MIRNA REINTEGRACIJA KOSOVA I METOHIJE

Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/vreme-je-za-mirnu-reintegratsiju-kosova-i-metohije/

Posljednji dani obiluju događajima zbog kojih bi Srbija trebalo da ozbiljno preispita sopstvenu unutrašnju i spoljnu politiku.

Samo u prošlom vijeku srpski narod je podnio tri teška rata i stravična stradanja, a dominantno zbog toga što političke elite nisu prepoznale nastupajuće globalne promjene. Danas svjedočimo hvalisanju ministra Ivice Dačića kako je ishod glasanja članica UNESKO u stvari rezultat kvalitetne spoljne politike. Pitanje za Dačića: čime potkrepljuje tako velike riječi? Pred samo glasanje ni Rusija nije bila sigurna u ishod, tako da je zatražila odlaganje. Srećom taj prijedlog je većina odbila!

Posmatram ovih dana izjave analitičara, a posebno one koje govore o „uspjehu“ Srbije. Ne bih se načelno složio sa takvom percepcijom onoga šta se objektivno dogodilo u UNESKO. Moj stav je da se čovječanstvo polako, ali sigurno, budi iz manipulativne utopije kakva dominira posljednjih dvije i po decenije. Činjenica je nesporna da je trećina država članica UNESKO, odnosno natpolovična većina čovječanstva, glasala suprotno zahtjevu velikih sila Zapada. Polovina čovječanstva je jasno pokazala da više ne pristaje na ultimatume Sjedinjenih Država i „satelita“. Iskazano je protivljenje! Tako treba tumačiti famozno glasanje povodom prijema Kosova ukoliko želimo događaj tumačiti kroz prizmu njegovog stvarnog značaja.

Možda griješim, ali ovo je prvi veliki javni debakl spoljne politike Sjedinjenih Država i sila Zapadne civilizacije. Zbog toga se moramo potruditi da ostane upamćen i protumačen u smislu objektivnog značenja. Ovaj događaj ukazuje kako čovječanstvom više ne vlada jednoumlje, nego se sloboda mišljenja i izražavanja vraća „na velika vrata“. Osim toga, ovaj događaj ukazuje kako unipolarno čovječanstvo više ne postoji, a ponajmanje stoji percepcija kako jedna sila vlada svijetom. Polovina čovječanstva je kazala: „Njet!“. Polovina čovječanstva je podržala stav zemalja BRIKS, kao živog dokaza da je svijet postao bipolaran (u najmanju ruku).

Dakle, umjesto hvatanja jeftinih dnevnopolitičkih poena na unutrašnjem planu, vlasti Srbije bi trebalo da za trenutak zastanu i ozbiljno preispitaju svoju spoljnu politiku. Tu primarno mislim na politiku prema kojoj ulazak u Evropsku uniju nema alternativu. Glupost! Gro te „prijateljske“ EU je jasno kazalo kako prijemom Kosova u UNESKO otvara put za prijem te zločinačko-kriminalne tvorevine u Ujedinjene Nacije. Ta ista EU, kojoj tako težimo, stava je da narkodileri, trgovci ljudskim organima, teroristi i palikuće imaju pravo da stvore državu na tuđoj zemlji! No, šta očekivati od potomaka trgovaca robljem? Notorna je činjenica da današnje perjanice EU svoje bogatstvo i moć baštine od genocida, trgovine i eksploatacije roblja, nezapamćene pljačke i ino. Da li je neko čuo riječ izvinjenja za zločine sopstvenih predaka? O obeštećenju je iracionalno i govoriti. Ne treba se zavaravati – to je EU kakvoj težimo! I nama je kao „neshvatljivo“ da jedni monstrumi podržavaju druge. Neshvatljivo je jer smo postali i slijepi i gluvi!

