Reagovanje na laži ministra Dragana Lukača

Poštovani čitaoci,

postavljam sadržaj akta koji sam uputio ministru Draganu Lukaču povodom neistina objavljenih u saopštenju MUP RS dana 30.09.2016. godine, nakon što sam uhapšen po osnovu lažne prijave da sam napao načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića.

Saopštenje je izdato tokom moje hospitalizacije povodom saniranja posljedica fizičkog i psihičkog nasilja, te pretrpljenih krivičnih djela, kada se nisam mogao braniti od objavljenih neistina. Laži koje je MUP RS plasirao javnosti aizazvale su moju medijsku satanizaciju kojom mi je „presuđeno po kratkom postupku“.

Šta je prava istina, odnosno koje neistine su tada plasirane javnosti, doznajte iz akta za koji tražim da ga MUP u skladu sa zakonom objavi na zvaničnom sajtu. Ovde govorim samo o nesporno utvrđenim neistinama, a to da li sam napao načelnika Ivanića, ili je slučaj montiran kako bi se spriječilo dokazivanje krivičnih djela ministra Lukača, Ivanića i drugih, javnost će uskoro biti obaviještena – nakon podnošenja krivične prijave.

SADRŽAJ AKTA:

Viši stručni saradnik

Borislav Radovanović

MUP RS, PU Prijedor

MUP RS BANJA LUKA

-       Ministar

 

                  (Putem PU Prijedor)

PREDMET:  Ispravka objavljene neistinite i uvredljive informacije, traži se,-

VEZA:          Objava MUP RS pod naslovom „Napadom na načelnika Centra državni

                    službenik centra javne bezbjednosti Prijedor počinio krivično djelo

                    'Ugrožavanje  sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine

Na osnovu člana 28. Zakona o javnom informisanju RS tražim da MUP RS na zvaničnom sajtu objavi sadržaj ove ispravke neistinite i uvredljive informacije, kojom je grubo povrijeđeno moje pravo, ugled i interes, objavljene na zvaničnom sajtu ministarstva pod naslovom „Napadom na načelnika Centra državni službenik centra javne bezbjednosti Prijedor počinio krivično djelo 'Ugrožavanje  sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine (iz rublike Vijesti, klikni: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=14723&vrsta=novosti )

MUP je spornu informaciju objavio tokom moje hospitalizacije zbog saniranja proživljenih trauma usljed nezakonitih radnji pripadnika PU Prijedor, čime zbog zdravstvenih razloga nisam mogao pravovremeno štititi svoja prava od neistinitih i uvredljivih navoda sporne objeve. Iz istog razloga nisam se mogao braniti od medijske satanizacije koja je uslijedila nakon sporne objave. Mediji BiH i zemalja okruženja masovno su prenosili neistine na moj račun, a sve pozivajući se na spornu objavu MUP RS.

Nakon toga, tokom proteklih gotovo godinu i po, nisam mogao reagovati na planu štićenja prava i ugleda jer mi je prijedorsko okružno tužilaštvo nezakonito uskraćivalo pravo na uvid u dokaze i spise. MUP RS i danas mi nezakonito uskraćuje pristup dokazima, spisima i potrebnim informacijama. Tek nakon što mi je tužilaštvo prije nekoliko dana dozvolilo uvid u krivični spis došao sam u poziciju da na bazi stečenih saznanja odreagujem ovakvim zahtjevom za ispravljanje neistinitih i uvredljivih navoda saopštenja.

Prva neistina navedena u spornom saopštenju jeste da sam prethodnog dana izveo protestni performans zbog „nezadovoljstava svojim statusom u Ministarstvu“. Istina je da sam protestvovao zbog produženog krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u vezi sa krivičnim djelom „povreda osnovnih prava radnika“ i drugim krivičnim djelima počinjenim od strane ministra Dragana Lukača, načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića, te predsjednice i potpredsjednice Disciplinske komisije za državne službenike i namještenike PU Prijedor, kao i drugim nezakonitostima navedenih lica koja su trenutno predmet više postupaka.

Druga neistina jeste da sam nosio natpis „OVO JE LOGOR“. Od početka spornih dešavanja tvrdim kako je ovaj navod neistinit, međutim tek nakon uvida u tužilački predmet nesporno sam utvrdio da ovog navoda nema u predmetu već od policijskog izvještaja. Znači, postupajuća službena lica MUP RS od prvog dana utvrdila su da nisam nosio natpis „OVO JE LOGOR“, a ko je i iz kakvih motiva javnosti saopštio neistinu neka istraže unutar organa koji je ovaj navod na svom zaničnom sajtu objavio. Međutim, desetine i desetine domaćih i regionalnih medija je ovu neistinu prenosilo i može se utemeljeno sumnjati kako je neistina plasirana upravo u cilju privlačenja medijske pažnje i proizvođenja medijske satanizacije.

Treća jednako nesporna neistina jeste navod: „Podsjećamo, lice B.R. je u prethodnom periodu dva puta liječeno na odjelu neuropsihijatrije u Opštoj bolnici Prijedor...“. Uopšte mi nije poznato da li prijedorska bolnica ima odjel „neuropsihijatrije“, a kamoli da sam tu liječen. Ovde je u stvari manipulativno zloupotrijebljen podatak da sam dva puta hospitalizovan na odjeljenjima psihijatrije Opšte bolnice u Prijedoru i Kliničkog centra u Banjaluci.

Da bi bila shvaćena duševna bol koju smo porodica i ja trpili zbog iznošenja ovakve neistine treba istaći nesporne činjenice. Dva puta sam hospitalizovan u psihijatrijskim ustanovama u okviru vanrednih ljekarskih pregleda zbog provjere radne sposobnosti za poslove C-kategorije (inspektor kriminalističke policije). Moja opšta radna sposobnost za radna mjesta u domenu visoke stručne spreme nikada nije dovođena u pitanje, nego je problematizovan status inspektora kriminalističke policije koji sam u tom periodu imao.

Moj poslodavac (MUP RS) me je 2014. uputio na vanredni ljekarski pregled na način da mi je nametnuto bolovanje i umanjenje plate za 30% tokom nekih pet mjeseci trajanja postupka. U okviru vanrednog ljekarskog postupka traženo je kliničko ispitivanje radne sposobnosti za inspektorske poslove, gdje sam na kraju morao pristati da 16 dana provedem na odjeljenju psihijatrije prijedorske bolnice. Nakon tog kliničkog posmatranja okončan je postupak i poslodavcu sam dostavio uvjerenje da sam sposoban za poslove kriminalističkog inspektora.

No, ubrzo se pokazalo da sam te 2014. godine uzalud štetovao nekih 2 000 maraka samo po osnovu umanjenja plate, te 16 dana sebe i porodicu izlagao uslovima hospitalizacije u duševnoj ustanovi, pa sve do toga da je moj boravak u psihijatrijskoj ustanovi okruženje tumačilo kao liječenje, a ne kao postupak ispitivanja radne sposobnosti. Upravo načelnik PU Prijedor Dalibor Ivanić, nekih pola godine nakon što sam dostavio uvjerenje o sposobnosti za inspektorske poslove, ponovo me upućuje na vanredni ljekarski pregled.

