DR VOJISLAV ŠEŠELJ I VELIKOSRPSKA POLITIKA U KANDŽAMA GLOBALIZMA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/sheshel-i-velikosrpska-politika-u-kandhama-globalista/

Ovaj tekst predstavlja svojevrsno „seciranje“ političkog lika i djela dr Vojislava Šešelja. Cilj je ukazati kako njegova „velikosrpska politika“ predstavlja tek puko sredstvo u kandžama globalista.

Prema već ustaljenoj praksi čitaoca lagano uvodim u meteriju koju analiziram. Tako i ovom prilikom želim izvesti određeno komparanje Vojislava Šešelja i njegovog najvećeg političkog neprijatelja – Josipa Broza Tita. Šešelj preko tri decenije javno izražava animozitet prema Brozu i, zanimljivo, intenzitet antagonizma ne splašnjava iako se tako nešto moglo vremenom očekivati. No, pogledajmo šta to povezuje ili razdvaja Šešelja i Broza.

Po meni, zanimljivo je da je porijeklo i Šešelja i Broza predodređivalo za dijametralno suprotne ideologije od onih po kakvima su kasnije postali prepoznatljivi. Broz potiče iz okruženja kakvo bi u najbližem mogli podvesti pod feudalno i njegovo porijeklo teško da ga predodređuje kao komunistu, jugoslavena, ideologa uopšte. Stoga proanalizirajmo u kakvim okolnostima Josip Broz postaje sve ono po čemu ga istorija pamti. Konkretno, Broza kao austrougarskog kaplara zarobljavaju na ruskom frontu. Kao zarobljenik dočekuje oktobarski revolucionarni prevrat. To što se deklarisao kao komunista donosi mu ne samo prijeko potrebnu slobodu, nego i priliku da se u novonastalim okolnostima dalje razvija kao pripadnik vladajuće elite/klase. Moramo se zapitati koliko je za Josipa Broza prihvatanje komunističke ideologije predstavljelo čin ličnog opredjeljenja/uvjerenja, a koliko tek puku priliku za kvalitativne životne promjene?

Na drugoj strani dr Vojislav Šešelj potiče iz tog jugoslavenskog i komunističkog bekgraunda, a iz kog je kasnije „evoluirao“ u ekstremnog desničara, antikomunistu, velikosrpskog nacionalistu i protivnika jugoslavenstva. Tu, kao i u Brozovom slučaju,  nalazimo određene okolnosti, odnosno priliku za pozicioniranje u novonastalim društvenim okolnostima. Šešelj od komunističkog disidenta i robijaša, dakle osobe kakva se u prethodnom društvu nije mogla nadati elitističkom pozicioniranju, bukvalno preko noći postaje četnički vojvoda. Takva ideološko konvertovanje dovodi ga u sam vrh srpske političke i svake druge elite.

Ne želim ovde posebno cjepidlačiti, ali moram istaći kako se Šešelj i Broz bitno ne razlikuju čak ni u ideološkim matricama, u odabiru/korištenju metoda i sredstava političkog djelovanja i ino. No, poentiraću na jednoj drugačijoj tvrdnji – na ovom našem zapadnobalkanskom prostoru ideologiju uopšte treba percipirati sa ozbiljnom rezervom. Ovde rijetko možemo govoriti kako je ideologija stvar ličnog odabira pojedinca ili kolektiviteta, kako ideologija nije pitanje slobode mišljenja i ubjeđenja, nego tek pitanje nametnutih okolnosti ili trenutne prilike.

VELIKOSRPSKA POLITIKA KAO INSTRUMENT GLOBALIZMA

U daljoj analizi pokušaćemo nešto detaljnije proanalizirati prilike unutar kakvih je dr Vojislav Šešelj politički evoluirao, ako se to može tako nazvati obzirom da govorimo ad hoc promjenama prilično revolucionarnog karaktera. Tu, već na prvom koraku, moramo jasno istaći kako Šešeljova „velikosrpska politika“ datira od jednog specifičnog geopolitičkog trenutka nametanja globalne hegemonije od strane jedne svjetske sile – Sjedinjenih Država. Pri tom moram naglasiti kako angloameričku administraciju percipiram tek kao važan instrument u procesu globalizacije, odnosno u rukama zapadnih centara moći kao generatrora globalizacije.

