MILORAD DODIK PRVI GOLMAN REPUBLIKE SRPSKE

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA
na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/milorad-dodik-prvi-golman-republike-srpske/

RTRS javnosti bombastično saopštava: Željko Cvijanović, poznati analitičar i urednik portala Novi standard, tvrdi da Sjedinjene Države ruše Milorada Dodika. Hajde da malo prodiskutujemo o takvim opservacijama.

U startu moram naglasiti kako je Novi standard meni vrlo drag medij, kako zbog stavova kakve zastupa, tako i zbog činjenice da objavljuje moje tekstove. Osim toga, moram naglasiti kako intervju gospodina Cvijanovića dat Presu i sadržaj emitovan od strane RTRS sami po sebi nisu proizveli moju reakciju, nego je u pitanju dodatni impuls za otvaranje javne debate na kakvu se nakanjujem mjesecima.

Posljednjih godinu-dvije uočavam trend da poznati srpski analitičari ukazuju na ugroženost Republike Srpske od potencijalne destabilizacije, a posebno kroz prizmu napada na predsjednika Milorada Dodika. Ono šta iritira jeste činjenica da vladajuća politička opcija Srpske i mediji pod kontrolom iste ovakve izjave maksimalno koriste zarad sopstvene promocije i ubjeđivanja javnosti u vlastiti patriotizam, kvalitet politike i (najvažnije) opravdanost njihovog ostanka na vlasti. Pri tom upozorenja stručnjaka o potencijalnim izvorima ugrožavanja društva i naroda maksimalno zanemaruju, podređuju ličnim ili politikantskim interesima, odnosno manipulišu ionako napola sluđenom populacijom.

No, vratimo se esencijalnim pitanjima oko kojih želim da otvorim javnu polemiku. Tu, prije svega, želim da prodiskutujemo oko navoda uvaženog gospodina Cvijanovića (i drugih analitičara) da će tokom ove godine doći do ozbiljnije destabilizacije Zapadnog Balkana i to usljed ciljnog djelovanja Sjedinjenih Država. Razumijem o čemu govori urednik Novog standarda i slažem se da je eksjugoslavenski prostor „tempirana bomba“ koja u svakom trenutku može eksplodirati usljed brojnih faktora destabilizacije. Prije dvije godine, dakle februara 2014. godine, sačinio sam opširnu analizu izvora ugroženosti Republike Srpske od nasilnog mijenjanja ustavno-političkog poretka. U tom aktu obrazlažem brojne spoljnopolitičke i unutrašnjepolitičke procese i pojave kakvi temeljito ugrožavaju Srpsku. Govorim o začecima ukrajinske i sirijske krize, o bezobzirnim nastojanjima Sjedinjenih Država da zaustave energetski projekat Južni tok, o vještački instrumentalizovanom socijalnom buntu kakav je po svaku cijenu trebalo prenijeti na tlo Srpske, te o nizu drugih indikatora destabilizacije. U ovoj analizi posebno se bavim ugroženošću predsjednika Dodika od nasilne političke eliminacije (od atentata do hapšenja). I danas stoji većina tada iznesenih opservacija, no, upitan je intenzitet djelovanja, u igri su različiti akteri, bitno su drugačije geopolitičke i geostrateške okolnosti i ino.

Hoću konkretno da ukažem kako danas stoje tek „repovi“ opasnosti kakva su se nad ovim prostorom nadvila te 2014. godine. Koliko je u tim trenucima destabilizacija Balkana bila operativna  opcija Sjedinjenih Država  u cilju sprečavanja projekta Južni tok, danas je ta priča srednjoročno deplasirana. Ovaj projekat je zaustavljen i time je prva kriza okončana. Elem, Vladimir Putin odgovara Turskim gasovodom i to Balkan ponovo dovodi u epicentar svjetskih dešavanja. Srećom po nas Amerikanci i ovaj projekat uspjevaju preduprijediti i bez destabilizacije Balkana. Na ovaj američki potez Putin odgovara vojnim pozicioniranjem na sjeveru Sirije čime onemogućava/sprečava većinu američkih energetskih projekata po trasi Sirija-Mediteran (ispod mora)-Italija. Dva najveća globalna igrača na „šahovskoj ploči“ našla su se u pat poziciji, ali je epicentar njihovog nadmudrivanja značajno udaljen od naših prostora.

