ŠOKANTNO: Ko su svjedoci Davidovog HAPŠENJA = UBISTVA?

Pažljivom analizom snimka, koji je objavio bloger Slobodan Vasković, možemo vrlo utemeljeno pretpostaviti da su Davida Dragičevića 18.03.2018. u 02,25 časova presreli i odveli POLICIJSKI OPERATIVCI u civilu. Dvojica Davidovih poznanika sa snimka van svake sumnje mogu razjasniti ovu sumnju ili stvarnu istinu ovog zločina - samo ih valja pronaći.

Piše: Borislav Radovanović

Najnoviji snimak koji je objavio naš proslavljeni bloger Slobodan Vasković bukvalno razara sve silne laži Darka Ilića i vrha naše policije. No, višestrukim analiziranjem snimka i pozamašnim iskustvom o tome kako policijski operativci u civilnoj odjeći prilaze osobama koje namjeravaju lišiti slobode sasvim utemeljeno izražavam sumnju da je David presretnut i odveden od strane policije.

Ono šta ovaj snimak van svake razumne sumnje DOKAZUJE jeste da David Dragičević 18.03.2018. oko 02,25 časova stupa u kontakt sa dva njemu poznata mladića. Iz njegovog ponašanja svako iole razuman može vidjeti da je David opušten, raspoložen, POTPUNO NORMALAN.

Svaki ljekar i iole u to upućena osoba može egzaktno zaključiti da David Dragičević u tom trenutku u sebi nema opijata u vrsti i obimu koji je „utvrđen“ toksikološkim nalazom. Onakve pokrete i ponašanje ne ispoljava osoba u čijem organizmu postoji prisustvo mješavine LSD, kanabisa i alkohola od 1,3 grama po kilogramu i TAČKA!

Sljedeći moment o kom valja ozbiljno razmisliti jeste da dvije osobe koje prilaze Davidu znaju dokle zahvata kamera sa koje je ovaj snimak izuzet, a ako je u te stvari iko upućen onda je to svakako naša policija.

Iako se sporna dešavanja odigravaju na samom rubu zahvata kamere jasno se vidi da se osobe koje prilaze Davidu lagano razdvajaju u namjeri da ga zaustave. Vidi se i da David pokušava samo proći, ali da ga desna osoba (muškarac u civilu) sprečava u tome. Pomijera se ispred Davida i preprečava mu put. Lijeva osoba (opat muškarac u civilu) u tom trenutku drži distancu, a potom prilazi Davidu.

Kad policijski operativci u civilu prilaze nekom upravo to čine na način prezentovan na snimku. Jedan preprečava put i prilazi osobi na nekih pola metra, a kako bi mogao u slučaju iznenadne potrebe reagovati fizičkom snagom sa prednje strane. Drugi zuzima laganu distancu od nekih 1,5-2 metra kako bi mogao posegnuti za oružjem, palicom ili drugim sredstvom u slučaju mogućeg iznenadnog napada ili pokušaja bijega. I to traje tek sekund-dva, a potom se i drugi operativac približava sa boka, kako bi oba bila u poziciji osobu savladati fizičkom snagom.

Vrijeme koje David sa osobama koje ga presreću poklapa se sa vremenom potrebnim da službena lica nekom pokažu službenu legitimaciju i pozovu ga da pođe sa njima. Iole iskusni operativci nastoje da ta radnja traje što kraće i izbjegavaju bilokakve razgovore i „duga objašnjavanja“ na licu mjesta. Znaju da će one suštinske radnje realizovati na „svom terenu“ – u službenim prostorijama. Ovo je vrlo ozbiljan indikator da je namjera bila klasično hapšenje, a nikako nekakav razgovor radi prikupljanja obavještenja, legitimisanja sumnjivog lica, opservacija i ino.

I ponašanje dvojice Davidovih poznanika upravo ide ka tome da su svjedočili mogućem hapšenju. Odmah po uočavanju da Davida neko presreće oni ustaju u namjeri da vide šta se dešava. No, odjednom zaustavljaju se! Krenuli su da doznaju šta se događa, a iznenada zastaju i odustaju od prvobitne namjere. Potom samo posmatraju dešavanja, kad im prilazi treće lice (treći potencijalni svjedok). To je trenutak kad David i osobe koje su ga presrele nestaju iz vidokruga kamere.

Tu opet valja znati „zlatno pravilo“ policije da na licu mjesta radnje NIKAD ne dozvoljavaju drugim osobama prilazak i miješanje u službenu radnju koju izvode. To se najčešće izvodi glasnom naredbom, a oni sa iskustvom autora ovog teksta to rješavaju oštrim pogledom i jednostavnim pokretom ruke.

Nije nevažno istaći i praksu policije da osobama koje lišavaju slobode naređuju gašenje mobilnog telefona ili vrše privremeno oduzimanje istog. I to se čini odmah po ulasku u službene prostorije, tako da i tih 15 minuta potonjeg rada Davidovog telefona treba ozbiljno uobziriti.

Dakle, sveukupno posmatrano (snimak + ukupna dešavanja) navode nas da ozbiljno porazmislimo o tome da je Davida Dragičevića sporne noći policija privela, a najvjerojatnije po prijavi o spornoj tuči ispred lokala u kojoj je David po svemu sudeći učestvovao.

Da li su se pripadnici policije uobičajeno „zaigrali“, pa u tome pretjerali, pitanje je koje autora teksta muči još od prvih informacija o tome da postoji neobjašnjena vremenska praznina između momenta nestanka i vremena koje je Davidovo tijelo provelo u vodi. Treba znati da policija ima zakonsko pravo uhapšeno lice držati do 24 sata, a kad su u pitanju slučajevi sprovođenja tužilaštvu lica uhapšenih u vanradnom vremenu to vrijeme u praksi uveliko prelazi 36 sati.

Za kraj ističem kako ovde govorim o indicijama, ali takvima koje nadležne institucije moraju preispitati. Ako je policiji i tužilaštvu bila prihvatljiva „kriminalistička verzija“ Darka Ilića, e pa ni ovu „kriminalističku verziju“ ne mogu isključiti bez prethodnog provjeravanja. Čak i da lica sa snimka nisu policijski operativci, ova dva Davidova poznanika su KLJUČNI SVJEDOCI rješavanja ovog monstruoznog zločina.

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Slijede li ostavke?

Preko 10 000 građana jasno je izrazilo stav da ministra i direktora policije smatraju saučesnicima u brutalnom ubistvu Davida Dragičevića. U Njemačkoj, 68 puta brojčanojoj od Srpske, ova masa gnjevnih građana neminovno bi produkovala ostavkama. Šta će učiniti ministar Dragan Lukač ili direktor Darko Ćulum?

Piše: Borislav Radovanović

Režimski mediji o Dodikovom kontramitingu u Banjaluci iz maja 2016. godine govorili su o desetinama hiljada, a najgori skeptici priznali su cifru od preko 8 000 prisutnih. Jučerašnji skup „PRAVDA ZA DAVIDA“ u svakom mogućem pogledu bio je brojčaniji od tadašnjeg okupljanja na istom mjestu.

