O inicijativi Predsjednika RS-e za demilitarizaciju BiH-e

Piše: Borislav Radovanović

            Slučajno pronađoh davno zaboravljeni komentar takođe „zaboravljene“ inicijative predsjednika Srpske za pokretanje postupka demilitarizacije BiH-e, pa pomislih da i komentar i inicijativu „sačuvam“ od zaborava.

            Na prvom mjestu konstruktivno kritički analiziram sadržajni element inicijative u pogledu potrebe za vršenjem demilitarizacije u BiH za koji smatram da sa aspekta bezbjednosnih doktrina nema utemeljenost. Jednostavno, stručno pojmovno demilitarizaciju treba posmatrati kao proces umanjivanja oružanih kapaciteta na nekom području, a kakvi su prethodno stvoreni u prekopotrebnom obimu, bilo da su u pitanju zakoniti vojni ili paravojni kapaciteti. Primjera radi, proces demilitarizacije u BiH izvršen je nakon rata u okviru demobilizacije i razoružavanja vojnih i paravojnih organizacija na bazi činjenice da njihovo postojanje u tom obimu više nije bilo svrsishodno i funkcionalno opravdano. Danas primjeniti pojam demilitarizacije u odnosu na Oružane snage BiH (u okviru Ministarstva odbrane BiH) je prilično diskutabilno jer ova organizacija ionako u bezbjednosnom smislu ne predstavlju element sistema bezbjednosti kakav fe facto ostvaruje svoju namjenu i funkciju, čime je i njegova zakonska utemeljnost obesmišljena. Konkretno, sistem bezbjednosti analizira se kao uređen skup sadržajnih komponenti: vojske, policije, pravosuđa, civilne zaštite, privatne bebjednosti i niza drugih elemenata, kakvi u okviru svoje nadležnosti funkcionalno djeluju u pravcu ukupnog štićenja bezbjednosti društva. U ovom slučaju vojnu komponentu (Oružane snage BiH) treba analizirati kroz prizmu ostvarivanja sopstvene funkcije u okviru ukupnog sistema bezbjednosti BiH. Ostale ( prednje navedene) komponente sistema bezbjednosti BiH organizacijski i funkcionalno ostvaruju svoju nadležnost/namjenu, pa time i opravdavaju financijska sredstva kakva društvo izdvaja za njihovo postojanje i djelovanje. Djelovanje ovih komponenti sistema bezbjednosti možda nije na zadovoljavajućem nivou, ali one de facto djeluju i bar dijelom opravdavaju izdvojena financijska sredstva Sa druge strane, Oružane snage BiH ne ostvaruju svoju primarnu funkciju u vidu štićenja društva od najtežih oružanih oblika spoljnjeg i unutrašnjeg ugrožavanja (rata, agresije, terorizma, prirodnih i tehničkih katastrofa i ino), niti za ostvarivanje takve funkcije imaju razvijene organizacione i tehničko-tehnološke kapacitete, pa time ukupno nema ni svrsishodne opravdanosti sredstava izdvojenih za njihovo (ne)djelovanje. Postoji i suprotan „stav“ prema kom se vojna komponenta sistema bezbjednosti razvija radi predupređivanja teških oblika ugrožavanja ili za ono apstraktno „ako dođe“ do takvog ugrožavanja. Međutim, takav stav treba da odgovori na dva pitanja: prvo, kakvim oblicima teškog ugrožavanja je ovo društvo objektivno izloženo, drugo, da li vojna komponenta našeg sistema vrši funkciju predupređivanja i da li je funkcionalno upotrebljiva za slučajeve reaktivnog delovanja? Odgovore na ova pitanja kakve čujemo u javnosti možemo svesti na nekakvo apstraktno „ako“, a izdvojena budžetska sredstva su realna kategorija i ne zasnivaju se na apstrakcijama. Analogno ovome, analizirati opravdanost financijskih sredstava izdvojenih za Ministarstvo odbrane BiH, kao logističkog tijela ovako nefunkcionalne vojne komponente,  je prilično obesmišljeno. Da zaključim, ovu inicijativu sadržajno ne treba predstavljati kao proces demilitarizacije, nego kao proces reforme sistema bezbjednosti BiH u smislu da njegovu vojnu komponentu organizujemo na način u kom će faktički ostvarivati svoju primarnu funkciju i opravdati budžetska sredstva izdvojena za tu namjenu.

