Republika Srpska i „nulta tolerancija“ korupcije

Kako je zvanično saopšteno održana je DRUGA sjednica Komisije za sprovođenje Strategije za borbu protiv korupcije Republike Srpske. Nakon prve konstitutivne sjednice ova “radišna” Komisija za ČETIRI godine održala je i drugu “zaključnu” sjednicu. Takve u Kini još uvijek javno strijeljaju!

Da bih predočio o čemu je riječ možda je najbolje reći kako je u pitanju strategija za period 2013.-2017. godine, s tim da donesena decembra 2013., čime je ta godina nepovratno izgubljena. Kako je nakon toga sprovođena vidimo po broju sjednica Komisije!

Svojevremeno sam proučio i strategiju i akcioni plan, čiji je izvještaj komisija usvojila, i sve to podveo pod „trla baba lan...“ obzirom da je u pitanju teško prepisivanje nečega šta autori nisu razumjeli, a unutar kategorije nosilaca moći i uticaja svi znamo koliko je korupcija prisutna. Čuj, najkorumpiranije ličnosti ovog društva trebalo bi da budu nosioci „borbe“ protiv korupcije. Bilo bi zabavno, da nije tragično!

No, važno je da je Komisija proučila statističke podatke policije i pravosuđa. Tu treba znati da statističke „jednadžbe“ naših institucija imaju veze sa stvarnošću taman koliko i bajke braće Grim. Primjera radi, policija u svojim evidencijama vodi kao rasvijetljeno dvostruko ubistvo iz Trnopolja kod Prijedora iz 2014. godine, a sud je jedinog osumnjičenog oslobodio odgovornosti. Problem je što oslobađajuća presuda nije dovoljan „poriv“ policiji da nastavi sa daljim istraživanjem ovog „statistički okončanog“ slučaja. Pored toga pročitao sam presudu i utvrdio kako se najveći dio iste odnosi na policijske propuste i doista sumnjive „dokaze“.

Elem, vratimo se na korupciju kao osnovnu temu. Između ostalog navodi se kako se Komisija bavila zaštitom “prijavljivača koruptivnog ponašanja”. Taj segment sam posebno osjetio na sopstvenoj koži. Tokom posmatranog perioda rada Komisije otvorio sam na desetine najtežih slučajeva organizovanog kriminala u koruptivnoj sprezi sa pojedincima i institucijama. Za svoje društvenoodgovorno ponašanje doživio sam progon nezapamćen čak i za ove naše zlosrećne prostore. Odgovorno tvrdim da u Srpskoj konkretan slučaj korupcije možete prijaviti samo ukoliko živite u Skandinaviji ili Australiji, pa ste našim moćnicima predaleko za ustaljenu odmazdu ili progon.

Istovremeno, čitam kako je Ministarstvo pravde Komisiji predstavilo nacrt Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u RS. Nakon četiri godine lažnih obećanja, eto, uspjeli su dogurati do nivoa “nacrta”. Sad će nekoliko godina “javno raspravljati” o nacrtu, pa to pretakati u prijedlog, tako da usvajanje zakona možemo očekivati negdje iza 2040. godine (ovim tempom!). Tako je to u “boljem entitetu”, uz opasku da su na državnom i Federalnom nivou takvi zakoni odavno u primjeni, odnosno da je Srpska jedino društvo u Evropi koje nema nikakvog propisa koji uređuje oblast zaštite “uzbunjivača”.

Pri tom institucije Srpske (sudovi, tužilaštvo, policija i ino) ex officio imaju obavezu štititi građane koji prijavljuju korupciju primjenom međunarodnih konvencija koje je BiH kao članica UN i Savjeta Evrope implementirala u svoje zakonodavstvo i čak imaju prednost nad nacionalnim propisima. No, tu obavezu naše institucije nikako da uvedu u praksu, a kakva šikaniranja doživljavaju osobe spremne da se suprotstave korupciji ponajbolje zna autor ovog teksta.

Na kraju još moram apostrofirati kako je objelodanjena „deklaracija“ ministra Dragana Lukača i direktora Darka Ćuluma o „nultoj toleranciji na korupciju“. Na stranu što ovaj dvojac još nije naučio da ministarstva i organi izvršne vlasti ne donose deklaracije, nego je problem kako se lično odnose prema objelodanjivanju korupcije.

Dragan Lukač je zasigurno „svjetski rekorder“ po broju slučajeva nezakonitog progona osoba koje ukazuju na korupciju. Kada je korupcija u pitanju ovaj ministar bi trebalo da se „pokrije ušima“, zakopa glavu u pijesak ili sakrije u mišju rupu!