REPUBLIKA SRPSKA BOSNA I HERCEGOVINA

Nekoliko godina razmišljam o konceptu vraćanja oduzetih nadležnosti od Republike Srpske, a posebno u kontekstu političkih animoziteta kakvi mjesecima polarizuju i entitet i populaciju. Ovim tekstom želim doprinijeti opštem boljitku u vidu predlaganja jednog sasvim novog koncepta uređenja Bosne i Hercegovine.

Posljednjih dana svjedočimo polarizaciji srpske političke „elite“, podjelama na patriote i izdajnike, na partizane i četnike, na hajduke i poturice, pa sve do cvrčaka i skakavaca. Koncept reorganizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine kakav ovim tekstom namjeravam predstaviti javnosti više nikada neće Srpsku i srpski narod dovesti u situaciju da na državnom i etničkom nivou vladaju različiti i međusobno sukobljeni politički blokovi.

Drugi benefit kakav proizilazi iz mog prijedloga ogleda se u vidu vraćanja Republici Srpskoj svih izgubljenih (ponajčešće otetih) nadležnosti, uz čak sticanje novih nadležnosti. Konkretno, govorim o poistovjećivanju Republike Srpske sa državom! Bojim se da će ovde mnogi prekinuti sa čitanjem teksta uz pomisao da govorim o nemogućim maštarijama. No, sve je moguće, a koncept kakav želim predstaviti je toliko jednostavan i provodiv da me prosto čudi kako se drugi nisu dosjetili ničeg sličnog.

Prije nego pređem na detalje reorganizacije države moram dati nekoliko naputnica strategijskog i konceptualnog karaktera. U tom smislu vraćam se na Dejtonski mirovni sporazum kao najviši ustavno-politički dokument ove zemlje. Mnogo toga se od Dejtona do danas promijenilo, ali je krucijalni postulat ostao sačuvan: BiH čine tri naroda i dva entiteta! Moja ideja reorganizacije zasniva se na bukvalnoj primjeni ovog postulata u vidu svojevrsne sinergije entitetskih i državnih vlasti, uz jasan etnički paritet unutar institucija države i entiteta.

Sa stručnog stanovišta spreman sam prilično argumentovano braniti stav da je uređenje države kakvo predlažem mnogo bliže esenciji dogovorenog u Dejtonu u odnosu na „državnu skalameriju“ kakva je u međuvremenu stvorena. Današnju BiH mnogi doživljavaju kao nefunkcionalnu i drugoročno neodrživu državu (slažem se!), a da je na početku bila uspostavljena na način kakav predlažem siguran sam da bi u ovom trenutku stanje bilo bitno i kvalitativno drugačije.

Nadalje, konceptualno posmatrano oblik uređenja kakav predlažem mnogo je jednostavniji, učinkovitiji, sadržajniji, stabilniji i bliži ustavno-političkom uređenju zemlje. Pri tom prevenira gotovo iracionalne podjele i animozitete (ili saveze) kakvima svjedočimo, politikantsko „prebacivanje odgovornosti“ unutar različitih nivoa vlasti, pa sve do korupcije kao rak-rane ovog društva. Konkretno govorim o mnogo kvalitetnijem uređenju društva! No, krenimo redom.

ZAKONODAVNA VLAST

U organizaciji modernih država primarni/najviši oblik vlasti čini zakonodavna vlast. Koncept kakav predlažem bazira se na sinergiji ili JEDINSTVU entitetske i državne vlasti. Tu na prvom koraku predlažem ukidanje neposrednog izbora za parlament države i prelazak na delegirani sistem. Konkretno, na bazi jasno uspostavljenih kvota entitetskih i etničkih poslanika, iz parlamenata entiteta određeni broj poslanika delegiramo u državni parlament. U gornji dom delegiramo predstavnike političkih stranaka, dok u donji dom delegiramo predstavnike naroda. Znači bez suštinske promjene dvodomnog predstavljanja i uz promjenu načina izbora poslanika.

Na ovaj način određeni broj poslanika istovremeno su i entitetski i državni poslanici, a izborni legitimitet crpe iz činjenice da su takvu poziciju obezbjedili neposrednim izborom na entitetskom nivou. Istovremeno, obzirom da su u pitanju delegirani poslanici njihovo političko djelovanje direktno ovisi o stanju političkih odnosa u entitetskom parlamentu. Hoću da kažem kako su krize slične ovoj današnjoj u vidu različitih političkih blokova na državnom i entitetskom nivou vlasti moguće samo u nekakvom kratkoročnom i ograničenom obličju. Skupštinska većina parlamenta Srpske jednostavno promijeni delegate koji „talasaju“ na državnom nivou i nema tu prostora za višegodišnje krize poput aktuelne.

