субота, 26. март 2016.

MUSLIMANSKO RADOVAN(JE) GENOCIDU

Čovječanstvo se suočava sa davno projektovanim i već započetim genocidom nad muslimanskom populacijom i to enormnih razmjera, a za kakav Radovan Karadžić ima „čvrst alibi“. Dakle, moramo potražiti nekog drugog „krivca“!

Haški kvazisud izrekao je presudu predsjedniku Radovanu Karadžiću u jednom izuzetno složenom geopolitičkom trenutku, u momentu kada se čovječanstvo suočava sa sve izvjesnijom eskalacijom Trećeg svjetskog rata (odavno započetog!). No, ono šta ovde posebno zabrinjava jeste obim globalne dezorjentacije, odnosno sluđenosti, zbog čega ni sa današnje distance nismo sposobni objektivno spoznati nedavnu prošlost i kako se ista odrazila na aktuelna dešavanja. Konkretno, dopuštamo da nas kreatori Novog svjetskog poretka zamajavaju nepostojećim/izmišljenim genocidom umjesto da se suočimo sa stvarnim genocidom, upravo nad muslimanima, čija realizacija je odavno započeta. Prosto neshvatljivo!

Elem, ne preostaje nam ništa drugo, nego započeti sa iznošenjem jedne složene analize kakva ima za cilj čitaoce navesti na razmišljanje i to izvan matrica kakvima ih ovih dana prosto „bombarduju“. Stoga na samom početku ističem kako presudu Karadžiću moramo posmatrati kroz dvije osnovne dimenzije. Prvo, moramo se vratiti na događanja od prije dvije decenije zbog kojih je proces uopšte vođen. Zatim, drugo, moramo presudu proanalizirati kroz aktuelna dešavanja. Sama presuda i sporna događanja imaju iznimnu važnost u domenu shvatanja prošlosti, sadašnjosti, a ponajviše budućnosti!

Za početak poslužiću se terminologijom haškog „pravosudnog pozorišta“ i definisati postojanje UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PLANA (UZP). Van svake sumnje takav plan je početkom 90-ih godina prošlog vijeka postojao i čak je realizovan u određenoj mjeri. Samo, za shvatanje zločinačkog plana o kom govorim moram naglasiti kako nasilno i protivpravno razbijanje Jugoslavije, a šta uključuje i etapu rata na prostoru Bosne i Hercegovine, ne možemo posmatrati kao izdvojenu etiološku i etimološku pojavu. Haški kvazisud sebi može dozvoliti takve „pravne cirkuse“, dok oni koji teže ka objektivnoj istini stvari moraju postaviti bitno drugačije.

Znači, početak 90-ih moramo shvatiti kako FINALNU REALIZACIJU zločinačkog plana osmišljenog najmanje dvije decenije prije toga. Mnogo puta pisao sam o zakonima, direktivama, doktrinama, strategijama, pa i samim operacijama, kakve su bile osnova UZP usmjerenog u pravcu nasilnog razbijanja Istočnog bloka i socijalističkih društava. Ovde zbog ograničenosti teksta neću to ponavljati, nego ću samo apostrofirati kako je dvije decenije trajalo ekonomsko, političko i bezbjednosno slamanje primarno slavenskih država i naroda, a sa konačnim ciljem izazivanja jednog velikog međuslavenskog krvoprolića. Baš ovakvog kakvom danas svjedočimo unutar muslimanske provenijencije! Bžežinski je po tom pitanju bio vrlo decidan: Slaveni nemaju pravo na ogromne teritorije i prirodna bogatstva kakva posjeduju i Zapad ima pravo da im to nasilno oduzme. Tu nalazimo suštinu UZP kakav je provođen u drugoj polovini prošlog vijeka, a na kraju zamalo nije rezultirao stravičnim posljedicama po cijelo čovječanstvo.

