SIMULTANKA VLADIMIRA „VELIKOG“ PUTINA

Svojevremeno sam ruskog predsjednika nazvao Vladimir Veliki. Njegove maestralne geopolitičke poteze nazvao sam simultankom protiv još uvijek neidentifikovanog broja protivnika. Aktuelnim potezima Putin samo potvrđuje činjenicu da je u pitanju pojedinac sa vizijom pozitivnog mijenjanja čovječanstva.

Poznati ruski geostrateg general Leonid Ivašov na početku sirijske krize oštro je kritikovao ruski establišment zbog izbjegavanja direktnog uplitanja. No, potonjim potezima Vladimir Putin je „održao lekciju“ čak i velikom Ivašovu, te predstavio se kao najveći geostrateg današnjice.

U ovom tekstu nemam namjeru ponavljati brojne razloge zbog kojih je Putin baš u ovom trenutku odlučio vojno intervenisati na Bliskom Istoku, a kakve su javnosti već prezentovali brojni analitičari. Zadržaću se na dimenzijama događanja kakve sam predstavljao u svojim ranijim tekstovima i to iz prostog razloga što su vremenom potvrđene kao autentične. Pri tom, moram podsjetiti kako su Putinovi potezi bili povlačeni u iznuđenoj situaciji i kao reakcije na monstruozne planove njegovih protivnika.

Na samim začecima ciljno i planski projektovane ukrajinske krize rekao sam kako je funkcija iste da Rusiju isključi iz buduće eskalacije bliskoistočnih sukoba (jednako ciljno proizvedenih). Veličina Vladimira Putina, dakle, ogleda se u sposobnosti da ukrajinsku krizu blagovremeno stavi pod kontrolu (uz značajne benefite), te da se pravovremeno uključi u suzbijanje bliskoistočnog haosa. Iako u teškim uslovima ostvaren je zaista izvanredan tajming. Reda radi recimo da je Ukrajina doživjela sudbinu iskorištene i odbačene marionete, baš kako sam to i predvidio (1).

MISIJA SPREČAVANJA TREĆEG SVJETSKOG RATA

Nepobitna je činjenica da je ruska intervencija u funkciji očuvanja predsjednika Asada od sve izvjesnijeg uništenja. Pri tom ruske snage se pozicioniraju na strateški najvažnijoj tački predupređivanja protivničkih vojnih projekcija, ali i onih energetskih i uopšte interesnih zbog kakvih je ova monstruozna operacija uopšte i započeta. No, bar po mom skromnom sudu, aktuelni postupci Vladimira Velikog imaju mnogo širi značaj. Konkretno mislim da je Putinov cilj sprečavanje novog svjetskog rata.

U brojnim tekstovima isticao sam kako su razne „obojene revolucije“, kojekakva „proljeća“ i instrumentalizovani haos diljem ove naše planete u stvari segmenti jednog velikog plana – proizvođenja globalnog rata. Jasno sam isticao da je čovječanstvo svojevremeno pobijedilo italijanski fašizam i njemački nacizam, no, onaj idejni i izvorišni/fenomenološki britansko-angloamerički fašizam nikada nije ni prepoznalo kao najveću globalnu prijetnju. Zbog toga se po treći put nepripremljeno susreće sa opasnošću globalnog sukoba. Srećom (!), rođen je jedan Vladimir Veliki, koji je na sebe preuzeo teško breme – sprečavanja svjetskog rata.

Jasno sam ukazivao kako Islamska Država nije nikakav fenomen, nego tek puko sredstvo u rukama svojih fašizoidnih tvoraca, Sjedinjenih Država, i u funkciji proizvođenja nekoliko ciljnih i planiranih monstruoznih krvoprolića. Po meni pogrešna su tumačenja kako je Islamska Država stvorena sa ciljem slamanja režima Bašara el Asada. Prva funkcija Islamske Države jeste stvaranje jednog velikog (teritorijalno i populaciono) međumuslimanskog krvoprolića. U pitanju je jednostavna premisa – muhamedanstvo kroz unutrašnje sukobe treba oslabiti, obogaljiti u domenu odbrambenih potencijala, te pripremiti za buduću pljačku i uništenje. Na sljedećoj razini Islamska Država ima za cilj homogenizaciju ostatka čovječanstva oko ideje uništavanja „globalne opasnosti“, ishodovanja velike/globalne intervencije protiv islama sa čak genocidnim namjerama. Na kraju, kako to obično biva, slijedi pljačka kakva treba da zadovolji interese kreatora haosa.