I ovoga puta poslodavac me je prinudio na bolovanje u trajanju od preko pola godine, normalno umanjivao mi platu, a ovoga puta tražio ispitivanje u Kliničkom centru u Banjaluci. Oktobra 2015. godine ponovo sam primoran na 16-odnevnu hospitalizaciju u odjeljenju psihijatrije Kliničkog centra. Tokom  te dvije godine usljed kredita i umanjivanja plate po osnovu prinudnog bolovanja porodica mi je dovedena u stanje socijalne bijede, a da ne govorim o drugim traumama kakvima sam istovremeno kontinuirano izlagan od strane poslodavca u nastojanju da mi nezakonitim disciplinskim progonom prekine radni odnos.

Kad sam shvatio da mi je policijska karijera trajno razorena i da je dalje istrajavanje na statusu inspektora postalo kontraproduktivno i sam sam (iznuđeno) ustvrdio da više nisam sposoban poslove C-kategorije. Tada se obraćam ministru Draganu Lukaču sa upitom zbog čega sam tokom prethodne dvije godine izlagan spornim postupcima i hospitalizacijama, zašto smo porodica i ja dovedeni u stanje teških patnji i neimaštine, a on svo vrijeme „u ladici“ drži moju molbu za raspoređivanje na mjesto državnog službenika. I ministar ekspresno donosi rješenje o mom novom rasporedu na mjesto državnog službenika „na osnovu molbe radnika“ stare preko dvije godine.

Dakle, nije bilo realne potrebe za tim silnim postupcima i hospitalizacijama jer je poslodavac cijelo vrijeme odbijao moju molbu da stvar okončamo kompromisno i preraspoređivanjem na novo radno mjesto. Međutim, trebalo je „disciplinovati“ i mene, ali i druge zaposlene u MUP-u, oko toga šta ih čeka ako javno progovore oko gorućih društvenih problema.

Sljedeći neistinit navod jeste da sam: ...putem interneta vrijeđao i iznosio laži i neistine o funkcionerima izvršne i zakonodavne vlasti Republike Srpske...“. Činjenica je da u odnosu na nekih 450 tekstova objavljenih na mom blogu nikada nije uslijedilo demanti ili bilokakvo reagovanje funkcionera ili institucija Srpske, BiH-e ili drugih država, a o nekakvim tužbama da ne govorimo. Preko stotinu tekstova, kolumni ili analiza, te intervjua, analitičarskih izjava i ino objavljeno je u brojnim respaktabilnim i prestižnim medijima BiH-e i zemalja okruženja. Niti jedan od tih medija nije dobio nekakvo reagovanje. I danas se pitam o kakvim „uvredama, lažima i neistinama“ govori saopštenje MUP-a.

Dakle, objavljivanjem prednje navedenih neistina MUP RS je teško povrijedio moj ugled, moja radnička i građanska prava i interese. To što je moj poslodavac (MUP) neistinama proizveo moju medijsku satanizaciju je posebna okolnost spornih dešavanja. Protiv mene je podnesena lažna prijava za ugrožavanje sigurnosti policijskog načelnika, a samo kako bi se spriječilo dokazivanje prethodnih i potonjih krivičnih djela počinjenih od strane ministra Dragana Lukača, prijedorskih načelnika Dalibora Ivanića i Sretoje Vujanovića, komandira PS Prijedor 1 Gorana Lazića, policajca Danka Karanovića i članova disciplinske komisije.

No, to će biti razrješavano u okviru već podnesenih krivičnih prijava, ali i onih koje slijede u narednom periodu, kao i kroz upravne i parnične sporove. Manje-više ključne dokaze sam prikupio, a jedino još uvijek ne raspolažem dokazima koje mi MUP godinu i po kontinuirano nezakonito uskraćuje. Zanimljivo je da u postupcima kao ključne dokaze nezakonitosti koristim upravo dokumente MUP-a, šta samo samo po sebi svjedoči kakvi „stručnjaci“ vode ovu instituciju.

Za kraj tražim da MUP RS na svom sajtu, na istaknutom mjestu, u  skladu sa zakonom objavi ovo reagovanje. To najvjerojatnije neće biti urađeno, ali je za predstojeće tužbe važno da pribavim dokaz kako sam tražio objavljivanje. U tom smislu ovaj podnesak ima se smatrati OPOMENOM PRED TUŽBU.

U Prijedoru, 26.03.2018. godine

Viši stručni saradnik

Borislav Radovanović

Prijatelji, pripremite se za protest!

ŠOKANTNO: Juče mi je uručeno rješenje prijedorskog suda koje sadrži prijetnju da će me pritvoriti ako nastavim na svom blogu prozivati policijske moćnike. Sud se pozicionira kao „urednik“ mog bloga! Ukoliko ovo rješenje ne bude poništeno organizovaću protestni skup, gdje ne sumnjam u masovnu podršku mojih prijatelja, građana, medija, te političkih pokreta i grupacija sa kojima godinama sarađujem.

Piše: Borislav Radovanović

Od juče nikako da se oporavim od šoka. Jutros sam čak otišao u prijedorsku policiju i sud tražeći da mi odrede taj „strašni pritvor“ kojim prijete. Uobičajeno akteri ovog sramnog čina posakrivali su se iza obezbjeđenja.

Mislio sam da me unutar policijsko-pravosudnog „hindžubisa“ više ništa ne može iznenaditi, a su pokazali kako segmet krivičnog progona Republike Srpske bukvalno predstavlja provaliju bez dna. Većina mojih prijatelja i vijernih čitalaca upoznata je sa esencijom problema, pa ću se fokusirati na ključne detalje.

Danima ukazujem kako smo porodica i ja izloženi ozbiljnim opasnostima, gdje čak sumnjamo u životnu ugroženost. Poštujući zakone i procedure 02. marta odem u prijedorsku policiju i prijavim sumnje na ugroženost. I ukažem kako su o tome dužni obavijestiti postupajućeg sudiju.

Pošto su od strane policije i suda prvih dana izostale bilokakve reakcije objavim tekst o našim strahovima i objelodanim detalje ranijih pokušaja moje likvidacije, a kakvi su direktno ugrožavali i moju porodicu. Mojih troje djece!

I onda usljeđuje šok: dobijam rješenje u kom sud produžava mjeru zabrane prilaska načelniku PU Prijedor Daliboru Ivaniću. Ovoga puta sud početkom marta „nesporno utvrđuje“ da sam u novembru prošle godine objavio tekst zbog kog se „jadni i nezaštićeni“ Ivanić osjeća ugroženim.

Hej, govorimo o naoružanom policijskom rukovodiocu, koji ima pratioca javnosti dobro znanog po nasilništvu, a pod svojom komandom 600 naoružanih policajaca (sve sa dugim cijevima). Kakav sam ja to „nindža“ da njega mogu ugroziti pored onolikog silnog obezbjeđenja raspoređenog oko i unutar zgrade. Prijedorska policija više ljudi angažuje na čuvanje svog „isprepadanog“ načelnika, nego na očuvanje reda i mira.