Pitanje za Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića jeste: želimo li postati punopravna članica EU kao što je Hrvatska „jednakopravna“? Godinama bi još Hrvatska čekala u predvorju EU da nije odlučila postati puka marioneta Sjedinjenih Država i NATO. I šta se dogodilo nakon što je Hrvatska „ugurana“ u ovu evropsku alijansu? Kad su Hrvati shvatili da pristupanje EU ne znači blagostanje i rješavanje svih problema, eto svjedočimo kako su se „vratili desnici“, ustaštvu i srbomržnji, kao omiljenom „narodnom športu“. No, Vučić i Dačić bi trebalo da uobzire dvije važne činjenice. Prvo, u hrvatskom ustavu nije stajalo da je to vojno neutralna država (kao u slučaju Srbije). Dakle, ukoliko Srbiju žele uvesti u NATO, kao pretpostavku hrvatskog modela ulaska u EU, onda treba da mijenjaju ustav.

Elem, druga činjenica je mnogo važnija i složenija. Hrvati su ušli u NATO i EU, ali to niti za promil nije ublažilo njihovu nespornu krizu identiteta. Ne može se kolektivni identitet graditi na negaciji veza sa srpstvom! Pisao sam o tome kako su Hrvati izgradili identitet na fenomenu „narcizma malih razlika“ (u odnosu na Srbe). Ovaj fenomen vodi nas neminovno ka sljedećem i povezanom fenomenu „animoziteta malih razlika“, kakav objektivno tumači silne zločine kakve su Hrvati u prošlosti načinili nad našim precima. Osim toga, kriza identiteta današnjih Hrvata možemo posmatrati i kroz prizmu etniciteta. Problematičan je identitet koji mora da izmišlja srednjovjekovne kraljeve (kad nemaju stvarnih). Zato Hrvati probjegavaju konceptu nacija, no, i nacije su se pokazale kao prevaziđen oblik samospoznaje. Time će kriza identiteta kod naših komšija potrajati još decenijama i to neće promijeniti pristupanje kojekakvim alijansama. Još dugo, dugo će u Hrvatskoj dominirati matrica „HDZ – zna se“!

Sa druge strane Srbi su stari narod sa jasnim identitetom, kakav samo treba njegovati i dalje razvijati u okvirima novonastalih okolnosti. No, pri tom ne mislim samo na EU i slične ćerestije, jer tada govorimo tek o 15-ak procenata čovječanstva. Mislim na promjene kakve se događaju na globalnom nivou. Jedan od jasnih pokazatelja globalnih promjena jeste pomenuto glasanje u UNESKO. Srbija se predstavlja kao pravna nasljednica SFRJ. Odlično! Sjetimo se samo uloge SFRJ na polju ukidanja kolonijalizma i neokolonijalizma. Mnogi se čude zbog čega su mnoge muslimanske države glasala protiv prijema Kosova, a zar je teško pomisliti kako je u pitanju gest zahvalnosti zbog svojevremene pomoći Jugoslavije po pitanju oslobađanja od kolonijalizma? Ili, još pragmatičnije, da je u pitanju izraz protivljenja novom kolonijalnom porobljavanju!

U tom kontekstu Srbija treba jasno i glasno da se predstavlja kao začetnik borbe protiv novog globalnog porobljavanja. Da ponosno kaže kako je vodila devetogodišnji rat protiv najvećih sila svijeta i ostala neporažena (nikada nismo potpisali kapitulaciju, nego mirovne sporazume kako to čine neporaženi akteri rata). Ma kakve manipulacije sviješću činio Zapad jedno ostaje nesporno: ljudi poštuju hrabrost! Time smatram da na spoljnopolitičkom planu mnogo više možemo ostvariti širenjem istine o našoj slobodarskoj borbi, nego što to činimo predstavljanjem sebe kao „mlakonja“ kakve može gaziti i pljuvati kako ko hoće. Možda Vučića i Dačića neko može pljuvati, ali Srbi kao narod još uvijek ne pristaju na takva poniženja.

