VRHOVNI KADIJA BAKIR IZETBEGOVIĆ

Politička situacija u Bosni i Hercegovini sve više poprima dimenzije potencijalne teške eskalacije i destabilizacije. Ovim tekstom apostrofiram pitanje: koliko je aktuelna situacija posljedica perfidnih političkih operacija Bakira Izetbegovića?

Da se razumijemo, borba za političku moć i uticaj je nešto sasvim legitimno. Time ni Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH i lideru Stranke demokratske akcije (SDA), ne možemo uskratiti to pravo. No, legitimno je i pravo društva i pojedinaca da razobličuju određena ponašanja i događanja. Ukoliko to ponašanje prijeti državi i društvu, ili pojedinim kolektivitetima, onda se svakako možemo i trebamo time baviti. Kako god, ovaj tekst ima za cilj da aktuelne političke prilike unutar B-H društva analizira kroz prizmu kakvu nosioci javnog diskursa do sada nisu spoznali i/ili uobzirili.

Na prvom koraku analize ističem kako političke poteze Bakira Izetbegovića treba posmatrati kroz različite dimenzije vlasti i moći, od unutarstranačkih, etničkih, entiteskih i državnih, pa sve do nivoa međunarodne politike. Stoga treba naglasiti kako je Izetbegović Junior još za života pokojnog predsjednika stranke Sulejmana Tihića predstavljao „sivu eminenciju“ SDA i stranačkog ideologa. Ovo je važno iz prostog razloga što Izetbegović još u tom periodu započinje pojedine političke operacije kakve se tek danas materijalizuju. Nakon Tihićeve smrti Izetbegović i deklarativno vraća stranku u porodičnu svojinu, kao nasljeđeno očinstvo.

No, proces stranačkog pozicioniranja korespondira sa političkim pozicioniranjem unutar bošnjačkog etničkog korpusa različitih subjekata i aktera. Tu primarno uobzirujem politički debakl Zlatka Lagumdžije i njegovog SDP, u prethodnim godinama najjačeg Izetbegovićeva konkurenta za naslov „prvi u Bošnjaka“. Posljednji opšti izbori iznjedrili su dva nova politička takmaca za glasove bošnjačke provinijencije– Željka Komšića i Fahrudina Radončića. Zanimljivo, Hrvat Željko Komšić dobro prosperira unutar bošnjačkog naroda obzirom da je bio borac i ratni oficir Armije BiH, te već provjerena bošnjačka politička marioneta majorizacije sopstvenog naroda.

Vrlo logično Izetbegović prvo Komšića bira za koalicionog partnera, no, tokom stranačkog koaliranja mudro koristi Komšićev temperament i arhaična politička uvjerenja. Upravo kroz poziciju vlasti Izetbegović bošnjačkoj populaciji demonstrira koliko je Komšić politički nestabilan i nedorastao izazovima, odnosno politički ga slama do nivoa sa kog teško da će u budućnosti ponoviti uspjeh sa zadnjih izbora.

Zatim se okreće ka narednom konkurentu Fahrudinu Radončiću. Opet zanimljio, Izetbegović ponovo uvlačenje u strukture vlasti koristi kao instrument političke diskreditacije i slamanja „partnera“. Istovremeno sa političkim koaliranjem protiv Radončića započinje krivični progon kakav će mu kao „kamen oko vrata“ ostati do daljeg, ili do trenutka kada će biti iskorišten i odbačen. Izetbegović perfidno manipuliše ovim događanjima tako što progon protiv Radončića deklarativno karakteriše kao politički progon, pokušaj destabilizacije vlasti i  države, kao antibošnjačko djelovanje i ino. Čak javnosti manipulativno podastire teze kako u SDA postoje „otuđeni centi moći“, izvan njegove kontrole, kakvi su skrivili datu situaciju. Smiješno!

Ono šta Bakir Izetbegović ničim ne može pobiti jeste činjenica da su ama baš svi aktuelni procesi i dešavanja upravljeni ka njegovom pozicioniranju u neprikosnovenog bošnjačkog lidera. Time istovremeno jača i svoju poziciju vlasti na nivou Federacije BiH. Jedini B-H političar koji do danas  nije zahvaćen Izetbegovićevim spletkama jeste lider HDZ Dragan Čović. Pragmatičnog i opreznog Čovića nije bilo lako pridobiti za stranačko koaliranje i stoga je razumljivo da Izetbegović sa njim postupa “u rukavicama“. Uostalom, možda je Čović prejak politički igrač da bi se sa njim neko poigravao.

VRHOVNI KADIJA

U daljoj analizi pokušaćemo nešto pobliže pojasniti brojne aktuelne krivične procese, kakvi su mjesecima u samom epicentru interesovanja javnosti, a upravo kroz Izetbegovićevu zakulisnu ulogu. Tu, već na prvom koraku, moramo otvoriti pitanje političkog uticaja na konvenencionalne subjekte bezbjednosti (policija, tužilaštvo, sud i ino). Notorna činjenica jeste da sva eksjugoslavenska društva tavore sa političkim uticajem na rad institucija u mjeri neprihvatljivoj za moderna i razvijena društva. Kada uobzirimo činjenicu da SDA preko dvije i po decenije predstavlja najveću i najuticajniju političku stranku u BiH onda i stranački uticaj na institucije moramo posmatrati proporcionalno političkoj moći. Pri tom, Bakir je sin i dugogodišnji najbliži saradnik osnivača stranke Alije Izetbegovića.

Osim direktnog uticaja na institucije kod Bakira Izetbegovića moramo uobziriti i različite indirektne oblike uticaja. Tu prije svega mislim na spregu bošnjačke političke elite i brojnih međunarodnih predstavnika u BiH. U brojnim slučajevima dokazana je sprega „sarajevske kuhinje“ i međunarodnih predstavnika kakva je rezultirala protivpravnim uticajem čak na najviše institucije sudske vlasti, kao što je Ustavni sud BiH. Dovoljno je da podsjetimo na odluke o danu republike, o konstitutivnosti naroda,  o upotrebi jezika i brojne slične slučajeve u kakvima je Ustavni sud donosio političke odluke. No, ovde želim apostrofirati jedan podatak nepoznat široj javnosti. Prilikom osnivanja subjekata bezbjednosti na državnom nivou, a posebno u odnosu na policijske, vojne i pravosudne strukture, postojao je politički projekat infiltriranja pripadnika muslimanske ratne (i jedno vrijeme poratne) obavještajne agencije – AID. Boljim poznavaocima prilika poznato je kada i kako je to činjeno, no, podsjetiću da je u pitanju period teških represalija prema srpskim predstavnicima tako da je ovaj bošnjački posebno opasan projekat prošao gotovo bez suprotstavljanja.

Moguće je i dalje elaborirati kako je Bakir Izetbegović gradio uticaj na institucije državnog nivoa vlasti, no dolazimo do pitanja ograničenosti teksta. Objektivno možemo zaključiti kako takav uticaj postoji u bukvalno zabrinjavajućoj mjeri, a u daljem ćemo proanalizirati na koje načine Izetbegović zloupotrebljava moć zarad sopstvenih interesa. Ovde se moram vratiti na već pomenutog Fahrudina Radončića. Treba znati da se protiv Radončića vodi krivični postupak za jedno ne tako teško krivično djelo, a u pitanju je uticaj na svjedoke u postupku kakav se na Kosovu vodi protiv narko bosa Nasera Keljemendija. Predmetno krivično djelo bukvalno je periferno/marginalno u odnosu na teške oblike međunarodnog organizovanog kriminala kakav se vezuje za Keljemendija i njegovo kriminalno djelovanje u BiH. Podsjetiću da ovde govorimo, ili bi bar trebalo da govorimo, o kriminalu enormnih razmjera kakav uobziruje Keljemendijeve veze sa presuđenim Zijadom Turkovićem (osuđenim na 40 godina zatvora), sa pokojnim Ramizom Delalićem Ćelom, pa Đorđem Ždralom i Darkom Elezom, zatim sa Zemunskim klanom i Darkom Šarićem, te brojnim drugim kriminalcima najvišeg ranga. Moram podsjetiti kako ovde treba da govorimo o desetinama ubistava unutar surovih kriminalnih obračuna, o tonama prokrijumčarenih narkotika, o pranju stotina miliona evra pribavljenih kriminalom i ino.

Umjesto da institucije djeluju u pravcu procesuiranja kriminala nezapamćenih razmjera i međunarodnog karaktera, te da ih politički predstavnici i mediji prate/podržavaju u tome, objektivno mi se vrtimo oko perifernih slučajeva uticaja na svjedoke. To je samo pokazatelj kako aktuelna dešavanja nemaju za cilj korjenito i sveobuhvatno suzbijanje organizovanog kriminala, nego predstavljaju tek puko politikansko nametanje moći i uticaja, odnosno ostvarivanje kontrole nad političkom konkurencijom. No, to je Bakir Izetbegović!

