Alijin „amanet“ Erdoganu, sinu Bakiru i Dodiku

Ključna zaostavština Alije Izetbegovića nije današnja BiH, nego „Islamska deklaracija“. Erdodan je ispunio Alijin „amanet“ u vidu stvaranja Islamske države, a potom shvatio kako je grdno pogriješio. Za Evropu je mnogo važniji „amanet“ ostavljen sinu Bakiru i Miloradu Dodiku, koji decenijama rezultira nesagledivim štetnim posljedicama.

Piše: Borislav Radovanović

Ovdašnji egomani i politikanti digli su ozbiljnu graju oko Alijinog „amaneta“ Erdoganu bez iole svijesti o čemu se tu radi i sa kakvom pojavom se suočavamo.  Da bi shvatili taj famozni „amanet“ moramo ga vremenski kontekstualizovati.

Znači, pred samu smrt Izetbegović je shvatio da je Taip Erdogan taj politički subjekt sposoban da realizuje njegovu životnu zamisao, a to je stvaranje „islamske države“. Vrijeme je pokazalo da je u tom pogledu Alija odlično procijenio obzirom da je Erdogan bio ključni logističar stvaranja Islamske države/DAEŠ.

Elem, da bi shvatili suštinu dešavanja moramo uobziriti da su i Izetbegović i Erdogan tada bili važni akteri globalne radikalno-muslimanske organizacije „Muslimanska braća“, koja se kasnije pokazala kao elementarni ideološki subjekt „arapskog proljeća“ i njegove posljedice u vidu Islamske države/DAEŠ-a.

I tu dolazimo do esencije problema, tj. „političkog islama“. Da bi shvatili o čemu je riječ moramo uobziriti dva elementa: prvi je „Islamska deklaracija“, a drugi politička indoktrinacija na kakvoj je Izetbegović stasao.

Mnogi su bili razočarani kad su početkom 90-ih prošlog vijeka došli u priliku pročitati „Islamasku deklaraciju“ i uvidjeli da se nigdje ne pominje BiH. Nisu shvatili da su Izetbegovićeve ideje bile „eksteritorijalnog karaktera“ i mnogo šire od ovdašnjih prostora.

Tu valja znati da je autor pravilno shvatio kako većina problema muslimanske provenijencije potiče od zapadne hegemonije i podaništva pojedinaca spram hegemona. I tu je prilično dobro detektovao probleme. No, rješenja kakva je ponudio su katastrofalna upravo po same muslimane.

Suštinska Alijina zamisao bila je da u većinskomuslimanskim prostorima treba provesti „islamsku revoluciju“ zarad preuzimanja vlasti. Potom slijedi uspostavljanje „islamskog poretka“ na osnovama Kurana i šerijatskih pravila, te u konačnici „islamske države“ kao međunarodnog subjekta.

Ovde moramo protumačiti na kakvim političkim indoktrinacijama Izetbegović „pronalazi rješenja“ problema muslimanskog svijeta. Svima je znana njegova početna politička indoktrinacija u okviru Mladih muslimana i El Hidaje, nacističkih pokreta koje je materijalizovao Himler lično.

No, u tom pogledu suštinski se ne razlikuju politička saznanja kakva Izetbegović kasnije stiče u socijalističkom okruženju. Svi totalitarni režimi XX vijeka (realsocijalizam, fašizam, nacizam) bitišu na istim principima i koracima materijalizacije – revolucija, poredak i država. Dakle, kod Alije nema apsolutno nikakve inovativnosti, nego su u pitanju tek posljedice nakaradnih političkih indoktrinacija.

Gdje leži esencijalni problem? Na jednoj strani imamo države kao drevne kategorije kakve se milenijumima razvijaju. Sa druge strane imamo religije kao opet drevne kategorije sa sopstvenim razvojnim putevima. Još od Vestfalskog sporazuma sa sredine XVII vijeka uticaj religije na države se umanjuje, da bi na kraju dobili sekularne države kao najviši oblik razvoja država.

U daljem valja znati da su religije u svojoj esenciji tek ideologije i tu moramo shvatiti kako različite ideologije mogu imati uticaj na države, ali da „ideološke paradržave“ dugoročno nisu održive. Zašto paradržave? Naprosto, države funkcionišu na zakonima i institucijama, razvijanim vijekovima.

Nemoguće je dugoročno bitisanje država na „Majn kampfu“, na „Menifestu komunističke partije“ ili na Kuranu, kao najvišim i jedinim zakonima (poistovjećivanje ustava i zakona). Da je to tako pokazalo se kroz slamanje nacističke Njemačke, Socijalističkog saveza, pa sve do današnje Islamske države.

