četvrtak, 31. ožujka 2016.

RATNICI DŽIHADAI I BOSANSKI GVANTANAMO

Prema posljednjim podacima oko 300 džihadista Islamske države vratilo se na eksugoslavenski prostor, a nadležne institucije sa preostalih 600 bukvalno pregovaraju oko povratka. Pokušajmo dokučiti šta se stvarno događa!


Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić nedavno se pohvalio kako je podignuto 18 optužnica protiv džihadista-povratnika, te da je sve više njihovih saboraca zainteresovano da se vrate i budu sporazumno osuđeni. Naveo da se trenutno pregovara sa oko 130 državljana BiH koji još uvijek ratuju u Siriji. Ministar izgleda cijeni da će masovan povratak ovih monstruma doprinijeti “sigurnosti” zemlje! ?

Moram podsjetiti i na podatak sa kraja prošle godine prema kom se u BiH vratilo preko 50 boraca Islamske države, te da je tek njih 20-ak  procesuirano. Indikativno je da broj procesuiranih konstantno ne doseže ni polovinu broja povratnika, zbog čega se moramo zapitati: šta rade nadležne institucije? I šta rade ekstremisti tokom “uživanja” slobode?

Sličan trend možemo uočiti u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Makedonsko pravosuđe u slučaju „Ćelija“ vodi postupak protiv 11 ekstermista od čega su šestorica pristala na sporazumne kazne. Predsjednik Ivanov navodi kako se u zemlju vratilo 72 borca džihada, tako da i ovde imamo nesrazmjeru procesuiranih i povrtnika. Možemo govoriti o širem trendu, ali ćemo se u daljem zadržati na prostoru BiH.

Elem, ono šta nas treba posebno zabrinuti jeste način „sankcionisanja“ džihadista-povratnika. Iz krivičnih predmeta protiv Fatiha Hasanovića i Enesa Mašića vidimo da je Tužilaštvo BiH pristalo na sporazum o krivici i kaznu zatvora u trajanu od JEDNE GODINE! Zamislite, njih dvojica priključili su se oružanim formacijama Islamske države još 2013. godine i to u sastavu desetočlane grupe (prema optužnici). Krivični zakon BiH za takve krimene zaprijetio je kaznom zatvora u trajanju od najmanje TRI GODINE. Pitanje je: kakve su „olakšavajuće okolnosti“ tužioci našli da idu sa kaznom čak tri puta manjom od minimalne zaprijećene? Hoće li to biti „pravni standard“ u odnosu na sve ostale „pse rata“ i teroriste? Da li se pogodovanje „tužilačkom hedonizmu“ (neradu!) od strane osumnjičenih može podvesti pod olakšavajuće okolnosti?

U daljem moramo se zapitati: da li su organi gonjenja uspostavili kontakt sa legitimnim vlastima Sirije i Iraka, a u svrhu provjeravanja sumnji da su procesuirana lica učestvovala u činjenju ratnih zločina, terorističkih napada i drugih krimena u domenu međunarodnog prava? Da jesu, odavno bi se pohvalili svojom profesionalnošću!

Moramo se zapitati i oko svrhovitosti ovako nakaradnog „kažnjavanja“. Većina ekstremista-povratnika u ovim trenucima slobodno „šeta“ ovim prostorom, a navode nadležnih službi o uspostavljenom nadzoru možemo slobodno shvatiti kao prvoaprilske šale. Mnogo razvijeniji bezbjednosni sistemi od naših balkanskih ne uspijevaju kvalitetno kontrolisati ovu kategoriju posebno opasnih lica i grupa.Za manje od pola godine ona „osuđena“ manjina ekstremista započeće sa korištenjem zakonskih pogodnosti i boraviti izvan zatvora. Građani će se vjerovatno osjećati „sigurnijim“ zbog toga!?

Zapitajmo se i gdje će presuđena lica izdržavati kaznu? Gro njih biće upućen u zenički zatvor, tako da ovaj zatvor možemo slobodno okvalifikovati kao „kriminogeno žarište“ unutar kod će biti regrutovani novi džihadisti. Sjedinjene Države preko pola vijeka tavore sa problemom  širenja ekstremnog islamizma unutar zatvoreničke populacije. Jedan od razloga izgradnje specijalnih zatvora tipa Gvantanama jeste izbjegavanja opasnog uticaja ekstremista na kriminalne strukture i širenje islamističkog jezgra. No, i ovde se ispoljava nama tako poznata američka politika dvostrukih standarda. Znamo kakav su tretman islamistički borci imali u Gvantanamu, a vidimo kako se kod nas insistira na njihovim pravima, odnosno na zahtjevima da se istim licima ovde omogući „slobodno djelovanje“.

Na kraju dolazimo do esencijalnog pitanja – šta se ovde objektivno događa? U pravu je Dževad Galijašević kad ukazuje kako institucije BiH prema islamističkom radikalizmu provode potpuno pogrešnu politiku. No, pitanje je čiju „politiku“ provode naše institucije? Ubjeđenja sam da ovde imamo posla sa još jednim američkim projektom i to OČUVANJA ISLAMISTIČKOG JEZGRA na prostoru Zapadnog Balkana.

Identični američki centri moći prije i tokom rata ovde su dovodili muslimanske ekstremiste zarad radikalizacije situacije i populacije. Poratno su islamiste upućivali iz ove zemlje na druga zaraćena područja ili zarad terorističkih napada, odnosno u Gvantanamo, a sve u zavisnosti od njihovih trenutnih interesa i potreba. Sad ih vraćaju kako ne bi izginuli na prostoru Bliskog Istoka ili se razbježali diljem svijeta, i time postali „neupotrebljivi“. Očigledan cilj američkih kreatora Novog svjetskog poretka jeste očuvanje balkanskog jezgra islamizma, a sve u pravcu budućih krvoprolića i globalnog zastrašivanja. Zbog toga nećemo doživjeti „bosanski Gvantanamo“ u kakvom bi svrsishodno kontrolisali osobe kakve predstavljaju opasnost po (čak!) čovječanstvo!

Kada posmatramo mudžahedine angažovane u B-H ratu, al Kaidu, Islamsku državu i brojne srodne pojave nesumnjivo vidimo identične aktere djelovanja, iste matrice ponašanja i instrumentalizovanja. Ubrzo će se „naši“ (jedni te isti) ratnici džihada pojaviti u nekoj novoj formi organizovanja zločina i terora, a jedino šta je danas potrebno jeste sačuvati ih! Prije nekoliko dana u Rijadu je održana osnivačka skupština „Islamske vojne koalicije“, kakva udružuje čak 34 muslimanske države u jedinstven vojni savez. Naši dihadisti će se do početka angažovanja ove koalicije malo „odmoriti“, bilo kod kuća ili u zatvorima, a onda će postati „udarna pesnica“ ovog po svemu sudeći najvažnijeg aktera Trećeg svjetskog rata.