Dakle, da uprostim opisana dešavanja i njihove destabilizirajuće refleksije na Balkan. Rusi raspolažu količinama prirodnog gasa dovoljnim za snabdjevanje Evrope i nastojali su uspostaviti energetske koridore kakvima bi to materijalizovali. Cilj Amerikanaca bio je sprečavanje ovakvih ruskih projekcija i u tome su se pokazali uspješnim. Sada se Sjedinjene Države vraćaju svom izvorišnom/osnovnom planu zaposjedanja gasnih izvora Sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka. U biti plan je vrlo jednostavan: korištenjem „kontrolisanog haosa“ (sukoba niskog intenziteta) širiti međumuslimansko krvoproliće (čak genocidnih obilježja) do nivoa u kom domicilna populacija neće imati snage suprostaviti se sadašnjim i budućim „mirovnim misijama“, odnosno odbraniti prirodna bogatstva i druge resurse kakve posjeduju. Znači, cilj je nova pljačka enormnih razmjera!

Samo američki problem leži u činjenici da samostalno nisu sposobni uspostaviti kontrolu nad ogromnom teritorijom od Tunisa do Irana. Pri tom, pokazalo se da od evropskih i inih NATO saveznika nema pretjerane koristi. To Sjedinjene Države navodi na novu „Veliku igru“, odnosno geopolitički i geostrateški zaokret – na partnerstvo/savezništvo sa Rusijom. Upravo ponavlja se situacija iz oba svjetska rata. Mjesecima prije nego je ozbiljno i pominjana ruska vojna intervencija u Siriji napisao sam kako će se Rusija priključiti „alijansi“ protiv Islamske države, upravo naglašavajući kako je to interes Sjedinjenih Država. Pisao sam o tome kako je Putin kvalitetnim sporazumima sa Turskom, Iranom i Egiptom nastojao preduprijediti monstruozne američke planove, no, to se pokazalo neuspješnim. Danas je Rusiji jedino preostalo da aktivnim učešćem u budućim dešavanjima ostvari što veći uticaj i interes. Normalno, u „partnerstvu“ sa Amerikancima.

Ovde dolazimo do pitanja: kako će se aktuelne i buduće krize projektovati na Balkan? Mišljenja sam da na ovom prostoru biti zadržan status quo, odnosno da neće doći do bilokakvih promjena ili ozbiljnije destabilizacije. Ne isključujem mogućnost destabilizacije od strane pojedinih lokalnih aktera, no, tu možemo govoriti o manjim i kratkotrajnim krizama bez učešća velikih sila. Upravo smatram da će Sjedinjene Države nastojati Balkan održati mirnim i to iz prostog razloga što im u ovako složenim prilikama nije potrebno trošenje resursa na prostorima izvan zone primarnih interesa.

Dalje, gospodin Cvijanović i drugi analitičari zastupaju stanovište kako će buduće destabilizacije biti upravljene ka primoravanju Srbije i BiH na ulazak u NATO. Pri tom Milorada Dodika apostrofiraju kao najvećeg protivnika ovakvog srpskog vojnog pozicioniranja. Moram zapitati koliko su takve percepcije utemeljene? Konkretno, što se tiče BiH moram istaći kako formalno pristupanje NATO savezu i nije najveći problem sistema bezbjednosti ove zemlje. Ono što nećete čuti od Milorada Dodika, pa ni od njegovih političkih oponenata, jeste notorna činjenica da su Oružane snage BiH pod punom kontrolom zločinačke američke privatne kompanije M.P.R.I. (Military Professional Resources Inc.). Za one neupućene reći ću da je u pitanju kompanija koja je isplanirala i logistički organizovala zločinačke poduhvate Bljesak i Oluja. Podsjetiću da su ABiH i HVO učestvovale u zločinu koji je izvela M.P.R.I., tako da kontrola nad ovim B-H oružanim komponentama traje iz vremena rata, a nakon formiranja zajedničkih/državnih oružanih snaga djelovanje je prošireno i na srpsku komponentu. Pod izlikom monitoringa ova zlikovačka kompanija suvereno vlada našim oružanim snagama, uključujući i učešća u mirovnim misijama.

