Vojna „neutralnost“ bez vojske

Vladajuća oligarhija Republike Srpske „vojnu neutralnost“ proglasila je davne 2005. godine činom ukidanja VRS. Istovremeno su Zakonom o odbrani BiH, a potonje i voljom Nikole Radmanovića, odlučili da BiH pristupi NATO vojnom savezu. Jučerašnja kvazirezolucija „krnjeg parlamenta“ je čisto politikanstvo i sa pravnog stanovišta apsolutno nerelevantan akt.

Piše: Borislav Radovanović

Građani Republike Srpske jednom moraju shvatiti da države funkcionišu na bazi važećih zakona i odluka nadležnih institucija. Vladajuća koalicija to odlično zna, tako da jučerašnju kvazirezoluciju „krnjeg parlamenta“ možemo u startu smatrati činom politikanstva i besramnim manipulisanjem sviješću građana.

Na prvom koraku moramo shvatiti da je tragi-komično proglašavati „vojnu neutralnost“ u situaciji kad Republika Srpska uopšte nema vojsku. No, to nas dovodi do sasvim racionalnog pitanja: zašto Srpska nema vojsku?

Dejtonskim mirovnim sporazumom i zakonima koji su važili do kraja 2005. imali smo VRS, a onda su upravo akteri donošenja jučerašnje kvazirezolucije odlučili drugačije. Konkretno, njihovim glasovima Parlamentarna skupština BiH je oktobra 2005. donijela Zakon o odbrani BiH kojim se ukidaju entitetske vojske i stvaraju pretpostavke osnivanja Oružanih snaga BiH (i taj zakon su izglasali Dodikovi „taster poslanici“).

Treba podsjetiti da je ovaj sporni zakon upravo potpisao „velikosrbin“ Nikola Špirić (vidi foto). No, članom 84. istog zakona utvrđeno je da BiH započne proces pristupanja NATO vojnom savezu.

Na bazi ovog Zakona o odbrani 2009. godine Predsjedništvo BiH donosi odluku od aktiviranju Akcionog plana za pristupanje u NATO (MAP). Potpisnik te odluke je još jedan Dodikov poslušnik – Nebojša Radmanović. Isti taj Radmanović pismom moli NATO da ubrza pristupanje BiH tom savezu (vidi foto).

To su ključne pravne pretpostavke na kakvima ministrica odbrane Marina Pendeš mjesecima realizuje pretpostavke aktiviranja MAP. Dodikov politički saveznik Dragan Čović (stranački šef Pendešove) nedavno se pohvalio kako će do kraja godine doći do punog aktiviranja akcionog plana vojnog svrstavanja BiH.

Ono šta je Dodikov režim juče učinio je besramno politikanstvo najgore vrste. Sa pravnog stanovišta sporna kvazirezolucija nema apsolutno nikakvog značaja i to je odlično poznato njenim donosiocima.

Može li ta „rezolucija“ promijeniti važeće zakone i odluke nadležnih tijela (državnog predsjedništva i ministarstva odbrane)? Nema ovaj akt „krnjeg parlamenta“ apsolutno nikakvog značaja spram daljih postupaka državnih institucija.

Da bi pravno validno zaustavili proces pristupanja zemlje u NATO u najmanjem treba Parlamentarnoj skupštini BiH predložiti nove zakone ili prijedloge izmjena i dopuna važećih zakona, a kakvima se stopiraju dalje aktivnosti na planu vojnog pozicioniranja.

Vladajuća oligarhija Srpske može samostalno predložiti takve zakonske promjene, no činjenica je da to nije učinjeno. Da li su pozvali druge političke subjekte Srpske na dogovor o zajedničkom prijedlogu zakonskih izmjena? Nisu!

Da ne bi bilo kakve zabune: Milorad Dodik je predstavnike Saveza za promjene nedavno pozvao na dogovor oko referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH i ovi su to odbili. Na bilokakvo dogovaranje u vezi zajedničkog sprečavanja ulaska u NATO još nije uslijedio nikakav poziv.

Svi znamo pod kakvim okolnostima je „krnji parlament“ donio ovu apsolutno nesvrsishodnu rezoluciju bez prisustva narodnih poslanika Saveza za promjene. Problem je u tome što „krnji parlament“ ovim nameće nekakve obaveze predstavnicima SzP u državnim institucijama, a bez omogućavanja da učestvuju u donošenja akta koji ih obavezuje. To je politikanstvo najgore vrste!

No, ništa se ne događa slučajno. Mjesecima pišem o tome kako se Dodik dodvorava Sjedinjenim Državama i NATO, a samo kako bi mu bile skinute sankcije. Unaprijed sam najavio kako će svakojako spinovati javnost, ali da neće preduzeti niti jednu konkretnu radnju sprečavanja neminovnog vojnog svrstavanja BiH. I to se samo potvrđuje.

Upravo iz tih politikantskih razloga u Srpskoj nije održan obećani referendum o pristupanju u NATO. Referendum ima i te kakvu pravnu snagu jer je u pitanju direktno odlučivanje građana i preko te volje apsolutno niko ne bi smio provoditi drugačiju politiku – ni pozicija ni opozicija (koja je opet pozicija na državnom nivou).

Zato referendum nije ni održan, a Dodik se odlučio na puko politikanstvo upravo kako sam to više puta najavljivao. Zašto? Samo zbog procjene da će njegovo „nečinjenje“ na planu aktiviranja MAP biti prepoznato od strane američkih i natovskih struktura, te da će rezultirati njegovim političkim preživljavanjem.

Reforma odbrane BiH (čitaj: ukidanje VRS i  pristupanje NATO) je 2006. prepoznana od strane centara moći Zapada i rezultirala je dovođenjem na vlast Milorada Dodika. Kasniji postupci na realizaciji vojnog pozicioniranja, poput Radmanovićeve odluke o MAP, su jednako shvaćeni i redovno nagrađivani preko MMF i Svjetske banke. Zato se Dodik nada da će i današnje „nečinjenje“ biti adekvatno nagrađeno.