Konkretno, ovde apostrofiram jedan težak zločin protiv međunarodnog prava i čovječanstva uopšte. Govorim o razbijanju Jugoslavije (SFRJ). Idejni kreatori globalizacije (globalisti), a predvođeni administracijom Sjedinjenih Država, protivpravno, nasilno i ciljno uništili su jednu suverenu državu, članicu UN. Nasilno razbijanje Jugoslavije možemo tumačiti kroz otpor koji je ova zemlja pružila globalizaciji i Novom svjetskom poretku, ali i kroz prizmu „disciplinovanja“ drugih država. Danas nedvosmisleno možemo reći kako je većina postkomunističkih društava nakon suočavanja sa „jugoslavenskim primjerom“ prosto pristala na svojevrsno samokolonizovanje i samoporobljavanje u odnosu na Sjedinjene Države kao hegemona.

Dakle, Šešeljovo političko konvertovanje i uopšte ta „velikosrpska politika“ neraskidivo su vezana za proces razbijanja Jugoslavije, odnosno za usko povezan proces nametanja globalne hegemonije. Počesto, istina ne prečesto, možemo čuti tumačenja da je najveći dio tih velikosrpskih političkih opcija sa početka 90-ih stvoreno/instrumentalizovano od strane američke diplomatije i zapadnih centara moći. Dijelim takva razmišljanja i čak sam spreman da pojavu generalizujem u odnosu na većinu njenih tadašnjih aktera: Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Željka Ražnjatovića Arkana, Dragana Vasiljkovića i inih. Kod svih postoji identičan obrazac djelovanja: stvaranje političkih pokreta i partija, formiranje paravojnih jedinica, nacionalistička velikosrpska retorika, antijugoslavensko djelovanje, kriminal, zločinaštvo...

Od samih začetaka političkog djelovanja Vojislava Šešelja i njegovih kumova i „saboraca“ uočavamo kako su ciljevi i pravci djelovanja identični globalističkim. I jednima i drugima cilj je rušenje do tada vladajuće (komunističke) ideologije, razbijanje Jugoslavije, stvaranje novih država na prostoru međunarodno priznate države i ino. No, i metodološki globaliosti i velikosrpski nacionalisti ničim se ne razlikuju, odnosno djeluju protivpravo, nasilno, pod manipulativnim ideološkim matricama, proizvode/koriste haos i opštu dezorjentaciju, bezobzirno progone, pljačkaju, uništavaju...

Ovde se, sasvim logično, nameće pitanje: kakav je interes zapadnih centara moći da u srpsko političko biće instrumentalizuju „velikosrpske nacionaliste“? Postepenom analizom doći ćemo do ovog odgovora. Ukoliko to posmatramo sa aspekta razbijanja Jugoslavije, kao jednog od najvažnijih ciljeva globalista, moramo shvatiti kako je cilj bio stvoriti manipulativnu percepciju prema kojoj se Srbi ničim ne razlikuju od drugih separatistički nastrojenih južnoslavenskih naroda. Upravo Vojislav Šešelj, Vuk Drašković i drugi posložili su za stvaranje mantre prema kojoj su Srbi čak gori šovinisti od ostalih naroda, kako su radikalnije nastojeni, te kako politički jednako nastoje razoriti vlastitu državu (kao što su to činili nacionalisti iz reda drugih etničkih zajednica). Međutim, najteže manipulacije činjene su oko ciljeva borbe pojedinih naroda. Umjesto da se govori o zločinu protiv suverene države od strane separatista i globaliosta, manipulativno je nametnuta matrica prema kojoj su Srbi nastojali stvoriti „Veliku Srbiju“. I upravo srpski nacionalisti su ponajviše korišteni za realizaciju takve manipulacije sviješću.

Kada govorimo o razbijanju srpskog etničkog bića od strane kreatora globalizacije ponovo dolazimo do specifične uloge ultranacionalista. U samim začecima postsocijalističke tranzicije uloga nacionalista bila je u stvaranju ideoloških podjela i sukoba. Snažna unutarsrpska podjela na komuniste i monarhiste datira još sa početka prošlog vijeka, a tokom i nakon Drugog svjetskog rata posebno se teško odrazila na štetu našeg naroda. Pri tom interesantno je naglasiti kako Britanci decenijama održavaju kontrolu nad obe ideološke skupine i kontinuirano dube razdore i animozitete, dok Amerikanci to samo prilagođavaju okolnostima vremana i sopstvenim ciljevima. Srpski nacionalisti početkom 90-ih godina ciljno su proizvodili kolektivnu dezorjentaciju vlastitog naroda, teško manipulisali istorijom i činjenicama, homogenizovali populaciju oko civilizacijski dekadentnih ili prilično sumnjivih ciljeva, te ukupno proizvodili podjele i sukobe unutar sopstvenog naroda. Time nisu štitili opštenarodne ciljeve, nego interese globalista i neprijatelja!