No, podjele i sukobe nikada ne treba postavljati kao primarni oblik percipiranja rada državnih tijela. Tako i ovde možemo govoriti kako jedinstvo entitetske i državne zakonodanve vlasti donosi odličnu poziciju za brže i kvalitetnije usvajanje zakona, za usklađivanje zakona na državnom i entitetskom nivou i ino. Uz to moramo znati da su parlamenti najviša tijela kontrole rada drugih/nižih institucija. Danas imamo poziciju da parlamentarna kontrola gotovo ne postoji, odnosno da su parlamenti postali tek „produžene ruke“ izvršne vlasti, a društvo se ne gradi tako i to je naprosto činjenica.  Ako ništa drugo, više nikada nećemo biti u poziciji da entitetske vlasti prebacuju odgovornost na državne i obratno. Kada državne i entitetske vlasti čine jedinstvo, onda je i odgovornost na jednoj i nedvosmislenoj adresi.

Dalje, najveći strah u BiH (osnovano ili ne) zasniva se na majorizaciji. Zato je važno zadržati dvodomni parlament i Dom naroda. Ukoliko bi zbog kratkoročnih ili politikantskih ponašanja pojedinaca došlo do određenog narušavanja prava konstitutivnih naroda, Donji dom je taj korektor kakav sprečava bilokakve oblike diskriminacije. Uz to podsjećam kako su državni poslanici samo delegati entitetskih parlamenata, tako se svako sporno pitanje preispituje na tom nivou zakonodavne vlasti.

U ovoj iracionalnoj državi sve je moguće, pa i problemi unutar ovako konstituisane zakonodavne vlasti, no, nepobitno je da ovakva organizacija predstavlja mnogo bolji oblik zaštite osnovnih konstituensa države (entiteta i naroda) od ovog postojećeg.

IZVRŠNA VLAST

U odnosu na izvršnu vlast predlažem još jednostavniji i učinkovitiji model u odnosu na zakonodavnu vlast. Na prvom koraku potrebno je odlučiti o sastavu Savjeta ministara u smislu koliko ministarstava je ovoj državi nužno potrebno. Uspostavljanje zakonodavne vlasti na prednje predstavljenom modelu smatram da bitno pojednostavljuje taj dogovor obzirom da štiti interese entiteta, ali i one interese entiteta kakve je moguće obezbjediti samo preko državnih institucija.

Nakon toga pristupa se formiranju Savjeta ministara na način da za svako ministarsko mjesto planiramo i zamjeničko mjesto (zamjenika ministra sa jednakim pravima). Možemo to nazvati i suministrovanjem ili kako god, ali poenta je da za svako ministarsko mjesto planiramo dva člana vlade. Ključno je da ministarstva državnog nivoa vode resorni ministri entitetskih vlada. Dakle, kao i u slučaju parlamentaraca, ministri državnog nivoa su istovremeno i ministri entitetskih vlada. Primjera radi, ministar pravde Federacije je istovremeno i resorni ministar Savjeta ministara, dok je njegov kolega iz Srpske na poziciji njegovog zamjenika i sa istim ingerencijama.

Po pitanju predsjednika Savjeta ministara možemo govoriti o istom principu predsjedavajućeg i zamjenika ili o rotaciji, ili kako god, ali je suština da su premijeri entitetskih vlada nosioci ingerencija. Pri tom, potrebno je osmisliti i izbalansirati etničku ravnopravnost unutar državne vlade i mislim da to ne bi trebao biti problem (nešto slično već imamo).

U daljem, postavlja se logično pitanje: šta nam ukupno donosi ovakav oblik JEDINSTVA IZVRŠNE VLASTI? Na prvom mjestu možemo govoriti o izbalansiranosti vlasti u odnosu na štićenje interesa entiteta (kao konstituensa države) i same države. Posao vlada je sačinjavanje zakonskih prijedloga, gdje u samom startu entitetske i državne vlasti više nikada neće biti u poziciji „izgovora“ o nemogućnosti funkcionisanja zbog drugih nivoa vlasti. Potom, čest problem je odnos državnog i entitetskih budžeta. U ovakvoj konstalaciji odnosa prosto je nemoguće „sukobljavanje“ oko budžetskih pitanja. Kada isti tim odlučuje u kreiranju entitetskih i državnog budžeta onda samo njihova nesposobnost može biti izgovor za neuspjehe.

Zatim, jedan od najvećih problema ove države leži u paralelizmu institucija. Država i entiteti prosto se takmiče ko će oformiti više nepotrebnih i nefunkcionalnih instituta, komisija, odbora i sličnih „lezilebovićkih organa“. To se naprosto mora prekinuti i urediti. Zar nije logično da jedinstvo entitetske i državne vlasti predstavlja najbolji osnov za rješavanje ovih problema? Prednje predstavljeno jedinstvo parlamentarne vlasti prosto dodijeli zadatak jedinstvenoj izvršnoj vlasti da to područje uredi u interesu i države i entiteta, a na ministrima je da malčice „uključe mozgove“ (ukoliko nisu sposobni za tako nešto – nudim im besplatnu pomoć).