Nadalje, moram javnosti otkriti još jedan gotovo nepoznat podatak. Kriminalno djelovanje Keljemendija, Turkovića, Delalića, Ždrale, Eleza i drugih karakteriše teška destabilizacija države i regiona, a kakva se manifestovala u brojnim likvidacijama, ekspolizijama, teškim kriminalnim obračunima i ino. Kako bi teško eskaliranu situaciju koliko-toliko stavili pod kontrolu bošnjački politički vrh (Izetbegović, Lagumdžija i Radončić) započinje političku operaciju pozicioniranja Nasera Orića kao nekrunisanog „kralja podzemlja“. Orićev zahtjev bio je da mu prepuste Tuzlu i to mu je udovoljeno nakon što je uspostavio red i mir unutar kriminalnog miljea. No, danas za sličnim Orićevim uslugama objektivno nema potrebe, a istovremeno klanu Izetbegović i samoj SDA postao je svojevrstan „kameni okovratnik“. I gle čuda: započinje krivični progon Nasera Orića! Problem je u tome što je i ovaj progon strogo ograničen na ratni zločin ubijanja tri lica srpske nacionalnosti, a trebalo bi da sublimira komandnu odgovornost za teške zločine kakvi su rezultirali smrtnim stradanjima nekih 3 500 podrinjskih žrtava. Uz to, pozicija i djelovanje Nasera Orića u odnosu na organizovani kriminal prestavlja neprepoznan problem. Znači, na djelu imamo još jednu pravosudnu šaradu ograničenog dejstva, a u interesu Bakira Izetbegovića.

Na sljedećoj razini analize osvrnućemo se na krivične postupke kakvi za cilj imaju Izetbegovićevo pozicioniranje na državnom nivou i na prostoru Republike Srpske. Kao vrlo indikativan krivični predmet ističe se onaj protiv Kemala Čauševića i drugih. Ova organizovana kriminalna grupa tereti se za krijumčarenja kakva su budžet BiH oštetila za dvije milijarde konvertibilnih maraka (milijardu evra). Postupak je politički i medijski maksimalno eksploatisan, a posebno zbog inkrimisane upletenosti Zlatka Lagumdžije, Milorada Dodika i Nikole Špirića. I onda nastupa krajnje neobjašnjivo „zatišje“ kakvo ponovo ukazuje da svrha krivičnog progona nije suzbijanje kriminala, nego tek puka politička kontrola i eliminacija.

Danas u samom epicentru pažnje imamo dva krivična postupka. Prvi, protiv Milorada Dodika za pranje novca u iznosu oko 1,5 miliona maraka počinjeno u vezi sa kupovinom vile na Dedinju. Drugi postupak vodi se protiv potpredsjednika SNSD i bivšeg predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Nikole Špirića, a u vezi za pranje novca povodom kupovine stana u Beču i teško blizu 800 hiljada maraka. Sami postupci imaju ozbiljnu težinu, posebno zbog mogućnosti oblika teške korupcije visokopozicioniranih funkcionreda države i entiteta. Bez ikakve pristrasnosti ili animoziteta možemo sasvim objektivno ocijeniti kako su ovi postupci ozbiljno uzdrmali Dodika i Špirića. No, i ovi postupci slijede već pomenutu matricu „ograničenih dejstava“! Znači, Dodik i Špirić terete se za dva slučaja pranja novca u kakvima govorimo o za ovdašnje uslove vrlo visokim sumama novca. Problem je u tome što ovi krivični predmeti predstavljaju samo „kap u moru“ kriminala enormnih razmjera. Nakon smjene vlasti iz 2006. godine BiH postaje zasigurno najveća PRAONICA NOVCA na tlu Evrope. Govorimo o desetinama i stotinama milijardi evra opranih od narkobiznisa i drugih oblika krijumčarenja, pa kroz „investicije“ u našu privredu od strane multinacionalnih kompanija, kroz megalomanske infrastrukturne projekte, i sve do već ustaljenih oblika pranja novca preko međunarodnih tijela i institucija. Sjetimo se samo slučaja presuđenog Zorana Ćopića, koji je prao novac narkobosa Darka Šarića, a kroz investicije preko vlade na čijem je čelu bio Milorad Dodik.

Postupci protiv Dodika i Špirića bukvalno su periferne pojave u odnosu na  ogroman kriminal kakav ih sublimira. I ovde moramo otvoriti pitanje: da li u konkretnim slučajevima imamo suzbijanje korupcije ili tek sredstva političke destabilizacije? Tu primarno mislim na grube povrede odredaba krivično-procesnog zakonodavstva. Pravno je neshvatljivo da pojedina lica hapsimo i pritvaramo dok su njihovi nalogodavci na slobodi, da medijski objelodanjujemo dokaze i podatke, da se procesne radnje najavljuju preko mas-medija, ili da se predmeti koriste za politička prepucavanja. Pri tom se vaskolika javnost bavi pitanjem da li će predsjednik Srpske biti uhapšen i pritvoren ili neće. Zakonski posmatrano trebalo bi da je već pritvoren, no, naši zakoni ne poznaju situaciju da osumnjičenog štite jake policijske snage. Doduše ovdašnja praksa štošta poznaje, a i lično sam svojevremeno obezbjeđivao Radovana Karadžića, pa me malo toga može iznenaditi.

Elem, ovde moramo apostrofirati pitanje: da li pritvaranje Milorada Dodika odgovara akterima postupka protiv njega? Ili im, možda, bolje odgovara sadašnja pozicija? Ukoliko bi Dodik bio pritvoren, obzirom na težinu djela i dokaznu situaciju, možemo govoriti o maksimalno 30 dana primjene takve mjere. Nakon toga bio bi pušten da se brani sa slobode i vrlo je upitno koliko bi ga nametnuta ograničenja mogla spriječiti u vršenju funkcije predsjednika. Sjetimo se da je Živko Budimir, predsjednik Federacije, nakon puštanja iz pritvora nastavio sa vršenjem funkcije. Sa druge strane, Milorad Dodik nalazi se u vrlo teškoj situaciji ograničenih mogućnosti predsjednikovanja i bavljenja politikom. On je već „pritvoren“ na uskom prostoru između Laktaša i Banjoluke, odnosno na nekoliko dobro obezbjeđenih lokacija. Njegovim političkim protivnicima, uključujući i Izetbegovića, odlično odgovara ovakvo stanje i po svemu sudeći trudiće se da potraje što duže. Pri tom, javnost se intenzivno priprema za „ono šta će neminovno uslijediti“, te dezavuiše kako ovde postoji nekakva „borba“ protiv kriminala i korupcije iako smo objektivno daleko od onih svrsishodnih i društveno korisnih aktivnosti institucija na polju uspostavljanja pravnog društva.

Objašnjavanje pravosudnih papazjanija zaključiću jednom krajnje neshvatljivom situacijom, bar u nekavoj ovlaš percepciji. Konkretno, želim ukazati na zaista neočekivanu konstalaciju etničkih predstavnika u organima gonjenja. Tri ključne pozicije krivičnog progona na državnom nivou prepuštene su Srbima: na čelu Tužilaštva BiH nalazi se Goran Salihović, direktor Agencije za istrage i zaštitu je Perica Stanić, dok je Dragan Mektić ministar bezbjednosti u Savjetu ministara. U zemlji gdje se o etničkom balansu vodi računa na svim nivoima vlasti, eto nekim „slučajem“ dogodilo se da ključne pozicije krivičnog gonjenja pripadnu jednoj etničkoj zajednici. Time dolazimo u poziciju da npr. hapšenje predsjednika srpskog entiteta okvalifikujemo kao „srpska posla“. Nije Bakir Izetbegović načinio nikakav politički previd kada je omogućio ovakvo etničko pozicioniranje u domenu krivičnog progona, nego je – upravo suprotno dobro promislio o svemu.

BAKIR IZETBEGOVIĆ GOSPODAR SRPSKE BUDUĆNOSTI

Prije mnogo godina bio sam u poziciji da čitam zabilješke sa sastanaka centrale SDA iz perioda 1994. i 1995. godine. Zaprepastilo me da je vrh SDA na vrhuncu ratnih dejstava planirao poratne političke operacije. Već tada su detaljno isplanirani projekti posjeta kućama, grobljima i naseljima od strane  izbjegličke populacije, osnivanja povratničkih i vjerskih udruženja, treženja povrata imovine i ino. Sve ono sa čim se se suočavali godinama nakon rata isplanirano je mnogo prije toga. Želim da ukažem kako SDA provodi plansku i kontinuiranu politiku borbe za konkretne ciljeve i interese.

Više puta sam pisao o tome, ali za potrebe ove analize moram podsjetiti kako su i aktuelna dešavanja posljedica operacija započetih prije više godina. Podsjećam na presude Suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci“, pa na odluke našeg ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, o ravnopravnosti jezika i ino. Zatim, moram podsjetiti na silne manipulacije u cilju stvaranja bosansko-hercegovačke nacije, o zloupotrebama popisa stanovništva i političkim operacijama izvedenim u vezi popisa i ino. Nadugo i naširoko objašnjavao sam kako su pomenute operacije bile upravljene protiv srpskog naroda i Republike Srpske, te kako teško su se posljedično materijalizovale.

Danas moram apostrofirati kako sam upravo Izetbegovića prokazao kao rodonačelnika svih tih ideja i aktivnosti. Bakir Izetbegović unutar bošnjačke populacije prvi je plasirao tezu kako je „Republika Srpska neupitna kategorija“. Shvatio je koliko je politika njegovih prethodnika, koji su zagovarali ukidanje Srpske, bila pogrešna i da je u stvari samo dodatno homogenizovala Srbe oko očuvanja svog entiteta (i udaljavala od BiH kao države). Relaksacijom odnosa i umanjivanjem spoljnih ugrožavanja Izetbegović je upravo računao kako će doći do unutarsrpskih podjela i sukoba oko vlasti i moći. Vrijeme je pokazalo koliko je njegova procjena bila pragmatična i utemeljena. Danas Srpskom caruju sukobi, raskoli i haos!