Primjera radi u današnjoj Rusiji sve više Staljina percipiraju kao pozitivnu istorijsku figuru jer je od „komunističke paradržave“ sačuvao rusku državnost. Metode koje je koristio jesu sporne, ali je nesporno da je nakon revolucije uspostavljenu paradržavu sve više pretvarao u klasičnu državu.

Ideološki uticaju jesu bili snažni, ali je Sovjetski savez počeo koliko-toliko funkcionisati kao država i to je tu tvorevinu „sačuvalo“ još nekoliko decenija. No, u konačnici sve se to raspalo jer su „ideološke (para)države“ dugoročno neodržive. Ipak, Staljin je sačuvao rusko državotvorno jezgro i na tome su mu Rusi danas zahvalni.

Nadalje, da bi shvatili problem, moramo uobziriti još jedno važno obilježje Izetbegovića, a to je vjersko sektaštvo. Poznato je da se Islamska vjerska zajednica bivše Jugoslavije kontinuirano konfrontirala sa Izetbegovićem i sljedbenicima. I to iz vrlo pragmatičnih razloga.

Da bi razumjeli o čemu je riječ moramo se vratiti na same začetke islamizacije Balkana. Islam na ove prostore dolazi kao već razvijena religija, ideologija i filozofija, a dominantno kroz tursko/Osmanlijsko tumačenje islama. Sulejman Zakonodavac/Veličanstveni čak dodatno ublažava određena tumačenja islama kako bi bila prihvatljiva ovdašnjoj većinskohrišćanskoj zajednici naroda.

Potonji uticaji i doktrinarni razvoj južnoslavenske muslimanske zajednice rezultiraju tzv. mekim islamom, koji je u opštecivilizacijskom pogledu bio prihvatljiva i poštovana religija.

No, Izetbegović je sljedbenik sefefijskog tumačenja islama, odnosno vjerski sektaš i radikal. Inače se vjersko sektaštvo uvijek zasniva na prapočecima neke religije, jer su u pitanju najjednostavnije forme i time najlakše shvatljive nedovoljno vjerski obrazovanim akterima, i to imamo i kod selefije/sektaša Izetbegovića.

Suština je u tome da Izetbegovićevo ukupno djelovanje nije zasnovano na religiji, nego na politici. To je taj famozni „politički islam“. To što je Alija bio religiozan je sekundarne prirode. On je u biti bio politički akter koji je religiju koristio za ostvarivanje političkih ciljeva. I to se iz „Islamske deklaracije“ i svega šta je kasnije činio vrlo jasno vidi.

ERDOGANOVE ZABLUDE

Znači, vremenski kontekstualizovano Izetbegović se obraća religijskom (sektaškom!) i političkom istomišljeniku Erdoganu. I turski predsjednik je kasnije bio ključni politički akter „islamske revolucije“ na tlu Sirije i Iraka, te uspostavljanja „islamskog poretka“ i u konačnici „islamske/Islamske države“. Nakon gotovo pola vijeka relizovao je Alijinu esencijalnu zamisao iz „Islamske deklaracije“!

Elem, kad je stvorio monstruma u svom neposrednom okruženju (na granicama Turske) shvatio je koliko je pogriješio i danas to nedvosmisleno pokazuje aktivnostima na uništavanju vlastite tvorevine.

No, tu je upitno koji to momenti „trijezne“ Erdogana. Na jednoj strani valjda je shvatio koliko su opasne ideje „Islamske deklaracije“, „Muslimanske braće“ i „političkog islama“, a kako iste rezultiraju mogao je vidjeti na primjeru DAEŠ-a. Mogao je eklatantno spoznati da se problemi zapadne hegemonije nad muhamedanstvom ne rješavaju ovako nakaradnim idejama i tvorevinama.

Sa druge strane moramo uobziriti i pokušaj državnog udara i atentata na Erdogana, koji su nedvosmisleno iskonstruisani sa strane Sjedinjenih Država i centara moći kapitalističkog Zapada. Neće Vladimir Putin to nikada priznati, ali sve više indikatora pokazuje da je blagovremeno pozvao Erdogana i upozorio na atentat. Erdogan je u manje od sata pobjegao iz odmarališta i izbjegao likvidaciju.

Elem, to su ipak elementi sekundarne prirode. Ključno u današnjoj rusko-turskoj sprezi jesu obostrani interesi. Shvatio je Erdogan odavno kako muslimansko-pravoslavno zajedništvo u odbrani od zapadne (primarno protestantske) hegemonije pruža najbolji osnov opstanka i budućeg razvoja. Na trenutak je zabudalesao obaranjem ruskog aviona, ali se pokajao i vratio provjerenom savezniku.

