Alijin „amanet“ Erdoganu, sinu Bakiru i Dodiku

Ključna zaostavština Alije Izetbegovića nije današnja BiH, nego „Islamska deklaracija“. Erdodan je ispunio Alijin „amanet“ u vidu stvaranja Islamske države, a potom shvatio kako je grdno pogriješio. Za Evropu je mnogo važniji „amanet“ ostavljen sinu Bakiru i Miloradu Dodiku, koji decenijama rezultira nesagledivim štetnim posljedicama.

Piše: Borislav Radovanović

Ovdašnji egomani i politikanti digli su ozbiljnu graju oko Alijinog „amaneta“ Erdoganu bez iole svijesti o čemu se tu radi i sa kakvom pojavom se suočavamo.  Da bi shvatili taj famozni „amanet“ moramo ga vremenski kontekstualizovati.

Znači, pred samu smrt Izetbegović je shvatio da je Taip Erdogan taj politički subjekt sposoban da realizuje njegovu životnu zamisao, a to je stvaranje „islamske države“. Vrijeme je pokazalo da je u tom pogledu Alija odlično procijenio obzirom da je Erdogan bio ključni logističar stvaranja Islamske države/DAEŠ.

Elem, da bi shvatili suštinu dešavanja moramo uobziriti da su i Izetbegović i Erdogan tada bili važni akteri globalne radikalno-muslimanske organizacije „Muslimanska braća“, koja se kasnije pokazala kao elementarni ideološki subjekt „arapskog proljeća“ i njegove posljedice u vidu Islamske države/DAEŠ-a.

I tu dolazimo do esencije problema, tj. „političkog islama“. Da bi shvatili o čemu je riječ moramo uobziriti dva elementa: prvi je „Islamska deklaracija“, a drugi politička indoktrinacija na kakvoj je Izetbegović stasao.

Mnogi su bili razočarani kad su početkom 90-ih prošlog vijeka došli u priliku pročitati „Islamasku deklaraciju“ i uvidjeli da se nigdje ne pominje BiH. Nisu shvatili da su Izetbegovićeve ideje bile „eksteritorijalnog karaktera“ i mnogo šire od ovdašnjih prostora.

Tu valja znati da je autor pravilno shvatio kako većina problema muslimanske provenijencije potiče od zapadne hegemonije i podaništva pojedinaca spram hegemona. I tu je prilično dobro detektovao probleme. No, rješenja kakva je ponudio su katastrofalna upravo po same muslimane.

Suštinska Alijina zamisao bila je da u većinskomuslimanskim prostorima treba provesti „islamsku revoluciju“ zarad preuzimanja vlasti. Potom slijedi uspostavljanje „islamskog poretka“ na osnovama Kurana i šerijatskih pravila, te u konačnici „islamske države“ kao međunarodnog subjekta.

Ovde moramo protumačiti na kakvim političkim indoktrinacijama Izetbegović „pronalazi rješenja“ problema muslimanskog svijeta. Svima je znana njegova početna politička indoktrinacija u okviru Mladih muslimana i El Hidaje, nacističkih pokreta koje je materijalizovao Himler lično.

No, u tom pogledu suštinski se ne razlikuju politička saznanja kakva Izetbegović kasnije stiče u socijalističkom okruženju. Svi totalitarni režimi XX vijeka (realsocijalizam, fašizam, nacizam) bitišu na istim principima i koracima materijalizacije – revolucija, poredak i država. Dakle, kod Alije nema apsolutno nikakve inovativnosti, nego su u pitanju tek posljedice nakaradnih političkih indoktrinacija.

Gdje leži esencijalni problem? Na jednoj strani imamo države kao drevne kategorije kakve se milenijumima razvijaju. Sa druge strane imamo religije kao opet drevne kategorije sa sopstvenim razvojnim putevima. Još od Vestfalskog sporazuma sa sredine XVII vijeka uticaj religije na države se umanjuje, da bi na kraju dobili sekularne države kao najviši oblik razvoja država.

U daljem valja znati da su religije u svojoj esenciji tek ideologije i tu moramo shvatiti kako različite ideologije mogu imati uticaj na države, ali da „ideološke paradržave“ dugoročno nisu održive. Zašto paradržave? Naprosto, države funkcionišu na zakonima i institucijama, razvijanim vijekovima.

Nemoguće je dugoročno bitisanje država na „Majn kampfu“, na „Menifestu komunističke partije“ ili na Kuranu, kao najvišim i jedinim zakonima (poistovjećivanje ustava i zakona). Da je to tako pokazalo se kroz slamanje nacističke Njemačke, Socijalističkog saveza, pa sve do današnje Islamske države.

Primjera radi u današnjoj Rusiji sve više Staljina percipiraju kao pozitivnu istorijsku figuru jer je od „komunističke paradržave“ sačuvao rusku državnost. Metode koje je koristio jesu sporne, ali je nesporno da je nakon revolucije uspostavljenu paradržavu sve više pretvarao u klasičnu državu.

Ideološki uticaju jesu bili snažni, ali je Sovjetski savez počeo koliko-toliko funkcionisati kao država i to je tu tvorevinu „sačuvalo“ još nekoliko decenija. No, u konačnici sve se to raspalo jer su „ideološke (para)države“ dugoročno neodržive. Ipak, Staljin je sačuvao rusko državotvorno jezgro i na tome su mu Rusi danas zahvalni.

Nadalje, da bi shvatili problem, moramo uobziriti još jedno važno obilježje Izetbegovića, a to je vjersko sektaštvo. Poznato je da se Islamska vjerska zajednica bivše Jugoslavije kontinuirano konfrontirala sa Izetbegovićem i sljedbenicima. I to iz vrlo pragmatičnih razloga.

Da bi razumjeli o čemu je riječ moramo se vratiti na same začetke islamizacije Balkana. Islam na ove prostore dolazi kao već razvijena religija, ideologija i filozofija, a dominantno kroz tursko/Osmanlijsko tumačenje islama. Sulejman Zakonodavac/Veličanstveni čak dodatno ublažava određena tumačenja islama kako bi bila prihvatljiva ovdašnjoj većinskohrišćanskoj zajednici naroda.