Nadalje, pokušaću jednim plastičnim primjerom ukazati koliko je perfidna Izetbegovićeva politika. Poznato je da predsjednik Dodik koristi svaku priliku kako bi se javnosti predstavio kao najveći čuvar i branitelj Srpske (zato sam ga u nedavnom tekstu nazvao golmanom). U takvom samoetiketiranju počesto je spreman iskoristiti i vlastite stranačke saradnike i koalicione partnere. Nadavno je tako pustio ministra Dragana Lukača i premijerku Željku Cvijanović da usvoje amandmane bošnjačkih predstavnika na novi Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima u kavima je traženo da se etnički balans pripadnika zasniva na popisu stanovništva iz 1991. godine. Potom je pustio svoje i koalicione poslanike da takav zakon izglasaju u parlamentu, a onda je kao „veliki mesija“ odbio da potpiše zakon i vratio ga u ponovnu proceduru. Sve aktere ove ujdurme iskritikovao je zbog „propusta“ i sve to povezao sa činjenicom da novi popis stanovništva još uvijek nije objavljen (ni nakon dvije godine).

Mišljenja sam da je ovakvim potezom Dodik naivno upao u Izetbegovićevu odavno pripremljenu zamku. Konkretno, ovo je povezano sa procesom koji je u Srpskoj započela aktuelna vlast, a tiče se penzionisanja više stotina policajaca i zapošljavanja novih 500 pripadnika. Istovremeno za juli je najavljeno objavljivanje popisa stanovništva. Nema Bakir Izetbegović iluzija da u MUP Srpske može ubaciti polovinu policajaca bošnjačke nacionalnosti (prema popisu iz 1991.), no, neće propustiti priliku da u odnosu na nova zapošljavanja primijeni popis iz 2013. godine. Podsjetiću da je te godine izvedena ozbiljna i odlično organizovana operacija u kojoj se bukvalno svaki Bošnjak nastanjen u Srpskoj popisao. Prelazili su po nekoliko hiljada kilometara, donosili na desetine podataka drugih lica, te sveukupno potrudili se da broj Bošnjaka u Srpskoj bude što veći. Zar su to zalud radili? Nisu! Upravo će buduća dešavanja pokazati kako ova operacijanija bila nimalo naivna, a ponajmanje je okončana samim popisom (sačekajmo implementaciju).

Kad smo već kod popisa iz 2013. godine kalkuliše se da je broj deklarisanih Bošnjaka porastao na nakih 53-54 odsto u odnosu na ukupnu populaciju, odnosno  na nadpolovičan nivo. To nas vraća na politiku „jedan čovjek, jedan glas“ kakvu SDA godinama bezrezervno promoviše. Ubrzo će se Srpska i srpski narod suočiti sa nizom problema u domenu odbrane od majorizacije. No, politička majoruzacija neće biti naš najveći problem, nego ćemo se suočiti sa nametanjem promjena od strane sudske vlasti. Srpska se već danas koprca u glibu ranijih sudskih odluka na štetu entiteta i naroda, a tek će se u bliskoj budućnosti suočiti sa nečim šta slobodno možemo nazvati satanizacijom. Trebalo je o tome razmišljati kada su donošeni zakoni, kada su osnivana i personalizovana pravosudna tijela, kada je uspostavljana sudska praksa ili principi odlučivanja, no, to naprosto nije činjeno. Ukoliko neko smatra da nam se danas obijaju o glavu raniji propusti, neka sačeka da vidi budućnost. Zbog svega toga i ukazujem na opasnost da nam se Bakir Izetbegović nametne kao „vrhovni kadija“(!), kao kadija nad kadijama.

IZETBEGOVIĆ I BUDUĆE INTEGRACIJE

Načelno Bosna i Hercegovina je zacrtala osnovne pravce budućih integracija. Primarni cilj je pristupanje u Evropsku uniju i tu postoji opšti konsenzus. Divno! Dva člana predsjedništva i predstavnici dva konstitutivna naroda zagovaraju ulazak u NATO, dok se treći konstituens tome protivi (čak deklarativno promoviše što jače veze sa Rusijom). U nekim trenucima ta pitanja se ostavljaju po strani, ponekad eskaliraju, ali suštinski sve to možemo ukalupiti u uzrečicu – „To je Bosna!“. Na prvi pogled i stavovi „vrhovnog kadije“ Izetbegovića ne odudaraju bitno od ostatka političke elite, no, samo na prvi pogled.

Bakir Izetbegović voli svog prijatelja Taipa Erdogana i teško da će ga napustiti u predstojećim geopolitičkim dešavanjima. Kako će se najmoćniji B-H političar pozicionirati u odnosu na sve teže sukobljavanje Turske i Rusije, pa u odnosu na unutarmuslimanska sukobljavanja (npr. između Turske i Irana), te prema brojnim drugim izazovima, to naprosto ostaje da se vidi. No, moramo se zapitati: možemo li Izetbegoviću olako prepustiti donošenje odluka važnih za budućnost BiH i regiona?

Moram podsjetiti da Bakir baštini brojne očeve (Alija) veze unutar radikalno islamističkih organizacija globalnog nivoa, da je upravo iz tih struktura proizašla Al Kaida, pa Islamska država i sve ono šta danas muči čovječanstvo. Zar treba podsjećati da su počinioci najvećih terorističkih napada u svijetu (Nju Jork, London, Madrid i ino) posjedovali naše pasoše ili održavali snažne veze sa ovdašnjim islamistima, da BiH tavori sa snažnim i iznimno opasnim vehabijskim zajednicama ili da se sa ovih prostora na stotine pojedinaca bore u redovima muslimanskih terorističkih frakcija. Moramo se zapitati koliko je naš najmoćniji političar u kandžama centara muslimanskog radikalnog ekstremizma, kakve će zahtjeve ovi centri moći uputiti prema ovdašnjoj muslimanskoj zajednici, kako će se muslimani postaviti prema brojnim međumuslimanskim i međukonfesionalnim sukobima i ino?

Ovaj tekst završiću nečim šta bih načelno nazvao anegdotom, ali svakako intrigantnom. Nedavno su njemački novinari posjetili Gornju Maoču i intervjuisali Edisa Bosnića, tamošnjeg lidera vehabijske zajednice. Zaprepastio ih je  tvrdnjom: „Jedva čekamo ulazak BiH u EU da širimo islam bez granica.”. 

OBILJEŽAVANJE 22. GODIŠNJICE OSNIVANJA VII ODREDA MUP RS

Danas, u nedjelju 21.02.2016. godine, u zgradi CJB prijedor obilježana je 22. godišnjica osnivanja ratnog VII odreda Specijalne brigade MUP RS. Brojne zvanice i gosti još jednom, kao i dvije decenije unazad, odali su poštu sedmorici poginulih specijalaca, a nad spomen pločom održan je parastos.

Vijence su položili brojne organizacije i pojedinci. U ime ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača, te u ime Specijalne jedinice MUP RS, vijenac je položio komandant jedinice Dragan Ribić.

U ime Boračke organizacije Republike Srpske vijenac je položio predsjednik organizacije general Milomir Savčić.

Zatim, u ime Grada Prijedora vijenac je položio zamjenik gradonačelnika Milenko Đaković.

Načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić položio je vijenac u ime Centra i boračke organizacije Centra.

Vijence su položili predstavnici porodica poginulih specijalaca, zatim ratni komandanti drugih odreda Specijalne brigade MUP-a RS-e, te druge organizacije i pojedinci.

Nakon parastosa program je nastavljen u jednom prijedorskom restoranu gdje su se prisutnima obratili ratni komandanti jedinica, poput komandanta Brigade generala Gorana Sarića – Sare, komandanta VII Odreda Zlatka Zlaje Brdara, generala Savčića, zamjenika gradonačelnika Đaković i drugi. Uručeni su prigodnu pokloni, zahvalnice i nagrade, a porodicama poginulih i simbolična pomoć.

Ratni specijalci MUP-a RS-e još jednom su pokazali zajedništvo, baš kao što su to činili i u najtežim trenucima odbrane naše Republike Srpske. Nikada se ne smiju zaboraviti činjenice da je ratni sastav ove jedinice zabilježio sedam poginulih boraca i preko 60 ranjavanja. Anali ratovanja ne pamte da je neka specijalna jedinica stradala u preko 60 odsto pripadnika, šta samo ukazuje na to koliko težak put je prošla ova jedinica. No, danas imamo Republiku Srpsku, čime niti jedna žrtva nije bila uzaludna.

DR VOJISLAV ŠEŠELJ I VELIKOSRPSKA POLITIKA U KANDŽAMA GLOBALIZMA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/sheshel-i-velikosrpska-politika-u-kandhama-globalista/

Ovaj tekst predstavlja svojevrsno „seciranje“ političkog lika i djela dr Vojislava Šešelja. Cilj je ukazati kako njegova „velikosrpska politika“ predstavlja tek puko sredstvo u kandžama globalista.

Prema već ustaljenoj praksi čitaoca lagano uvodim u meteriju koju analiziram. Tako i ovom prilikom želim izvesti određeno komparanje Vojislava Šešelja i njegovog najvećeg političkog neprijatelja – Josipa Broza Tita. Šešelj preko tri decenije javno izražava animozitet prema Brozu i, zanimljivo, intenzitet antagonizma ne splašnjava iako se tako nešto moglo vremenom očekivati. No, pogledajmo šta to povezuje ili razdvaja Šešelja i Broza.