Dakle, ovde nije ključno pitanje uspostavljanja kontrole NATO nad Srbijom i BiH, nego formalnog priznanja te notorne činjenice u vidu oficijelnog pristupanja. No, usljed prednje opisanih geopolitičkih procesa i događanja procjenjujem da u narednih nekoliko godina Amerikanci neće otvarati pitanje srpskog pristupanja NATO. Narednih preko deset godina trajaće bliskoistočni oružani konflikti, sa tendencijom širenja, i to će biti apsolutni fokus američke spoljne i bezbjednosne politike. I po pitanjima vojnih saveza status quo biće zadržan u postojećem obličju i intenzitetu uticaja Sjedinjenih Država i Rusije. U tom kontekstu bespredmetno je i raspravljati o „rušenju“ Dodika zarad ovakvih ciljeva.

AMERIČKI PROIZVOD MILORAD DODIK

Dosadašnja analiza primarno se zasnivala na modalitetima američke primjene „tvrde moći“. Nadalje namjeravam osporiti postojanje nekakvog iole ozbiljnog plana rušenja Milorada Dodika i kroz prizmu primjene „meke moći“. U stvari prethodno moramo razjasniti sa kog nivoa američke političke i institucionalne moći postoje radnje upravljene protiv Milorada Dodika i Republike Srpske. Brojni indikatori ukazuju da ni tokom prošle i pretprošle godine, odnosno tokom opisanih dešavanja,  Milorad Dodik nije bio predmet interesovanja najviših zvaničnika američke politike. Danas, usljed novonastalih prilika, Dodikom se bavi nivo trećerazrednih službenika američke ambasade i drugih institucija angažovanih na ovom prostoru. To da postoji snažna i dugogodišnja sprega između bošnjačkog političkog vrha i nižerangiranih službenika američko-britanske diplomatije i nije tajna. Samo to nije nivo odlučivanja kakav može ozbiljno ugroziti poziciju Republike Srpske, pa čak ni Milorada Dodika.

Zamislimo hipotetički da bošnjački vrh i pojedine strane diplomate uspiju iz političkog života privremeno eliminisati predsjednika Dodika (npr. hapšenjem i pritvaranjem), moramo se zapitati: koliko bi takva situacija uticala na stabilnost Srpske. Nesporno je da bi se tako nešto odrazilo na ustavno-politički poredak i funkcionisanje Republike Srpske, ali slijedi logično pitanje – ko je odgovoran za takve posljedice? Prosto, Milorad Dodik! Gospodin Dodik je sklon da protivpravno koncentriše vlast oko pozicije koju trenutno obavlja.  U zavisnosti da li vrši premijersku ili predsjedničku funkciju Dodik sve političke tokove i institucionalne resurse podređuje svojoj vlasti i interesima. To je vrlo opasno ponašanje sa aspekta stabilnosti Srpske i srpskog naroda, no, kako to ukazati autokratskom predsjedniku.

