OKUPACIONI NAMJESNICI I SUOČAVANJE SA ISTINOM

Čitajte sajt CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/ 

i FRONTAL.RS na: http://www.frontal.rs/

Sa nekim istinama, ma kako one bile surove i bolne, kao narod i društvo moramo se kad-tad suočiti. Jedna od takvih istina jeste da REPUBLIKOM SRPSKOM VLADAJU OKUPACIONI NAMJESNICI!

Ovu analizu započeću jednom nepobitnom činjenicom: Republika Srpska je iz rata izašla neporažena. Poražene strane u ratu potpisuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume, baš kakav je i Srpska potpisala u Dejtonu. Državotvorni entitet, kakav su narod i oružane snage stvorili početkom 1992. godine, odbranjen je i verifikovan međunarodnim ugovorom.

I tu dolazimo do svojevrsnog paradoksa. Umjesto da Republika Srpska vremenom jača, razvija se i osamostaljuje, upravo suprotno – došli smo u poziciju vrlo diskutabilne budućnosti i opstanka uopšte. Znam, najlakše je krivicu svaliti na svjetske hegemone, ali moramo se samokritički zapitati i o tome koliko smo sami doprinijeli ovakvoj situaciji. Moramo identifikovati određene „krivce“ čija odgovornost je ponajveća, a to su upravo politički akteri kakvi u Srpskoj danas čine vlast.

Da bi neke stvari činjenično razjasnili moramo se vratiti u prve poratne dane, odnosno u 1996. godinu. Te godine događa se jedna od prvih mirnodopskih prevara srpskog naroda. Politički predstavnici Srpske prihvatili su dolazak „mirovnih trupa“ UN-a, a umjesto toga u BiH-i se pozicionira 60 000 vojnika dominantno iz zemalja koje su netom prije izvršile agresiju na narod i njegove entitete. Moram podsjetiti da su isti akteri samo godinu ranije uništili Republiku Srpsku Krajinu i oteli gotovo trećinu teritorije Srpske, a primjenom osiromašenog uranijuma, nezapamćenih progona i zločina. Neostvareni ratni ciljevi pokušavaju se realizovati u tzv. mirnodopskim uslovima. Kako god to posmatrali ili analizirali dolazimo do nepobitne činjenice – Republika Srpska je okupirana!

Elem, ovde dolazimo do jedne situacije karakteristične za kompletnu ljudsku civilizaciju. Nikada i niti jedna imperija nije vladala okupiranom teritorijom bez korištenja „okupacionih namjesnika“ ili manjinskog dijela okupirane populacije spremne da prihvati vlast imperatora i saučestvuje u hegemoniji nad sopstvenim narodom. Tako u prvim danima mira okupator nastoji promijeniti vlast i pozicionirati svoje marionete. Za takvu ulogu dobrovoljno se javljaju i čak bore politički akteri koji i danas vladaju Srpskom.

Ma kakve priče plasirala lakovjernom puku i manipulisala sviješću građana aktuelna pozicija Srpske ne može se „oprati“ od nedvosmislene činjenice da je vlast preuzela protivpravno, nasilno i u saučestvovanju sa okupatorom, te glasovima Bošnjaka i Hrvata! Pri tom naglašavam kako se ovde držim opštepoznatih činjenica iako sam akter spornih događaja i znam mnogo više od drugih kakvim sve kriminalnim, terorističkim i krajnje brutalnim metodama i sredstvima su se služili naši „okupacioni namjesnici“. Jednog dana, ima vremena, govoriću i o detaljima, a ovom prilikom želim apostrofirati kako su prozvani akteri u nasilju čak prednjačili u odnosu na okupatora.

U daljem treba naglasiti kako hegemon u tom periodu pokušava prevariti srpski narod i čak na izvjestan način potkupiti. Pozamašna novčana i materijalna sredstva su uložena kako bi merionetska vlast uopšte bila sposobna funkcionisati, upotrijebljeni su svi raspoloživi resursi informacionog ratovanja kako bi kolektivna svijest bila promijenjena i kako bi narod bio dezorjentisan (time i oslabljen). No, sve to se pokazalo neučinkovitim i već na prvim koliko-toliko slobodnim izborima 2000. godine srpski narod jasno se određuje prema „dašku demokratije“. Doduše narod je „rekao svoje“ već 1998. godine izborom Nikole Poplašena za predsjednika, ali tu dolazimo do dimenzija naše nedavne prošlosti kakve traže poseban pristup i tumačenja.