Po meni, zanimljivo je da je porijeklo i Šešelja i Broza predodređivalo za dijametralno suprotne ideologije od onih po kakvima su kasnije postali prepoznatljivi. Broz potiče iz okruženja kakvo bi u najbližem mogli podvesti pod feudalno i njegovo porijeklo teško da ga predodređuje kao komunistu, jugoslavena, ideologa uopšte. Stoga proanalizirajmo u kakvim okolnostima Josip Broz postaje sve ono po čemu ga istorija pamti. Konkretno, Broza kao austrougarskog kaplara zarobljavaju na ruskom frontu. Kao zarobljenik dočekuje oktobarski revolucionarni prevrat. To što se deklarisao kao komunista donosi mu ne samo prijeko potrebnu slobodu, nego i priliku da se u novonastalim okolnostima dalje razvija kao pripadnik vladajuće elite/klase. Moramo se zapitati koliko je za Josipa Broza prihvatanje komunističke ideologije predstavljelo čin ličnog opredjeljenja/uvjerenja, a koliko tek puku priliku za kvalitativne životne promjene?

Na drugoj strani dr Vojislav Šešelj potiče iz tog jugoslavenskog i komunističkog bekgraunda, a iz kog je kasnije „evoluirao“ u ekstremnog desničara, antikomunistu, velikosrpskog nacionalistu i protivnika jugoslavenstva. Tu, kao i u Brozovom slučaju,  nalazimo određene okolnosti, odnosno priliku za pozicioniranje u novonastalim društvenim okolnostima. Šešelj od komunističkog disidenta i robijaša, dakle osobe kakva se u prethodnom društvu nije mogla nadati elitističkom pozicioniranju, bukvalno preko noći postaje četnički vojvoda. Takva ideološko konvertovanje dovodi ga u sam vrh srpske političke i svake druge elite.

Ne želim ovde posebno cjepidlačiti, ali moram istaći kako se Šešelj i Broz bitno ne razlikuju čak ni u ideološkim matricama, u odabiru/korištenju metoda i sredstava političkog djelovanja i ino. No, poentiraću na jednoj drugačijoj tvrdnji – na ovom našem zapadnobalkanskom prostoru ideologiju uopšte treba percipirati sa ozbiljnom rezervom. Ovde rijetko možemo govoriti kako je ideologija stvar ličnog odabira pojedinca ili kolektiviteta, kako ideologija nije pitanje slobode mišljenja i ubjeđenja, nego tek pitanje nametnutih okolnosti ili trenutne prilike.

VELIKOSRPSKA POLITIKA KAO INSTRUMENT GLOBALIZMA

U daljoj analizi pokušaćemo nešto detaljnije proanalizirati prilike unutar kakvih je dr Vojislav Šešelj politički evoluirao, ako se to može tako nazvati obzirom da govorimo ad hoc promjenama prilično revolucionarnog karaktera. Tu, već na prvom koraku, moramo jasno istaći kako Šešeljova „velikosrpska politika“ datira od jednog specifičnog geopolitičkog trenutka nametanja globalne hegemonije od strane jedne svjetske sile – Sjedinjenih Država. Pri tom moram naglasiti kako angloameričku administraciju percipiram tek kao važan instrument u procesu globalizacije, odnosno u rukama zapadnih centara moći kao generatrora globalizacije.

Konkretno, ovde apostrofiram jedan težak zločin protiv međunarodnog prava i čovječanstva uopšte. Govorim o razbijanju Jugoslavije (SFRJ). Idejni kreatori globalizacije (globalisti), a predvođeni administracijom Sjedinjenih Država, protivpravno, nasilno i ciljno uništili su jednu suverenu državu, članicu UN. Nasilno razbijanje Jugoslavije možemo tumačiti kroz otpor koji je ova zemlja pružila globalizaciji i Novom svjetskom poretku, ali i kroz prizmu „disciplinovanja“ drugih država. Danas nedvosmisleno možemo reći kako je većina postkomunističkih društava nakon suočavanja sa „jugoslavenskim primjerom“ prosto pristala na svojevrsno samokolonizovanje i samoporobljavanje u odnosu na Sjedinjene Države kao hegemona.

Dakle, Šešeljovo političko konvertovanje i uopšte ta „velikosrpska politika“ neraskidivo su vezana za proces razbijanja Jugoslavije, odnosno za usko povezan proces nametanja globalne hegemonije. Počesto, istina ne prečesto, možemo čuti tumačenja da je najveći dio tih velikosrpskih političkih opcija sa početka 90-ih stvoreno/instrumentalizovano od strane američke diplomatije i zapadnih centara moći. Dijelim takva razmišljanja i čak sam spreman da pojavu generalizujem u odnosu na većinu njenih tadašnjih aktera: Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Željka Ražnjatovića Arkana, Dragana Vasiljkovića i inih. Kod svih postoji identičan obrazac djelovanja: stvaranje političkih pokreta i partija, formiranje paravojnih jedinica, nacionalistička velikosrpska retorika, antijugoslavensko djelovanje, kriminal, zločinaštvo...

Od samih začetaka političkog djelovanja Vojislava Šešelja i njegovih kumova i „saboraca“ uočavamo kako su ciljevi i pravci djelovanja identični globalističkim. I jednima i drugima cilj je rušenje do tada vladajuće (komunističke) ideologije, razbijanje Jugoslavije, stvaranje novih država na prostoru međunarodno priznate države i ino. No, i metodološki globaliosti i velikosrpski nacionalisti ničim se ne razlikuju, odnosno djeluju protivpravo, nasilno, pod manipulativnim ideološkim matricama, proizvode/koriste haos i opštu dezorjentaciju, bezobzirno progone, pljačkaju, uništavaju...

Ovde se, sasvim logično, nameće pitanje: kakav je interes zapadnih centara moći da u srpsko političko biće instrumentalizuju „velikosrpske nacionaliste“? Postepenom analizom doći ćemo do ovog odgovora. Ukoliko to posmatramo sa aspekta razbijanja Jugoslavije, kao jednog od najvažnijih ciljeva globalista, moramo shvatiti kako je cilj bio stvoriti manipulativnu percepciju prema kojoj se Srbi ničim ne razlikuju od drugih separatistički nastrojenih južnoslavenskih naroda. Upravo Vojislav Šešelj, Vuk Drašković i drugi posložili su za stvaranje mantre prema kojoj su Srbi čak gori šovinisti od ostalih naroda, kako su radikalnije nastojeni, te kako politički jednako nastoje razoriti vlastitu državu (kao što su to činili nacionalisti iz reda drugih etničkih zajednica). Međutim, najteže manipulacije činjene su oko ciljeva borbe pojedinih naroda. Umjesto da se govori o zločinu protiv suverene države od strane separatista i globaliosta, manipulativno je nametnuta matrica prema kojoj su Srbi nastojali stvoriti „Veliku Srbiju“. I upravo srpski nacionalisti su ponajviše korišteni za realizaciju takve manipulacije sviješću.

Kada govorimo o razbijanju srpskog etničkog bića od strane kreatora globalizacije ponovo dolazimo do specifične uloge ultranacionalista. U samim začecima postsocijalističke tranzicije uloga nacionalista bila je u stvaranju ideoloških podjela i sukoba. Snažna unutarsrpska podjela na komuniste i monarhiste datira još sa početka prošlog vijeka, a tokom i nakon Drugog svjetskog rata posebno se teško odrazila na štetu našeg naroda. Pri tom interesantno je naglasiti kako Britanci decenijama održavaju kontrolu nad obe ideološke skupine i kontinuirano dube razdore i animozitete, dok Amerikanci to samo prilagođavaju okolnostima vremana i sopstvenim ciljevima. Srpski nacionalisti početkom 90-ih godina ciljno su proizvodili kolektivnu dezorjentaciju vlastitog naroda, teško manipulisali istorijom i činjenicama, homogenizovali populaciju oko civilizacijski dekadentnih ili prilično sumnjivih ciljeva, te ukupno proizvodili podjele i sukobe unutar sopstvenog naroda. Time nisu štitili opštenarodne ciljeve, nego interese globalista i neprijatelja!

Elem, Šešelj i slični nisu se zadovoljili samo političkim djelovanjem, nego ulaze u jednu novu „avanturu“ kakavom posebno štete sopstvenom narodu, a pogoduju globalistima i hegemonima. Govorim o osnivanju paravojnih struktura. Objektivno posmatrano srpskom narodu kao ni „treće oko“ nisu bile potrebne te paravojne jedinice. Sa druge strane kompletna oružana infrastruktura separatista bila je zasnovana na paravojnom, nelegalnom i protivzakonitom  organizovanju. Centri moći Zapada stvarali su paravojne snage separatista, naoružavali ih i opremali, finansirali, medijski podržavali i uopšte instrumentalizovali za razbijanje sopstvene države (kategorije zaštićene međunarodnim pravom). Za hegemone Zapada bilo je važno da i unutarsrpskog korpusa postoje slične pojave ili ponašanja, a posebno zbog stvaranja mantri kako su na Balkanu „svi isti“. Objektivno nismo svi isti, ali kako se boriti protiv generalizacija i stereotipizacija kada vas brojne pojave konstantno demantuju, a Šešelj, Drašković, Ražnjatović, Jović, Vasiljković i slični svojski su se trudili da „hrane“ neprijateljske laži i obmane.

Istini za volju treba apostrofirati kako je Vuk Drašković prvi organizovao srpsku paravojnu jedinicu i uputio je u zaraćenu zonu. No, jednako tako prvi je i prestao sa sličnim aktivnostima. Konkretno, Drašković je stvorio jedan modus operandi, naveo druge na slično autoštetno djelovanje, te se izvukao iz takve priče. Danas Draškovića niko niti ne pominje u kontekstu zločina ili progona, a ponajmanje tu temu otvaraju njegovi američki mentori. Jednostavno, Vuk Drašković je realizovao zadatak dobijen od Amerikanaca. Sa druge strane njegov kum Šešelj i dan danas predstavlja marionetu u kandžama globalista. Onog trenutka kada je po Srbiji osnivao četničke jedinice i sa kumom Vukom se takmičio u tome Šešelj je, kao jedan doktor pravnih nauka, mogao/trebao pretpostaviti  da će jednog dana zasjesti na optuženičku klupu. Žalosno je da ni nakon decenijskog tamnovanja ne shvata da i danas igra ulogu klovna u loše izrežiranoj predstavi!

