SUOČAVANJA SA ISTINOM

Ovih dana suočavam se sa bolnom istinom da više nisam policajac. Nakon 20 godina službe nije lako prihvatiti činjenicu da završavam profesionalnu karijeru i to na krajnje ponižavajući i nehuman način. No, sa istinom će se morati suočiti i svi oni koji su doprinijeli mom slomu.

Prije nekoliko dana otvaram kovertu Drugostepene komisije medicine rada i sporta, te sa nevjericom čitam: „nesposoban za poslove C kategorije“ (inspektorske). Osam godina trpljenja nezapamćene torture rezultiralo je zdravstvenom nesposobnošću u smislu neispunjavanja visokih kriterija propisanih pravilnikom. Doduše, prije godinu i po, kada je započet postupak preispitivanja moje radne sposobnosti, rekao sam – ukoliko medicinari utvrde da sam sposoban za dalji rad, onda ću tražiti da utvrde kako sam medicinski fenomen. Pretrpiti sve ono šta je mene zadesilo i ostati potpuno zdrav može samo nekakav fenomen, a ja sam ipak samo čovjek!

Danas se pitam koliko sam lično doprinio ovakvoj posljedici? U ratu se nisam štedio! Preko stotinu direktnih okršaja sa neprijateljem, nebrojeno upadanja u zasjede, opkoljavanja, sukoba „prsa u prsa“ i ino. No, koga danas zanima kako je bilo teško braniti Republiku Srpsku. Svake godine borci prve kategorije dobiju stotinjak maraka, odnosno tri pfeninga po danu provedenom u zoni borbenih dejstava. Hej, tri pfeninga po danu direktnog ugrožavanja života. Na jednog psa lutalicu Republika Srpska dnevno troši 10-ak maraka i to je dovoljno za kompariranje koliko „vrijede“ naši najbolji borci.

Međutim, tada sam bio mlad i rat na mene nije ostavio ozbiljnije posljedice. To su nedvosmisleno pokazali sistematski pregledi u specijalnoj policiji, povodom prijema u Višu školu unutrašnjih poslova ili redovne kontrole zdravlja zaposlenih. Nema nikakve dileme da je moje zdravlje narušio osmogodišnji rad u krajnje nehumanim i bukvalno suludim uslovima kakve mi je poslodavac (MUP) nametao. Doduše, priznajem da sam i lično doprinio pojedinim zbivanjima! Znao sam da ne mogu „ispraviti krivu Drinu“, a uporno sam odbijao prihvatiti ono šta je traženo od mene. Ali, kako da prihvatim da gazim po leševima nevinih žrtava?

U obilju događaja i invilviranih pojedinaca teško je naći esenciju mog sukoba sa aktuelnim rukovodstvom policije Srpske. No, pokušaću suštinu predstaviti jednim „prelomnim trenutkom“. Konkretno, poslao sam u zatvor na stotine kriminalaca zbog kršenja zakona kakva su počinili. U jednom trenutku postavio sam sebi pitanje: zar zakon važi samo za kriminalce iz građanskih struktura? Doznavao sam za sve više i više konkretnih kršenja zakona od strane mojih kolega i pretpostavljenih. Znao sam šta rade, pa sve do otvorene sprege sa organizovanim kriminalom, a ponašao sam se kao „nijemi svjedok“. Priznajem, neko vrijeme sam se zavaravao mantrom kako neko drugi treba da se bavi kriminalizacijom u strukturama policije.

No, došlo je vrijeme u kom su nevini građani Republike Srpske počeli smrtno stradavati. Kriminalizovani pripadnici policije takve slučajeve redom su prikazivali lažno, manipulativno, a samo kako bi prikrili svoju spregu sa kriminalcima koji su ubijali ili traumatizovali žrtve do nivoa suicida. To je postalo „granica“ preko koje nisam mogao preći. Jednostavno sam počeo istraživati sporne zločine i prijavljivati njihove počinioce (računajući i svoje kolege). Ono šta ni u snu nisam mogao pretpostaviti jeste da je teško kriminalizovan i sam vrh policije. To sam spoznao na krajnje bolan način – kada je protiv mene montirano na desetine nezakonitih postupaka, a samo sa jednim ciljem, da me spriječe u daljem otkrivanju sprege organizovanog kriminala i policije. Elem, problem je što nisam tip koji odustaje olako! Godinama je trajao otvoreni rat između mene (pojedinca) i organizovanog kriminala, gdje uračaunavam i svoje pretpostavljene.

I tako godina za godinom, okršaj za okršajem, sve dok pojedinci nisu postigli svoj cilj. Lično, ono kao inspektor i operativac, više nikada neću biti u poziciji da procesuiram svoje kriminalizovane „kolege“! Mnogi danas likuju iz prostog razloga što se osjećaju sigurnima. Računaju da „mraka iz Prijedora“ neće zakucati na njihova vrata i staviti im lisice na ruke. Pri tom moći će sačuvati bogatstvo kakvo su kriminalom nagomilali. Ma, divota!

Samo, problem je što se previdjeli jednu važnu činjenicu – od istine se ne može pobjeći! Nije važno šta ću ja raditi u budućnosti (na kakvim poslovima), nego ono šta znam! A znam mnogo!

Dakle, na žalost mojih kriminalizovanih kolega moram saopštiti kako sam izgubio jednu bitku, ali da pravi rat tek predstoji. Za njihove „sudbine“ je irelevantno to što ja nemam policijska ovlaštenja. Važno je znati da sam i dalje SVJEDOK kriminalizacije u policiji i sprege sa organizovanim kriminalom.

Ono šta u narednom periodu čeka moje „prijatelje“ jeste pokretanje javne kampanje sa ciljem sprečavanja kriminalizacije policajaca i procesuiranje nekoliko desetina monstruoznih zločina. Konkretno, kampanje kakva ima za cilj da brojne visokopozicionirane pripadnike MUP-a RS-e uputi tamo gdje im je i mjesto – u KPZ Tunjice!

Pomenuta kampanja podrazumijeva dvije dimenzije djelovanja. Prvo namjeravam obratiti se na 15-20 adresa različitih institucije međunarodne zajednice, ove države i entiteta kako bih iste animirao za moj sljedeći korak. Nakon toga slijedi JAVNO SVJEDOČENJE o tome kako funkcioniše sprega organizovanog kriminala i policije. Nebitno je koliko desetina krivičnih predmeta ću ponovo otvoriti (zatražiti kontrolu rada na istima) iz prostog razloga što „materijala“ imam na pretek. Pojednostavljeno rečeno u narednom periodu na ovom Blogu namjeravam kroz 10-ak tekstova (nastavaka) IZNIJETI PUNU ISTINU o onome šta se događalo. Nemam niti jednog razloga da se stidim ili da skrivam ono šta sam i kako radio. Kako sam se borio protiv organizovanog kriminala. Kako će drugi doživjeti moje prozivke – to ostaje na njima. Ukrstićemo dokaze i činjenice, pa ćemo vidjeti čiji imaju jaču težinu.

Građani imaju pravo da znaju istinu i jednostavno ću se potruditi da im je ponudim! Najjednostavnije mi je da to učinim u formi javnog svjedočenja. Nadam se da ću ovim svjedočenjem javnost afirmisati do nivoa masovnog traženja preispitivanja rada policije, a posebno pojedinaca na ključnim pozicijama. Čak i da ne uspijem proizvesti željene pozitivne promjene u društvu, moje svjedočenje ostaće kao dokaz kako se jedan pojedinac suprostavio Golijatu, čudovištu i monstrumu! Došao sam u policiju kao častan i pošten čovjek i kao takav namjeravam i otići!