Za razliku od vladajuće oligarhije, baš kao i njihovih političkih oponenata, koji su za svoje skupove angažovali najmanje 150 autobusa iz svih krajeva Srpske, Davor Dragičević za jučerašnju nezapamćenu manifestaciju čovjekoljublja nije potrošio niti jednu jedinu marku. Građani širom Bosne i Hercegovine i regiona snalazili su se kako su znali i mogli, ali u došli u Banjaluku i kazali svoje.

Vidjeli smo kakve manipulacije su javnosti podastirali režimski mediji, ali zahvaljujući BN televiziji imamo snimke koji nam daju za pravo govoriti o preko 10 000 samoorganizovanih ljudi. Zamislite šta bi bilo da je Davor imao mogućnosti obezbjediti 150 autobusa za dolazak naših istomišljenika iz zemlje i okruženja. No, Suzana i Davor stoje uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu, a svi oni koji vjeruju u ideju „PRAVDA ZA DAVIDA“ dolaze kako mogu, pa i koliko smiju.

Eto imali smo popis stanovništva pa znamo koliko nas živi u ovoj zemlji, znamo i kakva su nam primanja i imovna moć uopšte. Zato u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini 10 000 samoorganizovanih građana zvuči grandiozno. Za komparaciju uzmimo prebogatu Njemačku, nekih 68 puta brojčaniju od Republike Srpske, pa i 23 puta od Bosne i Hercegovine. Kad se 10 000 Njemaca organizuje i nekog ministra javno optuži za protivpravno ponašanje neminovno usljeđuje njegovo nuđenje ostavke. Eto prethodnih godina u razvijenim zemljama imali smo više slučajeva ostavki zato što je utvrđeno da su npr. ministri plagirali doktorate ili naučne radove. To je naprosto politički i moralni čin.

Davor Dragičević juče je bio surovo jasan: za saučestvovanje u ubistvu njegovog sina optužio je ministra, direktora i načelnika policijske uprave koja se „bori“ protiv organizovanog i teških slučajeva privrednog kriminala. I preko 10 000 nas ga je nedvosmisleno podržalo u takvom stavu. Bar stotinu puta smo podizanjem pesnice u vis (to je naš oblik „glasanja“) demonstrirali kako mislimo isto šta i Davor.

Znači, mi smo svoje kazali, a sad su na potezu neki drugi. Da i oko toga budemo kristalno jasni. Može Dragan Lukač po režimskim medijima glumatati šta hoće, ali on nije policajac još od 2006. godine. Po difoltu on bi trebao biti političar kog je stranka imenovala na čelo iznimno važne institucije. No, kvaka je na tome „trebao bi biti“. Da je Lukač političar već u ponedeljak bi podnio ostavku, čisto da dalje ne nanosi štetu političkoj partiji čiji je član, pa i vladajućoj koaliciji. Posebno u kontekstu predstojećih izbora.

Nije Dragan Lukač ni policajac, ni političar. On je tačno ono šta smo juče nedvosmisleno izrazili – ZLOČINAC. Davor Dragičević je to vrlo suptilno objasnio: Dragan Lukač je saučesnik u brutalnom ubistvu, a po onome kako se ponašao tokom dosadašnje istrage - gori je zločinac od onih koji su direktno okrvavili ruke Davidovom krvi. Isto se odnosi i na imenjake Čuluma i Ilića.

Od takvih nije realno očekivati bilokakav moralan čin, a ponajmanje ostavke. No, niko u ovoj priči nije naivan. Pokušala je RTRS „citiranjem“ tabloidnog smeća najgore vrste nas 10 000 okvalifikovati kao teroriste, strane plaćenike, kao rušitelje Republike Srpske... Mogla je RTRS, udružena sa ATV, pokušavati šta joj drago, ali ljudi vjeruju svojim očima.

Juče je u Banjaluci održano masovno PORODIČNO OKUPLJANJE. Nekoliko stotina djece mlađe od 10 godina, pa sve do malih beba, roditelji su doveli na to „terorističko poprište“. Da ne pominjemo kako je većinu okupljenih činila omladina, koja svakog dana osmišljava i realizuje program. U stvari realizatori samih dešavanja su tinejdžeri i omladinci, Davidovi bliski prijatelji, studenti, komšije i istomišljenici. Mi stariji smo tu samo da ih podržimo u borbi za istinu i pravdu. U borbi za njihovu budućnost!

David je tražio pravdu za nastradalog Nikolu Đurovića, a sad svi mi zajedno tražimo pravdu za Davida, Nikolu, Dženana (Memića) i svu drugu nevino stradalu djecu. Nebrojeno puta je Davor uzvikivao „Pravda za svu djecu!“, a naše izdignute pesnice govorile su šta mislimo o tome. Treba apostrofirati kako je iz Banjaluke tražena pravda i za Dženana Memića, baš kao što su brojni građani Sarajeva, Tuzle i više drugih gradova Fedaracije došli da podrže „PRAVDU ZA SVU DJECU“. I naši istomišljenici iz Federacije na skup su doveli svoju djecu. Naša djeca treba da od malena nauče šta je to čovjekoljublje! U Banjaluku sam došao sa već poznatom ekipom, ali mojih troje djece  nije bilo sa nama  jer su u Tuzli nastupali sa svojom folklornom grupom, ali i to valjda nešto ukazuje.

Eto, nazvaše nas teroristima, plaćenicima, izdajnicima ili kako god. A šta je Banjaluka prezentovala? Sveopšte jedinstvo, slogu, ljubav, brigu za budućnost naše djece. David Dragičević nije „klinac iz kvarta“ (kako sam kaže u svojoj pjesmi), nego simbol novog doba, drugačije budućnosti ove napaćene zemlje. O onome šta je viđeno u Banjaluci valjalo bi da razmisle svi koji vode ili teže da vode ovu zemlju, normalno ukoliko su sačuvali bar zrno zdravog razuma.

Davor Dragičević je čovjek doista fascinantan. On imenima i prezimenima optužuje tri najmoćnija čovjeka policije Republike Srpske da su gori zločinci od onih koji su u stravičnim mukama umorili njegovo dijete. Ali odmah zatim kliče u čast policije, nedvosmisleno kaže „NAŠA POLICIJA“. Tri bitange, ma koje funkcije obavljale, nisu naša policija. Naša policija su svi oni mladi i predivni policajci, posebnonjihove koleginice, koji su izuzetno profesionalno (umjereno, odmjereno, primjereno...) obezbjeđivali skup. Sve pohvale za PU Banja Luka u domenu organizacije obezbjeđenja.

Pod NAŠOM POLICIJOM podrazumijevmo i novi tim koji radi po ovom složenom i teškom predmetu. Ovoga puta nema medijskog eksponiranja, bukvalno niko nema saznanja o kakvom timu je riječ, ko ga čini i ino. Autor teksta jedino može potvrditi da se radi bukvalno 24 sata dnevno. Kako će to rezultirati vidjećemo uskoro, ali unaprijed tvrdim da se najzaslužniji pojedinci u javnosti neće ni pojaviti. Kad završe posao jednostavno će otići kućama da se odmore i izljube svoje porodice, koje su ovih dana dobrano zanemarili. Tako je bivalo godinama i tako će biti i u ovom slučaju.

