevantno. Čak možemo opravdano sumnjati kako je sastanak upriličen da se rukovodiocima PU Banja Luka „sugeriše“ da ovo ubistvo ne smiju dalje istraživati, jer se time suprotstavljaju „stavu“ tri najmoćnija čovjeka ministarstva.

Ispitivanjem Darka Ćuluma i načelnika Ilića nesporno je utvrđeno da uopšte nisu bili upoznati sa dokazima, činjenicama i informacijama utvrđenim radnjama „prvog zahvata“ u momentu kad su odlučili istupiti u javnost i na onakav način DATI PRAVNU KVALIFIKACIJU DOGAĐAJA. Suprotno Zakonu o krivičnom postupku i mimo postupajućih službenih lica policije odlučili su ovaj događaj okvalifikovati kao „zadesno otopljenje, bez elemenata krivičnog djela“ i to je načelnik Ilić samo izložio na pres-konferenciji. Iz svega šta je Anketnom odboru predočeno može se jasno zaključiti da ministra Lukača, direktora Ćuluma i načelnika Ilića nije ni interesovalo šta je stvarna istina oko stradanja Davida Dragičevića, na šta ukazuju dokazi i obavještenja, nego da su oni svoju „istinu“ utvrdili čak prije sastanka u sjedištu MUP-a i potonje pres-konferencije.

Odlično se zna i zbog čega je takva odluka donesena i javnosti podastrto ono šta jeste. Cilj je bio da ispred MUP-a istupi neko dovoljno moćan, poput načelnika Ilića, za čije veze sa ministrom svi znaju, te da policiji, svjedocima, drugim akterima zločina, građanima i javnosti odredi parametre u kojima se stradanje Davida Dragičevića treba (mora) percipirati – zades, nema krivičnog djela. Ostali navodi o nepostojećoj krađi, o nadrogiranosti, alkoholisanosti, o padu s mosta u Crkvinu i ino nedvosmisleno su bili u funkciji ometanja, pa čak i sprečavanja, bilokakve istrage. To su tek radnje realizacije prethodno donesene odluke da se ovo nedvosmisleno ubistvo nezakonito i lažno prijavi kao zadesna smrt, a sve u funkciji da se počinioci i saučesnici nikada ne procesuiraju.

Načelnik Ilić tada javnosti nije predočio niti jedan jedini dokaz na kom zasniva svoju „kriminalističku verziju“ o nespornom zadesnom utopljenju (nije ni mogao predočiti nečeg šta ne postoji), a kasnijom pretragom Crkvine nađene su prepreke kakve ukazuju da tijelo od mosta nije moglo doplivati do Vrbasa. Postoji još nebrojeno sličnih pokazatelja da je načelnik Ilić na pres-konferenciji iznosio notorne laži i manipulacije, ali stoji i činjenica da ga do današnjeg dana niko nije ispitao zašto je lagao. To je samo još jedan pokazatelj sprege između tužilačkih i policijskih moćnika.

No, Ilićeve laži sa konferencije za štampu „ekspresno“ preko medija dodatno osnažuju ministar Lukač i direktor Ćulum. Njihovo ukupno djelovanje i jeste rezultiralo onakvim policijskim izvještajem kakav je tužilaštvu dostavljen 29.03.2018. godine. Ovde prvo moramo postaviti logično pitanje: zašto se policiji žurilo da tužilaštvu dostavi izvještaj? Za krivična djela gdje je zaprijećena kazna manja od pet godina policija ima zakonsku obavezu da za najduže 15 dana obavijesti tužilaštvo o postojanju takvog krivičnog djela (to može učiniti i telefonom). Kad su u pitanju prirodne, zadesne i samoubilačke smrti policija može, ali nema nikakvu obavezu da o tome uopšte obavještava tužilaštvo obzirom da nisu u pitanju krivična djela, pa time ni nešto u nadležnosti tužilaštva.