Potonji uticaji i doktrinarni razvoj južnoslavenske muslimanske zajednice rezultiraju tzv. mekim islamom, koji je u opštecivilizacijskom pogledu bio prihvatljiva i poštovana religija.

No, Izetbegović je sljedbenik sefefijskog tumačenja islama, odnosno vjerski sektaš i radikal. Inače se vjersko sektaštvo uvijek zasniva na prapočecima neke religije, jer su u pitanju najjednostavnije forme i time najlakše shvatljive nedovoljno vjerski obrazovanim akterima, i to imamo i kod selefije/sektaša Izetbegovića.

Suština je u tome da Izetbegovićevo ukupno djelovanje nije zasnovano na religiji, nego na politici. To je taj famozni „politički islam“. To što je Alija bio religiozan je sekundarne prirode. On je u biti bio politički akter koji je religiju koristio za ostvarivanje političkih ciljeva. I to se iz „Islamske deklaracije“ i svega šta je kasnije činio vrlo jasno vidi.

ERDOGANOVE ZABLUDE

Znači, vremenski kontekstualizovano Izetbegović se obraća religijskom (sektaškom!) i političkom istomišljeniku Erdoganu. I turski predsjednik je kasnije bio ključni politički akter „islamske revolucije“ na tlu Sirije i Iraka, te uspostavljanja „islamskog poretka“ i u konačnici „islamske/Islamske države“. Nakon gotovo pola vijeka relizovao je Alijinu esencijalnu zamisao iz „Islamske deklaracije“!

Elem, kad je stvorio monstruma u svom neposrednom okruženju (na granicama Turske) shvatio je koliko je pogriješio i danas to nedvosmisleno pokazuje aktivnostima na uništavanju vlastite tvorevine.

No, tu je upitno koji to momenti „trijezne“ Erdogana. Na jednoj strani valjda je shvatio koliko su opasne ideje „Islamske deklaracije“, „Muslimanske braće“ i „političkog islama“, a kako iste rezultiraju mogao je vidjeti na primjeru DAEŠ-a. Mogao je eklatantno spoznati da se problemi zapadne hegemonije nad muhamedanstvom ne rješavaju ovako nakaradnim idejama i tvorevinama.

Sa druge strane moramo uobziriti i pokušaj državnog udara i atentata na Erdogana, koji su nedvosmisleno iskonstruisani sa strane Sjedinjenih Država i centara moći kapitalističkog Zapada. Neće Vladimir Putin to nikada priznati, ali sve više indikatora pokazuje da je blagovremeno pozvao Erdogana i upozorio na atentat. Erdogan je u manje od sata pobjegao iz odmarališta i izbjegao likvidaciju.

Elem, to su ipak elementi sekundarne prirode. Ključno u današnjoj rusko-turskoj sprezi jesu obostrani interesi. Shvatio je Erdogan odavno kako muslimansko-pravoslavno zajedništvo u odbrani od zapadne (primarno protestantske) hegemonije pruža najbolji osnov opstanka i budućeg razvoja. Na trenutak je zabudalesao obaranjem ruskog aviona, ali se pokajao i vratio provjerenom savezniku.

Ovde dolazimo do same esencije Putinove međunarodne politike. Jednu dimenziju čini njegovo nastojanje ka uspostavljanju pravoslavno-muhamedanske zajedničke odbrane od zapadne hegemojije. No, druga je mnogo važnija, a tiče se brojnih ekonomskih i energetskih projekata koji obema zajednicama neminovno donosi prosperitet.

Bez umanjivanja vrijednosti drugih ekonomskih i sugurnosnih projekata dovoljno je pogledati projekt „Turski tok“, koji u najnovijoj verziji objedinjava i „Južni tok“ (ka Balkanu). Upravo Putin je ovim energetskim projektom Erdoganu dao snagu da sa Evropskom unijom danas pregovara ovako kako vidimo.

Elem, da je to Putin učinio samo sa Turskom zapadni hegemoni bi bili presrećni. Njihov problem su čvrsti savezi sa Iranom, Egiptom, Sirijom i nizom većinskomuslimanskih država.

Nije na odmet pomenuti  i kako su „arapskim proljećem“ napadnute upravo većinskomuslimanske SEKULARNE DRŽAVE, jer centri moći kapitalističkog Zapada mnogo jednostavnije kontrolišu i eksploatišu zemlje u kojima dominira šerijatsko uređenje.

U daljem dolazimo do rusko-kineskog savezništva, koje upravo najteže devastira zapadnu dominaciju i prijeti njenom poptunom uništenju. Ako ćemo to posmatrati kroz religijsku prizmu imamo budističko-islamsko-pravoslavno savezništvo koje se vrlo uspješno odupire „krstaškim ratnicima“, kako je poznati američki geopolitičar Vilijam Engdal nazvao centre moći koji nastoje uspostaviti Novi svjetski poredak.

To je prostor kroz kakav trebamo percipirati aktuelna geopolitička dešavanja, a nikako kako to čine ovdašnji politikanti i manipulatori, redom pod kontrolom CIA, MMF i drugih instrumenata svjetske hegemonije.

ALIJIN „AMANET“ BAKIRU i DODIKU

Kamo naše sreće da je Alija Bosnu i Hercegovinu ostavio u „amanet“ Tajipu Erdoganu. Primjera radi vidimo kolike su turske investicije u Srbiji, a da ne govorimo kako Turska u Srbiji i srpskom narodu vidi ključne saveznike u realizaciji globalno važnih projekata poput „Turskog toka“, „Puta svile“, „Kina + 17“ i ino.

U stvari turska svijest o važnosti Srba datira još od XIV vijeka kada su turski sultani, visoko plemstvo i najviši činovnici imperijalnog aparata učili (i znali!) srpski jezik. Obzirom da je tadašnje osmanlijsko imperijalno širenje išlo preko Balkana razumljivo je pozicioniranje srpskog jezika kao diplomatskog jezika.