HAŠKO PRAVOSUDNO POZORIŠTE

Da bi shvatili matricu po kakvoj djeluje Međunarodni tribunal u Hagu potrebno je znati da primarno pravno izvorište ovog kvazisuda čini Nirnberški proces protiv njemačkih nacista. Kada govorimo o Nirnberškom procesu kondicional je na tome da je u pitanju jedna od najvećih podvala čovječanstvu u njegovoj cjelokupnoj istoriji. Ovaj proces možemo percipirati kao svojevrsnu pozorišno-pravosudnu predstavu za lakovjernu javnost. Režija se pobrinula da čovječanstvu predoči snimke i fotografije stravičnih zločina nacista, da javnost šokira do mjere u kakvoj je dalje bilo bespredmetno raspravljati o uzrocima i karakteru rata, o suštinskoj krivici, o svim akterima rata (uključujući i idejne kreatore, podstrekače ili finansijere).

Nirnberški proces stvorio je manipulativnu matricu prema kojoj se fenomen nacizma posmatra samo kroz prizmu Adolfa Hitlera i njegovih deklarisanih sljedbenika. Akteri procesa pobrinuli su se da čovječanstvo ne postavlja pitanja ko je stvorio i instrumentalizovao Hitlera, ko su finansijeri stvaranja pretpostavki za ratovanje tog obima i ino. Biću konkretan do kraja: fenomen nacizma stvoren je od strane britanske i američke diplomatije, a Njemačkoj i ostatku čovječanstva je podmetnut kao sredstvo ostvarivanja hegemonističkih ciljeva. Njemački nacizam odavno je pobijeđen, no, onaj izvorišni britansko-američki ostao je nedirnut i to do dan danas proizvodi zločine kakvima svjedočimo širom planete. Nirnberška pravosudna predstava poslužila je da čovječanstvo upre prstom u „dežurne krivce“ umjesto onih stvarnih. I takva praksa nastavlja se u desetinama oružanih sukoba kakve je ista britansko-američka nacistička hunta pokrenula poslije svjetskog rata. Uvijek je čovječanstvo uvjeravano kako su za rat krive napadnute države i narodi, kako se sve to događa u ime nekih viših ciljeva umjesto zarad uskih interesa zločinaca.

Osim navedenog, treba znati i kako je Nirnberši proces uspostavio još jednu krajnje nakaradnu i manipulativnu matricu. Konkretno, radi se o vizuri da ratove treba tumačiti sa aspekta ratnih zločina, odnosno POSLJEDICA RATA, a nikako sa aspekta UZROKA. Ratni zločini su uvijek prisutna posljedica ratovanja i ako tumačenja zasnivamo samo na toj dimenziji teško da ćemo doći do objektivne istine. Zbog toga proučavanje i tumačenje uzroka rata predstavlja prioritet, dok se posljedice rata (uključujući i ratne zločine) podređuju i uobziruju.

Ovo je trebalo istaći da bi shvatili kako je i u procesu razbijanja Jugoslavije korištena već toliko puta iskušana matrica svaljivanja krivice na žrtve zločina. Zbog toga je Haški tribunal na pijedestal svoga djelovanja postavio ratne zločine, dok se uzrocima rata decidno odbijao baviti. Može li se zamisliti teži oblik zloupotrebe prava? Pa sjetimo se postupka protiv Slobodana Miloševića, koji je odlično shvatio podvalu kakva mu je pripremljena i uporno nastojao kao predmet rasprave pozicionirati uzroke rata. Sjetimo se kako je u tome bezobzirno sprečavan i kako je kompletan pravosudno-glumački aparat priču sužavao samo na ratne zločine.

Moj stav jeste da su kreatori projekta razbijanja Jugoslavije i krvavog rata već početkom 90-ih unaprijed pripremali instrumente svaljivanja krivice na unaprijed određenog krivca – srpski narod. Zbog toga je unutar srpskog etničkog bića bilo potrebno instrumentalizovati ultradesničarske političke opcije, paravojne strukture, nakaradne ideologije i mnoštvo toga na bazi čega smo kasnije „osuđeni“. Samo zbog ukazivanja na teške manipulacije u ovom trenutku se i bavim Vojislavom Šešeljem.

Na kraju, mišljenja sam da je Vojislav Šešelj, posebno obzirom na inteligenciju i obrazovanje, trebao shvatiti sopstvenu ulogu procesu kakav je vođen protiv njega. To posebno zbog dužine postupka. Umjesto toga prihvatio je ulogu marionete u jednoj predstavi za javnost kakvoj je svrha da čovječanstvo obmane, prevari ili dezavuiše po pitanju istine. Odlično sam svjestan Šešeljove strategije da obesmisli i sud i postupak kakvom je izložen, pa čak i da je u svojim namjerama uspio. No, pitanje istine u ovom slučaju je mnogo važnije, a istina je krajnje jednostavna. Primarni/polazišni zločin od kog je ovaj kvazisud morao poći jeste ZLOČIN PROTIV MIRA. Svi ostali zločini su tek posljedice ovog osnovnog krimena i proizašli iz istog. Svako odstupanje od ovog principa dovodi nas u poziciju marionete u rukama kreatora rata i stvarnih zločinaca.

Dakle, administracija Sjedinjenih Država i istoj bliski centri moći Zapada ciljno i planski proizveli su rat u kom su separatističke snage protivpravo i nasilno razbijale suverenu državu članicu UN. U tijeku devetogodišnjeg  rata idejni /ino(!) kreatori rata više puta su uzimali direktno ušešće u istom. Znači, globalisti su ciljno i planski počinili ZLOČIN PROTIV MIRA, a potom su kroz direktne ili indirektne radnje višestruko učestvovali i u vršenju monstruoznih RATNIH ZLOČINA. Zatim su isti monstrumi organizovali pravosudni cirkus sa funkcijom teškog manipulisanja istinom. Vojislav Šešelj do danas očigledno nije shvatio bit cirkusa u kakvom je učestvovao, tako da je očekivano samo odigrao klovnovsku ulogu kakva mu je dodijeljena i ništa više. Tokom 12 godina postupka bio je u prilici da promoviše objektivnu istinu o spornim događajima i bez obzira na nametnuta mu ograničenja, ali on to naprosto nije učinio.

Ubjeđenja sam da su ga vlastita sujeta i nesklonost ka samokritičnosti  ponajviše ometali u objektivnom shvatanju spornih događaja i nakaradnog krivičnog postupka. Jednostavno, trebao se suočiti sa vlastitim zabludama i greškama, pa tek onda (bistre glave) sa svojim kadijama. Da je shvatio kako je 90-ih bio tek marioneta u kandžama hegemona, ne bi kasnije postao zvijezda njihovog cirkusa!

MILORAD DODIK PRVI GOLMAN REPUBLIKE SRPSKE

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA
na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/milorad-dodik-prvi-golman-republike-srpske/

RTRS javnosti bombastično saopštava: Željko Cvijanović, poznati analitičar i urednik portala Novi standard, tvrdi da Sjedinjene Države ruše Milorada Dodika. Hajde da malo prodiskutujemo o takvim opservacijama.

U startu moram naglasiti kako je Novi standard meni vrlo drag medij, kako zbog stavova kakve zastupa, tako i zbog činjenice da objavljuje moje tekstove. Osim toga, moram naglasiti kako intervju gospodina Cvijanovića dat Presu i sadržaj emitovan od strane RTRS sami po sebi nisu proizveli moju reakciju, nego je u pitanju dodatni impuls za otvaranje javne debate na kakvu se nakanjujem mjesecima.

Posljednjih godinu-dvije uočavam trend da poznati srpski analitičari ukazuju na ugroženost Republike Srpske od potencijalne destabilizacije, a posebno kroz prizmu napada na predsjednika Milorada Dodika. Ono šta iritira jeste činjenica da vladajuća politička opcija Srpske i mediji pod kontrolom iste ovakve izjave maksimalno koriste zarad sopstvene promocije i ubjeđivanja javnosti u vlastiti patriotizam, kvalitet politike i (najvažnije) opravdanost njihovog ostanka na vlasti. Pri tom upozorenja stručnjaka o potencijalnim izvorima ugrožavanja društva i naroda maksimalno zanemaruju, podređuju ličnim ili politikantskim interesima, odnosno manipulišu ionako napola sluđenom populacijom.

No, vratimo se esencijalnim pitanjima oko kojih želim da otvorim javnu polemiku. Tu, prije svega, želim da prodiskutujemo oko navoda uvaženog gospodina Cvijanovića (i drugih analitičara) da će tokom ove godine doći do ozbiljnije destabilizacije Zapadnog Balkana i to usljed ciljnog djelovanja Sjedinjenih Država. Razumijem o čemu govori urednik Novog standarda i slažem se da je eksjugoslavenski prostor „tempirana bomba“ koja u svakom trenutku može eksplodirati usljed brojnih faktora destabilizacije. Prije dvije godine, dakle februara 2014. godine, sačinio sam opširnu analizu izvora ugroženosti Republike Srpske od nasilnog mijenjanja ustavno-političkog poretka. U tom aktu obrazlažem brojne spoljnopolitičke i unutrašnjepolitičke procese i pojave kakvi temeljito ugrožavaju Srpsku. Govorim o začecima ukrajinske i sirijske krize, o bezobzirnim nastojanjima Sjedinjenih Država da zaustave energetski projekat Južni tok, o vještački instrumentalizovanom socijalnom buntu kakav je po svaku cijenu trebalo prenijeti na tlo Srpske, te o nizu drugih indikatora destabilizacije. U ovoj analizi posebno se bavim ugroženošću predsjednika Dodika od nasilne političke eliminacije (od atentata do hapšenja). I danas stoji većina tada iznesenih opservacija, no, upitan je intenzitet djelovanja, u igri su različiti akteri, bitno su drugačije geopolitičke i geostrateške okolnosti i ino.

