RATNICI DŽIHADAI I BOSANSKI GVANTANAMO

Čitajte portal KORENI na: http://www.koreni.rs/ratnici-dzihada-i-bosanski-gvantanam/

Prema posljednjim podacima oko 300 džihadista Islamske države vratilo se na eksugoslavenski prostor, a nadležne institucije sa preostalih 600 bukvalno pregovaraju oko povratka. Pokušajmo dokučiti šta se stvarno događa!

Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić nedavno se pohvalio kako je podignuto 18 optužnica protiv džihadista-povratnika, te da je sve više njihovih saboraca zainteresovano da se vrate i budu sporazumno osuđeni. Naveo da se trenutno pregovara sa oko 130 državljana BiH koji još uvijek ratuju u Siriji. Ministar izgleda cijeni da će masovan povratak ovih monstruma doprinijeti “sigurnosti” zemlje! ?

Moram podsjetiti i na podatak sa kraja prošle godine prema kom se u BiH vratilo preko 50 boraca Islamske države, te da je tek njih 20-ak  procesuirano. Indikativno je da broj procesuiranih konstantno ne doseže ni polovinu broja povratnika, zbog čega se moramo zapitati: šta rade nadležne institucije? I šta rade ekstremisti tokom “uživanja” slobode?

Sličan trend možemo uočiti u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Makedonsko pravosuđe u slučaju „Ćelija“ vodi postupak protiv 11 ekstermista od čega su šestorica pristala na sporazumne kazne. Predsjednik Ivanov navodi kako se u zemlju vratilo 72 borca džihada, tako da i ovde imamo nesrazmjeru procesuiranih i povrtnika. Možemo govoriti o širem trendu, ali ćemo se u daljem zadržati na prostoru BiH.

Elem, ono šta nas treba posebno zabrinuti jeste način „sankcionisanja“ džihadista-povratnika. Iz krivičnih predmeta protiv Fatiha Hasanovića i Enesa Mašića vidimo da je Tužilaštvo BiH pristalo na sporazum o krivici i kaznu zatvora u trajanu od JEDNE GODINE! Zamislite, njih dvojica priključili su se oružanim formacijama Islamske države još 2013. godine i to u sastavu desetočlane grupe (prema optužnici). Krivični zakon BiH za takve krimene zaprijetio je kaznom zatvora u trajanju od najmanje TRI GODINE. Pitanje je: kakve su „olakšavajuće okolnosti“ tužioci našli da idu sa kaznom čak tri puta manjom od minimalne zaprijećene? Hoće li to biti „pravni standard“ u odnosu na sve ostale „pse rata“ i teroriste? Da li se pogodovanje „tužilačkom hedonizmu“ (neradu!) od strane osumnjičenih može podvesti pod olakšavajuće okolnosti?

U daljem moramo se zapitati: da li su organi gonjenja uspostavili kontakt sa legitimnim vlastima Sirije i Iraka, a u svrhu provjeravanja sumnji da su procesuirana lica učestvovala u činjenju ratnih zločina, terorističkih napada i drugih krimena u domenu međunarodnog prava? Da jesu, odavno bi se pohvalili svojom profesionalnošću!

Moramo se zapitati i oko svrhovitosti ovako nakaradnog „kažnjavanja“. Većina ekstremista-povratnika u ovim trenucima slobodno „šeta“ ovim prostorom, a navode nadležnih službi o uspostavljenom nadzoru možemo slobodno shvatiti kao prvoaprilske šale. Mnogo razvijeniji bezbjednosni sistemi od naših balkanskih ne uspijevaju kvalitetno kontrolisati ovu kategoriju posebno opasnih lica i grupa.Za manje od pola godine ona „osuđena“ manjina ekstremista započeće sa korištenjem zakonskih pogodnosti i boraviti izvan zatvora. Građani će se vjerovatno osjećati „sigurnijim“ zbog toga!?

Zapitajmo se i gdje će presuđena lica izdržavati kaznu? Gro njih biće upućen u zenički zatvor, tako da ovaj zatvor možemo slobodno okvalifikovati kao „kriminogeno žarište“ unutar kod će biti regrutovani novi džihadisti. Sjedinjene Države preko pola vijeka tavore sa problemom  širenja ekstremnog islamizma unutar zatvoreničke populacije. Jedan od razloga izgradnje specijalnih zatvora tipa Gvantanama jeste izbjegavanja opasnog uticaja ekstremista na kriminalne strukture i širenje islamističkog jezgra. No, i ovde se ispoljava nama tako poznata američka politika dvostrukih standarda. Znamo kakav su tretman islamistički borci imali u Gvantanamu, a vidimo kako se kod nas insistira na njihovim pravima, odnosno na zahtjevima da se istim licima ovde omogući „slobodno djelovanje“.

Na kraju dolazimo do esencijalnog pitanja – šta se ovde objektivno događa? U pravu je Dževad Galijašević kad ukazuje kako institucije BiH prema islamističkom radikalizmu provode potpuno pogrešnu politiku. No, pitanje je čiju „politiku“ provode naše institucije? Ubjeđenja sam da ovde imamo posla sa još jednim američkim projektom i to OČUVANJA ISLAMISTIČKOG JEZGRA na prostoru Zapadnog Balkana.

Identični američki centri moći prije i tokom rata ovde su dovodili muslimanske ekstremiste zarad radikalizacije situacije i populacije. Poratno su islamiste upućivali iz ove zemlje na druga zaraćena područja ili zarad terorističkih napada, odnosno u Gvantanamo, a sve u zavisnosti od njihovih trenutnih interesa i potreba. Sad ih vraćaju kako ne bi izginuli na prostoru Bliskog Istoka ili se razbježali diljem svijeta, i time postali „neupotrebljivi“. Očigledan cilj američkih kreatora Novog svjetskog poretka jeste očuvanje balkanskog jezgra islamizma, a sve u pravcu budućih krvoprolića i globalnog zastrašivanja. Zbog toga nećemo doživjeti „bosanski Gvantanamo“ u kakvom bi svrsishodno kontrolisali osobe kakve predstavljaju opasnost po (čak!) čovječanstvo!

Kada posmatramo mudžahedine angažovane u B-H ratu, al Kaidu, Islamsku državu i brojne srodne pojave nesumnjivo vidimo identične aktere djelovanja, iste matrice ponašanja i instrumentalizovanja. Ubrzo će se „naši“ (jedni te isti) ratnici džihada pojaviti u nekoj novoj formi organizovanja zločina i terora, a jedino šta je danas potrebno jeste sačuvati ih! Prije nekoliko dana u Rijadu je održana osnivačka skupština „Islamske vojne koalicije“, kakva udružuje čak 34 muslimanske države u jedinstven vojni savez. Naši dihadisti će se do početka angažovanja ove koalicije malo „odmoriti“, bilo kod kuća ili u zatvorima, a onda će postati „udarna pesnica“ ovog po svemu sudeći najvažnijeg aktera Trećeg svjetskog rata. 

MILORAD DODIK JAVNO PRIZNAO MOJE NAVODE!

Čitajte CEOPOM-ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/

Režimski mediji Republike Srpske građane sluđuju tekstovima kakvi Milorada Dodika predstavljaju kao “super heroja” koji je Srbiju spasavao od bombardovanja. Pri tom se pozivaju na intervju u kom je Dodik javno priznao moje navode o njegovom izdajničkom saučestvovanju u toj agresiji. Suludo, zar ne?

Da budem iskren, ne pratim pretjerano “ode” Miloradu Dodiku u režiji naših medija, pa time nisam odmah shvatio kakav cirkus se događa ovih dana. Istine radi, Milorad Dodik je u emisiji „Oko“ RTS-a od 24. marta samo odreagovao na moj tekst „Okupacioni namjesnici i suočavanje sa istinom“ (vidi vezani tekst). Dodik je javno priznao moje navode o njegovoj izdajničkoj umiješanosti u agresiju NATO na SRJ, samo to režimski mediji nisu shvatili i prosto su se utrkivali u citiranju njegovih „priznanja krivice“.

Par dana prije Dodikovog „javnog priznanja“ objavio sam pomenuti tekst i naveo kako isti sadrži podatke i opservacije do danas neizrečene u našem javnom diskursu (ekskluzivitet). Aktere današnje vlasti Srpske direktno sam optužio da su saučestvovali u ovom zločinu nad našim narodom. Decidno sam ustvrdio kako je NATO okupator ove političke subjekte poratno ciljno ustoličio na poziciju vlasti, a u funkciji pripremanja agresije. I Milorad Dodik je upravo priznao moje navode uz iznošenje detalja kakvi to nesporno utvrđuju.