No, vratimo se aktelnom trenutku i problemima Bosne i Hercegovine i eksjugoslavenskih kolonija. Tu se, već na prvom koraku, nameće logičko pitanje: o kakvom Alijinom „amanetu“ Miloradu Dodiku govorimo?

Valja znati neoborivu činjenicu da je Alija Izetbegović još tokom rata u Miloradu Dodiku prepoznao adekvatnog političkog partnera i saradnika. Upravo na Alijin poziv Dodik je 30. marta 1994. godine bio delegat Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, kada je donesen ustav, osnovana vlada i podjela entiteta. Opštepoznato je kako je taj istorijski trenutak kasnije rezultirao po srpski narod i prekodrinske državotvorne ideje.

Znači od rata na ovamo imamo čvrstu spregu Izetbegovića i Dodika, gdje nas politikanstvo i spinovanje ne smiju zavaravati. Aktuelna moć Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika primarno je zasnovana na jednistvenom obrascu djelovanja i uzajamnoj sprezi političkog pozicioniranja.

I kako se ova sprega odrazila na državu u kojoj živimo? Samo prošle godine BiH je napustilo nekih 100 000 stanovnika, a primarno zbog nemogućnosti egzistencijalnog bitisanja. U stvari svi znamo kakvi društveni odnosi su uspostavljeni u BiH-i i kakvim štetnim pojavama sve to rezultira, pa na to ne treba trošiti riječi.

Zato, fokusirajmo se na jednu dimenziju političkih dešavanja kakva ovde rijetko ko shvata. Na jednoj strani Dodika percipiraju kao ovdašnjeg Putinovog najvjernijeg saradnika, dok na drugoj strani Bakir Izetbegović je Erdoganov „brat“.

Pa kad je tako: zašto Dodik i Izetbegović ne slijede matricu savezništva Putina i Erdogana? Ili, zašto ne slijede sve izraženiji proces muslimansko-pravoslavnog savezništva?

Svi znaju zašto Dodik i Izetbegović čine upravo suprotno od njihovih „mentora“ Putina i Erdogana. Zato što su u pitanju obične marionete zapadne hegemonije! Za Milorada Dodika je to opštepoznato, no zanimljiv je odnos Alije Izetbegovića spram imerijalističkog Zapada.

Na kraju života Alija Izetbegović je zarad pozicije i moći pogazio sve ono šta je „Islamskom deklaracijom“ pozicionirao kao principe, te pokazao da je postao još jedna marioneta kakve je onako agilno kritikovao u ovom pamfletu.

Ovde se moramo pozabaviti posljedicama kakve je proizveo Alijin „amanet“ sinu Bakiru i Dodiku. Bosna i Hercegovina je u „miru“ izgubila dvostruko više stanovnika negoli u ratu. Ljudi odavde bježe glavom bez obzira!

No, da ovde ima smisla živjeti dokazuju „doseljenici“ kojih ima sve više u BiH. Govorimo o arapima! Kad sam na samom početku izbjegličkog talasa ka Evropi ukazao da će se to odraziti na planu stalnog nastanjivanja prekomediteranskih muslimana na Balkanu, a poesebice u BiH-i, dočekan sam nizom kritika.

Da su moje procjene bile utemeljene danas je neupitno. No, moja poenta bila je na popisu stanivništva iz 2013. godine, odnosno na projektu Bakira Izetbegovića da BiH predstavi kao većinskomuslimansku državu. Nakon popisa i kristalisanja takvog B-H statusa dolazi do ekspanizije muslimanskog naseljavanja ovih prostora.

No, problem je u tome što ovde dolazi nama nepoznat i neprihvatljiv oblik tumačenja islama. To je taj dekadentni ili „zaostali“ islam kakav je neprihvatljiv i domicilnim muslimanima, a da ne govorimo o drugim vjerskim i etničkim zajednicama. To jeste prihvatljivo sektašima tipa Izetbegovića, ali govorimo o ukupnoj južnoslavenskoj muslimanskoj zajednici.

Sa druge strane ni mi, svi zajedno, nismo prihvatljivi došljacima šta najbolje dokazuju ograde oko njihovih naselja, te izostanak i najmanje želje za integrisanjem sa okruženjem. Sa današnje pozicije sve to bi se moglo i tolerisati, ali trendovi su ono šta zabrinjava.

AUTOR U MUDŽAHEDINSKOM NASELJU NA VLAŠIĆU

Primjera radi na mom rodnom Vlašiću arapi kupuju kompletan babanovački plato, a ponajviše prostore nekadašnih srpskih sela. I ne pitaju za cijenu. Nedavno sam naišao na projekt koji objašnjava trenutne vlasničke transakcije.

Na Vlašiću arapi namjeravaju graditi međunarodni aerodrom, univerzitet, kliniku i drugu infrastrukruru jednog svjetski reprezentativnog muslimanskog centra. No, u pitanju je muslimanski centar njima prihvatljivog tumačenja islama, a kakav je u dubokoj konfrontaciji sa ovdašnjim poimanjem te religije. Možemo slobodno reći da su u pitanju „dvije civilizacije“! I to potvrđuju sve češći tamošnji sukobi domicila i došljaka.

Sad ovaj proces možemo posmatrati u širem kontekstu. Sve eksjugoslavenske „banana države“ tavore sa emigracijama i smanjivanjem domicilne populacije. Isto tako arapska zainteresovanost za te prostore je neupitna.

Znači, možemo sasvim utemeljeno sumnjati u islamizaciju Balkana kao svojevrstan nadolazeći trend. I gdje su idejni kreatori takvog procesa? Pa, kao i uvijek, na strani centara moći zapadnog imperijalnog kapitalizma.

U širem smislu na djelu imamo i sve izraženiju islamizaciju Evrope. Danas možemo sasvim utemeljeno govoriti o dalekovidosti Dejana Lučića kada je pisao „Islamsku Republiku Njemačku“. No, opet je problem u tome sa kakvim islamom tavori Evropa.