Elem, ovoga puta sud problematizuje tekstove objavljene na mom blogu. Sad je problem što pojedince nazivam pogrdnim imenima. Pa kako da nazovem osvjedočene bitange i hoštaplere? Kažu, ukoliko ih nastavim prozivati na blogu da će mi odrediti pritvor. Hoće sud da „uređuje“ moj blog!

A kako bi bilo da taj sud, umjesto „uređivanja“ mog bloga, malo radi ono za šta ih građani sve teže i teže masno plaćaju? Godinu i po od početka krivičnog progona još uvijek uopšte nemam predstavu za šta me optužuju. Bukvalno nema prava koje nije prekršeno i taj predmet predstavlja pravu sliku pravosuđa Republike Srpske.

I niko ovde nije naivan: odlično se zna zašto mi godinu i po kontinuirano nezakonito uskraćuju pravo pristupa dokazima i spisima. Od prvog dana stojim na stanovištu da ću na policijsku prijavu odgovoriti krivičnom prijavom protiv lažnog oštećenog i lažljivih svjedoka. No, tu je ključni problem pribavljanja apsolutno svih dokaza prije podnošenja prijave. Jednom sam, zbog slične situacije, podnio prijavu prije nego što sam došao u posjed ključnih dokaza.

Policija je, umjesto da dokaze krivične odgovornosti mojih pretpostavljenih dostavi tužilaštvu, iste čak uništila. Takvu grešku nemam namjeru ponoviti, a posebno zato što u ovom predmetu namjeravam prijaviti i tužioca Mirjanu Miodragović Basrak, koja je svojim nezakonitostima i produkovala probleme.

Ovo nije prvi slučaj da gospođa Miodragović Basrak abolira nezakonitosti „oštećenog“ Dalibora Ivanića, ali je stvarno previše da mene optuži za nepostojeće krivično djelo. Koliko je ovaj predmet degutantan najbolje pokazuju indikatori da je spornu optužnicu „skalabužila“ samo kako bi retroaktivno pokrila moju nezakonitu suspenziju. No, sve im to zalud: danas je nesporno da sam nezakonto suspendovan! Baš kao i to da sam preko godine nezakonito gonjen i čak kažnjavan u pet disciplinskih postupaka.

U svim, a bilo ih je podosta, nezakonitim postupcima koje je MUP RS vodio protiv mene danas je nesporno da će „oštećeni“ Dalibor Ivanić, zajedno sa svojim „svjedocima“, morati par godina provesti u zatvoru. Da su tužilaštvo i sud radili po slovu zakona rukovodsvo prijedorske policije odavno bi bilo pritvoreno i optuženo za počinjena krivična djela. Umjesto toga oni meni, kao stvarnom oštećenom počinjenih krivičnih djela, prijete pritvaranjem. Da bog sačuva!

Ukoliko je neko zaboravio: progon protiv mene započeo je kada sam medijski problematizovao nezakonito penzionisanje ratnih policajaca. Usljed medijske uzbune koju sam produkovao ministri Lukač i Tegeltija su morali prepoloviti broj „ratnog škarta“ koji su planirali nezakonito skinuti sa budžeta, ali sam ja platio cijenu borbe za pravo i pravdu. I nije mi žao.

Kad se pokazalo da disciplinskim postupcima protiv mene samo stvaraju dokaze sopstvenih nezakonitosti odlučili su se na maltretiranje moje porodice, moje djece. I to je smišljeno učinjeno računajući na moju reakciju. Kad sam samo pokušao pitati zašto mi maltretiraju djecu doživio sam brutalan fizički napad od strane načelnikovog pratioca, inače uniformisanog kriminalca. Na moju telefonsku prijavu dežurnom tužiocu zbog maltretiranja porodice i nezakonitog fizičkog napada, a sve u kontekstu niza prethodno počinjenih krivičnih djela, bitange lažu da sam nekom prijetio i čak me hapse.

Umjesto da su bitange poput Dalibora Ivanića davno procesuirane zbog silnih nezakonitosti, eto sud „brine“ to što ga nazivam bitangom. Hej, problem je što javno ukazujem kako me godinu i po razvlače u postupku za izmišljeno i nepostojeće krivično djelo. Prijavili su me lažno samo kako bi spriječili dokazivanje sopstvenog kriminala.

Što je najgore, isti ti policijski mešetari, zajedno sa svojim kriminalnim saradnicima, ponovo su spremni likvidirati me, a samo kako bi izbjegli kazne za teški kriminal. Preko trideset smrtno stradalih naših građana ti mostrumi nose na duši, a ministar Lukač ih je pozicionirao tako da sad komotno mogu počiniti urbicid. Ili da i dalje lešinare na nevino stradalim žrtvama. Koliko još naših građana treba da smrtno strada zbog ovih lešinara? 10, 50, 100...???

To što pojedinci imaju košmarne snove zbog počinjenih zločina i straha od odgovornosti je ono šta ponajviše „brine“ naš sud, umjesto da se bar malo aktiviraju na rješavanju monstruoznih zločina. Zašto prijedorski sud pokušava „uređivati“ moj blog? Možda i zato što snose dio odgovornosti za stravična stradanja!? I nikom u toj priči ne odgovara to što pišem o zločinima zbog kojih mnogi imaju košmarne snove.

U daljem moram pojasniti i kako tumačim te „prijetnje pritvorom“. Je li cilj da me, kao pokojnog Radu Radinovića, u pritvoru ucjenjuju da ubijem sebe ako hoću da sačuvam život svog djeteta. Rade Radinović jeste saučestvovao u brojnim zločinima, ali je i bio sklon da „previše priča“. Dva dana prije nego što je trebao biti doveden na saslušanje primorali su ga na samoubistvo.

Dobro se zna ko je riješio ubistva Gordane Milosavljević, Bajilo Doris i Dušanke Stanković, i kod koga Radinović nikako nije smio doći na dalja saslušanja. Do istog onoga inspektora kog u svom oproštajnom pismu pominje 4-5 puta, a od kog je MUP sadržaj pisma krio četiri godine (prikrivanje sopstvene odgovornosti). Ja sam taj inspektor koji je prestao rješavati počinjena ubistva kad je shvatio da svojim službenim radnjama samo produkuje nova ubistva.

No, kad smo već kod brutalnih ubistava nevinih djevojaka moram istaći kako je preko Rade Radinovića trebalo biti riješeno i ubistvo Dubičanke Irene Predojević. Postupajući tužilac u tom predmetu Mirjana Miodragović Basrak ostaće jedino upamćena po tome što je svojim pajtašima, dobro poznatim „uniformisanim lešinarima“, omogućila da nezakonito prisluškuju načelnika Draška Papka.

Umjesto da sprovodi istragu ona je stradanje ove djevojke zloupotrijebila za „pakovanje“ procesa protiv apsolutno nevinog policijskog načelnika, a kako bi njeni patjaši zasjeli na njegovu fotelju i nastavili sa „lešinarenjem“ na kakvo su svi zajedno godinama naviknuti. Preko četiri godine ovog čestitog profesionalca sude za nepostojeći krimen, drže pod suspenzijom, a da ne govorim o medijskoj satanizaciji. Prave profesionalce pritvaraju, a na njihova mjesta postavljaju presuđene kriminalce.