Uglavnom, ideja „PRAVDA ZA DAVIDA“ je ispoljila onu veličinu i moć o kojoj sam govorio kad sam „savjetovao“ počinioce i saučesnike da samoprijavljivanjima i priznanjima pokušaju izbjeći drakonske kazne. Da budem iskren: kalkulirao sam sa jednom velikom prezentacijom čovjekoljublja, ali ono šta sam doživio na licu mjesta i mene je iznenadilo. Da ova razorena i napaćena zemlja oko jedne ideje, oko pravde i istine, bez ikakvih sredstava i logistike okupi preko 10 000 ljudi, ili preciznije Ljudi, tome se niko nije mogao nadati. I to još u situaciji onakvog gebelsovskog zastrašivanja režimskih medija. Ali se to dogodilo! To je fakt! To je DOKAZ!

Sad, o tome šta se dogodilo trebalo bi da mnogi razmisle. Pritom, Davor je svima nedvosmisleno poručio dokle sežu granice „glasnog razmišljanja“. Svi oni kojima je Davor pružio ruku radi pozdrava mogu samo pohvaliti se time da ih ova GROMADA OD ČOVJEKA ispoštovala kao ljude. Šta će učiniti oni kojima je Davor odbio pružiti ruku i u lice im rekao da su NELJUDI ostaje da se vidi.

Pojedinci, poput Lukača i Ilića, prije nekoliko dana možda nisu shvatili kolika je veličina isti taj Davor Dragičević koji im je odbio pružiti ruku. No, vrlo brzo su  imali priliku neposredno spoznati da imaju posla sa preko 10 000 „Davora“ samo u centru Banjaluke, a nadati se i da će BN televizija objaviti rezultate gledanosti direktnog prenosa, pa da tome dodamo još nekoliko stotina hiljada naših istomišljenika.

Upravo sa pozicije ispoljene moći ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ samo karikiram oko toga da li će neko podnijeti ostavku, biti smijenjen ili čak uhapšen. Šta će pojedinci odlučiti to je na njima, baš kao što će svaka pogrešna odluka obiti se o glavu samim donosiocima odluka. Ili, će građani prepoznati i podržati ispravne odluke. Ono šta je ovde jedino neminovno – „PRAVDA ZA DAVIDA“ donosi novu svijest o tome ko smo i šta smo. I to je prezentovano na onako veličanstven način.

Završiću riječima Davora Dragičevića: „Ja sve znam i samo ih posmatram!“. O tim riječima trebalo bi da duboko porazmisle mnogi koji sebe decenijama smatraju nedodirljivima, premoćnima, osionima do klasične sociopatije. U ovoj zemlji pojavila se jedna nova snaga, nova ideja i vizija, kakvu više niko iole razuman neće zanemarivati. Tamo neki bezumnici iz režimskih medija pokušali su manipulisati sa „PRAVDOM ZA DAVIDA“ i danas vidimo kako su prošli.

U stvari iz činjenice da preko 10 000 ljudi jedinstveno u vis podiže stisnutu pesnicu, šta je već postalo simbol novog doba, samo totalni idioti ne mogu spoznati kako je došlo vrijeme za „posipanje pepelom“. Da nisu bezumnici kakvi jesu već u ponedeljak ujutro bi na stolu premijerke Cvijanović bile ostavke Lukača, Ćuluma i Ilića. Ovako, rizukuju da se na njih sruči sva silina „PRAVDE ZA DAVIDA“. Iole racionalni ljudi ne bi rizikovali tako nešto.

DAVID = NENAD = DŽENAN = SVA NAŠA DJECA = ISTINA I PRAVDA!

IMAĆE BANJA LUKA: „Ulicu Davida Dragičevića“, „Ulicu Milana Vukelića“...!!!

Besplatan savjet Davidovim ubojicama i saučesnicima!

Ubojicama i svim saučesnicima (uključujući i one „uniformisane“) „TEŠKOG UBISTVA“ nad Davidom Dragičevićem pro bono dajem dva savjeta. Prvo, neka večeras u 18,00 pogledaju kolika silna snaga i energija postoji protiv njih. Drugo, da samoprijavljivanjem i priznanjem izbjegnu drakonske kazne zatvora (do 45 godina!)

Piše: Borislav Radovanović

Svi direktno ili indirektno krivično odgovorni za stradanje našeg Davida moraju shvatiti neminovnost sa kakvom su suočeni. Sve njihove kalkulacije nastale u okviru „istrage“ Darka Ilića danas su besmislene i kontraproduktivne po njih same. Večeras će moći preko medija, pa ako su toliko hrabri i direktno, da vide i shvate kolika snaga ČVRSTO stoji protiv njih.

Kolika je stvarna moć „PRAVDE ZA DAVIDA“ već su mogli shvatiti iz činjenice da su iz istrage bukvalno POMETENI ministar Lukač, direktor policije Ćulum i njihov lažov Darko Ilić. Ukoliko su se ubojice i saučesnici ranije uzdali u njihovu pomoć i zaštitu danas trebaju shvatiti kako u ovoj zemlji nema moći koja se može suprotstaviti „PRAVDI ZA DAVIDA“. Ukoliko oko toga imaju bilokakvih dilema neka popodne u 18,00 časova sami vide dosad najveću demonstraciju onoga šta odistinski predstavlja „PRAVDA ZA DAVIDA“.

Pored toga postavljam fotografiju sa koje se vidi šta je zakonodavac propisao u slučajevima poput Davidovog. Davor Dragičević odavno javno govori kako ZNA da je njegov sin brutalno ubijen (pravno: počinjeno je „teško ubistvo“). Isto tako odavno Davor ukazuje kako ubojice njegovog sina čeka zatvor do 45 godina i ništa od toga nije izrekao neargumentovano. Od prvog dana Davor i Suzana stoje na čvrstim ubjeđenjima, a protok vremena i potonji događaji samo dokazuje koliko su U PRAVU. I tako će biti dok god svi odgovorni za zločin nad njihovim sinom ne budu najstrože kažnjeni.

Znači, ovde su prezentovane surove činjenice o kojima svi odgovorni treba ozbiljno da razmisle. Možda će neko odlučiti da rizikuje i pokuša izbjeći kaznu. No, to automatizmom znači da će njegova kazna na kraju biti mnogo veća od one koju bi dobio u slučaju priznanja, pomaganja u istrazi, sporazuma o krivici. Najmanja kazna za ovaj zločin je 10 godina zatvora, a direktnim počiniocima ovde ozbiljno prijeti i maksimalno moguća kazna od 45 godina. Već iz ovakvog raspona kazne ima smisla priznati i kroz pregovaranje o krivici tražiti milost.

