Javno pitam komandanta Zlatka Brdara!

Danas je već nepobitno da sam okvalifikovan kao „nepoželjan“ na obilježavanjima godišnjica formiranja prijedorskog odreda ratne specijalne policije. Javno pitam komandanta Zlatka Brdara zašto dijeli bivše saborce na „podobne i nepodobne“?

Piše: Borislav Radovanović

Prošle godine javno sam se oglasio nakon obilježavanja 23. godišnjice formiranja ratnog VII odreda Specijalne brigade policije MUP RS i upitao: da li sam „zaboravljen“ od strane svojih saboraca? Nisam pogriješio kada sam konstatovao da bi prisustvo moje malenkosti bilo „neprikladno“ zbog ministra Dragana Lukača.

No, kako vidim iz dostupnih informacija, ove godine nije bilo ministra, pa moram zapitati šta je po srijedi? Možda organizatori skupa dosljedno slijede naredbu načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića po kojoj je meni ograničen pristup i kretanje u policijskim objektima?

Ipak će biti da sam, nakon dvije decenije redovitog obilježavanja dana formiranja odreda, definitivno okarakterisan kao nepoželjan. No, moram javno zapitati: ko je to odlučio? Zašto?

Poznato je da obilježavanje formiranjaVII odreda nema određen datum, nego organizacioni odbor svake godine odlučuje o skupu i obavještava bivše pripadnike, članove porodica poginulih boraca i druge zainteresovane osobe. Po tom principu dvije decenije sam redovito doznavao za okupljanja i redovito prisustvovao.

Prošle i ove godine sam na bolovanju, ne krećem se mnogo i nemam previše saznanja o tome šta se dešava u objektu PU Prijedor. Posebno nakon što me posljednjih preko dva mjeseca na ulazu dočekuju kao teroristu i prate po zgradi prilikom obavljanja samo krajnje nužnih pravnih radnji. Takva je volja Dalibora Ivanića!

Brdar me je izbacio i iz FB zajednice VII odreda, pa ni sa te strane nisam mogao doznati šta se dešava. No, da sam i doznao za skup postavlja se pitanje: kako doći nepozvan? Znači, dragi moji saborci svi znate da sam bio redovit na pomenutim okupljanjima i da su mi to bili dragi trenuci. To što me više nema – nije moja volja!

To što javno prozivam ministra Lukača ili bilmeza Ivanića ima svoju „istoriju“. Do sukoba je došlo kad sam ih javno prozvao zbog nezakonitog penzionisanja naših saboraca koji se nisu odrekli ratnog staža. Mnogi naši saborci, čak i iz struktura „specijale“, nezakonito su penzionisani i smatram da sam postupio moralno zato što sam javnosti ukazao na taj problem.

Čak sam objasnio kako penzionisani policajci zbog takvih ministara poput Lukača dobijaju manje penzije za nekih 100-150 maraka u odnosu na one koji su se odrekli učešća u ratu.

Zašto su general Savčić, major Brdar i slični ćutali na eklatantna kršenja prava boraca neka objasne javnosti, a eto ja sam to objelodanio. Čak da se pohvalim: nakon moje medijske reakcije penzionisano je bitno manje policajaca od zamišljenog broja. Pisao sam o tome, pa da se ne ponavljam.

No, time sam pao u nemilost Lukača, Ivanića i još nekih naših „saboraca“ koji su zloupotrebljavali nečija „odbijanja“ da se odreknu ratnog staža. Stotine i stotine policajaca se zvanično odreklo učešća u ratu, a samo kako bi sačuvali posao, dok mi koji to nismo učinili plaćamo skupu cijenu ponosa.

Elem, postoje još neke okolnosti koje ovde želim istaći. Odazvao sam se na poziv osnivačke skupštine MBO VII odreda pri prijedorskoj boračkoj organizaciji. Kad im treba legitimitet za pozicioniranje onda me se neki sjete!? No, pokazalo se kako su pojedincima samo trebali naši glasovi, a nakon toga su nas „zaboravili“.

Kasnije, kao što je javnosti već poznato, Dragan Lukač je preko svojih drugara ratnih komandanata uspostavio paralelizam unutar Boračke organizacije i legitimitet koji smo im dali pojedince je uveo u najviša tijela organizacije. Tako je i Dodik, normalno preko Lukača, ojačao svoj uticaj unutar BORS-a. Sa druge strane „pojedinci“ su dobili ono šta im PDP nije mogao pružiti, a glasači ih nisu prepoznali.

Neću dalje ulaziti u detalje interesa, ali moram zapitati komandanta Brdara: zašto besramno dijeli bivše ratne drugove? Eto on sav važan polaže vijence na spomenuku naših poginulih saboraca, a u momentu njihovih stradanja nalazio se bar kilometar daleko. Na mojim rukama je većina njih krvarila, ili mrtva ili smrtno ranjena, a danas sam „nepoželjan“ da im upalim svijeću. Izvini Komandante, ali ovo sam ti morao reći! Mogao bih ponešto reći i o „poštovanju“ kakvo ste Ti i slični iskazivali prema udovicama poginulih, ali ću se ovde stvarno zaustaviti.

Znači, za sve one koje zanima istina moram javno reći: ja sam i dalje onaj Boro koji je u toj „specijali“ izvojevao desetine i desetine teških bitaka. Često i sudbonosnih po Republiku Srpsku! To znaju svi oni sa kojima sam dijelio identičnu sudbinu nadljudskih napora i teških stradanja.

I dalje sam onaj Boro koji je dvije decenije redovito obilježao dan formiranja odreda i palio svijeće palim drugovima, a nakon toga evocirao uspomene sa preživjelima. To što javno neću da stanem pod „kišobran“ ratnih profitera i izdajnika i što imam hrabrosti da iskažem ono šta mislim, ako me to čini „nepodobnim“ – aferim Zlatku Brdaru!  Neka je on „podoban“??? Sjećam se kad je bio „podoban“ i Mladenu Ivaniću. Takvi su nakon Nenada Stevandića dobili popularan nadimak.