Elem, ubistvo Irene Predojević bilo bi vrlo vjerojatno riješeno godinama ranije, još dok je predmet vodio tužilac Milan Tegeltija, današnji predsjednik VSTS. Neka gospodin Tegeltija danas kaže javnosti zašto je odustao od svoje prvobitne naredbe da ja realizujem dalje istražne radnje, a na bazi mojih do tad u predmetu nepoznatih informacija. Ili, zašto je te radnje prepustio „policijskim lešinarima, koji su samo gledali kako da pokupe pare i lične interese. I uvijek govorim o jednim te istim „lešinarima“!

Dakle, je li iznuđeno samoubistvo u pritvoru  Rade Radinovića ili svojevremeno pritvaranje načelnika Draška Papka ta „skrivena poruka“ koju mi barabe upućuju prijetnjom pritvorom? Mislim da je trideset smrtno stradalih ljudi, a posbno mladih djevojaka žrtava monstruoznih seksualnih zlostavljanja, razlog da građani kažu: „DOSTA JE!“. Zato neću prihvatiti da mi sud „uređuje“ blog, nego ću građane pozvati na protest. A o zločinima prijedorskih policijskih monstruma imam još podosta objaviti i samo me likvidacijom u tome mogu spriječiti.

Lukač napokon priznao!

Nakon tri godine konstantne borbe uspio sam primorati ministra Dragana Lukača da sinoć u dnevniku ATV-a javno prizna godinama strogo čuvanu tajnu o postojanju saznanja i dokumentacije MUP RS u vezi terorističkog napada u Zvorniku. Sad je samo pitanje rutine da utvrdim konkretne propuste vrha policije, a kakvi bi će se reflektovati na pitanje smjene ministra.

Piše: Borislav Radovanović

Gotovo tri godine borim se da dokažem kako je MUP RS imao potrebna saznanja o pripremanju terorističkog napada u Zvorniku mnogo prije samog zločina, te da je stradanje nevinih policajaca MORALO biti spriječeno. Problem je što su moja saznanja bila usmene prirode i njihovo dokazivanje ugrozilo bi više čestitih policijskih profesionalaca.

To da se mnogi ne slažu sa onim kako se vrh naše policije odnosio spram stradanja kolega najbolje svjedoči činjenica da je neko od profesionalaca involviranih u slučaj kriomice pribavio četiri službena pismena MUP RS i dostavio ih blogeru Slobodanu Vaskoviću. I Vasković je iskazao hrabrost i altruizam objavljujući dobijene dokumente.

I to je u stvari omogućilo mi da svoje navode argumentujem konkretnim dokazima. Nakon mog (re)objavljivanja informacije CJB Bijeljina i drugih pismena Lukač je bio prinuđen javno priznati ono šta je godiama od javnosti skrivano.

Njegove navode o tome kako su u pitanju bili uopšteni i neprovjereni podaci treba percipirati kroz njegovo kriminalističko znanje i iskustvo. Činjenica je da Dragan Lukač u svojoj policijskoj karijeri nikada nije istraživao i procesuirao bilokakvo krivično djelo, tako da njegova „pravdanja“ treba uzeti sa ozbiljnom rezervom. Uostalom, svaki iole iskusan kriminalista je u mogućnosti pročitati polaznu informaciju i ocijeniti kakav osnov za dalje djelovanje ista pruža.

Ono šta je ovde ključno jeste da je ministar potvrdio autentičnost javnosti predstavljenih dokumenata. To kakvi su njegovi odnosi sa ministrom Mektićom u ovoj stvari je totalno irelevantno. Važno je ministrovo potvrđivanje postojanja saznanja i službenih pismena, a dalje radnje utvrđivanja njegove odgovornosti će provoditi moja malenkost.

Znači, javnost će biti blagovremeno obaviještena i koje radnje ću preduzeti i kako će se to dokazno reflektovati na odgovornost ministra Dragana Lukača. Ministru ovom prilikom javno poručujem da može podnijeti ostavku, a može i čekati da se institucije nadležne za kontrolu rada policije bave njegovom smjenom.

Tri godine se borim za pravdu i istinu o stradanju zvorničkih policajaca, a primarno vođen motivom da policajci ne trebaju biti žrtve neodgovornih pojedinaca, tako da u tom domenu ostajem istrajan do kraja. Normalno, ako poživim dovoljno dugo – šta je već „problem“ ministra Lukača.

MUP RS odgovoran za stradanje zvorničkih policajaca!?

U ovom tekstu u krupnom planu objavljujem dokaze i obrazloženja iz kojih se nedvosmisleno vidi da je teroristički napad na policiju u Zvorniku MOGAO biti spriječen! Nadležne institucije u ovom slučaju moraju provesti istragu, a onda je pitanje odgovornosti i smjene ministra Dragana Lukača neupitno.

Piše: Borislav Radovanović

Do medijske zbrke nakon famozne emisije „Apostrof“, ATV-a, došlo je samo zato što su akteri emisije ministar Dragan Mektić i Predrag Ćeranić referirali se na tada aktuelnu informaciju Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH. Međutim, ja sam govorio o obimnoj i mnogo utemeljenojoj službenoj dokumentaciji MUP-a RS-e, čija tri dokumenta objavljujem u krupnom planu, da bi svako mogao spoznati o čemu je riječ i na čemu počiva odgovornost MUP RS i njegovog ministra.

Dakle, iz depeše CJB Bijeljina od 25.10.2014. (vidi foto 1.) vidi se da je načelnik SKP Goran Pisić upoznat sa informacijom SJB Zvornik o pripremanju terorističkog akta dostavljene pet dana ranije, te da nalaže pojačano obezbjeđenje objekata policije i pojačane mjere na terenu.

No, za cijelu stvar mnogo važnija je informacija o bezbjednosno interesantnim saznanjima CJB Bijeljina od 05.01.2015. o provjeravanju podataka koje je SJB Zvornik dostavio dva mjeseca ranije (vidi foto 2. i 3.). Iz ovog dokumenta se nedvosmisleno vide dvije činjenice.

Prvo, policijski službenici SJB Zvornik su blagovremeno (pola godine prije napada) pribavili podatke o pripremanju terorističkog napada i čak identifikovali radikalne islamiste, povratnike sa sirijskog ratišta poput Fatiha Avdulaha Hasanovića, te Amira Ljubovića iz Malog Zvornika Srbija, Fatihovog brata Emira Hasanovića i Muharema Demirovića.

Drugo, CJB Bijeljina ukazuje kako sa tog nivoa nemaju mogućnost daljeg istraživanja i dokazivanja. Iz informacije se jasno vidi kako se određeni počinioci i pojedina dešavanja vežu za Mali Zvornik i Loznicu, ali i za Salzburg u Austriji. Isto tako vidljivo je da su identifikovani počinioci povezani sa Bilalom Bosnićem i dešavanjima u Federaciji BiH.

Elem, akt koji direktno povlači odgovornost vrha MUP RS jeste dopis CJB Bijeljina prema sjedištu MUP RS u Banjaluci od 05.01.2015. (vidi foto 4.), tri i po mjeseca prije napada, u kom raspoložive informacije dostavljaju na dalje postupanje.