Ovde postoje samo dvije opcije „brzine“ dostavljanja izvještaja. Na jednoj strani možemo sumnjati da se tadašnjem šefu policijskog tima Darku Iiliću „žurilo“ da policija što prije prekine dalja istraživanja okolnosti stradanja Davida Dragičevića. Sa druge strane postoje ozbiljni indikatori koji ukazuju da su postupajući inspektori predmet doveli do faze potrebe privođenja većeg broja lica i vršenja kriminalističke obrade sa ciljem poptunog razjašnjavanja događaja, te da su nastojali od tužilaštva (obzirom na stav njihovih pretpostavljenih) dobiti osnov za dalje djelovanje. Ovde moramo uobziriti činjenicu da naša policija ima izuzetno visok procenat procesuiranja ubistava i odlično razrađenu praksu procesnog djelovanja. Sve šta je postupajućim inspektorima u datom trenutku trebalo bila je tužilačka naredba, a onda ih „kvalifikacije“ ministra, direktora i načelnika Ilića uopšte ne bi interesovale. Ova dešavanja kad-tad biće razjašnjena, a posebno zato što postupajući inspektori u principu žele očuvati profesionalni dignitet.

Ovim dolazimo do ključnog momenta ispitivanja krivične odgovornosti predmetnih funkcionera i službenih lica policije i tužilaštva. Policija zbog niza svojih unutrašnjih/funkcionalnih potreba (evidencije, registracije, stratistika, analiztika...) uvijek nastoji pravno okvalifikovati događaje po kojima postupa. Identično se odnosi na izvještaje tužilaštvu o počinjenim krivičnim djelima. U slučaju stradanja Davida Dragičevića tužilaštvu je samo dostavljen Izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama, a bez ikakve pravne kvalifikacije događaja. Naprosto, postupajuća službena lica „suzdržala“ su se od pravne kvalifikacije obzirom da su njihovi pretpostavljeni to učinili prije njih na spornoj konferenciji za medije. U datoj situaciji policijski službenici povukli su vrlo racionalan potez, te ono šta su otkrili i prikupili dostavili tužilaštvu na ocjenu. Pritom treba apostrofirati činjenicu da je uz izvještaj tužilaštvu dostavljen i doista reprezentativan fond dokaza o obavještenja, a šta ukazuje da su postupajuća službena lica policije predano i sveobuhvatno djelovala na ovom predmetu.

Prvu sumnju na nastojanje ministra Dragana Lukača da što prije okonča rad na predmetu Davida Dragičevića pred Anketnim odborom iznio je upravo glavni tužilac Želimir Lepir. Kako je to objasnio glavni tužilac nije prihvatio ministrovu sugestiju da se slučaj što prije okonča donošenjem naredbe o nesprovođenju istrage, a sve pod lažnim „pritiskom javnosti“, ali ono šta je potonje učinio suštinski se ne razlikuje bitno od onoga šta je ministar Lukač predlagao.

Konkretno, glavni tužilac Lepir nezakonito i grubim kršenjem pravila struke dva mjeseca izbjegava da događaj okvalifikuje onako kako to treba učiniti u ovoj fazi postupka i spram postojećih dokaza, činjenica i saznanja – kao krivično djelo „Teško ubistvo“. Analogno sa tim glavni tužilac Lepir i postupajući tužilac Dalibor Vrećo nedonošenjem adekvatne naredbe onemogućavaju policiju da dalje djeluje po ovom predmetu.

Glavni tužilac Želimir Lepir je pred Anketnim odborom decidno ustvrdio kako je iz policijskog izvještaja nedvosmisleno zaključio da je riječ o zadesnom usmrćenju, ali da je još uvijek prerano donijeti naredbu o nesprovođenju istrage, odnosno da sve to treba dodatno provjeravati. Nije se izjasnio da li se te „dodatne provjere“ tiču godina, decenija, vijekova. To da tužilac Lepir manipuliše nedvosmisleno dokazuje činjenica da mu je policija dostavila set dokaza (10-ak) o tome kako je David Dragičević zaživotno (u kritično vrijeme) ukazivao da se nalazi u ozbiljnoj opasnosti, višestruko provjeravao da li ga neko prati, pa sve do toga da je imenovao od koga mu prijeti opasnost.
Postavlja se vrlo logično pitanje: kako ovaj set dokaza glavni tužilac Lepir logički-konstruktivno uklapa u stav o „nespornom zadesu“?