Što se tiče različitih oblika saučesništva u ovom djelu (organizovanja, podstrekavanja, pomaganja...) svako ko je u bilokakvom inkriminisanom doticaju sa zločinom treba da razmisli o dvije stvari. Prvo, priznanje krivice i pomaganje u istrazi može čak rezultirati tužilačkim amnestiranjem od krivične odgovornosti. Drugo, i za saučesnike kazna se određuje spram težine počinjenog zločina. Ovde pojedinci moraju znati da mogu dobiti ozbiljne zatvorske kazne zato što su nekoga negdje prevezli, nekoga pozvali telefonom, sakrili neki dokaz ili uništili trag, lagali, lažno prijavljivali „provale“ u kuće, podmetali „dokaze“... Posebno ako se dokaže da su to činili umišljajno.

Za kraj posebno apelujem na policijske službenike koji su na bilokakav način došli u doticaj sa ovim zločinom. Ovde nema sumnje da su neki od njih izvršili kakvo naređenje, pa čak moguće i bez svijesti u čemu trenutno saučestvuju. No, njihovo nečinjenje nakon što su shvatili kako su zloupotrijebljeni je kažnjivo i to u domenu strožijeg kažnjavanja. Niko u „PRAVDI ZA DAVIDA“ nije naivan, a ponajmanje različiti stručnjaci (samo)angažovani u ovoj grupi, zbog čega odlično znamo da se DOKAZANO LAŽNA „kriminalistička verzija“ Darka Ilića nije mogla realizovati bez saučesnika iz policijskih redova.

Zato već na prvom koraku upravo od pripadnika policije očekujemo da se sami jave timu Siniše Kostreševića i kažu istinu. Autor teksta u ovakvim slučajevima ima pozamašno iskustvo i sa te pozicije odlično zna kakve sve greške čine policajci u prikrivanju zločina ili pomaganjupočiniocima. Policajci uvijek prvi „padaju“ na iole ozbiljnijoj kriminalističkoj obradi, a ponajviše zato što „misle da znaju“. Sad će ih kriminalistički obrađivati inspektori koji znaju mnogo više od njih, uz opasku da ne očekuju nečiju pomoć ili zaštitu.

U svojoj dugogodišnjoj praksi nebrojeno puta osumnjičeni su mi lafo nudili „pomoć“ i uvijek dobijali isti odgovor: „Pomozi ti sebi!“. I ovoga puta svim akterima zločina nad našim Davidom preporučujem da „sami pomognu sebi“ tako što će reći istinu, pomoći da se ovaj krimen adekvatno istraži i procesuira, pa se mogu nadati i milosti suda. Pa čak i milosti „PRAVDE ZA DAVIDA“ čiju će stvarnu moć danas biti u prilici neposredno spoznati.

„PRAVDA ZA DAVIDA“: Naš novi zadatak!

Građanski operativni tim „PRAVDA ZA DAVIDA“, sa 80 000 već prekaljenih „operativaca“ i predvođen Davidovim roditeljima, izvršio je prvi zadatak. Razorena je zvanična „kriminalistička verzija“ vrha policije i iz istrage su udaljeni osvjedočeni manipulatori. Naš sljedeći zadatak je da preko Davora i Suzane ili direktno „novom timu policije“ dostavimo što više informacija, odnosno da konkretno pomognemo u otkrivanju pune istine i procesuiranju zločinaca.

Piše: Borislav Radovanović

Iskreno, sad bih najrađe eleborirao kakav društveni fenomen predstavlja solidarna borba građana okupljenih oko ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“, no za to ima vremena. Sad nam se valja organizovati za otkrivanje onoga šta nam je svima od početka bila ideja vodilja – ISTINE.

Svi zajedno smo svjedoci kako naš prvi zajednički zadatak nije bio nimalo jednostavan. A kako je tek bilo Suzani i Davoru, skrhanim tugom i bolom, da se onako junački, postojano i dosljedno bore za istinu i pravdu? U stvari njihovo atipično ponašanje spram stradanja voljenog sina je ono šta smo prepoznali i podržali.

Oni su od prvog dana zauzeli stav da su nadležne institucije dužne utvrditi ISTINU o okolnostima stradanja Davida i do danas od te pozicije nisu odstupili ni za milimetar. Znamo svi kako su se ponijeli pojedinci iz institucija i kakve bolne udarce su zadavali ucvijeljenim roditeljima. No, oni su sve to junački podnijeli i ostali dosljedni početnom stavu sve do današnjeg dana. To je ono šta smo prepoznali i zašto smo stali iza njih, zašto se nas preko 80 000 deklarisalo kao njihovi saborci.

Danas možemo konstatovati da je prvi zadatak uspješno okončan. Kako kažu „do temelja“ smo razorili ono šta su nam pojedinci (najbolje je da izbjegavamo etiketiranje) pokušali podvaliti kao „kriminalističku verziju“, kao „zvaničnu istinu“. Istovremeno iz istrage su eliminisani akteri čije ponašanje će valjda neko i zvanično preispitati.

Novonastala situacija produkovala je ono za šta smo se od samog početka borili, ili konkretno – ono šta su Suzana i Davor dosljedno i bezrezervno zahtjevali: da nadležne institucije provedu zakonitu istragu i saopšte istinu. No, zahvaljujući Predsjedniku Republike (ma šta autor i drugi mislili o njemu kao političaru) imamo i svojevrstan pravni presedan – da roditelji, a preko njih i svi mi zajedno, aktivno doprinosimo istrazi.

U stvari nije ovo presedan u smislu tumačenja našeg zakonodavstva, nego u domenu nakaradne prakse kakva je uspostavljena u ovom još nakaradnijem sistemu. Ali prilika je ukazana i valja je iskoristiti da ovu stvar istjeramo do kraja. Zato, nesumnjivo postojeću ogromnu energiju „PRAVDE ZA DAVIDA“ moramo usmjeriti ka realizaciji konačnog cilja.

Šta to konkretno znači? Sad je od iznimne važnosti prikupiti što više korisnih saznanja i/ili informacija (najbolje materijalnih dokaza) i dostaviti ih Davoru i Suzani, ili policiji direktno. Svako ko ima neko saznanje o ovom događaju neka sam procijeni kako će ga dostaviti, jer to nije od pretjeranog značaja. Važno je informaciju dostaviti!

Pritom, treba istaći da za policiju nema „nekorisne informacije“ i kako nema potrebe da građani nagađaju koliko je nekakva njihova informacija pravno utemeljena ili relevantna. Zna naša policija kako informaciju treba provjeriti i procesno pretočiti u dokazno sredstvo.

Ovo se posebno odnosi na Banjalučane, ali i sve one koji dođu do bilokakvih saznanja o događajima vezanim za ovu istragu. Autor teksta je bivši inspektor sa respektabilnim (bez pretjerivanja) iskustvom i odlično mu je poznato da „čaršija uvijek nešto zna“. Sa te pozicije ukazujem da građani danas imaju priliku da saznanja do kakvih su došli proslijede Davidovim roditeljima ili najbližim saradnicima, odnosno policiji.

Svako ko se boji kakvih posljedica može anonimno napisati informaciju, kovertirati je i uputiti na adresu: MUP RS Banja Luka, Uprava kriminalističke policije, načelnik Siniša Kostrešević n/r. Može se povjeriti i bilokom policajcu u kog ima povjerenja, a policajac zna kako da zaštiti identitet dostavljača informacije.

