Vučić i Dodik naručili 100 000 ćiriličnih tastatura?

Već je dodijalo čekati objavljivanje te „istorijske Vučić-Dodik deklaracije“ o očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma, pa smo prinuđeni na određena karikiranja. Zapitajmo konkretno: hoće li Srbija i Srpska nabaviti 100 000 ćiriličnih tastatura, a kako bi zamijenili najmanje toliko latiničnih, kakvima posljednjih deceniju i po opremaju srpske institucije?

Piše: Borislav Radovanović

Nakon nekoliko odgađanja objavljivanja te „istorijske deklaracije“ dvojice najvećih srpskih umova, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, došli smo u situaciju određene zabrinutosti. Vučić javno tvrdi kako želi izbjeći eventualne „opasnosti“ kakve bi mogao prouzrokovati ovaj dokument. Ko zna, možda je to povezano sa iznenadnom željom NATO da Manjaču „obogate“ osiromašenim uranijumom?

Doista je neshvatljivo kako nekakva politička platforma o očuvanju jezika i pisma može proizvesti opasnost po srpski narod. Jeste, imamo ta iskustva sa „Memorandumom SANU“ ili „Načertanijem“ Ilije Garašanina, ali onaj ko teži ka stereotipnim tumačenjima određenih dokumenata i u Bukvaru će naći „teoriju zavjere“.

Ukoliko se ovaj dokument doista bavi onim pitanjima kakva su javnosti saopštena – očuvanjem jezika i pisma, doista je nejasno kome to može smetati. Ili, zašto bi se Srbi uopšte bavili mišljenima drugih naroda ili nacija ukoliko su posvećeni svom identitetu i obilježjima identiteta?

Jezik jeste važno, čak najvažnije, obilježje identiteta naroda! Normalno, tu moramo razlikovati narode i nacije kao potpuno odvojene i različite kategorije. Kad su Srbi u pitanju bez ikakvih narcizama možemo ustvrditi kako je u pitanju drevni, autentičan i identitetski kompaktan narod.

Sa druge strane, kad je u pitanju nacionalno određenje možemo sasvim slobodno konstatovati da novija istorija, od kad su nacije uvedene kao identitetska kategorija, ne bilježi ozbiljne pokušaje formiranja srpske nacionalne države i srpske nacije. Današnja Srbija tome ne teži iz vrlo pragmatičnog razloga: nacije su prevaziđen identitetski koncept.

Elem, vratimo se jeziku kao nespornom identitetskom obilježju naroda. Tu moramo postaviti neka vrlo pragmatična pitanja. Da li je, od strane koga, na koji način i u kojoj mjeri „ugrožen“ srpski jezik? Da bi se bavili „očuvanjem“ nečega valjda postoje izvori ugrožavanja. Uostalom, hajde da definišemo šta bi moglo podrazumijevati „očuvanje“.

Jezik je živa materija i uvijek podložna daljem razvoju i usavršavanju. Samo po nama dostupnim istoriografskim faktima srpski jezik na ovim prostorima razvija se preko hiljadu godina i to u uslovima kontinuiranih okupacija najvećih sila svijeta. Jeste usvojeno mnoštvo tuđica, ali time srpski jezik svakako nije „oštećen“, nego upravo obogaćen. Baš kao što su na isti način obogaćivani i drugi jezici.

Danas je još uvijek nepoznato kako Vučić i Dodik, inače poznati „lingvisti“, namjeravaju „očuvati“ srpski jezik, ali logički se zapitajmo: šta može podrazumijevati to njihovo očuvanje? Hoće li zaustaviti ili spriječiti dalji razvoj i usavršavanje jezika? To još nikom nije pošlo za rukom, ali kad su njih dva u pitanju svemu se treba nadati.

U daljem valja nam se referirati na „očuvanje ćirilice“ kao obilježja srpkog identiteta. Prvo i osnovno: automatizmom povezivti jezik i pismo je totalno pogrešan pristup. Jezik je mnogo šira kategorija od pisma, odnosno pismo je tek sredstvo izražavanja, kao i brojevi ili slike.

Možemo se mi ponašati kao one budaletine u Hrvatskoj što razbijaju „ćirilične table“, no ako iskreno težimo ka vlastitom intelektualnom razvoju onda valja zaključiti da to što ogromna većina Srba aman podjednako poznaje i koristi ćirilicu i latinicu samo oplemenjuje narod. Svako stvaranje „konfrontacija“ ili „suparništva“ između ova dva inače službena pisma Evropske unije je totalno pogrešno.

Elem, kad smo već na pitanju „očuvanja ćirilice“ vratimo se na početno pitanje: hoće li ova deklaracija baviti se konkretnim problemima ili samo uobičajenom političkom demagogijom? Konkretno: hoće li Vučić i Dodik institucije Srbije i Srpske opremiti sa najmanje 100 000 ćiriličnih tastatura?

Možda se prednje pomenuta brojka čini predimenzionirana, ali realno unutar stotina i stotina institucija, organa i državnih tijela u upotrebi je najmanje 100 000 tastatura. Neka istražuje ko god hoće, ali teško da će utvrditi kako udio ćiriličnih tastatura u institucijama prelazi više od dva odsto. I to je vrlo, vrlo upitan procenat.

Hajde da Vučiću i Dodiku „oprostimo“ period kad ćirilične verzije tastatura nisu bile dostupne. Oprostimo im i vrijeme kad nisu bili na vlasti (iako tu Dodika ima pozamašan staž), ali ih moramo suočiti i sa jednom činjenicom. Sva sila državnih organa i institucija i danas se masovno oprema latiničnim tastaturama. Zašto?

Službenici u Srbiji i Srpskoj bukvalno se svakodnevno muče samo zato što im poslodavci nikako da obezbijede adekvatna sredstva za rad, a tastatura je službenicima zasigurno najvažnije, ili bar najčešće korišteno, sredstvo. Neki, najčešće „stara garda“, naknadno pregledava otkucane akte i ispravlja „nj“ ili „lj“. Drugi, pak, neće da se pate i pišu spram tastature, a onda koriste programe konvertovanja pisama. Ima tu svega i svačega, ali činjenica je da radni procesi trpe zbog neadekvatne opreme.

Sa druge strane stoji i činjenica da je ćirilične tastature vrlo jednostavno koristiti za pisanje latinicom, čak lakše nego obratno. Znači, za kraj, ostaje da se vidi hoće li Vučić i Dodik „čuvati“ ćirilicu kao prethodnih godina ili će načiniti vrlo jednostavan i logičan iskorak – institucije snabdjeti sa bar 100 000 adekvatnih tastatura. I u interesu domaćih proizvođača.

U rezimiranju teksta valja zaključiti kako bi svako trebao da se bavi „svojim poslom“. U tom smislu Vučić i Dodik bi trebalo da se pozabave opremanjem institucija u skladu sa političkom voljom: npr. nabavljanjem ćiriličnih tastatura, a pitanja identiteta naroda, jezika, pisma i ino da prepuste stručnim ljudima i tijelima.

P.S. Autor je POLITIČKOM VOLJOM prvo učio hrvatsko-srpski, a potom srpsko-hrvatski, da bi „završio“ sa srpskim jezikom. I, pritom, nikad ga niko nije pitao šta misli o svemu tome, nego su drugi nametali svoju volju. Zato izražava skepsu prema svemu šta se čini posljednjih decenija, a posebno prema ovima što „čuvaju“ sve i svašta.