Osim toga gospodin Lepir imao je uvid u oba obdukciona nalaza, kao i fotodokumentacije i drugu srodnu dokumentaciju. To što obducenti nisu mogli direktno povezati zaživotne povrede sa primarnim uzrokom usmrćenja nije nikakav osnov razdvajanja ova dva elementa. Obducenti nigdje nisu ni isključili povezanost. Suština je u tome da se u ovoj fazi postupka i spram postojećih dokaza i saznanja zaživotne povrede NE SMIJU odvajati od primarnog uzroka nasilnog usmrćenja. Tek kad nadležni organi dođu u posjed dokaza i saznanja po kojima mogu odvojiti zaživotne povrede od uzroka usmrćenja to mogu činiti.

Obdukcioni nalazi su neumoljivi – zaživotne povrede nanesene su u vremenskom intervalu usmrćenja (sedam dana), a obim, struktura i raspored povreda upućuju na bezobzirno nasilničko ponašanje kao kvalifikatorni element ubistva, odnosno na „Teško ubistvo“. Kad tome dodamo brojne dokaze da je žrtva neposredno prije vremenskog intervala povređivanja i usmrćenja ukazivala da se nalazi u opasnosti, da strahuje kako je prate i ino onda se doista moramo zapitati: gdje gospodin Lepir nalazi uporište za bilokakvo razmišljanje o „zadesnom usmrćenju“?

Na sve to valja apostrofirati činjenicu da u spisu nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza, činjenice, saznanja ili bar indicije o „zadesnom usmrćenju“, odnosno da glavni tužilac Lepir i postupajući tužilac Vrećo nemaju apsolutno nikakvo uporište da se uopšte bave takvim konstrukcijama. Zaživotne povrede i ukazivanje na opasnost od same žrtve nedvosmisleno upućuju na protivpravno usmrćenje, a prema standardima struke to se u ovoj fazi postupka ima kvalifikovati kao krivično djelo ubistva.

Gospodin Lepir je potvrdio kako je proučio prijavu „Teškog ubistva“ podnesenu od strane Davora Dragičevića i Borislava Radovanovića, šta opet dokazuje da je imao priliku doznati i za bitno drugačija tumačenja događaja od onoga šta tvrde on i ostali u odnosu na „zades“. Postavlja se logično pitanje: zbog čega ovu prijavu nije uz adekvatnu naredbu proslijedio policiji na dalje provjeravanje, a šta je prema standardima struke bio obavezan učiniti?

U daljem dolazimo do dijametralno suprotnih stavova šefova policijskog tima koji djeluje po ovom predmetu. Na jednoj strani imamo stav načelnika Ilića o „nespornom zadesu, bez elemenata krivičnog djela“. Suprotno tome načelnik Siniša Kostrešević zauzeo je stav da predmet u ovoj fazi postupka treba okvalifikovati kao ubistvo. Čak se složio sa konstatacijom Radovanovića da bi „Teško ubistvo“ bila primjerenija kvalifikacija.

U tom segmentu Anketni odbor došao je do doista frapantnog podatka. Naime, načelnik Kostrešević je po preuzimanju tima pregledao dokumentaciju i razmotrio rad policijskog tima, te odlučio da na tom planu ništa ne mijenja, nego je naložio da policijski operativci nastave u započetom pravcu djelovanja. To je taj ključni pokazatelj da su policijski operativci svoj posao odradili spram zakonskih obaveza i parametara struke. Da bi dalje djelovali u pravcu dokazivanja krivičnog djela i identifikovanja počinioca potreban je drugačiji stav tužilaštva od ovog sadašnjeg – nezakonitog i neosnovanog. Zakonodavac je odredio da policija djeluje pod nadzorom tužilaštva i sa pozicije struke bilo bi čak kontraproduktivno da policija primjenom svojih zakonskih ovlaštenja uđe u domen daljeg dokazivanja krivičnog djela i počinioca. Dok god je situacija i konstalacija odnosa ovakva policija neće rizikovati da počinioci krivičnog djela izbjegnu odgovornost zahvaljujući saučesničkom ponašanju svima znanih pojedinaca.