No, prije nego pređem na „dokazivanje“ moram kratko podsjetiti kako moj provokativni tekst nije privukao značajniju pažnju medija. Prenijela ga je vać „standardna ekipa“ slobodoumnih medija: nacionalni sajt „CEOPOM-ISTINA“, banjolučki „FRONTAL.RS“ i portal BN medijske kuće. Zbog čega sumnjam da je predsjednik Dodik u ovoj emisiji odreagovao na moje navode? Mogao bih ovde čitaoce „smarati“ kriminalističkim tumačenjima uobičajenih reakcija krivaca na počinjeni krimen, no, to jednostavno neću činiti. Na moju nesreću činjenično znam da vrh vlasti Srpske revnosno prati moje tekstove i dešavanja na Blogu. To ponajbolje znam iz disciplinskih postupaka kakvi su protiv mene vođeni, odnosno iz ovih pokrenutih zbog posljednjih tekstova, a samo zbog medijskog istupanja kakvo iritira moćnike!

U daljem ću se fokusirati na Dodikovo „priznanje“. Na prvom koraku moram apostrifirati njegov navod da je “jednom pozvan u Brisel, u sjedište NATO”, gdje su ga “NN lica” upoznala sa ciljevima, planovima i opasnostima napada. Vjerovatno su u vrhu ove zločinačke organizacije najeli se gljiva ludara, pa su ovog osvjedočenog srpskog patriotu pozvali u svoje sjedište i predočili mu planove!? Međutim, sam Dodik otkriva prirodu njegove posjete Briselu kada pominje kako je bio zadužen da „prenese poruku Slobodanu Miloševiću“.

Pisao sam više puta o američkim bezbjednosnim doktrinama poznatim kao FID (Foreign Internal Defence) operacije ili „Unutrašnja odbrana prijateljske zemlje“. Objašnjavao sam kako je Milorad Dodik obučavan i instrumentalizovan po pravilu Pentagona FM 100-10, zajedno sa aktivistima organizacije „Otpor“ koje su pripremali primjenom pravila FM 100-5. Znao je Slobodan Milošević odlično koga mu je NATO poslao i kakve su prirode njegove „poruke“. Cilj takvih aktivnosti jeste dezorjentacija protivnika, slabljenje njegove odlučnosti, prikupljanje podataka, traženje slabosti i ino. Neka me Dodik demantuje, ali sam ubijeđen da se Milošević nije upuštao sa njim u bilokakvu ozbiljniju raspravu.

Nadalje, prosto je fascinantno kako se Dodik poigrava sa mitom o postojanju srpskog heroja koji je odgodio bombardovanje Jugoslavije.  Eto dođosmo do toga da otkrijemo kako je naš uvaženi predsjednik upravo taj „heroj“. Zamislite, njemu je bilo žao da Srbe bombarduju tokom zime, pa je NATO iskazao potrebnu „humanost“ i napao nas u proljeće (ono po ljepšem vremenu!). Uopšte bilo je grotesktno posmatrati Dodika kako se bori sa grižom savjesti i nastojanjem da sebe lažno prikaže kao „alternativu ratu“. No, ostali smo uskraćeni za podatak da li su se sporni događaji odigrali prije ili poslije FID operacije „Račak“. Ova „crna operacija“ predstavljala je ključni indikator da će neprijatelj napasti SRJ, a odigrala se sredinom januara 1999. godine. Nakon toga trebalo je određeno vrijeme da se promjenom tehnika informacionog ratovanja čovječanstvo „pripremi“ za novi zločin, pripreman nekoliko godina, a inače predstavlja samo dio/etapu jednog mnogo većeg zločina kakav intenzivno traje i danas!

"Ja sam tada u razgovoru sa ljudima iz NATO-a rekao da, ukoliko se sruši ijedan most na Drini, ja ću podnijeti ostavku i Republika Srpska će tog trenutka ući u haos. Nijedan most na Drini u to vrijeme nije srušen", rekao je Dodik u ovoj emisiji, a režimski mediji su to revnosno prenijeli. Činjenicu da mostovi koji povezuju Srpsku i Srbiju nisu porušeni možemo tumačiti kroz uticaj Dodika unutar “NATO jastrebova”. No, možemo i kroz moje navode da je Srbiji u tim trenucima najveća opasnost od kopnene ofanzive prijetila iz pravca BiH, odnosno Republike Srpske. Moguće je da su mostovi sačuvani u funkciji izvođenja kopnene operacije od strane 60 000 “mirotvoraca” tada raspoređenih u ovoj zemlji, uz (kako u tekstu navodim) mogućnost dodatnih pojačanja u ljudstvu i tehnici.

Na kraju moram se osvrnuti na “raspravu” oko odgovornosti Miloševića za ovaj zločin. Jednostavno mi je neshvatljivo da unutar srpskog etničkog bića uopšte razmišljamo o takvim nebulozama. Kad će Srbi zauzeti stav da su vodili odbrambeni devetogodišnji rat protiv domaćih i svjetskih hegemona koji su nastojali uspostaviti Novi svjetski poredak? Da je naš narod žrtva prebogatih zločinaca koji su jedino nastojali uvećati sopstveni kapital, moć i uticaj! Da smo jednostavno žrtva zločina!

Slobodan Milošević nije odgovoran za zločin kakav je pripreman nekoliko godina, a upravo je poratno pozicioniranje “okupacionih namjesnika” u Srpskoj jedna od prvih radnji tog zločina (objasnio sam u tekstu kako). Nakon Srpske identična okupaciono-namjesnička matrica primijenjena je i u Srbiji, i to naprosto traje do današnjeg dana. Istina je jedino da su Srpska i Srbija ostale neporažene u ratu, a onda su okupirane u mirnodopskim uslovima i odgovornost za to snose „okupacioni namjesnici“.

Ovaj tekst se neće „dopasti“ moćnicima i samoproklamovanim čuvarima Republike Srpske. Uostalom, cilj mojih javnih istupa i jeste „suočavanje sa istinom“ pojedinih manipulatora, a njihove emocije za mene su tek sekundarne. Moguće je da ću već narednih dana pojedince suočiti sa istinom o ubistvima srpskih patriota Srđana Kneževića i Ljubiše Savića Mauzera, odnosno sa zločinima od iznimne važnosti za spoznaju izdaje! Ko zna!?

Vezani tekst: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2016/03/okupacioni-namjesnici-i-suocavanje-sa.html

MUSLIMANSKO RADOVAN(JE) GENOCIDU

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM ISTINA na: 

http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/muslimansko-radovan-je-genotsidu/

Čovječanstvo se suočava sa davno projektovanim i već započetim genocidom nad muslimanskom populacijom i to enormnih razmjera, a za kakav Radovan Karadžić ima „čvrst alibi“. Dakle, moramo potražiti nekog drugog „krivca“!

Haški kvazisud izrekao je presudu predsjedniku Radovanu Karadžiću u jednom izuzetno složenom geopolitičkom trenutku, u momentu kada se čovječanstvo suočava sa sve izvjesnijom eskalacijom Trećeg svjetskog rata (odavno započetog!). No, ono šta ovde posebno zabrinjava jeste obim globalne dezorjentacije, odnosno sluđenosti, zbog čega ni sa današnje distance nismo sposobni objektivno spoznati nedavnu prošlost i kako se ista odrazila na aktuelna dešavanja. Konkretno, dopuštamo da nas kreatori Novog svjetskog poretka zamajavaju nepostojećim/izmišljenim genocidom umjesto da se suočimo sa stvarnim genocidom, upravo nad muslimanima, čija realizacija je odavno započeta. Prosto neshvatljivo!

Elem, ne preostaje nam ništa drugo, nego započeti sa iznošenjem jedne složene analize kakva ima za cilj čitaoce navesti na razmišljanje i to izvan matrica kakvima ih ovih dana prosto „bombarduju“. Stoga na samom početku ističem kako presudu Karadžiću moramo posmatrati kroz dvije osnovne dimenzije. Prvo, moramo se vratiti na događanja od prije dvije decenije zbog kojih je proces uopšte vođen. Zatim, drugo, moramo presudu proanalizirati kroz aktuelna dešavanja. Sama presuda i sporna događanja imaju iznimnu važnost u domenu shvatanja prošlosti, sadašnjosti, a ponajviše budućnosti!

Za početak poslužiću se terminologijom haškog „pravosudnog pozorišta“ i definisati postojanje UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PLANA (UZP). Van svake sumnje takav plan je početkom 90-ih godina prošlog vijeka postojao i čak je realizovan u određenoj mjeri. Samo, za shvatanje zločinačkog plana o kom govorim moram naglasiti kako nasilno i protivpravno razbijanje Jugoslavije, a šta uključuje i etapu rata na prostoru Bosne i Hercegovine, ne možemo posmatrati kao izdvojenu etiološku i etimološku pojavu. Haški kvazisud sebi može dozvoliti takve „pravne cirkuse“, dok oni koji teže ka objektivnoj istini stvari moraju postaviti bitno drugačije.