Elem, u tom zlikovačkom poduhvatu našla se jedna specifična država, SFRJ, kakva je čovječnstvu nudila matricu, modus ili put po kom bi trebalo da krene niz socijalističkih država i kakav bi u daljem trebao da svijet usmjeri ka pozitivnim integracijama i ukupnom napretku. Ideja da vodeće evropske demokratije priznaju Jugoslaviji da je dosegla stepen demokratizacije prihvatljiv njihovom vrijednosnom sudu, te da ovu zemlju prime u EEZ (preteču EU), pokazala se vrlo opasnom sa aspekta interesa centara moći imperijalnog kapitalizma. Podsjetiću kratko da proces pristupanja SFRJ evropskim integracijama započinje davne 1967. godine, a 1990. je to utanačeno finalnim opredjeljenjem obe strane. Da je došlo do realizacije ovog projekta možemo sasvim objektivno pretpostaviti kako bi niz komunističkih društava krenuo istim putem, a time bi definitivno bilo dokazano da je socijalizam moguće demokratizovati i da suštinski nema velike razlike između dva tadašnja osnovna modela društvenih uređenja. No, to bi automatizmom značilo kraj etape imperijalnog kapitalizma, te, ujedno, ozbiljno ugrožavanje interesa centara moći kapitalizma. To homogeni nikako nisu mogli dozvoliti i naprosto su pristupili projektu nasilnog i protivpravnog razbijanja Jugoslavije, odnosno temeljnog zatiranja po njih tako opasnih ideja!

U odnosu na naš nesrećni rat reći ću samo jednu nepobitnu činjenicu: bez spoljne pomoći i intervencija početna destabilizacija zemlje teško da bi poprilima dimenzije rata, a ponajmanje bi rat trajao devet godina i rezultirao potpunim razbijanjem zemlje. Ovo je važno znati i zbog činjenice da se naš rat duboko reflektovao na tektonske geopolitičke promjene. Većina slavenskih naroda i ukupno postkomunističkih društava odlučila se na samoporobljavanje i samokolonizovanje u odnosu na nove gospodare (kretatore UZP), a primarno zbog straha da ne dožive „jugoslavenski primjer“. Takva svijest i opredjeljenje u daljem doveli su do toga da nije došlo do velikog međuslavenskog krvoprolića kakvo su pokušali instrumentalizovati nosioci UZP-a. Doduše, na čelu Rusije nalazio je veliki vizionar Mihail Gorbačov. Sa današnje distance prosto je fascinantno analizirati kako je Gorbačov prepoznavao izvore opasnosti i kako ih je redom otklanjao, odnоsno kako je spriječio projektovanu apokalipsu (o tome više u jednom od narednih tekstova).

Uglavom, da rezimiramo ovaj dio analize, Radovana Karadžića nikako ne možemo dovesti u poziciju saučesništva u udruženom zločinačkom planu/poduhvatu centara moći imperijalnog kapitalizma kakav je imao za cilj produkovanje krvoprolića enormnih razmjera i to zarad sopstvenih interesa. Karadžić se nalazio na suprotnoj strani, tamo gdje je ispoljen otpor zločinačkim namjerama, no, drugo pitanje je doktrina Zapada da za svaku agresiju unaprijed okrive žrtve. Pri tom ovu presudu moramo posmatrati kao radnju okončavanja davno provedenih planova i događanja, a kakva samo stiže u vrlo indikativnom trenutku.

HAŠKI PRAVOSUDNI CIRKUS

Kako prednje napomenuh kroz dva svjetska rata i desetine manjih oružanih sukoba možemo sasvim jasno i na doktrinarnom nivou prepoznati praksu centara moći kapitalizma da za svaku agresiju okrive žrtve, ili nosioce otpora agresiji! Tako i haški kvazisud prilično jasno slijedi matricu „nirnberške prevare“. Na suđenju nacističkim vođama u Nirnbergu izvedena ja jedna sasvim ozbiljna podvala naivnom čovječanstvu. Svijet je šokiran snimkama, fotografijama i svjedočenjima žrtava ratnih zločina, za kakve su osumnjičeni snosili nespornu krivicu, i bukvalno „na brzaka“ donesene su presude kakve našom sviješću dominiraju i danas.

 Elem, „podvala“ je vrlo jednostavna: pogrešno je ratove tumačiti kroz prizmu njihovih posljedica, a ratni zločini su uvijek prisutna posljedica ratovanja. Ukoliko težimo ka objektivnoj istini onda ratove primarno tumačimo kroz njihove UZROKE, a posljedice tek sekundarno uobzirujemo. Tako se dogodilo da prevareno čovječanstvo nikada nije prepoznalo britansko-angloamerički fašizam/nacizam kao onaj izvorišni ili esencijalni oblik pojave. I danas tavorimo sa britansko-američkim fašizmom kao osnovnim instrumentom hegemonije kakvu uspostavljaju centri moći imperijalnog kapitalizma, a nikako da to spoznamo.

U tom pogledu haški „pravosudni cirkus“ fokusirao se samo na jednu dimenziju rata i to na posljedice. Ono što je neshvatljivo jeste činjenica nebrojeno puta dokazana, a posebno u procesu protiv Miloševića, gdje sud decidno odbija ispitivati uzroke rata. Vrlo jednostavno je objašnjenje takvog ponašanja suda i svodi se na to da su upravo kreatori UZP-a osnovali ovaj sud radi obezbjeđivanja presumpcije nevinosti za sebe, te zarad lažnog svaljivanja krivice na žrtve.

