понедељак, 07. март 2016.

SREĆAN DAN ŽENA!



Ljepšem polu, onom na kom bi čovječanstvo bar trebalo da počiva, želim SREĆAN 8. MART – DAN ŽENA... Nakon toga slijedi ono famozno „ALI“...


Danima posmatram proslavljanje ovog praznika, a najčešće kroz „derneke“ kakve organizuju politički lideri, direktori, šefovi i ini, a u pravilu – MUŠKARCI. Upravo interesantno je kako žene (sa)učestvuju u ovakvim „proslavama“, presrećne što se eto i njih neko sjetio. One sa malo manje sreće same organizuju i plaćuju „slavlja“. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!

Interesantno, nigde nema spomenika Klari Cetkin, Rozi Luksemburg i hiljadama žena-simbola borbe za rodna prava. Tako naše majke, supruge, sestre i prijateljice nemaju gdje položiti cvijeće i čuti prigodne govore. Ti govori trebalo bi da bar u nekoj mjeri osvijeste žensku populaciju, da ih podsjete na suštinski značaj ovog praznika, pa i da ih „obrazuju“ kako postoje stvari mnogo važnije od derneka, sitnih poklončića ili cvijeća.

O čemu govorim? U zemlji gdje se do granica krajnjeg obesmišljavanja raspravlja o jednakopravnosti naroda, vjera, politika, LGBT populacije, pa sve do „baba i žaba“, samo jednom godišnje i to vrlo površno razgovara se o rodnoj ravnopravnosti. Konkretno, o pravu žena da direktno učestvuju u kreiranju naše stvarnosti i budućnosti. Decenijama na ovim prostorima žene čine natpolovičnu većinu, a nakon posljednjeg rata – tja, moramo sačekati objavljivanje popisa stanovništva. No, kako god činjenično će se pokazati kako žene čine respektabilnu većinu.

Sad, neshvatljivo je da većinska populacija u vlasti i institucijama zauzima gotovo marginalan udio. Pozicija stvarne moći i uticaja za naše žene je „misaona imenica“. Sad mi je krejnje neshvatljivo: zbog čega upravo žene pristaju na ovakvu stvarnost? Vrlo jednostavno je definisati prvi korak borbe za ravnopravnost polova. Može se to postići masovnom peticijom, referendumom ili na hiljadu drugih načina, ali cilj je isti – u ustav ugraditi ravnopravnost polova kao zagarantovano pravo. Dakle, ukoliko žene čine ozbiljnu većinu, onda bi bilo primjereno da u ustavu stoji kako moraju zauzimati bar polovinu mjesta u institucijama države. E ovde nema „ali“, prosto u pitanju je postulat!

Kao muškarac reći ću kako moje ovakvo razmišljanje, i zalaganje, nije pitanje manipulacije ili zablude, nego iskrenog uvjerenja. Priroda i primarna uloga oblikovala je žene u bitno drugačijem mentalnom sklopu od „jačeg pola“. Materinstvo od žena traži požrtvovnost, racionalnost, mudrost i ino, dakle, totalno drugačija promišljanja i pozicioniranja od muškaraca. Svakodnevno posmatram koleginice profesionalke u javnoj upravi i uvijek iznova se uvjeravam koliko su ozbiljnije, temeljitije, inovativnije i odgovornije uodnosu na muške kolege. Svakim danom i postupkom ove vrijedne žene dokazuju kako naša stvarnost može biti bitno bolja ukoliko bi drugačije postavili stvari i ovom polu prepustili bar polovinu pozicija.

Na kraju, ako posmatramo samo posljednji vijek i koliko-toliko ozbiljnija nastojanja da se ravnopravnost polova dovede u one zdravorazumske okvire, nedvosmisleno ćemo doći do teze da je vrlo opasno muškarcima prepuštati dominaciju. Nepobitno je da muškarci dominiraju svijetom, baš kao što je nepobitno i to da su čovječanstvo doveli do krajnjeg ambisa. Iole ozbilja promišljanja ukazuju da se čovječanstvo suočava sa vrlo opasnim situacijama, kakve u svakom trenutku mogu rezultirati nestankom vrste.

Da to pojednostavim: muške budaletine dovele su nas u vrlo tešku situaciju i time pokazale šta „znaju“. Vrlo racionalno je razmišljati da bi sudbinu čovječanstva trebalo prepustiti ženama, rodu kod kog nagon za produženjem vrste jeste mnogo izraženiji, nego kod njihovih „partnera“. Nadam se da su nakon ovoga moja uvjerenja jednostavnija za shvatanje!


NAŠIM, U SVAKOM MOGUĆEM SMISLU, BOLJIM POLOVINAMA

SREĆAN PRAZNIK ŽELI „ZABRANJENI ANALITIČAR“!