Isto tako svakog dana građani su u prilici da informacije dostave Suzani i Davoru ili već dobro znanim osobama od njihovog povjeranja, bilo direktno ili preko društvenih mreža. Sa te strane i autor teksta je svim FB prijateljima dostupan preko Mesindžera, tako da svima i ta opcija stoji na raspolaganju, a njihova informacija biće dostavljena kome treba uz punu zaštitu identiteta.

U domenu korisnih informacija valja još nešto istaći. Naš zajednički zadatak dosad bio je dokazivanje lažnih navoda policijskih moćnika i sa te strane svaki javno objavljeni dokaz bio je koristan. No, sad je situacija drugačija: svakom javno objavljenom informacijom ili čak dokazom (npr. video) rizikujemo da počinioci sakriju ili unište dokaze, da pobjegnu ili šta već. Zato je važna konspirativa i saradnja sa Davorom i Suzanom ili sa policijom.

Normalno, svima znane pojedince i dalje treba javno kritikovati, prozivati i tražiti odgovornost. No, ukoliko postignemo da nadležne institucije UTVRDE ISTINU (šta traži informacije!) pojedinci iz policije koji su u ovom slučaju kršili zakon sigurno će „pasti“, a to tvrdim sa pozicije nekoga ko zna podosta o starim i novim akterima istrage.

Znači, da ovo rezimiramo: autor teksta ovog trenutka može nabrojati „red koraka“ kojima ova istraga treba ići, pa čak i ukazati na dešavanja koja prva treba procesno razjasniti. No, zašto bih javnim objavljivanjem „pomagao“ počiniocima da sakriju dokaze ili da se pripremaju za ono šta ih neminovno čeka? Baš kao i svaki od 80 000 deklarisanih saboraca Suzane i Davora stojim na polazištu da sad u istrazi imamo zvanične aktere/predstavnike i da nema nikakve potrebe ići mimo njih.

Za kraj ostaje samo da poručim kako je iznimno važno da 21. (u subotu) u što većem broju demonstriramo koja snaga stoji iza „PRAVDE ZA DAVIDA“, i bez obzira da li to činili na glavnom banjalučkom skupu ili okupljanjima u drugim gradovima Srpske, pa i cijele Bosne i Hercegovine. Treba ispoštovati svakog ko podržava ovu građansku akciju, ma ko bio i odakle dolazio.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ – ISTINOM DO PRAVDE!

Davor Dragičević i Predsjednik Dodik „mostom“ – ministar Lukač „ćuprijom“

Davor Dragičević, otac stradalog Davida, Predsjedniku Republike Dodiku argumentovao je esenciju organizacije i nadležnosti policije. I predsjednik je uvažio Davorove navode. No, sve zalud kad je već na prvom koraku realizacije naloga predsjednika ministar PONOVO prekršio zakon i prekoračio ovlaštenja. Kršenja zakona od strane ministra su i produkovala današnju katastrofalnu situaciju u ovoj (kvazi)istrazi i samo zato je važno reagovati na ovu njegovu novu nezakonitost.

Piše: Borislav Radovanović

Zadnja dešavanja u vezi istrage o stradanju Davida Dragičevića, primarno zbog pravilnog informisanja javnosti, moramo rastumačiti sa pozicije pravne i kriminalističke struke. U kakvom pravnom haosu funkcioniše Republike Srpska najbolje ukazuje činjenica da oštećeni u krivičnom postupku prezentuje poznavanje organizacije i nadležnosti policije bolje od sve sile „stručnjaka“ angažovanih u policijskim i pravosudnim tijelima.

Da bi pravilno shvatili aktuelnu situaciju moramo rastumačiti pravne statuse aktera dešavanja. Davor Dragičević u ovom krivičnom predmetu ima status oštećenog bez obzira što to još uvijek nije formalno utvrđeno od strane pravosudnih institucija. Sa te pozicije obratio se Predsjedniku Republike kao instituciji nadležnoj za kontrolu rada policije. Po istom pravnom osnovu (kontrolnih organa) i Milanko Mihaljica, predsjednik Odbora za bezbjednost NS RS od MUP-a RS-e je zatražio dostavljanje informacije o statusu predmeta.

Tokom razgovora, bar iz dostupnih informacija, Davor Dragičević je argumentovao stav da Darko Ilić i Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala u ovom predmetu djeluju izvan utvrđenih nadležnosti. Naprosto, njegov sin Davor nikada nije imao doticaja sa bilokakvim oblikom kriminala, a ponajmanje sa organizovanim ili teškim oblicima privrednog kriminaliteta. To sam kao pravni problem apostrofirao u svom prvom tekstu u okviru građanske akcije „PRAVDA ZA DAVIDA“, a na kraju se pokazalo da je moje navode u svoj toj masi „stručnjaka“ najbolje shvatio bolom i tugom skrhani otac nastradalog. Tragično!

Znači, pogrešno je ovde govoriti o Siniši Kostreševiću ili Darku Iliću kao pojedincima, nego ih moramo posmatrati kroz funkcije na koje su raspoređeni i nadležnosti kakve su propisane u domenu djelokruga rada. U dosadašnjoj fazi predmeta sve je upućivalo ka tome da je u pitanju delikt u domenu opšteg kriminaliteta. Znači, ukoliko je PU Banja Luka imala potrebu za angažovanjem specijalizovanih jedinica u sjedištu ministarstva onda je to MORALA biti Uprava za opšti kriminalitet (na čijem čelu je načelnik Siniša Kostrešević).

Kasnije ćemo se vratiti na ovaj detalj, a prije toga valja razjasniti ulogu predsjednika. Sa pozicije organa nadležnog za kontrolu rada policije Predsjednik Republike ima pravo intervenisati, a posebno ako je, kao u ovom slučaju, ozbiljno narušeno povjerenje građana u rad policije. Sa te pozicije imao je legitimo pravo od ministra tražiti određene informacije, pa i da reaguje u skladu sa svojim nadležnostima. Apostrofiram, od ministra, a nikako direktno od direktora policije.

U daljoj proceduri ministar je taj koji ima pravo i obavezu da kontaktira direktora Darka Ćuluma, te da od njega traži određena zakonom propisana djelovanja u domenu ovlaštenja. Elem, šta je uradio ministar Lukač? On donosi naredbu o kojoj krivični predmet „oduzima“ jednoj upravi i dodjeljuje drugoj. Za izdavanje takve naredbe ministar nije nadležan i istu nije smio donijeti. Iako se titulira kao „magistar pravnih nauka“ ministar samo dokazuje elementarno nepoznavanje prava i ništa drugo.

U ovom slučaju njegovo pozivanje na Zakon o republičkoj upravi je notorna glupost, a u odnosu na Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima ministar očigledno ne razlikuje ni elementarne termine. Dakle, primjenom članova 13. i 14. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima ovakvu naredbu MORAO je donijeti Direktor policije Darko Ćulum. Ministar nikako!

