Umjesto izvinjenja Aleksandra Pandurević dobila „pravo na ćutanje“!

Ministar Dragan Lukač uveo je novi aršin: o terorizmu smiju javno diskutovati samo „kompetentni stručnjaci“ poput njega, Gojka Vasića, Milorada Dodika i „Lepe Brene“ Ćeranića. Aleksandra Pandurević ima „pravo na ćutanje“!

Piše: Borislav Radovanović

Samo u „zemlji apsurda“ ministar policije može određivati parlamentarcima o kojim temama mogu raspravljati. Tako je Dragan Lukač sebi dao za pravo da  utvrđuje ko je „adekvatan“, a ko nije, za javno diskutovanje o problemima bezbjednosti. Primjera radi, Aleksandri Pandurević dozvolio je da o policiji i bezbjednosti priča samo „dok ispija kafe sa svojim prijateljicama”, a njene je navode okarakterisao kao “nebulozne stvari”. Srećom pa je odbio “komentarisati”  izjavu Pandurevićeve, jer ko zna šta bi tek tad rekao.

Elem, da su Lukačevi principi dobrano nakaradni pokazuje gotovo istovremeno događanje. Prije 5-6 dana udarna vijest regionalnih medija bila je izjava predsjednika Dodika kako je “BiH logistička baza terorizma u Evropi i svijetu” (Evropa valjda ne pripada “svijetu”!). Dodik se, prema Lukačovim aršinima, ima smatrati za kompetentnog stručnjaka “s pravom da komentariše terorizam” obzirom da je po zanimanju politikolog. Da bi dokazao kompetentnost u oblasti bezbjednosti predsjednik/politikolog je javnosti otkrio novi model proaktivne prevencije terorizma – svakog jutra Dodik se moli bogu da spriječi terorističke napade! Znači, terorizam se prevenira molitvama, a nikako parlamentarnim raspravama o formiranju i funkcionisanju udarnih protivterorističkih grupa.

Primjećujem da je njegov imenjak Mektić, opet, stao u zaštitu gospođe Pandurević. Pri tom je postavio pitanje kompetentnosti Dragana Lukača u odnosu na terorizam i organizovani kriminal. Mektić polazi od teze da je Lukač tokom policijske karijere bio angažovan samo na poslovima specijalne policije, te da se sa terorizmom i organizovanim kriminalom profesionalno nije suočavao. Moram konstatovati da je državni ministar bezbjednosti „zaboravio“ na činjenicu da je Lukač godinama rukovodio banjolučkom komunalnom policijom, gdje je mogao steći određena stručna znanja u oblasti bezbjednosti – opet Mektiću nepoznata. Zamršeno je to!

Osim toga ministar Mektić nije upoznat sa tim da je Dragan Lukač svojevremeno bio student Predraga „Lepe Brene“ Ćeranića, našeg istaknutog stručnjaka za bezbjednost i poeziju, koji mu je danas i savjetnik. Neupućene moram podsjetiti da je Ćeranića kao saradnika (čitaj: doušnika) Službe državne bezbjednosti angažovao Ljuban Ećim, te mu dodijelio kodno ime „Lepa Brena“. Elem, Arkanov kum Ećim kasnije se „slučajno našao“ u stanu u kom je skrivano 48 kg heriona, 4 kg čistog kokaina i 210 000 evra, te je „greškom“ osumnjičen kao vođa „Bosanskog klana“ beogradskog podzemlja. Samo u „zemlji apsurda“ agenti državne bezbjednosti postaju gangsterski bosovi, a njihovi doušnici savjetnici ministara policije. Da Bog sačuva!

No, moramo shvatiti usljed kakvih „savjetodavnih okolnosti“ ministar Lukač funkcioniše. Njegov savjetnik „Lepa Brena“ Ćeranić nedavno je svjetskoj javnosti obznanio svoje mišljenje o neuspjelom puču u Turskoj. Prema Ćeraniću dobro je što je napad na Erdoganov režim propao jer bi „pučisti sigurno ugrozili Srbiju i Srpsku“ („šta bi bilo kad bi bilo?“). Srećom, Erdogan je opstao i danas je Srpska „sigurnija“ no ikad – "Sultan" Redžep je čuva! Gospođa Aleksandra Pandurević nije sposobna shvatiti tako složene misaone konstrukcije u kakvima Erdogan šuruje sa Islamskom državom da bi štitio Republiku Srpsku od terorizma, zbog čega je najbolje da se mane tema za kakve je „nekompetentna“. Možda joj je najbolje da se zajedno sa Dodikom moli bogu!