Iz prednjih navoda vidljivo je zbog čega je nastupilo masovno nepovjerenje građana u rad institucija, a posebno u domenu organa krivičnog gonjenja. I kakva reakcija usljeđuje? MUP RS na svom zvaničnom sajtu objavljuje saopštenje naslova: MUP neće tolerisati neutemeljene napade na instituciju“ (očitano sa: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Ovde se u formi opšteg pravnog akta prijeti da će protiv građana biti pokretani nekakvi krivični postupci u proceduri nepoznatoj našem pravnom sistemu. Ovakvim javnim prijetnjama grubo su povrijeđena prava građana zajamčena članovima 25. i 32. Ustava Republike Srpske, državnog ustava i brojnih međunarodnih konvencija implementiranih u istom. Izdavanjem ovakvog saopštenja ministar Lukač i direktor policije grubo su zloupotrijebili službene položaje ili ovlaštenja u funkciji povrede prava na slobodu izražavanja misli građana (pa čak i novinara), a to su krivična djela zaprijećena Krivičnim zakonikom Republike Srpske. I danas ovaj prijeteći, protivustavan i nezakonit akt stoji na zvaničnom sajtu MUP-a, a apsolutno niko ne čini ništa da ovu nezakonitost ukine/ukloni. Obzirom da je sajt MUP-a tek jedan od zvaničnih sajtova Vlade RS-e možemo se baviti i pitanjem indirektne krivične odgovornosti predsjednice vlade Željke Cvijanović.

Na to dolazi teško narušavanje ustavno-političkog uređenja Republike Srpske. Pojedinci, poput ministra Lukača i premijerke Željke Cvijanović, sebi su „dodijelili pravo“ da komentarišu legitimitet rada tijela vlasti hijerarhijski iznad njih – odnosno najvišeg tijela vlasti Republike Srpske. Samo dva tijela nadležna su da se bave pitanjima legitimiteta rada Anketnog odbora: predsjednik parlamenta Nedeljko Čubrilović i skupštinsko predsjedništvo. Sa te strane nisu upućene nikakve primjedbe. To šta pojedinci sa nižih nivoa vlasti sebi dozvoljavaju, a čemu je javnost svjedočila, doista je društveno zabrinjavajuće.

No, kad ovakvo ponašanje pojedinaca spram Narodne skuštine proanaliziramo kroz prednje pomenute protivustavne i nezakonite prijetnje članovima zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ postavlja se logično pitanje: kome da se obratimo za zaštitu? Obzirom da niko u ovoj zemlji nije reagovao na opisana ponašanja sasvim je razumljivo da ćemo zaštitu tražiti na međunarodnom nivou. Ovo smo posebno primorani učiniti zbog sve češćih medijskih spinova i manipulacija u kojima nas etiketiraju kao radikalno-rušilački faktor, kao nekakve „obojene revolucionare“, kao nekog ko ruši Republiku Srpsku. I sve to bez jednog jedinog dokaza, a uz izostanak bilokakvih reakcija na planu zaštite prava građana od strane nadležnih institucija.

Uglavnom, zajednica savjesnih građana „PRAVDA ZA DAVIDA“ nastaviće sa borbom sve dok ne ispunimo zacrtane ciljeve – dosezanja istine i pravde.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

U ovom dijelu izvještaja sublimiramo činjenice iz kojih proizilazi krivična odgovornost anketiranih Želimira Lepira, Dalibora Vreće, Dragana Lukača, Darka Ćuluma i Darka Ilića.

Na prvom koraku ističemo da su ministar Lukač i direktor policije Ćulum na sastanku 26.03.2018. godine donijeli nezakonitu odluku da smrtno stradanje Davida Dragičevića javno okvalifikuju kao „zadesnu smrt, bez elemenata krivičnog djela“. Zakon o krivičnom postupku striktno je utvrdio da pravne kvalifikacije mogu donositi tužilaštvo i službena lica policije koja vrše neposredne radnje u domenu primjene ZKP-a. I to policija smije činiti samo u formi izvještaja tužilaštvu, a nikako javno.