Znači, sa nivoa MUP RS bilo je i više nego dovoljno vremena da se sve to istraži preko Tužilaštva BiH i u jednoj zajedničkoj akciji sa policijskim agencijama državnog nivoa (SIPA, OSA), sa Federalnom upravom policije Federacije BiH, sa MUP-om Srbije i BIA, te sa policijom Austrije.

Da je MUP RS poznate početne informacije zvorničke policije morao podijeliti sa tužilačkim i policijskim agencijama ponajbolje ukazuje činjenica da je već bila započeta akcija Tužilaštva BiH i SIPA kodnog naziva „Damask“ u kojoj je uhapšen pomenuti Fatih Avdulah Hasanović i mnoštvo džihadista povezanih sa njim i Islamskom državom/ISIL/DAEŠ.

Po svemu sudeći ove informacije nisu blagovremeno dostavljene Tužilaštvu BiH, jer da jesu kasniji tok događaja bio bi bitno drugačiji. Ukoliko, pak, službena dokumentacija MUP RS jeste dostavljena Tužilaštvu BiH onda moramo pokrenuti pitanje krivične odgovornosti postupajućih tužilaca. Elem, utemeljeno možemo sumnjati da MUP RS ipak nije dostavio dokumentaciju, te da je time produkovao dalju štetu.

Ono šta je posebno porazno u svemu jeste podatak da je Fatih Hasanović „sam sebe povezao“ sa terorističkim napadom na zvorničku policiju tako što je tokom događaja, neposredno nakon što Nerdin Ibrić gine, uputio tri poziva na njegov mobilni telefon. Zato je i pritvoren. Međutim, nakon 30 dana pušten je iz pritvora i nikada nije optužen. Čak je i tužio zbog neosnovanog pritvaranja.

Ovde moramo postaviti esencijalno pitanje: da li je MUP RS u okviru te istrage, a istraga oko akcije „Damask“ još uvijek nije bila okončana, Tužilaštvu BiH dostavio spornu službenu dokumentaciju? Tu se bojim da obimna dokumentacija CJB Bijeljina nikada nije dostavljena Tužilaštvu, a samo kako bi se prikrila odgovornost za propuste čelnih ljudi MUP RS.

Nadam se da je nakon ovog teksta mnogo jasnije zašto godinama insistiram na istrazi o stradanju zvorničkih policajaca. Od samog terorističkog čina ističem kako je MUP znao za pripremanje zločinačkog čina i da nisu preduzete adekvatne radnje njegovog sprečavanja, pa ni potonjeg procesuiranja. I to primarno činim zbog postradalih kolega!

I po ko zna koji put javno ukazujem da nadležne institucije Republike Srpske moraju istražiti okolnosti stradanja policajaca, a posebno u kontekstu sumnje da su nevini policajci „žrtvovani“ zbog politikantskih interesa neodgovornih pojedinaca. Zato tražim preispitivanje odgovornosti ministra Dragana Lukača i potežem pitanje smjene!

Teroristički napad u Zvorniku: Smijeniti ministra Lukača!

Saopštenje MUP RS u kom moje navode iz emisije „Apostrof“, ATV-a, imputiraju ministru Draganu Mektiću, povlači reakciju u vidu zahtjeva za smjenom ministra Lukača zbog odgovornosti za teroristički napad u Zvorniku. Evo i konkretnih dokaza da MUP iznosi neistine, a na bazi kojih možemo sumnjati kako su zvornički policajci doista „žrtvovani“.

Piše: Borislav Radovanović

Redakcija Alternativne televizije omogućila mi je telefonsko uključenje u izuzetno gledanoj emisiji „Apostrof“, gdje sam potegao pitanje: da li su zvornički policajci prilikom terorističkog napada aprila 2015. godine žrtvovani iz politikantskih interesa neodgovornih pojedinaca?

MUP RS odmah ujutro izdaje saopštenje u kom ministru Mektiću imputiraju moje navode. Dakle, ja sam tvrdio da je vrh naše policije bio upoznat sa informacijama koje su blagovremeno ukazivale na pripremanje terorističkog napada u Zvorniku i to javno ponavljam godinama. 

Moje navode ministar Mektić je okvalifikovao kao „obavještajne informacije“ i utisak je da mu čak ni danas nije poznato o kakvim sam informacijama konkretno govorio (vidi fotografije službenih pismena MUP RS). Znači, i ministar Mektić i Predrag Ćeranić su se bavili tada aktuelnom informacijom Obavještajno-bezbjednosne agencije, dok sam ja govorio o obimnoj službenoj dokumentaciji MUP RS, čiji samo dio ovde objavljujem.

Zato je neumjesno tuđe navode pripisivati gospodinu Mektiću, a krajnje degutantno je od njega tražiti izvinjenje porodicama postradalih policajaca. Ako neko treba da se „izvinjava“ onda je to ministar Dragan Lukač. Međutim, stradanje nevinih policajaca ne može se rješavati izvinjenjima, nego istragom oko propusta prije, tokom i nakon terorističkog napada.

Dokazi o odgovornosti vrha policije Republike Srpske su u ovom slučaju neumoljivi i direktno produkuju smjenu ministra Dragana Lukača, i to zbog teških propusta koji su rezultirali ljudskim stradanjima i opštom destabilizacijom.

Da bi građani shvatili o čemu je ovde riječ moram podsjetiti kako sam se u epicentru medijske pažnje našao odmah po događaju tako što sam objavio podatak da su postradali policajci Dragan Đurić i Željko Gajić prethodno na društvenim mrežama neosnovano „targetirani“ kao pripadnici policije koji su učestvovali u srebreničkom zločinu. Osim gostovanja u izuzetno gledanoj emisiji „Zabranjeni forum“ brojni mediji tada su preuzimali moje tekstove ili objavljivali navode.

Ono šta ovde valja apostrofirati jeste kako od prvog dana terorističkog napada do danas kontinuirano tvrdim da je policija imala konkretna saznanja o pripremanju tog zločina, te da neko mora odgovarati za načinjene propuste. Jesam pominjao da sam nakon terorističkog napada na policiju u Bugojnu sačinio analizu u kojoj sam konkretno i vrlo precizno ustvrdio kako će buduće mete terorističkih napada u Srpskoj biti policijski objekti u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu i/ili Foči.

No, istovremeno sam isticao komunikaciju sa kolegama linijski zaduženim za suzbijanje terorizma i ekstremizma. Obzirom da je istraga tek bila započeta normalno je da nisam javno govorio o pojedinostima, ali sam nagovještavao da smo razgovarali i o konkretnim informacijama da se u Zvorniku priprema teroristički napad. Ukoliko vlast Republike Srpske ozbiljno odluči ispitivati odgovornost vrha policije za teško stradanje policajaca i tadašnju opštu destabilizaciju pojaviće se niz referentnih kolega koji će ovo potvrditi.