U daljem moramo prednje rečeno prevesti na pravnu terminilogiju. Esencijalni zločin od kog pravosuđe u ovakvim prilikama mora poći naziva se ZLOČIN PROTIV MIRA. To je krimen iz kog priozilaze svi ostali zločini, pa uključujući i uvijek prisutne posljedice ratovanja u vidu RATNIH ZLOČINA. Ko je u ovom „pravosudnom cirkusu“ uopšte terećen za zločin protiv mira? Tu upravo dolazimo do jedne vrlo važne anomalije haškog sudovanja, a tiče se ograničavanja postupka na ispitivanje osnovanosti optužnice. Znači, tužilaštvo je upravo tijelo kakvo je ciljno usmjeravalo postupke u „krivom pravcu“ i sa aspekta krimena i po pitanju odabira osumnjičenih. Kakvim se „gestapovskim metodama“ tek služilo tužilaštvo jasno je iz stotina primjera neposredno dokazanih pred sudom. No, „sud“ je sve to prihvatao i potvrđivao kao „pravo“, tako da ovde nikako ne možemo govoriti o pravu kao temelju pravde, nego samo o sredstvu manipulacije i konkretno prevare!

Znači, niti jednom gestom ne želim Radovana Karadžića, kao vrhovnog komandanta, abolirati od individualne odgovornosti za ratne zločine nesporno počinjene od strane oružanih snaga Srpske ili od strane kojekakvih grupa i pojedinaca. Ono na čemu insistiram jeste činjenica da prethodno moramo utvrditi uzroke rata i odgovornost pojedinaca za zločin protiv mira (kao izvorišni zločin), a tek potom se usmjeriti na ostale (ratne) zločine proizašle iz esencijalnog krimena. To je ujedno i put ka objektivnoj istini, ka spoznaji o tome šta se ovde stvarno dogodilo, te dalje ka istinskom pomirenju na bazi suočavanja sa istinom.

PRIJETI LI MUSMILANIMA STVARNI GENOCID?

Iz prednje navedenog valjda je shvatljivo da projekte centara moći imperijalnog kapitalizma ne možemo posmatrati kroz naše uobičajene vizure nivoa dnevnog politikanstva. U pitanju su višedecenijski planovi i projekti. Znači, sve ono šta je 90-ih godina eskaliralo pripremano je i provođeno dvije decenije. Upravo tako i ovo šta danas posmatramo pripremano je upravo u vrijeme tadašnje eskalacije.

Već početkom 90-ih zapadni centri moći spoznaju kako projekat potpunog slamanja slavenskog etničkog bića, a posebno u odnosu na Ruse, neće moći realizovati do željenog obima. Pragmatično su se usmjerili na pljačku svega onoga šta im je u datim okolnostima bilo dostupno, a govorimo od ogromnom bogatstvu, te su svoje hegemonističke ideje preusmjerili ka novom „neprijatelju“ i ka novim izvorima bogaćenja (odnosno pljačke). Ovoga puta govorimo o muslimanskoj populaciji afričkog i azijskog kontinenta, ali i o prirodnom gasu kao energentu budućnosti gdje je trebalo uspostaviti kontralu nad izvorištima, energetskim koridorima, tržištima i ino.

Elem, i ovde ću govoriti o načinu izvršenja zločinačkih poduhvata kakvi nisu prisutni u javnom diskursu. Kako rekoh Zapad ima bogatu praksu tehnika manipulisanja sviješću i informacionionog ratovanja, odnosno doktrinu da krivicu uvijek svaljuje na žrtve sopstvenih zločina. U odnosu na sljedbenike islama to je činjeno na tako perfidan način da je to vrlo teško istraživati i shvatiti. Decenijama se zapadni centri moći bukvalno poigravaju sa pojedinim akterima muslimanskog svijeta i vrlo jednostavno je instrumentalizovao na desetine krvavih i krajnje besmislenih sukoba. No, ovde govorim o instrumentalizovanju jednog velikog zločina protiv vjerske zajednice kao takve, a sa poprilično čvrstim indicijama o postojanju zločina genocidnih obilježja.