Nije to pomenuti „meki islam“ koji se svojevremeno lako integrirao u evropskom prostoru. Evropska unija tavori sa radikalnim islamom koji je na ovaj kontinent prvi doveo upravo Alija Izetbegović (mudžahedini).

Nesporno je da gro muslimanske pouplacije u Evropi teži ka suživotu i toleranciji, ali sve izraženiju konfrontaciju proizvodi manjinski radikalni islam. No, gdje leži problem? Cilj zapadnih centara moći jeste razbijanje Evropske unije i tu je ekstremni islam samo dio spolja uveženih problema.

Da budemo načisto Evropska unija svakako nema budućnosti jer je u pitanju još jedna „ideološka paradržavna tvorevina“. Dok je EU funkcionisala kao ekonomska zajednica imali smo razvojnu ekspanziju, a kad je započet proces stvaranja paradržave dolazi do rasula. Zašto?

Naprosto, moramo shvatiti kako globalizacija i Novi svjetski poredak počivaju na ideološkim matricama. Inače, sam koncept nacija je vještački produkt imperijalnog kapitalizma, pa je promišljanje o stvaranju supranacija uopšte budalasto. U pitanju je tek puka manipulacija sa identitetom i kolektivnom sviješću.

Na aktuelnom katalonskom primjeru vidimo kako padaju u vodu svi ti silni „principi“ na kakvima bitiše Evropska unija kao paradržavna zajednica. Kako je prednje rečeno „ideološke države“ su dugoročno neodržive, pa tako sasvim utemeljeno možemo očekivati raspad Evropske unije.

No, nestanak ovakve Evropske unije neće promijeniti činjenicu da je u pitanju ekonomski razvijen prostor za koji se bore različiti centri moći. Kako više nema bipolarnog svijeta razumljivo je da nadolazeće svjetske sile nastoje uspostaviti što čvršću spregu sa Evropom.

I tu dolaze do izražaja pomenuti ekonomsko-energetski projekti budističko-muslinasko-pravoslavnog savezništva. No, cilj ovog saveza nije uspostavljanje „krute kontrole“ nad Evropom (nisu to Amerikanci!), nego obostranog interesnog savezništva.

Primjera radi pogledajmo kineski megaprojekat „Novi putevi svile“ kakav se zasniva na procjeni da se Kini isplati gradnja trgovačkih (infrastrukturnih) koridora ka tržištu Evrope od nekih pola milijarde stanovnika.

Suludo je i razmišljati da iste infrastrukturne kapacitete (pomorske, cestovne, željezničke) neće koristiti industrijska i izvozno orjentisana Njemačka zarad plasiranja svojih proizvoda ka tržištu Kine, Indije, Pakistana i okruženja veličine polovine čovječanstva.

Obzirom da interesi ponajbolje povezuju ljude i zajednice u konačnici sasvim izvjesno možemo očekivati prednje pojašnene integrativne procese. To što establišment Sjedinjenih Država, NATO i drugi instrumenti centara moći kapitalističkog Zapada nastoje spriječiti ovakve svjetske interesne integracije i sačuvati vlastitu dominaciju trenutno jeste problem, no dugoročno integracije i „Najnoviji“ svjetski poredak su neminovnost.

I upravo kroz takve dimenzije trebamo posmatrati ponašanje Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Njihovi postupci determinišu na čijoj strani djeluju. To sigurno nije strana hrišćansko-muslimansko-budističkog povezivanja, nego su u pitanju marionete sprege radikalnog protestantizma i kvazijevrejstva, udruženih na planu hegemonije i svjetske dominacije.

Dakle, na jednoj strani imamo slobodno i interesno povezivanje ljudi, naroda, religija i država, a na drugoj centara moći svjetske hegemonije i dominacije. Na čijoj strani se „bore“ Izetbegović i Dodik valjda je svima jasno. I tu nastupaju posljedice po sve nas.

Bosna i Hercegovina, pod Izetbegovićem i Dodikom, sve više se samoizoluje u odnosu na procese koji zahvataju balkanski i širi svjetski prostor. Svjedočimo da sve balkanske države „hvataju dolazeći voz“. Kroz takvu prizmu treba shvatiti aktuelnu posjetu hrvatske predsjednice Rusiji, kojom gospođa Grabar Kitarović nastoji izgraditi „priključak“.

Jedino Bosna i Hercegovina  se ponaša kao „slon u staklenoj bašti“ i baš ništa ne čini na pravcu obezbjeđivanja benefita i ekonomske koristi. Zašto? Pa upravo zbog Alijinog „amaneta“ ostavljenog sinu Bakiru i Miloradu Dodiku.

Bakir Izetbegović i Dodik jedino su posvećeni održavanju „zamrznutog konflikta“ kakav im je u „amanet“ ostavio Alijin gospodar Bil Klinton. Zato mi ne slijedimo svjetske trendove i zato ovde nema napretka dok se ne kotarišemo ovog „trojca bez kormilara“ – računajući i Dragana Čovića.

Nenad Stevandić: Mračna strana Republike Srpske

Ovaj tekst otkriva bolnu istinu o najpoznatijem „papku“ Republike Srpske, Nenadu Stevandiću, sa kojom se neminovno moramo suočiti. Zamislite, višedecenijski vijerni poslušnik zločinačkih/izdajničkih/kriminalnih struktura dogurao je do mjesta potpredsjednika parlamenta. Doznajte i kako!

Piše: Borislav Radovanović

Aktuelna rasprava o obnavljanju postupaka pred haškim „tribunalom“ protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića neminovno vodi ka punom razobličavanju istine o ratnozločinačkoj ulozi Nenada Stevandića. Kako navode Faktor.ba i Slobodna Bosna sudu je dostavljena dokumentacija o zločinima Ljubana Ećima i Nenada Stevandića, kakva bitno mijenja pravnu situaciju.

Podsjetiću kratko da sam u kontekstu oslobađajućih presuda Stanišiću i Simatoviću napisao kako je u pitanju još jedan dokaz antisrpske djelatnosti ovog suda. Tamo gdje je objektivno trebalo izreći doživotne robije uslijedilo je oslobađanje, šta u svojoj esenciji znači da organizovanom kriminalu, koji decenijama razara i srpski i sve druge južnoslavenske narode, treba obezbijediti „slobodu“ daljeg štetovanja.