Ovde dolazimo do same esencije Putinove međunarodne politike. Jednu dimenziju čini njegovo nastojanje ka uspostavljanju pravoslavno-muhamedanske zajedničke odbrane od zapadne hegemojije. No, druga je mnogo važnija, a tiče se brojnih ekonomskih i energetskih projekata koji obema zajednicama neminovno donosi prosperitet.

Bez umanjivanja vrijednosti drugih ekonomskih i sugurnosnih projekata dovoljno je pogledati projekt „Turski tok“, koji u najnovijoj verziji objedinjava i „Južni tok“ (ka Balkanu). Upravo Putin je ovim energetskim projektom Erdoganu dao snagu da sa Evropskom unijom danas pregovara ovako kako vidimo.

Elem, da je to Putin učinio samo sa Turskom zapadni hegemoni bi bili presrećni. Njihov problem su čvrsti savezi sa Iranom, Egiptom, Sirijom i nizom većinskomuslimanskih država.

Nije na odmet pomenuti  i kako su „arapskim proljećem“ napadnute upravo većinskomuslimanske SEKULARNE DRŽAVE, jer centri moći kapitalističkog Zapada mnogo jednostavnije kontrolišu i eksploatišu zemlje u kojima dominira šerijatsko uređenje.

U daljem dolazimo do rusko-kineskog savezništva, koje upravo najteže devastira zapadnu dominaciju i prijeti njenom poptunom uništenju. Ako ćemo to posmatrati kroz religijsku prizmu imamo budističko-islamsko-pravoslavno savezništvo koje se vrlo uspješno odupire „krstaškim ratnicima“, kako je poznati američki geopolitičar Vilijam Engdal nazvao centre moći koji nastoje uspostaviti Novi svjetski poredak.

To je prostor kroz kakav trebamo percipirati aktuelna geopolitička dešavanja, a nikako kako to čine ovdašnji politikanti i manipulatori, redom pod kontrolom CIA, MMF i drugih instrumenata svjetske hegemonije.

ALIJIN „AMANET“ BAKIRU i DODIKU

Kamo naše sreće da je Alija Bosnu i Hercegovinu ostavio u „amanet“ Tajipu Erdoganu. Primjera radi vidimo kolike su turske investicije u Srbiji, a da ne govorimo kako Turska u Srbiji i srpskom narodu vidi ključne saveznike u realizaciji globalno važnih projekata poput „Turskog toka“, „Puta svile“, „Kina + 17“ i ino.

U stvari turska svijest o važnosti Srba datira još od XIV vijeka kada su turski sultani, visoko plemstvo i najviši činovnici imperijalnog aparata učili (i znali!) srpski jezik. Obzirom da je tadašnje osmanlijsko imperijalno širenje išlo preko Balkana razumljivo je pozicioniranje srpskog jezika kao diplomatskog jezika.

No, vratimo se aktelnom trenutku i problemima Bosne i Hercegovine i eksjugoslavenskih kolonija. Tu se, već na prvom koraku, nameće logičko pitanje: o kakvom Alijinom „amanetu“ Miloradu Dodiku govorimo?

Valja znati neoborivu činjenicu da je Alija Izetbegović još tokom rata u Miloradu Dodiku prepoznao adekvatnog političkog partnera i saradnika. Upravo na Alijin poziv Dodik je 30. marta 1994. godine bio delegat Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, kada je donesen ustav, osnovana vlada i podjela entiteta. Opštepoznato je kako je taj istorijski trenutak kasnije rezultirao po srpski narod i prekodrinske državotvorne ideje.

Znači od rata na ovamo imamo čvrstu spregu Izetbegovića i Dodika, gdje nas politikanstvo i spinovanje ne smiju zavaravati. Aktuelna moć Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika primarno je zasnovana na jednistvenom obrascu djelovanja i uzajamnoj sprezi političkog pozicioniranja.

I kako se ova sprega odrazila na državu u kojoj živimo? Samo prošle godine BiH je napustilo nekih 100 000 stanovnika, a primarno zbog nemogućnosti egzistencijalnog bitisanja. U stvari svi znamo kakvi društveni odnosi su uspostavljeni u BiH-i i kakvim štetnim pojavama sve to rezultira, pa na to ne treba trošiti riječi.

Zato, fokusirajmo se na jednu dimenziju političkih dešavanja kakva ovde rijetko ko shvata. Na jednoj strani Dodika percipiraju kao ovdašnjeg Putinovog najvjernijeg saradnika, dok na drugoj strani Bakir Izetbegović je Erdoganov „brat“.