Međutim, kako sam to izrekao u emisiji „Apostrof“: kasnije je čak objelodanjena službena dokumentacija kakva potvrđuje moje navode o postojanju vrlo konkretnih informacija da se u Zvorniku priprema teroristički napad na policijski ili vjerski objekat. Bloger Slobodan Vasković objavio je četiri dokumenta iz kojih se nedvosmisleno vidi i kako su zvornički policajci blagovremeno dostavili obavještajne podatke i kako CJB Bijeljina nalaže pojačano obezbjeđenje objekata označenih kao potencijalne mete (posebno objekat policije).

Ono šta je ovde neoborivo jeste činjenica da su policajci kao jednog od potencijalnih počinioca terorističkog napada identifikovali poznatog ekstremistu Fatiha Hasanovića. Za Fatiha (Avdulaha) bilo je znano da se prethodno vratio iz Sirije, gdje je ratovao u jedinicama Islamske države/DAEŠ-a, za šta je kasnije i osuđen. Međutim, ovde dolazimo do ključnih pitanja i problema.

Bilo je opštepoznato da je Fatih Hasanović mladog Nerdina Ibrića zavrbovao u selefijsku organizaciju, te da su se od momenta početnih saznanja o pripremanju terorističkog napada iz oktobra 2014., pa sve do napada u aprilu naredne godine intenzivno družili. Kakav nadzor je policija vršila nad poznatom grupom ekstremista vidi se iz podatka da je Nerdin Ibrić imao validno odobrenje za držanje vatrenog oružja. Za teroristički napad je koristio dvije puške i pištolj, gdje je porazno da je za puške imao oružni list.

Znači, kontinuirano druženje deklarisanih ekstremista Hasanovića i Ibrića bilo je opštepoznato, a policija nije našla za shodno da Ibriću oduzme oružje. Dovoljno je bilo sačiniti službenu zabilješku kako se Ibrić intenzivno druži sa Hasanovićem, povratnikom sa sirijskog ratišta i pripadnikom terorističke Islamske države, te donijeti rješenje o oduzimanju prava na držanje vatrenog oružja i samog oružja. Zašto to nije učinjeno?

Koliko je policija ozbiljno nadzirala džihadistu Hasanovića pitanje je da li bi ga i povezali sa Ibrićem i terorističkim napadom, da neposredno nakon pogibije nije tri puta telefonom pozivao mrtvog Ibrića. Zbog tih poziva pritvoren je na 30 dana i potom pušten bez optužnice. Čak je tužio za „neosnovano“ pritvaranje i najvjerojatnije to naplatio. Znači, policija nije pokazala nesposobnost samo u domenu sprečavanja zločina, nego u povodom kasnije istrage.

Da, ovde će Lukač i Ćeranić ustvrditi kako je istragu vodilo Tužilaštvo BiH i SIPA, međutim, niko našoj policiji nije branio da istražuje, prikuplja dokaze i dostavlja ih nadležnom tužiocu. Neka ministar Lukač kaže šta je to MUP RS konkretno uradio na rasvjetljavanju stradanja svojih policajaca, pa neka onda od drugih traži izvinjenja.

Ovde moramo razjasniti konkretne propuste zbog kojim ministar Dragan Lukač MORA BITI SMIJENJEN. Iz službene dokumentacije CJB Bijeljina vidljivo je da su njihovi policijski službenici bili ograničeni u daljem istraživanju sumnji na teroristički napad. Konkretno navode da jedan od potencijalnih napadača, Amir Ljubović, živi u Malom Zvorniku, Srbija, te da je dogovaranje oko napada činjeno u Malom Zvorniku i Loznici. Da li je MUP RS obratio se za pomoć MUP-u Srbije i BIA? Zašto nije?

Pominje se i povezanost lica i događanja sa Salzburgom. Da li je MUP RS zatražio pomoć austrijske policije? Potom, identifikovani potencijalni počinioci: braća Fatih i Elvir Hasanović, te Muharem Demirović, U DRUŠTVU SA POČINIOCOM NERDINOM IBRIĆEM, često su boravili na području Federacije BiH i čak bili u vezi sa Bilalom Bosnićem. Da li je MUP RS informacije podijelio sa federalnim i državnim policijskim agencijama BiH, te tražio pomoć?

Znači, bilo je dovoljno osnova da se zbog pripremanja terorističkog napada u Zvorniku otvori međunarodna istraga mjesecima prije nego što je napad uslijedio. Zašto ništa od pomenutog nije učinjeno?

Elem, najporaznije je ponašanje MUP RS poslije terorističkog napada. Po svemu sudeći, a neka demantuju ako nije tako, ni nakon zločinačkog čina obimna službena dokumentacija nije dostavljena postupajućem tužiocu Tužilaštva BiH. Da je dokumentacija dostavljena istragom bi svakako bila obuhvaćena sva prednje pomenuta lica, a Fetih Hasanović ne bi tako brzo bio pušten iz pritvora (nego bi i drugi bili pritvoreni).

Moguće je otvoriti mnoštvo dimenzija propusta MUP RS prije i poslije terorističkog napada, a kakvi su direktno uticali na više tada aktivnih istraga protiv Fatiha Hasanovića i njemu bliskih lica. Više puta sam o tome i upravo o pominjanim ekstremistima pisao i javno kritikovao ministra Dragana Mektića. Sa te pozicije valjda je razumljivo da nemam namjeru „štediti“ ni ministra Lukača. Njegova odgovornost za stradanje zvorničkih policajaca je višestruka i zato MORA BITI SMIJENJEN!

Dakle, da rezimiramo: ovaj tekst, baš kao i desetak ranijih, pišem revoltiran stradanjem nevinih kolega. Evo tri godine javno potenciram pitanje da li su zvornički policajci ŽRTVOVANI zbog politikantskih interesa neodgovornih pojedinaca poput ministra Lukača? Zbog toga sam nezakonito disciplinski kažnjavan, no ubrzo će se to pitanje raspravljati na sudu.

Na suđenju ću tražiti da kao svjedoka saslušam ministra Lukača, a upravo na bazi dokumenata koje objavljujem uz ovaj tekst. Ako sud i odbije saslušanje Lukača, e moraće prihvatiti potpisnike objavljenih dokumenata – radi potvrđivanja autentičnosti. Zašto? Pa ukoliko se ovi dokumenti potvrde kao autentični pitanje odgovornosti ministra Lukača je tek tehnikalija.

ŠOKANTNO: Zašto se ubio Boris Samardžija?

Javno pitam bivšeg istražitelja Specijalnog tužilaštva RS i aktuelnog pomoćnika načelnika PU Prijedor Milu Mimu Dobrijevića: zašto je Prijedorčanin Boris Samardžija  izvršio samouboistvo? Primoravan je da ubije mene, a usljed prijetnji i pritisaka na kraju je oduzeo život sebi.

Piše: Borislav Radovanović

Sve nezakonitosti ministra Dragana Lukača, načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića i njihovih saradnika poput pomenutog Mile Dobrijevića, uključujući i bivšeg tužioca (današnjeg sudiju) Mirjanu Miodragović Basrak, Glavnog tužioca OJT Prijedor Mladena Mitrovića i njegovog „zaštitnika“ predsjednika VSTS Milana Tegeltije, počinjene protiv mene tokom posljednjih godinu i po razotkrio sam u potpunosti i danas su imenovani suočeni sa realnom opasnošću da krivično i disciplinski odgovaraju za ono šta su činili.