Elem, Šešelj i slični nisu se zadovoljili samo političkim djelovanjem, nego ulaze u jednu novu „avanturu“ kakavom posebno štete sopstvenom narodu, a pogoduju globalistima i hegemonima. Govorim o osnivanju paravojnih struktura. Objektivno posmatrano srpskom narodu kao ni „treće oko“ nisu bile potrebne te paravojne jedinice. Sa druge strane kompletna oružana infrastruktura separatista bila je zasnovana na paravojnom, nelegalnom i protivzakonitom  organizovanju. Centri moći Zapada stvarali su paravojne snage separatista, naoružavali ih i opremali, finansirali, medijski podržavali i uopšte instrumentalizovali za razbijanje sopstvene države (kategorije zaštićene međunarodnim pravom). Za hegemone Zapada bilo je važno da i unutarsrpskog korpusa postoje slične pojave ili ponašanja, a posebno zbog stvaranja mantri kako su na Balkanu „svi isti“. Objektivno nismo svi isti, ali kako se boriti protiv generalizacija i stereotipizacija kada vas brojne pojave konstantno demantuju, a Šešelj, Drašković, Ražnjatović, Jović, Vasiljković i slični svojski su se trudili da „hrane“ neprijateljske laži i obmane.

Istini za volju treba apostrofirati kako je Vuk Drašković prvi organizovao srpsku paravojnu jedinicu i uputio je u zaraćenu zonu. No, jednako tako prvi je i prestao sa sličnim aktivnostima. Konkretno, Drašković je stvorio jedan modus operandi, naveo druge na slično autoštetno djelovanje, te se izvukao iz takve priče. Danas Draškovića niko niti ne pominje u kontekstu zločina ili progona, a ponajmanje tu temu otvaraju njegovi američki mentori. Jednostavno, Vuk Drašković je realizovao zadatak dobijen od Amerikanaca. Sa druge strane njegov kum Šešelj i dan danas predstavlja marionetu u kandžama globalista. Onog trenutka kada je po Srbiji osnivao četničke jedinice i sa kumom Vukom se takmičio u tome Šešelj je, kao jedan doktor pravnih nauka, mogao/trebao pretpostaviti  da će jednog dana zasjesti na optuženičku klupu. Žalosno je da ni nakon decenijskog tamnovanja ne shvata da i danas igra ulogu klovna u loše izrežiranoj predstavi!

HAŠKO PRAVOSUDNO POZORIŠTE

Da bi shvatili matricu po kakvoj djeluje Međunarodni tribunal u Hagu potrebno je znati da primarno pravno izvorište ovog kvazisuda čini Nirnberški proces protiv njemačkih nacista. Kada govorimo o Nirnberškom procesu kondicional je na tome da je u pitanju jedna od najvećih podvala čovječanstvu u njegovoj cjelokupnoj istoriji. Ovaj proces možemo percipirati kao svojevrsnu pozorišno-pravosudnu predstavu za lakovjernu javnost. Režija se pobrinula da čovječanstvu predoči snimke i fotografije stravičnih zločina nacista, da javnost šokira do mjere u kakvoj je dalje bilo bespredmetno raspravljati o uzrocima i karakteru rata, o suštinskoj krivici, o svim akterima rata (uključujući i idejne kreatore, podstrekače ili finansijere).

Nirnberški proces stvorio je manipulativnu matricu prema kojoj se fenomen nacizma posmatra samo kroz prizmu Adolfa Hitlera i njegovih deklarisanih sljedbenika. Akteri procesa pobrinuli su se da čovječanstvo ne postavlja pitanja ko je stvorio i instrumentalizovao Hitlera, ko su finansijeri stvaranja pretpostavki za ratovanje tog obima i ino. Biću konkretan do kraja: fenomen nacizma stvoren je od strane britanske i američke diplomatije, a Njemačkoj i ostatku čovječanstva je podmetnut kao sredstvo ostvarivanja hegemonističkih ciljeva. Njemački nacizam odavno je pobijeđen, no, onaj izvorišni britansko-američki ostao je nedirnut i to do dan danas proizvodi zločine kakvima svjedočimo širom planete. Nirnberška pravosudna predstava poslužila je da čovječanstvo upre prstom u „dežurne krivce“ umjesto onih stvarnih. I takva praksa nastavlja se u desetinama oružanih sukoba kakve je ista britansko-američka nacistička hunta pokrenula poslije svjetskog rata. Uvijek je čovječanstvo uvjeravano kako su za rat krive napadnute države i narodi, kako se sve to događa u ime nekih viših ciljeva umjesto zarad uskih interesa zločinaca.