Znači, početak 90-ih moramo shvatiti kako FINALNU REALIZACIJU zločinačkog plana osmišljenog najmanje dvije decenije prije toga. Mnogo puta pisao sam o zakonima, direktivama, doktrinama, strategijama, pa i samim operacijama, kakve su bile osnova UZP usmjerenog u pravcu nasilnog razbijanja Istočnog bloka i socijalističkih društava. Ovde zbog ograničenosti teksta neću to ponavljati, nego ću samo apostrofirati kako je dvije decenije trajalo ekonomsko, političko i bezbjednosno slamanje primarno slavenskih država i naroda, a sa konačnim ciljem izazivanja jednog velikog međuslavenskog krvoprolića. Baš ovakvog kakvom danas svjedočimo unutar muslimanske provenijencije! Bžežinski je po tom pitanju bio vrlo decidan: Slaveni nemaju pravo na ogromne teritorije i prirodna bogatstva kakva posjeduju i Zapad ima pravo da im to nasilno oduzme. Tu nalazimo suštinu UZP kakav je provođen u drugoj polovini prošlog vijeka, a na kraju zamalo nije rezultirao stravičnim posljedicama po cijelo čovječanstvo.

Elem, u tom zlikovačkom poduhvatu našla se jedna specifična država, SFRJ, kakva je čovječnstvu nudila matricu, modus ili put po kom bi trebalo da krene niz socijalističkih država i kakav bi u daljem trebao da svijet usmjeri ka pozitivnim integracijama i ukupnom napretku. Ideja da vodeće evropske demokratije priznaju Jugoslaviji da je dosegla stepen demokratizacije prihvatljiv njihovom vrijednosnom sudu, te da ovu zemlju prime u EEZ (preteču EU), pokazala se vrlo opasnom sa aspekta interesa centara moći imperijalnog kapitalizma. Podsjetiću kratko da proces pristupanja SFRJ evropskim integracijama započinje davne 1967. godine, a 1990. je to utanačeno finalnim opredjeljenjem obe strane. Da je došlo do realizacije ovog projekta možemo sasvim objektivno pretpostaviti kako bi niz komunističkih društava krenuo istim putem, a time bi definitivno bilo dokazano da je socijalizam moguće demokratizovati i da suštinski nema velike razlike između dva tadašnja osnovna modela društvenih uređenja. No, to bi automatizmom značilo kraj etape imperijalnog kapitalizma, te, ujedno, ozbiljno ugrožavanje interesa centara moći kapitalizma. To homogeni nikako nisu mogli dozvoliti i naprosto su pristupili projektu nasilnog i protivpravnog razbijanja Jugoslavije, odnosno temeljnog zatiranja po njih tako opasnih ideja!

U odnosu na naš nesrećni rat reći ću samo jednu nepobitnu činjenicu: bez spoljne pomoći i intervencija početna destabilizacija zemlje teško da bi poprilima dimenzije rata, a ponajmanje bi rat trajao devet godina i rezultirao potpunim razbijanjem zemlje. Ovo je važno znati i zbog činjenice da se naš rat duboko reflektovao na tektonske geopolitičke promjene. Većina slavenskih naroda i ukupno postkomunističkih društava odlučila se na samoporobljavanje i samokolonizovanje u odnosu na nove gospodare (kretatore UZP), a primarno zbog straha da ne dožive „jugoslavenski primjer“. Takva svijest i opredjeljenje u daljem doveli su do toga da nije došlo do velikog međuslavenskog krvoprolića kakvo su pokušali instrumentalizovati nosioci UZP-a. Doduše, na čelu Rusije nalazio je veliki vizionar Mihail Gorbačov. Sa današnje distance prosto je fascinantno analizirati kako je Gorbačov prepoznavao izvore opasnosti i kako ih je redom otklanjao, odnоsno kako je spriječio projektovanu apokalipsu (o tome više u jednom od narednih tekstova).

Uglavom, da rezimiramo ovaj dio analize, Radovana Karadžića nikako ne možemo dovesti u poziciju saučesništva u udruženom zločinačkom planu/poduhvatu centara moći imperijalnog kapitalizma kakav je imao za cilj produkovanje krvoprolića enormnih razmjera i to zarad sopstvenih interesa. Karadžić se nalazio na suprotnoj strani, tamo gdje je ispoljen otpor zločinačkim namjerama, no, drugo pitanje je doktrina Zapada da za svaku agresiju unaprijed okrive žrtve. Pri tom ovu presudu moramo posmatrati kao radnju okončavanja davno provedenih planova i događanja, a kakva samo stiže u vrlo indikativnom trenutku.

HAŠKI PRAVOSUDNI CIRKUS

Kako prednje napomenuh kroz dva svjetska rata i desetine manjih oružanih sukoba možemo sasvim jasno i na doktrinarnom nivou prepoznati praksu centara moći kapitalizma da za svaku agresiju okrive žrtve, ili nosioce otpora agresiji! Tako i haški kvazisud prilično jasno slijedi matricu „nirnberške prevare“. Na suđenju nacističkim vođama u Nirnbergu izvedena ja jedna sasvim ozbiljna podvala naivnom čovječanstvu. Svijet je šokiran snimkama, fotografijama i svjedočenjima žrtava ratnih zločina, za kakve su osumnjičeni snosili nespornu krivicu, i bukvalno „na brzaka“ donesene su presude kakve našom sviješću dominiraju i danas.

 Elem, „podvala“ je vrlo jednostavna: pogrešno je ratove tumačiti kroz prizmu njihovih posljedica, a ratni zločini su uvijek prisutna posljedica ratovanja. Ukoliko težimo ka objektivnoj istini onda ratove primarno tumačimo kroz njihove UZROKE, a posljedice tek sekundarno uobzirujemo. Tako se dogodilo da prevareno čovječanstvo nikada nije prepoznalo britansko-angloamerički fašizam/nacizam kao onaj izvorišni ili esencijalni oblik pojave. I danas tavorimo sa britansko-američkim fašizmom kao osnovnim instrumentom hegemonije kakvu uspostavljaju centri moći imperijalnog kapitalizma, a nikako da to spoznamo.

U tom pogledu haški „pravosudni cirkus“ fokusirao se samo na jednu dimenziju rata i to na posljedice. Ono što je neshvatljivo jeste činjenica nebrojeno puta dokazana, a posebno u procesu protiv Miloševića, gdje sud decidno odbija ispitivati uzroke rata. Vrlo jednostavno je objašnjenje takvog ponašanja suda i svodi se na to da su upravo kreatori UZP-a osnovali ovaj sud radi obezbjeđivanja presumpcije nevinosti za sebe, te zarad lažnog svaljivanja krivice na žrtve.

U daljem moramo prednje rečeno prevesti na pravnu terminilogiju. Esencijalni zločin od kog pravosuđe u ovakvim prilikama mora poći naziva se ZLOČIN PROTIV MIRA. To je krimen iz kog priozilaze svi ostali zločini, pa uključujući i uvijek prisutne posljedice ratovanja u vidu RATNIH ZLOČINA. Ko je u ovom „pravosudnom cirkusu“ uopšte terećen za zločin protiv mira? Tu upravo dolazimo do jedne vrlo važne anomalije haškog sudovanja, a tiče se ograničavanja postupka na ispitivanje osnovanosti optužnice. Znači, tužilaštvo je upravo tijelo kakvo je ciljno usmjeravalo postupke u „krivom pravcu“ i sa aspekta krimena i po pitanju odabira osumnjičenih. Kakvim se „gestapovskim metodama“ tek služilo tužilaštvo jasno je iz stotina primjera neposredno dokazanih pred sudom. No, „sud“ je sve to prihvatao i potvrđivao kao „pravo“, tako da ovde nikako ne možemo govoriti o pravu kao temelju pravde, nego samo o sredstvu manipulacije i konkretno prevare!

Znači, niti jednom gestom ne želim Radovana Karadžića, kao vrhovnog komandanta, abolirati od individualne odgovornosti za ratne zločine nesporno počinjene od strane oružanih snaga Srpske ili od strane kojekakvih grupa i pojedinaca. Ono na čemu insistiram jeste činjenica da prethodno moramo utvrditi uzroke rata i odgovornost pojedinaca za zločin protiv mira (kao izvorišni zločin), a tek potom se usmjeriti na ostale (ratne) zločine proizašle iz esencijalnog krimena. To je ujedno i put ka objektivnoj istini, ka spoznaji o tome šta se ovde stvarno dogodilo, te dalje ka istinskom pomirenju na bazi suočavanja sa istinom.