Ovde ćemo ratno zločinaštvo ostaviti po strani i fokusirati se na kriminalno djelovanje i veze Nenada Stevandića, ali uz napomenu kako je sve to duboko prepleteno i povezano. Treba kratko istaći da je Nenad Stevandić i prije izbijanja ratnih sukoba svoju, po zločinaštvu i pljački poznatu, paravojno-terorističku jedinicu Srpske oslobodilačke snage (SOS) u potpunosti stvavio u funkciju Ljubana Ećima i njegovog kuma Željka Ražnjatovića Arkana, a kojima su opet direktni nadređeni bili Stanišić i Simatović.

I upravo njegova „ratna biografija“ je Nenada Stevandića godinama činila Dodikovim „trojanskim konjem“ u strukturama SDS-a. Nimalo slučajno je Stevandić bio jedini opozicionar prihvatljiv SNSD-u za mjesto predsjednika Odbora za bezbjednost Narodne skupštine. Znamo i da je Stevandić vršenje te funkcije zasnivao na „nečinjenju“.

No, ključni trenutak razobličavanja istine o političko-bezbjednosno-kriminalnoj sprezi kakava teško razara Republiku Srpsku, a tiče se dotičnog Stevandića, započinje u drugoj polovini 2005. godine. Pisao sam o tome kako su strane obavještajne službe mjesecima pratile grupaciju kojom su upravljali tadašnji direktor policije Dragomir Andan i Ljuban Ećim, te kako su izvještaj dostavili Tužilaštvu BiH, koje je čak započelo istragu.

Međutim, kako se kasnije ispostavilo, strani obavještajci su ovu grupaciju pogrešno percipirali kao mrežu podrške Radovanu Karadžiću. Ubrzo su svi akteri shvatili da to nema veze sa Karadžićem, nego da Milorad Dodik unutar bezbjednosnih struktura stvara mrežu saradnika zarad ponovnog preuzimanja vlasti.

Pošto su tadašnji centri moći Zapada svakako namjeravali Dodika ponovo pozicionirati „istraga“ je ekspresno okončana i sve ono šta se tada događalo je zataškano. Da je u pitanju Dodikova organizacija najbolje možemo utvrditi upoređivanjem spiska tadašnjih meta praćenja sa njihovim današnjim funkcijama.

Uz par izuzetaka 20-ak tada praćenih pripadnika policije danas vrše ključne funkcije u MUP RS (vidi foto). Isto tako znamo da Dragomir Andan ima savjetničku poziciju i jak uticaj unutar bezbjednosnog sistema Srpske. No, kako sam to davno problematizovao, uspostavljanje današnje strukture MUP RS činjeno je pod „dirigentskom palicom“ Ljubana Ećima.

Da bi shvatili ulogu i značaj Ljubana Ećima moramo znati da kriminalna organizacija Željka Ražnjatovića Arkana od rata do današnjeg dana djeluje u jedinstvenoj formi. Samo su se poslije Arkanove smrti kao kriminalni lideri pozicionirali njegovi kumovi, prvo Milorad Ulemek Legija (Zemunski klan“), a potom Ljuban Ećim („Bosanski klan“). Osim šefova u djelovanju ove kriminalne organizacije ništa nije mijenjano, pa uobzirivši i uticaj na bezbjednosne strukture Srbije i Srpske.

To što je Srbija nakon atentata na premijera Đinđića odlučila da razbije premoćne kriminalne strukture unutar svoje zemlje samo je rezultiralo da su se ključni akteri sve više okretali ka Republici Srpskoj. Tako 2005. godine dolazi do pomirenja Dodika i Ećima, nakon čega Ećim dolazi u priliku uspostavljanja kontrole nad policijskim i kriminalnim strukturama Srpske istovremeno.

Upravo to je rezultiralo jačanjem „Bosanskog klana“ unutar srpske etničke zajednice sa obe strane Drine. Međutim, Srbija je odlučila koliko-toliko sasjeći moć ove kriminalne organizacije, pa decembra 2007. godine Ećima i njegove najbliže saradnike hapse sa ogromnim količinama droge i novca.

Da bi izbjegao decenijsku robiju Ećim nudi pomoć u pronalaženju i hapšenju Radovana Karadžića. Nakon pola godine Karadžić je uhapšen, a Ećim dobija simboličnu zatvorsku kaznu, a potonje i njeno skraćivanje.

Danas znamo gdje je Karadžić završio, baš kao što znamo i da je Dodik ponovo preuzeo vlast. Poveznicu obe ove činjenice čini Ljuban Ećim. No, tu moramo znati da je za uspostavljanje vlasti ključno ostvariti kontrolu nad bezbjednosnim sistemom. Znao je to Dodik još iz iskustva od 1997. godine kada je sa današnjim „najboljim ministrom“ Draganom Lukačom izvršio državni udar.

Ljuban Ećim, sa svojim „uličnim operativcom“ Nenadom Stevandićem, jeste svojevremeno pomogao Karadžiću da kontroliše bezbjednosne strukture Srpske. Međutim, i Ećim i Stevandić su kasnije izdali Karadžića i priklonili se novom voždu Dodiku, kom su opet trebale njihove usluge zarad uspostavljanja kontrole nad policijom.

I, kako je prednje rečeno, tadašnji direktor policije Dragomir Andan je takođe „promijenio stranu“ i priklonio se Dodiku, zajedno sa par desetina svojih sljedbenika koji danas dominiraju našom policijom.

Elem, uticaj Ljubana Ećima će tek u perspektivi donijeti teške posljedice po bezbjednosni sistem Srpske. Tu moramo znati da je današnji dekan banjalučkog Fakulteta za bezbjednost „karijeru“ počeo kao doušnik. I to upravo kao cinkaroš zavrbovan od strane Ljubana Ećima, koji mu je dodijelio kodni naziv „Lepa Brena“. Takav spletkaroš i bivši „udbaški cinkaroš“ danas obrazuje buduće bezbjednosne kadrove. Strašno!