            Prije predstavljanja ideje na kom konceptu treba zasnivati reformu sistema bezbjednosti BiH moramo kratko analizirati ulogu Republike Srpske u ovom sistemu. Republika Srpska čini uređen i funkcionalan podsistem ukupnog sistema bezbjednosti BiH, kakav u značajnoj mjeri financira vojnu komponentu državnog sistema, a na drugoj strani ne dobija gotovo ništa u smislu štićenja njenih građana i kolektiviteta od najtežih oblika ugrožavanja, kakve bi joj Oružane snage BiH trebale obezbjediti. Ovdje Republika Srpska ima političko, pravno i faktičko uporište za traženje reorganizacije sistema bezbjednosti BiH u pravcu da bar dijelom uložena sredstva materijalizuje u vidu podizanja kvaliteta bezbjednosti. Međutim, koncept kakv želim predstaviti donosi i bitan kvalitativan pomak na planu štićenja pojedinca i svih oblika kolektiviteta na nivou BiH.

            Konkretno, vojnu komponentu sistema bezbjednosti BiH, odnosno Oružane snage BiH, treba ukinuti, a njihov operativni sastav, ili dio sastava u smislu pojedinaca koji ispunjavaju opšte i posebne uslove, angažovati u vidu specijalizovanih vojno-policijskih formacija tipa žandarmerije, karabinjera i slično. Uobzirivši i tradiciju, smatram da je naziv Žandarmerija najbliži formi onoga što predlažem. Konceptualno ovakve specijalizovane vojno-policijske jedinice Bosni i Hercegovini, njenim Entitetima i nižim oblicima kolektiviteta, upravo nude mogućnost da unutar postojećeg sistema bezbjednosti popune sadašnju objektivno postojeću prazninu u domenu štićenja bezbjednosti od najtežih ili određenih posebno opasnih pojavnih oblika ugrožavanja. Ovakve žandarmerijske jedinice u sadejstvu sa Državnom graničnom službom BiH značajno bi doprinijele bezbjednosti u oblasti sprečavanja i suzbijanja prekograničnog šverca kao izuzetno rasprostranjenog oblika ugrožavanja i nanošenja nemjerljive materijalne štete ovom društvu. U domenu javne bezbjednosti ovakve jedinice obično čine okosnicu uspostavljanja kontrole u slučajevima socijalnih nereda i svih oblika masovnog nasilničkog djelovanja, za kakve nadležne policijske agencije u BiH nemaju ukupno dovoljne, a posebno ne usko specijalizovane, kapacitete. Na planu borbe protiv terorizma, paradržavnih militantnih organizacija, nacionalno ili vjerski radikalno nastrojenih pokreta međunarodnog ili lokalnog karaktera, žandarmerija bi bila stub obrane ovog društva. Upravo višenamjenski karakter žandarmerijskih jedinica društvu garantuje da će sredstva uložena u njihovo organizovanje i funkcionisanje biti višestruko materijalizovana u vidu bezbjednosti kao potrebe.