Institut „direktora policije“ u modernim pravnim sistemima uveden je kako bi se spriječile političke zloupotrebe policije. Zato ministar nema operativnih nadležnosti spram rada policije i nije ovlašten da policijskim službenicima direktno izdaje naređenja. No, to „magistar pravnih nauka“ nikako da nauči, a direktor Ćulum mu dozvoljava prekoračenja ovlaštenja kao u ovom i nizu drugih slučajeva.

Možda ovo djeluje kao „pravno cjepidlačenje“, ali u stvari govorimo o esenciji problema u istraživanju okolnosti stradanja Davida Dragičevića, pa i o tome kako je došlo do ozbiljnog narušavanja povjerenja građana u rad policije i sile javno izrečenih opravdanih kritika. Gdje leži suština problema?

Za razrješavanje sporne situacije moramo nesporno utvrditi ko je Darku Iliću izdao naredbu da se angažuje na ovom slučaju izvan nadležnosti Uprave za organizovani kriminal. Ako je takvu naredbu, kao ovu danas, izdao ministar onda govorimo o prekoračenju ovlaštenja ministra. Bez naredbe ili bar odobrenja Direktora policije Darka Ćuluma načelnik Ilić i njegovi ljudi nisu smjeli uključivati se u ovu pravnu stvar. Čak i da je ministar tako nešto naredio Iliću direktor Ćulum je MORAO REAGOVATI. Darku Iliću, baš kao i Siniši Kostreševiću i svima drugima do zadnjeg policajca u Republici Srspkoj ne mogu naredbe izdavati ni predsjednik, ni premijer, ni ministar, ni Generalni sekretar UN-a, nego samo „neposredni pretpostavljeni“. Policija ima svoju hijerarhiju i tačno se zna ko kome može izdavati naredbe.

No, ovde moramo uobziriti i Zakon o krivičnom postupku kao „vrhovni zakon“ u domenu primjene ovlaštenja policije u predmetu stradanja Davida Dragičevića. Tu opet nedvosmisleno stoji da o izuzeću ovlaštenog službenog lica odlučuje tužilac. Ovakvom spornom naredbom ministar Dragan Lukač ulazi i u nadležnosti tužilaštva. Valjda ga nezadovoljava to što krši Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima, nego je našao da krši i Zakon o krivičnom postupku. Znači, možemo govoriti o nadležnostima Glavnog republičkog tužioca i Direktora policije MUP RS, pa sve do odnosa između postupajućeg tužioca i inspektora pojedinca, ali u svoj toj priči nigdje NEMA MINISTRA!

Dakle, da ovaj tekst polako rezimiramo: Davor Dragičević je svojim današnjim sastankom sa predsjednikom izdejstovao da se stradanjem njegovog sina NAPOKON počnu baviti za to nadležne jedinice policije. Nema nikakve sumnje da će Siniša Kostrešević u „novom timu“ imati i inspektore PU Banja Luka koji su već angažovani na predmetu, odnosno da će oformiti tim kakav je trebalo da djeluje od samog početka spornih dešavanja.

Nesporno je da će se „novi tim“ suočiti sa nebrojeno problema produkovanih dosadašnjim haosom i javašlukom, ali se veličina „pobjede“ Davora Dragičevića ogleda u tome što je IPAK USPIO izdejstvovati da u slučaju stradanja njegovog sina MUP poštuje propisanu organizaciju i nadležnosti. Međutim, ministar Dragan Lukač se opet pobrinuo da protivpravno utiče na rad policije u ovom predmetu i to izdavanjem sporne naredbe.

No, ovaj problem će morati razriješiti nadležna kontrolna tijela (predsjednik, vlada, Odbor za bezbjednost, pravosuđe) i da jednom za svagda u Republici Srpskoj ministri „nauče“ šta su njihova ovlaštenja, a šta ne smiju nikako činiti.

MINISTAR NIJE POLICAJAC i nema policijska ovlaštenja, pa time NEMA APSOLUTNO NIKAKVA PRAVA DA UTIČE NA KRIVIČNE PREDMETE. Vidjeli smo kako je rezultiralo dosadašnje nezakonito miješanje ministra u predmetu stradanja Davida Dragičevića i zato je važno onemogućiti njegov dalji uticaj na rad policije, pa bilo to i u domenu ovakvih formalnosti. Sa druge strane moramo uspostaviti PRINCIP da ministar (ma ko to bio) radi u domenu propisanih ovlaštenja, a da radom policije neposredno upravlja direktor policije.

Znači, nismo moćni da Davidu vratimo život, nismo sposobni ni umanjiti bol njegovih bližnjih, ali ima nešto šta ovako okupljeni i složni možemo postići: DA DAVIDA POZICIONIRAMO KAO SIMBOL NOVOG DOBA, SIMBOL BORBE ZA BOLJU I PRAVEDNIJU REPUBLIKU SRPSKU, KAO SIMBOL SIGURNOG ODRASTANJA NAŠE DJECE!

ZATO 21. APRILA NA DOBRO ZNANOM MJESTU I U ISTO VRIJEME!

Ko je bogatiji: Ministar Lukač ili zet mu Lubura?

Ministar Lukač hvali se kako suzbija kriminal i korupciju u strukturama policije. Sad bi trebali vjerovati mu da ne zna kada i kako se obogatio njegov zet Nedeljko Lubura, kog već drugi put unapređuje kao „svijetao primjer“.

Vidim da Stefan Blagić, lider „ReStarta Srpske“, koji je prvi zatražio smjene u vrhu policije, zbog straha za vlastitu bezbjednost napušta Srpsku. Da bi kriminalizovani policijski moćnici shvatili kako zastrašivanjem ma kog pojedinca neće ništa postići nastavljam sa objavljivanjem serijala ovakvih tekstova.

Piše: Borislav Radovanović

Kod ministra Lukača očigledno vrijedi poznata HDZ-ova parola „Ko je jamio, jamio je“. Svog zeta Nedeljka Luburu trenutno je pozicionirao na mjestu načelnika Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma (drugo unapređenje), šta mu donosi pozamašna primanja ( sa platom ministrove sestre oko 4 000 KM). Međutim, čak ni ta primanja ne mogu pokriti stečenu imovinu.

Ovde je suštinski problem što je „ministarski zet“ naglo se počeo bogatiti 2005. godine, kada je bio na poziciji „šefa odsjeka za sve i svašta“ u banjalučkom centru, koji je prije njega formirao još jedan prebogati policijski kadar - Darko Ilić. Znači, Lubura je sa višestruko manjim primanjima počeo sticati imovinu kakvu ne mogu pokriti ni ova današnja.

Da ne gubimo vrijeme – udaramo pravo u glavu: prvi ozbiljan novac Nedeljko Lubura uzeo je na poznatoj pljački na štetu Rajfajzen banke počinjene na Vlašiću 01.12.2004. godine. Tada su pljačkaši, prerušeni u vojnike SFOR-a, presreli blindu agencije Alarm vesta i oteli dva miliona maraka.