Muslimanska populacija posjeduje energent budućnosti – prirodni gas, kakav treba Zapadu, i time je „osuđena“ na identične patnje kakve je decenijama trpila zbog naftnog bogatstva. Prvobitne namjere Zapada išle su ka uništenju Rusije i pljački njenih energetskih potencijala (prisjetimo se Zbignjeva Bžežinskog), no, to se vremenom pokazalo kao „nemoguća misija“. Zbog toga se Zapad okreće („Velika igra“) ka novom protivniku za kog postoji mogućnost realizacije cilja (2). Kada sam svojevremeno tvrdio da će se Rusija (na izvjestan način) pridružiti alijansi protiv Islamske Države vjerojatno sam dočekan sa skepsom. Pri tom nisam mislio na pridruživanje u realizaciji monstruoznog i genocidnog plana Zapada, nego na upravo suprotno činjenje.

Podsjetiću da sam još prošle godine pisao (3) o tome kako je sprečavanje međumuslimanskog krvoprolića najvažnija pretpostavka preveniranja jednog širokog oružanog sukoba koji bi zahvatio pojas Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (sve do Irana kao primarne mete Zapada). Jasno sam isticao kako su Putinovi strateški sporazumi sa Turskom, Iranom i Egiptom u funkciji predupređivanja širenja sukoba. Konkretno, Putin je nastojao da iz projektovanog haosa iskljući najveće regionalne „igrače“ (direktan sukob Turske i Irana bio bi poguban za islam). Uz to, izvanrednim energetskim projektom Turskog gasovoda Vladimir Putin mijenja sliku niza lokalnih sukoba višedecenijskog trajanja. Konkretno, interesnim povezivanjem nastoji anulirati sukobe.

Dakle, možemo slobodno ocijeniti kako Vladimir Veliki posljednjih nekoliko godina nizom kvalitetnih sporazuma i interesnog povezivanja nastoji stvoriti rusko-muslimansko savezništvo. Cilj savezništa je odbrana prirodnih resursa od hegemonističkog pohoda Zapada kakvim se nastoji oteti njihovo bogatstvo. Očigledno je Putin shvatio da pojedinačno posmatrano svaki od današnjih i budućih energentskih globalnih igrača postaje meta i „protivnik po mjeri“ Zapada, no, da jedno veliko savezništvo donosi višedecenijski mir i zaštitu interesa. Pri tom, na prvom koraku mora spriječiti već jasno vidljiv hegemonistički i fašizoidni plan izazivanja Trećeg svjetskog rata.

OPASNO BALANSIRANJE PO TANKOM UŽETU

U daljem moramo ponešto reći o tome koliko je opasna misija koju je započeo Vladimir Veliki Putin. Vojna intervencija u tako haotičnim uslovima kakvi trenutno vladaju Bliskim Istokom podrazumijeva krajnji obzir. Dovoljan je samo jedan vazdušni sukob između angažovanih aktera, pa da ova humanistička misija doživi svoj krajnje neočekivani preokret. Zbog toga su aktuelni kontakti između ruskih i saudijskih aktera na terenu od iznimne važnosti (zna Putin kako izbjeći zamke!). Zatim, kada američka avijacija pogodi bolnicu Ljekara bez granica to se jednostavno predstavi kao omaška. Zamislimo samo kakva bi medijska satanizacija uslijedila u slučaju slične ruske pogreške! Pored toga Putin mora izbjegavati FID operacije (crne operacije) poput one sa obaranjem malezijskog aviona na istoku Ukrajine, te sa nizom sličnih zamki.

No, treba jasno naglasiti kako Putin mora računati sa mnogo ozbiljnijim problemima strategijskog karaktera. Na prvom koraku mora kalkulisati sa mogućnošću ponovne eskalacije ukrajinskog sukoba. Mnogo kompleksnija rabota je proizvesti sukob, od proizvođenja trenutne eskalacije već započetog sukoba, a Putinovi protivnici su već pokazali kako su na tom planu sposobni. Vladimir Putin nikako sebi ne smije dozvoliti razvlačenje na dva fronta – ukrajinskom i bliskoistočnom istovremeno. Ukoliko Zapad odluči istovremeno aktivirati ukrajinske marionete i brojne Putinove neprijatelje unutar same Rusije, a tokom trenutnog angažovanja u Siriji, možemo pretpostaviti vrlo tešku poziciju našeg Mesije.