Po mom dubokom uvjerenju ideja projektovanja genocida nad muslimanskom populacijom započinje upravo tokom razbijanja Jugoslavije. Već sam pominjao kako je Jugoslavija razbijena zbog specifičnih pominanja demokratizacije društva i uspostavljanja jedne nove i kvalitativno drugačije matrice uređenja društva kakva je prijetila interesima centara moći imperijalnog kapitalizma. Drugi, jednako važan, razlog razbijanja zemlje bio je uspostavljanje matrice multikulturalnosti. Razvijeni svijet, a posebno Evropa, jedno vrijeme se prosto zanosio multikulturalnošću kao najvažnijim modelom življenja, a šta je danas bukvalno prošlost i to zbog opštepoznatih operacija kakvima je takva ideja nasilno razbijana. No treba podsjetiti da je bivša Jugoslavija upravo bila jedan eklatantan primjer suživota više etničkih i religijskih zajednica. Primjer neprihvatljiv hegemonima!

Upravo južnoslavenski muslimani predstavljali su jedinstvenu pojavu praktikovanja islama na način najbliži evropskim civilizacijskim vrijednostima. Ovdašnji muslimani upravo su stvorili matricu na kakvoj je bilo moguće i trebalo zasnivati približavanje hrišćanstva i islama na vrlo sličnim civilizacijskim vrijednostima. No, centrima moći Zapada su bilokakvi procesi integrativne prirode neprihvatljivi, jer naprosto njihovo opstajanje ovisi od razdora, sukoba i krvoprolića. Zbog toga još tokom rata u BiH započinje projekat uništavanja takvog oblika poimanja islama, ali na način svaljivanja krivice na žrtve zločina (uobičajeno!). Malo pažljivije posmatranje sasvim jasno će razgraničiti kako je ispostavljanje „krivice“ jednako išlo i prema Srbima i prema samim muslimanima, a posebno ako uobzirimo brojne činjenice produkovane nakon rata.

Uvjeren sam da je proces radikalizacije ovdašnjih muslimana ciljno započet upravo protiv njih samih. Nije „slučajno“ Madlen Olbrajt svojevremeno Harisa Silajdžića provodala svijetom i povezivala sa brojnim akterima radikalnog islama pod kontrolom Sjedinjenih Država. Odatle započinje dovođenje mudžahedina na ovaj prostor i najčešće silnom nametanje poimanja islama do tada čak nepoznato našim muslimanima. Jeste rat „činio svoje“ na planu radikalizacije muslimana, ali su to činili i „komesari“ revnosno raspoređivani po vojnim jedinicama i naseljima. Znate, ovde јe neko bukvalno morao donijeti određena tumačenja i shvatanja kakva su ciljnoj populaciji prosto bila nepoznata.

U prilog ovome moram pomenuti još jednu činjenicu. Ovdašnji muslimani su za svog najvišeg političkog predstavnika odabrali Fikreta Abdića, jednu zaista izvanrednu osobu i privrednika. I onda pod ni danas istraženim okolnostima ovaj legitimni predstavnik građana prepušta poziciju jednom od ideologa globalne organizacije Muslimanska braća i radikalnom islamisti Aliji Izetbegoviću. Da apsurd bude veći na kraju Abdića osuđuju kao ratnog zločinca, ali valjda po već prepoznatljivoj matrici o kojoj govorim svo vrijeme. Ovde se neću zadržavi na činjenicama o tome kako je Izetbegović mijenjao svijest sopstvenog naroda, kako se grubo poigravao sa životima i ino.

U daljem namjeravam apostrofirati jednu činjenicu kakva (nekim čudom) nikako da bude adekvatno shvaćena i prihvaćena u svijesti čovječanstva. Pogledajmo malo društva i države kakve globalisti prvo destabilizuju, a potom i teško razaraju, i to: Egipta, Tunisa, Libije, Sirije i ino. Pa upravo govorimo o društvima kakva prednjače u napretku i suživotu različitih kolektiviteta, a dominantno su muslimanska. Riječ je o zemljama kakve postaju prihvatljive svima, pa čak i atraktivne zbog turizma ili poslovanja. I baš takva napredna društva, kao nakim „čudim“, bivaju podvrgnuta razaranjima i radikalizaciji muslimanske populacije. Nedavno „oaze uživanja“ postaju simboli straha, nepovjerenja i neprihvatanja. Sve ovo šta se dešava na planu migracija, terorizma, oružanih sukoba Bliskog Istoka i ino pretvara se u jedinstvenu matricu – neprihvatanja islama, odnosno POIMANJA ISLAMA KAO GLOBALNE OPSANOSTI!