Javnosti je potpuno nepoznat podatak da je organizator te pljačke (identitet poznat autoru) iz Prozora/Rame svojevremeno došao u CJB Banja Luka i šefu grupe za razbojništva u oči rekao kako zna da su se banjalučki počinioci rastalili sa policijom (u zamjenu za zaštitu), a da ostalim saizvršiocima nisu dali ni marke od ogromnog plijena. I taj „šefić“, baš kao i njegov malo veći „šefić“ Lubura, prije toga hodali su poderanih farmerki i patika, a kakvu imovinu su stekli poslije lako je provjeriti.

Informacija iz 2007.

No, „para je đavo“ pa je valjalo Rajfajzen banku ponovo „posjetiti“ 16.11.2006., s tim da se ovoga puta pljačka odigrala u centru Banjaluke i oteto je milion i po maraka. Dobro upućeni inspektori u ovom slučaju ubijeđeni su da su počinioci iz struktura „specijalne policije“. Inače, za neupućene valja podsjetiti kako je specijalna policija pljačkama se bavila još dok joj je komandant bio Dragan Lukač (poznate pljačke po „Koridoru“, pa pljačka Đukića pumpe). I za ovu aktuelnu presuđenu grupu „pljačkaša-specijalaca“ godinama je vrhu policije bilo poznato čime se bave, baš kao i u slučaju osuđenih „inspektora-narkodilera“.

Da bih javnosti predočio problematiku moram pisati u prvom licu, jer ovako u stvari (po ini puta) javno svjedočim o kriminalizaciji u strukturama policije. Te sporne 2005. godine, nakon eskalacije razbojništava, u tadašnem Odjeljenju krim. policije SJB Prijedor raspoređuju me na taj referat. Poznato je da sam sa par jednostavnih poteza ovaj pojavni oblik kriminala sveo na bukvalno minornu pojavu. Nekoliko godina sa pozicije razbojništava Prijedor je bio najsigurniji grad na Balkanu, a zašto su poznati pljačkaši ovaj grad obilazili u širokom luku i nije neka tajna. Odlično smo se međusobno „poznavali“.

Znači, kada sam zaustavio eskalaciju razbojništava posvetio sam se rasvjetljavanju prethodno počinjenih krimena. Tu ubrzo uspostavljam saradnju sa Fedarelnom upravom policije Federacije BiH i zajednički postižemo odlične rezultate. Naoko nerazumljivo, ali je tako bilo, nagora saradnja bila je sa „kadrovima“ CJB Banja Luka, odnosno sa potčinjenima današnjeg direktora policije Darka Ćuluma. Čak sam im jednom prilikom  otvoreno rekao da ne „šuruju“ sa razbojnicima, pa će i u Banjaluci biti stanje kao u Prijedoru.

Uglavnom, da ne dužimo, međusobna povezanost brojnih djela i počinioca neminovno me je dovela do spornih pljački Rajfajzen banke (sa plijenom od 3,5 miliona maraka). I već 2007. godine stvorio sam izvanredne pretpostavke procesuiranja tih djela. Je li malo reći da sam identifikovao oko dvadeset lica koja su na različite načine i radnje bila povezana sa pljačkom na Vlašiću. Trebalo bi da je i danas u tom predmetu moja informacija (vidi fotografiju 1.) iz koje se vidi da sam u policijskom smislu to djelo rasvijetlio do najsitnijih detalja. Jeste nekih pola godine Lubura informaciju držao u ladici, ali ju je kasnije uložio u predmet (kako sam obaviješten).

Elem, to nije bila jedina moja informacija. Većinu tada najpoznatijih pljački rasvijetlio sam i čak identifikovao poveliku oranizovanu kriminalnu grupu sa prostora cijele BiH i zemalja okruženja. Nije pretenciozno ako tvrdim da sam za pljačke saznavao još u fazi pripremanja. Primjera radi, zna se da sam Kantonalnom MUP-u USK  sedmicu prije pljačke Eparhijskog doma u Petrovcu (nad Vladikom Hrizostomom) poslao depešu šta se priprema, sve sa imenima počinilaca. Slično je bilo i sa pljačkom banke u Glamoču.

 Ono šta je tada sve više postajalo problemom današnjih mnogih policijskih moćnika jeste što sam sve češće otvarao pitanja kriminalizacije u policiji. Tako se i meni desilo ono šta je pretrpilo mnoštvo kredibilnih policijskih operativaca – izložen sam promjenama radnih mjesta, progonima, obespravljivanju, pa sve do više pokušaja likvidacije. No, ovde dolazimo do esencije problema.

Informacija iz 2005.

Iz mnoštva prijava i informacija vidljivo je da sam između 2005. i 2007. policijski rasvijetlio većinu najpoznatijih pljački iz prethodnih godina, ali, još važnije, da sam identifikovao počinioce i organizaciju kriminalnog djelovanja. Tada sam decidno tvdio da pljačke organizuju i izvode Reljić Milan zvani Al Kapone, Siniša Straživuk, danas pokojni Branković Dragan zv. Arsin, Koprena, Šobot, braća Ćulum, Galić, Došen, Babić, Žutić... Ističem kako samo pominjem one već medijski poznate, a grupa je bila mnogo, mnogo veća.

Da ne pominjem kako su najveće pljačke banaka i blindi organizovane preko Ramiza Delalića Ćele i nekoliko njegovih najbližih saradnika (sve je to „debelo“ zadokumentovano u informaciji fotofrafije 1.). Većinu te „multietničke“ pljačkaške organizacije činili su moji stari poznanici koje sam višestruko hapsio i procesuirao tako da mi nije bilo pretjerano teško operativno pokrivati ono šta rade. Zato su mi pred kuću i poslali „vojnika“ sa eksplozivnom napravom na daljinsko aktiviranje.

Dakle, vrh policije odlučio je 2007. da mi onemogući finalizaciju višegodišnjeg rada i procesuiranje većine do tada rasvijetljenih razbojništava. Kakva je situacija bila najbolje svjedoče dva dokumenta koja sam tada uputio načelniku CJB Banja Luka Zoranu Stanišljeviću. U jednom dokumentu tražim zaštitu od pokušaja likvidacije koju organizuju moji neposredni pretpostavljeni, a u drugom da mi omogući procesuiranje niza teških razbojništava kako ne bi „propao“ višegodišnji rad.

No, Darko Ćulum se pobrinuo da Stanišljević nikada ne dozna za suštinu problema (dokumentacija je završila u njegovoj ladici). Primjera radi, poznato je da sam prije toga dostavio informaciju kako se Reljić Milan Al Kapone bukvalno bogati tokom izdržavanja zatvorske kazne, odnosno kako ga iz zatvora puštaju radi vršenja krivičnih djela. Čak sam ga procesuirao za jedno razbojništvo tokom dozvoljenog odsustva, gdje u zatvoru nisu našli za shodno ni da mu prekinu odsustvo.

Elem, Reljić Milan, taj poznati Al Kapone, i jeste ključ onoga o čemu ovde govorim. Danas je poznato da je 2017. godine, nakon akcije „Trezor“, Reljić odlučio progovoriti o većini razbojništava kojima sam se bavio 10-12 godina ranije i za čije procesuiranje stvorio odlične pretpostavke (vidi foto 3., informacija iz 2005.). Danas se čelnici naše policije hvale „rezultatima“ onoga šta su deceniju prije toga odbijali realizovati i to na onako brutalan način. Pritom, preko Reljića su riješena samo ona djela iz kojih ministrov zet Lubura i ekipa nisu uzeli tal.