            Nadalje, pitanje funkcionalne primjene ovako ustrojene oružane komponetne sistema bezbjednosti je jednostavno rješivo i treba ga prepustiti struci, međutim, pitanje njene organizacije u ovako osjetljivoj situaciji u BiH dovodi nas do političke volje (dogovora) o stvaranju ovakvog koncepta. Zagovornicima državnog/unitarističkog ustrojenja BiH ovakav koncept nudi odličan polazni osnov za realizaciju takve politike u parafraziranom smislu da Oružane snage BiH nazovu Žandarmerijom, izvedu iz kasarni i upotrijebe na terenu za realizaciju zadataka kakvi ispunjavaju njihov politički koncept. Obzirom da za takav koncept nema potrebnog političkog i pravnog koncenzusa dolazimo do modela kakav nudi tripatitano i izbalansirano upravljanje žandarmerijom, pa čak sa prilično umanjenim uticajem politike na funkcionisanje ovakvih jedinica. Naime, u suštini žandarmeriju je potrebno organizovati kao tri organizaciono i funkcionalno odvojene jedinice, uz stvaranje mogućnosti da posebnim pravnim mehanizmima obezbjedimo korištenje kompletnog sastava ili neke njegove organizacione jedinice na kompletnom prostoru BiH, efikasno i u skladu sa objektivnom potrebom. U suštini žandarmerijske jedinice treba organizovati po principu brigada otprilike jednake veličine i strukture. Prvu brigadu bi trebalo ustrojiti u okviru Državne granične službe BiH i staviti pod rukovođenje Direktora ove institucije, normalno preko komandanta brigade. Drugu brigadu treba ustrojiti u okviru MUP-a RS i staviti pod rukovođenje Direktora policije, dok treću u okviru Federalne uprave policije u FBiH i podrediti njenom Direktoru. Ukoliko opisane brigade organizujemo u kolokvijalno procjenjenom obimu od npr. 1 000 pripadnika direktorima navedenih policijskih agencija dodijelili smo reprezentativne snage kakvima bi štitili društvo od specifičnih oblika ugrožavanja sa kakvima se njihove službe suočavaju, a sadašnji kapaciteti su nedovoljni za efikasno i uspješno predupređivanje ili  reaktivno otklanjanje opasnosti. Direktor DGS-a dobio bi referentne snage kakvima bi istovremeno čak na više kritičnih lokacija mogao sprečavati prekogranični šverc i druge oblike prekograničnog ugrožavanja, gdje bi manevarske sposobnosti ovakve jedinice posebno doprinosile ostvarivanju primarne funkcije. Direktori entitetskih policija dobili bi respektabilne snage specijalizovane za održavanje reda u oblasti okupljanja građana, a posebno u domenu uspostavljanja kontrole nad nasilnim masama. Zatim, u oblasti proaktivnog i reaktivnog štićenja društva od različitih oblika organizovanja radikalnih ideoloških skupina, a posebno u domenu štićenja u slučajevima terorističkog, gerilskog i inog oružanog djelovanja, žandarmerija samostalno ili u sadejstvu sa specijalnom policijom čini okosnicu odbrane/napada. Dalje, u odnosu na nasilnički organizovani kriminal, izvođenje makro blokada, pretraga terena, spašavanja života i imovine u slučajevima prirodnih ili tehnoloških katastrofa, ovakve jedinice čine okosnicu djelovanja. Razradom niže strukture ovakvih brigada  kroz npr. odrede dolazimo do mogućnosti da terirorijalno po principu već ustrojene organizacije prednjih policijskih agencija razmjestimo žandarmerijske snage na bazičnim lokacijama (npr. gradovima) čime dodatno jačamo njihovu efikasnost. Jednako po principu užeg specijalizovanja možemo razvijati timove (protuterorističke, spasilačke i sl.) kakvi bi činili udarnu snagu u odnosu na pojedine specifične ili bezbjednosno rizične situacije ili izazove.