Pa kad je tako: zašto Dodik i Izetbegović ne slijede matricu savezništva Putina i Erdogana? Ili, zašto ne slijede sve izraženiji proces muslimansko-pravoslavnog savezništva?

Svi znaju zašto Dodik i Izetbegović čine upravo suprotno od njihovih „mentora“ Putina i Erdogana. Zato što su u pitanju obične marionete zapadne hegemonije! Za Milorada Dodika je to opštepoznato, no zanimljiv je odnos Alije Izetbegovića spram imerijalističkog Zapada.

Na kraju života Alija Izetbegović je zarad pozicije i moći pogazio sve ono šta je „Islamskom deklaracijom“ pozicionirao kao principe, te pokazao da je postao još jedna marioneta kakve je onako agilno kritikovao u ovom pamfletu.

Ovde se moramo pozabaviti posljedicama kakve je proizveo Alijin „amanet“ sinu Bakiru i Dodiku. Bosna i Hercegovina je u „miru“ izgubila dvostruko više stanovnika negoli u ratu. Ljudi odavde bježe glavom bez obzira!

No, da ovde ima smisla živjeti dokazuju „doseljenici“ kojih ima sve više u BiH. Govorimo o arapima! Kad sam na samom početku izbjegličkog talasa ka Evropi ukazao da će se to odraziti na planu stalnog nastanjivanja prekomediteranskih muslimana na Balkanu, a poesebice u BiH-i, dočekan sam nizom kritika.

Da su moje procjene bile utemeljene danas je neupitno. No, moja poenta bila je na popisu stanivništva iz 2013. godine, odnosno na projektu Bakira Izetbegovića da BiH predstavi kao većinskomuslimansku državu. Nakon popisa i kristalisanja takvog B-H statusa dolazi do ekspanizije muslimanskog naseljavanja ovih prostora.

No, problem je u tome što ovde dolazi nama nepoznat i neprihvatljiv oblik tumačenja islama. To je taj dekadentni ili „zaostali“ islam kakav je neprihvatljiv i domicilnim muslimanima, a da ne govorimo o drugim vjerskim i etničkim zajednicama. To jeste prihvatljivo sektašima tipa Izetbegovića, ali govorimo o ukupnoj južnoslavenskoj muslimanskoj zajednici.

Sa druge strane ni mi, svi zajedno, nismo prihvatljivi došljacima šta najbolje dokazuju ograde oko njihovih naselja, te izostanak i najmanje želje za integrisanjem sa okruženjem. Sa današnje pozicije sve to bi se moglo i tolerisati, ali trendovi su ono šta zabrinjava.

AUTOR U MUDŽAHEDINSKOM NASELJU NA VLAŠIĆU

Primjera radi na mom rodnom Vlašiću arapi kupuju kompletan babanovački plato, a ponajviše prostore nekadašnih srpskih sela. I ne pitaju za cijenu. Nedavno sam naišao na projekt koji objašnjava trenutne vlasničke transakcije.

Na Vlašiću arapi namjeravaju graditi međunarodni aerodrom, univerzitet, kliniku i drugu infrastrukruru jednog svjetski reprezentativnog muslimanskog centra. No, u pitanju je muslimanski centar njima prihvatljivog tumačenja islama, a kakav je u dubokoj konfrontaciji sa ovdašnjim poimanjem te religije. Možemo slobodno reći da su u pitanju „dvije civilizacije“! I to potvrđuju sve češći tamošnji sukobi domicila i došljaka.

Sad ovaj proces možemo posmatrati u širem kontekstu. Sve eksjugoslavenske „banana države“ tavore sa emigracijama i smanjivanjem domicilne populacije. Isto tako arapska zainteresovanost za te prostore je neupitna.

Znači, možemo sasvim utemeljeno sumnjati u islamizaciju Balkana kao svojevrstan nadolazeći trend. I gdje su idejni kreatori takvog procesa? Pa, kao i uvijek, na strani centara moći zapadnog imperijalnog kapitalizma.

U širem smislu na djelu imamo i sve izraženiju islamizaciju Evrope. Danas možemo sasvim utemeljeno govoriti o dalekovidosti Dejana Lučića kada je pisao „Islamsku Republiku Njemačku“. No, opet je problem u tome sa kakvim islamom tavori Evropa.

Nije to pomenuti „meki islam“ koji se svojevremeno lako integrirao u evropskom prostoru. Evropska unija tavori sa radikalnim islamom koji je na ovaj kontinent prvi doveo upravo Alija Izetbegović (mudžahedini).