No, ponavlja se situacija da u izbjegavanju dokazivanja odgovoprnosti pomenuti PONOVO atakuju na moj život, na bezbjednost moje porodice i slično. Zadnjih mjeseci maksimalno sam se distancirao od mojih brojnih prijatelja, političkih istomišljenjka i osoba koje podržavaju moju borbu, a samo kako ih ne bi nepotrebno ugrozio.

Iz razumljivih razloga neću otkrivati aktuelna dešavanja zbog kojih sumnjam na sopstvenu ugroženost, a ponajviše zbog straha za moju porodicu, za mojih troje djece. O mnogočemu ne mogu govoriti i zbog straha za druge osobe involvirane u aktuelna dešavanja. Sa druge strane upravo kako bih zaštitio porodicu, građane i sebe prinuđen sam javno ukazati na realnu opasnost.

Zato sam u domenu zaštite drugih i sebe odlučio progovoriti o stradanju Borisa Samardžije, kom više ne mogu nauditi. Bar ne onoliko koliko su to već učinili! Dakle, progovaram krajnje dozirano i samo kako bi ljudi shvatili sa kakvim opasnostima sam suočen.

Danas otkrivam jeziva dešavanja u Prijedoru iz 2007. godine. Mom bivšem načelniku, a tadašnjem istražiocu Specijalnog tužilaštva RS, Mili Dobrijeviću, bili su poznati detalji višegodišnjih istraga oko nekoliko desetina eksplozija počinjenih u Prijedoru i okruženju. Kolege koje su sa mnom radile na tim predmetima neću pominjati kako ih ne bih nepotrebno ugrozio, ali to ne znači da zasluge pripisujem samo sebi.

Sa te pozicije Dobrijević je zatražio da Specijalnom tužilaštvu dostavimo informaciju o svim raspoloživim saznanjima. I doista ekspresno smo im dostavili informaciju o dvadasetak eksplozija, sve sa imenima počinilaca (organizovane kriminalne grupe), potencijalnih svjedoka i izvora inormacija. Čak smo apostrofirali kako ukupna dešavanja sadrže obilježja terorizma! Učinili smo to u iskrenoj vjeri da će naš mukotrpan višegodišnji rad napokon dobiti sudski epilog. U vezi ove informacije valja još samo pomenuti kako sam potpisnik iste.

Jedno kratko vrijeme čak sam učesvovao u službenim radnjama povodom ove „kvaziistrage“, kako se to kasnije ispostavilo, međutim, kad sam otkrio da se drugi akteri istrage služe nezakonitim sredstvima automatski sam se isključio. Šta je odgovaralo i „nosiocima istrage“ poput Dobrijevića.

Elem, istovremeno suočavam sa više pokušaja moje fizičke likvidacije, pa se razumljivo posvećujem mjerama samozaštite. Ubrzo od strane Specijalnog tužilaštva i MUP RS usljeđuje hapšenje jednog dijela pripadnika kriminalne grupe koju smo prijavili pomenutom informacijom. Uhapšen je i Boris Samardžija koji je apostrofiran kao direktni počinilac brojnih eksplozija (čak i na džamije, višestruko), a zbog posjedovanja potrebnih znanja i vještina oko pravljenja i postavljanja eksplozivnih naprava.

No, dešava se nešto neshavtljivo: Samardžija i više drugih počinilaca sutradan po hapšenju pušteni su na slobodu. Specijalno tužilaštvo se samo fokusiralo na jednu eksploziju, a sve ostalo ih nije zanimalo. Ispostavilo se kako im je naša informacija samo trebala za dobijanje nadležnosti u tom jedinom njima zanimljivom predmetu.

Tada nastupaju zastrašujuća dešavanja. Kriminalci koje sam u spornoj informaciji identifikovao kao organizatore i direktne počinioce redom su se našli na slobodi. I ponovo pokušavaju da me likvidiraju, baš kako su to planirali prije hapšenja („sačekušom“ i automatskim oružjem), ali (gle ironije!) sad upotrebom eksplozivne naprave sa bežičnim detonatorom.

Pripadnici pomenute kriminalne grupe ovoga puta angažuju jednog „nesposobnjakovića“, koji dolazi pred moju kuću sa eksplozivnom napravom „na daljinac“, no, igrom slučaja napadne ga čopor pasa lutalica i on pobjegne sa lica mjesta. Poznata su mi sva imena aktera tog događaja, ali sam im to davno oprostio – kad sam shvatio da u stvari djeluju po nalogu „istražitelja“ Mile Dobrijevića i  tadašnjih rukovodilaca policije. Zato nikad ne pominjem imena i javno im poručujem da za to neće odgovarati. Mene zanimaju samo njihovi nalogodavci iz struktura bezbjednosti.

Pošto je moja likvidacija tražila nekog stvarno sposobnog za takav čin kreću pritisci na mladog Borisa Samardžiju. Istovremeno ga pritiskaju i pripadnici pomenute kriminalne organizacije i moji policijski šefovi. U svemu tome prednjači Mile Dobrijević i par dana prije samoubistva Borisa Samardžiju je pozivao u Specijalno tužilaštvo.

Mlađani Boris me je svima sa kojima je tada kontaktirao opisivao kao inspektora kog izuzetno poštuje zbog načina rada, te da mu je moralno neprihvatljivo da ubije nekog koga poštuje. I kad su pritisci kulminirali, nekih mjesec i po nakon prvog hapšenja, počinio je samoubistvo. Mene je poštedio, a ugasio je vlastiti život.

Elem, ovde se sasvim logično postavlja pitanje dokaza mojih navoda. Hajde da i o tome javno progovorimo. Konkretno, prednjepomenuta tužiteljica Mirjana Miodragović Basrak je, prije preuzimanja predmeta od strane Specijalnog tužilaštva i mnogo prije hapšenja počinilaca, od svjedoka uzela izjavu u kojoj se pominje i pripremanje moje likvidacije. Ta izjava nikada nije korištena u suđenju jer kako objasniti da tužilaštvo i MUP nisu preduzeli bukvalno niti jednu radnju po pitanju moje ugroženosti.

U daljem dolazimo do kontraverznih „snimaka razgovora“, po kojima su pojedinci na kraju i presuđeni. Kad sam utvrdio da moje kolege nezakonito snimaju telefonske razgovore osumnjičenih automatski sam se isključio iz svega toga. No, znam da je jedan razgovor snimljen diktafonom RTRS-a, a drugi policijskim diktafonom. Tim drugim, službenim, diktafonom kasnije su pojedinci pokušali nezakonito i mene snimati, ali sam otkrio šta rade, pa im zamisao nije uspjela. Ima o tome moja izjava data policiji, a neka vrh policije javnosti objasni zašto to nikada nije istraženo.

No, vratimo se snimljenim razgovorima na kojima je sud bazirao presude. Po mojim saznanjima Specijalno tužilaštvo je iz snimaka obrisalo sve dijelove u kojima se pominjem ja i moja ugroženost. Opet, kako sudu objasniti da po tom pitanju nikada ništa nije preduzeto?