U daljem proanalizirajmo mogućnost rušenja predsjednika Dodika primjenom tzv. meke moći. Treba znati da Sjedinjene Države u tom domenu političkog djelovanja primjenjuju krajnje specifične i prepoznatljive metode. Konkretno, Amerikanci u ciljnoj državi oforme opoziciju sa ciljem njenog dovođenja na vlast. No, istog trenutka kada njihova marioneta uspostavi vlast Sjedinjene Države stvaraju nove opozicione političke subjekte sa ciljem njihovog budućeg ustoličavanja na vlasti. Time dugoročno obezbjeđuju kontrolu ili dominaciju nad drugom državom. Upravo Milorad Dodik i SNSD predstavljaju plastičan primjer kako funkcioniše američka meka moć (mislim na poslijeratno uspostavljanje marionestkih vlasti Srpske). Jedan od najboljih pokazatelja da ne postoji nikakav američki „tajni plan“ rušenja Dodika jeste činjenica da se na političkom nebu Srpske nije pojavila nikakva nova individua ili politička stranka kakva bi smijenila vladajuću. Pojedinci kalkulišu sa pojedinim političarima Saveza za promjene (Čavić, Šarović i slično) kao američkim pulenima, no, u tom dijelu treba znati da Sjedinjene Države nikada ne koriste „reciklirane kadrove“. Načelno stvaraju nove političke opcije  i lidere, takve maksimalno finansiraju, promovišu, podržavaju i ino (sjetimo se Dodikovog prvog mandata), i nikada ne eksperimentišu sa „reliktima prošlosti“. Ovdje samo želim naglasiti kako govorim o angažmanu američkog top menadžmenta, a nikako o kojekakvim nižerazrednim smutljivcima američke i britanske diplomatije kakvi nisu sposobni/moćni proizvesti pojave o kakvima govorim.

Zatim, postojanje plana rušenja Milorada Dodika želim proanalizirati i kroz primjenu američkih specijalnih operacija ili „Operacija FID“ (Foreign Internal Defence), odnosno kroz strategije Pentagona poznate kao „Unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“. Pravilo Pentagona FM 100-20 iz 1976. godine definiše osnovnu strategiju „sukoba niskog intenziteta“. Negdje 1984. godine dolazi do usavršavanja ove strategije kroz pravilo FM 100-10 gdje se kao nosioci bezbjednosnih aktivnosti definišu oficijelni politički akteri (marionetske političke stranke i lideri). Upravo preuzimanje vlasti u Srpskoj od strane Milorada Dodika, a potom i od strane DOS alijanse u Srbiji, jeste primjer primjene ove strategije. Na kraju, 1993. godine dolazimo do konačnog usavršavanja predmetnih strategija kroz pravilo FM 100-5. Ovde se kao nosioci aktivnosti javljaju neoficijelni akteri poput NVO, udruženja građana i ino. Konkretan primjer primjene ovog pravila imamo u slučaju formiranja i djelovanja organizacije Otpor.

Ukoliko analiziramo aktuelna dešavanja, od raznih arapskih proljeća i obojenih revolucija, pa sve do niza ciljno proizvedenih oružanih sukoba, možemo zaključiti da se prednje navedene strategije i danas koriste u neizmijenjenom obliku. Sporne 2014. godine bilo je naznaka korištenja FID operacija na području BiH i o tome sam više puta pisao. No, danas nemamo nikakvih naznaka sličnog djelovanja. Jednostavno, trenutno nismo u fokusu američkog interesovanja, pa je valjda logično da na terenu nema ni njihovog djelovanja. Doduše, navedeno predstavlja moje skromno mišljenje o kom bih volio prodiskutovati sa analitičarima koji zagovaraju postojanje plana rušenja Milorada Dodika.

VELIKI BAJA MILORAD DODIK

U  daljem želim se osvrnuti i na navode o tome kako je Milorad Dodik „važan faktor“ u aktuelnim geopolitičkim dešavanjima. Dodik sebe naziva „velikim Bajom“, manipulativno se predstavlja kao činilac oko kog se obrću svjetska dešavanja i slično. No, nerazumljivo mi je da mu ozbiljni analitičari dodjeljuju takav status. To naprosto zbog činjenice da Republika Srpska nije kapacitirana za „velike priče“, pa time ni njen predsjednik nema na bazi čega graditi nekakvu iole važniju međunarodnu ulogu. Mi Srbi naprosto moramo shvatiti kako danas ne postoje okolnosti sa početka 90-ih godina prošlog vijeka kada smo smogli snage i moći odigrati jednu od ključnih uloga tadašnjih geopolitičkih procesa.