            U daljem treba analizirati pitanje mehanizama kakvi bi omogućili upotrebu kompletnog ili pojedinih dijelova sastava žandarmerije za otklanjanje situacija kakve zahtjevaju dodatne snage. Ovdje naglašavam kako policijske agencije u BiH već imaju prilično razvijenu profesionalnu saradnju u realizaciji osnovnih zadataka. Unutar ovakve međupolicijske saradnje direktori agencija su svakako nosioci prava na odlučivanje i upravljanje, tako da i oblast operacionalizacije žandarmerije ne donosi posebnu specifičnost. Sadejstvo žandarmerijskih jedinica okvirno bi trebalo urediti po principu da direktor nadležne policijske agencije, po iskazanoj potrebi, upućuje zahtjev direktoru/direktorima druge policijske agencije za dodjeljivanje dodatnih žandarmerijskih snaga radi izvršenja konkretnog zadatka, ograničenog sadržajem, vremenski i prostorno. Ovaj stavlja na raspolaganje određenu jedinicu žandarmerije podnosiocu zahtjeva, gdje je mogućnost zloupotrebe minimalna jer se rukovođenje ionako ostvaruje preko komandnog sastava te jedinica i u okvirima opšteg poštivanja načela zakonitosti u primjeni ovlaštenja, kakvi predstavljaju dovoljan okvir predupređunja zloupotreba. Direktor policijske agencije iz čijeg sastava je žandarmerijska jedinica upućena na izvršenje zadatka i dalje zadržava pravo osnovnog rukovođenja jedinicom do mogućnosti povlačenja iste sa zadatka, dok direktor policijske agencije kom je određena jedinica stavljena na raspolaganje svakako odgovara za njenu zakonitu upotrebu (u domenu individualne i rukovodne odgovornosti). Treba istaći kako su situacije kakve bi zahtjevale angažovanje kompletnog sastava žandarmerije na izvršenju istog zadatka u praksi izuzetno rijetke i u pravilu se tiču ekstremnih oblika ugrožavanja, gdje je prioritet štićenje ili spašavanje života i imovine, dok se pitanja pravne forme odgađaju kao sekundarna.  Ono što je potrebno posebno naglasiti organizaciju i nadležnost žandarmerijskih jedinica, procedure njihovog angažovanja, pa čak i pitanja eksteritorijalnog djelovanja u posebnim okolnostima moguće je normativno urediti unutar i sa manjim izmjenama već postojećeg odnosnog zakonodavstva, dok detaljnija razrada u vidu podzakonske normative je svakako u nadležnosti Ministarstava, pa čak i direktora policijskih agencija.

            Na kraju analize dolazimo do pitanja ekonomske opravdanosti ovakvog oblika reorganizovanja sistema bezbjednosti BiH. Ovakvom reorganizacijom sistema bezbjednosti dolazimo do mogućnosti ukidanja Ministarstva odbrane BiH, kakvo i u sadašnjoj formi i organizaciji je diskutabilno, a ekonomski potpuno neopravdano. Dio nadležnosti ovog Ministarstva za kakvima postoji objektivna potreba možemo prenijeti na Ministarstvo bezbjednosti BiH, pa čak i prevesti dio stručno neophodnog personala. Osim toga, Oružane snage BiH sadrže niz nesvrsishodnih, birokratizovanih i funkcionalno nepotrebnih službi (kadrovske, pravne, financijske  i ine logistike) kakvima pomenute policijske agencije već raspolažu i ovdje možemo razmišljati samo o širenju u domenu angažovanja uskospecijalizovanih i visokoobučenih kadrova. Ako unutar OS BiH kao posebnu kategoriju izdvojimo profesionalce kakvi suštinski čine operativni i funkcionalno upotrebljiv sastav dolazimo do procjene kako ova kategorija ne prelazi broj od 3 000 pripadnika (i to je prilično upitan obim). Ovakvom računicom dolazimo u situaciju da društvo kvalitetno iskoristi one prave (psihofizički i stručno osposobljene) profesionalce kakvi će budžetska sredstva izdvojena za njihovo angažovanje višestruko vratiti na polju bezbjednosti kao jedne od primarnih potreba. Na drugoj strani, ogromna financijska sredstva ušteđena ukidanjem potpuno nepotrebnih i budžetsko-parazitskih organa i službi možemo preusmjeriti na dodatno opremanje i osposobljavanje žandarmerijskih jedinica. Pretpostaviti je kako bi ovako ušteđena sredstva bila dovoljna i da dodatno osnaživanje ostalih komponenti sistema bezbjednosti BiH.