U daljem referišem se na djelovanje kriminalca i zlikovca Mile Dobrijevića o kom sam već pisao. Nakon Samardžijinog samoubistva (septembar 2007.) akteri moje likvidacije su ustuknuli zbog straha od istrage. No, to je trajalo samo nekih mjesec i nešto. Kako sam već pisao „istražitelj“ Mile Dobrijević slučajno doznaje da Jedinica za posebne istrage MUP RS vodi istragu oko brojnih teških slučajeva zelenašenja i iznuda, gdje su opet u sprezi sa prijedorskim kriminalcima djelovali jedni te isti banditi iz policijskih struktura.

Nije mala stvar ako je desetak Prijedorčana počinilo samoubistva zbog tortura zelenaša (uključujući i one „uniformisane“), a da ne govorimo o desetinama miliona maraka koje su se obrtale u tom kriminalu. I kako je to tada redovito bivalo: bio sam jedan od ključnih aktera te istrage.

Sad, da bi spriječili ovu novu istragu, a priča oko eksplozija je taman kulminirala, isti akteri ponovo nasrću na moj život. Ovoga puta, kako sam to već pisao, upućuju me na krajnje sumnjive „noćne zadatke“ u Kozarac. Lud kakav jesam, a da bih dokazao kako nema nikakvog službenog zadatka, čak odlazim u Kozarac i odatle obavještavam operativno dežurstvo CJB Banja Luka o tome šta se dešava. Nakon intervencije iz Banjaluke „oslobađaju „ me zadatka, no sutradan me ponovo pokušavaju natjerati u Kozarac. Toliko lud ipak nisam bio.

I o ovim dešavanjima postoje neoborivi dokazi (službena dokumentacija), ali MUP RS nikada nije proveo istragu. A kakvu „crnu istragu“ da očekujem nakon tadašnjeg telefonskog razgovora sa aktuelnim direktorom policije, tadašnjim načelnikom kriminalističke policije CJB Banja Luka, Darkom Ćulumom? Ja njemu govorim kako hoće da me ubiju, a on mi odgovara da je „uzeo slobodan dan i trenutno na selu peče rakiju“.

U tom stiže i famozni „ponedeljak“ kad se u sporna dešavanja uključuje tadašnji načelnik CJB Banja Luka Zoran Stanišljević, nakon čije intervencije bitange i zločinci više nisu smjeli ubiti me. Načelnik Stanišljević im je vrlo jasno dao do znanja kako njegove operativce niko ne može napadati i da on nema namjeru „peći rakiju“.

I opet imamo nastup lažovčine Mile Dobrijevića. On mojim pretpostavljenima servira informacije kako ja ometam istrage Specijalnog tužilaštva, pa sve do toga da sam pod istragom tog pravosudnog tijela. Ovi po tome brže-bolje protiv mene pokreću silu disciplinskih, radno-pravnih i inih postupaka, sve sa potpisima i pečatima na dokumentima.

Na to ja od Glavnog tužioca Specijalnog tužilaštva Miodraga Bajića pribavljam dokaz da to tužilaštvo nikada SJB Prijedor nije dostavljalo informacije o meni, niti da su u konkretnim predmetima našli kakva moja neprofesionalna ponašanja. Po tom osnovu dižem krivičnu prijavu, nakon koje su moji šefovi uništavali sve dokumente koje su pisali protiv mene jer su u pitanju upravo dokazi njihovih nezakonitosti. To što su Dobrijevićevu kafansku manipulaciju predstavili kao „službenu informaciju“ Specijalnog tužilaštva obilo bi im se o glavu da Gojko Vasić nije počinio brojne nezakonitosti u vezi tog predmeta. Zato sam svojevremeno i objavio kako je Vasiću mjesto u zatvoru, a nikako na poziciji direktora policije.

Šest godina je trajao brutalan okršaj između mene i bitangi poput Mile Dobrijevića i njegovih jednako kriminalizovanih saveznika iz struktura policije, dok tadašnji ministar Stanislav Čađo nije odregovao i stao na moju stranu. Ekspresno sam raspoređen na organizovani kriminal, započinjem niz novih teških predmeta, stižu priznanja i ino, no to je trajalo samo do postavljenja novog ministra – osvjedočene budaletine Radislava Jovičića.

Međutim, i danas me boli to što nikada nisam okončao istrage u slučajevima gdje je preko 30 građana Prijedora i okolnih gradova smrtno stradalo, a u kojima se policija ponašala tako da je rukovodioce i inspektore odavno trebalo smjestiti u zatvor. Građani treba da znaju kako aktuelno rukovodstvo PU Prijedor „na duši“ nosi odgovornost za stradanje preko 30 ljudi. Zato ih javno nazivam zločincima!

Nakon toga dolazi Dragan Lukač i sve najgore zločince i kriminalce pozicionira na najviše funkcije, a mene čak suspenduje. I gle sad paradoksa! Ministar Lukač suspenziju zasniva na „optužnici“ iste te Mirjane Miodragović Basrak. Da nije tragično bilo bi smiješno: tužilac Miodragović Basrak podiže optužnicu sedmicu nakon suspenzije, a samo kako bi „retroaktivno pokrila“ ministrovu pravnu glupost. Suspendovao me je prije optuženja kao obaveznog elementa suspenzije, ako u rješenju uvodite element „do okončanja krivičnog postupka“. No i tu ministar pokazuje da nema pojma o pravu obzirom da sam optužen za krivično djelo čija sankcija ne pruža osnov za suspenziju.

Na kraju da iskreno kažem i zbog čega sam isprovociran na pisanje ovog teksta. Juče dođem u zgradu PU Prijedor da ministru predam upit zašto me i dalje nezakonito drži pod suspenzijom, te da je sad obavezan isplatiti mi 5-6 hiljada maraka razlike plate. Na to reaguje pomoćnik načelnika Mile Dobrijević čitavom frkom oko toga da ću USB stikom ugroziti MUP RS.

Alo, lažno sam optužen za nepostojeće krivično djelo, koje su korumpirane bitange izmislile kako bi (po ko zna koji put!) izbjegle odgovornost za počinjena krivična djela. U PU Prijedor me tretiraju kao teroristu, a sve na bazi nezakonite suspenzije i jednako nezakonite mjere zabrane prilaženja načelniku Ivaniću. Koliko im je „optužnica“ jaka dovoljno govori činjenica da mi tužilaštvo i MUP evo nekih 10-ak mjeseci od optuženja nezakonito odbijaju predočiti dokaze.

Ni nakon godinu i po od navodnog počinjenja krivičnog djela ja pojma nemam za šta sam optužen, a ponajmanje na bazi kakvih dokaza. Kako je to moguće ubrzo će procesno objašnjavati Milan tegeltija, Mladen Mitrović, Mirjana Miodragović Basrak i ovaj balavi tužilac čije ime nikako da upamtim. Zna se odlično zašto mi nezakonito odbijaju pristup dokazima i spisima – zbog svijesti da ću na bazi njihovih „dokaza“ podnijeti krivičnu prijavu protiv svih aktera mog nezakonitog progona.

Normalno, krivičnu prijavu i druge postupke pokrenuću ako me ne ubiju!