Osim navedenog, treba znati i kako je Nirnberši proces uspostavio još jednu krajnje nakaradnu i manipulativnu matricu. Konkretno, radi se o vizuri da ratove treba tumačiti sa aspekta ratnih zločina, odnosno POSLJEDICA RATA, a nikako sa aspekta UZROKA. Ratni zločini su uvijek prisutna posljedica ratovanja i ako tumačenja zasnivamo samo na toj dimenziji teško da ćemo doći do objektivne istine. Zbog toga proučavanje i tumačenje uzroka rata predstavlja prioritet, dok se posljedice rata (uključujući i ratne zločine) podređuju i uobziruju.

Ovo je trebalo istaći da bi shvatili kako je i u procesu razbijanja Jugoslavije korištena već toliko puta iskušana matrica svaljivanja krivice na žrtve zločina. Zbog toga je Haški tribunal na pijedestal svoga djelovanja postavio ratne zločine, dok se uzrocima rata decidno odbijao baviti. Može li se zamisliti teži oblik zloupotrebe prava? Pa sjetimo se postupka protiv Slobodana Miloševića, koji je odlično shvatio podvalu kakva mu je pripremljena i uporno nastojao kao predmet rasprave pozicionirati uzroke rata. Sjetimo se kako je u tome bezobzirno sprečavan i kako je kompletan pravosudno-glumački aparat priču sužavao samo na ratne zločine.

Moj stav jeste da su kreatori projekta razbijanja Jugoslavije i krvavog rata već početkom 90-ih unaprijed pripremali instrumente svaljivanja krivice na unaprijed određenog krivca – srpski narod. Zbog toga je unutar srpskog etničkog bića bilo potrebno instrumentalizovati ultradesničarske političke opcije, paravojne strukture, nakaradne ideologije i mnoštvo toga na bazi čega smo kasnije „osuđeni“. Samo zbog ukazivanja na teške manipulacije u ovom trenutku se i bavim Vojislavom Šešeljem.

Na kraju, mišljenja sam da je Vojislav Šešelj, posebno obzirom na inteligenciju i obrazovanje, trebao shvatiti sopstvenu ulogu procesu kakav je vođen protiv njega. To posebno zbog dužine postupka. Umjesto toga prihvatio je ulogu marionete u jednoj predstavi za javnost kakvoj je svrha da čovječanstvo obmane, prevari ili dezavuiše po pitanju istine. Odlično sam svjestan Šešeljove strategije da obesmisli i sud i postupak kakvom je izložen, pa čak i da je u svojim namjerama uspio. No, pitanje istine u ovom slučaju je mnogo važnije, a istina je krajnje jednostavna. Primarni/polazišni zločin od kog je ovaj kvazisud morao poći jeste ZLOČIN PROTIV MIRA. Svi ostali zločini su tek posljedice ovog osnovnog krimena i proizašli iz istog. Svako odstupanje od ovog principa dovodi nas u poziciju marionete u rukama kreatora rata i stvarnih zločinaca.

Dakle, administracija Sjedinjenih Država i istoj bliski centri moći Zapada ciljno i planski proizveli su rat u kom su separatističke snage protivpravo i nasilno razbijale suverenu državu članicu UN. U tijeku devetogodišnjeg  rata idejni /ino(!) kreatori rata više puta su uzimali direktno ušešće u istom. Znači, globalisti su ciljno i planski počinili ZLOČIN PROTIV MIRA, a potom su kroz direktne ili indirektne radnje višestruko učestvovali i u vršenju monstruoznih RATNIH ZLOČINA. Zatim su isti monstrumi organizovali pravosudni cirkus sa funkcijom teškog manipulisanja istinom. Vojislav Šešelj do danas očigledno nije shvatio bit cirkusa u kakvom je učestvovao, tako da je očekivano samo odigrao klovnovsku ulogu kakva mu je dodijeljena i ništa više. Tokom 12 godina postupka bio je u prilici da promoviše objektivnu istinu o spornim događajima i bez obzira na nametnuta mu ograničenja, ali on to naprosto nije učinio.

Ubjeđenja sam da su ga vlastita sujeta i nesklonost ka samokritičnosti  ponajviše ometali u objektivnom shvatanju spornih događaja i nakaradnog krivičnog postupka. Jednostavno, trebao se suočiti sa vlastitim zabludama i greškama, pa tek onda (bistre glave) sa svojim kadijama. Da je shvatio kako je 90-ih bio tek marioneta u kandžama hegemona, ne bi kasnije postao zvijezda njihovog cirkusa!