Manje-više već je realizovana doktrina da su sami muslimani krivi za sva razaranja i zločine kakve trpe u ovom trenutku, ali (mnogo važnije) i za ono šta ih čeka u bliskoj budućnosti. Elem, šta ih to čeka?

Pisao sam o tome mnogo tako da ću naredne elemente analize suziti samo na nužan nivo (već sam pretjerao veličinom teksta). Dakle, dvije godine tvrdim kako je primarna funkcija Islamske države proizvođenje jednog teškog međumuslimanskog krvoprolića, kakvo treba da ovu vjersku zajednicu oslabi do nivoa nesposobnosti odupiranja agresiji kakvu će centri moći Zapada realizovati sa ciljem uvijek prisutne pljačke i bogaćenja. Dakle, druga funkcija ove atipične tvorevine jeste homogenizovanje ostatka čovječanstva protiv islama kao pojave, a šta nas dalje navodi na promišljanja kako bi za svijet najbolje bilo da takvu „opasnost“ otkloni. Da li nas to vodi ka zločinu genocidnih obilježja?

Vidite, na prostoru Bliskog Istoka već imamo materijalizaciju obe dimenzije projektovanog zločina: imamo i međumuslimanski pokolj, ali i „mirotvorne“ intervencije kakve imaju veze sa štočim izvan mira. Znači, u daljem fokus će biti na širenju ovih dimenzija. Davno sam isticao kako Islamska država ima zadatak da proizvede sukobljavanje između Turske i Irana, a kakvo će se dalje reflektovati na cio niz država i njihovo aktiviranje u ratu. I šta se dešava na tom planu? Vidimo da su Sjedinjene Države nedavno deblokirale iranskih sto milijardi dolara, te da im ničim nisu ograničile trošenje tako velikih sredstava. Svjedočimo da Iran tim novcem već naručuje ruske sisteme S 300 (žele i S 400, ali ne mogu dobiti), tenkove i različito naoružanje u vrijednosti od osam milijardi dolara. Ne treba biti naivan i pomišljati kako su Amerikanci deaktivirali iranska sredstva bez klauzule o obavezi kupovine njihovog naoružanja, kakva će biti obavljena u „tišini“.

Nadalje, svjedočimo i da Turska trpi stravične terorističke napade, kakvi će je kad-tad navesti na intervenciju u Siriji. Nije Vladimir Putin povukao snage sa turske granice tek tako ili zbog uspješno okončane akcije kako on to predstavlja. Povukao ih je prosto kako bi izbjegao bilokakvu mogućnost sukobljavanja sa Turskom. Nije lud uvlačiti sopstvenu zemlju u međumuslimanski pokolj kakav tek predstoji. Upravo Putin je dao tu tako potrebnu „injekciju“ zaustavljanja ofanzive Islamske države i kontraofanziva kakve su uslijedile. Sasvim nesporno doveo je situaciju u poziciju potpunog uništavanja Islamske države i (gle čuda!) Zapad nameće „primirje“. Jednostavno, Islamska država nije ni približno realizovala dodijeljene joj zadatke, Iran još uvijek nije spreman za izvršenje sopstvene uloge, Turska još uvijek „luta“ rastrzana usljed pogrešaka iz nedavne prošlosti i ino. Sa druge strane Francuska trpi jer kratori Novog svjetskog poretka i dalje računaju na njen osvjedočeni ratnički potencijal, Brisel kao prestonica Evrope trpi kako bi se hrišćanska Evropa do kraja odrekla ideja o multikulturalnosti i suživotu, odnosno homogenuzovala protiv islama i td. No, ići će sve to u dobro zamišljenom pravcu i planu kreatora naših sudbina. 


Rijetko griješim u proaktivnim procjenama, iako sam vrlo srećan kad pogriješim. Tako ću i ovde biti srećan ukoliko se moje sumnje u mogući genocid nad muslimanima neostvare. No, šta ako ne griješim? Pri tom, moram se osvrnuti na riječi Bakira Izetbegovića oko presude Karadžiću, kada reče da je to „historijski dan“ za ovu zemlju. Sačekaću koju godinu i upitati ga šta misli o presudama protiv njegovih prijatelja Tajipa Erdogana i  Ahmeta Davutoglua za genocid nad muslimanima. Sasvim sam ubijeđen da će Erdogan prvi pogriještiti i odreagovati na ovu sve težu situaciju, te da će postati marioneta u kandžama hegemona kakvom će se grubo poigrati. Koliko sam u pravu ili griješim – pokazaće vrijeme!

Нема коментара:

Постави коментар

Коментари не садрже мишљење аутора, нити исти одговара за недозволјен или непримјерен садржај коментара.