Hoću konkretno da ukažem kako danas stoje tek „repovi“ opasnosti kakva su se nad ovim prostorom nadvila te 2014. godine. Koliko je u tim trenucima destabilizacija Balkana bila operativna  opcija Sjedinjenih Država  u cilju sprečavanja projekta Južni tok, danas je ta priča srednjoročno deplasirana. Ovaj projekat je zaustavljen i time je prva kriza okončana. Elem, Vladimir Putin odgovara Turskim gasovodom i to Balkan ponovo dovodi u epicentar svjetskih dešavanja. Srećom po nas Amerikanci i ovaj projekat uspjevaju preduprijediti i bez destabilizacije Balkana. Na ovaj američki potez Putin odgovara vojnim pozicioniranjem na sjeveru Sirije čime onemogućava/sprečava većinu američkih energetskih projekata po trasi Sirija-Mediteran (ispod mora)-Italija. Dva najveća globalna igrača na „šahovskoj ploči“ našla su se u pat poziciji, ali je epicentar njihovog nadmudrivanja značajno udaljen od naših prostora.

Dakle, da uprostim opisana dešavanja i njihove destabilizirajuće refleksije na Balkan. Rusi raspolažu količinama prirodnog gasa dovoljnim za snabdjevanje Evrope i nastojali su uspostaviti energetske koridore kakvima bi to materijalizovali. Cilj Amerikanaca bio je sprečavanje ovakvih ruskih projekcija i u tome su se pokazali uspješnim. Sada se Sjedinjene Države vraćaju svom izvorišnom/osnovnom planu zaposjedanja gasnih izvora Sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka. U biti plan je vrlo jednostavan: korištenjem „kontrolisanog haosa“ (sukoba niskog intenziteta) širiti međumuslimansko krvoproliće (čak genocidnih obilježja) do nivoa u kom domicilna populacija neće imati snage suprostaviti se sadašnjim i budućim „mirovnim misijama“, odnosno odbraniti prirodna bogatstva i druge resurse kakve posjeduju. Znači, cilj je nova pljačka enormnih razmjera!

Samo američki problem leži u činjenici da samostalno nisu sposobni uspostaviti kontrolu nad ogromnom teritorijom od Tunisa do Irana. Pri tom, pokazalo se da od evropskih i inih NATO saveznika nema pretjerane koristi. To Sjedinjene Države navodi na novu „Veliku igru“, odnosno geopolitički i geostrateški zaokret – na partnerstvo/savezništvo sa Rusijom. Upravo ponavlja se situacija iz oba svjetska rata. Mjesecima prije nego je ozbiljno i pominjana ruska vojna intervencija u Siriji napisao sam kako će se Rusija priključiti „alijansi“ protiv Islamske države, upravo naglašavajući kako je to interes Sjedinjenih Država. Pisao sam o tome kako je Putin kvalitetnim sporazumima sa Turskom, Iranom i Egiptom nastojao preduprijediti monstruozne američke planove, no, to se pokazalo neuspješnim. Danas je Rusiji jedino preostalo da aktivnim učešćem u budućim dešavanjima ostvari što veći uticaj i interes. Normalno, u „partnerstvu“ sa Amerikancima.

Ovde dolazimo do pitanja: kako će se aktuelne i buduće krize projektovati na Balkan? Mišljenja sam da na ovom prostoru biti zadržan status quo, odnosno da neće doći do bilokakvih promjena ili ozbiljnije destabilizacije. Ne isključujem mogućnost destabilizacije od strane pojedinih lokalnih aktera, no, tu možemo govoriti o manjim i kratkotrajnim krizama bez učešća velikih sila. Upravo smatram da će Sjedinjene Države nastojati Balkan održati mirnim i to iz prostog razloga što im u ovako složenim prilikama nije potrebno trošenje resursa na prostorima izvan zone primarnih interesa.

Dalje, gospodin Cvijanović i drugi analitičari zastupaju stanovište kako će buduće destabilizacije biti upravljene ka primoravanju Srbije i BiH na ulazak u NATO. Pri tom Milorada Dodika apostrofiraju kao najvećeg protivnika ovakvog srpskog vojnog pozicioniranja. Moram zapitati koliko su takve percepcije utemeljene? Konkretno, što se tiče BiH moram istaći kako formalno pristupanje NATO savezu i nije najveći problem sistema bezbjednosti ove zemlje. Ono što nećete čuti od Milorada Dodika, pa ni od njegovih političkih oponenata, jeste notorna činjenica da su Oružane snage BiH pod punom kontrolom zločinačke američke privatne kompanije M.P.R.I. (Military Professional Resources Inc.). Za one neupućene reći ću da je u pitanju kompanija koja je isplanirala i logistički organizovala zločinačke poduhvate Bljesak i Oluja. Podsjetiću da su ABiH i HVO učestvovale u zločinu koji je izvela M.P.R.I., tako da kontrola nad ovim B-H oružanim komponentama traje iz vremena rata, a nakon formiranja zajedničkih/državnih oružanih snaga djelovanje je prošireno i na srpsku komponentu. Pod izlikom monitoringa ova zlikovačka kompanija suvereno vlada našim oružanim snagama, uključujući i učešća u mirovnim misijama.

Dakle, ovde nije ključno pitanje uspostavljanja kontrole NATO nad Srbijom i BiH, nego formalnog priznanja te notorne činjenice u vidu oficijelnog pristupanja. No, usljed prednje opisanih geopolitičkih procesa i događanja procjenjujem da u narednih nekoliko godina Amerikanci neće otvarati pitanje srpskog pristupanja NATO. Narednih preko deset godina trajaće bliskoistočni oružani konflikti, sa tendencijom širenja, i to će biti apsolutni fokus američke spoljne i bezbjednosne politike. I po pitanjima vojnih saveza status quo biće zadržan u postojećem obličju i intenzitetu uticaja Sjedinjenih Država i Rusije. U tom kontekstu bespredmetno je i raspravljati o „rušenju“ Dodika zarad ovakvih ciljeva.

AMERIČKI PROIZVOD MILORAD DODIK

Dosadašnja analiza primarno se zasnivala na modalitetima američke primjene „tvrde moći“. Nadalje namjeravam osporiti postojanje nekakvog iole ozbiljnog plana rušenja Milorada Dodika i kroz prizmu primjene „meke moći“. U stvari prethodno moramo razjasniti sa kog nivoa američke političke i institucionalne moći postoje radnje upravljene protiv Milorada Dodika i Republike Srpske. Brojni indikatori ukazuju da ni tokom prošle i pretprošle godine, odnosno tokom opisanih dešavanja,  Milorad Dodik nije bio predmet interesovanja najviših zvaničnika američke politike. Danas, usljed novonastalih prilika, Dodikom se bavi nivo trećerazrednih službenika američke ambasade i drugih institucija angažovanih na ovom prostoru. To da postoji snažna i dugogodišnja sprega između bošnjačkog političkog vrha i nižerangiranih službenika američko-britanske diplomatije i nije tajna. Samo to nije nivo odlučivanja kakav može ozbiljno ugroziti poziciju Republike Srpske, pa čak ni Milorada Dodika.

Zamislimo hipotetički da bošnjački vrh i pojedine strane diplomate uspiju iz političkog života privremeno eliminisati predsjednika Dodika (npr. hapšenjem i pritvaranjem), moramo se zapitati: koliko bi takva situacija uticala na stabilnost Srpske. Nesporno je da bi se tako nešto odrazilo na ustavno-politički poredak i funkcionisanje Republike Srpske, ali slijedi logično pitanje – ko je odgovoran za takve posljedice? Prosto, Milorad Dodik! Gospodin Dodik je sklon da protivpravno koncentriše vlast oko pozicije koju trenutno obavlja.  U zavisnosti da li vrši premijersku ili predsjedničku funkciju Dodik sve političke tokove i institucionalne resurse podređuje svojoj vlasti i interesima. To je vrlo opasno ponašanje sa aspekta stabilnosti Srpske i srpskog naroda, no, kako to ukazati autokratskom predsjedniku.