Na kraju, kako je red, moram se i sam pozabaviti kompetentnošću ministra Lukača u odnosu na suzbijanje terorizma. Prvo moram naglasiti kako njegove ocjene treba uzimati sa ozbiljnom rezervom. Primjera radi, (kako sam to pisao u autorskom tekstu) prošle godine dan uoči memorijalnog skupa u Srebrenici  „ministar policije Dragan Lukač obavijestio je javnost kako su preduzete sve neophodne mjere da skup prođe u najboljem redu, te kako isključuje mogućnost incidenata”. Premijer Vučić, predsjednik Pahor i drugi zvaničnici povjerovali su u ovakve garancije “ozbiljnog ministra” i zamalo pogubili glave! I šta danas znamo više od onoga šta smo tog dana gledali na malim ekranima? Postoji li kakva istraga o tom činu ekstremizma u kom je premijer bratske države zamalo usmrćen kamenovanjem – najtežom kaznom po šerijatskom pravu?

Osim toga moram zapitati kako “stvari stoje” u predmetu terorističkog napada na policijsku stanicu u Zvorniku? Do danas nije rasvijetljen motiv zbog kog je Nerdin Ibrić napao policajce, a stručni strandardi su tu nedvosmisleni – u slučaju terorizma moramo dokazati umišljaj i vinost. Cinično moram istaći da je Sud BiH “kaznio” Fatiha (Avdulaha) Hasanovića sa godinom zatvora zbog organizovanja terorističke grupe i  borbenog angažovanja u jedinicama Islamske države u Siriji. Umjesto zakonom zaprijećenih minimalno pet godina, ili bar tri, Hasanović će odležati samo godinu i to zbog akcije “Damask”, s tim da ama baš nikog u ovoj zemlji ne zanima da li je u pitanju podstrekač ili čak organizator napada na zvorničku policiju. Ministra Lukača izgleda ponajmanje!

U daljem moram zapitati ministra šta se događa sa istragom zločina u Trnopolju iz jula 2014. godine u kom su ubijeni Almir Redžić i Muharem Balić ? Zikrija Krkić je, očekivano nakon onako traljave istrage, oslobođen odgovornosti za dvostruko ubistvo, a prijedorska policija je na slučaj “zaboravila”. Prema raspoloživim saznanjima ovaj zločin sadrži obilježja islamističkog ekstremizma, pa čak i terorizma, a krivično procesno i kriminalistički  je krajnje pogrešno postavljen. Zanimljivo, kod Krikića su u sporno vrijeme boravila dva afro-azijata, pripadnika Islamske države, koji su direktno vezani za sporno ubistvo, a ni do danas nisu identifikovani.

Pri tom moram (ponovo!) postaviti pitanje nadzora nad islamističkim ekstremistima. Kakav to “nadzor” provodi naša policija ako Nerdin Ibrić počini teroristički čin sa dvije puške za kakve su mu izdane “uredne” dozvole, dok je deklarisanom vehabiji Krkiću odobreno pravo na držanje pištolja? Uostalom, MUP RS je u mogućnosti da “sravni podatke” o tome koliko registrovanih pripadnika vehabijskog pokreta i evidentiranih radikalnih islamista ima odobrenja za držanje (i čak nošenje) vatrenog oružja. Tu moramo postaviti pitanje: da li Srpska tavori sa terorističkim grupama ili sa paravojnim oružanim formacijama sklonim terorističkom djelovanju? Hoćemo li odgovor dobiti u vidu pogroma na Kosovu iz 2004. ili u vidu napada sličnog onom prošlogodišnjem kumanovskom? Ili, kako sam to ranije više puta pitao: koliko još građana Srpske treba da smrtno postrada da bi otvorili raspravu oko problema u oblasti bezbjednosti? No, esencijalni problem našeg društva i jeste u tome što na poslovima zaštite od terorizma i ekstremizma angažujemo “stručnjake” kakve edukuje “Lepa Brena” Ćeranić. Da bog sačuva!