ISTINA I PRAVDA ZA DAVIDA DRAGIČEVIĆA

U slučaju Davida Dragičevića jedino je nesporno da policija nema niti jednog dokaza po kom bi stradanje ovog mladića kvalifikovala kao zadesnu smrt. Zašto Darko Ilić obmanjuje porodicu i javnost?

Piše: Borislav Radovanović

Juče je javnost svjedočila „predstavi“ načelnika Uprave za borbu protiv organizovanog i teških slučajeva privrednog kriminaliteta Darka Ilića kakva možda može imati prođu kod lakovjernog puka. No, iole iskusni kriminalisti skloni su postavljanju pitanja važnih za shvatanje ukupnih dešavanja.

Prvo pitanje kakvo valja razjasniti jeste: zašto je uprava za organizovani kriminal uopšte uključivana u „istragu“ oko smrtnog stradanja lica kakvo nema ama baš nikakve veze sa organizovanim kriminalom? Možda u Republici Srpskoj nema organizovanog kriminala, ili je ponestalo teških slučajeva privrednog kriminala, pa se „dokoni“ načelnici i inspektori ove uprave bave slučajevima koji nisu u njihovoj nadležnosti!?

Oko jedne stvari nema dileme: „glavni glumac“ jučerašnje predstave morao je biti Darko Ilić i to iz vrlo pragmatičnog razloga. U strukturama policije je opštepoznato da nema te sile koja bi načelnika PU Banja Luka Željka Spasojevića natjerala da iznosi onakve „kriminalističke verzije“ o zadesnoj smrti. Spasojević je prekaljeni profesionalac i zna da iza pravnih kvalifikacija moraju stajati čvrsti dokazi. Zato je u jučerašnjoj konferenciji za štampu samo prihvatio ulogu „uvodničara“.

Zato nastupa Darko Ilić i navodi kako „kriminalistička verzija jasno ukazuje da se radi o zadesnoj smrti“. Izgleda da je vrli „stručnjak“ Ilić propustio predavanja o kriminalističkim verzijama. Njegov navod je sa stručnog stanovišta toliko budalast da je to suvislo i komentarisati.

Elem, po Iliću mi bi trebali prihvatiti da zadesnu smrt „jasno ukazuje“ to što je Dragičević „najvjerojatnije pao sa mosta“. Najvjerojatnije je to da naša policija nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza da se ovaj nesrećni mladić našao na mostu, a još manje da je sa njega pao u vodu. To što je nekakva kamera zabiljžila da se uputio u pravcu mosta nije nikakav dokaz da je uopšte došao do istog.

Šta se tačno izdešavalo na tom prostoru i kako je David završio u Crkvini policija tek treba da razjasni, te dokazno i činjenično potkrijepi. Ilićeve „kriminalističke verzije“ upravo treba posmatrati sa podozrenjem, a ponajviše zato što javnost dezavuiše potpuno svjestan da svoje navode ničim ne može potkrijepiti.

Ovde dolazimo do pitanja: na bazi čega autor ovog teksta javno ispoljava podozrenje spram „zvaničnih verzija“ MUP RS? Onima koji prate moje tekstove poznato je da imam poprilično bogato kriminalističko iskustvo u slučajevima kada je policija lažno i nezakonito teška ubistava prijavljivala kao zadesne smrti.

Pisao sam o tome kako smo dvojica kolega i ja sa svojim šefovima i njima bliskim monstrumima iz kriminalnih struktura preko pola godine vodili tešku bitku oko toga da nam samo omoguće rad na „zadesnoj smrti“ (tako je slučaj zvanično kvalifikovan) Gordane Milosavljević iz Kozarske Dubice. Mi smo na bazi niza saznanja i indicija tvrdili da je ubijena, te samo tražili da to i dokažemo. No, oni iznad nas nisu nam dozvoljavali čak ni uvid u krivični predmet.

Kako se kasnije pokazalo trebalo je da porodica prijavi nestanak Prijedorčanke Doris Bajilo, pa da se locira njen mobilni telefon, te da nam rukovodioci omoguće rad na tim višestruko povezanim slučajevima. Kad smo osumnjičenog Radu  Radinovića uhapsili i suočili sa dokazima za par sati je priznao ubistvo Doris Bajilo. Osumnjičeni nas je sam odveo na lice mjesta i pokazao mrtvo tijelo!

Dok su kolege radile uviđaj mi vraćamo Radinovića u službene prostorije i suočavamo sa dokazima i činjenicama u slučaju Gordane Milosavljević. Pritom ističem kako nam je tek tad, nakon pola godine i nebrojeno traženja, omogućen uvid u krivični predmet, pa radimo u vrlo otežanim uslovima. Međutim, prije negoli su kolege stigle završiti uviđaj na mjestu stradanja mlade Doris isti osumnjičeni priznaje i ubistvo Gordane.

Opet nas osumnjičeni vodi na lice mjesta ubistva, na platou Kozare, te objašnjava kako je kasnije tijelo prevezao u Prijedor i ostavio na obali Sane. Njegovo priznanje je potpuno odgovaralo načinu usmrćenja (gušenje) kako je to obducent pretpostavio u svom nalazu, ali i pronađenim materijalnim dokazima. Sve ono šta je prethodno podastrto tužilaštvu pokazalo se kao neistina i obmana.

Elem, u cijeloj ujdurmi doznajemo kako naši neposredni rukovodioci tri godine kriju materijalni dokaz (burmu) iz još jednog slučaja prijavljenog kao zadesna smrt – starice Dušanke Stanković iz Prijedora. Kad smo šefove primorali da nam predaju materijalni dokaz bilo je tek stvar rutine da prikupimo dokaze o tome da je i u ovom slučaju počinjeno teško ubistvo.

Bez znanja da se u pritvorskoj jedinici KPZ Tunjice dogodilo još jedno monstruozno ubistvo prvo sam se „pokršio“ sa postupajućim sudijom oko dovođenja Radinovića radi saslušanja o ubistvu starice Dušanke. Kad je njegovo dovođenje ipak naloženo Radinović je počinio samoubistvo, gdje godinama ukazujem na postojanje informacija kako je suicid iznuđen prijetnjom da će mu ubiti dijete. Radinović je imao (i bio voljan!) štošta otkriti o mnogim drugim zločinima: Irene Predojević, Predraga Vrbana, Seada Kanurića...

Vrh MUP-a se tada maksimalno medijski hvalio postignutim rezultatima, a ja sam morao pobjeći na bolovanje kako bih sačuvao živu glavu. Zašto iskazujem posebno podozrenje prema ovakvim slučajevima „zadesnih smrti“? Kompletnom tadašnjem rukovodstvu naše policije bilo je poznato kakve sve nezakonitosti su činili pojedini policijski rukovodioci, odnosno da su lažnim prijavljivanjem zadesa prikrivali teška ubistva, krajnje bezobzirno pomagali počiniocima i ino. Je li ikada uslijedila istraga oko toga šta se doista događalo u ovim monstruoznim zločinima? Jok!

Sve se svelo na: MRTVA USTA NE GOVORE!

Za kraj ističem kako bih mogao nabrajati desetine slučajeva smrtnih stradanja naših građana u kakvima je policija činila teške nezakonitosti i pomagala počiniocima, no poenta je u tome da umijem prepoznati NEISTINU!