OKUPACIONI NAMJESNICI U FUNKCIJI AGRESIJE NA SRJ

Koliko mi je poznato podaci i opservacije kakve ću u daljem iznijeti do danas nisu izrečeni u javnom diskursu, ili bar ne na ovakav način. Na prvom koraku tu moram apostrifirati kako uspostavljenje marionetskog režima u Srpskoj moramo posmatrati kroz dvije dimenzije  djelovanja okupatora. Na jednoj strani imamo nastojanje da se u što većoj mjeri uspostavi kontrola nad okupiranom teritorijom (mislim na kompletnu BiH). Elem, sa druge strane prosto moramo uobziriti činjenicu da su ova događanja direktno povezana sa pripremanjem novog zločina, nove agresije protiv srpskog naroda – ovoga puta na Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ). Govorim o pripremanju naredne faze nasilnog i protivpravnog razbijanja Jugoslavije, te o saučestvovanju naših „okupacionih namjesnika“ u tom zločinu!

Moram podsjetiti da Republika Srpska u tim trenucima raspolaže sa respektabilnim oružanim snagama, dobrano „odmorenim“, popunjenim i osposobljenim za štićenje novouspostavljene države i naroda. Govorim o snagama kakve je agresor morao ozbiljno shvatati. Istovremeno, treba znati da moderna društva funkcionišu na principu da civilne strukture vlasti upravljaju bezbjednosnim sistemom. Ma kako razvijen sistem bezbjednosti imali ukoliko ne postoji politička volja – taj sistem ne vrijedi baš ništa (primjer JNA). Upravo zbog toga, a u okviru priprema agresije na SRJ, okupator na vlast pozicionira Biljanu Plavšić i Milorada Dodika. Nikola Poplašen smatran je previše hazardnnom ličnošću i patriotom, i samo zbog toga je smijenjen sa pozicije predsjednika i vrhovnog komandanta oružanih snaga.

Vjerojatno su ovde mnogi pomislili kako govorim o nekakvom angažovanju VRS protiv NATO snaga u odnosu na vazdušnu kampanju. Pogrešno! Plan agresora podrazumijevao je potpunu okupaciju teritorije SRJ, pa time i kopnena dejstva. Upravo na planu sprečavanja kopnene ofanzive oružane snage Srpske odigrale su neizmjernu ulogu. Da bi shvatili na čemu pokušavam poentirati moram istaći činjenicu da su Bugarska, Rumunija i Mađarska, iako već članice NATO, odbile saučestvovati u agresiji na SRJ. Time je prostor kopnenih dejstava sužen na dva pravca – sa Kosova i iz Hrvatske. No, to su dva prilično uska pravca dejstava kakva su srpske snage mogle uspješno zatvoriti. Ubjedljivo najveća opasnost prijetila je iz pravca BiH-e, odnosno Srpske, gdje je bilo stacionirano 60 000 vojnika i značajna tehnika, a uz mogućnost povećavanja kapaciteta.

Samo, u opciji napada iz pravca BiH-e agresor je morao računati na reakciju VRS i policije. Upravo sa ciljem pomaganja agresporu naši „okupacioni namjesnici“ u tim kritičnim trenucima donose odluku o raspuštanju Specijalne brigade policije MUP-a RS-e, inače „udarne pesnice“ naših oružanih snaga! Elem, srećom po sve agresor je (pravilno!) procijenio da bi kopnena ofanziva pretvorila se u pravi debakl, te je odustao od takve opcije. Zadovoljio se okupacijom Kosmeta, dakle samo dijela države, te pristao na potpisivanje mirovnog sporazuma. Time je priznao da je i SRJ ostala neporažena! No, po već viđenom receptu već naredne godine neporažena Srbija dijeli sudbinu Srpske i sve ono šta je postigla u ratu - gubi u miru, a upravo zahvaljujući „okupacionim namjesnicima“. Ponovo dolazi do nasilne i protivpravne promjene vlasti, a agresor postavlja marionetsku poziciju – kako ih Šešelj naziva „DOSmanlije“.

LOŠE IZREŽIRANA PREDSTAVA MILORADA DODIKA I PEDI EŠDAUNA

U daljem želim razjasniti okolnosti pod kojima 2006. godine okupator ponovo na vlast dovodi već isprobani trojac „okupacionih namjesnika“. No, ponovo se moram vratiti korak unazad i pojasniti određene okolnosti iz prethodnog perioda. Nakon agresije na SRJ i pozicioniranja marionetske vlasti u Srbiji, srpski narod u BiH-i našao se pred ozbiljnom dilemom: kako dalje? Srbi, kao i ostala dva naroda u BiH-i, prosto shvataju da je funkcionalna država jednostavno potreba. Zbog toga ulaze u reformske procese razvoja institucija, pravnog sistema i političkog ambijenta. Danas slušam tumačenja kako su tadašnje reforme silom nametane, kako su redom bile štetne po naš narod i ino, no, činjenica je da su najveći srpski stručnjaci/akademici bili nosioci brojnih reformskih zahvata.