Nesporno je da gro muslimanske pouplacije u Evropi teži ka suživotu i toleranciji, ali sve izraženiju konfrontaciju proizvodi manjinski radikalni islam. No, gdje leži problem? Cilj zapadnih centara moći jeste razbijanje Evropske unije i tu je ekstremni islam samo dio spolja uveženih problema.

Da budemo načisto Evropska unija svakako nema budućnosti jer je u pitanju još jedna „ideološka paradržavna tvorevina“. Dok je EU funkcionisala kao ekonomska zajednica imali smo razvojnu ekspanziju, a kad je započet proces stvaranja paradržave dolazi do rasula. Zašto?

Naprosto, moramo shvatiti kako globalizacija i Novi svjetski poredak počivaju na ideološkim matricama. Inače, sam koncept nacija je vještački produkt imperijalnog kapitalizma, pa je promišljanje o stvaranju supranacija uopšte budalasto. U pitanju je tek puka manipulacija sa identitetom i kolektivnom sviješću.

Na aktuelnom katalonskom primjeru vidimo kako padaju u vodu svi ti silni „principi“ na kakvima bitiše Evropska unija kao paradržavna zajednica. Kako je prednje rečeno „ideološke države“ su dugoročno neodržive, pa tako sasvim utemeljeno možemo očekivati raspad Evropske unije.

No, nestanak ovakve Evropske unije neće promijeniti činjenicu da je u pitanju ekonomski razvijen prostor za koji se bore različiti centri moći. Kako više nema bipolarnog svijeta razumljivo je da nadolazeće svjetske sile nastoje uspostaviti što čvršću spregu sa Evropom.

I tu dolaze do izražaja pomenuti ekonomsko-energetski projekti budističko-muslinasko-pravoslavnog savezništva. No, cilj ovog saveza nije uspostavljanje „krute kontrole“ nad Evropom (nisu to Amerikanci!), nego obostranog interesnog savezništva.

Primjera radi pogledajmo kineski megaprojekat „Novi putevi svile“ kakav se zasniva na procjeni da se Kini isplati gradnja trgovačkih (infrastrukturnih) koridora ka tržištu Evrope od nekih pola milijarde stanovnika.

Suludo je i razmišljati da iste infrastrukturne kapacitete (pomorske, cestovne, željezničke) neće koristiti industrijska i izvozno orjentisana Njemačka zarad plasiranja svojih proizvoda ka tržištu Kine, Indije, Pakistana i okruženja veličine polovine čovječanstva.

Obzirom da interesi ponajbolje povezuju ljude i zajednice u konačnici sasvim izvjesno možemo očekivati prednje pojašnene integrativne procese. To što establišment Sjedinjenih Država, NATO i drugi instrumenti centara moći kapitalističkog Zapada nastoje spriječiti ovakve svjetske interesne integracije i sačuvati vlastitu dominaciju trenutno jeste problem, no dugoročno integracije i „Najnoviji“ svjetski poredak su neminovnost.

I upravo kroz takve dimenzije trebamo posmatrati ponašanje Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Njihovi postupci determinišu na čijoj strani djeluju. To sigurno nije strana hrišćansko-muslimansko-budističkog povezivanja, nego su u pitanju marionete sprege radikalnog protestantizma i kvazijevrejstva, udruženih na planu hegemonije i svjetske dominacije.

Dakle, na jednoj strani imamo slobodno i interesno povezivanje ljudi, naroda, religija i država, a na drugoj centara moći svjetske hegemonije i dominacije. Na čijoj strani se „bore“ Izetbegović i Dodik valjda je svima jasno. I tu nastupaju posljedice po sve nas.

Bosna i Hercegovina, pod Izetbegovićem i Dodikom, sve više se samoizoluje u odnosu na procese koji zahvataju balkanski i širi svjetski prostor. Svjedočimo da sve balkanske države „hvataju dolazeći voz“. Kroz takvu prizmu treba shvatiti aktuelnu posjetu hrvatske predsjednice Rusiji, kojom gospođa Grabar Kitarović nastoji izgraditi „priključak“.

Jedino Bosna i Hercegovina  se ponaša kao „slon u staklenoj bašti“ i baš ništa ne čini na pravcu obezbjeđivanja benefita i ekonomske koristi. Zašto? Pa upravo zbog Alijinog „amaneta“ ostavljenog sinu Bakiru i Miloradu Dodiku.

Bakir Izetbegović i Dodik jedino su posvećeni održavanju „zamrznutog konflikta“ kakav im je u „amanet“ ostavio Alijin gospodar Bil Klinton. Zato mi ne slijedimo svjetske trendove i zato ovde nema napretka dok se ne kotarišemo ovog „trojca bez kormilara“ – računajući i Dragana Čovića.