Napomenuću da smo krajem prošlog vijeka bili kapacitirani za ono šta smo učinili. Pri tom mislim na gotovo nezapamćen patriotizam kakav je ujedinio generacije sa kraja 40-ih, pa sve do sredine 70-ih, odnosno nekoliko miliona Srba usmjerenih ka istom cilju – odbrane sopstvenih prava. Treba znati da govorimo o vojno osposobljenim kategorijama; kakve su raspolagale sa dovoljno naoružanja, municije i vojne opreme; iza kakvih je stajala kakva-takva ekonomija, kao i niz važnih faktora ratovanja. To nam je omogućilo da vodimo kontinuiran devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i inostranih neprijatelja, protiv najveće svjetske sile. Bez obzira na nečije emocije, podvig koji su Srbi izveli krajem prošlog vijeka ostaće zabilježen u istorijskim analima.

No, danas se samo sa sjetom možemo sjećati tih vremena, a moramo shvatiti kako za slične poduhvate prosto više nismo kapacitirani. Ratna dešavanja ostavila su dubok trag na našu kolektivnu sposobnost samoodbrane, međutim, marionetski režimi tokom posljednjih 15-ak godina potpuno su devastirali naše potencijale. Činjenica je da Srbija više ne predstavlja aktera sposobnog da štiti  sopstveni suverenitet, a o Republici Srpskoj da i ne govorimo. Srpska prosto nije kapacitirana da se kvalitetno suprostavi narastajućem islamističkom radikalizmu na sopstvenoj teritoriji (pisao sam o tome mnogo puta), a kamo li da se upliće u šira dešavanja. To je činjenica!

Biću do kraja konkretan i ustvrditi da Republika Srpska nije sposobna ni svega nekoliko dana izdržati ozbiljniju unutrašnju destabilizaciju. O nekakvim ozbiljnijim oružanim konfliktima ne smijem ni govoriti. Za posljednjih 200 godina (od srpskih ustanaka) Srbi na prostoru BiH, Kosova i Hrvatske nisu bili u goroj situaciji sa aspekta samoodbranbenih potencijala. Istotija je dokazala da su ovdašnji Srbi u iznimno teškim uvjetima uspijevali sačuvati slobodu i terotorije. Danas naprosto nisam siguran da smo iole ozbiljnijem izazovu sposobni odoliti svega nekoliko dana – do dolaska pomoći. No, to nas dovodi do krucijalnog pitanja – čijoj pomoći se možemo nadati? Nenarodni i marionetski DOS-ov režim jasno je isticao kako nije spreman oružano djelovati čak ni u slučajevima teškog ugrožavanja srpskog naroda. To su tokom kosovskog pogroma iz 2004. godine i nedvomisleno pokazali. Time dolazimo do iznimno važnog pitanja – da li se nešto promijenilo?

Od Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića svakodnevno možemo čuti kako je Srbija „garant“ Dejtonskog sporazuma, mira, stabilnosti i šta čega pride. No, ja čekam jednostavan odgovor na pitanje: da li je Srbija spremna oružano zaštititi prekodrinske Srbe u slučaju ozbiljne ugroženosti? Pitanje je vrlo jednostavno i traži jednako tako jednostavan (potvrdan ili odričan) odgovor. Da li ne!? Republika Srpska je jedno razoreno društvo, nesposobno da se samostalno suprotstavi ozbiljnim vidovima ugrožavanja, gdje je pitanje iznalaženja jakih saveznika jedno od ključnih kakvim bi trebalo da se bavimo. Umjesto toga u javnom diskursu svakodnevno slušamo – Milorad Dodik brani Srpsku, brani srpski narod, brani pravoslavlje, brani ovo, brani ono... Pitam: šta je on uopšte? Neki golman!?