Potom je ova odluka materijalizovana u vidu kontraverzne konferencije za medije, u kojoj je načelnik Darko Ilić iznio niz neistina i obmana, a šta je direktno rezultiralo masovnim nepovjerenjem građana u pojedince i institucije. Svi navodi da je prije toga postojalo bilokakvo interesovanje javnosti za nestanak Davida Dragičevića su neistiniti i dokazno neutemeljeni. Suprotno zakonu i pozitivnoj praksi sporna pres-konferencija je organizovana sa ciljem da se spriječi ili ometa dalja istraga, da se vrši protivpravan uticaj na službena lica, svjedoke, građane i javnost. Samo zato je ova pres-konferencija bitno odstupala od standardnih procedura izvještavanja javnosti o slučajima usmrćenja bez elemenata krivičnog djela.

Tim radnjama ministar Lukač, direktor policije Ćulum i načelnik Ilić grubo su zloupotrijebili službene položaje i ovlaštenja u cilju da ovo nesporno krivično djelo ubistva ostane neprocesuirano kao takvo, te da se u daljem počinioci i saučesnici ne otkriju i neprocesuiraju.

Nakon toga pomenuti policijski moćnici stupaju u dalju inkrimisanu vezu sa glavnim tužiocom Lepirom i postupajućim tužiocom Vrećom, gdje zajednički odlučuju da zloupotrebama službenih položaja ovo djelo i na nivou pravosudnih tijela ostane neprijavljeno kao ubistvo. Znali su, ili su bar mogli znati, da u fazi postupka prema standardima struke ovaj događaj mora biti okvalifikovan kao teško ubistvo, te da policiji spram toga treba izdati naredbu za dalje postupanje, ali su protivpravno odlučili da ne izvrše dužne radnje. Zato nemamo apsolutno nikakvog napretka u istrazi krivičnog djela, a šta se duboko konfrontira sa činjenicom da naša policija ima izuzetno visok stepen rasvjetljavanja ubistava i odlično razrađenu praksu otkrivanja počinioca. Zato smo od Glavnog republičkog tužioca Mahmuta Švrake tražili promjenu tužilačkog tima, međutim ni sa te strane nismo naišli na razumijevanje.

Na sve veću ogorčenost građana prezentovanim ponašanjima pojedinaca u institucijama i masovnu uznemirenost dolazi do teških kršenja ustavom zajamčenih prava građana i to nezakonitim prijetnjama objavljenim na zvaničnim sajtovima Vlade Republike Srpske. Da bi osjećaj uznemirenosti i straha unutar zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ i građana produbljivan kreće medijska kampanja u kojoj nas čak nosioci javnih funkcija (dekan Ćeranić) optužuju za nekakve „obojene revolucije“, za rušenje Republike Srpske, etiketiraju kao ekstremiste i plaćenike. I na sve to niko nije našao za shodno da reaguje u institucionalnom smislu.

ZAKLJUČNI STAV

Iz prednje navednog proizilazi da su svjesno i vino, zajedničkim djelovanjem i odvojenim radnjama, glavni tužilac Želimir Lepir, postupajući tužilac Dalibor Vrećo, ministar Dragan Lukač, direktor policije Darko Ćulum i načelnik Darko Ilić, u odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“ nad Davidom Dragičevićem, počinili produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, a u daljoj vezi sa krivičnim djelom „Povreda slobode izražavanja misli“ iz člana 161. stav 1. i 2. KZ RS.

Protiv imenovanih Republičkom tužilaštvu Republike Srpske slijedi podnošenje dopune prijave krivičnog djela „Teško ubistvo“ nad Davidom Dragičevićem, sa prijedlogom da se mjerom određivanja pritvora iste spriječi u daljem vršenju krivičnih djela, u ometanju istrage i sprečavanju dokazivanja.


U Banjaluci, dana 04.06.2018. godine


   „PRAVDA ZA DAVIDA“
Zajednica savjesnih građana