Dakle, sinergija između državnih i entitetskih izvršnih vlasti donosi nam mnogo funkcionalniju, organizovaniju i učinkovitiju vlast kakva se može posvetiti problemima građana (umjesto sebi samima kako su do sada činile).

SUDSKA VLAST

Na prvi pogled ovde je očekivati pomisao: naše pravosuđe ni sam Bog ne može urediti! Ne bih se složio! Ukoliko uspostavimo jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti kakvo sam prednje predstavio, a sa jasnim ciljem i zadatkom da urede naše zakonodavstvo, onda smo načinili najvažniju pretpostavku razvoja pravosuđa. Kada naše zakonodavne i izvršne vlasti pokažu da su dosegle potreban nivo funkcionalne sposobnosti, a zbog čega im ne bi omogućili onaj civilizacijski prihvatljiv uticaj na pravosudne organe. Ovde posebno mislim na elemente izbora i kontrole rada. Pogrešna je premisa kako sudska vlast treba i može da kontroliše izvršnu, a da to treba sprečavati u suprotnom smislu. Ne, najbolja je uzajamna kontrola i zbog toga je prije par hiljada godina osmišljen instrument žalbe. Pri tom ne treba zanemariti kako je zakonodavna vlast najviše kontrolno tijelo u modernim društvima.

Kod nas je problem što Visoki sudski i tužilački savjet se pojavljuje kao najviše tijelo kontrole rada pravosuđa, a najviši oblik kršenja procedura kakvim se bavi jeste pitanje da li je neki sudija došao pijan na ročište (disciplinskim prestupima). To je pogrešan model! Svojevremeno smo se zavaravali tako što smo izbili bilokakav uticaj izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku, ali se to pokazalo kao pogrešno. Nakon preko decenije zavaravanja krajnje je vrijeme da tu oblast vratimo u normalne tokove. Prednje opisano jedinstvo izvršne i zakonodavne vlasti odlično je polazište da se pravosuđe „dovede u red“ i na državnom i na nižim nivoima.

REZIME

Posljednje dvije decenije nepobitno su pokazale da je ovakvo bosansko-hercegovačko društvo neodrživo. Ni mnogo bogatije zemlje od naše ne bi opstale sa ovako skupim i komplikovanim (i nefunkcionalnim) sistemom javne uprave. Nekakve promjene je nužno činiti, a ovim tekstom, ako ništa drugo, nastojim čitaoce bar navesti na razmišljanje.

Ma kako to analizirali jedno je nepobitno – dobijamo mnogo jednostavniji model uprave, a u jednostavnosti upravo leži osnovno polazište efikasnosti, funkcionalnosti i ino. Zatim, govorim o mnogo jeftinijem modelu uprave. Nije to samo pitanje koliko poslaničkih ili ministarskih funkcija umanjujemo, nego i koliko sekretara i sekretarica, koliko savjetnika i vozača, koliko kojekakvih partijskih uhljebljivača. Govorimo o desetinama (možda i stotinama) miliona maraka na godišnjem nivou. To konkretno znači da bi se u budućnosti morali mnogo manje zaduživati.

Dalje, što manje „funkcionera“ to znači i manje korupcije (i kriminala). Kako moj prijatelj i sveštenik Slaviša nedavno reče – kada bi u ovoj državi uspjeli samo jedan dan spriječiti korupciju uštedjeli bismo ogroman novac. Jedinstvo vlasti kakvo sam prednje predstavio dobra je pretpostavka smanjenja korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala. Prosto, ukoliko vlasti kako sam ih zamislio ostvare svoju najvažniju funkciju u vidu normativnog i izvršnog funkcionisanja institucija već smo stvorili dobre osnove za suzbijanje korupcije. I sprečavanje materijalne štete kakvu trpimo zbog korupcije.

No, nije sve u parama (ima nešto i u evrima!). Ovde govorim o tome da Republika Srpska vraća sve ingerencije države, a niti jednu nadležnost ne prenosi na državni nivo ukoliko to nije u interesu entiteta i naroda. Zatim, više nikada ne bismo došli u poziciju da strahujemo za budućnost društva zbog politikantskih interesa zavađenih političkih blokova. Ili da svoje ministre optužujemo za izdaju!? Moj sud jeste da je predstavljeni model preuređenje BiH dobar po Republiku Srpsku, te da u tom pravcu trebamo težiti.