Istovremeno dolazi do još jedne ključne promjene u domenu srpskih promišljanja o budućnosti. Srbi shvataju kako u datim okolnostima pristupanje Evropskoj Uniji znači dugoročnu sigurnost. BiH, a šta svakako podrazumijeva i Srpsku, započinje pregovore sa EU i u to doba čak prednjači nad ostalim eksjugoslavenskim društvima. Sa druge strane važno je shvatiti kakav je stav EU tada imala prema Zapadnom Balkanu. Načelna ideja bila je u što je većoj mogućoj mjeri jačati pomirenje južnoslavenskih naroda i razvijati svojevrsnu zapadnobalkansku uniju (kakva je uobzirivala i Hrvatsku). No, takav proces nije odgovarao interesima okupatora. Uostalom, zbog čega su nasilnim razbijanjem SFRJ spriječili njeno pristupanje evropskim integracijama, ako će u uslovima uspostavljene okupacije to ponovo dozvoliti.

Zbog toga usljeđuje nova i ciljno proizvedena destabilizacija BiH-e, čime su do danas zaustavljeni integrativni procesi kakvi su predstavljali „slamku spasa“ za ovu napaćenu zemlju. I ponovo destabilizacija dolazi spolja, a uz već isprobanu praksu svaljivanja krivice na Srbe. Sa ciljem nove FID operacije okupator na mjestu visokog predstavnika pozicionira bivšeg agenta britanske tajne službe MI-6, Pedi Ešdauna. Ovaj autokrata započinje krajnje brutalan progon srpske političke, vojne, akademske i ine elite, a pod optužbom da skrivaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Danas je nedvosmisleno jasno da je progon, a govorimo o preko 800 osoba,  bio zasnovan na lažnim optužbama, no, Ešdaun je uspio u svojim osnovnim zamislima. Konkretno, zaustavio je sve pozitivne i reformske aktivnosti u odnosu na unutrašnji razvoj BiH-e, ali i integrativne procese prema EU. Nakon vladavine ovog autokrate i fašiste kompletna BiH se duže od decenije vrti u krugu besmisla i nazadovanja.

U daljem moram naglasiti kako „međunarodnu zajednicu“ ne smijemo generalizovati ili svoditi na jedinstvenu kategoriju. To je naprosto jedan neizmjeran set aktera, interesa i činjenja. Moramo pojedine hegemone i okupatore odvojiti od aktera kakvi u načelu nastoje djelovati pozitivno i integrativno. Ovo je važno uobziriti zbog činjenice da je u posmatranom periodu upravo unutar međunarodne zajednice došlo do ozbiljnih neslaganja sa „politikom“ Pedi Ešdauna, te suprotstavljanja njegovim nasilnim i protivpravnim metodama. Takve reakcije naše okupatore navode na novu prevaru. Kako prednje rekoh okupator na vlast ponovo dovode „okupacione namjesnike“ sa ciljem svaljivanja krivice na Srbe za opšti neuspjeh kakav je ciljno planiran.

Počesto ukazujem kako je srpska naivnost jednostavno nemjerljiva kategorija. Zamislite, u jeku Ešdaunove antisrpske kampanje pojavljuje se pojedinac, Milorad Dodik, koji ispoljava do tada nepoznatu „hrabrost“ i bezobrazluk. Ešdaun je bez ikakvih objašnjenja stotinama istaknutih pojedinaca oduzeo osnovna ljudska prava (na rad, na lična dokumenta, na kretanje i ino), a ovom novom „junaku“ navodno nije mogao ništa. Milorad Dodik izbore dobija na javnom proklamovanju otcjepljenja Srpske. Poznati su medijski „okršaji“ Dodika i Ešdauna, koji su našem napaćenom i razorenom narodu vratili vjeru u dostojanstvo i samog Dodika podigli do nivoa opšteg obožavanja. No, žalosno je to što su Dodik i Ešdaun izveli jednu loše izrežiranu predstavu za lakovjernu javnost i ništa više. Nije se Srpska ni za korak približila nezavisnosti, ali je zato opljačkana, razorena i dovedena pred dubok ponor. I šta je najgore svi pozitivni procesi su zaustavljeni, a kompletna BiH se punu deceniju sapliće u bespućima besmisla.