PRIJETI LI MUSMILANIMA STVARNI GENOCID?

Iz prednje navedenog valjda je shvatljivo da projekte centara moći imperijalnog kapitalizma ne možemo posmatrati kroz naše uobičajene vizure nivoa dnevnog politikanstva. U pitanju su višedecenijski planovi i projekti. Znači, sve ono šta je 90-ih godina eskaliralo pripremano je i provođeno dvije decenije. Upravo tako i ovo šta danas posmatramo pripremano je upravo u vrijeme tadašnje eskalacije.

Već početkom 90-ih zapadni centri moći spoznaju kako projekat potpunog slamanja slavenskog etničkog bića, a posebno u odnosu na Ruse, neće moći realizovati do željenog obima. Pragmatično su se usmjerili na pljačku svega onoga šta im je u datim okolnostima bilo dostupno, a govorimo od ogromnom bogatstvu, te su svoje hegemonističke ideje preusmjerili ka novom „neprijatelju“ i ka novim izvorima bogaćenja (odnosno pljačke). Ovoga puta govorimo o muslimanskoj populaciji afričkog i azijskog kontinenta, ali i o prirodnom gasu kao energentu budućnosti gdje je trebalo uspostaviti kontralu nad izvorištima, energetskim koridorima, tržištima i ino.

Elem, i ovde ću govoriti o načinu izvršenja zločinačkih poduhvata kakvi nisu prisutni u javnom diskursu. Kako rekoh Zapad ima bogatu praksu tehnika manipulisanja sviješću i informacionionog ratovanja, odnosno doktrinu da krivicu uvijek svaljuje na žrtve sopstvenih zločina. U odnosu na sljedbenike islama to je činjeno na tako perfidan način da je to vrlo teško istraživati i shvatiti. Decenijama se zapadni centri moći bukvalno poigravaju sa pojedinim akterima muslimanskog svijeta i vrlo jednostavno je instrumentalizovao na desetine krvavih i krajnje besmislenih sukoba. No, ovde govorim o instrumentalizovanju jednog velikog zločina protiv vjerske zajednice kao takve, a sa poprilično čvrstim indicijama o postojanju zločina genocidnih obilježja.

Po mom dubokom uvjerenju ideja projektovanja genocida nad muslimanskom populacijom započinje upravo tokom razbijanja Jugoslavije. Već sam pominjao kako je Jugoslavija razbijena zbog specifičnih pominanja demokratizacije društva i uspostavljanja jedne nove i kvalitativno drugačije matrice uređenja društva kakva je prijetila interesima centara moći imperijalnog kapitalizma. Drugi, jednako važan, razlog razbijanja zemlje bio je uspostavljanje matrice multikulturalnosti. Razvijeni svijet, a posebno Evropa, jedno vrijeme se prosto zanosio multikulturalnošću kao najvažnijim modelom življenja, a šta je danas bukvalno prošlost i to zbog opštepoznatih operacija kakvima je takva ideja nasilno razbijana. No treba podsjetiti da je bivša Jugoslavija upravo bila jedan eklatantan primjer suživota više etničkih i religijskih zajednica. Primjer neprihvatljiv hegemonima!

Upravo južnoslavenski muslimani predstavljali su jedinstvenu pojavu praktikovanja islama na način najbliži evropskim civilizacijskim vrijednostima. Ovdašnji muslimani upravo su stvorili matricu na kakvoj je bilo moguće i trebalo zasnivati približavanje hrišćanstva i islama na vrlo sličnim civilizacijskim vrijednostima. No, centrima moći Zapada su bilokakvi procesi integrativne prirode neprihvatljivi, jer naprosto njihovo opstajanje ovisi od razdora, sukoba i krvoprolića. Zbog toga još tokom rata u BiH započinje projekat uništavanja takvog oblika poimanja islama, ali na način svaljivanja krivice na žrtve zločina (uobičajeno!). Malo pažljivije posmatranje sasvim jasno će razgraničiti kako je ispostavljanje „krivice“ jednako išlo i prema Srbima i prema samim muslimanima, a posebno ako uobzirimo brojne činjenice produkovane nakon rata.

Uvjeren sam da je proces radikalizacije ovdašnjih muslimana ciljno započet upravo protiv njih samih. Nije „slučajno“ Madlen Olbrajt svojevremeno Harisa Silajdžića provodala svijetom i povezivala sa brojnim akterima radikalnog islama pod kontrolom Sjedinjenih Država. Odatle započinje dovođenje mudžahedina na ovaj prostor i najčešće silnom nametanje poimanja islama do tada čak nepoznato našim muslimanima. Jeste rat „činio svoje“ na planu radikalizacije muslimana, ali su to činili i „komesari“ revnosno raspoređivani po vojnim jedinicama i naseljima. Znate, ovde јe neko bukvalno morao donijeti određena tumačenja i shvatanja kakva su ciljnoj populaciji prosto bila nepoznata.

U prilog ovome moram pomenuti još jednu činjenicu. Ovdašnji muslimani su za svog najvišeg političkog predstavnika odabrali Fikreta Abdića, jednu zaista izvanrednu osobu i privrednika. I onda pod ni danas istraženim okolnostima ovaj legitimni predstavnik građana prepušta poziciju jednom od ideologa globalne organizacije Muslimanska braća i radikalnom islamisti Aliji Izetbegoviću. Da apsurd bude veći na kraju Abdića osuđuju kao ratnog zločinca, ali valjda po već prepoznatljivoj matrici o kojoj govorim svo vrijeme. Ovde se neću zadržavi na činjenicama o tome kako je Izetbegović mijenjao svijest sopstvenog naroda, kako se grubo poigravao sa životima i ino.

U daljem namjeravam apostrofirati jednu činjenicu kakva (nekim čudom) nikako da bude adekvatno shvaćena i prihvaćena u svijesti čovječanstva. Pogledajmo malo društva i države kakve globalisti prvo destabilizuju, a potom i teško razaraju, i to: Egipta, Tunisa, Libije, Sirije i ino. Pa upravo govorimo o društvima kakva prednjače u napretku i suživotu različitih kolektiviteta, a dominantno su muslimanska. Riječ je o zemljama kakve postaju prihvatljive svima, pa čak i atraktivne zbog turizma ili poslovanja. I baš takva napredna društva, kao nakim „čudim“, bivaju podvrgnuta razaranjima i radikalizaciji muslimanske populacije. Nedavno „oaze uživanja“ postaju simboli straha, nepovjerenja i neprihvatanja. Sve ovo šta se dešava na planu migracija, terorizma, oružanih sukoba Bliskog Istoka i ino pretvara se u jedinstvenu matricu – neprihvatanja islama, odnosno POIMANJA ISLAMA KAO GLOBALNE OPSANOSTI!

Manje-više već je realizovana doktrina da su sami muslimani krivi za sva razaranja i zločine kakve trpe u ovom trenutku, ali (mnogo važnije) i za ono šta ih čeka u bliskoj budućnosti. Elem, šta ih to čeka?

Pisao sam o tome mnogo tako da ću naredne elemente analize suziti samo na nužan nivo (već sam pretjerao veličinom teksta). Dakle, dvije godine tvrdim kako je primarna funkcija Islamske države proizvođenje jednog teškog međumuslimanskog krvoprolića, kakvo treba da ovu vjersku zajednicu oslabi do nivoa nesposobnosti odupiranja agresiji kakvu će centri moći Zapada realizovati sa ciljem uvijek prisutne pljačke i bogaćenja. Dakle, druga funkcija ove atipične tvorevine jeste homogenizovanje ostatka čovječanstva protiv islama kao pojave, a šta nas dalje navodi na promišljanja kako bi za svijet najbolje bilo da takvu „opasnost“ otkloni. Da li nas to vodi ka zločinu genocidnih obilježja?

Vidite, na prostoru Bliskog Istoka već imamo materijalizaciju obe dimenzije projektovanog zločina: imamo i međumuslimanski pokolj, ali i „mirotvorne“ intervencije kakve imaju veze sa štočim izvan mira. Znači, u daljem fokus će biti na širenju ovih dimenzija. Davno sam isticao kako Islamska država ima zadatak da proizvede sukobljavanje između Turske i Irana, a kakvo će se dalje reflektovati na cio niz država i njihovo aktiviranje u ratu. I šta se dešava na tom planu? Vidimo da su Sjedinjene Države nedavno deblokirale iranskih sto milijardi dolara, te da im ničim nisu ograničile trošenje tako velikih sredstava. Svjedočimo da Iran tim novcem već naručuje ruske sisteme S 300 (žele i S 400, ali ne mogu dobiti), tenkove i različito naoružanje u vrijednosti od osam milijardi dolara. Ne treba biti naivan i pomišljati kako su Amerikanci deaktivirali iranska sredstva bez klauzule o obavezi kupovine njihovog naoružanja, kakva će biti obavljena u „tišini“.