U stvari tek sudovi treba da „kažu svoje“ u odnosu na ono šta je Relja Al Kapone ispričao policiji. Primjera radi vrh policije hvali se kako je preko DNA identifikovao počinioce pljačke Tropik centra u Prijedoru iz 2004. godine. Prvo, ne govore kako sam bio predmet podsmjeha kada sam tokom uviđaja izuzeo navlake sa sjedišta Audija korištenog u pljački i tvrdio da ćemo jednog dana i mi dokazivati krivična djela preko DNA (epitela). Drugo, unaprijed im kažem da će u tom predmetu proći isto kao sa pancirom pronađenim u pljački na „Prijedorskoj petlji“. Objašnjavao sam tada Ćulumu i Luburi da je jedno dokazati doticaj nekog lica sa inkrimisanim predmetom, a nešto sasvim drugo dokazati da je to lice doista počinilo djelo. Normalno, i o pljački Tropik centra znam ponešto šta se kosi sa ovim „dokazima“.

Informacija iz 2006.

Možemo o detaljima raspravljati u nedogled, ali poenta je u nečemu drugome. Treba građanima (bankama, preduzećima...) objasniti zašto su punu deceniju trpili pljačke od strane grupe kriminalaca koja je aman bila razbijena još 2006. godine (vidi foto 3. i navode gdje se nalazila većina pljačkaša- pritvor/bjekstvo). Možemo otvoriti koliko god desetina krivičnih predmeta iz kojih se vidi da sam deceniju i više prije kontraverzne akcije „Trezor“ stvorio sve potrebne pretpostavke za procesuiranje onoga čime se danas hvale Lukač, Ćulum, Ilić, Lubura... Normalno, uključujući i onda djela iz kojih potiču njihova privatna nemala bogatstva.

Samo, razbojništva su tek jedan segment kriminalnog bogaćenja pojedinaca koji danas „vedre i oblače“ našom policijom. Šta ćemo sa krađama i krivotvorenjima skupocjenih vozila? Hoćemo li proanalizirati i kako sam svojevremeno napoznatije hercegovačke kriminalce doveo u situaciju da više nisu smjeli kupiti nijedno auto ukradeno na području tadašnjeg CJB Banja Luka (tada uključujući i Prijedor).

Zbog toga su kradene skupocjene automobile počeli rastavljati na otpadu u Zalužanima, međutim i to sam „provalio“, pa je nađeno 30-ak kradenih vozila. I kako su korumpirane bitange okončale ovaj predmet? Prijavili su da su žena i njen maloljetni sin počinioci. Ili ćemo otvoriti priču oko „jajačkih registracija“? I tu sam procesuirao organizovanu grupu koja je kradene i krivotvorene automobile registrovala u Jajcu, gdje je na bazi dokaza koje sam prikupio tadašnji direktor FUP Zlatko Miletić organizovao istragu oko nekoliko stotina vozila. A šta su uradili „banjalučki kadrovi“ povodom činjenice da su organizatori ove priče bili iz Banjaluke? U stvari poenta je šta su po tom kriminalu radili „kadrovi“ Ćuluma, Lubure, Ilića...

Na stranu što su im uobičajeno pomagali, al' što im vratiše sva vozila za koja sam im dostavio dokaze da su krivotvorena? Kakav smo paradoks imali u ovom predmetu najbolje govori činjenica da sam preko decenije kontinuirano hvatao i procesuirao jedne te iste krijumčare i krivoteljite vozila, a sve zalud jer je iza njih uvijek stajala policija. Nije nikakav problem da uporedimo predmete sa početka i kraja moje kriminalističke karijere, pa da proanaliziramo sklonost pojedinaca iz policije da se bogate na krađama auta. Na kraju smo došli u poziciju da više niko nije ni krao auta, nego se sve svodilo na osiguraničke i ine prevare u sprezi sa policijom. I to govorim sa pozicije profesionalca koji je inicirao niz međunarodnih i nacionalnih istraga koje sublimiraju uveliko preko hiljadu kradenih i krivotvorenih vozila, šta znači ogroman fond dokaza na kojima temeljim svoje tvrdnje.

Hoćemo li u daljem da javno raspravljamo o privrednom kriminalitetu i korupciji? Eto, primjera radi, Telebak je za slučaj Željeznica RS političkim moćnicima redom nudio milion maraka, pa to podigao na dva miliona, i niko nije htio zaštititi ga. Onda je predmet uzelo Specijalno tužilaštvo i znamo kako je okončan. Hoćemo li preispitati ko su vlasinici banjalučke tržnice i kako su prošli inspektori koji su taj predmet uzeli u rad ne sluteći u šta se uvaljuju? Da, to je na račun „uvaženog direktora“ Gojka Vasića za kog sam nakon nezakonitog izbora objavio kako mu je mjesto u zatvoru, a nikako na toj funkciji. Već sam u vezi ogromnog kriminala na štetu Fonda zdravstva, zbog kod su mi 2013. uništili karijeru, pokrenuo procesne radnje koje bi trebale rezultirati da krivično odgovaraju upravo visokopozicionirani funkcioneri Fonda i MUP-a.

Sad, doista dolazimo do pozicije da tekst negdje valja okončati. Zato za kraj želim apostrofirati jednu opšteprihvaćenu premisu kako je za Republiku Srpsku ključno preispitati porijeklo imovine političara. Postavimo sebi vrlo racionalno pitanje: ko će to uraditi? Policija? Pravosuđe? Na prvom koraku treba istražiti imovinu onih koji danas vode policiju, pa kad iz tih struktura eliminišemo korumpirane bitange možemo preći na imovinu vršilaca pravosudnih funkcija. Tek dobro „filtrirani“ policija i pravosuđe mogu se baviti imovinom političara. Uostalom, u vrhu MUP RS imamo pojedince mnogo bogatije od pojedinih ministara, većine narodnih poslanika i poznatih političara.

Za sami kraj moram demantovati ministra u pogledu njegovih nedavnih tvrdnji o padu opšteg kriminaliteta, kao velikog „rezultata“ rada policije. Treba znati „zlatno pravilo“: pad u domenu opšteg kriminaliteta je indikator da je u porastu prometovanje narkoticima, i obratno. I vidimo kako diljem Evrope hapse naše krijumčare narkotika, a bukvalno nijedna zemlja neće da sarađuje sa MUP-om Srpske (nisu „pali s drveta“). Evo i u Srpskoj su počeli pronalaziti ozbiljne količine kokaina. Podsjetiću javnost da sam nakon serije likvidacija poznatih narkodilera u Prijedoru, Banjaluci i Gradiškoj najavio kako ubistava niko ne rješava jer ministar Lukač preuzima kontrolu nad narkobiznisom. Pa sam isto ponovio oko akcije „Petrićevac“. Za ovu priliku ekskluzivno otkrivam kako je Lukaču u tome ključni partner Naser Orić.