Na čemu pokušavam poentirati? Konkretno, mislim da je pravo vrijeme da u odnosu na kosovsku politiku prekinemo sa matricom Borisa Tadića o tome kako Srbi neće ratovati ni po koju cijenu. Vrijeme je, a i okolnosti to omogućavaju, da kažemo – i ratovaćemo ako treba! Ne možemo tvrditi da smo suvrena država, a da pri tom ne kažemo kako smo sopstveni suverenitet spremni braniti i oružano. I to na kompletnoj teritoriji države. Pitam: koliko Vučić i Dačić javno prezentuju da je Kosovo teritorij suverene države Srbije? Po meni bi bilo logično da gospođi Mogerini kažu: „Hašim Tači je za nas terorista i sa takvima ne pregovaramo!“. I to treba učiniti po cijenu prekidanja svih daljih pregovora. Čovječanstvo bitiše na principima i to bi Vučić i Dačić trebalo da nauče.

Zatim, svakodnevno slušamo o ugroženosti naših svetinja na Kosovu i Metohiji. Istovremeno, i naši sunarodnjaci su jednako ugroženi. Kako aktuelna srpske vlasti već deceniju i po odgovaraju na ugrožavanje našeg naroda i svetinja? Moljakaju okolo ko će zaštititi to „naše“, a pri tom ni pomisliti ne smiju da je to primarni zadatak Beograda. Po meni, pravi je trenutak da „zvanični Beograd“ jasno kaže da će ugrožavanje naših sunarodnjaka i svetinja direktno otklanjati oružanom silom. Takvu poruku treba odaslati i kosovskim vlastima i vaskolikom čovječanstvu.

Sad, slijedi logično pitanje: kako će pojedini svjetski centri moći odreagovati na takav politički stav? Za Zapad se već zna – odreagovaće prijetnjama i obustavljanjem predpristupnih pregovora za prijem u EU. Odlično! No, nemojmo se zavaravati – znamo i kako će odreagovati dvije velike sile, Rusija i Kina. Njihov stav biće da Srbija, kao suverena država, ima pravo na takav stav. Time je bilokakva odluka na našu štetu na nivou Savjeta bezbjednosti UN dugoročno blokirana. Pitanje je ko će nas danas bombardovati ukoliko preduzmemo nekakvu oružanu akciju protiv terorista kakvi ugrožavaju našu braću i kulturnu zaostavštinu. Moja ocjena je da se to više nikada neće dogoditi. Ovde slijedi logično pitanje: hoće li Srbija izazvati još jedan svjetski rat? Neće! I to iz prostog razloga što nas nema ko napasti!

Znači, da rezimiram: ponekad treba koristiti i iskustva naših neprijatelja, Hrvata. Srbija treba da sačini i čovječanstvu objelodani plan „mirne reintegracije“ Kosova u sastavu države Srbije.  Poenta plana treba biti na „mirnoj reintegraciji“, odnosno nuđenju mogućnosti Kosovarima da ovaj plan prihvate i provedu. Istovremeno, treba istaći kako je Srbija, pozivajući se na Rezoluciju 1244, spremna i vojno-policijski reagovati. Svako ko misli da bi ovakav plan/projekat doživio fijasko na međunarodnom planu, upozoriću ga da će najmanje dvije velike sile (Rusija i Kina), te desetine različitih država podržati ovakav stav. Neki će to učiniti zbog pijeteta prema Srbiji, neki zbog vlastitih problema (separatističkih), a naki radi prostog iritiranja Zapada. No, kako god – siguran sam da jedan takav plan neće biti odbačen tek tako (zavisi i od kvaliteta plana). Ne smijemo zaboraviti da nacionalno zakonodavstvo i međunarodno pravo dozvoljavaju jednu ovakvu akciju, a pitanje je samo zbog čega izbjegavamo primijeniti pravo? Kao izbjeglica iz Hrvatske smatram da su nam komšije Hrvati svojevremeno dali odličnu poduku o tome kako dugoročno riješiti problem Kosova!