TRILATERALAC DODIK I NJEMAČKA INICIJATIVA

Da bi shvatili aktuelna dešavanja ponovo se moramo vratiti nekoliko godina unazad. Ponovno pozicioniranje „okupacionih namjesnika“ bilo je u funkciji zaustavljanja reformskih procesa unutar BiH-e i integracija sa EU, no, sadrži i određene geostrategijske dimenzije. Konkretno, naš primarni okupator Sjedinjene Države dolazi u poziciju da mora smanjiti vojno pristustvo na Zapdnom Balkanu, a zarad angažovanja u Afganistanu, Iraku i drugim lokalitetima. Dakle, kolonizator je morao napustiti svoje kolonije i dominaciju svesti na bukvalno beznačajne oružane snage. Zbog toga se u maksimalnoj mjeri oslanja na marionetske režime kakve je uspostavio da čuvaju njegove interese.

Ovakvu situaciju nastoje iskoristiti brojni akteri, te se u što većoj mjeri pozicionirati na ovom našem geostrateški važnom podneblju. Posebno u odnosu na BiH-u dolazi do pravih malih ratova između novih „kolonijalnih pretendenata“: Rusije, Britanije, Turske, Njemačke, administracije EU i ino. I naši „okupacioni namjesnici“ dolaze u njima omiljenu poziciju mešetarenja sa svima i protiv svih. Pri tom niti u jednom trenutku nisu zaboravili kome duguju primarnu odanost (SAD), no, „kolonijalni namjesnici“ drugačije ne umiju funkcionisati tako da je razumljivo njihovo podaništvo prema nekim novim-potencijalnim kolonizatorima.

Elem, u ovom novonastalom haosu javlja se jedna nova slamka spasa i mogućnost napretka. Dolazimo do nečega šta okvirno prepoznajemo kao „njemačku inicijativu“. Možemo ovde govoriti o nastojanju da EU obezbijedi trajnu stabilnost na rubnim područjima, o širenju Evrope na topla mora, o uspostavljanju Koridora 10 i o još mnogo procesa kakvima je Njemačka generator. No, za ovu analizu važnije je istaći način na koji Njemačka nastoji ovaj prostor integrisati. Tako „njemačka inicijativa“ oživljava prvobitnu zamisao u vidu stvaranja kvalitetne zapadnobalkanske unije, a potom integrisanja tog kompletnog prostora u sastav EU. I time ponovo dolazimo do pitanja – zbog čega je Jugoslavija razbijena?

I ovoga puta kao faktor destrukcije javlja se Velika Britanija. Tako njemački projekat postaje „britansko-njemačka inicijativa“! Ovde je upravo indikativna izjava Milorada Dodika kako će ova inicijativa biti „zaboravljena“ već za nekoliko mjeseci. Zna čovjek šta mu je rečeno na sastanku Trilateralne komisije! Može Dodik koliko mu drago zamlaćivati slamu oko prenosa nadležnosti, oko očuvanja Srpske ili o „zavjeri“ Marsovaca, ali jedno je nepobitno – svojim potezima destabilizuje zemlju i nastoji zaustaviti svaki pozitivan proces. Time prosto izvršava naredbe okupatora koji ovaj prostor nastoji održati dezintegrisanim, rovitim i nestabilnim, odnosno u kolonijalnom ropstvu. Pri tom kod ostalih političkih aktera nailazi na „plodno tle“ tako da unutar bošnjačke i hrvatske političke kvazielite prolaze njegove ujdurme. Prolaze naprosto zbog toga što su u pitanju identični „okupacioni namjesnici“.

Na kraju, da ne bih bio pogrešno shvaćen – moram se referirati i na opoziciju Republike Srpske. Njih jednostavno nazivam „pretendentima za okupacione namjesnike“. Identična su to razmišljanja i djelovanja, i sve se svodi na sjaši-uzjaši Kurta. To naprosto vidimo iz činjenice da unutar opozicionog bloka nemamo apsolutno nikakvih konstruktivnih ideja, vizija i promišljanja. Sve se svodi na priliku za preuzimanje vlasti. Ono šta nas ponajviše treba zabrinuti jeste činjenica da na političkoj sceni Republike Srpske nema ni naznaka pojavljivanja političkih aktera spremnih da izađu iz okupacionih matrica. Okupacija je naprosto postala stvarnost kakvoj smo se redom povinovali!