Nadalje, svjedočimo i da Turska trpi stravične terorističke napade, kakvi će je kad-tad navesti na intervenciju u Siriji. Nije Vladimir Putin povukao snage sa turske granice tek tako ili zbog uspješno okončane akcije kako on to predstavlja. Povukao ih je prosto kako bi izbjegao bilokakvu mogućnost sukobljavanja sa Turskom. Nije lud uvlačiti sopstvenu zemlju u međumuslimanski pokolj kakav tek predstoji. Upravo Putin je dao tu tako potrebnu „injekciju“ zaustavljanja ofanzive Islamske države i kontraofanziva kakve su uslijedile. Sasvim nesporno doveo je situaciju u poziciju potpunog uništavanja Islamske države i (gle čuda!) Zapad nameće „primirje“. Jednostavno, Islamska država nije ni približno realizovala dodijeljene joj zadatke, Iran još uvijek nije spreman za izvršenje sopstvene uloge, Turska još uvijek „luta“ rastrzana usljed pogrešaka iz nedavne prošlosti i ino. Sa druge strane Francuska trpi jer kratori Novog svjetskog poretka i dalje računaju na njen osvjedočeni ratnički potencijal, Brisel kao prestonica Evrope trpi kako bi se hrišćanska Evropa do kraja odrekla ideja o multikulturalnosti i suživotu, odnosno homogenuzovala protiv islama i td. No, ići će sve to u dobro zamišljenom pravcu i planu kreatora naših sudbina. 

Rijetko griješim u proaktivnim procjenama, iako sam vrlo srećan kad pogriješim. Tako ću i ovde biti srećan ukoliko se moje sumnje u mogući genocid nad muslimanima neostvare. No, šta ako ne griješim? Pri tom, moram se osvrnuti na riječi Bakira Izetbegovića oko presude Karadžiću, kada reče da je to „historijski dan“ za ovu zemlju. Sačekaću koju godinu i upitati ga šta misli o presudama protiv njegovih prijatelja Tajipa Erdogana i  Ahmeta Davutoglua za genocid nad muslimanima. Sasvim sam ubijeđen da će Erdogan prvi pogriještiti i odreagovati na ovu sve težu situaciju, te da će postati marioneta u kandžama hegemona kakvom će se grubo poigrati. Koliko sam u pravu ili griješim – pokazaće vrijeme!

OKUPACIONI NAMJESNICI I SUOČAVANJE SA ISTINOM

Čitajte sajt CEOPOM - ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/ 

i FRONTAL.RS na: http://www.frontal.rs/

Sa nekim istinama, ma kako one bile surove i bolne, kao narod i društvo moramo se kad-tad suočiti. Jedna od takvih istina jeste da REPUBLIKOM SRPSKOM VLADAJU OKUPACIONI NAMJESNICI!

Ovu analizu započeću jednom nepobitnom činjenicom: Republika Srpska je iz rata izašla neporažena. Poražene strane u ratu potpisuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume, baš kakav je i Srpska potpisala u Dejtonu. Državotvorni entitet, kakav su narod i oružane snage stvorili početkom 1992. godine, odbranjen je i verifikovan međunarodnim ugovorom.

I tu dolazimo do svojevrsnog paradoksa. Umjesto da Republika Srpska vremenom jača, razvija se i osamostaljuje, upravo suprotno – došli smo u poziciju vrlo diskutabilne budućnosti i opstanka uopšte. Znam, najlakše je krivicu svaliti na svjetske hegemone, ali moramo se samokritički zapitati i o tome koliko smo sami doprinijeli ovakvoj situaciji. Moramo identifikovati određene „krivce“ čija odgovornost je ponajveća, a to su upravo politički akteri kakvi u Srpskoj danas čine vlast.

Da bi neke stvari činjenično razjasnili moramo se vratiti u prve poratne dane, odnosno u 1996. godinu. Te godine događa se jedna od prvih mirnodopskih prevara srpskog naroda. Politički predstavnici Srpske prihvatili su dolazak „mirovnih trupa“ UN-a, a umjesto toga u BiH-i se pozicionira 60 000 vojnika dominantno iz zemalja koje su netom prije izvršile agresiju na narod i njegove entitete. Moram podsjetiti da su isti akteri samo godinu ranije uništili Republiku Srpsku Krajinu i oteli gotovo trećinu teritorije Srpske, a primjenom osiromašenog uranijuma, nezapamćenih progona i zločina. Neostvareni ratni ciljevi pokušavaju se realizovati u tzv. mirnodopskim uslovima. Kako god to posmatrali ili analizirali dolazimo do nepobitne činjenice – Republika Srpska je okupirana!

Elem, ovde dolazimo do jedne situacije karakteristične za kompletnu ljudsku civilizaciju. Nikada i niti jedna imperija nije vladala okupiranom teritorijom bez korištenja „okupacionih namjesnika“ ili manjinskog dijela okupirane populacije spremne da prihvati vlast imperatora i saučestvuje u hegemoniji nad sopstvenim narodom. Tako u prvim danima mira okupator nastoji promijeniti vlast i pozicionirati svoje marionete. Za takvu ulogu dobrovoljno se javljaju i čak bore politički akteri koji i danas vladaju Srpskom.

Ma kakve priče plasirala lakovjernom puku i manipulisala sviješću građana aktuelna pozicija Srpske ne može se „oprati“ od nedvosmislene činjenice da je vlast preuzela protivpravno, nasilno i u saučestvovanju sa okupatorom, te glasovima Bošnjaka i Hrvata! Pri tom naglašavam kako se ovde držim opštepoznatih činjenica iako sam akter spornih događaja i znam mnogo više od drugih kakvim sve kriminalnim, terorističkim i krajnje brutalnim metodama i sredstvima su se služili naši „okupacioni namjesnici“. Jednog dana, ima vremena, govoriću i o detaljima, a ovom prilikom želim apostrofirati kako su prozvani akteri u nasilju čak prednjačili u odnosu na okupatora.

U daljem treba naglasiti kako hegemon u tom periodu pokušava prevariti srpski narod i čak na izvjestan način potkupiti. Pozamašna novčana i materijalna sredstva su uložena kako bi merionetska vlast uopšte bila sposobna funkcionisati, upotrijebljeni su svi raspoloživi resursi informacionog ratovanja kako bi kolektivna svijest bila promijenjena i kako bi narod bio dezorjentisan (time i oslabljen). No, sve to se pokazalo neučinkovitim i već na prvim koliko-toliko slobodnim izborima 2000. godine srpski narod jasno se određuje prema „dašku demokratije“. Doduše narod je „rekao svoje“ već 1998. godine izborom Nikole Poplašena za predsjednika, ali tu dolazimo do dimenzija naše nedavne prošlosti kakve traže poseban pristup i tumačenja.

OKUPACIONI NAMJESNICI U FUNKCIJI AGRESIJE NA SRJ

Koliko mi je poznato podaci i opservacije kakve ću u daljem iznijeti do danas nisu izrečeni u javnom diskursu, ili bar ne na ovakav način. Na prvom koraku tu moram apostrifirati kako uspostavljenje marionetskog režima u Srpskoj moramo posmatrati kroz dvije dimenzije  djelovanja okupatora. Na jednoj strani imamo nastojanje da se u što većoj mjeri uspostavi kontrola nad okupiranom teritorijom (mislim na kompletnu BiH). Elem, sa druge strane prosto moramo uobziriti činjenicu da su ova događanja direktno povezana sa pripremanjem novog zločina, nove agresije protiv srpskog naroda – ovoga puta na Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ). Govorim o pripremanju naredne faze nasilnog i protivpravnog razbijanja Jugoslavije, te o saučestvovanju naših „okupacionih namjesnika“ u tom zločinu!

Moram podsjetiti da Republika Srpska u tim trenucima raspolaže sa respektabilnim oružanim snagama, dobrano „odmorenim“, popunjenim i osposobljenim za štićenje novouspostavljene države i naroda. Govorim o snagama kakve je agresor morao ozbiljno shvatati. Istovremeno, treba znati da moderna društva funkcionišu na principu da civilne strukture vlasti upravljaju bezbjednosnim sistemom. Ma kako razvijen sistem bezbjednosti imali ukoliko ne postoji politička volja – taj sistem ne vrijedi baš ništa (primjer JNA). Upravo zbog toga, a u okviru priprema agresije na SRJ, okupator na vlast pozicionira Biljanu Plavšić i Milorada Dodika. Nikola Poplašen smatran je previše hazardnnom ličnošću i patriotom, i samo zbog toga je smijenjen sa pozicije predsjednika i vrhovnog komandanta oružanih snaga.