U daljem proanalizirajmo mogućnost rušenja predsjednika Dodika primjenom tzv. meke moći. Treba znati da Sjedinjene Države u tom domenu političkog djelovanja primjenjuju krajnje specifične i prepoznatljive metode. Konkretno, Amerikanci u ciljnoj državi oforme opoziciju sa ciljem njenog dovođenja na vlast. No, istog trenutka kada njihova marioneta uspostavi vlast Sjedinjene Države stvaraju nove opozicione političke subjekte sa ciljem njihovog budućeg ustoličavanja na vlasti. Time dugoročno obezbjeđuju kontrolu ili dominaciju nad drugom državom. Upravo Milorad Dodik i SNSD predstavljaju plastičan primjer kako funkcioniše američka meka moć (mislim na poslijeratno uspostavljanje marionestkih vlasti Srpske). Jedan od najboljih pokazatelja da ne postoji nikakav američki „tajni plan“ rušenja Dodika jeste činjenica da se na političkom nebu Srpske nije pojavila nikakva nova individua ili politička stranka kakva bi smijenila vladajuću. Pojedinci kalkulišu sa pojedinim političarima Saveza za promjene (Čavić, Šarović i slično) kao američkim pulenima, no, u tom dijelu treba znati da Sjedinjene Države nikada ne koriste „reciklirane kadrove“. Načelno stvaraju nove političke opcije  i lidere, takve maksimalno finansiraju, promovišu, podržavaju i ino (sjetimo se Dodikovog prvog mandata), i nikada ne eksperimentišu sa „reliktima prošlosti“. Ovdje samo želim naglasiti kako govorim o angažmanu američkog top menadžmenta, a nikako o kojekakvim nižerazrednim smutljivcima američke i britanske diplomatije kakvi nisu sposobni/moćni proizvesti pojave o kakvima govorim.

Zatim, postojanje plana rušenja Milorada Dodika želim proanalizirati i kroz primjenu američkih specijalnih operacija ili „Operacija FID“ (Foreign Internal Defence), odnosno kroz strategije Pentagona poznate kao „Unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“. Pravilo Pentagona FM 100-20 iz 1976. godine definiše osnovnu strategiju „sukoba niskog intenziteta“. Negdje 1984. godine dolazi do usavršavanja ove strategije kroz pravilo FM 100-10 gdje se kao nosioci bezbjednosnih aktivnosti definišu oficijelni politički akteri (marionetske političke stranke i lideri). Upravo preuzimanje vlasti u Srpskoj od strane Milorada Dodika, a potom i od strane DOS alijanse u Srbiji, jeste primjer primjene ove strategije. Na kraju, 1993. godine dolazimo do konačnog usavršavanja predmetnih strategija kroz pravilo FM 100-5. Ovde se kao nosioci aktivnosti javljaju neoficijelni akteri poput NVO, udruženja građana i ino. Konkretan primjer primjene ovog pravila imamo u slučaju formiranja i djelovanja organizacije Otpor.

Ukoliko analiziramo aktuelna dešavanja, od raznih arapskih proljeća i obojenih revolucija, pa sve do niza ciljno proizvedenih oružanih sukoba, možemo zaključiti da se prednje navedene strategije i danas koriste u neizmijenjenom obliku. Sporne 2014. godine bilo je naznaka korištenja FID operacija na području BiH i o tome sam više puta pisao. No, danas nemamo nikakvih naznaka sličnog djelovanja. Jednostavno, trenutno nismo u fokusu američkog interesovanja, pa je valjda logično da na terenu nema ni njihovog djelovanja. Doduše, navedeno predstavlja moje skromno mišljenje o kom bih volio prodiskutovati sa analitičarima koji zagovaraju postojanje plana rušenja Milorada Dodika.

VELIKI BAJA MILORAD DODIK

U  daljem želim se osvrnuti i na navode o tome kako je Milorad Dodik „važan faktor“ u aktuelnim geopolitičkim dešavanjima. Dodik sebe naziva „velikim Bajom“, manipulativno se predstavlja kao činilac oko kog se obrću svjetska dešavanja i slično. No, nerazumljivo mi je da mu ozbiljni analitičari dodjeljuju takav status. To naprosto zbog činjenice da Republika Srpska nije kapacitirana za „velike priče“, pa time ni njen predsjednik nema na bazi čega graditi nekakvu iole važniju međunarodnu ulogu. Mi Srbi naprosto moramo shvatiti kako danas ne postoje okolnosti sa početka 90-ih godina prošlog vijeka kada smo smogli snage i moći odigrati jednu od ključnih uloga tadašnjih geopolitičkih procesa.

Napomenuću da smo krajem prošlog vijeka bili kapacitirani za ono šta smo učinili. Pri tom mislim na gotovo nezapamćen patriotizam kakav je ujedinio generacije sa kraja 40-ih, pa sve do sredine 70-ih, odnosno nekoliko miliona Srba usmjerenih ka istom cilju – odbrane sopstvenih prava. Treba znati da govorimo o vojno osposobljenim kategorijama; kakve su raspolagale sa dovoljno naoružanja, municije i vojne opreme; iza kakvih je stajala kakva-takva ekonomija, kao i niz važnih faktora ratovanja. To nam je omogućilo da vodimo kontinuiran devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i inostranih neprijatelja, protiv najveće svjetske sile. Bez obzira na nečije emocije, podvig koji su Srbi izveli krajem prošlog vijeka ostaće zabilježen u istorijskim analima.

No, danas se samo sa sjetom možemo sjećati tih vremena, a moramo shvatiti kako za slične poduhvate prosto više nismo kapacitirani. Ratna dešavanja ostavila su dubok trag na našu kolektivnu sposobnost samoodbrane, međutim, marionetski režimi tokom posljednjih 15-ak godina potpuno su devastirali naše potencijale. Činjenica je da Srbija više ne predstavlja aktera sposobnog da štiti  sopstveni suverenitet, a o Republici Srpskoj da i ne govorimo. Srpska prosto nije kapacitirana da se kvalitetno suprostavi narastajućem islamističkom radikalizmu na sopstvenoj teritoriji (pisao sam o tome mnogo puta), a kamo li da se upliće u šira dešavanja. To je činjenica!

Biću do kraja konkretan i ustvrditi da Republika Srpska nije sposobna ni svega nekoliko dana izdržati ozbiljniju unutrašnju destabilizaciju. O nekakvim ozbiljnijim oružanim konfliktima ne smijem ni govoriti. Za posljednjih 200 godina (od srpskih ustanaka) Srbi na prostoru BiH, Kosova i Hrvatske nisu bili u goroj situaciji sa aspekta samoodbranbenih potencijala. Istotija je dokazala da su ovdašnji Srbi u iznimno teškim uvjetima uspijevali sačuvati slobodu i terotorije. Danas naprosto nisam siguran da smo iole ozbiljnijem izazovu sposobni odoliti svega nekoliko dana – do dolaska pomoći. No, to nas dovodi do krucijalnog pitanja – čijoj pomoći se možemo nadati? Nenarodni i marionetski DOS-ov režim jasno je isticao kako nije spreman oružano djelovati čak ni u slučajevima teškog ugrožavanja srpskog naroda. To su tokom kosovskog pogroma iz 2004. godine i nedvomisleno pokazali. Time dolazimo do iznimno važnog pitanja – da li se nešto promijenilo?

Od Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića svakodnevno možemo čuti kako je Srbija „garant“ Dejtonskog sporazuma, mira, stabilnosti i šta čega pride. No, ja čekam jednostavan odgovor na pitanje: da li je Srbija spremna oružano zaštititi prekodrinske Srbe u slučaju ozbiljne ugroženosti? Pitanje je vrlo jednostavno i traži jednako tako jednostavan (potvrdan ili odričan) odgovor. Da li ne!? Republika Srpska je jedno razoreno društvo, nesposobno da se samostalno suprotstavi ozbiljnim vidovima ugrožavanja, gdje je pitanje iznalaženja jakih saveznika jedno od ključnih kakvim bi trebalo da se bavimo. Umjesto toga u javnom diskursu svakodnevno slušamo – Milorad Dodik brani Srpsku, brani srpski narod, brani pravoslavlje, brani ovo, brani ono... Pitam: šta je on uopšte? Neki golman!?

DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE SRPSKE ili POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Ovogodišnji 9. januar, Dan Republike Srpske, biće obilježen svečanije, raskošnije i INATNIJE nego prethodnih godina, a ponajviše jer je Bakir Izetbegović to isprovocirao.

Podsjetiću da je Bakir Izetbegović podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH tražeći ocjenjivanje usklađenosti Dana Republike sa Ustavom BiH. Sud je standardnim preglasavanjem troje stranih sudija i dva Bošnjaka, a suprotno volji srpskih i hrvatskih sudija, odlučio kako je ovaj praznik neustavan. U meritumu odluke sud navodi kako se ovaj praznik podudara sa svetim arhiđakonom Stefanom i time je neprihvatljiv nesrpskoj populaciji. Zalud su bili (opravdani!) prigovori da je u pitanju slučajna podudarnost, da srpsko-pravoslavni kalendar svakog dana obilježava nekog sveca, da je u pitanju čisto sekularni praznik i ino. Sud je ostao „gluv“ na argumente.

Tada srpska politička elita jednoglasno odlučuje da neće priznati i implementirati ovu odluku suda. Naoko takva odluka djeluje iracionalno, jer kako ignorisati odluku najvišeg suda države, no, i za takvo ponašanje ponuđen je adekvatan argument. Konkretno, na nivou kantona Federacije BiH do sada nije implementirano oko 90 različitih odluka Ustavnog suda. Ovde bih dodao i nešto u javnosti neizrečeno, a tiče se ustavne strukture BiH. Ovu zemlju tvore dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Dakle, Srbi i kroz entitet i kroz etnicitet čine konstituens države i time imaju višu pravnu snagu od ma kog suda. Ukoliko kroz institucije entitetskog i etničkog nivoa odluče da neka odluka jeste štetna za srpski narod jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi na implementaciju iste bili primorani.

Interesantno je pomenuti da je i međunarodni faktor u BiH (izgleda?) shvatio složenost ovog pitanja, tako da su izostali već prepoznatljivi pritisci na Republiku Srpsku sa težnjom nametanja. Politička elita hrvatskoh naroda, jednako konstitutivnog, takođe nema prigovora po pitanju proslavljanja 9. januara. Dakle, sve se svodi na bošnjački korpus kom smeta ama baš sve vezano za Srpsku. No, kako naš narod kaže – svako zlo za neko dobro, zbog čega ćemo i ovaj problem proanalizirati kroz različite dimenzije.