U daljem moram pojasniti kako ovde pišem u prvom licu obzirom da sam tokom spornih dešavanja bio jedan od najangažovanijih policijskih operativaca, te da gro pomenutih osoba i događanja lično znam. Već sredinom 2007. godine shvatio sam da su novopostavljeni Dodikovi policijski „kadrovi“ duboko involvirani u organizovani kriminal.

Sa grupicom istomišljenika započeo sam istraživanje niza teških zločina koji nedvosmisleno dokazuju spregu tih „Ećimovih učenika“ i organizovanog kriminala. I javnosti je manje-više poznato kako je brutalno sasječen taj pokušaj raskrinkavanja kriminalizacije u Dodikovoj policiji.

Danas imamo presuđene organizovane grupe pripadnika policije koje su prodavale narkotike ili pljačkale, pri čemu raspolažem neoborivim dokazima da smo kolege i ja takvim stvarima i osobama bavili se godinama prije negoli je to eskaliralo do mjere kakva se više nije mogla sakriti. Baš kao što raspolažem dokazima da je vrh MUP-a bio blagovremeno upoznat sa problemima sve izraženije kriminalizacije policije.

No, to nas vraća na Nenada Stevandića. Raspolažem i dokazom da sam davne 2011. godine obratio se tijelima zakonski nadležnim za kontrolu rada policije, šta uključuje i Odbor za bezbjednost Narodne skupštine (vidi foto).  

Tačno sam identifikovao krivične predmete čijom kontrolom se može utvrditi teška kriminalizacija pojedinih pripadnika policije, a šta je uobzirovalo desetine smrtnih stradanja građana i desetine miliona maraka šteta po građane i Srpsku. Nenad Stevandić, u svojstvu predsjednika Odbora za bezbjednost, mi je obećao da će se ta predstavka naći na narednoj sjednici. Obećao i slagao!

Po ustaljenoj navici izvršio sam određene provjere i doznao kako Stevandića godinama ucjenjuju vezano za ratne zločine i prednje pomenuta dešavanja, te da je u pitanju Dodikov „trojanac“ unutar SDS-u. Kasnije se i ispostavilo da je to tako.

Jedna dimenzija problema je to što je Mladen Bosić iz Brčkog i slabo poznaje banjalučke „ratne ujdurme“, pa je Stevandiću omogućio značajno napredovanje. No, drugu dimenziju čini činjenica da je Stevandić ozbiljnu politički karijeru ostvario tek po ponovnom Dodikovom pozicioniranju i uz njegovu nesebičnu pomoć.

Danas svi znamo ko je naš najpoznatiji „papak“ i pod čijim patronatom je oformio stranku, te dogurao do jedne od najviših funkcija Republike Srpske. Elem, znamo i koliko je kratko pamćenje naših građana, pa moramo kontinuirano podsjećati na „mračnu stranu“ ovog čovjeka (ako je to prikladan termin) zbog koje je dokazano spreman na izdaju, prevaru, lopovluk... pa sve do zločinaštva najgore vrste.

Znači, za kraj, da bi Republika Srpska opstala ili bitisala kao društvo mora se otrgnuti iz kandži organizovanog kriminala, zločinaštva i ratnog profiterstva, a to konkretno znači od osoba poput Ljubana Ećima i njegovih „proizvoda“ u vidu Stevandića, Ćeranića, Andana...

Ukoliko kao društvo dozvolimo da nam osobe poput vazda ucijenjenog Stevandića doguraju do potpredsjednika najvišeg zakonodavnog i političkog tijela, a čemu se nesrećni imamo nadati?

Ovde ne treba čekati „hašku pravdu“, koja je dokazano diskutabilna, nego moramo  od naših institucija tražiti da se pozabave ovakvima kako što je „doktor“ Nenad Stevandić. Dalekobilo da će se Milorad Dodik tek tako odreći ovog vijernog sluge, no zato moramo vršiti građanski pritisak i objelodanjivati istinu. Zato je ovaj tekst i napisan. 

Franjo Majdandžić – svjedok sunovrata Republike Srpske

Majdandžić je onaj poslanik kog je NATO helikopter u sred noći dovezao u Narodnu skupštinu kao 42. glas za prvu Dodikovu vladu. Danas Nedeljko Čubrilović samo konstatuje da ima 42 glasa, a bez iti jednog dokaza da je tako. Je li to sunovrat parlamentarizma?

Piše: Borislav Radovanović

Zadnje odluke „krnje skupštine“ Nedeljka Čubrilovića u mnogome se razlikuju od one u noći 17./18. januara 1998. godine, kada je Milorad Dodik imenovan premijerom. Tad smo bar znali, ono zasigurno, da je sjednici prisustvovalo 42 narodna poslanika.

Dobro se sjećamo kako je davne 1998. godine voljom „krnje skupštine“, koja naoko podsjeća na aktuelna dešavanja u našem parlamentu, Milorad Dodik obezbjedio i kvorum i većinu glasova. No, samo naoko jer za tu odluku sigurno znamo da je sjednica imala kakav-takav legitimitet.

Ipak, nije na odmet prisjetiti se nekih detalja. Taman kad su se otarasili „tvrdolinijaša“ u skupštini je nastao haos. Franjo Majdandžić je negdje nestao i skupština nije imala kvoruma.

U akciju se dala sva sila NATO i CIA ljudstva i tehnike, pa je Majdandžić lociran oko Brčkog. Ekspresno je NATO helikopterom vraćen u Bijeljinu i sjednica je okončana izborom nove vlade.

Sviđalo se to nekom ili ne NATO okupator je o ustavnosti i zakontosti skupštinskih odluka, bar u domenu elementarne forme, vodio mnogo više računa od današnjeg predsjednika Nedeljka Čubrilovića.