Vjerojatno su ovde mnogi pomislili kako govorim o nekakvom angažovanju VRS protiv NATO snaga u odnosu na vazdušnu kampanju. Pogrešno! Plan agresora podrazumijevao je potpunu okupaciju teritorije SRJ, pa time i kopnena dejstva. Upravo na planu sprečavanja kopnene ofanzive oružane snage Srpske odigrale su neizmjernu ulogu. Da bi shvatili na čemu pokušavam poentirati moram istaći činjenicu da su Bugarska, Rumunija i Mađarska, iako već članice NATO, odbile saučestvovati u agresiji na SRJ. Time je prostor kopnenih dejstava sužen na dva pravca – sa Kosova i iz Hrvatske. No, to su dva prilično uska pravca dejstava kakva su srpske snage mogle uspješno zatvoriti. Ubjedljivo najveća opasnost prijetila je iz pravca BiH-e, odnosno Srpske, gdje je bilo stacionirano 60 000 vojnika i značajna tehnika, a uz mogućnost povećavanja kapaciteta.

Samo, u opciji napada iz pravca BiH-e agresor je morao računati na reakciju VRS i policije. Upravo sa ciljem pomaganja agresporu naši „okupacioni namjesnici“ u tim kritičnim trenucima donose odluku o raspuštanju Specijalne brigade policije MUP-a RS-e, inače „udarne pesnice“ naših oružanih snaga! Elem, srećom po sve agresor je (pravilno!) procijenio da bi kopnena ofanziva pretvorila se u pravi debakl, te je odustao od takve opcije. Zadovoljio se okupacijom Kosmeta, dakle samo dijela države, te pristao na potpisivanje mirovnog sporazuma. Time je priznao da je i SRJ ostala neporažena! No, po već viđenom receptu već naredne godine neporažena Srbija dijeli sudbinu Srpske i sve ono šta je postigla u ratu - gubi u miru, a upravo zahvaljujući „okupacionim namjesnicima“. Ponovo dolazi do nasilne i protivpravne promjene vlasti, a agresor postavlja marionetsku poziciju – kako ih Šešelj naziva „DOSmanlije“.

LOŠE IZREŽIRANA PREDSTAVA MILORADA DODIKA I PEDI EŠDAUNA

U daljem želim razjasniti okolnosti pod kojima 2006. godine okupator ponovo na vlast dovodi već isprobani trojac „okupacionih namjesnika“. No, ponovo se moram vratiti korak unazad i pojasniti određene okolnosti iz prethodnog perioda. Nakon agresije na SRJ i pozicioniranja marionetske vlasti u Srbiji, srpski narod u BiH-i našao se pred ozbiljnom dilemom: kako dalje? Srbi, kao i ostala dva naroda u BiH-i, prosto shvataju da je funkcionalna država jednostavno potreba. Zbog toga ulaze u reformske procese razvoja institucija, pravnog sistema i političkog ambijenta. Danas slušam tumačenja kako su tadašnje reforme silom nametane, kako su redom bile štetne po naš narod i ino, no, činjenica je da su najveći srpski stručnjaci/akademici bili nosioci brojnih reformskih zahvata.

Istovremeno dolazi do još jedne ključne promjene u domenu srpskih promišljanja o budućnosti. Srbi shvataju kako u datim okolnostima pristupanje Evropskoj Uniji znači dugoročnu sigurnost. BiH, a šta svakako podrazumijeva i Srpsku, započinje pregovore sa EU i u to doba čak prednjači nad ostalim eksjugoslavenskim društvima. Sa druge strane važno je shvatiti kakav je stav EU tada imala prema Zapadnom Balkanu. Načelna ideja bila je u što je većoj mogućoj mjeri jačati pomirenje južnoslavenskih naroda i razvijati svojevrsnu zapadnobalkansku uniju (kakva je uobzirivala i Hrvatsku). No, takav proces nije odgovarao interesima okupatora. Uostalom, zbog čega su nasilnim razbijanjem SFRJ spriječili njeno pristupanje evropskim integracijama, ako će u uslovima uspostavljene okupacije to ponovo dozvoliti.

Zbog toga usljeđuje nova i ciljno proizvedena destabilizacija BiH-e, čime su do danas zaustavljeni integrativni procesi kakvi su predstavljali „slamku spasa“ za ovu napaćenu zemlju. I ponovo destabilizacija dolazi spolja, a uz već isprobanu praksu svaljivanja krivice na Srbe. Sa ciljem nove FID operacije okupator na mjestu visokog predstavnika pozicionira bivšeg agenta britanske tajne službe MI-6, Pedi Ešdauna. Ovaj autokrata započinje krajnje brutalan progon srpske političke, vojne, akademske i ine elite, a pod optužbom da skrivaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Danas je nedvosmisleno jasno da je progon, a govorimo o preko 800 osoba,  bio zasnovan na lažnim optužbama, no, Ešdaun je uspio u svojim osnovnim zamislima. Konkretno, zaustavio je sve pozitivne i reformske aktivnosti u odnosu na unutrašnji razvoj BiH-e, ali i integrativne procese prema EU. Nakon vladavine ovog autokrate i fašiste kompletna BiH se duže od decenije vrti u krugu besmisla i nazadovanja.

U daljem moram naglasiti kako „međunarodnu zajednicu“ ne smijemo generalizovati ili svoditi na jedinstvenu kategoriju. To je naprosto jedan neizmjeran set aktera, interesa i činjenja. Moramo pojedine hegemone i okupatore odvojiti od aktera kakvi u načelu nastoje djelovati pozitivno i integrativno. Ovo je važno uobziriti zbog činjenice da je u posmatranom periodu upravo unutar međunarodne zajednice došlo do ozbiljnih neslaganja sa „politikom“ Pedi Ešdauna, te suprotstavljanja njegovim nasilnim i protivpravnim metodama. Takve reakcije naše okupatore navode na novu prevaru. Kako prednje rekoh okupator na vlast ponovo dovode „okupacione namjesnike“ sa ciljem svaljivanja krivice na Srbe za opšti neuspjeh kakav je ciljno planiran.

Počesto ukazujem kako je srpska naivnost jednostavno nemjerljiva kategorija. Zamislite, u jeku Ešdaunove antisrpske kampanje pojavljuje se pojedinac, Milorad Dodik, koji ispoljava do tada nepoznatu „hrabrost“ i bezobrazluk. Ešdaun je bez ikakvih objašnjenja stotinama istaknutih pojedinaca oduzeo osnovna ljudska prava (na rad, na lična dokumenta, na kretanje i ino), a ovom novom „junaku“ navodno nije mogao ništa. Milorad Dodik izbore dobija na javnom proklamovanju otcjepljenja Srpske. Poznati su medijski „okršaji“ Dodika i Ešdauna, koji su našem napaćenom i razorenom narodu vratili vjeru u dostojanstvo i samog Dodika podigli do nivoa opšteg obožavanja. No, žalosno je to što su Dodik i Ešdaun izveli jednu loše izrežiranu predstavu za lakovjernu javnost i ništa više. Nije se Srpska ni za korak približila nezavisnosti, ali je zato opljačkana, razorena i dovedena pred dubok ponor. I šta je najgore svi pozitivni procesi su zaustavljeni, a kompletna BiH se punu deceniju sapliće u bespućima besmisla.

TRILATERALAC DODIK I NJEMAČKA INICIJATIVA

Da bi shvatili aktuelna dešavanja ponovo se moramo vratiti nekoliko godina unazad. Ponovno pozicioniranje „okupacionih namjesnika“ bilo je u funkciji zaustavljanja reformskih procesa unutar BiH-e i integracija sa EU, no, sadrži i određene geostrategijske dimenzije. Konkretno, naš primarni okupator Sjedinjene Države dolazi u poziciju da mora smanjiti vojno pristustvo na Zapdnom Balkanu, a zarad angažovanja u Afganistanu, Iraku i drugim lokalitetima. Dakle, kolonizator je morao napustiti svoje kolonije i dominaciju svesti na bukvalno beznačajne oružane snage. Zbog toga se u maksimalnoj mjeri oslanja na marionetske režime kakve je uspostavio da čuvaju njegove interese.