Sljedeća strategijska opasnost po Putinovu misiju proizilazi iz svojevrsne homogenizacije muhamedanstva na pitanju kolektivne samoodbrane. Svjedoci smo da se i Kina priprema za vojno angažovanje na ovom prostoru, da je Japan izmijenio zakonodavstvo kako bi se priključio pohodu, te niza sličnih primjera iz kakvih možemo naslutiti širenje sukoba. Zato i ukazujem na mogućnost globalnog sukobljavanja! Sad, u slučaju daljeg širenja broja aktera aktuelnih sukoba sasvim izvjesno možemo unutar muslimanske populacije očekivati homogenizaciju oko ideje kolektivnog suprotstavljanja agresorima. Bez obzira što danas svjedočimo međumuslimanskom nejedinstvu i čak krvoproliću moramo shvatiti da će ova dešavanja potrajati narednih nekoliko godina, te da će se polazišne ideje i pozicije bitno mijenjati. Znači, Putin mora računati i sa dimenzijama informacionog ratovanja, odnosno od početka do kraja operacije mora održavati jasnu sliku o tome da je njegova intervencija u funkciji mira i stabilnosti. Nikako sebi ne smije dozvoliti situaciju u kakvoj će ga muslimanski živalj globalno doživjeti kao prijetnju.

Na kraju, izdvojio bih još jednu opasnost strategijskog nivoa, a tiče se samog karaktera sukoba. Po meni pogrešno je prihvatiti već nametnutu manipulaciju kako je ovdje u pitanju „borba protiv terorizma“. Terorizam je fenomen kakav se suzbija i sprečava unutar zakonom utvrđenih okvira i od strane jasno određenih konvencionalnih subjekata nacionalne i međunarodne bezbjednosti. Sjedinjene Države su davne 2001. godine pobile preko tri hiljade nevinih žrtava i razorile jedan simbol svjetske saradnje. Da, govorim o 11. septembru! To je ciljno učinjeno kako bi sebi obezbijedili poziciju da diljem svijeta proizvode haos i krvoprolića, a samo sa jednim ciljem – širenja vlastite hegemonije!

Decenijama svjedočimo da Sjedinjene Države koriste terorizam i brojne terorističke organizacije za svoje ekspanzionističke ciljeve. Pri tom su finansiranjem, naoružavanjem i obučavanjem brojne terorističke organizacije pretvorile u vojne formacije respektabilne snage. To što ove formacije koriste terorističke metode i činjenja ne znači da ih treba percipirati (pravno i bezbjednosno) identično kao i prije nekoliko decenija. U pitanju su oružane formacije protiv kakvih se RATUJE, i ozbiljnu pogrešku čini svako ko istima pristupa kroz prizmu suzbijanja terorizma. Uostalom, to je najbolje vidljivo na primjeru Turske. Nakon napada u Suruču ova zemlja je olako i nepromišljeno započela sa oružanom intervencijom protiv „nevidljivog protivnika“. Danas trpi još teže terorističke napade, a nema apsolutno nikakve predstave protiv koga i protiv čega je angažovala svoje oružane snage. Turska mora jasno da razluči da li se bori protiv terorizma ili na terenu ratuje protiv jasno identifikovanog protivnika.

No, predsjednik Erdogan je „zaboravio“ svoj strateški sporazum sa Vladimirom Putinom i trenutno očigledno luta po bespućima projektovanog haosa. Zarad straha od izbora, brojnih unutrašnjih problema i „pokajničkog koketiranja“ sa Amerikancima, predsjednik Erdogan se sve više gubi u aktuelnoj situaciji. Znači, od tri najvažnija aktera sa kojima je Putin računao u svojim projekcijama jedan/turski se potpuno pogubio. Srećom, Iran i Egipat se principijelno drže dogovorenog.

Dakle, u završnom rezimiranju ovog teksta ističem nužnost Putinovog narednog poteza. Vladimir Putin mora (kondicional!) jasno izreći kakav je karakter sukoba u koji je ušao. Mora, bez obzira na američku reakciju, izreći kako je njegova misija zasnovana na sprečavanju jednog krajnje monstruoznog zločinaštva, jednog hegemonističkog napada čak genocidnog karaktera, te sprečavanja projektovanog svjetskog rata. Vladimir Putin mora izreći ime svog primarnog neprijatelja – Sjedinjene Države! Potom, mora ostatku čovječanstva razjasniti kako je njegova misija u funkciji obaranja unipolarne dominacije fašista i monstruma. Ukoliko ostane na poziciji nametnute manipulativne matrice „borbe protiv terorizma“ bojim se da upravo postaje samo još jedna marioneta u „Velikoj igri“ Zapada. Nema čovječanstvo problem sa terorizmom (islamskim ili inim), nego sa fašizmom!

  

(1)  „Ukrajinska zamka za Putina“: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/03/blog-post.html

(2)  „ Zalud ruka pomirenja...": http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2015/07/zalud-ruka-pomrenja-i-muzika-eskalacija.html

(3)  „ Putin dolazi Južnim-Nabuko tokom": http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/12/blog-post_10.html