Nepobitna činjenica je da je Nedeljko Čubrilović na zadnjem zasjedanju parlamenta naložio da se glasa podizanjem ruku. Nakon minut-dva konstatovao je da su 42 poslanika izglasala izricanje mjere udaljavanja sa sjednice zasad neutvrđenom broju narodnih poslanika.

Svi smo gledali kako mu sa strane sufliraju imena poslanika kojima treba izreći mjeru, a tek će stenogrami, zapisnici i snimke utvrditi koliko poslanika je tačno udaljeno. Da ne pominjemo ponavljanje povrede poslovnika u vidu uskraćivanja prava poslanicima da ulože prigovor u roku od tri minuta.

Konkretno, Čubrilović je nabrojao nekoliko desetina imena i ODMAH predložio glasanje. Po poslovniku bio je dužan svakom od njih omogućiti pravo na prigovor u roku od tri minute. Već time se ovako izrečena mjera ne može smatrati validnom.

Da li bi poslanici SzP iskoristili svoje pravo ili bi i dalje duvali u pištaljke to nadrividovnjak Čubrilović nije mogao znati unaprijed. Njegova obaveza je bila da bar pokuša omogućiti istima pravo na prigovor, no, on je naredio pauzu. I to su činjenice!

Potom sjednicu nastavlja „iza zatvorenih vrata“ i građani samo mogu vjerovati da je bilo onako kako pozicija tvrdi. Elem, za to nema dokaza i to je dodatna činjenica!

Da ne pominjemo kako je Čubrilović ponovo policijom, stolovima i stolicama „zabarikadirao“ nastavak sjednice u maloj sali i sa vrlo upitnim legitimitetom.

Znači, prvo je upitno za koliko narodnih poslanika je uopšte zatraženo izricanje mjera udaljavanja sa sjednice. Pa je posebno upitno koliko poslanika je glasalo za ovu mjeru (SzP je kategoričan da nije bilo 42 glasa). Pri čemu su režimski „taster poslanici“ glasali uz punu svijest da krše poslovnik u pogledu uskraćivanja prava na prigovor.

U konačnici upitno je koliko poslanika je nastavilo zasjedanje u „maloj Sali“ i da li je postojao kvorum. To da je Nedeljko Čubrilović sklon lažima utvrdili smo oko angažovanja policije na prethodnom zasjedanju. Zašto bi mu sad vjerovali?

Sa druge strane ne treba griješiti dušu i unaprijed tvrditi da „krnja skupština“ nije imala kvoruma. Tu j posebno indikativno to što je direktor policije Darko Ćulum kasno u noć došao u skupštinu.

Danas Srpska ima sopstvenu aparaturu za telekomunikacijsko nadziranje. Kako onu stacioniranu, tako i onu što je često premještaju na različite lokacije, ili boljerečeno KRIJU.

Imamo i sopstvene helikoptere. Ko kaže da neki „Franjo Majdandžić“ nije lociran i helikopterom vraćen na zasjedanje? Elem, ipak to treba istražiti, baš kao što treba istražiti i vjerodostojnost Čubrilovićevih navoda o postojanju kvoruma.

Možemo ovako redati pitanja i probleme u nedogled, ali poenta je valjda jasna. Prije nepunih 20 godina „međunarodna zajednica“ je bar deklarativno vodila računa da sjedice skupštine u minimumu poštuju ustavnost i zakonitost.

Ovo šta danas radi Nedeljko Čubrilović je sunovrat parlamentarizma, pa u konačnici i sunovrat Republike Srpske.

Vojna „neutralnost“ bez vojske

Vladajuća oligarhija Republike Srpske „vojnu neutralnost“ proglasila je davne 2005. godine činom ukidanja VRS. Istovremeno su Zakonom o odbrani BiH, a potonje i voljom Nikole Radmanovića, odlučili da BiH pristupi NATO vojnom savezu. Jučerašnja kvazirezolucija „krnjeg parlamenta“ je čisto politikanstvo i sa pravnog stanovišta apsolutno nerelevantan akt.

Piše: Borislav Radovanović

Građani Republike Srpske jednom moraju shvatiti da države funkcionišu na bazi važećih zakona i odluka nadležnih institucija. Vladajuća koalicija to odlično zna, tako da jučerašnju kvazirezoluciju „krnjeg parlamenta“ možemo u startu smatrati činom politikanstva i besramnim manipulisanjem sviješću građana.

Na prvom koraku moramo shvatiti da je tragi-komično proglašavati „vojnu neutralnost“ u situaciji kad Republika Srpska uopšte nema vojsku. No, to nas dovodi do sasvim racionalnog pitanja: zašto Srpska nema vojsku?

Dejtonskim mirovnim sporazumom i zakonima koji su važili do kraja 2005. imali smo VRS, a onda su upravo akteri donošenja jučerašnje kvazirezolucije odlučili drugačije. Konkretno, njihovim glasovima Parlamentarna skupština BiH je oktobra 2005. donijela Zakon o odbrani BiH kojim se ukidaju entitetske vojske i stvaraju pretpostavke osnivanja Oružanih snaga BiH (i taj zakon su izglasali Dodikovi „taster poslanici“).

Treba podsjetiti da je ovaj sporni zakon upravo potpisao „velikosrbin“ Nikola Špirić (vidi foto). No, članom 84. istog zakona utvrđeno je da BiH započne proces pristupanja NATO vojnom savezu.

Na bazi ovog Zakona o odbrani 2009. godine Predsjedništvo BiH donosi odluku od aktiviranju Akcionog plana za pristupanje u NATO (MAP). Potpisnik te odluke je još jedan Dodikov poslušnik – Nebojša Radmanović. Isti taj Radmanović pismom moli NATO da ubrza pristupanje BiH tom savezu (vidi foto).

To su ključne pravne pretpostavke na kakvima ministrica odbrane Marina Pendeš mjesecima realizuje pretpostavke aktiviranja MAP. Dodikov politički saveznik Dragan Čović (stranački šef Pendešove) nedavno se pohvalio kako će do kraja godine doći do punog aktiviranja akcionog plana vojnog svrstavanja BiH.