Ovakvu situaciju nastoje iskoristiti brojni akteri, te se u što većoj mjeri pozicionirati na ovom našem geostrateški važnom podneblju. Posebno u odnosu na BiH-u dolazi do pravih malih ratova između novih „kolonijalnih pretendenata“: Rusije, Britanije, Turske, Njemačke, administracije EU i ino. I naši „okupacioni namjesnici“ dolaze u njima omiljenu poziciju mešetarenja sa svima i protiv svih. Pri tom niti u jednom trenutku nisu zaboravili kome duguju primarnu odanost (SAD), no, „kolonijalni namjesnici“ drugačije ne umiju funkcionisati tako da je razumljivo njihovo podaništvo prema nekim novim-potencijalnim kolonizatorima.

Elem, u ovom novonastalom haosu javlja se jedna nova slamka spasa i mogućnost napretka. Dolazimo do nečega šta okvirno prepoznajemo kao „njemačku inicijativu“. Možemo ovde govoriti o nastojanju da EU obezbijedi trajnu stabilnost na rubnim područjima, o širenju Evrope na topla mora, o uspostavljanju Koridora 10 i o još mnogo procesa kakvima je Njemačka generator. No, za ovu analizu važnije je istaći način na koji Njemačka nastoji ovaj prostor integrisati. Tako „njemačka inicijativa“ oživljava prvobitnu zamisao u vidu stvaranja kvalitetne zapadnobalkanske unije, a potom integrisanja tog kompletnog prostora u sastav EU. I time ponovo dolazimo do pitanja – zbog čega je Jugoslavija razbijena?

I ovoga puta kao faktor destrukcije javlja se Velika Britanija. Tako njemački projekat postaje „britansko-njemačka inicijativa“! Ovde je upravo indikativna izjava Milorada Dodika kako će ova inicijativa biti „zaboravljena“ već za nekoliko mjeseci. Zna čovjek šta mu je rečeno na sastanku Trilateralne komisije! Može Dodik koliko mu drago zamlaćivati slamu oko prenosa nadležnosti, oko očuvanja Srpske ili o „zavjeri“ Marsovaca, ali jedno je nepobitno – svojim potezima destabilizuje zemlju i nastoji zaustaviti svaki pozitivan proces. Time prosto izvršava naredbe okupatora koji ovaj prostor nastoji održati dezintegrisanim, rovitim i nestabilnim, odnosno u kolonijalnom ropstvu. Pri tom kod ostalih političkih aktera nailazi na „plodno tle“ tako da unutar bošnjačke i hrvatske političke kvazielite prolaze njegove ujdurme. Prolaze naprosto zbog toga što su u pitanju identični „okupacioni namjesnici“.

Na kraju, da ne bih bio pogrešno shvaćen – moram se referirati i na opoziciju Republike Srpske. Njih jednostavno nazivam „pretendentima za okupacione namjesnike“. Identična su to razmišljanja i djelovanja, i sve se svodi na sjaši-uzjaši Kurta. To naprosto vidimo iz činjenice da unutar opozicionog bloka nemamo apsolutno nikakvih konstruktivnih ideja, vizija i promišljanja. Sve se svodi na priliku za preuzimanje vlasti. Ono šta nas ponajviše treba zabrinuti jeste činjenica da na političkoj sceni Republike Srpske nema ni naznaka pojavljivanja političkih aktera spremnih da izađu iz okupacionih matrica. Okupacija je naprosto postala stvarnost kakvoj smo se redom povinovali!

Borislav Radovanović: PRAVO NA ĆUTANJE!

Kada u Republici Srpskoj odlučite javno kritikovati „narodnu vlast“ suočićete se sa činjenicom da je ovde mafijaški „zakon ćutanja“ (omerta) pozicioniran iznad ustava.

Poznato je da sam prethodnih dana sa nekoliko tekstova pokušao animirati javnost povodom još jednog (u nizu!) sramnog napada vlasti na boračku populaciju, ukazujući na nezakonita i teška kršenja prava naših boraca zaposlenih u MUP-u. I dogodilo se upravo ono šta sam najavljivao: izvrgnut sam još jednom nezakonitom i montiranom progonu.

Načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić zbog spornih tekstova pokrenuo je disciplinski postupak protiv mene. Sad će uslijediti suspenzija i otkaz u „ubrzanom postupku“. Međutim, ovaj vrli „stručnjak“ tom radnjom počinio je teško krivično djelo „povreda ravnopravnosti građana“ za koje je zaprijećena kazna zatvora do 5 godina, odnosno „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“. Protiv njega ću narednih dana podnijeti adekvatnu krivičnu prijavu.

No, ključno pitanje jeste zbog čega se jedan načelnik odlučuje na ovakav nezakonit čin? Da li to čini samoinicijativno ili po naređenju? Kakav je uopšte cilj nezakonitog progona? Odgovore možemo sublimirati u jedan i to prilično jednostavan.

Nekoliko hiljada policajaca čija su prava povrijeđena jednostavno je ĆUTALO(!), baš kao je ćutala i Boračka organizacija, a resorni sindikat je čak saučestvovao u zataškavanju problema. Dakle, samo jedna osoba je javno progovorila, a to je moja malenkost. Time je zamisao naše „narodne vlasti“ vrlo jednostavna: brutalno zgaziti osobu kakva se javno suprotstavila njihovim besramnim nezakonitostima. Takav čin treba da posluži kao „poruka“ društvu i svima onima koji ubuduće požele kritikovati vlast!

Nakon toga uslijediće realizacija zamišljenog projekta, koji je samo privremeno odložen. Do kraja mandata ove vlasti niti jedan borac neće raditi u policiji Srpske, biće zamijenjeni stranačkim „kadrovima“, a društvo će to ćutke posmatrati. U ćutanju je spas, a posebno ako je „omerta“ najviši zakon!

No, vlast se u jednom prevarila – nemam namjeru koristiti dato mi „pravo na ćutanje“. Ubuduće ću još intenzivnije nastaviti sa razobličavanjem ponašanja „okupacionih namjesnika“ koji se lažno predstavljaju kao vlast. Nikada neću prihvatiti stvarnost da Republikom Srpskom dominira mafijaški „zakon ćutanja“!

NIJE VITOVLJE POSTALO JUČE!

Primjećujem ovih dana mnoštvo reakcija na tekst o mudžahedinskom naselju u Vitovlju (vidi vezani tekst). Prosto  radi objektivne istine moram neka pitanja činjenično razjasniti.

Na početku moram istaći kako su pomenute reakcije posljedica dvodecenijske stvarnosti kakva je duboko promijenila našu svijest, znanje i poimanje. Moj tekst komentarišu mlade osobe rođene u Vitovlju i kakve sebe doživljavaju Vitovljancima u svakom pogledu. Priznajem – sa punim pravom! No, kako rekoh jednom od komentatora: svijet nije postao njegovim rođenjem!

U razjašnjavanju sporenja moram neke činjenice poredati u onom izvorišnom obličju. Zato na prvom koraku moram pojasniti zbog čega sam koristio termin „mudžahedini“. Kako rekoh u prvom tekstu izvorišna ideja o gradnji naselja u Vitovlju bazirala se na smještaju mudžahedina koje su iz Gornje Bočinje protjerali Dževad Galijašević, tadašnji načelnik opštine Maglaj, i međunarodna zajednica. Zatim za smještaj boraca Trećeg korpusa ABiH-e, šta uključuje i Sedmu brigadu (kasnije Sedmi korpus), ali i odred „el Mudžahid“. U tom novom naselju, ali i okolnim selima smješten je značajan broj mudžahedina afro-azijskog porijekla, ali i njihovih domaćih sljedbenika. Niko ne spori da je u naselju smješten jedan broj boraca ABiH ili izbjeglica, kakvi i nisu imali pretjerane veze sa mudžahedinima, no, ponavljam da je primarna ideja išla za tim da se na tom području nastane „ratnici islama“.

Nadalje, primjećujem kritike po pitanju vehabija, a kakve idu za tvrdnjama kako u Vitovlju nema pripadnika tog pokreta, pa sve do predstavljanja vehabita u nekakvom „ružičastom svjetlu“. Nisam siguran kako bih okarakterisao navode da u Vitovlju i okolnim selima ne funkcioniše snažna vehabijska zajednica. Da li neko laže mene ili sebe?

Vezano za vehabije biću krajnje konkretan i iznijeti jedan javnosti malo poznat podatak. Godinama vehabije na Kozari organizuju vojne vježbe, gdje se okuplja veliki broj pripadnika tog pokreta iz zemlje i inostranstva, a kakve uključuju čak i bojeva gađanja. No, 2011. godine to je zbog odrona puta bilo nemoguće izvesti na Kozari, pa je odabrana nova destinacija. Njihov izbor bio je kanjon Ugra, u neposrednoj blizini Vitovlja. Gađanje je izvršeno baš u kanjonu Ugra! Sad, vjerojatno će pojedinci ovakav navod okarakterisati neistinitim i zlonamjernim. No, sa druge strane, negiranje ovog istinitog podatka i ja mogu smatrati zlonamjernim, pa smo tu gdje jesmo.