POLITIČKI AUTOGOL BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Na prvom koraku treba istaći kako je Bakir Izetbegović ovom apelacijom (i odlukom suda) najblaže rečeno zabio politički autogol. Nakon nekoliko objektivno gledano uspješnih političkih poteza slabljenja Republike Srpske Izetbegović junior je napokon razobličio svoju politiku kontinuiranog srpskog razjedinjavanja. Podsjetiću da je upravo Bakir Izetbegović bio kreator politike prema kojoj je Srpska „neupitna“ za bošnjački narod. Shvatio je Bakir odlično da svako bošnjačko napadanje Republike Srpske u biti proizvodi veću homogenizaciju Srba oko odbrane svog entiteta. Zbog toga je pragmatično „promijenio ploču“ i uveo političku praksu lažnog prihvatanja Srpske kao neupitne kategorije. Usljed umanjivanja spoljnih ugrožavanja došlo je ozbiljnih i složenih raskola unutar srpskog političkog bića, a kakavim svjedočimo svakodnevno.

 Bakir Izetbegović je nekoliko godina mudro manipulisao datom situacijom i unutarsrpskim razmjericama, tako da se njegov posljednji politički potez može smatrati dobrodošlim. I vlast i opozicija su jedinstveno stale u odbranu Srpske, odnosno – napokon smo dobili jedinstven politički stav o nekom važnom pitanju. Predugo je Srpska čekala konsenzus oko zaštite vitalnih interesa. Pri tom, kao još važnija dimenzija aktuelnog trenutka javlja se svijest o spoljnim ugrožavanjima Republike Srpske. Objektivno gledano spoljna ugružavanja Srpske, kako međunarodna tako i unutardržavna, konstantno su prisutna i nimalo naivna. Posljednjih nekoliko godina kontinuirano su zanemarivana spoljna ugrožavanja, a prioritet je davan borbi za vlast i političkikm sukobima. To se sveukupno štetno manifestovalo po Srpsku tako da se svaki potez političkog jedinstva može percipirati kao nešto pozitivno.

U daljem treba podsjetiti na druge političke operacije Izetbegovića juniora, a među prvima na manipulacije oko popisa stanovništva. Dvije godine je bošnjačka politička elita odgađala popis stanovništva. Za to vrijeme, uz svesrdnu pomoć Zapada, provođena je operacija manipulativnog stvaranja bosansko-hercegovačke nacije. Nezapamćena politička i medijska kampanja, lažna istraživanja i kvazinaučni radovi, manipulacije kolektivnom sviješću i ino imale su za cilj dezorjentaciju nebošnjačke populacije po pitanju vlastitog nacionalnog i etničkog opredjeljenja. Cilj je bio što više Srba, Hrvata i pripadnika drugih kolektiviteta navesti na nacionalno (umjesto etničkog) izjašnjavanje. Istovremeno, Bošnjaci su odlično znali kako će se izjasniti na predstojećem popisu. Silne laži oko drugačijeg izjašnjavanja razobličene su samim popisom. Bošnjaci su se u preko 95 procenata izjasnili upravo pod takvim nazivom etniciteta.

Danas bošnjački predstavnici nastoje što duže odgoditi objavljivanje rezultata popisa i to iz prostog razloga što još uvijek nisu nametnuli politiku „jedan čovjek jedan glas“ kao najviši oblik odlučivanja. Inače, preliminarni rezultati popisa ukazuju kako Bošnjaci čine preko 53 odsto ukupne populacije BiH, odnosno natpolovičnu većinu. To i jeste bio cilj operacije u kojoj su Bošnjaci sa svih kontinenata organizovali se i popisali kako je to odgovaralo Bakiru Izetbegoviću i sličnima. Sad im je preostalo da ukinu oblike entitetske i etničke zaštite, te da postojeću natpolovičnu većinu koriste u skladu sa svojim interesima i ciljevima.

Dakle, neobjavljivanje rezultata popisa stanovništva direktno je vezano za druge političke strategije (u realizaciji), a dobrim dijelom jer potpuno razobličavaju brojne laži kakve su manipulativno nametnute kao „činjenice“. Konkretno, narod koji tvrdi da je preživio genocid danas čini natpolovičnu većinu u zemlji, odnosno njihov udio u ukupnom stanovništvu PORASTAO JE za nekih 10 procenata u odnosu na prijeratni period. Bošnjaci su prije rata činili 43-4 procenta stanovništva, a danas imaju natpolovičnu većinu i to NAKON GENOCIDA. Logički neprihvatljivo!

Treba istaći i kako objavljivanje popisa stanovništva otkriva još jednu istinu, a to je da nisu samo Bošnjaci pretrpili teške progone stanovništva (ratni zločin), nego da sličnu sudbinu dijele sva tri naroda. Svojevremeno su čovječanstvo ubijedili u to kako su samo Bošnjaci žrtve, a došlo je vrijeme sušte istine i činjenica. No, ukoliko Bošnjaci uspiju nametnuti „demokratski princip“ jednakog vrednovanja glasa, uz ukidanje etničke i entitetske zaštite, onda neće ni biti važna istina. Moramo shvatiti kako smo suočeni sa vrlo složenim operacijama i projekcijama.

Spoljne i unutrašnje opasnosti po Republiku Srpsku bilo je važno istaći kako bi potreba za srpskim jedinstvom došla do izražaja. Prosto ne stoje tvrdnje kako Republika Srpska nije ugrožena spolja, nego ponajviše iznutra (kriminalom, korupcijom i ino). Spoljne opasnosti su kontinuirano prisutne i nimalo bezazlene, i na to treba podsjećati svakodnevno. No, na opasnosti treba i odreagovati. Možda se čini neprimjerenim inatno obilježavati dan državnosti, ali treba se podsjetiti na trenutke kada nas je inat održao u iznimno teškim trenucima. 9. januar treba obilježiti dostojanstveno, jedinstveno i masovno, pa ako to sadrži i neka obilježja inata dovoljno je jednostavno reći kako taj dan slave Srbi – takvi kakvi jesu. Inat je obilježje našeg identiteta!

U svakom slučaju svim građanima koji Dan Republike Srpske doživljavaju kao svoj praznik želim da isti proslave ove i mnogo narednih godina.

KLETVE SRPSKIH JUNAKA OD BRANKOVIĆA DO MLADIĆA

Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA
na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/kletve-srpskih-junaka/

Svakodnevno smo izloženi tumačenjima razloga zbog kakvih smo suočeni sa trajnim gubitkom Kosova, ugroženošću Republike Srpske i bezidejnim lutanjima Srbije, pa bi bio red reći da nas možda sustižu kletve naših najvećih junaka.

Stoji kvalifikacija da su Srbi poznati mitomani, no, stoji i činjenica da smo licemjerni preko svake mjere i ukusa. Zašto? Pa prosto proanalizirajmo činjenicu da nigdje nema trga ili ulice Vuka Brankovića. Zagovornici „kafanske istorije“ zapitaće se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema obojici (poistovjećivanje). Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice, pa ćemo se vratiti pitanju našeg licemjerja.

Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva. Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“. Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio. Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri! Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?

Kada je u pitanju moj komandant Ratko Mladić jednostavno sam subjektivan i to nemam namjeru mijenjati. Za mene je to jedan od srpskih junaka, velikana kakvima bi se trebali ponositi. Činjenično je nepobitno da je general Mladić organizovao VRS adekvatno tadašnjoj ugroženosti srpskog etničkog korpusa. Srbi nisu doživjeli genocid i teška stradanja kao u prethodnim ratovima jer su oformili vojne snage sposobne da zaštite narod. Kako drugačije nazvati tadašnje činjenje generala Mladića do izvanrednom vojnom vještinom? Podsjetiću samo da su Srbi vrlo brzo i efikasno osvojili preko 70 odsto teritorije BiH na kojoj je stanovništvo bilo zbrinuto i sigurno. To je poduhvat hvale vrijedan!

No, zapitajmo se kako je moguće da u Srpskoj ili Srbiji nema trga ili bar ulice sa nazivom po generalu Mladiću? Vojskovođa koji je uspješno organizovao odbranu Srpstva u iznimno teškim i složenim uslovima kod nas ne zavređuje ni naziv kakve sportske dvorane ili kulturno-umjetničkog društva. Mislim da se takvo ponašanje naziva hipokrizijom! Uostalom, kako nazvati ponašanje u kom svog nespornog heroja hapsimo i predajemo nekakvom „pravosudnom pozorištu“? Gdje svog komandanta gledamo izloženog poniženjima i lažnim optužbama? Možemo to nazvati i izdajom!

Na kraju, zapitajmo se čemu može da se nada narod koji ovako ocrni, ponizi i konkretno izda svoje najveće junake i vojskovođe? Odgovor je vrlo prost: upravo ovome čemi smo danas izloženi. Trpimo sveopšte poniženje, obesmišljavanje i propast, pri čemu za to krivimo i Kurtu i Murtu, a nikako da pogledamo u dubinu svoje duše i priznamo koliko smo licemjerni. Onog trenutka kad svojim istinskim junacima odamo zasluženo poštovanje možemo se nadati nekakvoj boljoj budućnosti. Do tada zapitajmo se: ko će se u nekim budućim opasnostima po Srpstvo odvažiti da stane na branik slobode? Možda ovi što uhapsiše komandanta Mladića?

Za ovako turobno stanje u srpskom društvu potražimo uzroke u pitanju: stižu li nas kletve naših junaka?