Ono šta je Dodikov režim juče učinio je besramno politikanstvo najgore vrste. Sa pravnog stanovišta sporna kvazirezolucija nema apsolutno nikakvog značaja i to je odlično poznato njenim donosiocima.

Može li ta „rezolucija“ promijeniti važeće zakone i odluke nadležnih tijela (državnog predsjedništva i ministarstva odbrane)? Nema ovaj akt „krnjeg parlamenta“ apsolutno nikakvog značaja spram daljih postupaka državnih institucija.

Da bi pravno validno zaustavili proces pristupanja zemlje u NATO u najmanjem treba Parlamentarnoj skupštini BiH predložiti nove zakone ili prijedloge izmjena i dopuna važećih zakona, a kakvima se stopiraju dalje aktivnosti na planu vojnog pozicioniranja.

Vladajuća oligarhija Srpske može samostalno predložiti takve zakonske promjene, no činjenica je da to nije učinjeno. Da li su pozvali druge političke subjekte Srpske na dogovor o zajedničkom prijedlogu zakonskih izmjena? Nisu!

Da ne bi bilo kakve zabune: Milorad Dodik je predstavnike Saveza za promjene nedavno pozvao na dogovor oko referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH i ovi su to odbili. Na bilokakvo dogovaranje u vezi zajedničkog sprečavanja ulaska u NATO još nije uslijedio nikakav poziv.

Svi znamo pod kakvim okolnostima je „krnji parlament“ donio ovu apsolutno nesvrsishodnu rezoluciju bez prisustva narodnih poslanika Saveza za promjene. Problem je u tome što „krnji parlament“ ovim nameće nekakve obaveze predstavnicima SzP u državnim institucijama, a bez omogućavanja da učestvuju u donošenja akta koji ih obavezuje. To je politikanstvo najgore vrste!

No, ništa se ne događa slučajno. Mjesecima pišem o tome kako se Dodik dodvorava Sjedinjenim Državama i NATO, a samo kako bi mu bile skinute sankcije. Unaprijed sam najavio kako će svakojako spinovati javnost, ali da neće preduzeti niti jednu konkretnu radnju sprečavanja neminovnog vojnog svrstavanja BiH. I to se samo potvrđuje.

Upravo iz tih politikantskih razloga u Srpskoj nije održan obećani referendum o pristupanju u NATO. Referendum ima i te kakvu pravnu snagu jer je u pitanju direktno odlučivanje građana i preko te volje apsolutno niko ne bi smio provoditi drugačiju politiku – ni pozicija ni opozicija (koja je opet pozicija na državnom nivou).

Zato referendum nije ni održan, a Dodik se odlučio na puko politikanstvo upravo kako sam to više puta najavljivao. Zašto? Samo zbog procjene da će njegovo „nečinjenje“ na planu aktiviranja MAP biti prepoznato od strane američkih i natovskih struktura, te da će rezultirati njegovim političkim preživljavanjem.

Reforma odbrane BiH (čitaj: ukidanje VRS i  pristupanje NATO) je 2006. prepoznana od strane centara moći Zapada i rezultirala je dovođenjem na vlast Milorada Dodika. Kasniji postupci na realizaciji vojnog pozicioniranja, poput Radmanovićeve odluke o MAP, su jednako shvaćeni i redovno nagrađivani preko MMF i Svjetske banke. Zato se Dodik nada da će i današnje „nečinjenje“ biti adekvatno nagrađeno.

Policajci u bunilu

Nakon medijskih objava da unutrašnjost Narodne skupštine obezbjeđuju nenaoružani policajci oglasio sam se tvrdnjom da ministar Lukač nije normalan. I policajci su ekspresno naoružani.

Piše: Borislav Radovanović

To da se u skupštinskom holu jutros nalazio samo jedan policajac i to sa praznom pištoljskom futrolom zabilježio je neko fotografijom. Najvjerojatnije neko od narodnih poslanika opozicije. I to je proslijeđeno kolegi blogeru Slobodanu Vaskoviću.

Odmah na to reaguje i BN portal, a potom i drugi. Na takvu tragi-komičnu situaciju morao sam objaviti tekst o tome da ministar policije nije normalan.

Šta je u ovome posebno tragi-komično? Na zahtjev stranaka Saveza za promjene ministar Lukač je odgovorio kako je 13.09. t.g. pojačano policijsko obezbjeđenje vršeno zbog procjene o povišenoj, ni manje ni više, TERORISTIČKOJ OPASNOSTI!

Uz to je dodao kako su neki narodni poslanici, misleći na Govedaricu, medijima davali izjave da su spremni i na fizičke obračuna. Ma jedna hrpa nebuloza.

Elem, na konkretno pitanje zašto je policija bila naoružana Lukač je odgovorio da po važećim propisima policajac ne može biti upućen na dužnost bez ličnog naoružanja (vido foto dijela teksta). Dakle, ono šta sam i ja u prošlom tekstu ustvrdio.

Kad, gle čuda, jutros su najmanje jednog policajca uputili na zadatak nez pištolja, a šta potvrđuje i fotografija. No, kad su u vrhu policije shvatili, a moguće tek nakon mog teksta, kakvu su glupost načinili brže-bolje su policajcima naredili da stave pištolje u futrole.

Neko će pomisliti da preuveličavam svoj značaj, no to da moj blog prate najviši policijski rukovodioci znam jer mi to redovno sami govore. Pa ipak su to moji dugogodišnji dobri prijatelji. Doduše, znam i preko silnih disciplinskih postupaka i kazni samo zbog pisanja. No, nisam ja ovde bitan.

Ono šta je važno za shvatiti, a šta sam apostrofirao u prethodnom tekstu, jeste da policajci nisu ničije „igračke“. Kakvi su to marifetluci: vadi pištolj, stavi pištolj?

Ljudi prosto nemaju predstavu šta da rade i kako da se ponašaju. A zašto? Samo zato što svakoj budali može na pamet pasti kakva glupost, a ljudi su prinuđeni da izvršavaju i notorne gluposti samo da bi sačuvali posao.

Žalosno!