Zatim, primjećujem kako me pojedini komentatori nazivaju „četnikom“. Zanimljivo! Preporučio bih takvima da prvo pročitaju moj tekst o Vojislavu Šešelju i njegovoj nakaradnoj ideologiji (vidi vezani tekst). U svom esencijalnom izvorištu i ti „moderni četnici“ i mudžahedini kreirani su u istom centru – u Pentagonu! Elem, kada se pojedinci „nabacuju“ terminima moram podsjetiti kako su četnici u Velikom ratu predstavljali specijalnu jedinicu kraljeve garde. Davno sam se susreo sa knjigom koja je sadržavala spisak imena te jedinice. Gotovo trećinu spiska činila su imena kao Ibrahim, Mustafa, Sabahudin i ino. Kako već rekoh, nije „svijet“ postao našim rođenjem!

U daljem, moram se osvrnuti i na navode o nekakvim zločinima počinjenim na Vlašiću tokom zadnjeg rata. Tu bih iskreno volio da se diskusiji priključe i autohtoni vlašićki muslimani, znači ŽIVI SVJEDOCI onoga o čemu govorimo. Da, nesporno je da su bošnjačke kuće popaljene 1992. godine, baš kao što su i srpske popaljene tri godine kasnije. No, to je „vrhunac zločina“ kakav je zadesio vlašićko stanovništvo svih provenijencija. Doduše, možemo govoriti o dvojici starina, čobana, civila, koji su uhvaćeni i zaklani prilikom jednog napada ABiH, šta je nedvosmisleno ratni zločin protiv civilnog stanovništa, ali preko toga zaista nemamo o čemu diskutovati.

Ovde moram apostrofirati jednu činjenicu: vlašićki muslimani nisu protjerani, nego su svojevoljno napustili to područje! Odlično sam svjestan da niko normalan ne napušta svoje imanje bez ozbiljnog straha, ali ostajem na činjenici da srpski vojnici nisu protjerali niti jednu jedinu osobu. Uostalom, neka me demantuju živi svjedoci ovih spornih događaja. Šta se tu zaista dogodilo?

Vlašićki plato zauzeli smo kao još uvijek aktivni pripadnici JNA i primarni zadatak bio je osigurati bezbjednost domicilnog stanovništva, a šta je podrazumijevalo i muslimanska sela. No, tu se pojavio problem u vidu činjenice da je jedan broj tih osoba bio naoružan. Da se ne lažemo, svi su bili naoružani, ali su Srbi u tom trenutku činili nadmoćniju silu. Zbog toga stiže naredba korpusa da se lokalno bošnjačko stanovništvo razoruža, ali i da im se obezbijedi siguran život u svojim domovima. U tim trenucima jedan čovjek smatrao je da takva naredba može rezultirati ozbiljnim ugrožavanjem njegovih komšija muslimana. U pitanju je moj djed Boro Marić iz Mudrika. Na „svoju ruku“, samoinicijativno, odlučio je da sa odlukom komande korpusa lično upozna komšije, zbog čega je (u pratnji čovjeka koji je takođe poznat mještanima) otišao na razgovor. Ponavljam: dva nenaoružana čovjeka i mimo znanja komande tražila su najsigurnije rješenje za ovu opasnu situaciju.

Kako mi je sam posvjedočio, pred deda Borom sporno oružje nije čak ni skrivano, a ljudi sa kojima je razgovarao decidno su odbili predati oružje. Upitao je prisutne da li oni imaju kakav pridedlog i tada mu je saopšteno kako stanovništvo želi da napusti to područje („normalno“ naoružano). Po povratku stupio je u vezu sa komandom i prenio im volju stanovništa, gdje mu je odgovoreno da od toga nema ništa i da se naredba mora realizovati. Srećom po obe strane deda Boro je bio nesporan autoritet, pe je sebi mogao dozvoliti i određenu dozu samovolje. Bio je decidan: naredba neće biti sprovedena, nego će njegovi Mudričani načiniti „koridor“ kroz kakav će propustiti svakog ko želi u miru napostiti to područje.

Rečeno-učinjeno: otvoren je koridor kroz koji je prošlo kompletno muslimansko stanovništvo! Niko se nije ni trudio da sakrije oružje! Pri tom sa srpske strane nije upućena niti jedna ružna riječ, a kamo li kakav atak. Da li ovde iznosim suštu istinu neka kažu stotine onih koji su tada prošli kroz taj koridor. Ovo ističem iz prostog razloga što sam vrlo ponosan na ono šta se tada dogodilo. Diljem ove zemlje događali su se stravični zločini, nezapamćen progon na svim stranama, a eto postoji i jedan malo poznat primjer iz kog se vidi da su stvari mogle biti i drugačije. Sličan primjer humanosti dogodio se i 1993. Godine, kada su Vlašićani zaštitili hrvatsko stanovništvo u dolini Lašve. Anali ratovanja u svijetu ne pamte mnogo sličnih primjera. No, mi Vlašićani smo nekakva posebna „vrsta“ i tu ne mislim samo na Srbe, nego i na Bošnjake.

Vidite, da se na Vlašiću „stvari rješavaju drugačije“ govori i jedan primjer iz Drugog svjetskog rata. Dogodilo se da je 2 000 ustaša crnokošuljaša krenulo da „čisti“ vlašićki plato. U Imljanima i okolnim selima počinjeni su stravični zločini, a na red su došla srpska sela u okolini Mudrika. Tada mudrički hodža izlazi pred ustaše i traži da prvo pobiju lokalno muslimansko stanovništvo, pa tek potom srpsko. Ustaše nisu očekivale ovakav zahtjev, pa su razumljivo tražile objašnjenje. Hodža im jednostavno reče: „Poslije toga valja nama čekati Marka!“. Pri tom je mislio na mog prapradjeda Marka Marića, inače starog solunskog borca i seoskog kneza. Njegovog sina Milu ustaše su ubile već prvih dana rata i do kraja istog deda Marko je svetio sina. No, to je značilo samo njegov „obračun“ sa ustašama, dok je lokalno muslimansko stanovništvo štitio i od četnika i od partizana. Na takvu njegovu gestu hodža je uzvratio svojom, tako da međusobno štićenje Srba i Bošnjaka vlašićkog platoa ima svoju „istoriju“. Uostalom, zar bi moji preci na Vlašiću, nadomak vezirskoga grada Travnika, vijekovima opstajali da je volja njihovih komšija bila drugačija?

Na kraju, moram se osvrnuti i na razna imputiranja nekakvog mog animoziteta prema muslimanima. Zar je dokaz „animoziteta“ to što sam u brojnim tekstovima ukazivao na spregu ovdašnje vehabijske zajednice i međunarodnog terorizma? Pa postoji li u svijetu ozbiljan stručnjak u oblasti bezbjednosti koji ne govori o tome? Ili je „dokaz“ to što pišem kako stotine mladih ljudi iz BiH trenutno ratuje na strani Islamske države, kako ih ovde obučavaju (u kanjonu Ugra) i regrutuju za rat?

U mnogim svojim tekstovima sam govorio o tome, ali za „Nevjerne Tome“ nije mi teško ponoviti. Funkcija Islamske države (zato je i stvorena)  jeste izazivanje jednog stravičnog međumuslimanskog krvoprolića sa čak genocidnim obilježjima. Na prvom koraku cilj je proizvođenje sukoba između Turske i Irana, a potom širenje sukoba na prostor kompletnog Sjevera Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka. I zbog čega se takav sukob i krvoproloće instrumentalizuje? Prosto – da bi zapadni hegemoni bili još bogatiji. Sa druge strane, u brojnim tekstovima naveo sam kako je srpsko-bošnjačko iskreno pomirenje kluč svih budućih integracija i uopšte budućnosti Zapadnog Balkana. Mogao bih ovako nabrajati u nedogled, ali je i ovo dovoljno onome ko želi vjerovati. Drugo je pitanje ko i zbog čega želi neku drugačiju „stvarnost“...

 VEZANI TEKSTOVI:

1. http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2015/08/mudzahedinsko-naselje-na-mojoj-zemlji.html

2.  ANTIRATNI KRIK RATNOG VETERANA

3. DR VOJISLAV ŠEŠELJ I VELIKOSRPSKA POLITIKA U KANDŽAMA GLOBALIZMA